Džemat mogu uspostaviti dvojica, imam i muktedija pa makar se radilo o dječaku ili ženi koja mu je mahrem kod osamljivanja

Ovo je shodno hadisu koji bilježi Ibn Abbas u kojem kaže: «Jednom sam noćio kod moje tetke Mejmune, radijallahu anha, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustao da klanja noćni namaz. Ja sam također ustao da klanjam sa njim i stao sam sa njegove lijeve strane. On me je uhvatio za glavu i postavio me sa njegove desne strane.» (Buharija br. 117, 699, 992, i Muslim br. 82.)

Prenosi se od Malika Ibn Huvejrisa, radijallahu anhu, da je rekao: «Jednom su Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, došla dvojica ljudi koji su htjeli putovati. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, im je rekao: «Kada iziđete (otiđete na putovanje) proučite ezan a zatim proučite ikamet a zatim neka vas predvodi stariji od vas.» (Bilježi ga Buharija u Kitabul-ezan, poglavlje Ezanul-mu-safirin, br. 630, i poglavlje Isnanfe mafevkahuma džemaatun, br. 658)

I ovo je shodno hadisu Enesa, radijallahu anhu, u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao kod Enesa, njegove mame i Ummi Haram, Enesove tetke, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: «Ustanite da vam klanjam (da vas predvodim)». Ovo je bilo mimo vremena propisanog namaza. Pa im je klanjao. Enesa je postavio sa njegove desne strane a ženu je postavio iza njih. (Muslim u Kitabul-mesadžid, poglavlje Dževazu džemaati finnafileti, br. 660)


Na ispravnost uspostavljanja džemata koji se sastoji od čovjeka i žene ukazuje hadis Ebu Seida i Ebu Hurejre, radijallahu anhum, u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: «Kada čovjek ustane po noći i probudi svoju ženu i klanjaju dva rekata biće im upisano da su od onih muškaraca i žena koji mnogo spominju Allaha.» (Ibn Madže, br. 1335; Ebu Davud, br. 1309)

Osnova je u šeriatu da je ispravno uspostaviti džemat od čovjeka i žene kao što je ispravno uspostaviti džemat dvojice ljudi. Onaj ko misli drugačije na njemu je da donese dokaz. (Nejlul-evtar od Ševkanija, 2/369) Osim ako se radi o ženi koja mu je tuđinka i ako nema niko kod njih onda mu nije dozvoljeno da je predvodi kao imam. Ovo je shodno hadisu Ibn Abbasa, radijallahu anhu, u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: «Neka se niko od vas ne osamljuje sa ženom osim sa mahremom.» (Hadis je muttefekun alejhi, bilježi ga Buharija Kitab džezaus-sajd, poglavlje Hadždžu nisa, br. 1862; Muslim Kitabul-hadž, poglavlje Seferul-mer'eti med mahrem ila hadž, br. 1341)

Ispravno je da dječak može predvoditi kao imam u farz i nafila namazima shodno opštim dokazima a najjasniji je sljedeći: «Prenosi Amr Ibn Seleme, radijallahu anhu, pa kaže: «Moj otac reče: Došao sam vam od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i on je uistinu rekao: «Klanjajte tako i tako u to i to vrijeme, taj i taj namaz klanjajte u to i to vrijeme. Kada pristupiš namazu neka neko od vas prouči ezan a neka vas predvodi neko ko najviše poznaje od Kur'ana.» Pa su pogledali i vidjeli su da niko više ne zna Kur'ana a to sam bio naučio od putnika. Potom su me postavili ispred sebe a imao sam šest ili sedam godina.» (Buharija, Kitabul-megazi, poglavlje Ve kale Lejs, br. 4302)

Vezir Ibn Hubejre kaže: «Učenjaci se slažu da je najmanji broj kojim se uspostavlja džemat dvojica, ako se izuzme džuma namaz, imam i muktedija koji stoji sa njegove desne strane.» (El-ifsah an meanis-sihah, 1/155)

Imam Ibn Kudame kaže: «Džemat se uspostavlja dvojicom pa naviše i po tom pitanju ne znam da ima razilaženja.» (El-Mugni od Ibn Kudame. 2/7)

Imam Ibn Abdul-Berr kaže: «Učenjaci se slažu da žena klanja iza čovjeka sama u saffu i da je sunnet da klanja iza, a ne sa desne strane muškarca.» (Istizkar eldžami' Umezahit fukahail-emsar, 6/249)

Odgovor onima koji zastupaju govor Džehma i Salihija - ibn Tejmijje

Ovi, koji zastupaju govor Džehma i Salihija, jasno kažu da psovanje Allaha i Njegova Poslanika, trojstvo i svaka riječ kufra (nevjerstva), nije kufr po unutrašnjosti, već vanjštinom ukazuje na kufr, te da je moguće da onaj ko psuje i vrijeđa Allaha, vjeru Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, svojom unutrinom poznaje Allaha, da je (موحد) muwehhid (jednobožac ispravnog vjerovanja) i vjernik u Njega. A kada im se dostavi dokaz iz šerijatskog teksta ili koncenzusa-saglasnosti uleme da je dotični kafir, kako vanjštinom tako i nutrinom, oni kažu: "To za sobom povlači utjerivanje u laž unutrašnjosti a iman povlači nepostojanje toga". Kažemo im: Imamo dvije poznate stvari. Jedna je opšte poznata stvar u vjeri a druga je opšte poznata kod nas samih ako o njoj dobro razmislimo.

Što se tiče prve stvari, mi znamo da je onaj ko opsuje Allaha i Njegova Poslanika, dobrovoljno bez prisile, kao i onaj ko dobrovoljno bez prisile izgovori riječi kufra, ismijava se Allahom, Njegovim ajetima i Poslanikom - kafir u unutrini i spoljašnjosti. A što se tiče onih koji kažu da takav može biti nutrinom vjernik s vanjštinom kafir, neispravnost njegova govora je opće poznata stvar u vjeri. Allah, Subhanehu ve Te'ala, je spomenuo u Kur'anu riječi nevjernika i presudio im kufrom i zasluženom prijetnjom. Da su ove njihove nevjerničke riječi bile na stepenu svjedočanstva onih koji svjedoče protiv njih ili na stepenu priznanja u kojem griješi onaj koji priznaje, onda ih Allah, Subhanehu ve Te'ala, ne bi učinio od onih kojima je zapriječeno kaznom zbog svjedočenja koje može biti istinito ili lažno. Naprotiv, ne bi ih trebao kazniti osim u slučaju iskrenog svjedočenja. Ovo je poput riječi Allaha: «Nevjernici su oni koji govore: 'Allah je jedan od trojice!'» Maide, 73. I riječi Uzvišenog: «Nevjernici su oni koji govore: 'Bog je - Mesih, sin Merjemin!'» Maide, 17, i slično tome.


Što se tiče drugog slučaja, ako srce iskreno vjeruje u Poslanika, te da je on Allahov Poslanik, voli i cijeni Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, - to ga sprječava da ga vrijeđa i proklinje. Nemoguće je takvo nešto pojmiti osim ako se radi o omalovažavanju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegove časti. Iz toga se zaključuje da puko ubjeđenje u njegovu iskrenost ne može biti iman osim uz ljubav prema Poslaniku i njegovim uvažavanjem u srcu. (Medžmu'ul fetava, 7/557-558)

I kaže ibn Tejmijje: «Riječi Uzvišenog: «Onoga koji zaniječe Allaha, nakon što je u Njega vjerovao, - osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri -, čeka Allahova kazna. One kojima se nevjerstvo bude mililo stići će srdžba Allahova i njih čeka patnja velika, - zato što više vole život na ovom nego na onom svijetu, a Allah neće ukazati na pravi put onima koji neće da vjeruju.- To su oni čija je srca i sluh i vid Allah zapečatio, i oni su zaista nemarni; oni će, nema sumnje, na onom svijetu biti izgubljeni.» (Nahl, 106-109)

Uzvišeni spominje onoga ko učini kufr nakon imana i njegovu kaznu na ahiretu, pa potom kaže: «zato što više vole život na ovom nego na onom svijetu, a Allah neće ukazati na pravi put onima koji neće da vjeruju.» (Nahl, 107)

Uzvišeni je pojasnio da su prijetnju zaslužili upravo zbog ove stvari (Tj. zaslužili su kufr zbog davanja prednosti dunjaluku nad ahiretom.). Poznato je da poglavlje srčanog ubjeđenja i poricanja, znanja i džehla, nije poput poglavlja ljubavi i mržnje. Oni (murdžije i džehmije) govore da su pomenuti ljudi zaslužili prijetnju zato što je nestalo ubjeđenja i imana iz njihovih srca a sebeb-uzrok toga može biti davanje prednosti dunjaluku nad ahiretom. Allah je davanje prednosti dunjaluku nad ahiretom učinio osnovom koja vodi u propast, a davanje prednosti dunjaluku nad ahiretom može biti uz znanje i vjerovanje da kufr šteti na ahiretu i da na ahiretu kao takav neće imati nikakva udjela.

Takođe, Uzvišeni je iz nevjerstva izuzeo prisiljenog, a kada bi kufr bio ograničen samo na srčano poricanje i neznanje ne bi izuzeo prisiljenog jer je nemoguće nekoga prisiliti na ubjeđenje. Na osnovu toga saznajemo da je izgovaranje kufra kufr osim u stanju prisile.

Riječi Uzvišenog: «Ali onaj ko prsa otvori kufru,»tj. zbog davanja prednosti dunjaluku nad ahiretom. U tom značenju su i riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: «Čovjek će osvanuti kao vjernik a zanoćiti kao nevjernik, prodajući svoju vjeru za nešto od dunjaluka.»(Hadis bilježi Muslim, knjiga o imanu, poglavlje o podsticanju na činjenje dobrih djela prije pojave fitni.) Stoga ko bez prisile govori riječi kufra takav ne govori a da njegova prsa nisu otvorena kufru.» (Medžmu'ul fetava, 7/561) Komentar: Šejhul-islam ovdje konstatuje da je onaj ko bez prisile izgovori riječi kufra otvorio prsa kufru pa makar sebeb-uzrok toga bila ljubav prema dunjaluku i njegovim nasladama.

I kaže ibn Tejmijje: «A ako neko prigovori da Uzvišeni kaže:'«Ali onaj ko prsa otvori kufru,» odgovaramo: Ovo se poklapa sa početkom ajeta, jer ko učini kufr bez prisile taj je svoja prsa otvorio kufru. U suprotnom, da nije tako, prvi dio ajeta bi bio oprečan zadnjem. Jer da se pod onim ko učini kufr cilja onaj ko otvori prsa - a to može biti i bez prisile - ne bi izuzeo prisiljenog, već bi bilo obaveza da izuzme i prisiljenog i onoga ko nije prisiljen ako svoja prsa ne otvori kufru. Stoga, ukoliko čovjek dobrovoljno izgovori riječi kufra taj je otvorio prsa kufru. Na to upućuju riječi Uzvišenog: « Licemjeri se plaše da se vjernicima ne objavi sura koja bi im otkrila ono što je u srcima licemjera. Reci: "Samo se vi rugajte, Allah će doista na vidjelo iznijeti ono čega se vi plašite" A ako ih zapitaš, oni će sigurno reći: "Mi smo samo razgovarali i zabavljali se"Reci: "Zar se niste Allahu i riječima Njegovim i Poslaniku Njegovu rugali? Ne ispričavajte se! Jasno je da ste nevjernici, a tvrdili ste da ste vjernici'.' Ako nekima od vas i oprostimo, druge ćemo kazniti zato što su krivci.» (Tevba, 64-66)

Uzvišeni nas je obavijestio da su postali nevjernici nakon njihova imana pored toga što su rekli da su izgovorili kufr ne vjerujući u njega, i da su to izgovorili u šali i zabavi. Uzvišeni je pojasnio da je ismijavanje Allahovim ajetima kufr a to neće učiniti osim onaj ko je svoja prsa otvorio ovim riječima (tj. riječima kufra). Da je u njegovom srcu bilo imana spriječio bi ga da izgovori ove riječi.» (Medžmu'ul fetava, 7/220)

I kaže takođe ibn Tejmijje: «Uzvišeni kaže: «A licemjeri govore: "Mi vjerujemo u Allaha i Poslanika i pokoravamo se", - zatim neki od njih glave okreću; nisu oni vjernici. Kad budu pozvani Allahu i Poslaniku Njegovu da im On presudi, neki od njih odjednom leda okrenu; samo ako znaju da je pravda na njihovoj strani, dolaze mu poslušno. Da li su im srca bolesna, ili sumnjaju, ili strahuju da će Allah i Poslanik Njegov prema njima nepravedno postupiti? Nijedno, nego žele da drugima nepravdu učine. Kad se vjernici Allahu i Poslaniku Njegovu pozovu, da im on presudi, samo reknu: "Slušamo i pokoravamo se!' - Oni će uspjeti.» (Nur 47-51)

Uzvišeni je pojasnio da je onaj ko ostavi pokornost Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i okrene glavu od njegova suda - munafik, a ne vjernik. Vjernik je onaj ko kaže: "Čuli smo i pokoravamo se". Ako se nifak nastanjuje i iman nestaje samo zbog okretanja glave od suda Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i željom za parničenjem pred drugim (mimo Poslanika) – što predstavlja ostavljanje djela (a ne njegovo činjenje, op.) čiji sebeb-uzrok može biti veliki šehvet (الشهوة – požuda, strast) - pa kakav je tek onda slučaj sa vrijeđanjem i psovkom Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i tome slično.» (Sarimul meslul, 43 str.)

I kaže ibn Tejmijje: «Nema razlike između onoga ko vjeruje da je Allah njegov Gospodar i da mu je Allah naredio tu stvar pa govori: Neću mu se pokoriti jer je Njegova naredba neispravna i netačna, i onoga ko vjeruje da je Muhammed Allahov Poslanik, da je iskren i da ga je obaveza slijediti u onome što obavijesti i naredbi a zatim ga vrijeđa i kudi ili omalovažava onako kako to ne dolikuje Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. To zbog toga što je iman je govor i djelo. Ko vjeruje u jednoću Uzvišenog Allaha, i poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, zatim to ubjeđenje ne proprati ikramom i veličanjem - a to je stanje u srcu čiji se tragovi odražavaju na organima tijela - već nasuprot tome proprati ga potcjenjivanjem i omalovažavanjem, riječima ili djelom, onda je prisutnost takvog vjerovanja poput njegove odsutnosti. Pomenuto stanje nužno iziskuje fesad-nered takvog ubjeđenja i otklanja od njega ono što je dobro i lijepo. Imanska ubjeđenja čiste i popravljaju duše, stoga kada nema čistoće duše i njene popravke to je zbog toga što se ubjeđenje nije ukorijenilo u srcu, niti je postalo svojstvo duše. Ako znanje o imanu koji je obavezan ne bude neodvojivo svojstvo čovjekovog srca, neće mu koristiti, već će biti na stepenu govora i misli duše. Spas se ne može ostvariti osim jekinom-ubjeđenjem u srcu pa makar bio koliko trun. To je između roba i Allaha, a što se nas tiče mi sudimo na osnovu onoga što čovjek ispolji od riječi ili djela.» (Sarimul meslul)

I kaže ibn Tejmijje: «Zaista je psovanje Allaha ili Poslanika kufr (nevjerstvo), unutarnji i spoljašnji. Bez obzira vjerovao onaj ko psuje da je to zabranjeno ili ohalalio psovanje ili bio zanesen od svog vjerovanja. Ovo je stav fekiha i ostalih sljedbenika ehli sunneta koji kažu da je iman govor i djelo.»

Od imama Šafije se prenosi da je upitan o onome ko se ismijava sa nekim od Allahovih ajeta pa je rekao: «"On je kafir." Kao dokaz naveo je riječi Uzvišenog: «Reci: "Zar se niste Allahu i riječima Njegovim i Poslaniku Njegovu rugali? Ne ispričavajte se! Jasno je da ste nevjernici, a tvrdili ste da ste vjernici."» (Tevba, 65-66). Tako kažu naši drugovi a i drugi: da je onaj ko opsuje Allaha - kafir, bez obzira opsovao u zbilji ili u šali. Dokaz je pomenuti ajet. Ovo je istina mimo koje nema druge. Treba takođe znati da riječi onih koji kažu da je sebeb-uzrok kufra psovača ohalaljivanje psovke - velika greška i posrtaj sa više aspekata:

Prvi: Pomenuta priča koja se pripisuje pravnicima da psovač ukoliko ohalali psovku postaje nevjernik u suprotnom ne postaje nevjernik - nema osnove, već je Kadi Ijad prenosi iz knjige nekog od apologetičara koji je prenose od pravnika. A oni (apologetičari) su pripisali ovaj govor pravnicima misleći da se poklapa sa njihovim osnovama, ili su ga pak čuli od onih koji se pripisuju fikhu a čiji se govor ne uzima u obzir. Spomenuli smo citate pravnika i njihov koncenzus-saglasnost kojeg prenose oni koji bolje poznaju njihov mezheb. Zato neka niko ne pomisli da u meseli ima razilaženja koje meselu čini od mesela u kojim ima mjesta za idžtihad i razilaženje. To je greška. Niko nije u stanju da spomene jednog pravnika, imama u fetvama koji je spomenuo pomenuto podvajanje (tj. podvajanje između onoga ko opsuje ohalalivši psovku i onoga ko opsuje ne ohalalivši je. op.)

Drugi: Ako je psovka kufr u slučaju dozvoljavanja, onda to znači vjerovanje da je psovka dozvoljena. Onaj ko vjeruje da je dozvoljeno ono što je Allah zabranio nevjernik je. Nema sumnje da je nevjernik onaj ko vjeruje da su opće poznati harami dozvoljeni. Međutim, nema razlike između psovke Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem i potvore vjernika; laži na Poslanika, i ogovaranja vjernika; i tome sličnih stvari koje je Allah zabranio. Jer onaj ko uradi bilo šta od toga smatrajući to dozvoljenim, nevjernik je. Ali pored toga nije dozvoljeno da kažemo: Ko potvori muslimana ili ga ogovara nevjernik je - a time ciljamo ako ohalali pomenuti grijeh.

Treći: Vjerovanje dozvoljenosti psovke je kufr samo po sebi, bez da uopšte i bude psovke. Ako psovka ne bi imala uticaja na propis tekfira, već vjerovanja, onda bi to bilo oprečno onome na čemu je koncenzus-saglasnost uleme.

Četvrti: Ako je vjerovanje dozvoljenosti psovke ono što izvodi čovjeka iz vjere, onda u samoj psovci nema ničega što ukazuje da psovač smatra psovku dozvoljenom. To bi značilo da se psovač ne smije protekfiriti a posebno ako kaže: 'Ja vjerujem da je ovo haram ali sam izgovorio u srdžbi, šali ili zabavi' kao što su munafici rekli: "Mi smo samo razgovarali i zabavljali se." Ili kada bi neko rekao: 'Potvorio sam i slagao na tog i tog čovjeka u šali i zabavi'. Ako bi neko rekao da takvi* nisu nevjernici onda bi to bilo oprečno Kur'anskom tekstu. A ako kažu da su nevjernici onda je to (shodno njihovoj osnovi) tekfir bez opravdanog razloga jer psovku ne smatraju uzrokom tekfira. (*psovači Allaha, vjere, Poslanika, koji smatraju da je psovka zabranjena, op.)

Tekfir ne može biti zasnovan na osnovu dvosmislene stvari, stoga ako psovač kaže: Ja vjerujem da je to grijeh i nepokornost ali ga radim, kako će ga onda oni protekfiriti ako psovka (sama po sebi) nije kufr kod njih? Zato Uzvišeni kaže: "Ne ispričavajte se! Postali ste nevjernici nakon što ste bili vjernici", a nije rekao: Slagali ste kada ste rekli da ste samo razgovarali i zabavljali se. Uzvišeni im ovdje nije rekao da lažu kao što je to rekao na drugim mjestima kada su oni spominjali svoje opravdanje koje bi ih spasilo kufra da su bili iskreni. Naprotiv Uzvišeni ih je obavijestio da su ovim razgovorom i zabavljanjem postali nevjernici nakon njihova imana.» (Sarimul meslul, 514-517)

(Rezime govora šejhul islama ibn Tejmijje je da onaj ko opsuje Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, postaje nevjernik samom psovkom, bez obzira smatrao da je psovka dozvoljena ili ne, vjerovao u to ili ne, i bez obzira opsovao u zbilji ili šali.)

Prigovaranje za udjeljenu sadaku

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا لَا تُبْطِلُوا صَدَقَاتِكُمْ بِالْمَنِّ وَالْأَذَىٰ
O vjernici, ne kvarite svoju milostinju prigovaranjem i uvredama, (El-Beqare,264)

Ibn Kesir u komentaru ovog ajeta kaže: „Uzvišeni Allah kaže da se milostinja kvari prigovorima i uvredama nakon što se da, jer nagrada za dobročinstvo gubi se zbog grijeha od prigovora i uvreda. Zatim Allah Uzvišeni kaže u sljedećem ajetu: "kao što to čini onaj koji imetak svoj troši da bi se ljudima pokazao" To znači: ne kvarite svoje milostinje prigovorima i vrijeđanjem, kao što to čini onaj koji se time pokazuje pred ljudima pokazujući njima da se želi približiti Allahu, dok mu je prava namjera da ga ljudi hvale ili pak nešto drugo na ovome svijetu, što pretpostavlja prekid odnosa prema Allahu i želje za Njegovim zadovoljstvom!"

Al-Wahidi u komentaru ovog ajeta kaže: ”To je onaj koji podsjeća primaoca njegove sadake“.

Al-Kalbi je rekao: ”To je onaj koji svoju sadaku smatra kao uslugu Allahu i vrijeđa njenog primaoca.”


Rekao je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem: ”Postoje ljudi kojima se Allah neće ni obratiti, niti će ih pogledati, niti osloboditi na Sudnjem Danu i njih čeka užasna kazna.To su onaj koji pušta da mu se odjeća vuče, onaj koji podsjeća ljude na udjeljenu sadaku i onaj koji prodaje robu zaklinjući se da je platio više nego što je stvarno platio.“

Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je takođe rekao: ”Trojica ljudi neće ući u Džennet.Onaj koji je neposlušan svojim roditeljima, notorni pijanica i onaj koji je imao običaj da ističe svoju velikodušnost podsjećajući ljude na njegovu sadaku njima". ( An-Nasai')

U drugom hadisu se kaže: ”Džennet nije prebivalište varalicama, pohlepnima i onome koji podsjeća na udijeljenu sadaku". (Tirmizi)

Poslanik sallallahu alejhi ve sellem takođe kaže: ”Čuvajte se da podsjećate ljude na svoju velikodušnost jer se time poništava nadoknada i nagrada. A zatim je proučio: ”O vjernici, ne kvarite Svoju milostinju prigovaranjem i uvredama, (El-Beqare, 264)

Ibn Sirin je jednom čuo čovjeka kako kako podsjeća nekog čovjeka na dobro koje mu je učinio pa mu je rekao: ”Bolje ti je da šutiš, jer nema dobra u dobročinstvu koje se nabraja.”

Neki od mudrih ljudi su govorili: ”Ko god podsjeća druge na dobro koje im je učinio neće imati nadoknadu za to.Štaviše, ko je zadivljen svojim djelom neće imati nagradu za njega.“

Obaveza je bojati se Allaha i realizirati zahtjeve tog straha

Džabir b. Abdullah, radijallahu anhu, pripovijedao je: "Vraćali smo se s Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, iz pohoda i, kad smo bili u mjestu Zatu-r-Rika', odsjeli smo, a Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, ostavili, po običaju, ispod drveta s debelim hladom. I krišom je došao neki mnogobožac a Vjerovjesnikova, sallallahu alejhi ve sellem, sablja visila je na drvetu. Uzeo je sablju i izvukao je iz korica te se obratio Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem: 'Bojiš li me se?' Ne bojim', odgovorio je. Mnogobožac upita: 'A ko će te odbraniti od mene?' Na to mu Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: 'Allah će me odbraniti od tebe.' I ashabi mu zaprijetiše, pa on vrati sablju u korice i objesi je." El-Buhari (2910, 4135 i 4136) i Muslim (843)

Habbab b. el-Erett, radijallahu anhu, pripovijedao je: "Požalili smo se Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, dok je bio naslonjen na svoj ogrtač i ležao u hladu Kabe. Rekli smo: 'Zar nećeš moliti da nam Allah pomogne, zar nam nećeš učiti dovu?' On reče: 'U prijašnjim narodima postojali su ljudi kojima bi iskopali rupu i stavili ih u nju te donijeli pilu i prepolovili im glavu, ali to ih ne bi odvratilo od vjere, ili bi im željeznim češljevima odvajali meso od kostiju ili tetiva, a ni to ih ne bi odvratilo od vjere. Allaha mi, Allah će dati sigurnost islamu da će čovjek jahati iz Sane do Hadramevta, bojeći se samo Allaha i strahujući od vuka za svoje stado, ali vi to požurujete.“ El-Buhari (3612, 3852 i 6943).


Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, prenosi sljedeće Vjerovjesnikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: "Ubijte sve vrste zmija, a onaj ko se boji njihove osvete ne pripada mi. " Ebu Davud(5249 i 5261)

Abdullah b. Abbas, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Ko se sustegne od ubijanja zmija iz straha od njihove osvete, on nam ne pripada; ta s njima nismo sklopili dogovor o nenapadanju otkako smo protiv njih rat poveli. " Ahmed (2037) i Ebu Davud (5250)

U drugoj verziji stoji: "Ko se sustegne od ubijanja zmija strahujući da će mu nanijeti zlo, on nam ne pripada..." Ahmed (3254)

Ebu Seid el-Hudri, radijallahu anhu, pripovijeda da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao sljedeće: "Neka se čovjek ne ponižava!" Upitaše: "Allahov Poslaniče, kako se čovjek ponižava?" "Tako što uvidi da se Allaha radi mora odrediti glede određenog pitanja pa ga, opet, prešuti. Njega će Svevišnji Allah upitati na Sudnjem danu: 'Šta te spriječi da Mene radi kažeš to i to?' A on će odgovoriti: 'Strah od ljudi', na šta će mu Allah reći: 'Bilo je preče da se Mene bojiš'", odgovori Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Ibn Madža (4008)

Ovaj isti ashab prenosi sljedeće Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi upozorenja: "Neka čovjeka strah od ljudi nipošto ne spriječi da kaže istinu kad je sazna. " Ahmed (11428) i Ibn Madža (4007)

Abdullah b. Omer, radijallahu anhu, govorio je: "Rijetko kad bi Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, ustao s određenog sijela a da ne bi proučio sljedeću dovu za ashabe: 'Naš Allahu, dodijeli nam bogobojaznosti koja će nas odvratiti od grijeha, poslušnosti kojom ćeš nas dovesti do Dženneta, uvjerenja kojim ćeš olakšati naše ovosvjetske nedaće! Naš Allahu, daj da uživamo blagodat sluha, vida i snage dok smo živi, sačuvaj nam to do smrti, učini da se svetimo onome ko nam nasilje čini, pomozi nam protiv neprijatelja, ne iskušaj nas u vjeri, nemoj učiniti ovaj svijet našom najvećom brigom ni krajnjom granicom našeg znanja i nemoj dati vlast onome ko nam neće milostiv biti! Et-Tirmizi (3502)

Enes b. Malik, radijallahu anhu, pripovijedao je: "Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, molio je sljedećim riječima: 'Moj Allahu, Tebi se utječem od nemoći, i lijenosti, i kukavičluka, i duboke starosti, i škrtosti! Tebi se utječem od patnje u kaburu, i od iskušenja života i smrti! "' El-Buhari (5980) i Muslim (2706)

Muhammed b. Džubejr, (radijallahu anhu) izjavio je: "Džubjer b. Mut'im obavijestio me: 'Bio sam s Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, kad se vraćao s Hunejna, i ljudi su se pripili uz njega, tražeći imetak, toliko da su ga dotjerali do bodljikavog drveta na koji se zakačio njegov ogrtač. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stao je i rekao: 'Vratite mi moj ogrtač! Kad bih imao stoke koliko ovih bodlji, sve bi vam razdjelio, i vidjeli biste da nisam ni škrt, ni lažov, ni kukavica. " El-Buhari (2609)