7 - Sedam

Svaki čovjek je obavezan spoznati onoga koji mu naređuje, uljepšava i koji ga podstiče na griješenje a to je šejtan zadužen za njega.Ta spoznaja mu koristi da se prema njemu odredi kao prema neprijatelju, da ga se maksimalno čuva, da bude oprezan i budan i da obrati pažnju na sve što njegov neprijatelj od njega - možda i neprimjetno - želi. Neprijatelj želi da ga optereti jednom od sedam prepreka (akaba). Sve su teže jedna od druge. Iz teže će ga pustiti u slabiju samo zbog svoje nemoći da ga njome savlada.
1: Prva prepreka - je nijekanje Allaha, Njegove vjere, susreta sa Njim, Njegovih savršenih svojstava i onoga što su nam o Njemu kazivali Njegovi vjerovjesnici. Ako ga šejtan uspije opteretiti ovom preprekom, njegova vatra neprijateljstva splasne i on ga popusti. A ako čovjek pređe ovu prepreku i spasi se razboritošću (besiretom) Upute i svjetlom imana, on ga potraži na:

2: Drugoj prepreci - prepreci novotarije (bid'ata). A novotarija se ogleda ili u ubjeđenju suprotnom Istini sa kojom je Allah slao vjerovjesnike i spuštao objave ili u ibadetima za koje Allah nije dao dozvolu, kao što su nove forme i obredi u vjeri, a od čega Allah neće ništa primiti. Ove dvije vrste novotarija tijesno su vezane i vrlo rijetko se razdvajaju. Ako čovjek prebrodi i ovu prepreku i od nje umakne svjetlom i čvrstim slijeđenjem sunneta i onoga čega su se pridržavali najbolji prethodnici (selef) među ashabima oni koji su ih u dobru slijedili i došli poslije njih, tada ga šejtan traži na:


3: Trećoj prepreci - prepreci velikih grijeha. Ako uspije da ga savlada njome, učini mu je lijepom i privlačnom. Otvori mu vrata lažne nade i kaže mu: 'Iman je samo da povjeruješ, ne smetaju mu grijesi i neposlušnost Allahu". Šejtan mu, otvarajući vrata lažne nade, govori: 'Iman je samo vjerovanje, njime se ne okrnjuju loša djela i grijesi". Upravo ovo je značenje davanja lažne nade (irdža'a), novotarije koja uništava vjeru i koja možda putem njegovog jezika i uha upropasti ljude, govoreći im: "Svjedočenju o Allahovoj jednoći (tevhidu) ne šteti grijeh, kao što ni dobro djelo ne koristi sa širkom (pripisivanje Allahu sličnog)". Šejtanu je najdraže da čovjeka optereti novotarijom zbog njene oprečnosti vjeri i odbacivanja onoga sa čime je Allah poslao svoga Poslanika zato što se onaj koji je čini ne pokaje,Allahu ne povrati, druge ljude njoj poziva i zbog toga što u sebi sadrži riječi o Allahu bez znanja. Zbog otvorenog neprijateljstva protiv sunneta i onih koji ga slijede i zbog nastojanja da se ugasi svjetlo sunneta. Zbog davanja prednosti onima koje su zapostavili Allah i Njegov Poslanik, a zapostavljanja onih koji slijede Allaha i Njegovog Poslanika. Zbog uzimanja mjerodavnim onoga što su odbacili Allah i Njegov Poslanik, a odbacivanja onog što su prihvatili. Zbog prijateljstva sa Njegovim neprijateljima, a neprijateljstva prema Njegovim prijateljima. Zbog podržavanja onog što je On osporio, a osporavanja onog što je On potvrdio. Zbog ugonjenja u laž iskrenih, a vjerovanja lažovima. Zbog suprotstavljanja istini neistinom, okretanja činjenica, predstavljanja istine neistinom, a neistine istinom. Zbog nevjerovanja u Allahovu vjeru i ometanja da istina prodre do srca ljudi. Zbog traženja stranputica koje će odvesti sa Pravog puta i otvaranja vrata potpune promjene vjere. Novotarija je postepen proces koji ide od manjeg ka većem, sve dok, poput vađenja dlake iz tijesta, ne izvede iz vjere onoga koji je bio vjernik. Pogubnost novotarije znaju samo oni kojima je data razboritost (besiret), a slijepci tumaraju tminama mraka. U tom smislu Uzvišeni veli:

وَمَنْ لَمْ يَجْعَلِ اللَّهُ لَهُ نُورًا فَمَا لَهُ مِنْ نُورٍ

“A onaj kome Allah ne da svjetlo neće svjetla ni imati,” (En-Nur,40.).

Ako čovjek, Allahovom zaštitom ili iskrenim pokajanjem, savlada ovu prepreku, šejtan ga potraži na:

4: Četvrtoj prepreci - prepreci malih grijeha, govoreći mu: "Ne brini se za male grijehe koje činiš ako se okaniš velikih grijeha. Zar ne znaš da se oni brišu nečinjenjem velikih grijeha i činjenjem dobrih djela?" Ne prestane mu umanjivati njihov značaj sve dok ih on ne počne uporno činiti. Onaj koji se boji, strpi i pokaje nakon činjenja velikih i teških grijeha, bude u boljem položaju od onog čije je stanje ovakvo, jer je upornost u grijehu teža od učinjenih teških grijeha poslije kojih slijedi tevba. Nema velikog grijeha koji poprati tevba i traženje oprosta, kao što nema malog grijeha sa upornim griješenjem. Rekao je Poslanik,sallallahu alejhi ve sellem: "Čuvajte se sitnih grijeha". Zatim je naveo primjer ljudi koji se nađu na pustom mjestu, gdje im zatrebaju drva, pa jedan donese prut, pa drugi donese, i tako sve dok ne sakupe mnogo drva, zapale vatru i ispeku hljeb. Tako je i sa malim grijesima - čovjek ih potcjeni dok se oni ne nagomilaju u njemu, sve dok ga ne upropaste! (Ahmed, 3.808; 22.302.)

Ako se čovjek spasi oprezom, čuvanjem, stalnom tevbom, istigfarom i zamjenjivanjem loših djela sa dobrima, šejtan ga čeka na:

5: Petoj prepreci - dozvoljenim stvarima za koja čovjek neće odgovarati. Njima ga okupira od toga da poveća svoju pokornost (ta'at) i napor u povećanju opskrbe potrebne za povratak svome Gospodaru. Zatim ga pohlepno nastoji pomaknuti na stepen onih koji ostavljaju sunnet. Potom, da iz ostavljanja sunneta pređe u ostavljanje vadžiba. Najmanje što šejtan time dobije je da čovjek propusti veliku korist i dobit. I visoke položaje. A da je čovjek svjestan cijene koju plaća, ne bi propustio ništa od onoga što ga Njemu približava. Ali, on nije svjestan te cijene.

Pa, ako se čovjek spasi i ove poteškoće zahvaljujući potpunoj razboritosti (besiretu) i svjetlu Upute, spoznaji o značaju stalne pokornosti, o kratkom zadržavanju u luci, o opasnosti od trgovine i darežljivosti kupca i spoznaji o stvarnoj vrijednosti onoga što nudi trgovcima i ako odbije svaku mogućnost osim zagarantirane zarade, tada ga šejtan sačeka na:

6: Šestoj prepreci - davanja prednosti djelima koja spadaju u pokornost Allahu, ali su manje vrijedna. Šejtan mu naređuje činjenje takvih djela i učini ih gizdavim. Pokaže mu njihovu ljepotu i vrijednost da bi ga njima zabavio od onih djela koja su od njih bolja i vrjednija. Šejtan, kad već nije mogao da mu upropasti glavnicu nagrade (sevaba), nastoji mu upropasti potpunost i izobilje deredže. Zato ga manje važnim djelima zabavi od važnijih, onima koja nisu prioritetnija od onih koja su prioritetnija, sa Allahu dragim od Allahu dražim i sa onima sa kojima je Allah zadovoljan od onih djela sa kojima je On zadovoljniji.

Ali, gdje su oni koji su na ovoj prepreci? To su samo pojedinci u današnjem svijetu. Ogromna većina se već saplela na ranije spomenutim preprekama.

Ako čovjek savlada i ovu prepreku, zahvaljujući poznavanju stepenovanja i vrjednovanja djela kod Allaha, njihovoj vrijednosti i značaju, razlikovanju velikih od malih djela, sekundarnih od primarnih, prioritetnih od sporednih, glavnih od potčinjenih, jer i među riječima i djelima postoje prvaci i podanici, glavni i sporedni, vrhunski i oni koji su ispod, kao što se u sahih-hadisu kaže: "Najvredniji istigfar je da kažeš: Allahu moj, Ti si moj Gospodar, nema drugog Boga osim Tebe..."

U drugom hadisu stoji: "Džihad je vrhunac islama." Ovu prepreku mogu savladati samo rijetki, učeni, koji posjeduju razboritost (besiret) i iskrenost i koji hode putem Upute, oni koji su djela postavili na njihovo mjesto i koji su svemu dali njegovo pravo (hakk).

7: Sedam - Ako čovjek savlada sve navedene prepreke, šejtan ga sačeka na jednoj koju ne može nikako zaobići. Jer, da je iko uspio zaobići tu prepreku, onda bi to posigurno bili Allahovi vjerovjesnici i najodabraniji čovjek, Muhammed,sallallahu alejhi ve sellem.To je poteškoća raznovrsnog uznemiravanja šejtanove vojske, koja rukama, jezikom i srcem uznemirava čovjeka. Jačina tog ezijeta zavisi od visine stepena dobra na kome se čovjek nalazi. Što je sve većeg stepena, veći je i atak šejtanove konjice i ljudstva na čovjeka. Šejtan mu se suprotstavlja svojom vojskom i na razne načine mu nameće sljedbenike svoje partije. Od ove prepreke se čovjek ne može spasiti! Sve što čovjek više snaži sebe na Pravom putu, pozivanju Allahu i izvršavanju Njegovih naredbi, šejtan sve više nahuškava maloumnike protiv njega, čovjek je na ovoj prepreci poput borca pod stalnom borbenom opremom i, uz Allahovu pomoć, u stalnoj je bori protiv Allahovog neprijatelja. Ova vrsta robovanja (ubudijjeta) specifična je samo za posebne ljude koji su spoznali Allaha ('arifi). Ovakvo robovanje se naziva robovanje u vidu prkošenja neprijatelju (ubudijjetul-muragame) i njega poznaju samo oni kojima je dat potpuni besiret. Allahu nema ništa draže od toga da se njegov štićenik (el-velijj) muragamom bori protiv Njegovoga neprijatelja i da ga zbog Njega ljuti. Uzvišeni Allah na mnogo mjesta u Svojoj Knjizi ukazao je na ovu vrstu ubudijjeta. Jedan od tih ukaza su riječi Uzvišenog:

وَمَنْ يُهَاجِرْ فِي سَبِيلِ اللَّهِ يَجِدْ فِي الْأَرْضِ مُرَاغَمًا كَثِيرًا وَسَعَةً

“Onaj ko se iseli Allaha radi naći će na Zemlji mnogo mjesta, uprkos svojim neprijateljima, i slobodu”, (En-Nisa, 100.).

Allah je muhadžira nazvao muragimom jer se on svojom hidžrom bori protiv Allahovog neprijatelja, a Allah voli da se njegov velijj (zaštitnik) bori protiv Njegovog neprijatelja i da ga ljuti. Na drugom mjestu, Uzvišeni kaže:

ذَٰلِكَ بِأَنَّهُمْ لَا يُصِيبُهُمْ ظَمَأٌ وَلَا نَصَبٌ وَلَا مَخْمَصَةٌ فِي سَبِيلِ اللَّهِ وَلَا يَطَئُونَ مَوْطِئًا يَغِيظُ الْكُفَّارَ وَلَا يَنَالُونَ مِنْ عَدُوٍّ نَيْلًا إِلَّا كُتِبَ لَهُمْ بِهِ عَمَلٌ صَالِحٌ ۚ إِنَّ اللَّهَ لَا يُضِيعُ أَجْرَ الْمُحْسِنِينَ
“Jer njih neće zadesiti ni žeđ, ni umor, ni glad na Allahovu putu, niti će stupiti na neko mjesto koje će nevjernike naljutiti, niti će ikakvu nevolju od neprijatelja pretrpjeti, a da im to sve neće kao dobro djelo upisano biti - Allah zaista neće dopustiti da propadne nagrada onima koji čine dobro”, (Et-Tevba, 120.).

Navodeći primjer Svog Poslanika i njegovih sljedbenika, Uzvišeni kaže:

ذَٰلِكَ مَثَلُهُمْ فِي التَّوْرَاةِ ۚ وَمَثَلُهُمْ فِي الْإِنْجِيلِ كَزَرْعٍ أَخْرَجَ شَطْأَهُ فَآزَرَهُ فَاسْتَغْلَظَ فَاسْتَوَىٰ عَلَىٰ سُوقِهِ يُعْجِبُ الزُّرَّاعَ لِيَغِيظَ بِهِمُ الْكُفَّارَ

“Tako su opisani u Indžilu: oni su kao biljka kad izdanak svoj izbaci pa ga onda učvrsti, i on ojača, i ispravi se na svojoj stabljici izazivajući divljenje sijača - da bi On s vjernicima najedio nevjernike”, (El-Feth, 29.).

Izazivanje ljutnje nevjernika je Allahu ugodno djelo i čovjeku poželjno, a ko to postigne taj je postigao potpuni ubudijjet. Poslanik je zaboravnom klanjaču propisao dvije sedžde (sudžudus-sehvi) i rekao: "Ako namaz bude potpun, njih dvije ponize šejtana"

U drugoj predaji se kaže: "One budu poniženje šejtanu." Prozvao ih je El-Murgametejni (dvije prkosnice).

Ko obožava Allaha prkoseći Njegovom neprijatelju, taj je stekao veliki dio iskrenosti. Udio u ovom prkošenju će biti shodan veličini ljubavi čovjeka prema svome Gospodaru, njegovoj odanosti Njemu i čovjekovom neprijateljstvu prema Allahovom,neprijatelju. Radi ovog prkosa je dopušteno šepurenje između dva ratna tabora te gordost i kočopernost i prilikom davanja tajne sadake, kad ga niko osim Allaha ne vidi. Jer, to ponižava neprijatelja i time onaj kojeg Allah voli žrtvuje sebe i svoj imetak Allaha radi.

Ovu vrstu robovanja poznaje samo mali dio ljudi. Ko okusi njezinu slast, plače za prošlim danima.

Od Allaha pomoć tražimo, na Njega se oslanjamo, nema snage ni moći osim sa Allahom. Kad vlasnik ovog položaja (mekama) pogleda u šejtana i prepozna ga u grijehu, pobuni se protiv njega iskrenom tevbom. To njegovo prkošenje (muragama) omogući mu novi vid ubudijjeta. Ovo su samo fragmenti nekih skrivenih i lijepih značenja tevbe, pa ih nemoj potcjenjivati. Možda ih nikad nećeš pronaći u drugoj knjizi. Allahu pripada hvala i zahvala i uspjeh dolazi samo od Njega.

Medaridžu-salikin - Ibnul-Qajjim

Priroda u kojoj su stvorena stvorenja se ogleda u predanosti Jedinom Allahu

Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao, kaže: "...hvala Allahu, a što se tiče njegovih, sallallahu alejhi ve selleme, riječi: "Svako dijete se rađa u fitri (prirodnoj vjeri), pa ga roditelji učine židovom, kršćanom ili medžusijom." Ispravno je da se radi o prirodi na kojoj su stvoreni ljudi, a to je priroda islama. To je priroda u kojoj ih je stvorio na dan kada je rekao: "Zar Ja nisam Gospodar vaš?" - oni su odgovarali: "Jesi, mi svjedočimo" To je fitra selameta ili spasa od neispravnih ubjeđenja a prihvatanja ispravnog akaida. Suština islama se ogleda u predanosti samo Allahu, a ne nekome drugom, što je i značenje riječi 'la ilahe illallah'. U tom pogledu Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, je naveo primjer pa kaže: "Kao što životinja rađa (fizički) sposobno i potpuno mladunče, da li se dešava da ga rodi sakato bez djelova tijela?" Objasnio je da je ispravnost srca od mahana poput ispravnosti tijela, te da je mahana nešto što nastaje kasnije. Bilježi Muslim u svom Sahihu od Ijada b. Himara da je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, prenoseći od svog Gospodara rekao: "Ja sam Moje robove stvorio u čistoj vjeri (ar. hunefae), pa su ih zaveli šejtani te su im zabranili ono što sam im dozvolio i naredili im da Meni širk čine, u stvarima o kojima im nisam spustio dokaz."


Zbog toga je poznato mišljenje imama Ahmeda da kada djetetu umre jedan od roditelja koji su kafiri, dijete se tretira kao musliman, jer je nestalo stvari koja je uzrokovala obaveznu promjenu u odnosu na osnovu fitre. Prenosi se od njega i od Ibn Mubareka da su rekli: "Rađa se u onome za šta je stvoren od sreće i nesreće." Ovaj govor se ne suprostavlja onom prvom. Dijete se rađa u fitri. Allah, dželle še'nuhu, je znao da će on kasnije uznevjerovati tako da će neminovno ići onim putem koji mu je zapisan u glavnoj knjizi. Kao što se životinja rađa zdrava i sposobna a Allah, dželle še'nuhu, je znao da će osakatiti... Da bi rekao(tj. Ibn Tejmijje): "To što se rađaju u fitri-prirodnoj vjeri, ne znači da prilikom rođenja nose ubjeđenja islama u djelima, jer kada nas Allah izvadi iz stomaka naših majki mi ne znamo ništa, međutim naše srce i volja su čisti i spremni za prihvatanje istine. Samo to stanje po sebi je islam, tako kada bi čovjek ostao u takvom stanju bez negativnih uticaja i promjena ne bi bio ništa drugo do musliman. Ovo je naučna i praktična snaga iz koje proizilazi islam, sve dok mu se nešto ne suprostavi. Eto to je fitra - prirodna vjera, u kojoj su stvoreni ljudi."
( Medžm u' fetava, 4/245) Završen citat.

Kažem: Pogledaj, Allah ti se smilovao, riječi šejhul-Islama koji kaže da fitra na kojoj su stvoreni ljudi predstavlja ahd-ugovor, te da je Allah svaku dušu stvorio sklonom ka prihvatanju istine, Čistom od neispravnih vjerovanja i ubjeđenja, te kada bi ljudi ostali u ovoj fitri - bez promjena, bili bi muslimani. Iz ovoga možemo zaključiti da je mušrik prekinuo ugovor i misak koji je uzet nad njim. Nakon svega što je rečeno, u pogledu ovog ajeta, pitam se da li nakon ovog dokaza treba drugi dokaz, i nakon ovog pojašnjenja drugo pojašnjenje? Svi prethodno spomenuti mufessiri se slažu da je ovaj ajet zaseban dokaz u pogledu širka. Tako Kurtubi kaže: "Nema opravdanja za onog koji nekog slijepo slijedi (ar. mukallid) u pogledu tevhida. Taberi obara mušričko pravdanje neznanjem i slijeđenjem drugih ajetom o misaku. Također Ševkani i Begavi. Ibn Kesir kaže: "Ovaj ajet je zaseban dokaz protiv njih u pogledu širka. Ibn Kajjim kaže: "Njihovo priznanje Božijeg rububijjeta je dovoljno kao dokaz protiv njih koje je Allah na jezicima Svojih poslanika uzeo kao dokaz protiv njih, te ih poziva da priznaju Njegov uluhijjet - tj. Njegovu jednoću u pogledu obožavanja." On kaže da je to Kur'anski metod. On, također, negira njihove dokaze u kojima se pozivaju na gaflet, džehl i slijeđenje očeva sa jasnim dokazima koji se ne mogu pobiti. I kaže: "Pamet s kojom spoznaju tevhid je dokaz o neispravnosti širka, za tu spoznaju nije potreban poslanik. I to im je dovoljno da zasluže kaznu. Međutim, zbog svoje potpune i savršene milosti, On im je odgodio kaznu do dolaska dokaza poslanice.

Ovaj ajet je dokinuo i obezvrijedio različite vrste opravdanja koja ljudi navode pri činjenju ibadeta drugima pored Allaha, dželle še'nuhu.

Allah, dželle še'nuhu, je stvorio kosmos radi ibadeta Njemu Jedinom, Koji nema sudruga. To je stvar zbog koje su slati poslanici i objavljivane knjige. Zbog toga postoji drugi svijet i zbog toga je pripremljen Džennet - kao nagrada za one koji to ispoštuju, i Vatra - za one druge koji prekinu pomenuti ugovor. Prije nego završim govor o ovom ajetu želim da se osvrnem na jednu šubhu koja se pojavila kod neke braće, neka Allah oprosti meni i njima. A to je da se pomenuto svjedočenje (u ajetu o misaku), odnosi na rububijjet bez ilahijeta, što znači da je ajet dokaz u pogledu širka rububijjeta a ne i širka u uluhijjetu.

Tražeći od Allaha uputu kažem sljedeće: Većina prijašnjih i kasnijih učenjaka, na čelu sa Ibn Tejmijjom, Ibn Kajjimom i Ibn Kesirom, su stava da spomenuto svjedočenje, svjedočenje stanja (a ne riječi) a koje se ogleda u fitri u kojoj je Allah stvorio ljude, pobija ovu tvrdnju. Jer, fitra predstavlja predanost (Allahu) kao što sam to prenio od Ibn Tejmijje i kao što je to prenio Ibn Kajjim od Ibn Abdulberra u prethodnom izvoru kada smo govorili o tumačenju ajeta o misaku. Složili su se, tj. mufessiri, da je fitra ustvari predanost, što potvrđuju jasni i vjerodostojni hadisi. Od njih su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme: "Pa ga njegovi roditelji učine židovom, kršćaninom ili vatropoklonikom.", a nije rekao ili ga učine muslimanom. Zatim rivajet koji navodi Muslim u svom Sahihu , a koji je presuđujući za milet u pogledu dokazivanja po ovoj stvari, kao i drugi hadisi. Zatim tumačenje Ebu Hurejre u pogledu ajeta: "Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, Allahovoj fitri prema kojoj je On ljude načinio.", gdje kaže da je to predanost. Zbog poznatosti ovog pitanja kao i mnoštva dokaza ne želim da se zadržavam na ovoj mes'eli jer nema potrebe da se ona dokazuje.

Drugo. Veliki broj prijašnjih i kasnijih učenjaka kažu da je pomenuto svjedočenje hakika-tj. da se uistinu desilo.

Vjerovanje u Sudnji Dan, proživljenje nakon smrti i sakupljanje radi suđenja

Vjerovanje u Sudnji dan je tvrdnja da ovi dunjalučki dani, bez obzira koliko ih bilo, imaju i svoj završetak a tako i posljednji dan. A posljednji dan je dan u kome će se desiti proživljenje, i kijamet, Džennet i Džehennem, suđenje i vaganje djela. Onaj ko umre, njegovom smrću doživljava svoj kijamet, i tu mu se pokazuje mjesto u Džennetu ili vatri, dok se ne desi posljednji dan ovog Dunjaluka. A nakon ovog Dunjaluka nema drugog mjesta osim Dženneta ili Džehennema. Kaže Allah:

قُلْ إِنَّ الْأَوَّلِينَ وَالْآخِرِينَ لَمَجْمُوعُونَ إِلَىٰ مِيقَاتِ يَوْمٍ مَعْلُوم
“
Reci: I drevni i kasniji narodi u određeno vrijeme, jednog određenog dana bit će sakupljeni.” (Al-Waqi’a, 48,49)

Šta trebamo vjerovati o stanju posljednjeg dana:

- U predznake koji ukazuju na blizinu Sudnjeg dana, a od njih su izlazak Dedždžala, spuštanje Isaa, pojava naroda Je’džudž i Me’džudž, izlazak životinje, izlazak sunca sa zapada i drugo o čemu nas je obavijestio Resulullah,sallallahu alejhi ve sellem;

- Stanje u kojem se nalazi mrtvac, prisustvo meleka, način vađenja duše i šta se zbiva u toku smrti, kako nas je obavijestio Allah u Kur’anu i Muhammed u Sunnetu;


- Da u kaburu slijedi ili uživanje ili kazna, jer je to potvrđeno Kur’anom i Sunnetom i to je mišljenje islamske uleme. Uzvišeni Allah nas obavještava: “…i ako bude jedan od onih koji su Allahu bliski - udobnost i opskrba lijepa i džennetske blagodati njemu, a ako bude jedan od onih koji su srećni, pa, selam tebi od onih koji su srećni. A ako bude jedan od onih koji su poricali i u zabludi ostali, pa ključalom vodom bit će ugošćeni i u Ognju prženi.” (Al-Waqi’a, 88,89)

Zato se Resulullah uvijek utjecao Allahu da ga sačuva od kazne u kaburu. Tako nas je i obavijestio o pitanjima dva meleka, Munkira i Nekira;

- Spajanje duše sa tijelom. Kaže veliki Ibn Tejmijje: “ Stav prvih generacija i njihovih predvodnika jeste da čovjek kada umre ili uživa ili pati u grobu, a to se dešava njegovoj duši i tijelu. Ta duša ili uživa ili pati i spaja se sa tijelom ponekad, a tijelo zajedno sa dušom osjeća ili uživanje ili patnju. A kada bude Sudnji dan, duše će biti vraćene u tijelo i ustati iz grobova prema Gospodaru Svjetova. (završen citat).” A učenjak Ibnul-Kajjim u poznatom djelu Er-Ruh navodi slijedeće: “Ljudske duše se razlikuju shodno stepenima u životu u kaburu (berzahu), i to ogromnim razlikama. Neke od njih su u Ilijjinu (mjestu uživanja), neke od njih su u utrobi zelenih ptica, šetaju se Džennetom, neke su zadržane na džennetskim vratima, neke su zatvorene u njihovim grobovima, nekima će mjesto biti kod džennetskih (zatvorenih) vrata, a neke će biti zatvorene u Zemlji. Neke će duše opet biti u peći za bludnike, neke duše će plivati u rijeci od krvi i gutati kamenje, a bit će duša u Sidždžinu (mjesto kazne). (završen citat) .“ Da nas dragi Allah sačuva;

- Puhanje u rog; kada se približi čas određeni, Allah će narediti zaduženom meleku da puhne u rog, pa će puhnuti jednom, onda će pasti oni o kojima nas Allah obavještava u ovom ajetu: “A kada se jednom u rog puhne pa se Zemlja i brda dignu te se od jednog udara zdrobe, toga dana će se Smak svijeta dogoditi, i neće se razdvojiti - tada će labavo biti, i meleki će na krajevima njegovim stajati, a Arš (prijesto) Gospodara tvoga će tog dana iznad njih osmerica držati.” (El-Hakka, ajeti 13-17)

Takođe tog dana će zvijezde popadati i ugasiti se i mora jedna u druga uliti, i popadat će zli ljudi kojima će Allah učiniti da ih zadesi Sudnji dan. Kada vide strahote i potrese tog dana popadat će mrtvi.” Sur jezički znači rog, a šeri’atski ogromni rog kojeg drži melek Israfil spremno čekajući naredbu kada će puhnuti u njeg. Imaju dva puhanje u rog. Nefhatu-s-saik - prvo puhanje kada će umrijeti sva stvorenja, osim onog koga Allah ostavi. Nefhatu-l-ba’s - drugo puhanje kada će ljudi biti proživljeni i ustati iz groba. Kaže Uzvišeni Allah:

“… i u rog će se puhnuti i umrijet će oni na nebesima i oni na Zemlji, ostat će samo oni koje bude Allah odabrao; poslije će se u rog po drugi put puhnuti i oni će, odjednom, ustati i čekati;” (Ez-Zumer, ajet 68)

- Dovlačenje Džehennema o kojem nas Allah obavještava:

“A nevalja to! Kada se Zemlja u komadiće zdrobi i kada dođe Gospodar Tvoj, i meleki sve red do reda, i kada se tog dana primakne Džehennem, tada će se čovjek sjetiti, a našto mu je sjećanje;” (El-Fedžr, ajeti 21-23)

- Vjerovanje u proživljenje nakon smrti (b’as), a dokaz za to su nam Allahove riječi:

“Nevjernici tvrde da neće biti oživljeni. Reci: Hoćete, Gospodara mi moga, sigurno ćete biti oživljeni, pa o onom što ste radili, doista, biti obavješteni! A to je Allahu lako. (Et-Tagabun, ajet 7)

I sunce će se približiti do ljudi tako da će im znoj do usta dopirati, tada će se Allah raspitivati o onima koji su se zavoljeli samo u Njegovo ime, a On ih najbolje zna, da ih skloni u hlad, a tog dana neće biti drugog hlada osim Njegovog. Prvi koji će na Sudnjem danu biti prozvan je Adem, da odvoji džehennemlije;

- Vjerovanje da će ljudi nakon smrti oživljeni biti sakupljeni na jedno mjesto (mewkif), gdje će se sakupiti svi, od Adema pa do posljednjeg čovjeka koji će se roditi na ovoj Zemlji; goli, bosi i neosunećeni, onako kako su došli iz majčine utrobe. A nevjernici će biti proživljeni i okupljeni dubeći na glavama. Kaže Uzvišeni Allah:

“Pred Gospodarom tvojim bit će oni u redove poredani. Došli ste nam onako kako smo vas prvi put stvorili, a tvrdili ste da vam nećemo vrijeme za oživljenje odrediti.” (El-Kehf, ajet 48)

Toga dana za ljude će se zauzimati posljednji Allahov Poslanik i to je njegovo hvaljeno mjesto i uopće najveće zauzimanje;

- Tog Dana počinje suđenje, izmirivanje prava i vaganje djela, i sve je to dokazano i potvrđeno. Kaže Uzvišeni Allah:

“Nama će se oni zaista vratiti, i pred Nama će, doista, račun polagati.”
(El-Gašije, ajeti 25-26.)

U drugom ajetu Uzvišeni kaže:

“Mi ćemo na Sudnjem danu ispravne terezije postaviti, pa se nikom krivo neće učiniti, ako nešto bude teško koliko zrno gorušice, Mi ćemo za to kazniti ili nagraditi. A dosta je što ćemo Mi račune ispitivati.” (El-Enbija’, ajet 47)

Prvo za što će čovjek biti pitan na Sudnjem danu je namaz, pa ako bude ispravan i ostala djela će biti ispravna, a ako ne onda ni od ostalih djela nema koristi. Neki ljudi će biti počašćeni sa laganim računom. Prvo što će biti presuđeno između ljudi tog Dana su krvna prava (nepravedno prolivena krv). Tada će čovjek biti pitan kako je proveo svoju mladost, o životu šta je i kako radio, o imetku odakle ga je zaradio i našto ga je potrošio, i o znanju šta je i da li je po njemu radio. To je sve navedeno u pouzdanim hadisima. Onaj sa kojim bude raspravljano Sudnjeg dana, bit će kažnjen, a Allah oprašta i Milostiv je, i oprostit će kome hoće, osim širka. Svakom narodu bit će naređeno da slijedi ono što je obožavao. A kafiri će isto biti pitani, ali zbog toga da bi se osramotili ispred svih stvorenja;

- Dijeljenje ispisanih knjiga (nešru-d-dewawin); a to su stranice na kojima su ispisana djela, mu’min će dobiti svoju knjigu u desnu ruku, a kafir će dobiti njegovu knjigu u lijevu ruku;

- Dolazak Ummeta Muhammeda,sallallahu alejhi ve sellem, na njegov izvor Havd koji se nalazi na mjestu suđenja, a voda tog izvora potiče od Kewsera. Prenosi Ebu Hurejre da je Resulullah rekao:

“Dolazit će mi moj Ummet do Havda, a ja odbijam ljude od njega kao što pastir deva odbija ljude od svog stada. Upitat će me: O Allahov Vjerovijesniče, prepoznaješ li nas? - reći ću: Poznajem, imate obilježja, nema ih niko osim vas!Prilazit ćete mi svijetla čela, osvijetljeni od tragova abdesta. A jedna će grupa od vas biti odbijena od mene, pa ću reći: Gospodaru, to su moji ashabi! – a odgovorit će mi melek: Ti ne znaš šta su radili poslije tebe.”

A u drugom rivajetu kaže Resulullah :

“Da li znaš šta su radili poslije tebe, nisu prestali da se vraćaju na ono na čemu su bili;”

- Svjedočenje Ummeta Muhammeda nad ostalim narodima, kada zaniječu da su im dolazili poslanici sa uputom. Kaže Uzvišeni Allah:
“…da bi Poslanik bio svjedok protiv vas, i da biste vi bili svjedoci protiv ostalih ljudi;” (El-Hadždž, ajet 78)

- Sudnji dan će biti skraćen za mu’mina, kao vrijeme između podne i ikindije iako on traje pedeset hiljada godina, jer će mu’min biti radostan, veseo i spokojan, kako nas obavještava naš Stvoritelj:

“Neka lica tog dana bit će nasmijana, a na nekim licima toga Dana bit će prašina, tama će ih prekrivati, to će nevjernici, razvratnici biti;” (El-‘Abese, ajeti 38-42)

- Kretanje stvorenja sa mjesta okupljanja prema sirat-ćupriji, a to je most koji se nalazi iznad Džehennema, i on je potvrđen Kur’anom i Sunnetom. Kaže Uzvišeni Allah:

“I svaki od vas će do njega stići! Gospodar tvoj se sigurno tako obavezao.” (Merjem, ajet 71)

I neće ga preći osim vjernici, i to svako prema svojim djelima, kako to vidimo iz hadisa kojeg prenosi Ebu Seid od Poslanika :

“Pa će proći vjernici poput treptaja oka, pa poput svjetlice, pa poput vjetra, pa poput ptice, pa poput najvještijih konjanika, pa onda hodajući, neki od njih spašen i zdrav, neki izgreban, a neki strpan u Džehennem.” (Muttefekun alejhi)

A u Muslimovom Sahihu:

“Njih će (nositi) njihova djela, a vaš Poslanik stoji na siratu i moli: Gospodaru, spasi, spasi, dok ne nestane (dobrih) djela. Tada će doći čovjek koji neće moći ići osim pužući.”

A u Buharijevom Sahihu stoji: “… dok ne pređe i posljednji pužući.” Prvi koji će preći sirat od poslanika je naš poslanik Muhammed a od naroda njegov Ummet. Kaže Poslanik:

“A bit ću ja i moj Ummet prvi koji će ga preći. Tada neće niko progovoriti osim poslanici, a njihova dova tada će biti Allahu naš, spasi, spasi;”

- El-kisas - izmirivanje računa među vjernicima; vjernici će biti zaustavljeni na mjestu koje se nalazi između sirata i Dženneta, da bi izmirili račune jedni s drugim, a zatim će im biti dozvoljeno da uđu u Džennet. Zatim slijedi zauzimanje jednih za druge, i to onima kojima Allah dozvoli. A nevjernici neće moći preći sirat, nego će ih džehennemske muke uhvatiti, i neće doći ni do kraja njega a strovalit će se u Džehennem. Kaže Uzvišeni Allah:

“A nije tako! Oni koji budu zlo činili i grijesi njihovi ih budu sa svih strana stigli, oni će stanovnici Džehennema biti i u njemu će vječno ostati.” (El-Beqara, ajeti 81-82)
A Allah najbolje zna.

.

Vjerovanje u kader

Obavezno je vjerovanje u kader - da sve što se zbiva, bilo dobro ili zlo, Njegovom je voljom. To podrazumijeva i potvrdu da sve što se događa na nebesima i na Zemlji biva Allahovim određenjem i da se sve što je Allah odredio mora desiti. Zbog toga čovjek treba znati da je Allah odredio dobro i zlo prije nego je stvorio stvorenja i da je sve što postoji Njegovom odredbom i kako On želi. Svaki događaj u svijetu je Njegovo djelo i nikoga drugog a čovjek ima snagu i djelo i slobodnu volju na osnovu kojih zaslužuje nagradu ili kaznu. Kaže Uzvišeni Allah:


الْيَوْمَ تُجْزَىٰ كُلُّ نَفْسٍ بِمَا كَسَبَتْ ۚ لَا ظُلْمَ الْيَوْمَ


“Svaki čovjek će toga Dana prema zasluzi kažnjen ili nagrađen biti; toga Dana nepravde neće biti.” (Gafir, ajet 17)


Iz ovoga zaključujemo da čovjek može izabrati između dobrih i loših djela, tako da za dobra djela bude nagrađen a za loša kažnjen, a sve je to Allahovom odredbom. Allah nam naređuje poslušnost i voli da mi to radimo, i On za to nagrađuje, dok grijehe, neposlušnost i kufr zabranjuje i za njih kažnjava.


Allahova volja se dijeli na dva dijela:

- El-iradetu el kewnija - kosmička volja i ona obuhvata sve događaje u svemiru koje je Allah odredio, i u kojem učestvuju i mu’min i kafir i dobar i loš. Ova volja ne podrazumijeva da je Allah zadovoljan sa svim onim što robovi rade. Kaže Uzvišeni Allah:

“…ali On nije zadovoljan kada su robovi Njegovi nezahvalni.” (Ez-Zumer, ajet 7)

I kaže Uzvišeni Allah u drugim ajetima:

“I Mi sve s mjerom stvaramo.” (El-Qamer, ajet 49)

“…i reci: “Sve je od Allaha.” (En-Nisa’, ajet 78)

“Koji je sve stvorio i kako treba uredio.” (El-Furqan, ajet 2)

- El-iradetu eš-šer’ije - šeri’atska volja kako to kaže šejhul-slam Ibn Tejmijje u svom kapitalnom djelu Fetava: “Šeri’atska volja obuhvata ono što je vezano za vjeru i njene propise što Allah voli i sa čim je zadovoljan, pa prema tome i nagrađuje one koji to čine i uvest će ih u Džennet, i On im pomaže i na Dunjaluku i na Ahiretu.” (Medžmu’atu-l-fetawa, tom br.8, str. 58)

Čovjek je dakle u isto vrijeme sa slobodnom voljom da izabere i u nemogućnosti da utječe na sudbinu. Naime, može izabrati ili dobra ili zla djela, a nema izbora u onom što mu je Uzvišeni Allah odredio osim toga jer će ga to zadesiti bez ikakve sumnje. Vjerovanje u kader i potvrda da je samo Allah taj koji upravlja svime daje duši spokojnost, mir, čvrsto uvjerenje i predanost. Vjernik koji je čvrsto uvjeren u to ne očajava, ne protivi se i ne klone. Kada ga zadesi kakva nevolja, on se osloni na Stvoritelja i zahvali Allahu na svakom stanju. Uzvišeni kaže:

“Allah zna tajne nebesa i Zemlje, i Njemu se sve vraća, zato samo Njega obožavaj i samo se u Njega uzdaj. A Gospodar tvoj motri na ono što radite.” (Hud, ajet 123)

Zbog toga se mu’min uzda i oslanja na Allaha u svim situacijama, i hrli u Njegovo okrilje i stalno se sjeća i spominje Allaha. To njemu umiruje srce umiri i vraća pouzdanost. Kaže Uzvišeni Allah:

“One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju - a srca se doista, kad se Allah pomene smiruju.” (Er-Ra’d, ajet 28.)

Čovjekovo je da u svim situacijama uradi sve od sebe što može, a onda se osloni na Allaha, azze ve dželle. Kaže šejhu-l-islam Ibn Tejmije u spomenutom djelu: “ Allah je njihov Stvoritelj i stvoritelj njihovih snaga i želja, kao što to kaže Uzvišeni Allah:

“…onome od vas koji hoće da je na Pravom putu, a vi ne možete ništa htjeti ako to Allah, Gospodar svjetova, neće!” (Et-Takwir, ajeti 28-29)

Vjerovanje u kader se sastoji od četiri stepena:

- Vjerovanja da je Allah znao sve stvari prije njihovog postojanja, i da je znao stanje Njegovih robova, njihovu opskrbu, djela, život i sve ostalo vezano za njihov život;

- Vjerovanja da je Allah napisao sve što je odredio u El-Lewhi-l-mahfuz, kako nas obavještava naš Uzvišeni Stvoritelj:

“Zar ne znaš da je Allahu poznato sve što je na nebu i na Zemlji? To je sve u Knjizi; to je, uistinu, Allahu lahko.” (El-Hadždž, ajet 70)

U drugom ajetu Allah kaže:

“Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije prije nego što je damo, zapisana u Knjizi, - a to je Allahu, uistinu, lahko;” (El-Hadid, ajet 22)

- Vjerovanja da svaki događaj biva Allahovom voljom, i da On posjeduje svu moć u tome. To vidimo iz slijedećeg ajeta:

“A vi ne možete ništa htjeti ako to Allah, Gospodar svjetova, neće.”

(Et-Takwir, ajet 29)

Kaže Uzvišeni:

“Allah radi ono što hoće.” (El-Hadždž, ajet 14)

Ono što Allah hoće to biva, a ono što neće ne može biti;

- Vjerovanje da je samo Allah Taj koji je stvorio sva stvorenja i da je samo On u mogućnosti da stvara. On je stvoritelj, a sve ostalo je stvoreno, kako kaže Allah :

“Allah je Stvoritelj svega, i On upravlja svim.” (Ez-Zumer, ajet 62)

Vjerovanje u kader obuhvata sva četiri dijela, i to je stav učenjaka ehlu-sunneta, suprotno onome što su zanijekali pojedini novotari.









/span>

Vrste munafika i njihovo stanje

أَوْ كَصَيِّبٍ مِنَ السَّمَاءِ فِيهِ ظُلُمَاتٌ وَرَعْدٌ وَبَرْقٌ
“Ili, oni su nalik na one, koji za vrijeme silnog pljuska s neba, u punom mraku, usred grmljavine i munja…”

Ibn Tejmije kaže: “Mišljenje onih koji kažu da je riječ “ili” u ajetu označava izbor je kao da u jezičkom smislu kažu: “Hasan sjedi ili b. Sirin.” Ovakvo mišljenje nije ispravno jer jer riječ “ili” u izbornom smislu dolazi u naredbi traženja a ne dolazi kod obavjesti… Ovdje se mu’minima želi pojasniti njihovo stanje. Jer u prvom Kur’anskom primjeru se kaže: “Gluhi, nijemi i slijepi su, nikako da se osvijeste.” A u drugom primjeru se kaže: “Stavljaju zbog gromova prste u uši svoje bojeći se smrti,” U drugom primjeru je pojasnio da vide i da čuju a da Allah hoće oduzeo bi im i vid i sluh. U prvom slučaju su vidjeli a zatim su pali u tmine u kojima ne vide. Gluhi, nijemi i slijepi. U drugom primjeru kada im munja osvijetli put oni idu a kada im se ponovo smrači stanu. Tako da ovi imaju dva stanja, stanje svjetlosti i stanje mraka. A prvi su ostali u mraku. Prvi je imao svjetlo pa je ostao u mraku a stanje drugih je da nisu stabilni ni u mraku ni na svjetlu. Već se njegovo stanje razlikuje a koje ga u osnovi ostavlja nepomičnim i u sumnjama. Ove primjere pojašnjava sljedeći ajet koji Allah dželle še'nuhu, navodi u pogledu nevjernika gdje je naveo dva primjera sa upotrebom riječi “ili”:

وَالَّذِينَ كَفَرُوا أَعْمَالُهُمْ كَسَرَابٍ بِقِيعَةٍ يَحْسَبُهُ الظَّمْآنُ مَاءً حَتَّىٰ إِذَا جَاءَهُ لَمْ يَجِدْهُ شَيْئًا وَوَجَدَ اللَّهَ عِنْدَهُ فَوَفَّاهُ حِسَابَهُ ۗ وَاللَّهُ سَرِيعُ الْحِسَابِ
أَوْ كَظُلُمَاتٍ فِي بَحْرٍ لُجِّيٍّ يَغْشَاهُ مَوْجٌ مِنْ فَوْقِهِ مَوْجٌ مِنْ فَوْقِهِ سَحَابٌ ۚ ظُلُمَاتٌ بَعْضُهَا فَوْقَ بَعْضٍ إِذَا أَخْرَجَ يَدَهُ لَمْ يَكَدْ يَرَاهَا ۗ وَمَنْ لَمْ يَجْعَلِ اللَّهُ لَهُ نُورًا فَمَا لَهُ مِنْ نُورٍ
“A djela nevjernika su kao varka u ravnici u kojoj žedan vidi vodu, ali kad do tog mjesta dođe, ništa ne nađe, - a zateći će da ga čeka kraj njega Allahova kazna i On će mu potpuno isplatiti račun njegov jer Allah veoma brzo obračunava, ili su kao tmine nad dubokim morem koje prekrivaju talasi sve jedan za drugim, iznad kojih su oblaci, sve tmine jedna iznad drugih, prst se pred okom ne vidi, - a onaj kome Allah ne da svjetlo neće svjetla ni imati.”


Primjer prve skupine munafika je poput nevjernika koji misle da su na istini a oni su na batilu-neistini. Kao što je onaj kome su njegova loša djela ukršena pa ih on vidi kao dobra. Takav nezna i nije svjestan da ne zna. Zbog toga su i poređena sa “varkom u ravnici”. Primjer druge skupine munafika je poput nevjernika koji nisu ni u šta ubjeđeni već su poput tmina jednih nad drugim. Ne nosi ubjeđenje da je na istini već je i dalje džahil u zabludi u dubinama tame. Zatim i munafik i kafir ponekad se opisuju ovim svojstvom a ponekad onim drugim. Tako da je podjela u oba primjera izvršena na osnovu raznovrsnosti ljudi i njihova stanja.
Otuda dolazimo do zaključka da je među munaficima bilo onih koji su vjerovali a zatim su u svojoj unutrini uznevjerovali. Ovo se može zaključiti iz onoga što prenose učenjaci hadisa, tefsira i biografija, to jest da se dešavalo da neki ljudi vjeruju a zatim postanu munafici. To se dešavalo iz sljedećih razloga:
Od tih razloga je bila i promjena kible. Kada je došlo do promjene kible jedna skupina se odmetnula od imana. Bilo je to iskušenje i ispit kojim je Allah iskušao ljude. U tom kontekstu On kaže: “I Mi smo promjenili Kiblu prema kojoj si se prije okretao samo zato da bismo ukazali na one koji će slijediti Poslanika i na one koji će se stopama svojim vratiti…” Allah je promjenom kible htio da iskuša ljude - ko će od njih slijediti poslanika a ko će se vratiti svojim stopama. U tome se ogleda mudrost tog propisa. Na dan Uhuda kada su muslimani izgubili i kada je ranjen Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, i kada mu je slomljen zub skupina ljudi se odmetnula i time padoše u nifak-licemjerstvo. O tome Uzvišeni kaže: “I da bi vjernike očistio, a nevjernike uništio.” I kaže: “Toga dana bili su bliže nevjerovanju nego vjerovanju, jer su ustima svojim govorili ono što nije bilo u srcima njihovim…” I Njegove riječi: “I da bi otkrio ko su licemjeri.” Ovi ajeti upućuju na one koji su iznova postali munafici a obuhvtaju i one koji nisu bili licemjeri prije i one koji su bili munafici pa su ponovo obnovili ili potvrdili svoje licemjerstvo po drugi put.

Njegove riječi: “Toga dana bili su bliže nevjerovanju nego vjerovanju”, upućuju da nisu prije toga bili bliže već su bili podjednako (blizu) ili su bili bliže imanu. Kada je b. Ubej na dan Uhuda napustio Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, sa njim ga napusti još trećina svijeta. Prenosi se da ih je bilo oko tri stotine. Svi ovi prije toga nisu bili munafici jer nisu imali potrebe za takvo nešto.

Ukratko kada bi spominjali vijesti o onima koji su pali u nifak nakon imana to bi se ovde oduljilo. Oni su bili muslimani, posjedovali su iman, to je svjetlo koje je Allah u pomenutim ajetima naveo kao primjer. Da su prije ovog iskušenja i nifaka umrli-umrli bi u islamu zbog kojeg bi bili nagrađeni a ne bi bili od pravih mu’mina koji kada se iskušaju ustraju na imanu niti bi bili od pravih munafika koji su se poslije ovog iskušenja odmetnuli. Ovakvo je stanje sa velikim brojem vjernika u našem vremenu ili sa većinom njih, kada budu iskušani kušnjama kod mnogih nosioca imana, iman se smanji a veliki broj ili većina njih padne u nifak. Neki se otvoreno odmetnu u situaciji kada neprijatelj nadvlada muslimane. Vidjeli smo a i drugi mimo nas su vidjeli u tom kontekstu stvari u kojima je ibret i pouka. Ako se muslimani vrate neozlijeđeni ili ako pobjede neprijatelja onda i dalje ostaju muslimani. Vjeruju u Poslanika unutrinom i vanjštinom takvim imanom koji ne može izdržati iskušenje.”( Pogledaj Medžmu' fetava, 7/276-281) Završen citat.

Kažem: “Iz ovih ajeta, shodno svatanju dobrih selefija, možemo zaključiti da munafika ima mnogo vrsta. Tako neki pokazuju islam vanjštinom a u unutrašnjosti skrivaju kufr i pored toga misli da ja to dobro i ispravno. Misli da će ova stvar imati prođu kod Allaha, dželle še'nuhu, kao što je to prolazilo kod Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, i kod vjernika. Ovo je zbog njihova nepoznavanja Allaha. Ne znaju da Njegovo znanje sve obuhvata. Njemu je poznat treptaj oka i ono što prsa kriju. Među njima ima onih koji su neodlučni između imana i nifaka zbog sumnji i šubhi. Ne posjeduju korisno znanje koje bi ih udaljilo od nifaka. Tako na momenat kada mu dođe svjetlo vjeruje a kada nestane svjetla ostaje u tami i ponovo pada u nifak.

Među njima ima onih koji su vjernici vanjštinom i unutrinom, međutim slabog su imana te zbog toga ne mogu izdržati iskušenja i nedaće. Otuda kada ih zadesi kakva nevolja vrate se svojim stopama, odmećući se kao što je slučaj sa onima koji su tako učinili kada je došlo do promjene kible. Zatim oni koji su posumnjali u miradž Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme. Također su na dan Uhuda mnogi pali u nifak a prije toga nisu bili munafici. Ova kategorija je spomenuta u riječima Uzvišenog:

“Ima ljudi koji Allah obožavaju, ali bez pravog uvjerenja; ako ga prati sreća, on je smiren, a ako zapadne i u najmanje iskušenje, vraća se nevjerstvu, pa tako izgubi i ovaj i onaj svijet. To je, uistinu, očiti gubitak.” (Hadždž, 11)

Bilježi Buharija od b. Abasa u pogledu ovog ajeta da je rekao: “Kada bi čovjek dolazio u Medinu vjerovao je ako mu žena rodi sina i ako mu se konji razmnože da je to (islam) dobra vjera, a ako mu žena ne bi ništa rodila niti se konji umnožili govorio bi kako je to loša vjera. Mudžahid kaže: “Ar izraz “inkalebe ala vedžhihi” znači otpasti od vjere i postati kafir (tako je i preveden prethodni ajet).( Pogledaj Tefsir b. Kesira)

Pomenuti čovjek koji bi dolazio kao muhadžir u Medinu da ispovjeda islam vanjštinom i unutrinom je zbog svog džehla i neznanja uzimao pozitivnu stvar koja mu se desi kao znak ispravnosti ove vjere a ako bi mu se po njega desila loša stvar onda je to smatrao znakom neispravnosti ove vjere. Ulema je stava da se ovi tekstovi mogu odnositi i na novotare zbog zajedničkog sadržioca koji se ogleda u riječima Uzvišenog: “Zar, a oni su uistinu smutljivci ali to ne osjećaju.” U komentaru ovih ajeta imam Šenkiti kaže: “Za ajete o kojima govorimo iako se odnose na munafike treba reći da je ibret- pouka u uopštenosti značenja a ne u posebnosti uzroka objavljivanja.”( Edva’ul-bejan) Završen citat.
Svako ko radi neispravno djelo a misli da je dobro i misli da tim djelom postaje odlikovan kod Allaha ustvari treba znati da se time samo još više udaljava od Allaha. Tako da se ovi ajeti, koje spominjemo odnose i na njega. Bez obzira da li se to djelo odnosi na novotariju ili na činjenje širka Allahu. Zajedničko za sve ove kategorije je da misle da su na nečemu (od vjere) što će im koristiti.
Zbog toga Uzvišeni kaže:

“Na Dan u koji ih Allah sve oživi oni će se Njemu zaklinjati, kao što se vama zaklinju, misleći da će im to nešto koristiti. Oni su, doista, pravi lažljivci!” (Mudžadele, 18)


Kurtubi kaže: "Riječi "Misleći da će im to koristiti", misli se na stvari koje niječu i na njihove zakletve. Ibn Zejd kaže: "Misle da će im to koristiti na ahiretu." Prenosi se od Ibn Abbasa da je Poslanik rekao: "Na Sudnjem danu će glasnik zovnuti: "Gdje su oni koji su se sporili sa Allahom?" Pa će ustati kaderije crnih lica i plavih očiju, iskrivljenih vilica a njihova pljuvačka će im curiti. Reći će: "Tako nam Allaha nismo obožavali ni sunce ni mjesec niti idole niti kipove, niti smo pored Tebe uzimali drugog boga." Ibn Abbas kaže: "Tako mi Allaha istinu će reći, širk im je došao odakle se i ne nadaju a da nisu ni znali." Zatim je proučio riječi Uzvišenog: "...misleći da će im to nešto koristiti. Oni su, doista, pravi lažljivci!".To su kaderije tako mi Allaha. To je ponovio tri puta." Završen citat.

Ibn Kesir kaže: "To jest, zaklinjaće se Allahom da su bili na uputi i ustrajni u vjeri, kao što su se svijetu zaklinjali da dunjaluku. Jer, ko je živio sa nečim i umro na tome, biće proživljen misleći kako će mu to koristiti kod Allaha kao što mu je koristilo kod svijeta, koji se prema njemu odnosio shodno vanjštini koju je pokazivao. Zbog toga je i rekao: "...misleći da će im to nešto koristiti." To jest, misle da će im na ahiretu koristiti lažni iman i da će pomoću njega od sebe odagnati nedaće, kao što su to činili na ovom svijetu." Završen citat.
U komentaru riječi Uzvišenog: "Misleći da će im to koristiti" Ševkani kaže: "Tj. misle da će im lažne zakletve koristiti na ahiretu, kao što su im koristile na dunjaluku, jer su njima na dunjaluku pribavljali korist i odstranjivali štetu." Završen citat.

Kažem: Svi ovi tekstovi i govor uleme upućuju na zaključak da je glavni uzrok bolesti svih munafika džehl, neispravno tumačenje i poimanje stvari te njihovo mišljenje da stanje u kojem se nalaze predstavlja dobru i ispravnu stvar. Te njihovo poimanje da su oni pametniji od ostalih, koji nisu njihove akide, te da će se kao takvi spasiti i na dunjaluku i na ahiretu. Oni time ne varaju osim sebe, ali to ne osjećaju. Zato ću ovdje još jednom spomenuti prethodno navedeni govor imama Taberija: "Prvi dokaz su riječi Uzvišenog u suri El-Bekara: "Oni nastoje da prevare Allaha i one koji vjeruju, a ne varaju osim sebe ali to ne osjećaju." U ovom ajetu je najjasniji dokaz o Allahovom pobijanju mišljenja onih koji tvrde da Allah neće kazniti nikoga osim inadžija, koji su nakon znanja uznevjerovali i zanijekali Allahovu jednoću, Njegove knjige i poslanike jer je Allah obavjestio o onima koje je opisao onako kako ih je opisao od osobina nifaka, onih koji nastoje da prevare Allaha i vjernike, oni koji nisu ni svjesni da pomenutim varanjem varaju sebe. Da bi, na kraju, obavjestio da ih čeka bolna kazna, zbog njihova nijekanja poslanstva Poslanika i nevjerovanja u njega i zbog toga što su, po njihovom mišljenju, smatrali da su vjernici a ustvari su bili ustrajni u nevjerstvu."
A u komentaru ovih ajeta imam Šenkiti kaže: "Za ajete o kojima govorimo, iako se odnose na munafike, treba reći da je ibret - pouka u uopćenosti značenja a ne u posebnosti uzroka objavljivanja."
Kao primjer ovome je sljedeći slučaj: Prenosi se da je Zu Huvejsira Temimi, koji je preteča haridžija, grdio Poslanika prilikom raspodjele plijena te mu reče: "Postupi pravedno, o Allahov Poslaniče." Ovo je izrekao jer nisu vjerovali u bezgrješnost poslanika. On je ovu stvar smatrao munkerom, pa je, po svom mišljenju, to negirao. Tada je pao u nifak i nevjerstvo, zbog ovog suprostvaljanja, a da uopće nije ni primjetio niti je znao da je učinio kufr. Tim povodom su objavljene riječi Uzvišenog: "Ima ih koji ti prigovaraju zbog raspodjele zekata."

Ibn Tejmijje u pogledu ovog ajeta kaže: "Izraz el-lemz znači napad na čast i nalaženje mahane nekome. Mudžahid kaže da se to odnosi na potvoru. Ata' kaže da se to odnosi na ogovaranje. Uzvišeni kaže:
"Ima ih koji vrijeđaju Vjerovjesnika..." (Et-Tevba, 61)

Svaki onaj ko uznemirava Poslanika, ogovara ga i prigovara mu je od njih. Jer, konstrukcija u ajetu na ar. "ellezine" i "men" su dvije imenice za spajanje a dolaze u općem kontekstu. Iako je ajet spuštan zbog pomenutih ljudi koji su prigovarali Poslaniku, gibetili ga i uznemiravali, propis ova dva ajeta je opći, kao što je slučaj i kod ostalih ajeta koji su spuštani zbog nekog povoda. Koliko mi je poznato niko se ne razlilazi oko toga da čovjek čije je stanje poput stanja ovih potpada pod uopćenost ovog propisa...

Zatim, činjenica da je takav od njih je propis koji se veže za lafz-izraz koji je izveden iz riječi lemz- to jest, prigovaranje i riječi eza- to jest, uznemiravanje. Tako da ono što je iz tog izvedeno predstavlja illet-razlog za taj propis... Jer, iman i nifak potječu iz srca a ono što se ispolji od govora i djela (u pogledu imana ili nifaka) predstavlja samo ogranak i dokaz onoga što je u srcu. Pa, ako čovjek ispolji vanjštinom nešto od toga nad njim se sprovodi određeni propis. Pošto je Allah obavjestio da su oni koji uznemiravaju Poslanika i oni koji mu prigovaraju, oko raspodjele zekata, od munafika onda je to potvrda i dokaz nečijeg nifaka i njegov ogranak. A logično je, ako neka stvar ima ogranak da ima i korijen i osnovu koja upućuje na taj ogranak. I također, to predstavlja dokaz kada se god tako nešto nađe kod ljudi da njegov nosioc postaje munafik, bez obzira da li je u osnovi prije ovog govora bio munafik ili je nakon ovog govora postao munafik." (Pogledaj Es-Sarimul-meslul, str 30.) Završen citat.

Kažem: U ovu kategoriju spadaju oni apologetičari koji smatraju da nemaju potrebe za šerijatskom naukom, osim u pogledu praktičnih stvari a ne i u pitanju naučnih akidetskih stvari. To jest, oni koji tvrde da nemaju potrebe za akaidskom naukom te da u tom pogledu za njih nema ograničenja.

Isti je slučaj sa sufijama koji vjeruju da su evlije bolji od Poslanika ili oni koji vjeruju da postoji drugi put i način da se približe Allahu mimo Poslanikova puta. U ovu kategoriju spadaju i oni koji vjeruju da je šerijatsko znanje namjenjeno za obični svijet a ne i za posebne ljude. Ili onaj ko misli da njegov šejh ne podliježe šerijatskim obavezama jer je dostigao stepen jekina-ubjeđenja. Po njima, to je stepen kada sa čovjeka spadaju šerijatske obaveze, a kao dokaz navode riječi Uzvišenog: "Obožavaj svog Gospodara sve dok ti jekin (smrt) ne dođe." Svi pomenuti, i drugi koji vjeruju poput ovih, na njih se odnose riječi Uzvišenog: "Zar?! A, uistinu, oni nered siju, ali ne osjećaju." Sve pomenute kategorije svojim govorom potvrđuju nifak, bez obzira da li je njegov vlasnik prije bio munafik ili je ovim govorom pao u nifak. A Allah najbolje zna.

Vjerovanje (iman) u Meleke

U gajb spadaju i meleki i trebamo vjerovati u njih, i biti ubjeđeni da Allah ima stvorenja koja se zovu meleki: “Koji se onome što im Allah zapovijedi ne opiru, i koji izvršavaju ono što im se naredi.” (Et-Tehrim, ajet 6)

Stvoreni su od svjetlosti i ima ih raznih vrsta. Neki od njih su posrednici između Allaha i Njegovih poslanika ljudima. Neki od njih su zaduženi za vjetar, neki za Arš, neki za uzimanje duša, i drugi koji su spomenuti u Kur’anu i Sunnetu, općenito i pojedinačno. Od meleka su i rekib (čuvaran) i atid (postojan), koji su zaduženi za čovjeka. Kaže Uzvišeni Allah:

إِذْ يَتَلَقَّى الْمُتَلَقِّيَانِ عَنِ الْيَمِينِ وَعَنِ الشِّمَالِ قَعِيدٌ
مَا يَلْفِظُ مِنْ قَوْلٍ إِلَّا لَدَيْهِ رَقِيبٌ عَتِيدٌ
“Kad se dvojica sastanu i sjednu, jedan s desne, a drugi s lijeve strane. On ne izusti ni jednu riječ, a da pored njega nije melek, čuvaran i postojan.” (Kaf, ajeti 17-18)

I kaže Uzvišeni Allah:
وَرُسُلُنَا لَدَيْهِمْ يَكْتُبُونَ

“A izaslanici Naši, koji su uz njih, zapisuju.” (Ez-Zuhruf, ajet 80)


Jedni od njih dolaze čovjeku na smrtnom času, ili meleki milosti ili meleki kazne. Meleki Munkir i Nekir (oni koji postavljaju pitanja u kaburu), potom meleki čuvari i dnevni i noćni meleki. Kaže Allah :

“Uz svakog od vas su meleki, ispred njega i iza njega – po Allahovom naređenju nad njim bdiju.” (Er-Ra’d, ajet 11)

Ibn Kesir navodi u svom djelu:“ Nad čovjekom se izmjenjuju meleki, čuvari u noći, čuvari u danu, i čuvaju ga od raznih nesreća i zla, kao što se izmjenjuju noću i danju meleki za pisanje dobrih i loših djela. (završen citat).”

Njih ima puno u nebesima, kako nas obavještava Allah u Kur’ani kerimu, neki od njih su zaduženi za doček stanovnika Dženneta i razgovor sa njima, a neki od njih za razgovor sa stanovnicima Vatre, oni će govoriti:

“Zar nije niko dolazio das vas opominje.” (El-Mulk, ajet 8)

Spomenuto je ime meleka čuvara vatre u sljedećim Allahovim riječima:

“Oni će dozivati: O Malik; Neka Gospodar tvoj učini da umremo!” (Ez-Zuhruf, ajet 77)

Neki od meleka prisustvuju zikru u džamijama ili na drugim mjestima gdje se podučava vjeri, učenju Kur’ana, gdje se dovi itd. Neki od njih silaze ikindijom i sabahom kako bi prenijeli vijesti o onim vjernicima koji klanjaju. A nema ni koliko jedna stopa na nebesima, a da nema melek koji veliča Allaha , čineći mu sedždu, kako je to došlo u nekoliko sahih hadisa.

Vjerovanje u sve božije Poslanike

Nakon vjerovanja u Allaha dolazi vjerovanje u sve Njegove poslanike, od prvog do posljednjeg, iako ih nismo vidjeli, neka je na sve njih mir. To znači vjerovati i potvrditi poslanice sa kojima su došli i da su dostavili ljudima od Allaha ono što im je naređeno, ispunivši poslanstvo na najbolji način. U to spada vjerovanje i potvrda mudžiza koje potvrđuju njihovo poslanstvo, poštivanje svih poslanika i ne pravljenje razlike između njih, od Nuha do Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem. Kaže Uzvišeni Allah:

آمَنَ الرَّسُولُ بِمَا أُنْزِلَ إِلَيْهِ مِنْ رَبِّهِ وَالْمُؤْمِنُونَ ۚ كُلٌّ آمَنَ بِاللَّهِ وَمَلَائِكَتِهِ وَكُتُبِهِ وَرُسُلِهِ لَا نُفَرِّقُ بَيْنَ أَحَدٍ مِنْ رُسُلِهِ ۚ وَقَالُوا سَمِعْنَا وَأَطَعْنَا ۖ غُفْرَانَكَ رَبَّنَا وَإِلَيْكَ الْمَصِيرُ

“Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, i vjernici - svaki vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i knjige Njegove i poslanike Njegove. I oni govore: “Čujemo i pokoravamo se i oprosti nam, Gospodaru naš; Tebi ćemo se vratiti.” (El-Bekara, ajet 285 )


Allah je u Kur’anu spomenuo dvadeset i pet poslanika vjerovijesnika, njih osamnaestericu u slijedećem ajetu:

وَتِلْكَ حُجَّتُنَا آتَيْنَاهَا إِبْرَاهِيمَ عَلَىٰ قَوْمِهِ ۚ نَرْفَعُ دَرَجَاتٍ مَنْ نَشَاءُ ۗ إِنَّ رَبَّكَ حَكِيمٌ عَلِيمٌ
وَوَهَبْنَا لَهُ إِسْحَاقَ وَيَعْقُوبَ ۚ كُلًّا هَدَيْنَا ۚ وَنُوحًا هَدَيْنَا مِنْ قَبْلُ ۖ وَمِنْ ذُرِّيَّتِهِ دَاوُودَ وَسُلَيْمَانَ وَأَيُّوبَ وَيُوسُفَ وَمُوسَىٰ وَهَارُونَ ۚ وَكَذَٰلِكَ نَجْزِي الْمُحْسِنِينَ
وَزَكَرِيَّا وَيَحْيَىٰ وَعِيسَىٰ وَإِلْيَاسَ ۖ كُلٌّ مِنَ الصَّالِحِينَ

“To su dokazi Naši koje dadosmo Ibrahimu za narod njegov. Mi više stepene dajemo onima kojima Mi hoćemo. Gospodar tvoj je, uistinu, Mudar i Sveznajući. I Mi mu poklonismo Ishaka i Ja’kuba; i svakog uputismo - a Nuha smo još prije uputili - i od potomaka njegovih Davuda i Sulejmana, i Ejjuba, i Jusufa, i Musaa, i Haruna, - eto, tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine - i Zekerijjaa, i Jahjaa, i Isaa i Iljasa - svi oni su bili dobri - i Ismaila i El-Jese’a i Junusa i Luta - i svima njima smo prednost nad svijetom ostalim dali.” (El-En’am, ajeti 83-86)

Ovi su ajeti obuhvatili Ibrahima, Ishaka, Ja’kuba, Nuha, Davuda, Sulejmana, Ejjuba, Jusufa, Musa, Haruna, Zekerijjaa, Jahjaa, Iljasa, Isaa, Ismaila, El-Jesa’a, Junusa i Luta. A ostalu sedmericu Allah je spomenuo na različitim mjestima u Kur’anu: Adem, Idris, Šuajb, Salih, Zul-Kifl, Hud i Muhammed, neka je na sve njih mir i salavat. Ima poslanika o kojima nas Allah nije obavijestio, ali mi trebamo vjerovati u sve njih, jer nam to naređuje Allah i Njegov Poslanik. Kaže Uzvišeni Allah:

وَرُسُلًا قَدْ قَصَصْنَاهُمْ عَلَيْكَ مِنْ قَبْلُ وَرُسُلًا لَمْ نَقْصُصْهُمْ عَلَيْكَ ۚ وَكَلَّمَ اللَّهُ مُوسَىٰ تَكْلِيمًا
“I poslanicima o kojima smo ti prije kazivali i poslanicima o kojima ti nismo kazivali.” (En-Nisa’, ajet 164)