Odazivanje Allahu i njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem

Allah Uzvišeni veli:
يا أيها الذين آمنوا استجيبوا لله وللرسول إذا دعاكم لما يحييكم واعلموا أن الله يحول بين المرء وقلبه وأنه إليه تحشرون
"0 vjernici, odazovite se Allahu i Poslaniku kad vas pozove u ono što će vam život osigurati; i neka znate da se Allah upliće između čovjeka i srca njegova, i da ćete se svi pred Njim sakupiti." El-Enfal, 24

Ovaj ajet upućuje na više stvari.Prvo je da se koristan i vrijedan život postiže putem odazivanja Allahu i Njegovom Poslaniku, s.a.v.s., dok onaj ko se ne odazove on u stvarnosti i ne živi .

Mudžahid, tumačeći ajet: "... kad vas pozove u ono što će vam život osigurati", kaže: "Kad vas pozove u istinu."

A Katada smatra da se to odnosi na Kur'an, jer on donosi život, povjerenje, spas i zaštitu na dunjaluku i ahiretu.

Es-Suddi veli: "To je islam, jer ih je Allah njime oživio nakon što ih je savladala smrt nevjerstva."

Ibn Ishak i Urva b. ez-Zubejr, a citat je od drugoga, kažu: "Ajet: "... što će vam život osigurati' odnosi se na ratovanje kojim vas je Allah uzdigao nakon poniženja, osnažio nakon slabosti i zaštitio od neprijatelja koji vas je u prošlosti ugnjetavao."


Sva tumačenja govore o istoj činjenici: javnom i unutarnjem, prihvatanju i izvršavanju svega onoga s čime je došao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem

El-Vahidi veli: "Većina učenjaka smatra da se riječi Uzvišenog: “ što će vam život osigurati” odnose na džihad, borbu na Allahovom putu. To je stav Ibn Ishaka i preferirajuće mišljenje među jezikoslovcima."

El-Ferra je u vezi s ajetom rekao: "Kad vas pozove da oživite svoje stanje putem borbe s vašim neprijateljem, hoće se reći da je snaga skrivena u borbi i džihadu, pa ako muslimani zapostave i napuste džihad, postat će slabiji i opast će im položaj, te će se neprijatelj lahko odvažiti da ih napadne.

Džihad je djelo koje najviše oživljava muslimane, kako na dunjaluku, tako i u berzahu i na ahiretu. Snaga muslimana na dunjaluku i njihovo prevladavanje neprijatelja jeste kroz džihad. Za stanje vjernika u berzahu Uzvišeni je rekao:

ولا تحسبن الذين قتلوا في سبيل الله أمواتا بل أحياء عند ربهم يرزقون

"Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovom putu izginuli! Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga." ( Ali 'Imran, 169 )

A na ahiretu će Šehidi i borci na Allahovom puru imati najpotpunije živote i uživat će najveće i najbolje blagodati, za razliku od drugih vjernika u Džennetu. Zbog ovoga je Ibn Kutejba rekao da se ajet: "... što će vam. život osigurati" odnosi na pogibiju na Allahovom putu.

Neki mufessiri pak smatraju da se ajet: "... kad vas pozove u ono što će vam život osigurati" odnosi na Džennet, tj. odazovite se onome što će vam Džennet osigurati, jer to je stvarna kuća života u kojoj je život ugodan i vječan. Ovo je mišljenje iznio Ebu Ali el-Džurdžani.

Ibnul Qajjim kaže da ajet podrazumijeva i obuhvata sva ova mišljenja, jer i vjerovanje, i obredoslovlje, i Kur'an i džihad; sve to oživljava srca i osigurava ugodan i lijep život. Najveće uživanje i osjećanje života bit će u Džennetu, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poziva u vjerovanje i poziva u Džennet. On poziva u lijep i ugodan život na dunjaluku i na ahiretu.

Životom srca i duše čovjek raspoznaje istinu od laži, pravi put od zablude, uputu od stranputice, a potom izabire istinu nad svim onim što joj oprečno. Ono osnažuje vjerovanje i želju i ljubav za istinom, te podstječe na prezir i mržnju zablude i laži.

Uzvišeni je rekao:

أو من كان ميتا فأحييناه وجعلنا له نورا يمشي به في الناس كمن مثله في الظلمات ليس بخارج منها,

"Zar je onaj koji je bio u zabludi, a kome smo Mi dali život i svjetlo pomoću kojeg se među ljudima kreće kao onaj koji je u tminama iz kojih ne izlazi?!" Al-An'am, 122

Allah Svevišnji vjernicima daje i spaja život i svjetlo, a onima koji se odmeću od Njegove vjere spaja tmine s mrtvilom srca. Abdullah b. Abbas, r.a., i svi mufesiri u vezi s ovim ajetom vele da ajet znači: bio je nevjernik izgubljen u zabludi, pa smo ga Mi uputili.

A riječi Uzvišenog: "... a kome smo Mi dali život i svjetlo pomoću kojeg se među ljudima kreće..." podrazumijevaju više stvari:

Prvo: on se pomoću svjetla kreće među ljudima, dok su oni u tminama. Njihov primjer sličan je primjeru skupine ljudi koji su bili na putu, a onda ih zateče noć i oni se izgubiše i nikako puta da nađu, dok je pored njih čovjek koji ima svjetiljku pa se pomoću nje kreće putem; On vidi stazu i vidi sve ono čega se treba čuvati na njoj;

Drugo: on se među njima kreće pomoću svjetla koje ima, a oni se dijelom koriste njegovom svjetlošću zbog njihove neophodne potrebe za istim svjetlom;

Treće: on će na Sudnjem danu, pomoću svjetlosti koju ima, bez teškoće ići po Siratu, dok će se mnogobošci i licemjeri zbog svojih hrđavih djela izgubiti i ostati u tminama.

A što se tiče riječi Uzvišenog:

واعلموا أن الله يحول بين المرء وقلبه

".. .i neka znate da se Allah upliće između čovjeka i srca njegova...", poznato i prihvaćeno tumačenje ovog ajeta jeste to da se "uplitanje" odnosi na Allahovo sprečavanje vjernika da počini nevjerstvo i na onemogućavanje nevjerniku da prihvati Allahovu vjeru, kao što sprečava Njemu pokorne da počine grijeh i otežava grešnicima da Mu pokažu pokornost. Ovo je stav Abdullaha b. Abbasa, r.a., i većine mufessira.

O istom ajetu postoji i drugo tumačenje koje kaže da se to odnosi Allahovu blizinu do srca Njegovog roba, tako da mu od tajni srca nije skriveno. On je između roba i njegovog srca. Ovo navodi el-Vahidi pripisujući ga Katadi. Kao da je ovo tumačenje prikladnije kontekstu ajeta, jer se odazivanje poziv, odnosno prihvatanje nečega, u osnovi vezuje za srce, tako da nema nikakve koristi od tjelesnog odazivanja ako u tome izostaje srce. Uzvišeni Allah je između Svoga roba i njegovog srca, pa zna da li Mu se njegovo srce odazvalo ili nije?! Da li srce skriva iskreno odazivanje ili ne?!

Na osnovu prvog mišljenja, veza između prvog dijela ajeta i njegovog završetka glasila bi: Ako vam je teško odazvati se na poziv Allaha i poziv Njegovog Poslanika, s.a.v.s., onda ne budite sigurni da se Allah neće uplesti između vas i vaših srca, nakon čega vam više neće pružiti priliku da se odazovete kao vid kazne zbog toga što se ste istinu jasno i nakon upoznavanja ostavili i odbili. To bi bilo u kontekstu riječi Uzvišenog:

ونقلب أفئدتهم وأبصارهم كما لم يؤمنوا به أول مرة ونذرهم في طغيانهم يعمهون

"... i da Mi srca njihova i oči njihove nećemo zapečatiti, i da neće vjerovati kao što ni prije nisu vjerovali...?" ( Al-An'am, 110 )

i Njegovih riječi:

فلما زاغوا أزاغ الله قلوبهم

"... i kad oni skrenuse u stranu, a Allah učini da i srca njihova u stranu skrenu" (As-Saff, 5),
kao i Njegovih riječi:

فما كانوا ليؤمنوا بما كذبوا من قبل

"... ali oni nisu htjeli povjerovati u ono u što prije nisu vjerovali." (Al-A'raf, 101)

Ajet upozorava na zapostavljanje odazivanja srcem, makar se rob tijelom i odazvao.

Ono što je posljedica neodazivanja Kur’anu jesu rasprave,prepirke,kontradiktornosti u mišljenju a takav nije slučaj sa onima koji znanje uzimaju iz objave.Uzvišeni o tome kaže:

ولو كان من عند غير الله لوجدوا فيه اختلافا كثيرا

“ Da je on od nekog drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge protivrječnosti ” ( An-Nisa', 82 )

Ono sa čime se ljudi danas bave jeste ustvari samo teoretisanje, prepričavanje mišljenja , nagađanje i neke stvari nisu naučene kako treba a svako želi o svačemu da priča , kao što kaže ibn Hazm: ”Neznalica uvijek govori kada bi mu bolje bilo da šuti a šuti kada bi mu bolje bilo da govori.”

Čovjek mora određene stvari dobro naučiti i shvatiti posebno pitanja imana i kufra jer inače neće biti postojan i stabilan i stalno će imati određene sumnje s kojima lahko može skrenuti sa pravog puta i otići u zabludu.Govoreći o tome Uzvišeni Allah kaže:

أفمن أسس بنيانه على تقوى من الله ورضوان خير أم من أسس بنيانه على شفا جرف هار فانهار به في نار جهنم والله لا يهدي القوم الظالمين

“Da li je bolji onaj koji je temelj zgrade svoje postavio na strahu od Allaha i u želji da mu se umili - ili onaj koji je temelj zgrade svoje postavio na rub podlokane obale koja se nagnula, da se zajedno s njim u vatru džehennemsku sruši? - A Allah neće ukazati na Pravi put narodu koji sam sebi nepravdu čini.”

ولو أنهم فعلوا ما يوعظون به لكان خيرا لهم وأشد تثبيتا

A kada bi oni onako kako im se savjetuje postupali, bilo bi im bolje i bili bi čvršći u vjeri . ( An-Nisa', 66 )

Propis onoga koji se ismijava sa Allahovim ajetima

Riječi Uzvišenog:

ولئن سألتهم ليقولن إنما كنا نخوض ونلعب قل أبالله وآياته ورسوله كنتم تستهزئون
لا تعتذروا قد كفرتم بعد إيمانكم إن نعف عن طآئفة منكم نعذب طآئفة بأنهم كانوا مجرمين
"A ako ih upitaš, oni će sigurno reći: "Mi smo samo razgovarali i zabavljali se." Reci: "Zar se niste Allahu i riječima Njegovim i Poslaniku Njegovu rugali? Ne ispričavajte se! Jasno je da ste nevjernici, a tvrdili ste da ste vjernici." Ako nekima od vas i oprostimo, druge ćemo kazniti zato što su krivci." (Et-Tevba, 65-66)

Kadi Ebu Bekr b. el-Arabi kaže: "Ono što su rekli mislili su ozbiljno ili su se ismijavali, a u oba slučaja to predstavlja kufr. Jer, šaliti se sa stvarima kufra predstavlja kufr i ummet se oko toga ne razilazi. Ozbiljnost i tačnost je brat istine i znanja, a izigravanje i šala je brat neistine i neznanja (džehla)." Završen citat. ( Ahkamul-Kur'an, 2/976-977 )

Komentarišući riječi Uzvišenog: "Ne ispričavajte se! Jasno je da ste nevjernici, a tvrdili ste da ste vjernici.", Kurtubi kaže: "Ovo dolazi u obliku kuđenja kao da kaže: "Nemojte raditi ono što ne koristi a zatim im je presudio da su postali nevjernici i da nemaju opravdanja za taj grijeh."Završen citat.

Komentarišući pomenute riječi u ajetu Begavi kaže: "Ako bi neko rekao: 'Kako to da su uznevjerovali poslije vjerovanja, kad nisu ni bili mu'mini?' Kazat ćemo: 'Želi se reći da su vanjštinom pokazali nevjerstvo nakon što su vanjštinom pokazivali iman'."Završen citat.


Ibn Kesir kaže: "Prenosi Ebu Ma'šer Medini od Muhammeda b. Ka'ba Kurezija i drugih da su rekli: "Neki čovjek od munafika je rekao: 'Nismo nikoga vidjeli halapljivijeg, lažljivijeg jezika i većih kukavica pri susretu sa neprijateljem od ovih naših učača (Kur'ana)." Nakon što je to stiglo do Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, onaj čovjek dođe, a već je bio krenuo i uzjahao svoju devu, te mu reče: 'O Allahov Poslaniče, mi smo se razgovarali i zabavljali'. Pa mu reče: "Zar se niste Allahu i riječima Njegovim i Poslaniku Njegovu rugali?" Sve do riječi Uzvišenog: "Zato što su krivci..." I Njegove riječi: "Ne ispričavajte se! Jasno je da ste nevjernici, a tvrdili ste da ste vjernici." To jest, zbog ovih riječi s kojima ste se ismijavali." Završen citat.

Komentarišući riječi Uzvišenog: "Ne ispričavajte se! Jasno je da ste nevjernici, a tvrdili ste da ste vjernici.", Taberi kaže: "Allah, dželle še'nuhu, kaže svom Poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve selleme: "Reci ovima koji su opisani pomenutim osobinama da se ne pravdaju neistinom govoreći kako su razgovarali i zabavljali se. "Postali Ste nevjernici", to jest, zanijekali ste istinu vašim govorom o Poslaniku i vjernicima. "Nakon što ste bili vjernici", to jest, nakon što ste povjerovali u njega i priznali ga.

Ukorjenjivanje nifaka je bez namjere i osjećaja

Komentarišući riječi Uzvišenog: "Reci: "Zar se niste Allahu i riječima Njegovim i Poslaniku Njegovu rugali? Ne ispričavajte se! Jasno je da ste nevjernici...", Ibn Tejmijje kaže: "Naređuje mu da im rekne: "Postali ste nevjernici nakon što ste vjerovali. Oni koji u pogledu ovih ajeta kažu: 'Oni su uznevjerovali poslije imana svojim jezicima pored prvobitnog nevjerstva u svojim srcima', ovakav govor nije tačan, jer, izražavanje imana jezikom pored nevjerstva u srcu je kufr. Tako se ne kaže: 'Uznevjerovali ste poslije imana', a oni u stvari nisu ni prestajali biti kafiri. A ako se misli da su vanjštinom pokazali nevjerstvo, nakon što su vanjštinom pokazivali iman, onda to nisu pokazivali svijetu već svojim prijateljima...

"A ako ih zapitaš, oni će sigurno reći: "Mi smo samo razgovarali i zabavljali se." Ovim priznaju i izvinjavaju se, zbog toga je i rečeno: "Ne ispričavajte se! Jasno je da ste nevjernici, a tvrdili ste da ste vjernici." Ovo upućuje da u sebi nisu namjeravali uraditi djelo kufra već su smatrali da to ne predstavlja kufr. Pa je pojasnio da je ismijavanje sa Allahom, Njegovim ajetima i Poslanikom itd, nevjerstvo takve vrste kojim njegov vlasnik postaje nevjernikom nakon imana. To upućuje da je pri njima bio slab iman pa su učinili ovaj haram za koji su znali da je haram ali nisu znali da je to djelo nevjerstva, a to djelo je djelo kufra s kojim su postali nevjernici. Oni nisu bili ubjeđenja da je to dozvoljeno raditi. Više selefa(selefijskih učenjaka) u pogledu opisa munafika, koji je prenesen u suri El-Bekara, kažu da su oni prvobitno vidjeli pa su zaslijepeli, i da su znali pa su nijekali i vjerovali pa su zatim uznevjerovali. Katade i Mudžahid kažu: "Navodi primjer njihova obraćanja vjernicima i slušanja onoga sa čime je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, i odlasku njihova nura" Završen citat. ( Medžmu' fetava, 7/272-27'4 )

Također je rekao: "..."A ako ih zapitaš, oni će sigurno reći: "Mi smo samo razgovarali i zabavljali se..." Ovdje je obavjestio da su uznevjerovali nakon imana iako su rekli: "Izgovorili smo riječi kufra bez ubjeđenja u to, već smo se na taj način igrali i zabavljali", te je pojasnio da je ismijavanje sa ajetima nevjerstvo. Ovo se ne dešava (ismijavanje sa pomenutim stvarima) osim onima čija se prsa rasprostrane spram ovog govora, a da je bilo imana u njegovom srcu to bi ga spriječilo da izgovori ovaj govor." Završen citat. ( Medžmu1 fetava, 7/220 )

Pogledaj, Allah ti se smilovao, u ovaj Kur'anski tekst koji je po značenju kategoričan u pogledu nevjerstva ove skupine. Opće je poznato iz šerijatskih tekstova da je ovo opći propis za svakoga ko uradi ono što su ovi uradili ili nešto drugo u tom kontekstu, te da taj propis nije vezan samo za pomenute ljude. Jer, pravilo glasi: "Nije pouka u posebnosti uzroka (zbog kojeg je spuštan ajet) već je pouka u uopćenosti Iafza-izreke", i oko ovog se slažu svi mufessiri. U protivnom bi dokazivanje Kur'anom bilo nevalidno jer je većina Kur'anskih ajeta objavljena nekim povodom. Pa ako bi se propis odnosio samo na onog čijim je povodom spuštan onda ne bi ostao nijedan ajet koji bi nas obavezivao na izvršenje propisa.

Mufessiri se kod tumačenja ovog ajeta slažu da su oni uznevjerovali, nakon imana, s ovim prljavim govorom koji su izrekli. Razilaze se oko toga da li je prethodni iman koji su posjedovali bio iman jezika, bez srčanog vjerovanja, ili je to bio iman i srca i jezika zajedno? U oba slučaj dokaz je upotpunjen Allahovom dobrotom.

Prema prvom mišljenju: Nad ovim ljudima su primjenjivani propisi islama (tj. smatrani su muslimanima), jer su izgovorili šehadet uz pretpostavku o postojanju unutarnjeg vjerovanja, uz prisustvo pokornosti i ljubavi spram Allaha , Njegove vjere i Poslanika . Jer, kao što smo prethodno spomenuli, nema islama ko nema imana niti ima imana ako nema islama. Shodno ovom izgovoru (tj. izgovoru šehadeta) smatrani su muslimanima sve dok nisu izgovorili ove prljave riječi. S njima i zbog njih nad njima je donesena presuda nevjerstva. Pa su iz vanjskog islama prešli u kufr vanjštinom i unutrinom s ubjeđenjem, jer su to rekli slobodno bez prisile. Na osnovu toga se može zaključiti da su svoja prsa rasprostranili ka kufru svojom unutrinom shodno riječima Uzvišenog: "Onoga koji zaniječe Allaha, nakon što je u Njega vjerovao, - osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri -, čeka Allahova kazna. One kojima se nevjerstvo bude mililo... Da je u njihovim srcima bilo imana on bi ih sprečio da ovako govore. Ako neko misli da se ovaj propis odnosi samo na pomenute munafike lično, to jest, ako bi rekli ovo je bio uzrok da saznamo za njihov nifak a ovim nisu uznevjerovali, tako da se ovo značenje (u ajetu) ne odnosi na na nevjerstvo.

Odgovor na to bi bio sljedeći:

Prvo. Ovo bi značilo da ova njihova izreka nije imala utjecaja u presudi kufra nad njima, što je suprotno Kur'anskom tekstu "Ne ispričavajte se! Jasno je da ste nevjernici, a tvrdili ste da ste vjernici."

Drugo. To bi značilo, Allahu se utječemo od toga, da je Kur'an vezao propis za stvar koja nema utjecaja u presudi i da je zanemario pravi razlog presude.

Treće. Opće je poznato u Šerijatu da objava ne ulazi u tok realizacije propisa da ne bi došlo do pometnje.1 Osnova ovog (donošenja propisa tj. presude nad nekim) je vanjština govora i djela.

Četvrto. Riječi Uzvišenog: "Jasno je da ste nevjernici, a tvrdili ste da ste vjernici." Pomenuti iman tj. vjerovanje u ajetu ili je samo iman unutrašnjosti ili je samo iman spoljašnjosti. U oba slučaja ajet služi kao dokaz, jer se prema tim ljudima prije odnosilo kao prema muslimanima a zatim su nakon ovog ružnog govora uznevjerovali nakon što su bili vjernici. Ako su ti ljudi bili nevjernici prije nego su izgovorili ovu ružnu izreku postavlja se pitanje zašto je Šerijat odgodio presudu do ovog vremena? Zašto je vezao propis za osobinu koja ne utječe na presudu? Ako zbog ove osobine nisu pali u nevjerstvo zašto su se onda pravdali i izvinjavali? Nema drugog izlaza iz pomenutih pitanja osim da stvar shvatimo onako kako su je shvatili dobri prethodnici-selef, to jest, da su uznevjerovali nakon imana, zbog ove prljave izreke. Tako da ova presuda ostaje uopćena za svakog ko uradi ono što su oni uradili, bez obzira da li se spomenuti iman u ajetu odnosi na spoljašnji iman, bez prisustva istog u srcu, ili se misli na iman spoljašnjosti i unutrašnjosti zajedno. Ovome mišljenju teži imam Ibn Tejmijje, tj. da su pomenuti ljudi posjedovali slab iman te su izrekli pomenutu izreku bez ubjeđenja u to, neznajući da će ih to odvesti u nevjerstvo a znali su da je tako nešto zabranjeno. Mislili su da zabava i razgovor u tom pogledu ne vodi u nevjerstvo osim ako se radi o ozbiljnom (govoru) u tome, po tom pitanju. Mislili su da je zabava i razgovor u tom kontekstu stvar koja ne odvodi u nevjerstvo, kao što prisila ne vodi u nevjerstvo. Šerijat ih nije proglasio lašcima zbog toga što su se pravdali zabavom i razgovorom, za razliku od munafika koje ugoni u laž zbog njihovih lažnih pravdanja. Otuda se uviđa iskrenost njihova pravdanja igrom i zabavom, u pomenutom slučaju, bez namjere i ozbiljnosti. Međutim, i pored toga, Šerijat ih obavještava da u ovakvom stanju i ovom izrekom, unatoč činjenici da se radi o igri i zabavi, time padaju u kufr, nakon što su bili vjernici. Džehl i njihova nenamjernost, da urade djelo kufra, u ovom slučaju nisu usvojeni kao opravdanje, zato pazi i budi oprezan u pogledu ovih stvari.

Zato neka se musliman pripazi najbolje što može i umije da ne bi izgovorio riječ na koju ne obraća pažnju a zbog koje bi bio bačen u Džehennem, da nas Allah sačuva. Istinu je rekao Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, povjerljivi dostavljač, koji se brinuo o ummetu, kada je u vjerodostojnom hadisu upozorio ummet: "Da li će ljudi biti odvučeni u Džehennem na svojim licima osim kao žrtve svojih jezika."( Bilježi ga imam Ahmed i Tirmizi, poglavlje «Iman», i Ibn Madže, poglavlje «Čuvanje jezika pri smutnji )

Ibn Tejmijje kaže: "Ovi, također, govore ono što je rekao Džehm i Salibi. Naime, oni jasno kažu da psovanje Allaha i Njegova Poslanika, kao i govor o trojstvu, te svaka druga riječ od riječi kufra, po njima, nije kufr po unutrašnjosti već samo vanjštinom - ukazuje na kufr. Unatoč tome, ovaj koji psuje i vrijeđa pomenute stvari moguće je da u svojoj unutrašnjosti poznaje Allaha, da bude muvehhid i vjernik u Njega. A kada im se dostavi dokaz u vidu šerijatskog teksta ili u vidu idžma'a da je dotični kafir, kako vanjštinom tako i unutrinom, oni kažu: 'To za sobom povlači utjerivanje u laž unutrašnjosti (ar. batina) a iman povlači nepostojanje toga.' Reći ćemo im: To su dvije poznate stvari. Jedna je opće poznata stvar u vjeri a druga je opće poznata od nas samih ako o tome dobro razmislimo.
1 Pisac ovim želi da kaže da Poslanik , nije kažnjavao na osnovu objave, već bi kažnjavao kada bi činjenje nekog djela bilo šerijatski pritvrđeno (tj. priznanjem počinioca ili svjedočenjem povjerljivih svjedoka), jer kada bi Poslanik , kažnjavao munafike samo na osnovu objave došlo bi do pometnje kod ljudi, i strah od prihvatanja islama.

Stanovnici grada - أَصْحَابَ الْقَرْيَةِ

Uzvišeni Allah kaže:

وَاضْرِبْ لَهُم مَّثَلاً أَصْحَابَ الْقَرْيَةِ إِذْ جَاءهَا الْمُرْسَلُونَ
“Navedi im kao pouku stanovnike jednog grada kad su im došli poslanici ”…

Abdullah ibn Abbas,Ka’b al Ahber,Vehb ibn Munebih i mnogi drugi prenose priču o gradu koji se zvao Antiohija ( arap.: انتاكيّ ) kojim je vladao kralj Antikis ibn Antikis i koji je obožavao kipove. Uzvišeni Allah im je poslao tri poslanika koje su oni u laž utjerivali. Oni su se zvali Sadiq, Masduq i Šalom. Iz ovoga je jasno da su oni bili poslanici koje je poslao Uzvišeni Allah.

Katada je tvrdio da su to izaslanici koje je poslao Isa alejhi selam a isto takvo mišljenje je zastupao Ibn Džerir prenoseći od Vehba a on od Ibn Sulejmana a on od Šuajba al Džuba’i koji je dodao da su se ta trojica zvali Šimon, Jonah i Paul a da se grad zvao Antiohija.Ovo mišljenje je neosnovano jer su stanovnici Antiohije bili prvi koji su povjerovali Isa’u alejhi selam kad su do njih došli neki od njegovih učenika. Antiohija je takođe bila prva od četri grada u kojima su egzistirali kršćanski patrijasi.Ta četri grada su bila Antiohija, Aleksandrija, Jerusalem i Rim.Kakogod, stanovnici ovih gradova nisu bili uništeni dok su stanovnici grada koji se spominje u Kur’anu uništeni nakon što su ubili čovjeka iz svog naroda kojeg je Allah poslao da ih opomene.

Uzvišeni je rekao:

إِن كَانَتْ إِلاَّ صَيْحَةً وَاحِدَةً فَإِذَا هُمْ خَامِدُونَ

„samo bi se čuo jedan užasan krik, i oni bi odjednom svi pomrli“.


Ne bi bilo kontradikcije u ova dva tumačenja u slučaju da su ova tri poslanika bila poslata ranijim stanovnicima Antiohije i da su oni ugonjeni u laž, nakon čega ih je Allah uništio, da bi zatim njihova zemlja bila ponovo nastanjena pa da su novi stanovnici u vrijeme Isa alejhi selam povjerovali trojici njegovih izaslanika koje im je poslao.

Uzvišeni je rekao:

وَاضْرِبْ لَهُم مَّثَلاً أَصْحَابَ الْقَرْيَةِ

“Navedi im kao pouku stanovnike jednog grada”… t.j. tvom narodu Muhamede,

إِذْ أَرْسَلْنَا إِلَيْهِمُ اثْنَيْنِ فَكَذَّبُوهُمَا فَعَزَّزْنَا بِثَالِثٍ فَقَالُوا إِنَّا إِلَيْكُم مُّرْسَلُونَ

„kad im Mi poslasmo dvojicu, ali im oni ne povjerovaše, i pojačasmo trećim, pa rekoše: "Mi smo vama poslani!"

Stanovnici ovog grada su rekli da su poslanici samo ljudi kao i oni, i zanijekali su da Allah može poslati ljude kao poslanike.Poslanici su ih uvjeravali da Allah zna da su oni njima poslati i da bi ih Allah kaznio žestokom kaznom ukoliko bi oni lagali na Njega.
Poslanici su rekli:

وَمَا عَلَيْنَا إِلاَّ الْبَلاَغُ الْمُبِينُ

"i dužni smo samo da jasno obznanimo, t.j. da dostavimo ono sa čime smo poslati a da su uputa i zabluda u Allahovoj ruci i da On upućuje koga hoće na pravi put a da u zabludi ostavlja koga hoće.

Oni rekoše:

قَالُوا إِنَّا تَطَيَّرْنَا بِكُمْ

"Mi slutimo da nam nesreću donosite“... t.j. ono sa čim ste došli

لَئِن لَّمْ تَنتَهُوا لَنَرْجُمَنَّكُمْ وَلَيَمَسَّنَّكُم مِّنَّا عَذَابٌ أَلِيمٌ

„Ako se ne okanite, kamenovaćemo vas i stići će vas, zaista, bolna patnja oko nas “, t.j. vrijeđali su ih i prijetili da će ih ubiti.

قَالُوا طَائِرُكُمْ مَعَكُمْ أَئِن ذُكِّرْتُم

„Uzrok vaše nesreće je s vama!" - rekoše oni. "Zar zato što ste opomenuti? t.j. zar nesrećom i zlom smatrate to što vas opominjemo i pozivamo na pravi put ???

بَلْ أَنتُمْ قَوْمٌ مُّسْرِفُونَ

„Ta vi ste narod koji svaku granicu zla prelazi“, t.j. prelazite sve granice čineći razne vrste grijeha i nepokornosti Allahu.

Uzvišeni dalje kaže:

وَجَاء مِنْ أَقْصَى الْمَدِينَةِ رَجُلٌ يَسْعَى

„I s kraja grada žurno dođe jedan čovjek“, kako bi podržao poslanike i obznanio svoju vjeru

قَالَ يَا قَوْمِ اتَّبِعُوا الْمُرْسَلِينَ

اتَّبِعُوا مَن لاَّ يَسْأَلُكُمْ أَجْرًا وَهُم مُّهْتَدُونَ

i reče: "O narode moj, slijedite one koji su poslani, slijedite one koji od vas ne traže nikakvu nagradu, a na Pravom su putu!

t.j. slijedite one koje vas pozivaju apsolutnoj istini i koji od vas ne traže nikakvu nadoknadu za to. Zatim ih poziva da obožavaju samo Allaha Jedinog i da mu ne čine širk obožavajući nekog drugog mimo Njega , one koji im ne mogu pomoći ni na dunjaluku ni na ahiretu.

إِنِّي إِذًا لَّفِي ضَلاَلٍ مُّبِينٍ

„a ja bih tada bio u pravoj zabludi“, t.j. ako ne bi obožavao samo Allaha Jedinog već nekog drugog Njemu ravnim činio.

Zatim je ovaj vjernik rekao poslanicima:

إِنِّي آمَنتُ بِرَبِّكُمْ فَاسْمَعُونِ

„ja vjerujem u Gospodara vašeg, čujte mene!“

t.j. poslušajte moju izjavu i budite mi svjedoci kod vašeg Gospodara. Ili, o narode moje poslušajte moje očitovanje vjere u poslanike koje je Allah poslao.Nakon toga ga je njegov narod ubio tako što su ga kamenovali do smrti ili su ga izujedali ili su iznenada nasrnuli na njega.Ibn ishaq prenosi od ibn Mesuda da je rekao da su ga ljudi gazili nogama dok mu nisu slomili vrat.

Es-Sevri prenosi od Asima al Ahvala a on od Ebu Medžlaza da je rekao: “Ime ovog čovjeka koji je povjerovao je bilo Habib ibn Murrij za kojeg se reklo da je bio stolar,ili užar ili obućar“.Takođe je rečeno za njega da je obavljao vjerske obrede u izoliranoj pećini.

Abdullah ibn Abbas je rekao:“On je bio Habib, stolar koji je bolovao od lepre.Bio je dobročinitelj ali je na kraju ubijen od strane svog naroda“.

Zatim je Uzvišeni Allah rekao:

قِيلَ ادْخُلِ الْجَنَّةَ

„I reći će se: "Uđi u Džennet!’, t.j. nakon što je bio ubijen od svog naroda Uzvišeni Allah ga je uveo u Džennet a kada je vidio uživanja u njemu rekao je:

قَالَ يَا لَيْتَ قَوْمِي يَعْلَمُونَ

بِمَا غَفَرَ لِي رَبِّي وَجَعَلَنِي مِنَ الْمُكْرَمِينَ

„Kamo sreće da narod moj zna zašto mi je Gospodar moj oprostio i lijep mi prijem priredio!“

U tumačenju ovog ajeta Katada je rekao:“Vjernik uvijek daje savjete zbog onoga što vidi od nagrade koju je Allah obećao“.

„Kamo sreće da narod moj zna zašto mi je Gospodar moj oprostio i lijep mi prijem priredio!“ vjernik je poželio da njegov narod sazna kakve mu je počasti Allah ukazao .Katade je rekao:“Tako mi Allaha, Allah ovom narodu više nije slao opomenu niti ih je korio nakon što su ubili ovog čovjeka.“

إِن كَانَتْ إِلاَّ صَيْحَةً وَاحِدَةً فَإِذَا هُمْ خَامِدُونَ

samo bi se čuo jedan užasan krik, i oni bi odjednom svi pomrli.

Uzvišeni Allah je rekao:

وَمَا أَنزَلْنَا عَلَى قَوْمِهِ مِن بَعْدِهِ مِنْ جُندٍ مِّنَ السَّمَاء وَمَا كُنَّا مُنزِلِينَ
„I protiv naroda njegova, poslije njega, Mi nismo vojsku s neba poslali, niti je bilo potrebe, t.j. nije bilo potrebe da Allah Uzvišeni šalje protiv njih vojsku sa neba da bi osvetio poslanike.

Mudžahid i Katade smatraju da ovo znači da im Allah nije slao drugu poslanicu.Ibn Džerir kaže:“Prvo tumačenje izgleda ispravnije jer Allah nakon toga kažeَ
وَمَا كُنَّا مُنزِلِينَ

„niti je bilo potrebe,“ t.j. Allah nije imao potrebu da im šalje nešto takvo kad su oni već utjerali u laž poslanike i ubili ovog pobožnog čovjeka.

إِن كَانَتْ إِلاَّ صَيْحَةً وَاحِدَةً فَإِذَا هُمْ خَامِدُونَ

„samo bi se čuo jedan užasan krik, i oni bi odjednom svi pomrli“.

Mufesiri kažu: Uzvišeni Allah je poslao Džibrila koji je došao do kapije njihovog grada i pustio krik nakon čega su oni ostali tihi, nepomični i mrtvi.

Podučavanje najvažnijim pitanjima - Ahmed bin Hamud el Halidi

Poslanica ''Indžahu Hadžetis-Sa'il fi Ehemmil-Mesa'il'' autora Ahmed bin Hamud el Halidija, u kojoj je spomenuo 36 temelja vezanih za tewhid, stvari koje ga nište, njegove vrste, (pred)uvjete, njegove temelje (fundamente), kufr u taguta, el-wela' i el- bera' (prijateljstvo i odricanje), mes'elu šeri'atskih imena, islam i širk, poznate i manje poznate mes'ele, sticanje imena i propisa, uspostava argumenata u tome, a završio ju je govorom o teritorijama (područjima), kako islamskih, tako i nevjerničkih.

download link: Download
(desni klik "save target as..." ili “save link as...”)
Alternativni download link: Download

ili posjeti

is where my documents live!

Iskušenja - Fitna

Riječ fitna u Allahovoj knjizi ima značenje ispita kojim čovjek nije iskušan. Ima značenje ispita i iskušenja zajedno. U prvom značenju upotrijebljena je ondje gdje Allah Uzvišeni kaže Musau, a.s.:

وَفَتَنَّاكَ فُتُونًا
"Raznih nevolja smo te spasili" (Ta-Ha, 40),

u drugom značenju upotrijebljena je u ajetu koji kaže:

أَلاَ فِي الْفِتْنَةِ سَقَطُواْ
"Eto, baš su u iskušenje pali" (Et-Tevba, 49). Oba značenje prisutna su u sljedećem ajetu:

أَحَسِبَ النَّاسُ أَن يُتْرَكُوا أَن يَقُولُوا آمَنَّا وَهُمْ لَا يُفْتَنُونَ
وَلَقَدْ فَتَنَّا الَّذِينَ مِن قَبْلِهِمْ فَلَيَعْلَمَنَّ اللَّهُ الَّذِينَ صَدَقُوا وَلَيَعْلَمَنَّ الْكَاذِبِينَ

"Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: 'Mi vjerujemo I da u iskušenje neće biti dovedeni? A mi smo u iskušenje dovodili i one prije njih, da bi Allah sigurno ukazao na one koji govore istinu i na one koji lažu" (El-Ankebut, 2-3).

Tu je i ajet u kojem se navode riječi Musaa, a.s.:

إِنْ هِيَ إِلاَّ فِتْنَتُكَ تُضِلُّ بِهَا مَن تَشَاء وَتَهْدِي مَن تَشَاء

To je samo iskušenje Tvoje kojim Ti, koga hoćeš, u zabludi ostavljaš, a kome hoćeš, na Pravi put ukazuješ" (El-E'raf, 155).



Uzvišeni je Allah rekao:

وَجَعَلْنَا بَعْضَكُمْ لِبَعْضٍ فِتْنَةً

"Mi činimo da jedni druge u iskušenje dovodite" (El-Furkan, 20).

Ovaj se ajet odnosi na sva stvorenja, i jedni će biti ispitani pomoću drugih. Poslanici su na ispitu pred onima kojima su poslani: kako su ih pozivali istini i kako su strpljivi bili u tome. Oni podnose razne tegobe u ispunjenju poslanice svog Gospodara. Ljudi su iskušani poslanicima: da li da im se pokore, pomažu im, da li da im vjeruju ili da ne vjeruju, suprotstave im se i bore se protiv njih? Učenjaci su na iskušenju zbog neznalica, da li ih poučiti, posavjetovati i biti strpljiv u tome? Ali, i oni su iskušenje neznalicama, tj. da li ih poslušati i pustiti da ih vode? Podanici su ispit za vladare, a vladari za podanike; bogataši su iskušenje siromašnima, a siromašni bogatima, slabi jakima i jaki slabima, muž je na iskušenju zbog svoje supruge, a ona je na iskušenju zbog njega, muškarci su na ispitu zbog žena, a žene zbog muškaraca, vjernici zbog nevjernika i nevjernici zbog vjernika, oni koji naređuju dobro iskušani su onima kojima se obraćaju i obratno. Zato su siromašni vjernici koji su slijedili poslanike bili kušnja bogatima i njihovim poglavarima koji nisu vjerovali, iako su znali da su poslanici u pravu i koji su govorili:

لَوْ كَانَ خَيْرًا مَّا سَبَقُونَا إِلَيْهِ
"Da je kakvo dobro, oni nas ne bi u tome pretekli" (El-Ahkaf, 11).

Ovakvi su govorili Nuhu:

قَالُوا أَنُؤْمِنُ لَكَ وَاتَّبَعَكَ الْأَرْذَلُونَ
"Zar da ti vjerujemo, a najniži sloj ljudi te slijedi" (Eš-Šuara, 111).

Na to Allah kaže:

وَكَذَلِكَ فَتَنَّا بَعْضَهُم بِبَعْضٍ لِّيَقُولواْ أَهَـؤُلاء مَنَّ اللّهُ عَلَيْهِم مِّن بَيْنِنَا

I tako Mi jedne drugima iskušavamo da bi nevjernici rekli: 'Zar su to oni kojima je Allah, između nas, milost ukazao" (El-En'am, 53).

وَجَعَلْنَا بَعْضَكُمْ لِبَعْضٍ فِتْنَةً أَتَصْبِرُونَ
"Mi činimo da jedni druge u iskušenje dovodite, pa se strpitel" (El-Furkan,20).

Allah je iskušenje poistovjetio sa strpljenjem u ovom slučaju i u sljedećem:
ثُمَّ إِنَّ رَبَّكَ لِلَّذِينَ هَاجَرُواْ مِن بَعْدِ مَا فُتِنُواْ ثُمَّ جَاهَدُواْ وَصَبَرُواْ

"Gospodar tvoj će onima koji se isele, nakon što su na iskušenju bili, pa se onda budu borili i sve strpljivo podnosili..." (En-Nahl, 110).

Ko bude iskušan strpljivošću pa se strpi, strpljenje će ga očistiti i skinuti mu grijehe, isto kao što kovački mijeh čisti zlato i srebro.
Uzvišeni kaže:

وَلَقَدْ فَتَنَّا الَّذِينَ مِن قَبْلِهِمْ فَلَيَعْلَمَنَّ اللَّهُ الَّذِينَ صَدَقُوا وَلَيَعْلَمَنَّ الْكَاذِبِينَ

"Mi smo u iskušenje dovodili i one prije njih, da bi Allah sigurno ukazao na one koji govore istinu i na one koji lažu" (El-Ankebut, 3).

Iskušenje dijeli ljude na iskrene i lažljive, vjernike i licemjere, na dobre i loše. Ko se pri iskušenju strpi sačuvat će se većeg iskušenja, a ko ne izdrži past će u gore iskušenje.

Zbog toga u Kur'anu nalazimo kako Uzvišeni na više mjesta govori i je neminovno da ljudi budu iskušavani, a iskušenja mogu biti i u dobru i u zlu. Čovjek mora biti iskušan i onim što mu donosi radost, a i onim što mu pričinjava bol. Zbog toga čovjek ima potrebu da bude od onih koji puno trpe i od onih koji mnogo Allahu zahvaljuju.

Uzvišeni je rekao: "Sve što je na Zemlji Mi smo kao ukras njoj stvorili da iskušamo ljude ko će se od njih ljepše vladati."
U drugom ajetu Uzvišeni je objavio: "I u dobru i u zlu smo ih provjeravali smo da bi se opametili."

U suri Ali lmran On je rekao: "Zar mislite da ćete ući u Džennet, a da Allah ne ukaže na one od vas koji se bore i na one koji su izdržljivi?! "

A prije toga u suri El-Bekara, " Zar vi mislite da ćete ući u džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji su vas bili i nestali? Njih su satirale neimaštine i bolest, i toliko su bili uznemiravani da bi i poslanik, i oni koji su s njim vjerovali – uzviknuli: "Kada će već jednom Allahova pomoć!?" Eto, Allahova pomoć je zaista blizu!

To je zato što se ljudska duša neće popraviti i očistiti sve dok ne bude potresena iskušenjima.

Suhejb bin Sinan,r.a.,pripovijeda da je AllahovPoslanik,sallallahu alejhi ve selleme, rekao: Čudan li je primjer vjernika! U svakoj situaciji on dobija a takvo stanje nije ni s kim drugim nego samo sa vjernikom; ako ga zadesi kakva radost, on zahvaljuje Allahu, dž.š.,što mu donosi korist, a ako ga, pak, pogodi kakvo zlo i šteta, on se strpi i postojano se drži, pa mu i to donosi nagradu od Allaha, dž.š. (Muslim)

Habbab ibn Erett,r.a.,pripovijeda:Mi smo se požalili Allahovom Poslaniku,sallallahu alejhi ve selleme, na progone idolopokolonika, a on bijaše u hladu Kabe, naslonjen na svoj ogrtač, pa mu rekosmo: Zar nam nećeš tražiti pomoć od Allaha, dž.š., zar za nas nećeš učiti dovu? On nam na to odgovori: Znajte da je među narodima prije vas bilo ljudi kojima bi iskopali rupu u zemlji, zatim ga stavili u nju i donijeli pilu kojom bi prepilili njegovu glavu (odozgo) na dva dijela, ili bi mu željeznim bodljama meso i kožu od kostiju odvajali, ali sve to ga ne bi natjeralo da ostavi svoju vjeru. Tako mi Allaha, uistinu će Allah, dž.š., upotpuniti ovu vjeru dotle da će konjanik putovati sam iz Sana do Hadremevta (sa kraja do na kraj Arapskog poluotoka), nikog se ne plašeći, osim Allaha, dž.š., i od vuka za svoje stado, međutim, vi to požurujete (nestrpljivi ste). A po jednom drugom rivajetu: On je mirno ležao na svom ogrtaču pod glavom, pored svega što smo trpili od idolopoklonika.

Enes, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao: Ako Allah, dž.š., želi Svome robu hajr, onda mu požuri sa njegovim kaznama na ovome svijetu. A ako Allah, dž.š., želi Svome robu zlo, onda mu odgodi kaznu za njegove grijehe, kako bi je u potpunosti iskusio na ahiretu. Zatim je rekao: Zaista je veličina nagrade prema veličini iskušenja, zato Allah, dž.š.,, kada zavoli jedan narod, postavi ga na razne kušnje, pa ko bude zadovoljan time, Allah bit će zadovoljan njime, a ko se srdi zbog toga, njemu pripada Allahova srdžba. ( Tirmizi, hasen, Buhari )


Iskušenje je neminovno i na ovom i na onom. svijetu, kao što kaže Uzvišeni:

يَوْمَ هُمْ عَلَى النَّارِ يُفْتَنُون
ذُوقُوا فِتْنَتَكُمْ هَذَا الَّذِي كُنتُم بِهِ تَسْتَعْجِلُونَ

"Onoga dana kada se u vatri budu pržili..." Iskusite kaznu svoju - to je ono što ste požurivali" (Ez-Zarijat, 13-14).

Vatra je, dakle, kazna onome ko ne izdrži iskušenje dunjaluka.

Uzvišeni o drvetu zekum veli:

إِنَّا جَعَلْنَاهَا فِتْنَةً لِّلظَّالِمِينَ

"Mi smo ga nevjernicima kao kaznu odredili" (Es-Saffat, 63)

Katadin je stav: "Čim je Allah spomenuo ovo drvo, učinio ga je iskušenjem nepravednima koji su rekli: 'Kako će u vatri biti drvo, kad vatra guta drva?'" Potom je Allah objavio sljedeće:

إِنَّهَا شَجَرَةٌ تَخْرُجُ فِي أَصْلِ الْجَحِيمِ

„To je drvo koje će usred Džehennema rasti" (Es-Saffat, 64).

Obavijestio ih je da se ono hrani iz vatre.Ibn Kutejba kaže da je drvo zekum možda plod vatre, od materijala koji ne gori, kao što su njeni lanci i okovi. To nas Allah samo upućuje na onostrano i nama nepoznato (gajb) pomoću onoga što je prisutno kod nas. Imena se slažu, ali su značenja različita, znači to nije drvo kao zemaljsko. Tako je i s Džennetom i njegovim plodovima, posteljama, drvećem i slično.
Smisao ovog ajeta jeste u tome da se kaže kako će to drvo biti njihovo iskušenje na dunjaluku, tako što ga nisu smatrali stvarnim, a bit će im kazna na ahiretu jer će kušati njegove plodove.

Isti je slučaj i s onim o čemu nas je On obavijestio, a to je da će devetnaest meleka biti zaduženo za vatru. To je bilo iskušenje za nevjernike, tako da je Ebu Džehl rekao: "Zar će vas Muhammed uplašiti s njih devetnaest, a vas je mnogo? Zar ne mogu stotine vas napasti svakog od njih, pa da tako izađete iz vatre?" Na to je Ebul-Esed rekao: "Kurejšije, kad nastupi Sudnji dan i ja pred vama budem prelazio preko sirat-ćuprije, nosit ću desetericu na desnom, a devetericu na lijevom ramenu. Mi ćemo je prijeći i ući u Džennet.
Spominjanje ovog broja bilo je njihovo iskušenje na dunjaluku, a bit će njihova kazna na Sudnjem danu.

Nevjernik na dunjaluku biva iskušan vjernikom, kao što i vjernik biva iskušan njime. Zato su vjernici tražili od Allaha da ne budu iskušenje za nevjernike:

رَّبَّنَا عَلَيْكَ تَوَكَّلْنَا وَإِلَيْكَ أَنَبْنَا وَإِلَيْكَ الْمَصِيرُ
رَبَّنَا لَا تَجْعَلْنَا فِتْنَةً لِّلَّذِينَ كَفَرُوا

"Gospodaru naš, u Tebe se uzdamo, Tebi se obraćamo i Tebi ćemo se vratiti. Ne dopusti, Gospodaru naŠ, da nas nevjernicima staviš u iskušenje" (El-Mumtehina, 4-5).

A Musaovi su drugovi govorili:

رَبَّنَا لاَ تَجْعَلْنَا فِتْنَةً لِّلْقَوْمِ الظَّالِمِينَ

"Gospodaru naš, ne učini da zbog nas dođu u iskušenje ljudi koji nasilje čine" (Junus, 85).

Mudžahid kaže da to znači: nemoj nas kazniti pomoću njih i nemoj nas kazniti Tvojom kaznom da oni ne bi rekli: "Da su ovi bili u pravu, ne bi ih ovo zadesilo."

Zedždžadž kaže: "Nemoj ih nadrediti nama da ne pomisle kako su u pravu, te da to bude njihovo iskušenje."

Ferra misli: "Nemoj ih uzdići nad nama kako ne bi pomislili da su oni u pravu, a da mi griješimo."

Mukatil opet veli: "Nemoj nam umanjiti opskrbu i dati je njima da im to ne bude iskušenje."

Dakle, čovjek je na ovom svijetu na kušnji zbog svojih strasti i duše koja ga podstiče na zlo, zbog šejtana,svojih prijatelja, onoga što vidi i od čega se ne može suzdržati. Tako slabi njegov iman i uvjerenje, slabi njegovo srce, postane brzoplet , a njegova duša teži dunjaluku.

Boravak na Muzdelifi

Kada zađe sunce i nestane sunčevog diska, sa Arefata se treba uputiti na Muzdelifu, i to mirno i dostojanstveno, izgovarajući telbiju i istigfar. Kada se stigne skraćeno i spojeno će se klanjati akšam i jacija prije spuštanja jahalica (tj. prije raspremanja). Ako bi se akšam zasebno klanjao nema smetnje. Muzdelifa je El-Meš’arul-Haram sa svim brežuljcima i dolinama, a ne kako neki misle da je to brdo na kome se danas nalazi džamija. Boravak na Muzdelifi je obavezan, a ko ga izostavi dužan je kurban zaklati, što je mišljenje Ebu Hanife, Ahmeda, Ishaka i drugih, osim, izostaviti ga s razlogom kao npr. onaj ko na Arefat dođe noću kada mu je dovoljan boravak u vidu prolaska poslije polovine noći.

Sunnet je nakon klanjanja sabah-namaza okrenuti se prema Kibli i uputiti dovu Allahu sa činjenjem istigfara. Uzvišeni kaže:

لَيْسَ عَلَيْكُمْ جُنَاحٌ أَنْ تَبْتَغُوا فَضْلًا مِنْ رَبِّكُمْ ۚ فَإِذَا أَفَضْتُمْ مِنْ عَرَفَاتٍ فَاذْكُرُوا اللَّهَ عِنْدَ الْمَشْعَرِ الْحَرَامِ ۖ وَاذْكُرُوهُ كَمَا هَدَاكُمْ وَإِنْ كُنْتُمْ مِنْ قَبْلِهِ لَمِنَ الضَّالِّينَ
“Ne pripisuje vam se grijeh ako od Gospodara svoga molite da vam pomogne da nešto steknete. A kada pođete sa Arefata spominjite Allaha kod časnih mjesta; spominjite Njega, jer vam je On ukazao na pravi put, a prije toga ste bili u zabludi.” (Suretul-Bekare, ajet 198)

Kada dan dobro osvane pokrenut će se prema Mini prije izlaska sunca, shodno sunnetu. Na putu će se donositi telbija.


Dozvoljeno je krenuti sa Muzdelife iza pola noći, i to slabim i nemoćnim, kao i onima koji im trebaju pomoći i paziti ih. Sunnet je sa Muzdelife uzeti sedam kamenčića radi njihova bacanja na Džemretul-Akabu. Preostale kamenčiće uzet će na bilo kojem mjestu. Kada se prođe dolina Vadi Muhassir lijepo je požuriti učeći telbiju.

Tefsir Ibn-Kesir

Skraćena verzija "Komentara Kur'ana uzvišenog" koji je poznat kao "Tefsir Ibn-Kesira", a kog je napisao uvaženi alim hafiz Imadudin Ebul-Fida Isma'il ibn Kesir el-Kurešijj ed-Dimeškijj, preselio 774. hidžretske godine.

Tefsir Ibn-Kesira toliko je poznat da ne bismo imali šta kazati o njemu. On je gotovo jedini tefsir čiji je pisac nastojao da u svome komentaru ostane u granicama tefsira i da ga ne pomiješa sa bilo kojom drugom naukom. On je dakle samo čisti tefsir, a ako ponekad spomene poneko jezičko pravilo ili ukaže na poneku jezičku finesu, to je veoma rijetko i samo da bi čitaocu približio značenje ajeta koje tumači. Pisac je, dakle, prije svega imao namjeru da čitaocu predoči tefsir koji vodi računa samo o tefsiru, nadajući se da će tako stići do uzvišenog cilja: preciziranja smisla riječi Allaha, dž.š., koliko je to moguće.

Stoga je mufessir Ibn-Kesir slijedio ispravan časni selefijski pravac u tumačanju Kur'ana tako što je Kur'an tumačio prije svega: Kur'anom, zatim hadisom, a zatim riječima prvih generacija muslimana, ashaba, i tabiina, i značenjima arapskog jezika.

download link: Download
(desni klik "save target as..." ili “save link as...”)
Alternativni download link: Download

ili posjeti
is where my documents live!