Užitak koji razumni nalazi u svojoj razumnosti, učeni u svome znanju, mudri u svojoj mudrosti, mudžtehid u ime Allaha džellešanuhu u svome idžtihadu, veći je, dakako, od užitka koji nalazi sladokusac u svome jelu, onaj koji pije u svome piću, onaj koji ima odnos sa ženom u spolnom činu, dobitnik u svojoj dobiti, igrač u svojoj igri i naredbodavac u svojoj naredbi. Dokaz za to je što mudri, razumni, učeni i mudžtehid nalaze užitke koje smo nabrojali kao što ih nalazi i onaj koji im se potpuno predao, i osjećaju ih kao što ih osjeća i onaj koji se samo na njih dao. Ali, o ovome dvome može valjano suditi samo onaj koji ih je oboje upoznao, a nikako onaj koji je upoznao samo jedno od njih.
Ako dobro razmisliš o posljedicama svih stvari otkriće ti se njihova beznačajnost i uvjerićeš se u prolaznost svih ovosvjetskih situacija. Ostaje da je istina samo u radu za onaj svijet, jer svaka nada na ovom svijetu neminovno odvodi u tugu ili zato što te na kraju ta nada napušta, ili zato što ti nju ostavljaš. Jedno od toga dvoga mora biti. Samo djelo u ime Allaha džellešanuhu donosi na kraju uvijek radost, koja dolazi prije ili poslije: prije zbog toga što nisi okupiran onim što drugima zaokuplja svu brigu, pa te poštuju i prijatelji i neprijatelji tvoji, a poslije zbog zadobijenog Dženneta.
I ja sam tragao za ciljem koji svi ljudi podjednako smatraju dobrim i tragaju za njim. I našao sam da postoji samo jedan takav cilj, a to je: osloboditi se brige. Kada sam ovaj cilj dobro proučio uvjerio sam se da svi ljudi ne samo da ga podjednako smatraju dobrim i teže za njim nego svi oni, usprkos različitih želja, zahtjeva i ciljeva, ne učine nijedan pokret i ne izgovore nijednu riječ, a da time ne smjeraju odagnati brigu od sebe. I u tome najveći broj njih put pogriješi, dosta njih pogrešku načini, a najmanji broj njih do cilja stigne. Svi narodi od dana kada je Allah džellešanuhu stvorio ovaj svijet pa sve dok on ne iščezne i ne zamijeni ga svijet Konačnog obračuna uzimali su odbacivanje brige sebi za pravac i u svim svojim nastojanjima težili su samo tom cilju.
Kada je riječ o svim drugim ciljevima, potrebno je kazati da ljudi različito gledaju na njih, svako sa svoga stanovišta. Ima ijudi koji ne vjeruju i zato ne rade ništa za onaj svijet. Ima ih i loših koji ne žele dobro, sigurnost i istinu. A ima ih koji više vole da ostanu nepoznati negoli da budu slavni, povodeći se za svojim strastima i htijenjima. Ima ih, opet, i takvih koji ne žele imetak i više vole da nemaju nego da imaju, kao što su bili mnogi poslanici, alejhimu-s-selam, i drugi pobožni i mudri ljudi koji su ih slijedili u tome. Ima ljudi koji po svojoj prirodi preziru užitke i omalovažavaju one koji za njima tragaju, slično onima za koje smo rekli da više vole nemati nego imati. A ima i onih koji ne cijene znanje nego neznanje, poput većine običnog svijeta.
Eto, to su ciljevi kojima ljudi teže nemajući drugih. Međutim, otkako svijet postoji i sve dok bude trajao nije bilo i neće biti nikoga ko brigu smatra lijepom i ko ne želi da je odagna od sebe. Kada se ovo uzvišeno saznanje ustalilo u mojoj duši i kada mi se otkrila ova divna tajna, kada je Allah džellešanuhu osvijetlio mome umu ovu veliku riznicu, počeo sam tragati za putem koji uistinu vodi ka odbacivanju brige, što jest uzvišeni cilj koji nastoje postići svi ljudi, i neznalica i učenjak, i dobar i loš, pa sam našao daje to jedino okretanje Allahu džellešanuhu kroz rad za onaj svijet. Tako oni koji tragaju za imetkom čine to da bi se spasili od brige koju donosi siromaštvo. Onaj koji traži slavu čini to da bi odbio od sebe brigu da neko drugi bude nad njim. Onaj koji traži užitke čini to da bi odbio od sebe brigu koja nastaje iz nastojanja da im se odupre. Onaj koji traga za znanjem čini to da bi odbio od sebe brigu koja dolazi od neznanja. Onaj koji se veseli slušati o događajima i razgovarati sa drugima čini to da bi od sebe odagnao brigu koju zadaje samoća i nepoznavanje onog što se u svijetu događa. Onaj koji jede, i onaj koji pije, i onaj koji se ženi, i onaj koji se oblači, i onaj koji se igra, i onaj koji imetak sakuplja, i onaj koji jaše, i onaj koji pješice ide, i onaj koji nekog ispraća, čine to samo da bi odbili od sebe brigu onog što je suprotno tim činima kao i ostale brige. Ko dobro razmisli o svemu što smo spomenuli uvjeriće se da su sve to brige koje nastaju i koje nužno imaju situacije koje ih prate, neke od njih su nestale bez traga, neke postojeće će proći, a neke će, opet, ostati usljed nekih nedaća...
Uvjerio sam se da samo rad za onaj svijet koji je čist od svake mane i koji je iskren vodi sigurno ka otklanjanju brige. Također sam se uvjerio da onaj koji radi za onaj svijet, ako bude kušan bilo kakvom neugodnošću na tom putu, neće se nimalo zabrinuti zbog toga. Štaviše, to će ga veseliti, jer će mu njegova nada u konačni ishod koji će mu pripasti biti pomoć u onome za čim traga, čak i više od toga. A ako ga, pak, bude nešto ometalo na putu tom, neće mu pridavati nikakav značaj i neće ga to brinuti, jer on zna da nije on za to odgovoran. S druge strane, to neće ostaviti nikakva traga na onome za čim on teži. Čak i ako bude meta uznemiravanja, opet se veseli. I nesreća koja ga na tom putu zadesi veseli ga. I ako se u tom hodu zamara, raduje se. Jer on je u stalnoj radosti, što nije slučaj sa drugima.
Znaj zasigurno da postoji samo jedan cilj: odagnati brigu. I samo je jedan način da se ta postigne: raditi u ime Allaha džellešanuhu. Sve ostalo je samo zabluda i maloumnost.
Svoju dušu troši samo za ono što je uzvišenije od nje. A to je da je trošiš u ime Allaha džellešanuhu, u pozivanju ka Istini, u zaštiti porodice, u odbacivanju svega onog što ti nije naredio tvoj uzvišeni Stvoritelj i u pomoći onome kome je učinjena nepravda. Onaj koji svoju dušu troši da bi postigao neki od ovosvjetskih ciljeva sličan je onome koji prodaje dragulje za obično kamenje.
Nema ljudskosti u onoga koji nema vjere. Razumni ne vidi za sebe osim Dženneta druge nagrade. I u preziranju licemjerstva Iblis ima zamku, pa mnogi izbjegavaju činjenje dobra iz straha od licemjerstva.
.jpg)
.jpg)
.jpg)