Pokajanje novotara

Nema sumnje da je novotarija opasnija od grijeha. Kada se grijesi sastave kod jednog čovjeka i on bude ustrajan u njima, unište ga. Novotarija više uništava od grijeha, kao što je rekao Sufjan Es-Sevri:„Novotarija je draža Iblisu od grijeha. Od grijeha se može pokajati, od novotarije se ne može pokajati.“ (Šerh es-sunneh, El Begavi, 216/1) (zato što je grijeh ružan i zdrave ga duše odbacuju makar nakon izvjesnog vremena, dok novotariju onaj koji je čini smatra lijepom, pa kako da se od nje pokaje.)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje kaže: „Značenje njihovih riječi „Od novotarije se ne može pokajati.“, jeste da novotar uzima vjeru koju Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nisu propisali. Njemu je uljepšano njegovo djelo i on ga smatra dobrim, sve dok ga vidi dobrim neće se od njega pokajati, jer uslov pokajanja jeste da se zna da je počinio loše djelo kako bi se pokajao od njega i da je ostavio dobro koje mu je naređeno kao obavezno ili pohvalno. Sve dok svoje djelo vidi dobrim i on je loš u isto vrijeme i neće se pokajati.“

Zatim kaže: „Međutim, pokajanje je moguće tako što će ga Allah uputiti i voditi sve dok mu se ne očituje Istina, kao što je Uzvišeni uputio nevjernike i munafike, te grupacije sljedbenika novotarija i zablude.“ Također, on kaže: „Ko kaže da se pokajanje novotara apsolutno ne prima, počinio je ružnu pogrešku.“
(Medžmu’u fetava Šejhul-islam Ibn Tejmijje, 9-10/10., 685/11)


Šejhul-islam Ibn Tejmijje je protumačio hadis o uskraćivanju pokajanja onome ko čini novotariju na sasvim jasan način, a Allahu pripada zahvala. Od Enesa, radijAllahu anhu, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Allah je uskratio pokajanje svakom novotaru.“ (Et-Taberani, 62/8,4713; Albani sahih Silsile, 154/4,1620)

Značenje ovog hadisa je pojašnjeno prethodnim govorom Ibn Tejmijje. Nema sumnje da šerijatski tekstovi tumače jedni druge. Allah, Azze ve Dželle, je pojasnio Svojim robovima da prima pokajanje pokajnika kada se ustegnu od svojih zlodjela, pokaju i odluče da se više na njeg ne vrate, i vrate prava onima kojima i pripadaju, ako postoje. Allah Uzvišeni, nakon spomena mnogobožaca, ubica i bludnika i prijetnje poniženjem kaže, u značenju prijevoda ajeta:
„.. osim onih koji se pokaju i uzvjeruju i dobra djela čine, Allah će njihova hrđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i milostiv je.“ (El-Furkan, 70)

„ Ja ću sigurno oprostiti onome ko se pokaje i uzvjeruje i dobra djela čini, i koji zatim na Pravom putu istraje.“(Ta-ha, 82)

„Reci:’O robovi Moji, koji ste protiv sebe u grijesima pretjerivali, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.“
(Ez-Zumer, 53)

„ A ko učini kakvo zlo, ili prema sebi nasilje učini, a zatim Alla-ha moli da mu oprosti, naći će da Allah prašta i da je milostiv!“ (En-Nisa, 110)

Ovo pokajanje je blagodat za onoga ko se pokaje iz reda ateista, nevjernika, mnogobožaca, novotara i sličnih počinilaca grijeha pod uslovom da se upotpune uslovi pokajanja, a Allahu pripada zahvala.

Teberruk – Traženje blagoslova

Teberruk, je traženje blagoslova, a traženje blagoslova nečim označava traženje blagoslova uz njegovo posredovanje.(Et-teberuk:Enva’ahu ve ahkamuhu, dr. Nasir el Džedia, 30)

Nema sumnje da su dobro i bereket u Allahovoj, Azze ve Dželle, Ruci. Allah, Azze ve Dželle, je Svojim stvorenjima kojima je htio dao posebnu vrijednost i bereket. Riječ istog korjena “tebareke“, specifi-čna je samo za Allaha, Azze ve Dželle.

Ovo značenje je veliko i njime se naziva samo Allah, Azze ve Dželle. U značenjima terminologije Kur’ani-Kerima može se vidjeti da se bereket odnosi na nekoliko stvari:

1. Potvrda dobra i njegova stalnost.
2. Mnoštvo dobra i njegovo povećanje, te njegova trajnost jednog iza drugog.
3. Riječju “Tebareke “ – “ Uzvišen je “, opisuje se samo Allah, samo se Njemu pripisuje “Tebareke “.

Imam Ibnul-Kajjim, kaže: „ Tebarekehu Subhanehu ve Te’ala “- tj., Njegovo konstantno dobro, mnogo dobro, Njegov ponos i uzvišeno-st, veličina, svetost. Sva dobra dolaze od Njega. On daje blagoslov (bereket) kome hoće od Svojih stvorenja. Ovo je uzeto iz kur’anskih termina koji ukazuju na više značenja.“
(Tejsir el kerimir-rahman fi tefsir kelamu el mennan, El šejh Es- Sadi, 39/3)


Blagoslovljenih (mubarek) stvari ima više vrsta:

1. Kur’ani-Kerim je blagoslovljen, tj., ima mnogo blagoslova i dobara. U njemu je dobro dunjaluka i Ahireta. Traženje bereketa iz Kur’ana biva njegovim učenjem u pravom smislu riječi i postupanjem po njemu na način kako to voli Allah, Azze ve Dželle.

2. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je mubarek, tj., blagoslovljen. Allah je u njemu učinio blagoslov, a on je dvojak:

a) Značenjski blagoslov, a to su blagoslovi njegovog poslanstva na dunjaluku i Ahiretu. Allah, Azze ve Dželle, ga je poslao kao milost svim svjetovima, izveo je ljude iz tmina na svjetlo, dozvolio im je lijepe, a zabranio ružne stvari, njime je pečat stavio svim poslanici-ma. Njegova vjera sa sobom nosi olakšanje i toleranciju.

b) Čulni blagoslov, a on je dvojak: blagoslov u postupcima Poslanika,sallallahu alejhi ve sellem, a to je ono čime ga je Allah počastio od nadnaravnih djela koja ukazuju na njegovu iskrenost, te blagos-lov u samome njemu i njegovim pojavnim tragovima. To je ono što mu je Allah dao blagoslova u samom njemu. Zato su ashabi u njemu tražili blagoslov za njegovog života, i u tragovima njegovog tijela koji su ostajali poslije njegove smrti.
(Et-teberuk:Enva’ahu ve ahkamuhu, dr. Nasir el Džedia, 21-69)

Traženje blagoslova u Vjerovjesniku tokom njegovog života neusporedivo je sa bilo kojim Allahovim, Azze ve Dželle, stvorenjem. Allah je u njemu dao blagoslov. Nema sumnje da je Allah u vjerovjesnicima, alejhimus-salatu ves-salam, dao blagoslov, kao i u melecima i dobrim ljudima. Međutim, putem njih se ne traži blago-slov zbog nepostojanja dokaza. Također, neka mjesta su blagoslo-vljena kao što su tri džamije: El-Mesdžidul-Haram, Poslanikov mesdžid, i El-Mesdžidul-Aksa, a zatim ostali mesdžidi.

Allah, Azze ve Dželle, je u nekim vremenima učinio bereket, kao što je ramazan, lejletul-kadr, deset dana zul-hidžeta, sveti mjeseci (redžeb, zul-kade, zul-hidže, muharem), ponedjeljak, četvrtak, petak, doba Allahovog spuštanja u zadnjoj trećini noći i druga balgoslov-ljena vremena u kojima musliman ne traži bereket od samih njih, nego u njima traži bereket od Allaha, Azze ve Dželle, izvršavanjem dobrih, utemeljenih djela. (Et-teberuk:Enva’ahu ve ahkamuhu, dr. Nasir el Džedia, 70)

Utemeljeno traženje blagoslova biva sljedećim stvarima:

1. Traženje blagoslova spominjanjem Allaha (zikr) i učenjem Kur’ana. To biva na utemeljen način. Podrazumijeva traženje blagoslova od Allaha, Azze ve Dželle, spomenom srca i jezika i postupanjem po Kur’anu i Sunnetu na utemeljen način. Blagoslov toga se ogleda u smiraju srca, jačini srca u pokornosti, liječenju od mahana, sreći na dunjaluku i Ahiretu, oprostu grijeha, spuštanju smiraja. Kur’an će biti zalagač za one koji su ga učili na Sudnjem danu. Ne traži se blagoslov putem Mushafa tako što se stavi u kuću ili u auto, nego traženje blagoslova biva putem učenja i postupanja po njemu. (Et-teberuk:Enva’ahu ve ahkamuhu, dr. Nasir el Džedia, 201-241)

2. Utemeljeno traženje blagoslova samim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, tokom njegovog života, jer je Poslanik, alejhi sellam, bla-goslovljen, kao što je blagoslovljeno sve ono što je za njega vezano. Zato su ashabi tražili blagoslov samim Poslanikom, alejhi sellam.

Ashabi su tražili blagoslov u Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, odjeći i tragovima njegovih prstiju, vodi njegovog abdesta, ostatku vode nakon pijenja i toga je mnogo. Tražili su blagoslov u stvarima koje su od njega bile odvojene, kao što su kosa, i stvari koje je upotrebljavao, a poslije njega su ostajale, kao što je odjeća, posuđe, obuća, i sve drugo što je imalo kontakta sa njegovim, sallallahu alejhi ve sellem, tijelom.

Sa njim se ne može niko drugi porediti i od njega se ne prenosi da je naredio traženje balgoslova putem nekog drugog od ashaba i slično. Nije prenešeno da su ashabi to radili sa drugima, niti u toku njegovog života niti poslije njegove smrti. To nisu činili ni sa prvim prethodnicima iz reda muhadžira i ensarija, niti sa ispravnim i upućenim halifama, niti sa destericom kojima je obećan Džennet.
(Teberuk:Enva’ahu ve ahkamuhu, dr. Nasir el Džedia, 248)

Imam Eš-Šatibi kaže:„Ni od jednog ashaba poslije smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije se desilo da je, neko tražeći bereket to radio, u pogledu nekoga nakon njega. Jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslije sebe ovom Ummetu nije ostavio boljeg od Ebu Bekra es-Siddika. On je bio njegov nasljednik, ali to nije činjeno sa njim (nije tražen bereket), a ni s Omerom, a on je bio najbolji pripadnik Ummeta poslije Ebu Bekra, a isto tako ni sa Osmanom ni sa Alijjem, a ni sa ostalim ashabima od kojih nema boljih u ovom Ummetu. Zatim, ni za jednog od njih ispravnim putem nije potvrđeno da je neko putem njih tražio blagoslov ni na jedan od tih načina.” (El Itisam, Imam Šatibi, 8/2)

Nema sumnje da u prihvatanju znanja od učenjaka, slušanju njihovih predavanja, dove i zadobijanja vrijednosti sa njima na mje-stima okupljanja gdje se Allah, Subhanehu ve Te’ala, spominje, ima dobra i bereketa i velike koristi. Međutim, ne traži se bereket putem samih njih, nego se postupa po njihovom ispravnom znanju i povodi za sljedbenicima Sunneta od njih. (Et-teberruk:Enva’ahu ve ahkamuhu, 269-278)

3. Traženje bereketa pijenjem vode Zemzema, jer je to nabolja voda na zemlji. Ona zasićuje onoga ko se napije i nadomještava mu hranu. Ona može biti i lijek od bolesti kada se pije sa ispravnim nijjetom, jer je ova voda za ono za što se i pije.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o vodi Zemzema kaže: „Ona je blagoslovljena, ona je hrana za gladnoga i lijek za bolesnoga.“
(Muslim, Fadail es-sahabah, 1922/4,2473)

Od Džabira, radijAllahu anhu, se prenosi da je rekao: „Voda Zemzema je za ono za što se pije.“
(Ibn Madže, Kitabu el menasek,1018/2,3062; Albani Sahih fi Sunnen, 183/2)

Prenosi se da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio vodu u posudama i mješinama, posipao bi njome bolesne i napajao ih.
(Tirmizi, el hadždž, 286/3,963; Bejheqi, 202/5; Albani sahih Sunnen)

Zabranjeno traženje bereketa je prema sljedećem:

1. Traženje bereketa Vjerovjesnikom poslije njegove smrti. Zabranjeno je osim u dva slučaja.

Prvi: vjerovanjem, pokornošću i njegovim slijeđenjem. Ko to bude činio zadobio je veliko dobro i veliku nagradu, te sreću i na dunjaluku i na Ahiretu.

Drugi: traženje bereketa u onome što je ostalo iza Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, kao što je njegova odjeća, kosa, posuđe. To je već prethodno pojašnjeno.
Sve što je mimo toga traženje bereketa nije utemeljeno. Zato nema traženja bereketa putem njegovog kabura, niti se poduzimaju putovanja radi posjete njegovog kabura, nego se poduzi-maju radi posjete jednog od tri mesdžida: El-Mesdžidul-Harama, El-Mesdžidul-Aksaa, i Vjerovjesnikovog mesdžida.

Posjeta njegovog kabura, onome ko je u Medini je samo pohvalna, ili ako se posjeti džamija da se posjeti i kabur. Opis posjete je sljedeći: kada se uđe u Poslanikovu džamiju klanjat će se tehijjetul-mesdžid. Potom će se otići do kabura i učtivo stati, okrenuvši se prema odaji i učtivo tiho reći ‘’Neka je selam na tebe Allahov Poslaniče’’. Ibn Omer, radijAllahu anhu, na to ne bi ništa dodavao. Ako bi se dodalo ‘’Neka je selam na tebe, Allahov Poslaniče, Allahov odabraniče od stvorenja, svjedočim da si ti uistinu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da si dostavio poslanicu, izvršio pojvereno, borio se radi Allaha istinskom borbom i savjetovao Ummet“, nema smetnje jer su to njegove osobine.
(Medžmu’u fetava El šejh Ibn Baz, El Hadž vel umra, 289/5)

Neće upućivati dovu kod kabura, misleći da je dova kod kabu-ra uslišana. Neće od njega tražiti zalaganje (šefa’at), niti će potirati po kaburu, ljubiti ga ili ljubiti jedan od njegovih zidova. Neće tražiti bereket u mjestima na kojima je sjedio ili klanjao, putevima kojima je hodio, mjestima na kojima mu je objavljena Objava, mjestu na ko-jem je rođen, niti u noći u kojoj je rođen, niti u noći u kojoj je pove- den na El-Isra, niti sjećanjem na hidžru, kao i ostalim djelima koje Allah a i njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nisu propisali.
(Et-teberuk:Enva’ahu ve ahkamuhu, dr. Nasir el Džedia, 315-380)

2. U zabranjeno traženje bereketa ulazi i traženje bereketa putem dobrih ljudi. Bereket se neće tražiti samim njima niti njihovim tragovima, niti mjestima njihovog ibadeta, niti na mjestima njihovog boravka, niti njihovim kaburovima, niti će se poduzimati putovanja da bi se oni posjetili. Kod njih se neće klanjati, niti tražiti potrebe kod njihovih kaburova, radi bereketa. Neće se po njima potirati, niti kod njih boraviti. Neće se tražiti bereket u njihovim rođendanima i sl..
Ko od toga nešto učini, približavajući im se, počinio je veliki širk Allahu, ako je uvjeren da oni donose štetu ili korist, da daju ili uskraćuju. Onaj ko to učini, tražeći bereket od Allaha, u njima, počinio je ogavnu novotariju i uradio ružno djelo.
(Et-teberuk:Enva’ahu ve ahkamuhu, dr. Nasir el Džedia, 381-418)

3. Zabranjeno traženje bereketa jeste traženje bereketa putem brda i određenih mjesta, jer je to u suprotnosti sa onim na čemu je bio Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem. Traženje bereketa putem toga je uzrok za veličanja ovih brda i mjesta. Nije dozvoljeno to činiti upotrebljavajući analogiju sa Hadžerul-Esvedom ili tavafom oko Ka’be. To je ibadet Allahu, Azze ve Dželle, koji je precizno određen, i o njemu nema rasprave. Neće se potirati ništa drugo osim Hadžerul-Esveda i jemenske strane Ka’be, jer je Vjerovjesnik, alejhi sellam, doticao samo dvije jemenske, prema konsenzusu učenjaka.
(Iktidau es-siratil musteqim, Ibn Tejmijje, 799/2)

Ibnul-Kajjim kaže: „Nema na zemlji mjesta za koje je utemeljeno ljubljenje ili dodirivanje, kod kojeg se skidaju tereti, osim kod El-Hadžerul-Esveda i jemenskog rukna.“ Govoreći o osobenostima Mekke kaže: „Nema na zemlji nijednoga mjesta u koje je obavezno otići svakom ko je u mogućnosti i kružiti oko Kuće koja se nalazi u tom mjestu.“ (Zadul mead, Ibnul Kajjim, 48/1)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, o propisu kruženja oko drugih mjesta mimo Ka’be, kaže: „Tavaf oko drugih mjesta mimo Ka’be, je jedna od najvećih zabranjenih novotarija. Ko to uzme kao vjerski obred zatražit će se od njega pokajanje. Ako se ne pokaje bit će ubijen.“ (Medžmu’u fetava šejhul-islam Ibn Tejmijje, 121/26)
Nije dozvoljeno potiranje, niti ljubljenje Mekami Ibrahima, a ni Hidžru Ismaila, kao ni jednog zida džamije. Neće se tražiti bereket na brdu Hira, a naziva se i brdo En-Nura. Nije propisno posjećivati ga, penjati se ka njemu, niti s namjerom na njemu klanjati. Neće se tražiti bereket u brdu Sevr, niti je propisano posjeći- vati ga, niti na brdu Arefat, niti na brdu Ebu Kubejs, niti na brdu Su-bejr, niti će se tražiti bereket u kućama, kao što je Erkamova kuća i sl.. Nije propisano posjećivati brdo Et-Tur, niti se poduzimaju putovanja ka njemu. Neće se tražiti bereket u drveću, kamenju i sl..
(Teberuk: Enva’ahu ve ahkamuhu, Nasir el Džedia, 419)

Povodi zabranjenog traženja bereketa su nepoznavanje vjere, pretjerivanje u pogledu dobrih ljudi, oponašanje nevjernika i veličanje tragova na određenim mjestima.
Posljedice zabranjenog traženja bereketa su mnogobrojne, a od njih su veliki širk, On je najveća i najopasnija posljedica, jer je traženje bereketa od nekog drugog mimo Allaha, Subhanehu ve Te’ala, samo po sebi širk. Ako traženje bereketa vodi širku, onda je ono jedno od sredstava do velikog širka. U negativne posljedice zabranjenog traženja bereketa jeste i novotarstvo u vjeri, činjenje nepokornosti, zapadanje u raznolike laži, iskrivljavanje tekstova i davanje značenja koja se ne mogu uzeti kao validna, zapostavlja-nje Sunneta, obmanjivanje neznalica, zapostavljanje budućih generacija. Sve ove stvari su negativne posljedice zabranjenog i pokuđenog traženja blagoslova.
Sredstva za borbu protiv zabranjenog traženja blagoslova su širenje znanja, pozivanje na Put istine, odstranjivanje sredstava pretjerivanja i manifesta traženja bereketa, uništenje svakog puta od ovih spomenutih.
(Iktidau es-siratil musteqim, Ibn Tejmijje, 795-802.; Kitabu tevhid, šejh Fevzan) .

Šejh Abdur-Rahman Nasir Es-Sa’di komentarišući,’Kitabut-Tevhid’, poglavlje: “Ko traži bereket preko drveta, kamena i tome slično”, kaže:

„To je širk, jedno od djela mušrika. Učenjaci su se usaglasili da nije utemeljeno tražiti bereket putem drveća, kamenja, mjesta, mešheda i sl.. Ovo traženje bereketa je pretjerivanje, što postepeno vodi u upućivanje dove i ibadeta ovim stvarima, a to je veliki širk. Kao što je prehodno spomenuto. Ovo je općenito za svaku stvar, pa čak i za Mekami Ibrahim, Vjerovjesnikovu odaju, Kubbetus-Sahra u Bejtul-Makdisu i ostala vrijedna mjesta.

Dodirivanje i ljubljenje Hadžerul-Esveda i dodirivanje jeme-nskog rukna Ka’be je vid ibadeta i veličanja Allaha, te pokornosti Njegovoj veličini. To je duh obožavanja. Veličanje Stvoritelja i ibadet Njemu, a ostalo je veličanje stvorenja i pripisivanje božanskih osobina njemu. Razlika između ove dvije stvari je kao razlika između dove Allahu, koja predstavlja iskrenost i tevhid, i dove upućene stvorenju u kojoj se od tog stvorenja nešto moli, koja je širk i prizivanje takmaca Allahu, Azze ve Dželle.“
(El qavlu es-sedid fi meqasid et-tevhid, 51.Sejh Abdurrahman Nasir Es-Sadi)
.

Proslava 15. noći mjeseca ša’bana (lejletul-beraet) te njeno određivanje za klanjanje i određivanje njenog dana za post

Imam Muhammed ibn Veddah el-Kurtubi sa lancem preno-silaca od Abdur-Rahmana ibn Zejda ibn Eslema prenosi da je rekao: „Nisam zatekao nijednog od naših učenjaka, niti islamskih pravnika da se obaziru na petnaestu noć mjeseca ša’bana. Nisam nijednog od njih zatekao da spominje Mekhulov hadis.“ (Ibn ebi Asim fi es-sunneh, 512; Ibn Hibban, 5665; Taberani fi el kebir, 109/20; Ebi Neim fi el hilajeh, 191/5; Bejheqi fi iman, 272/5,6628) Nije vidio da ona ima posebne vrijednosti u odnosu na ostale noći. (Imam Ibn Veddah, El bid’a ve nahia anha, 119)
Imam Ibn Veddah sa svojim lancem prenosilaca prenosi da je Ibn Ebu Mulejki rečeno da Zijad En-Numejri govori da je nagrada u petnaestoj noći ša’bana poput nagrade u noći Lejletul-kadr. Ibn Ebu Mulejke je rekao: „Da sam ga čuo i da je u mojim rukama bio štap, udario bih ga njime.“ A Zijad je bio kadija.
(Ibn Veddah, El bid’a, 125, El havadis vel bid’a, Ebi Bekr et-Tartuši, 235)


Imam Ebu Šameh kaže: „Što se tiče elfijje to je namaz u petna-estoj noći ramazana koji je nazvan tako zato što se u njemu hiljadu puta prouči Kul huvallahu ehad. Ovaj namaz ima stotinu rekata. Na svakom rekatu se po jedanput uči Fatiha, sura El-Ihlas deset puta. To je dug i zamarajući namaz o kojem nema nikakve predaje, osim slabe ili apokrifne. Obični ljudi su uveliko zaneseni njime. Zbog njega se u mnogim džamijama u pokrajinama koristilo osvjetljenje. On se klanja čitavu noć, a sa njim se dešavaju grijesi i nepokornosti, miješanje muškaraca i žena. Ima različitih smutnji čije strasti ne dozvoljavaju da se opišu. Pobožnjaci iz reda običnih ljudi u pogledu ovog namaza imaju čvrsto uvjerenje. Šejtan im je uljepšao tako što im ga je načinio temeljnim obredom muslimana.“
(Kitab el baas ala inkar el bid’a vel havadis, Imam Ebi Šame, 124)

Učenjak Abdlul-Aziz ibn Baz kaže: „Nije dozvoljeno muslimanu da ovo uvodi u Allahovu vjeru, svejedno radio to pojedinačno ili zajednički, tajno ili javno, zbog općenitog Vjerovjesnikovog, sallallahu alejhi ve sellem, hadisa u kome se kaže: „Ko uradi neko djelo koje nije u skladu sa onim na čemu smo mi, ono mu se odbacuje.“
Postoje i drugi dokazi koji ukazuju na negiranje novotarija i upozorenje na njih.“ (Et-tahzir minel bid’a, El šejh ibn Baz, 26)

Prema onom što je rečeno u govoru Imama Ibn Veddaha, Imama Et-Tartušija, i Imama Abdurrahmana ibn Ismaila, pozantog kao Ebu Šameh, te Hafiza Ibn Redžeba i Abdul-Aziza ibn Baza, jasno je da je posvećivanje, petnaeste noći mjeseca ša’bana, namazu ili nekom drugom ibadetu, neutemeljeno i novotarija je koja nema osnove ni u Knjizi ni u Sunnetu, niti je to činio ijedan od ashaba Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem.

Novotarija proslavljanja Israa i Mi’radža

Noć Israa i Mi’radža je jedan od Allahovih velikih dokaza koji ukazuju na iskrenost Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, njegovu visoku poziciju kod Allaha i veličinu Allahove moći i Njegovu uzvišenost nad svim Njegovim stvorenjima. Allah, Azze ve Dželle, kaže u prevodu značenja ajeta El-Isra,1 :
„
Uzvišen neka je Onaj Koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Mesdžidi-Harama u Mesdžidi-Aksa, čiju smo okolicu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali. On, uistinu, sve čuje i sve vidi.“

Od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prenosi se predaja u koju zbog broja prenosilaca kategorički nema sumnje (mutevatire) da je on podignut na nebo, da su mu se otvorila nebeska vrata i da je prešao sedmo nebo. Njegov Gospodar, Azze ve Dželle, sa njim je razgovarao kao što je htio, u obavezu mu je stavio pet namaza. Allah, Azze ve Dželle, je najprije naredio pedeset namaza. Naš Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, neprestano se vraćao svome Gospodaru i molio ga za olakšanje sve dok ih On nije učinio kao pet obaveznih, ali pedeset po nagradi. Za jedno djelo dobiva se deset nagrada. Neka je zahvala Allahu na svim Njegovim blagodatima koje se ne mogu prebrojati. (Et-tahzir minel bid’a, šejh ibn Baz, 16)

U ovoj noći u kojoj se desio Isra (noćno putovanje) nema nika-kve proslave, niti se obilježava nečim posebnim od ibadeta koji nisu propisani, iz sljedećih razloga:


Prvo: za ovu noć u kojoj su se desili El-Isra i Miradž nema vjerodostojne predaje koja govori o preciznom datumu, ni u redžebu ni u drugim mjesecima. Rečeno je da je ova noć bila petnaest mjeseci poslije Muhammedovog, sallallahu alejhi ve sellem, poslanstva. Rečeno je da je to dvadesetsedma noć mjeseca rebiul-ahira, na godinu prije Hidžre. Rečeno je također da je bila pet godina poslije njegovog poslanstva. Rečeno je da je to dvadesetsedma noć mjeseca rebiul-evvela.

Imam Ebu Šame kaže: „Neki prenosioci kažu da je Isra bio u redžebu, a to je kod onih koji se bave provjerom vjerodostojnosti šerijatskih tekstova čista laž.“
(Kitab el baas ala inkar el bid’a vel havadis, Imam Ebi Šame, 232; Tebjinu el adžeb bima verede fi šehri redžeb, Ibn Hadžer, 9,19)

Imam Ibnul-Kajjim spominje da se ne zna koje je noći bio El-Isra.“ (Zadul mead, Ibnul Kajjim, 58/1)

Abdul-Aziz ibn Baz kaže: „O ovoj noći u kojoj se desio El-Isra i Mi’radž nema vjerodostojnog hadisa koji je precizira, da li je bila u redžebu ili nekom drugom mjesecu. Sve što se navodi o njenom preciziranju nije vjerodostojno prenešeno od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, kod učenjaka u hadisu. Allah je dao veliku mudrost u zaboravu datuma ove noći među ljudima. Da je potvrđen njen tačan datum ne bi bilo dozvoljeno da se išta u njoj odredi kao poseban ibadet, bez argumenta.“ (Et-tahzir minel bid’a, šejh ibn Baz, 17)

Drugo: ni kod jednog muslimana, sljedbenika znanja i imana nije poznato da je noći El-Israa, u odnosu na ostale ,dao posebnu vrijednost. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, njegovi ashabi, tabiini i njihovi sljedbenici po dobru nisu je proslavljali i nisu je specifično odredili nekim ibadetom, čak je nisu ni spomenuli. Da je proslavljanje ove noći bilo utemeljeno Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi to pojasnio Ummetu, ili govorom ili djelom. Da je o njoj izdata kakva naredba bila bi poznata i ashabi bi to nama prenijeli.
(Zadul mead, Ibnul Kajjim, 58/1)

Treće: Allah, Azze ve Dželle, je upotpunio ovom Ummetu vjeru i usavršio Svoju blagodat. On kaže, u prijevodu značenja ajeta El-Maide, 3:

Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.

Novotarija proslavljanja prve noći uoči petka mjeseca redžeba

Proslavljanje prve noći petka u mjesecu redžebu je ružna novotarija. Imam Ebu Bekr Et-Tartuši, Allah mu se smilovao, kaže da ga je obavijestio Ebu Muhammed El-Makdisi: „Namaz u redžebu kod nas nije uveden u Bejtul-Makdisu sve do 480-e god.h.. Nismo ga ni vidjeli ni za njega čuli prije ovoga.“
(El havadis vel bid’a, Ebi Bekr et-Tartuši, 267)

Hafiz Ibn Redžeb kaže: „Poseban namaz u mjesecu redžebu nije potvrđen. Hadisi koji se prenose o namazu regaiba u noći prvoga petka u mjesecu redžebu su laž, neistina i nisu vjerodostojni. Ovaj namaz je novotarija kod velike većine učenjaka.“
(Taifu el-mearifi fima lemvasim el ami minel ve taif, 228)

Hafiz Ibn Hadžer kaže: „O vrijednostima mjeseca redžeba nije ništa navedeno, kao ni o njegovom postu, niti postu jednog određenog dana, kao ni o klanjanju u posebnoj noći. Nema ispravnog hadisa kojim bi se moglo argumentovati.“
(Tebjinu el adžeb bima verede fi šehri redžeb, Ibn Hadžer, 23)

Potom je pojasnio da hadisi koji se prenose o vrijednosti redže-ba, ili vrijednostima njegovog posta, ili posta nekih dana u njemu dijele se na dvije vrste: slabe i lažne.
(Tebjinu el adžeb bima verede fi šehri redžeb, Ibn Hadžer, 23)


Imam Ibn Es-Salah , Allah mu se smilovao, o namazu u noći regaiba kaže: „Hadis o ovome je apokrifan i izmišljen na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. To je novotarija koja je uvedena poslije četvrtog hidžretskog stoljeća.“
(Kitab el baas ala inkar el bid’a vel havadis, Imam Ebi Šame, 145)

Imam El-’Izz ibn Abdus-Selam izdao je Fetvu 637.g.h., „Da je namaz regaib ružna novotarija i da je hadis koji se o njemu prenosi laž na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.“
(Kitab el baas ala inkar el bid’a vel havadis, Imam Ebi Šame, 149)

Završit ćemo govor učenjaka, sažetkom govora imama Ebu Šameh o neispravnosti i štetama namaza regaiba.

Imam Ebu Šameh, Allah mu se smilovao, je to pojasnio na sljedeći način:

Prvo: uvođenje ovoga namaza kao novotarije. Učenjaci su kao tumači ove vjere i vođe muslimana, ashabi, tabiini i sljedebnici tabiina i drugi napisali knjige u Šerijatu svojski nastojeći da poduče ljude farzovima i sunnetima. Nijedan od njih nije spomenuo ovaj namaz, niti njemu nešto slično u svojim knjigama. Ovaj namaz nije spomenut na mjestima gdje se stiče znanje. Nemoguće bi bilo da ovo bude Sunnet, a da ga ovakve vođe vjere ne poznaju.

Drugo: ovaj namaz je suprotan Šerijatu sa tri aspekta:

1. Suprotan je hadisu Ebu Hurejre , radijAllahu anhu, u kome Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže:
-„Nemojte posebno odrediti noć uoči petka za klanjanje između ostalih noći. Nemojte posebno odrediti petak za post između osta-lih dana, osim da on bude jedan od dana koji vi postite (zaredom).“
(Buhari, Kitabu es-savm, 303/2,1985; Muslim, Kitabu es-sijam, 801/2,1144)

Zato nije dozvoljeno noć uoči petka posebno odrediti za dodatni namaz u odnosu na ostale noći zbog ovoga hadisa. Ovo svakako obuhvata prvu noć petka mjeseca redžeba i druge noći.
(Kitab el baas ala inkar el bid’a vel havadis, Imam Ebi Šame, 156)

2. Posebni namazi redžeba i ša’bana su novotarija i laž su na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tako što je izmišljeno ono što nije od njegovog hadisa.

Također, to je laž na Allaha zbog određenja nagrade za djela o kojima nije objavljen nikakav dokaz. Onaj ko ljubomorno čuva svoj odnos prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, treba ostaviti (negirati) ono što je iznešeno kao laž na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te ga izbjegavati i smatrati ružnim, kao i ljude odvraćati od toga.
Saglasnost sa ovim stvarima ima više negativnih posljedica, a od njih su:

Prva: obični ljudi će se osloniti na vrijednosti ovih noći i mnogi od njih će biti podstaknuti na dvije stvari:

a) Zapostavljanje strogih islamskih obaveza.

b) Zapadanje u grijehe uz očekivanje dolaska ove noći i klanj-anje spomenutog namaza, tako će smatrati da su ovim ibadetima nadomjestili ono što su ostavili i da im je dozvoljeno ono što su činili. Onaj koji je izmislio ovaj hadis o namazu u noći regaiba, želeći da podstakne na što više pokornosti, ustvari podstakao je na činjenje nepokornosti i loših dijela.

Druga: činjenje novotarija odvodi novotare u zabluđivanje lju-di, kada vide da se proširilo ono što su izmislili i da su ljudi u to zapali. Tako će ih voditi iz novotarije u novotariju. Ostavljanjem novotarija odvraćaju se novotari i lašci od izmišljanja novotarija.

Treća: kada čovjek znalac (učenjak) počini novotariju onda on pogrešno običnim ljudima pokazuje da je ta novotarija Sunnet i tako laže na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, svojim postupkom. Postupak je nekada dovoljan u odnosu na govor. Većina ovih novotarija je prihvaćena od ljudi zbog ovog razloga.

Četvrta: kada učenjak klanja ovaj izmišljeni namaz bit će razlogom da ljudi slažu na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da kažu: ‘’Ovo je jedan od Sunneta.’’

3. Ovaj novotarski namaz obuhvata suprostavljanje šerijatskim sunnetima u namazu iz nekoliko razloga:

a) Suprostavljanje Sunnetu Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sell-em, u namazu zbog broja sedždi, tesbiha, i broja učenja sure El-Kader, El-Ihlas na svakom reka’atu.

b) Suprostavljanje Sunnetu u pogledu skrušenosti, poniznosti i prisustva srca u namazu, te potpunoj predanosti Allahu i razmišljanje o značenjima Kur’ana.

c) Suprostavljanje dobrovoljnim namazima zabilježenim u Sunnetu koji se obavljaju u kućama, jer činjenje ovih namaza u kućama i pojedinačno je preče nego njihovo činjenje u džamijama, osim teravih namaz u ramazanu.

d) Upotpunjenost ovog novotarskog namaza kod onih koji su ga izmislili je u postu četvrtka.Time se opovrgavaju dva Sunneta: iftar i Sunnet olakšavanja srcu od teškoće gladi i žeđi.

e) Dvije sedžde u ovom namazu poslije završetka su sedžde koje nemaju nikakvoga povoda.
(Kitab el baas ala inkar el bid’a vel havadis, Imam Ebi Šame, 153-196)

Svi dokazi koji su prethodno izneseni, izreke imama, vidovi neispravnosti i raznovrsne štete, pojašnjavaju pametnom čovjeku da je namaz u noći regaiba negativna ružna novotarija i uvedena stvar u Islam.

Novotarija proslavljanja Vjerovjesnikovog, sallallahu alejhi ve sellem, rođenja - mevlud

Proslavljanje mevluda (rođendana) je ružna novotarija. Prvi su je uveli Abidijjuni (Fatimije-jedna od šitskih grupa) u četvrtom hidžretskom stoljeću. Učenjaci u starijem i novijem dobu pojasnili su neispravnost ove novotarije i replicirali onima koji su je izmislili i po njoj postupali. Zato nije dozvoljeno proslavljati mevlud zbog nekoliko sljedećih dokaza:

1. Proslavljanje mevluda spada u izmišljene novotarije u vjeri o kojima Allah nije objavio nikakvoga dokaza. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ga nije propisao ni govorom ni djelom, ni potvrdom, a on je naš uzor i naš vođa.

„Ono što vam dadne Poslanik to uzmite, a što vam zabrani ostavite! “ (El-Hašr, 7)

„Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu, i koji često Allaha spominje.“ (El-Ahzab,21)

Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Ko u ovu našu vjeru uvede nešto što nije od nje, to mu se odbacuje.“

2. Ispravne i upućene halife, a sa njima i ashabi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nisu proslavljali mevlud niti pozivali na njegovu proslavu. Oni su najbolji pripadnici Ummeta poslije njihovog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govoreći o ispravnim halifama kaže:

-„Pridržavajte se moga Sunneta i sunneta ispravnih i upućenih halifa poslije mene. Svojim se očnjacima za njih prihvatite. Čuvajte se izmišljenih stvari, jer je svaka izmišljena stvar novotarija, a svaka novotarija vodi u zabludu.“(Ebi Davud, 4607; Tirmizi, 2676)


3. Proslavljanje mevluda je običaj onih koji su zastranili i zalutali. Fatimije - šije su prve uvele proslavljanje mevluda i Abidijj- uni u četvrtom hidžretskom stoljeću. Pripisivali su se Fatimi, radij-Allahu anha, nepravedno i lažno, i iz potvore, a u suštini su Židovi. Rečeno je da su bili medžusije, a također je rečeno da su bili ateisti.

(Tenbihu uli ebsari, El šejh Salih Seid es-Suhejmi, 232; El ibdai fi medar el
ibtidai, El šejh Ali Muhfaz, 251).

Da li pametan musliman može slijediti rafidije-šije, i njihove običaje koji su u suprotnosti sa Uputom Vjerovjesnika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.

4. Allah, Azze ve Dželle, je upotpunio vjeru i kaže u prijevodu znače-nja ajeta:„Danas sam vam vjeru vašu usa-vršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam Islam bude vjera.“ (El-Maide, 3)

Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je dostavio vjeru na jasan način. Iza sebe nije ostavio ni jedan put koji vodi u Džennet, a udaljava od Vatre, a da ga nije pojasnio Ummetu. Poznato je da je naš Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, najbolji vjerovjesnik, pečat svih vjerovjesnika i poslanika i najpotpunijeg dostavljanja poslanice i savjetovanja Allahovih robova.

Da je proslavljanje mevluda dio vjere s kojom je zadovoljan Allah, Azze ve Dželle, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bi ga činio tokom svoga života i preporučio bi ga za svoj Ummet.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže:

-„Allah nije poslao nijednog vjerovjesnika, a da njegova dužnost nije bila da uputi na ono najbolje što on za njih zna i da ih upozori na zlo koje za njih zna.“ (Muslim, Kitabu imare, 1473/2,1844)

5. Iz uvođenja ovih novotarskih mevluda shvata se kao da Allah Uzvišeni nije upotpunio vjeru ovom Ummetu, pa je stoga, navodno, potrebno uspostaviti ono čime bi se vjera upotpunila. Također, shvata se da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, navodno nije dostavio ono što je bilo potrebno da dostavi Ummetu, sve dok nisu došli novotari iz zadnjih generacija uvodeći u Allahov Šerijat ono što On nije dozvolio i tvrdeći da ih to približava Allahu. Nema sumnje da u ovome leži velika opasnost i suprostavljanje Allahu, Azze ve Dželle, i Njegovom Poslaniku, alejhi sellam. Allah, Azze ve Dželle, upotpunio je vjeru i usavršio Svoju blagodat nad Svojim robovima.

6. Učenjaci Islama, valorizatori (koji provjeravaju vjerodostojnost nečega), jasno su osudili mevlude i upozorili na njih, radeći po dokazima iz Kur’ana i Sunneta koji upozoravaju na novotarije u vjeri i naređuju slijeđenje Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i upozoravaju na suprostavljanje Poslaniku riječju, djelom ili postupkom.

7. Proslavljanje mevluda ne ostvaruje ljubav prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nego se ljubav očituje putem njegovog slijeđenja, prakticiranja njegovog Sunneta, i pokornošću njemu.

-„ Reci: Ako vi Allaha volite, onda mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti! A Allah prašta i milostiv je.” (Ali Imran, 31)

Ovaj ajet se naziva „ ajet iskušenja “, jer su ljudi tvrdili da vole Uzvišenog Allaha, pa je On, Azze ve Dželle, objavio ovaj ajet. Onaj ko se poziva na ljubav prema Allahu, moramo pogledati u njegovo djelo. Ako bude slijedio Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, onda je iskren, a u suprotnom laže..

8. Proslavljanje Vjerovjesničkog mevluda i njegovo činjenje praznikom je vid oponašanja Židova i kršćana u njihovim praznici- ma. Zabranjeno nam je da se s njima poistovjećujemo i da ih slijedimo. (Iktidau essiratil musteqim, Ibn Tejmijje, 614/2; Zadul mead, Ibn Kajjim, 95/1)

9. Pametan čovjek neće biti obmanjen mnoštvom ljudi koji proslavljaju mevlud u raznim islamskim krajevima.

Istina se ne prepoznaje po brojnosti onih koji je prakticiraju, nego se prepoznaje po šerijatskim dokazima.

„Ako bi se ti pokoravao većini onih koji žive na Zemlji, oni bi te od Allahova puta odvratili, oni se samo za pretpostavkama povode, i oni samo neistinu govore.“ (El-En’am, 116)

„A većina ljudi, ma koliko ti želio, neće biti vjernici.“ (Jusuf,103)

„A malo je zahvalnih među robovima Mojim.“ (Sebe,13)

10. Postoji šerijatsko pravilo koje kaže: vraćanje onoga u čemu se ljudi razilaze na Allahovu Knjigu i Sunnet Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

„O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i nadležnim između vas! A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i drugi svijet! To je bolje i posljedice su ljepše.“ (En-Nisa, 59)

„A u čemu god se vi razišli, presuda za to u Allaha je.“ (Šura, 10)

Nema sumnje da onaj koji se vrati u pogledu proslavljanja mevluda, Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, naći će da Allah naređuje slijeđenje Vjerovjesnika, alejhi sellam.

„Ono što vam dadne Poslanik to uzmite, a što vam zabrani ostavite!“ (El-Hašr, 7)

Uzvišeni pojašnjava da je upotpunio vjeru i usavršio blagodat nad vjernicima.

Također naći će da Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije naredio proslavljanje mevluda, da ga nije činio i da ga nisu činili ni njegovi ashabi. Time se zna da proslavljanje mevluda nije od vjere, nego da je uvedena novotarija.
11.

Utemeljeno je da musliman posti ponedjeljak, ako to želi, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan o postu ponedjeljkom, pa je rekao: „To je dan u kome sam rođen, dan u kome sam poslan kao Poslanik.“, ili je rekao „Dan u kome mi je došla Objava.“ (Muslim, Kitabu sijam, 819/2,1162)

Znači, propisano je uzimanje uzora u Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, postom ponedjeljka a ne proslavljanje njegovog rođenja, mevluda.

12. Praznik mevluda većinom nije lišen različitih zala i neispravnosti. To se može vidjeti iz posmatranja mevluda, a neki od ovih grijeha ćemo navesti za primjer, a ne da bi ih sve nabrojali:

1. Većina ilahija, kasida i hvalospjeva, koje pjevaju oni koji slave mevlud nije lišena tj., u sebi ima izraza širka, te pretjerivanja i pretjeranog uzdizanja kojeg je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio rekavši:

„Nemojte me prekomjerno uzdizati kao što su kršćani neograničeno uzdizali sina Merjeminog. Ja sam samo Njegov rob. Nego recite: Allahov rob i Njegov Poslanik.“
(El Buhari, Kitabu el-enbija, 171/4, 3445)

2. Na većini proslava mevluda dešavaju se i druge zabrane, kao što je miješanje muškaraca i žena, pjesma i upotreba instrumenata, te konzumiranje opojnih sredstava.
Nekada se desi i veliki širk, tako što se traži pomoć od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili drugih vjerovjesnika. Potcjenjuje se Allahova, Azze ve Dželle, Knjiga, puši duhan na mjestima učenja Kur’ana. Uspostavljaju se halke iskrivljenog zikra u džamijama za vrijeme mevluda, uz podizanje glasova pjevača i uz jak pljesak vođe zikra. Sve je to neutemeljeno i bidat je, prema konsenzusu učenjaka, sljedbenika Istine. (El ibdai fi medar el ibtidai, El šejh Ali Muhfaz, 251-257)

3. Dešavaju se ružna djela na proslavama Vjerovjesnikovog rođendana, tako što neki ustaju prilikom spomena njegovog rođenja iz počasti i respekta prema njemu i uvjerenja da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prisustvuje mevludu, tj., na njegovom mjestu okupljanja.

Zato pozdravljajući ga izražavajući mu dobrodošlicu. (‘dobro nam doš’o hej mili gostu’). Ovo je najveća neistina i najružnije neznanje. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, neće izaći iz svoga kabura prije Sudnjega dana, niti ima kontakta ni sa jednim čovjekom, ne prisustvuje njihovim okupljanjima, nego će boraviti u svom kaburu sve do Sudnjega dana. Njegova duša je u najvišim Ilijjinima kod njegovog Gospodara u Kući počasti.
(Et-tahzir minel bid’a,Adulazziz Abdullah ibn Baz, 13)

Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta:

-„Vi ćete, poslije toga, pomrijeti, a zatim ćete, na onom svijetu, oživljeni biti.” (El-Muminun, 15-16)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Ja sam prvak Ademovog potomstva na Sudnjem danu, prvi nad kojim će se rascijepiti kabur, prvi zalagač (šefadžija) i prvi kome će se zalaganje primiti.“
(Muslim, Kitabu el fedail, 1782/4, 2278)

Ovo je ajet i časni hadis. Sve što je u ovom značenju od ajeta i hadisa ukazuje da Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, a i drugi mrtvi neće izaći iz svojih kaburova sve do Sudnjeg dana.

Učenjak Abdul-Aziz ibn Abdullah ibn Baz, Allah mu se smilovao, kaže. „Ovo je činjenica oko koje su svi muslimanski učenjaci izrazili saglasnost i nema među njima razilaženja.“

(Et-tahzir minel bid’a, Adulazziz Abdullah ibn Baz, 14; El ibdai fi medar el ibtidai, El šejh Ali Muhfaz, 250-258).

Odricanje ehlus-sunneta vel džemata od novotarija i sljedbenika novotarija

Hvala Allahu Gospodaru svjetova, neka je salavat i selam na Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, njegovu porodicu i sve ashabe.

Prijateljstvo i odricanje predstavljaju jedno od temeljnih pravila i oslonaca u Islamu. Čovjekov Islam neće biti ispravan sve dok ne bude prijateljevao u ime Allaha, i dok ne bude izražavao neprijateljstvo u ime Allaha, dok ne bude prijatelj sljedbenicima Istine, a neprijatelj sljedbenicima neistine, bez osvrta na sve prepreke na tom putu.

„Ehlus-sunnet vel-džemat su prijateljstvo i odricanje postavili kao veliko pravilo i ono je vezano za uvjerenje (akidu). Pojam ovog časnog pravila kod njih predstavlja ljubav i mržnju u ime Allaha. Oni prijateljuju sa štićenicima Milostivog, a neprijetelji su prema štićenicima šejtanovim, a sve to shodno postojećem dobru i zlu, i u skladu s pravilima. Jedan od prvih rezultata kojeg iziskuje ovo pravilo i za koje će, onaj koji ga izvršava biti nagrađen, a onaj koji ga ostavlja biti kažnjen, je odricanje od sljedebnika novotarija i zabluda.“ (Hidžr el mubtedi’i, Bekr Ebu Zejd, 18,19)


Prijateljevanje iziskuje ljubav u ime Allaha, a odricanje mržnju u ime Allaha.

Šejhul-islam Muhammed ibn Abdul-Vehhab, Allah mu se smilovao, kaže: „Pod riječima: “Nema drugog boga osim Allaha“, misli se na njihovu spoznaju srcem, ljubav prema ovim riječima i ljubav prema onima koji zastupaju ove riječi, te mržnja prema onima koji im se protive i koji izražavaju neprijateljstvo.“ (Tefsir kelimetu tevhid, Muhammed ibn Abdulvehhab, 363/1)

Suština ljubavi u ime Allaha, je da se ta ljubav ne povećava dobročinstvom niti da se umanjuje zapostavljanjem. (Fethul bari, Hafiz Ibn Hadžer, 62/1)

Suština odricanja i mržnje u ime Allaha je: „Da se ne povećava zapostavljanjem, niti da se smanjuje dobročinstvom.“

Doktor Ibrahim Er-Ruhajli kaže: „Potvrdili smo da se pod ljubavlju u ime Allaha treba misliti na Allahovo lice (zadovoljstvo). Tako određenu osobu treba voliti samo u ime Allaha i ta ljubav ne treba da se povećava dobročinstvom voljenoga od strane onoga koji ga voli, niti da se umanjuje njegovim zapostavljanjem.

Također, pod mržnjom treba da se misli na Allahovo zadovoljstvo, tj., da bude samo radi Allaha, a ne iz nekog drugog razloga. Treba mrziti osobu zbog njenog nevjerstva, novotarstva ili griješenja. Ovo su razlozi mržnje u ime Allaha.“ (Mevqaf Ehlu sunne min ehlul ehva vel bida, Ibrahim Ruhajli, 462)

Ovo veliko pravilo potvrđeno je i utemeljeno kod učenjaka argumentima iz Knjige, Sunneta i ostalih predaja, pa čak i konsenzusom.

U Allahovoj Knjizi stoji:

„ Ne treba da ljudi koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju, budu u ljubavi sa onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprostavljaju, makar im oni bili, očevi njihovi, ili sinovi njihovi, ili braća njihova, ili rođaci njihovi.“ (El-Mudžadele, 22)

Šejh Muhammed ibn Abdul-Vehhab, Allah mu se smilovao, kaže: „Ko se pokorava Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i ispoljava jednoću Allahu, nije mu dozvoljeno da bude prijatelj sa onima koji se bore protiv Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, makar se radilo o najbližem rodu, makar bili i njihovi očevi, djeca, braća i porodica.“ (Selasetul usul, Muhammed ibn Abdulvehhab, 183/1)

Ajet ukazuje na prekid veza ljubavi između onoga ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan i onoga koji se bori protiv Allaha i Njegovog Poslanika, sallahu alejhi ve sellem, makar bili najbliži rod.

Također, ovaj časni ajet primjenjuje se i na sljedbenike novotarija i zabluda i iziskuje mržnju, neprijateljstvo i neumilan (nemilosrdan) odnos prema njima. Novotarstvo predstavlja protivljenje Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Svaka novotarija je oprečna Šerijatu.

Tako je Es-Sujuti, Allah mu se smilovao, u definiciji novotarije rekao: „Novotarija predstavlja čin koji se kosi sa Šerijatom, ili iziskuje da se njome nešto doda ili oduzme.“ (El emru bi ittibai, Es Sujuti, 24)
Ovo je značenje spomenutog suprostavljanja u časnom ajetu. Ispravni prethodnici (selefu salih) su iz ovog ajeta shvatili ono što smo i mi shvatili.

Imam El-Kurtubi, Allah mu se smilovao, u svome Tefsiru kaže: „Malik, Allah mu se smilovao, je ovim ajetom argumentirao neprijateljstvo prema kaderijama i izbjegavanje druženja sa njima. Ešheb od Malika prenosi: „Nemoj se družiti sa kaderijama i budi im neprijatelj u ime Allaha, jer Uzvišeni kaže: „ Ne treba da ljudi koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju, budu u ljubavi sa onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprostavljaju, makar im oni bili, očevi njihovi, ili sinovi njihovi, ili braća njihova, ili rođaci njihovi.““ (El džamiul ahkam el Kur’an, El Kurtubi, 308/17)

U Sunnetu se navodi više hadisa koji ukazuju da ovaj pravo-vjerni Šerijat zahtijeva prijateljstvo u ime Allaha, te neprijateljstvo i odricanje od novotara i sljedbenicika zablude. Od Enesa se prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ko bude imao tri osobine, osjetit će slast imana: Da mu Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, budu draži od svega ostalog, da zavoli čovjeka samo u ime Allaha, i da zamrzi da se vrati u nevjerstvo kao što mrzi da bude bačen u Vatru.“ (Buhari, Kitabu iman; Muslim, Kitabu iman; Ahmed, Tirmizi; Ibn Madže)

Kada je potvrđena obaveznost ljubavi u ime Allaha i radi Allaha, nužno se tada saznaje opasnost ljubavi i prijateljstva sa novotarima, jer je to ljubav u ime nečega drugoga mimo Allaha, Tebareke ve Te’ala.
Pametan čovjek neće reći da je ljubav prema novotaru, uz svo njegovo suprostavljanje i borbu protiv Šerijata, ljubav radi Uzvišenog Allaha.

Od Mu’aza ibn Enesa el-Džuhenija prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ko bude davao radi Allaha, uskraćivao radi Allaha, volio radi Allaha, mrzio radi Allaha i ženio radi Allaha, njegov iman je upotpunjen.“ (Tirmizi, 521;Hakim, 164/2; Ebu Davud, 4681; Albani Sahih fi Silsile)

Pošto se iman neće upotpuniti sve dok se ne bude mrzilo u ime Allaha, dužnost čovjeka je da mrzi nevjernike, novotare i grješnike u ime Allaha. Nevjerstvo, novotarstvo i nepokornost razlog su mržnje u ime Allaha, kao što je prethodno rečeno.
U svjetlu onoga na što ukazuju tekstovi Kur’ana i Sunneta, učenjaci sljedbenici Sunneta, primijenili su pravilo prijateljstva i odricanja na sljedebnike novotarija i strasti.

Imam Et-Tahavi, Allah mu se smilovao, kaže: „Molimo Allaha da nas učvrsti u vjerovanju, da nam njime zapečati naša djela i sačuva nas od različitih strasti, razjedinjenih mišljenja, loših pravaca, onih koji su se suprostavili Sunnetu i Džematu muslimana, a vezali se za zabludu. Mi ih se odričemo, oni su za nas zalutali i prezreni su.“ (Šerh aqidetu Tahavijje, Ibn Ebi el Izz el Hanefi, 520)

Imam El-Begavi, Allah mu se smilovao, kaže: „Ashabi, tabi’ini, njihovi sljedbenici i učenjaci Sunneta neprestano su bili u saglasnosti u pogledu neprijateljstva i izbjegavanja sljedbenika novotarija.“ (Šerhu Sunne, El Begavi, 227/1)

Imam Eš-Šatibi kaže: „Spašena grupa su sljedbenici Sunneta kojima je naređeno da budu neprijatelji prema sljedbenicima novotarija, da ih progone i da kažnjavaju one koji im se priključe u njihovom pravcu. Nama je naređeno da im budemo neprijatelji, a njima je naređeno da nam budu prijatelji i da se povrate u Džemat.“(El Itisam, Imam Šatibi, 120/1)

Imam Ebu Osman Ismail Es Sabuni, Allah mu se smilovao, prenosi priču o sljedbenicima Sunneta: „Oni mrze sljedbenike novotarija koji su unijeli u Vjeru ono što nije od nje. Ne vole ih niti se sa njima druže.“ (Aqidetu selef ashabul hadis, Imam Sabuni, 118)
Opisao ih je: „Međusobno se vole radi vjere i mrze se radi vjere. Čuvaju se rasprave o temeljima vjere i razmirica u vjeri. Izbjegavaju sljedbenike novotarija i zabluda. Bore se protiv novotara i sljedbenika ružnih i sramotnih strasti.“ (Aqidetu selef ashabul hadis, Imam Sabuni, 117)

Značenje odricanja od sljedbenika strasti ostvarilo se kod naših ispravnih prethodnika (selefu saliha), pa su se udaljili od njih i javno ih se odrekli. Među ljudima su javno obznanili da ih preziru i mrze.

Od Ibn Abbasa, radiAllahu anhu, prenosi se da je rekao: „Nema mi na zemlji mržih ljudi od kaderija koji mi dođu pa se sa mnom parniče o kaderu. To je samo zato što oni ne znaju Allahovo određenje i da Allah, Azze ve Dželle, neće biti pitan za ono što čini, a oni će biti pitani.“ . (El Adžurri, Eš Šeria, 213)

Od Ibn Omera, radijAllahu anhu, prenosi se da je rekao o kaderija-ma: „Obavijesti ih da se ja njih odričem i da su oni od mene čisti.“ (Šerhu Sunne, El Begavi, 227/1; El Adžurri, Eš Šeria, 205; Lalikai, 588/2)

El-Fudajl ibn Ijad kaže: „Duše su sjedinjene vojske. One koje se upoznaju, spoje se. One koje se ne poznaju, raziđu se. Nije moguće da se sljedbenik Sunneta druži sa sljedbenikom novotarije, osim iz licemjerja.“ (El Ibane,456/2; Lalikai)
Također, rekao je: „Ko zavoli novotara Allah će mu njegovo djelo upropastiti i izvaditi svjetlo islama iz njegovog srca.“ (El ibane, Ibn Batta, 440;Lalikai, 263; Šerhu Sunne, Berbehari, 138; Ebi Neim, 103/8)
Govorio bi: „Volio bih da između mene i novotara bude pregrada od željeza. Da jedem sa židovom i kršćaninom draže mi je nego da jedem sa novotarom.“
(Šerh usulu itiqad ehli sunne vel džemat, Imam Lalikai, 638/2)

Od Evsa ibn Abdullaha Er-Reb’ija prenosi se da je govorio: „Da sa mnom u kući budu majmuni i svinje draže mi je nego da sa mnom bude čovjek sljedbenik strasti.“ (Šerh itiqad, Lalikai, 131/1; El ibane, Ibn Batta, 467/2)

Abdullah ibn Avn kaže: „Nije bilo mržih ljudi Muhammedu ibn Sirinu, od onih koji su uveli o kaderu ono što su uveli.“
(El Adžurri, Eš Šeria, 219)

Ejjub Es-Sihtijani pozvan je da okupa mrtvaca. Krenuo je sa ljudima i otkrio lice mrtvaca, pa ga je prepoznao. Rekao je: „Priđite ovom vašem prijatelju. Ja ga neću gasuliti. Vidio sam ga kako zajedno hoda sa novotarima.“ (El Ibane Kubra, Ibn Batta, 467/2)

Odricanje od sljedbenika strasti i novotarija nije samo ograni-čeno na srčano uvjerenje ili govor jezikom, nego je to životni pravac koji ima svoja znamenja i znakove.
Od znakova odricanja od ljudi novotara, je i suprostavljanje njima. Čovjek neće uistinu odreći ih se sve dok se ne bude odricao njihovoga puta ili pravca.
Najveće suprostavljanje novotarijama je pridržavanje za Sunnet, kojeg su oni odbacili i ostavili ga iza svojih leđa.

Učenjak El-Berbehari kaže: „Ko spozna ono što su ostavili novotari od Sunneta i čemu su se suprostavili, pa ga se pridržava, on je sljedbenik Sunneta i sljedbenik Džemata. Ima pravo da bude slijeđen, pomognut i čuvan. Od onih je o kojima je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao posebnu oporuku.“ (Šerhu Sunne, El Berbehari, 107)

Suprostavljanje ispravnih prethodnika (selefu saliha), novotari-ma bilo je i u onim stvarima za koje inače nema smetnje, bojeći se za one stvari kojima bi to moglo naštetiti (preventiva). Čuvali su se djela, pa makar u njima ne bilo smetnje, bojeći se da ih ne snađe ono u čemu ima smetnje. (El Emru bi itibai, Es Sujuti, 25)
Ebu Ejjub El-Ensari kaže: „Prinosili smo kurbane za naše žene i porodice, pa kada su se ljudi počeli u tome nadmetati, ostavili smo to.“ Pogledaj, , kako su ostavili kurban za žene i porodice, što je najmanje Sunnet, kada su ljudi uveli natjecanje u tome. Imam Tartuši,kaže: „Ashabi su iz opreza prvi ostavljali Sunnet, kako ljudi određeni propis ne bi protumačili u pogrešnom smislu.“ (El Havadisu vel bida, Et Tartuši, 25)

Od znakova odricanja od novotara jeste da se umanjuje njihova vrijednost, da se potcjenjuju, omalovažavaju i otkrivaju njihove mahane. Potrebno je pojasniti ono zbog čega će ih se ljudi čuvati i ne pokazivati im poštovanje, kako obični ljudi ne bi bili zavarani njima i stavljali ih na poziciju koje oni nisu dostojni.

Zato su Imami, iz reda ispravnih prethodnika (selefu saliha), omalovažavali i potcjenjivali novotare. Imam Es-Sabuni priča: „Da su se sljedbenici Sunneta usaglasili oko mišljenja o ponižavanju, udaljavanju i potcjenjivanju sljedbenika novotarija. To podrazumije- va i udaljavanje od njihovog druženja i rasprave s njima, te približavanje Allahu, Azze ve Dželle, mržnjom i izbjegavanjem.“
(Aqidetu selef ashabul hadis, Sabuni, 130)

Ko spozna potcjenjivanje novotara, njihovo nepoštivanje i veličinu onoga što proiziskuje, ubrojat će to u obavezne stvari.

Imam Eš-Šatibi, Allah mu se smilovao, o respektu prema novotaru i odlasku k njemu, kaže: „Odlazak kod novotara, njegovo poštivanje i respektovanje zbog njegove novotarije... Znamo da Šerijat naređuje kuđenje, ponižavanje i omalovažavanje novotara, kao i ono što je veće od toga, udaranje i ubistvo. Poštivanje novotara predstavlja udaljavanje od djela naređenog propisima islama i prilazak onome što mu je suprotno i s čime se kosi. Islam se ruši ostavljanjem djelovanja po njemu i vjerovanjem u ono što mu je suprotno. Poštivanje novotara povlači dvije moguće štete koje uzrokuju rušenje islama:

Prva: Skretanje pažnje običnih ljudi i neznalica ka tom poštivanju. Oni su uvjereni da je novotar najbolji čovjek i da je ono na čemu je on bolje od onoga na čemu su drugi. To je uzrok slijeđenja novotarije, a sljedbenici Sunneta će ostati po strani.

Druga: Ako bude bio poštivan zbog svoje novotarije, to će mu biti podstrek da unosi novotarije u svemu i u svakoj situaciji. Novotarija će zaživjeti, a Sunneti zamrijeti. To je rušenje islama.“ (El Itisam, Imam Eš Šatibi, 114/1)

Zato je Ibrahim ibn Mejsere rekao: „Ko bude poštivao novotara pomogao je rušenje islama.“ (Šerh usulu, Lalikai,273; El Emru bi ittibai, Es Sujuti, 18; El Baas, Imam Ebi Šame, 17; El Itisam, Eš Šatibi, 113/1)

Sufjan Es-Sevri kaže: „Ko sluša novotara Allah mu neće dati koristi od onoga što je slušao, a ko se sa njim bude rukovao postepeno prekida veze islama.“ (El Emru bi ittibai, Sujuti, 19)

Zbog ovoga je Tavus, vidjevši Ma’beda El-Džuhenija kako kruži oko Ka’be, rekao: „Ovo je Ma’bed, pa ga omalovažite!“ (Šerh usulu itiqad, Lalikai, 114/1)

Zato nema poštivanja i rukovanja, nego novotar ostaje prezren, pa makar bio i na najsvetijim mjestima, makar ispod prekrivača Ka’be. Kako je njegov grijeh samo velik !
Kada bi se sljedbenici Sunneta odrekli novotara, udaljili se od njihovog respektovanja i poštivanja, novotari bi ostali prezreni.

Imam Eš-Šatibi kaže: „Svako ko unese novotariju u Allaho-vu vjeru, ponižen je i prezren zbog svoje novotarije, pa makar na početku izgledao ponosan i superioran. Međutim, oni su u svojim dušama poniženi. Zar ne vidiš stanje novotara u doba tabiina i poslije, kako su se vezali za vladare i utočište našli kod stanovnika zemlje. Ko to od njih nije mogao, sakrio se sa svojom novotarijom i sa njom pobjegao ne miješajući se sa masama.“ (El Itisam,Eš Šatibi, 126/1)

Nakon što su se odabrani odrekli novotarija i pozivača u njih, novotari su im uputili selame želeći da sjede s njima i da ih poštuju. Neki su čak i dalje otišli odričući se nauka novotara. Nisu ih podučavali niti od njih učili iz bojazni da se njihove sumnje ili strasti uvuku kod drugih.
Bojeći se ove štete i odbijajući ono od čega su se udaljili, ispravni prethodnici nisu imali povjerenja ni u čemu kod novotara u pogledu nauka Allahove vjere. To je potvrdio i šejhul-islam Ibn Tejmijje: „Pozivaču u novotarije se ne prima svjedočenje, neće se klanjati iza njih, niti će se od njih uzimati znanje.“
(Medžmu’u fetava, šejhul islam Ibn Tejmijje, 20/528)

Jusuf ibn Esbat kaže: „Ne bih razmišljao o razlici grijeha da upitam novotara o svojoj vjeri, ili da počinim blud.“ (El Ibane el kubra, Ibn Batta, 459/2)
Od Selama b. Ebi Mutia prenosi se da je neki čovjek, sljedbenik strasti, rekao Ejjubu Es-Sihtijaniju: „Ebu Bekre, da te pitam za jednu riječ?“ Ejjub je gestikulirajući svojim prstom odgovorio: „Ni pola riječi, ni pola riječi.“ (El Ibane el kubra, Ibn Batta, 447/2; Šerhu Sunne, El Begavi, 227/1)

Od Esme, nane Seida ibn Amira, prenosi se da je rekla: „Dva čovjeka sljedbenika strasti su ušla kod Muhameda ibn Sirina i rekla: „Ebu Bekre, da ti ispričamo jedan hadis?“ Odgovorio je: „Ne.“ Rekli su: „Da ti proučimo jedan ajet iz Allahove Knjige?“ Odgovorio je: „Ili ćete vi ustati ili ću ja ustati.“ (El Ibane el kubra, Ibn Batta, 446/2)
Pošto su sumnje, zablude, neispravna mišljenja bila proširena po knjigama novotara, koje su se gotovo prihvatile i sve preplavile, naši ispravni prethodnici su se odrekli knjiga sljedebnika novotarija, osudili su ih i obezvrijedili.

Ibn Kudame kaže: „Ispravni prethodnici (selefu salih) su zabranjivali druženje sa novotarima i gledanje u njihove knjige.“
(Adabu eš šeria, Ibn Muflih, 232/11)

Imam Ibnul-Kajjim kaže: „Neće se nadoknaditi šteta za spaljivanje i uništavanje zabluđujućih knjiga.“ Od Muhammeda El-Mirvezija prenosi se da je rekao Ahmedu: „Osudio sam knjigu u kojoj ima loših stvari. Šta misliš, da li da je poderem ili spalim?“
Rekao je: „Da, spali je.“ Vjerovjesnik, alejhi sellam, u Omerovoj ruci je vidio knjigu koju je prepisao iz Tevrata, a zadivila ga je njegova suglasnost sa Kur’anom. Lice Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zacrvenilo se, pa ju je Omer ponio do peći i ubacio je u nju. Sve knjige koje sadrže suprostavljanje Sunnetu nisu dozvoljene, već ih je dozvoljeno uništiti. Za Ummet nema ništa štetnije. Ashabi su palili sve mushafe koji su se razlikovali od Osmanovog Mushafa bojeći se razilaženja. Šta bi tek bilo kada bi vidjeli ove knjige koje su uzrokovale razilaženje i razjedinjavanje Ummeta.“ (Et Tariku el hakimijje fi es sijasetu eš šeria, Ibnul Kajjim, 275)
Pogledaj, Allah ti se smilovao, kako je odricanje od novotarije i novotara uzrokovalo odricanje i od njihovih nauka i knjiga kada su u njima prošireni otrovi i zablude.