Iblisova obmana hawaridža (haridžija)

Prvi i najgori od hawāridžā je bio Dhul-Khuwejsire.

(Ashāb) Ebū Se'īd el-Hudrī je rekao: ''Alija ibn Ebī Tālib je poslao neko zlato umotano u kožu iz Jemena Allāhovom Poslaniku, sallallāhu 'alejhi we sellem, i on ga je podijelio Zejdu el-Khajlu, el-Aqra' ibn Hābisu, 'Ujejnetu ibn Hisnu i 'Alqami ibn 'Ulāthetu. Ovome su prigovorili neki od ashābā, ensārijā i drugih, na što je Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, rekao:
''Zar nećete vjerovati meni, kome Onaj iznad nebesa vjeruje? Vijesti mi stižu sa nebesa ujutru i navečer.''
A onda je čovjek sa upalim očima, visokim jagodicama, izbočenim čelom, gustom bradom i obrijanom glavom ustao i rekao: ''O Muhammede, boj se Allāha!''
Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, mu se okrenuo i rekao: ''Teško tebi! Zar ja nisam osoba koja se najviše Allāha boji?''
Čovjek je onda otišao, a Hālid ibn Welīd je skočio i rekao: ''O Allāhov Poslaniče, hoću li mu otkinuti glavu?''
Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, je rekao: ''Možda on klanja namāz.''
Hālid je onda rekao: ''Možda onaj koji obavlja namāz kaže svojim jezikom ono što nije u njegovom srcu.''
Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, je odgovorio: ''Nije mi naređeno da otvaram srca ljudi, niti da rascepljujem njihove utrobe.''

A onda je on pogledao ka čovjeku koji je odlazio i rekao: ''Od potomstva ovog čovjeka će se pojaviti ljudi koji će učiti Qur'ān,ali on neće prelaziti njihove grkljane; oni će izlaziti iz vjere brzo kao što strijela prolazi kroz njen cilj.''(Buhārī i Muslim)


Ovaj čovjek se zvao Dhul-Khuwejsire et-Temīmī. U predaji stoji i da je on rekao Allāhovom Poslaniku, sallallāhu 'alejhi we sellem: ''Budi pravedan'', na što mu je ovaj rekao:
''Teško tebi! Pa ko je pravedan, ako ja nisam?''

Ovaj čovjek je prvi haridžija koji se pojavio u islāmu. Korijen njegove bolesti je bio taj da je on dao prednost svom sopstvenom mišljenju nad mišljenjem Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem. Da je sačekao da čuje šta je Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, imao da kaže - on bi shvatio da ni jednom mišljenju ne može biti data prednost nad mišljenjem Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem. A sljedbenici ovog čovjeka su bili ljudi koji su kasnije oružano ustali protiv halīfe 'Alije ibn Ebī Tāliba, radijallāhu 'anhu.

Kada se borba između Mu'āwije i 'Alije, radijallāhu 'anhumā, odužila, Mu'āwijini sljedbenici su podigli mushafe (primjerke Qur'āna) vezane za krajeve svojih kopalja i pozvali 'Alijine sljedbenike da im ono što je u Qur'ānu presudi.

Rekli su: ''Odredićemo jednog čovjeka od nas, a vi odredite jednog čovjeka od vas (da pregovaraju). Postupimo po onome što je u Knjizi Allāha, Slavljenog i Uzvišenog.''
Ljudi su rekli: ''Zadovoljni smo (prijedlogom).''
Mu'āwijini sljedbenici su poslali 'Amr ibn el-'Āsa da ih predstavlja.
'Alijini sljedbenici su rekli: ''Pošalji Ebū Musā'a''.

'Alija je rekao da ne misli da je on podesan za to i predložio Ibn 'Abbāsa umjesto njega. Međutim, njegovi sljedbenici su rekli da oni ne žele nikoga od 'Alijinih rođaka i oni su poslali Ebu Musā'a. Arbitraža je ipak odložena do mjeseca ramazāna.

Tada reče (jedan od 'Alijinih pristalica po imenu) 'Urwe ibn Udhejneh: ''Prepuštate da ljudi presuđuju o onome što je u Allāhovoj nadležnosti?! Sud pripada samo Allāhu!''

Kada se 'Alija vratio sa Siffīna i ušao u Kūfu, oko dvanaest hiljada njegovih sljedbenika nije ušlo u grad sa njim. Umjesto toga, oni su se ulogorili u mjestu Harūrā i podigli svoje glasove, ujedinjeni uzvikujući slogan: ''Sud pripada samo Allāhu!''

Ovaj incident obilježava prvu pojavu hawāridžā kao sektaškog pokreta. Oni su nakon toga postavili Šebība ibn Rib'ija et Temīmija kao svog emīra za borbu, a 'Abdullāha ibn el-Kaww ā'a el-Ješkerija kao svog emīra za namāz.

Ovi hawāridži su u početku bili vrlo pobožni i predani u pogledu obavljanja različitih djela 'ibādeta. Međutim, njihovo vjerovanje da su oni učeniji nego Poslanikov ashāb 'Alija ibn Ebī Tālib, radijallāhu 'anhu, postalo je osnova grozne bolesti koja ih je zadesila i odvela u zabludu.

'Abdullah ibn 'Abbās je rekao: ''Kada su se hawāridži odmetnuli, oko šest hiljada njih se sakupilo na imanju jednog čovjeka i složili su se da se pobune protiv 'Alije ibn Ebī Tāliba. Za vrijeme njihovih susretā, neki ljudi su došli do 'Alije i obavijestili ga da ova grupa kuje zavjere protiv njega. Međutim, 'Alija je svojim sljedbenicima rekao da ih ne napadaju sve dok ovi njih ne napadnu, a što će ovi sigurno uraditi.

Jednoga dana došao sam do 'Alije prije podne namāza i rekao mu: ''O emīrul-mu'minīn, namāz te umirio - molim te dozvoli mi da posjetim pobunjenike i da pričam s njima.'' S početka je 'Alija odgovorio da se boji za mene, ali mi je kasnije dozvolio, kada sam ga ubijedio da sam poznat među njima kao osoba dobrog karaktera koja ne bi povrijedila nikoga. Onda sam otišao i obukao svoju najbolju jemensku odjeću i sandale i otišao sam da ih posjetim u podne. Kada sam ušao u njihov kamp, našao sam ljude čija je skrušenost u namāzu bila onakva kakvu nikada nisam vidio. Na njihovim čelima su bili ožiljci (tragovi) od trajnih i produženih sedždi, a njihovih dlanovi su bili žuljeviti kao koljena deva. Njihova odjeća je bila natopljena, a njihova lica su bila blijeda i izborana od probdjevene noći (budni u 'ibādetu).

Kada sam ih ja poselamio oni su odgovorili: ''Dobro došao, Ibn 'Abbās. Šta te je dovelo ovdje?''
Ja sam odgovorio: ''Dolazim od muhādžirā, ensārijā i Poslanikovog zeta, među kojima je Qur'ān objavljen. Oni znaju njegovo tumačenje bolje nego što vi znate.''
Neki od njih su odbili da raspravljaju sa mnom jer sam ja Qurejšijja, govoreći da je Allāh, subhānehū we te'ālā, rekao da su oni narod koji voli da raspravlja.

Međutim, dvojica ili trojica od njih su predložila da ja pričam sa njima, pa sam ja rekao: ''Recite mi šta imate protiv zeta Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, protiv muhādžirā i ensārijā među kojima je Qur'ān objavljen? Nema ni jednog od njih među vama, a oni znaju tumačenje Qur'āna bolje nego vi.''

Oni su odgovorili da postoje tri stvari koje oni imaju protiv 'Alije.
Kada sam ja pitao koje su to, oni su rekli: ''Jedna je to da je 'Alija učinio ljude sudijama u Allāhovoj stvari i pored toga što je Allāh, subhānehū we te'ālā, rekao: ''Sud pripada samo Allāhu.'' (el-En'ām, 57; Jūsuf, 40. i 67.) Pa od kakve vrijednosti su ljudi i njihove odluke nakon Allāhove tvrdnje?''
Ja sam rekao: ''To je jedna stvar, a šta je drugo?''

Oni su odgovorili: ''Što se tiče druge stvari, to je da se on borio i ubijao svoje neprijatelje, ali nije uzeo zarobljenike niti ratni plijen. Ako je to zbog toga što su neprijatelji bili vjernici, zašto nam je bilo dozvoljeno da se borimo i da ih ubijamo, a da ih ne porobljavamo?''
Ja sam rekao: ''A šta je treća stvar?''
Oni su odgovorili: ''On je obrisao naziv ''emīr el-mu'minīn'' (vođa vjernika) od sebe. Ako on nije emīr el-mu'minīn - onda on sigurno mora biti emīr el-kāfirīn (vođa nevjernika).''
Pitao sam ih da li imaju nešto drugo, mimo ovih stvari, a oni su govorili da je to dovoljno.

Ja sam im onda rekao: ''Što se tiče vaše tvrdnje u pogledu ljudske presude u Allāhovoj stvari, ja ću vam iz Allāhove Knjige proučiti nešto što će pobiti vašu tvrdnju. Ali ako ja to uradim, hoćete li oporeći svoj stav?''
Kada su oni odgovorili da hoće, ja sam rekao:
''Zaista je Allāh ljudima povjerio polje Njegove presude, čija je vrijednost samo četiri dirhema, cijena zeca, u ājetu: ''O vjernici, ne ubijajte divljač dok obavljate obrede hadždža! Onome od vas ko je namjerno ubije - kazna je da žrtvuje jednu domaću životinju, čiju će vrijednost procijeniti dvojica vaših pravednih ljudi...'' (el-Ma’ide,95.)

Također, On je prepustio ljudima polje Njegove presude u pogledu žene i njenog muža u 35. ājetu sūre en-Nisā': ''A ako se bojite razdora između njih dvoje, onda pošaljite pomiritelja iz njegove porodice i pomiritelja iz njene porodice. Ako oni žele izmirenje - Allāh će ih pomiriti. Allāh je Onaj Koji sve zna i Koji je o svemu obaviješten!'' (en-Nisā', 35.)

Preklinjem vas, tako vam Allāha! Da li je ljudska odluka (sud) da se usaglasi ono što je između muslimana, da bi se spriječilo prolijevanje krvi preče nego ljudska presuda o zecu i ženi (porodičnim obavezama i pravima) ili ne? Šta je od toga važnije?''
Kada su oni odgovorili da je važnija arbitraža (među muslimanima), ja sam od njih zatražio da povuku svoj prigovor 'Alijinom pristajanju na arbitražu i oni su se složili.

Ja sam rekao: ''Što se tiče vaše tvrdnje u pogledu 'Alijine borbe bez uzimanja robova ili ratnog plijena, to znači da biste vi uzeli vašu majku 'Ā'išu, radijallāhu anhā, kao robinju. Tako mi Allāha, ako kažete da ona nije vaša majka - vi ste napustili islām. A tako mi Allāha, ako kažete da biste je učinili robinjom i dozvolili ono što je dozvoljeno u slučaju drugih robinja (tj. polni odnos) -vi ste napustili islām. Vi ste uhvaćeni između dvije kobne greške, jer je Allāh, subhānehū we te'ālā, rekao: ''Poslanik je vjernicima preči nego oni sami sebi, a njegove žene su - majke njihove.'' (el- Ahzāb, 6)

Ja sam ih onda pitao hoće li poreći svoj prigovor 'Alijinom odbijanju da uzme svoje poražene muslimanske protivnike kao robove i oni su se složili.

Onda sam ja rekao: ''Što se tiče vaše tvrdnje u pogledu njegovog brisanja titule (naziva) emīrul-mu'minīn, ja ću vam dati sličan primjer u pogledu nekoga kojim ste zadovoljni. Na dan Hudejbijje, Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, je sklopio sporazum sa mušricima koje su prestavljali Ebū Sufjān ibn Harb i Suhejl ibn 'Amr. On je rekao 'Aliji da piše, pa je 'Alija napisao: ''Ovo su uslovi mira o kome se složio Muhammed, Allāhov Poslanik''. Međutim, mušrici su prigovorili, rekavši: ''Tako nam Allāha, mi ne znamo da si ti Allāhov Poslanik. Jer da si ti to - mi se ne bismo borili protiv tebe.'' Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, je onda rekao: ''O Allāhu, Ti znaš da ja jesam Allāhov Poslanik. Izbriši to, o 'Alija, i napiši: ''Ovo su uslovi mira oko kojeg se složio Muhamed ibn 'Abdullāh''.''

Tako mi Allāha, sigurno je Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, bolji nego 'Alija, pa je ipak obrisao naziv od sebe.'' Skoro dvije hiljade hawāridžā je povuklo svoje stavove i ponovo se pridružilo 'Alijinim snagama, dok se ostatak njih pobunio i bili su ubijeni.''

Ashāb Džundūb el-Azdī je rekao: ''Kada smo mi krenuli sa 'Alijom ibn Ebī Tālibom protiv hawāridžā i došli do njihovog logora, na naše iznenađenje čuli smo glasno zujanje (poput zujanja pčela) od njihovog učenja Qur'āna.''

Također se prenosi da su 'Aliji, kada se složio sa arbitražom, došla dvojica hawāridžā po imenima Zer'ah ibn el-Berdž et-Tā'ī i Hurqūs ibn Zubejr es Sa'dī, ušli kod njega i rekli: ''Sud pripada samo Allāhu.'' 'Alija je odgovorio: ''Sud pripada samo Allāhu'', pa mu je Hurqūs rekao: ''Pokaj se za svoj grijeh i povuci svoju odluku da prihvatiš ljudsku presudu. Onda nas vodi naprijed da se borimo protiv naših neprijatelja sve dok ne sretnemo našeg Gospodara. A ako ne odustaneš od ljudske arbitraže u nadležnosti Allāhove Knjige, ja ću se sigurno boriti protiv tebe, tražeći time Allāhovo Lice.''

Hawāridži su se sakupili na imanju 'Abdullāha ibn Wehb er-Rāsija, koji im se obratio nakon zahvaljivanja i pohvale Allāha, rekavši:
''Ne priliči ljudima koji vjeruju u Milostivog i koji sebe vezuju za sud Qur'āna da im ovaj svijet - prema kome ljubav proizvodi samo nespokojstvo - bude draži od naređivanja dobra, zabranjivanja zla i govora istine. Zato nam se pridružite u pobuni.''

'Alija ibn Ebī Tālib, radijallāhu 'anhu, im je napisao: ''Sigurno su se ova dva čovjeka koje smo prihvatili kao sudije suprotstavili Allāhovoj Knjizi i slijedili svoje strasti, dok smo mi na svom prvobitnom stavu.''

Oni su mu u odgovoru napisali:

''Ti svakako nisi ljut u ime svoga Gospodara, već samo radi sebe sāmog. Međutim, ako posvjedočiš svom sopstvenom kufru i zatražiš oprosta, mi ćemo razmotriti razilaženje između nas i tebe. U suprotnom - mi ćemo ti se bez razlike suprotstaviti.''
Hawāridži su na svom putu naišli na 'Abdullāha ibn Khabbāba i pitali ga: ''Da li si od svog oca čuo kakav hadīth koji on prenosi od Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, a koji se tiče nas?''
On je odgovorio: ''Da. Čuo sam svoga oca da prenosi da mu je Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, spomenuo fitnu (razdor) u kojoj je onaj koji sjedi bolji nego onaj koji stoji, onaj koji stoji bolji nego onaj koji hoda, a onaj koji hoda od onoga koji trči. I on mu je rekao: ''Ako doživiš to vrijeme - budi kao Allāhov rob koji je ubijen (Hābil koji nije htio dići ruku na svoga brata)''.
Oni su ga upitali: ''Da li si zaista čuo svoga oca da to prenosi od Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem?'', a on je govorio da jeste.
Oni su ga poveli do ivice rijeke, odrubili mu glavu, pa mu je krv potekla u mlazu poput pertle sandale. Nakon toga su se oni okrenuli njegovoj trudnoj ženi, rasporili njen stomak i prosuli njenu utrobu.

Kasnije, kada su se ulogorili u vrtu palmi u Nehrewanu, pala je jedna zrela hurma (datula) i jedan od njih ju je pokupio i ubacio u svoja usta. Kada mu je drugi rekao da on nema prava da je uzme bez plaćanja njene cijene, on ju je momentalno ispljunuo iz svojih usta.
Jedan od njih je oštrio svoj mač i počeo da njime maše vazduhom, a kada je svinja zimmije (nemuslimanskog štićenika) prošla, on ju je udario svojim mačem da ga isproba. Njegovi drugovi su mu rekli da je ono što je on uradio loše, pa je on pronašao vlasnika svinje i platio mu cijenu koja mu je odgovarala.

Kada je 'Alija hawāridžima poslao izaslanika da predaju ubicu 'Abdullaha ibn Khabbāba, oni su govorili da su ga svi oni ubili. Zahtjev je ponovljen tri puta i svaki put su oni isto odgovorili. 'Alija je onda rekao svojim sljedbenicima da otpočnu bitku protiv njih. Za vrijeme borbe bi jedan od hawāridžā rekao drugome: ''Pripremi se da sretneš Gospodara, idući u džennet''
Međutim, oni su uskoro doživjeli užasni poraz u kome su 'Abdullah ibn Wehb i mnogi od njegovih sljedbenika ubijeni.

Druga grupa se sljedeće godine pobunila protiv 'Alije, pa je bila poslata vojska da uguši pobunu. Međutim, za vrijeme ovog perioda 'AbdurRahmān ibn Muldžem i njegovi prijatelji su se u Nehrewanu sreli da spominju i žale gubitak svojih sunarodnika, gdje su isplanirali svoju osvetu. Oni su rekli da ne mogu biti zadovoljni da ostanu na ovom svijetu nakon pogibije svoje braće, koja nisu marila hoće li im biti prigovoreno za ono što su uradili tražeći Allāhovo zadovoljstvo. Bilo je odlučeno da oni prodaju svoje duše Allāhu, ciljajući one koje su oni smatrali vođama korupcije; oni će osvetiti krv svoje braće i osloboditi muslimane iz njihovih šakā.
Muhammed ibn Sa'd je od svojih šejhova prenio sljedeće:
''Sastala su se trojica hawāridžā, 'AbdurRahmān ibn Muldžem, el-Burek ibn 'Abdillāh i 'Amr ibn Bekr et-Temīmī u Mekki i zavjetovali se da ubiju 'Aliju, Mu'āwiju i 'Amra ibn el 'Āsa i da ne izdaju jedan drugoga. Ibn Muldžem je rekao: ''Prepustite meni 'Aliju'', el-Burek je rekao: ''Ja preuzimam Mu'āwiju'', a 'Amr je rekao: ''A ja ću ubiti 'Amra''.'' (Et-Taberī, ''Tārīh el-Umem wel-Mulūk'', 6. tom, 83. str.)

Ibn Muldžem je otišao u Kūfu u zakazanoj noći. Kada je 'Alija napustio svoju kuću da bi prevodio sabah-namāz, Ibn Muldžem ga je udario u čelo žestokim udarcem koji je prodro do njegovog mozga. 'Alija je povikao ljudima da ga ne puste da pobjegne i on je bio uhvaćen.
Kada mu je Ummu Kulthūm povikala: ''O Allāhov neprijatelju, ubio si emīrul-mu'minīna nepravedno'', on joj je odgovorio: ''Onda plači.''
On je onda rekao: ''Ja sam otrovao svoj mač, pa ako me on nadživi, molim Allāha da ga udalji i uništi.''
Kada je 'Alija umro, Ibn Muldžem je doveden da bi bio pogubljen. I čak iako je 'Abdullāh ibn Dža'fer odsjekao obje njegove ruke i noge, on nije zaplakao niti progovorio. Nakon toga su oba njegova oka probijena crvenim užarenim ekserima, ali on i dalje nije puštao glasa. Umjesto toga on je počeo da uči sūru el-Aleq: ''Uči u ime Gospodara tvoga Koji stvara; stvorio je čovjeka od ugruška...'' i završio ju je, dok je krv tekla iz njegovih očnih duplji. Međutim, kada je dio njegovog jezika zapaljen, on je zavikao, a kada je upitan zašto je to uradio u tom momentu, on je odgovorio: ''Mrzim da sa ovog svijeta odem sa nečim drugim mimo spomena Allāha na svom jeziku.''
Gledajući u kožu njegovog čela, čovjek je mogao vidjeti kafenilo, posljedicu dugih sedždi u namāzu, Allāh ga prokleo.

Kada je el-Hasan (ibn 'Alī), radijallāhu 'anhu, želio da sklopi mirovni sporazum sa Mu'āwijom, hawāridž po imenu el-Džerrāh ibn Sinān se pobunio protiv njega. El-Džerrāh mu je rekao: ''Ti si počinio širk, kao što je i tvoj otac učinio'', a onda ga je ubo u gornji dio butine.
Hawāridži su nastavili da se dižu u pobunama protiv muslimanske države, masakrirajući nedužne muslimanske muškarce, žene i djecu, i za vrijeme emewijske i 'abbasijske
Među njima se uskoro pojavila raznovrsnost sekti.

Na primjer, sljedbenici Nāfi'a ibn el-Azraqa su sebe smatrali mušricima sve dok su u mušričkoj zemlji, ali ako je napuste - oni postaju muslimani. Također, oni su one koji se ne slažu sa njihovim stavovima i one koji su počinili velike grijehe smatrali mušricima, dok su one koji se ne pridruže njihovim snagama za vrijeme bitke smatrali nevjernicima. Oni su dozvolili ubijanje muslimanskih žena i djece jer su im presudili da su mušrici.

Međutim, jedan od azraqijjā Medžde ibn 'Āmir eth-Theqafī se razišao od nekih od Nāfi'ovih stavova i zabranio je prolivanje muslimanske krvi i uzimanje muslimanskog imetka. On je također smatrao da će griješnici od njegovih sljedbenikā biti kažnjeni na mjestu mimo džehennemske vatre i da je džehennem rezervisan za one koji se ne slože sa njegovim sektaškim mišljenjima.

Neke od hawāridžskih sekti su smatrale da će svako ko pojede makar koliko je dva falsa imetka jetīma (siročeta) ići u džehennem, jer je Allāh, subhānehū we te'ālā, obećao vatru onima koji počine ovaj grijeh. (fals-hiljaditi dio dinara)

Također, među vjerovanjima hawāridžā je i mišljenje da imāmet (vođstvo države) nije specifikovano ni za koga, osim ako je on učen i bogobojazan, pa tako svako od običnog naroda koji ima ova dva kvaliteta može bit imām.

Od njihovog mišljenja su iznikli stavovi mu'tezilā u pogledu prosuđivanja dobrog i zlog od strane razuma, kao i stav da je pravda sve ono za što razum prosudi da je pravedno.( ''El-Milel wen-Nihel'', 1. tom, 113. str.)

Čudna vjerovanja haridžijskih sekti i zabilježene priče o njihovim aktivnostima su brojne, ali ja ne smatram da je dalja razrada potrebna, zbog činjenice da je glavna namjera (ovog
poglavlja) pogled na trikove i strategije Iblīsa, kojima je on obmanuo ove budale koji su svoje neznanje pokazali svojim djelima i vjerovali da su 'Alija ibn Ebī Tālib i oni sa njim od muhādžirā i ensārijā bili u grešci, dok su oni bili u pravu.

Oni su dozvolili prolivanje krvi djece, a nisu dozvolili jedenje hurme (datule) bez plaćanja njene cijene. Oni su sebe silno uposlili 'ibādetom, stojeći čitave noći u namāzu, a kada je njegov jezik posječen, Ibn Muldžem je zavikao da ne bi propustio priliku da spomene Allāhovo ime. Ipak, oni su dozvolili ubistvo 'Alije ibn Ebī Tāliba, radijallāhu 'anhu, i izvadili svoje sablje na muslimane.

Nije me iznenadila njihova uvjerenost u svoje znanje, niti njihovo ubjeđenje da su bili učeniji od 'Alije, Allāh bio zadovoljan njime, jer je (još i prije) Dhul-Khuwejsire rekao Allāhovom Poslaniku, sallallāhu 'alejhi we sellem: ''Budi pravedan, jer si nepravedan.''

A Iblīs je bio taj koji ih je odveo da počine ove zloglasnosti. Mi tražimo utočište kod Allāha od napuštanja i poraza (na rukama Iblīsa).

Muhammed ibn Ibrāhīm je prenio da je čuo Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, da je rekao:
''Pojaviće se među vama ljudi zbog čijeg namāza, posta i dobrih djelā ćete prezirati svoj namāz, post i dobra djela. Učiće Qur'ān, ali on neće prelaziti njihova grla i izlaziće iz vjere kao što strijela prolazi kroz njen plijen.'' (Buhārī i Muslim)

'Abdullāh ibn Ebī Ewfā je prenio da je Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, rekao:
''Hawāridži će biti psi džehennemskih stanovnikā.''

Preuzeto iz “Telbisu Iblis” - Ibn el-Džewzī

O prijateljima, prijateljstvu i savjetu – Ibn Hazm

Sačuvao te je onaj koji te je ukorio, a napustio te je onaj koji te je omalovažio. Ukor za prijatelja je kao lijevanje metala u šipke: što je čisto ostane, a što nije rasprši se.

Ko od tvojih prijatelja sakrije od tebe svoju tajnu koja se tiče i tebe više te je iznevjerio nego onaj koji je otkrio neku tvoju tajnu. Jer onaj koji otkrije tvoju tajnu, iznevjerio je samo tebe, a onaj koji sakrije od tebe svoju tajnu, iznevjerio te je i još sumnja u tebe.

Ne žudi za onim koji te izbjegava, jer ćeš u protivnom doživjeti razočarenje i poniženje. A ne izbjegavaj onoga koji žudi za tobom jer je to vid nasilja i izbjegavanja dobročinstva, a to je ružno. Ko je kušan druženjem sa ljudima neka bude oprezan sa svima sa kojima se druži i neka u svakome gleda mogućeg protivnika. On stalno mora biti spreman na prevaru od strane svojih prijatelja i njihov loš postupak kao od strane otvorenog neprijatelja. A ako toga bude pošteđen, neka zahvali Allahu džellešanuhu. A ako bude obratno, biće spreman dočekati to i neće nastradati. Ali samo prema zlima i pokvarenjacima neka postupi loše.

Ovaj put je težak za slijeđenje i iziskuje veliko naprezanje. Onaj koji njime pođe mora biti upućeniji od kata — ptice i oprezniji od svrake sve do rastanka sa svijetom i povratka Allahu džellešanuhu. Ali ovo je put dobiti u vjeri i na ovom svijetu. On se sastoji u tome da dobro čuvaš tajnu drugoga i da je ne otkrivaš nijednom svom prijatelju, niti bilo kome drugom ništa što možeš sakriti bez obzira koliko ti bili bliski. Zatim da izvršiš amanet svih onih koji su ti nešto u amanet ostavili. A ne povjeravaj nikome ništa do čega ti je izuzetno stalo, osim ako to moraš učiniti. U tom slučaju učini to na najbolji mogući način i pouzdaj se u Allaha džellešanuhu.


Višak svoga imetka i ugleda podaj i onome koji to traži i onome koji to ne traži od tebe, kao i svima drugima koji su potrebni tvoje pomoći i kojima možeš od koristi biti, makar oni i ne pokazivali želju za tim. A za sve to što učiniš ne očekuj nadoknadu ni od koga drugoga osim od svoga Gospodara — Allaha džellešanuhu.

Znaj dobro da će ti prvi nanijeti štetu onaj kome si dobro učinio i da će prvi protiv tebe ustati. Jer pokvarenjaci iz zavisti mrze svakoga onoga koji im dobro učini kada vide da je dotični u boljem stanju od njihovog. Prema svakom postupaj na najbolji način i sakrij raspoloženje. Ako uspiješ prevladati izvjesna vremena koja donose dani i noći imaćeš miran i spokojan život.

Nemoj davati savjet uslovljavajući to njegovim prihvatanjem, niti se zauzimati za nešto uvjetujući svoje zauzimanje njegovim prihvatanjem. Ne darivaj uz uvjet da za to budeš nagrađen. Sve nabrojano čini radi vrline i izvršavajući svoju dužnost pružanja savjeta, zauzimanja i činjenja dobra.

Prijateljstvo je kada čovjeka rastužuje ono što rastužuje drugoga, a veseli ga ono što drugoga veseli. Onaj koji je ispod ovog stupnja nije prijatelj. Samo onaj koga resi ovo svojstvo je prijatelj kada daje savjet. Jer svaki čovjek koji pruža savjet jest prijatelj, a svaki prijatelj ne pruža savjet.

Savjet se sastoji u tome da čovjek smatra zlom ono što šteti drugome svejedno žalostilo to dotičnoga ili ga veselilo. I da ga raduje ono što drugome koristi svejedno radovalo to dotičnoga ili ga žalostilo. Tako savjet ima jedan uvjet više od prijateljstva.

Najviši stupanj prijateljstva je onaj kada neko sa tobom dijeli svoj život i imetak potpuno dobrovoljno i cijeni te više od svih drugih. Nastojanje da se stekne što više drugova i prijatelja je vrlina koja je najbliža mani. Jer prijateljstvo je prava cjelovita vrlina, a prijatelji se stiču blagošću, izdašnošću, strpljivošću, odanošću, širokogrudnošću, društvenošću, če-dnošću, lijepom odbranom, učenošću i svim drugim pohvalnim svojstvima. Ovdje ne mislimo na pristalice i sljedbenike koje združuju određena zanimanja i službe, jer oni se obično raziđu čim ovosvjetske dobiti nestane, niti na one koji nastoje udovoljiti svojim pohlepama. Ne mislimo ni na društvo u piću, niti na one koji se udružuju da bi činili grijehe i druge ružne poslove, napadali na čast drugih i tračili vrijeme u besposlicama od kojih nema nikakve koristi. Nisu to prijatelji jer oni jedni druge koriste i odmah se raziđu čim nestane ružnih stvari koje su ih bile združile. Mi imamo u vidu iskrene prijatelje koji su to što jesu samo za ljubav Allaha džellešanuhu. Ako ipak budeš imao tu manu pa sabereš dosta prijatelja kojima sada činiš ono što si dužan činiti prilikom nesreće kada ih zadesi, bilo smrću ili nesmotrenošću, ili rastankom ili prevarom nekog od njih, onda tvoja radost zato što si ih okupio ne može nadomjestiti tugu tvoju zbog onoga što ih je zadesilo.

Mana koja je najviše slična vrlini jest želja za hvalisavošću. Izravno je to znak maloumnosti onoga koji se time zadovoljava. No, katkad može biti i od koristi npr. kada se time izbjegava zlo, a povećava dobro ili kada služi kao primjer lijepa morala onome koji o tome sluša.

Pojedini vidovi davanja savjeta skoro da predstavljaju neku vrstu nemimeta (prenošenja tuđih riječi). Tako kada neko čuje drugoga kako kudi onoga koji mu je nasilje učinio ili vidi da mu dotični sprema spletku pa to sakrije od onoga na koga se taj govor odnosi i kome se spletka sprema, onda i onaj koji to skriva, u stvari, čini nasilje. A ako dotičnoga obavijesti o tome, onda prema onome koji kori ili spletkari čini ono što on još nije zaslužio kao kaznu zbog tog svog čina, pa tako sada njemu čini nasilje. A nije ispravno nasilnika kazniti više nego što teži samo nasilje njegovo. U sličnom slučaju pametni će sačuvati onoga na koga se taj govor odnosi tako što mu ga neće prenositi od onoga koji govori, dakle neće ga obavještavati o onome što je dotični rekao o njemu, kako ne bi otišao u nepotrebnu opširnost i tako sebe upropastio. A kada se radi o spletki koju neko čini, on čuva onoga kome se ona sprema krijući to što može bolje od onoga koji to čini i pazeći dobro na samu spletku, i ništa više.


Nemimet je prenošenje onoga što se čulo, a u čemu nema ničega štetnog po onoga kome se to prenosi.

Savjet se dva puta daje: prvi put je dužnost i vjerska obaveza, a drugi put je upozorenje i opomena. Već treći put to je prijekor i osuda. Jedino kada se radi o vjeri dužnost je čovjeku da ponovi savjet više puta, sviđalo se to onome kome je upućen iii ne sviđalo, uznemirivalo ga to ili ne uznemirivalo.A kada savjet daješ, čini to tajno, a nipošto javno, i to aluzijom, a nikada otvoreno. Ovo posijednje možeš učiniti samo onda kada dotični ne razumije tvoju aluziju, pa je potrebno savjet uputiti bez aluzije, to jest otvoreno.

Nikada svoj savjet ne uslovljavaj nužnim prihvatanjem. Ako izađeš iz ovih okvira onda više nisi taj koji savjet daje, već si nasilnik koji želi pribaviti za sebe pokornost i vlast. I tada više ne izvršavaš svoju vjersku i bratsku dužnost. Dakle, ovdje se više ne radi o sudu razuma i prijateljstva, već o načinu kako vladar postupa sa svojim podanicima i gospodari svojim robovima. Nikada ne opterećuj svoga prijatelja više nego li mu i sam pružaš od sebe, jer ako budeš tražio više nego što daješ, onda činiš nasilje. I ne stiječi osim pod uvjetom da trošiš i ne druži se osim pod uvjetom samoće. Ako tako ne postupiš, naškodićeš sebi samom i bićeš lošeg vladanja.

Tolerisati one koji bespravno prisvajaju i pretjerano uživaju i držati se kao da ih se ne vidi kako to čine nije ni kakva ljudskost ni vrlina. Baš obratno, to je znak niskosti i slabosti kao i poticaj njima da ustraju u tom nemoralnom činu. Zatim, to je nastojanje da ih se u tome slijedi i da im se pruži pomoć u činjenju tog zla. Tolerancija je ljudskost kada se radi o pravednima koji se natječu u činjenju oprosta i altruizmu. Samo takvima vrijedni treba da uzvrate na isti način, naročito kada njihova potreba bude bila veća i nužda izraženija. (Ako bi na ovo neko primijetio): Ako iz tvoga stava proizilazi da treba oprostiti prijateljima praveći se kao da ih se ne vidi, onda se time izjednačavaju prijatelj i neprijatelj i tuđinac u komunikaciji sa njima, što je očita greška. (Odgovaramo): Uspjeh je od Allaha džellešanuhu! Naš gornji stav podstiče na tolerantnost i altruizam, ali ne prema grabljivcima nego prema iskrenom prijatelju.

Ako želiš saznati valjan postupak u ovome i dokučiti istinu, onda znaj:

Altruist je čovjek koji daje uvjek prednost svome prijatelju nad samim sobom. U slučaju iskrsavanja neke potrebe ili neminovnosti oba prijatelja treba da dobro razmisle o tome, pa kada se pokaže čija je potreba odnosno nužda veća, onda sud prijateljstva i ljudskosti nalaže da se drugom da prednost nad sobom. Onaj koji od njih to ne učini, on je grabljivac koji želi da nagomila što više može. Prema takvom ne treba uopće biti tolerantan jer on nije ni drug ni prijatelj. Ako se pokaže da su njihove potrebe izjednačene i nužda podudarna, pravo prijateljstvo nalaže da svaki od njih požuri dati prednost svom prijatelju nad samim sobom. Ako tako postupe, oni su prijatelji. Ako pak samo jedan od njih to učini, a drugi ne učini, pa ako je taj običaj njegov običaj, onda ovaj drugi nije prijatelj i sa njim ne treba postupati kao prema prijatelju. A ako to on također učini u nekom drugom slučaju, oni su onda opet prijatelji.

Ako želiš učiniti nekome nešto nakon što je to od tebe zatražio dotični, ili želiš otpočeti sa izvršenjem toga, čini samo ono što on želi, a ne što bi ti želio, u protivnom ustegni se od toga. Jer ako tako ne postupiš ti tada činiš zlo, a ne dobro za što zaslužuješ ukor od njega i drugih, a ne zahvalnost. Time protežiraš neprijateljstvo, a ne prijateljstvo.

Ne prenosi svome prijatelju ono što će ga zaboljeti i od čijeg upoznavanja nema koristi. To je manir pokvarenjaka. Nemoj ni kriti od njega ono čije nepoznavanje bi mu štetu donijelo. To je manir onih koji čine zlo.

Ne veseli se pohvali za ono što se ne nalazi u tebe, pa da se time poveća tvoja tuga. Jer to je nedostatak tvoj koji drugima skreće pažnju na sebe, čini da se čuje za njega. A zatim ti time postaješ predmet ismijavanja i poruge. Samo glupaka i maloumnoga to može zadovoljiti.

Nema ničega lošeg u tome ako te se kori zbog nečega što se ne nalazi kod tebe. Naprotiv, neka te to raduje jer je to tvoja vrlina koja se otkriva drugima. Raduj se ako se u tebe nalazi ono što zaslužuje pohvalu, svejedno hvalili te ili ne hvalili. A tuguj ako ima pri tebi nešto što zaslužuje prijekor, svejedno korili te ili ne korili zbog toga.

Ako neko čuje nešto loše o ženi svoga prijatelja, neka ga uopće ne obavještava o tome, pogotovo ako je onaj koji to govori poznat kao kritizer, klevetnik, pričalica i vatreni samobranilac koji želi da bude što više njemu sličnih među ljudima. A toga je zaista dosta. Ukratko, potrebno je da čovjek govori samo istinu. Međutim, ne zna se često da li govornik iznosi istinu ili laž. Posebno je u vjeri to velika stvar.

Pa ako čuje nešto tako, saznavši još uz to od drugih i obaviještenih da za to postoji opravdana osnova i da to ne dolazi samo od jednog čovjeka, ili ako osobno ustanovi pravu istinu toga, ali nije kadar uvjeriti u to svoga prijatelja, onda neka mu to kaže nasamo i to blago, riječima: Žena je dosta, a ti zaštiti svoju kuću bedemom, odgoji porodicu, kloni se toga i toga i ogradi se od toga i toga. Pa ako on primi savjet i bude se ogradio od toga, našao je svoju sreću. Ako pak vidi da se on, unatoč tome, ne ograđuje i ne poklanja tome nikakvu pažnju, prestaće da mu to govori, ne izustivši više ni jednu riječ, dok će i dalje nastaviti prijateljovati sa njim. Jer to što on ne priznaje njegove riječi za istinite nema razloga da ga se ostavi.

Ako pak on sazna pravu istinu i bude kadar uvjeriti svoga prijatelja u najveći dio istine u koju se osobno uvjerio, onda mu je dužnost izvijestiti ga o tome da bi i on imao jasnu predstavu o tome. I tada, ako to izmijeni, dobro je, a ako ne promijeni ništa, onda će ga napustiti jer u druženju sa njim nema više nikakva dobra pa prema tome ni potrebe za njim.

Ulazak nekog muškarca krišom u tuđu kuću dovoljan je dokaz zla i za to nije potreban nikakav drugi dokaz. Isto je i sa ulaskom žene krišom u kuću drugog muškarca. Tražiti u ovom slučaju svjedočenje dvojice svjedoka više je nego dokaz maloumnosti. Dužnost je takvu ženu izbjegavati i od nje se u svakom slučaju udaljiti.

Po nekim svojim moralnim osobinama ljudi se svrstavaju u devet skupina:
— Skupina koja hvali u prisutnosti, a kudi u odsutnosti. To je osobina licemjera i kritizera, i ova vrsta morala vrlo je raširena među svijetom i dominira.
— Skupina koja kudi u prisutnosti i odsutnosti. Ovo je karakteristika zajedljivih i drskih kritizera.
— Skupina koja hvali u prisutnosti i odsutnosti. Ovo je osobina laskavaca i častoljubivaca.
— Skupina koja kudi u prisutnosti, a hvali u odsutnosti, što je osobina maloumnika i budala.

Samo se kreposni suzdržavaju od hvale i kuđenja u prisutnosti, a izriču pohvalu za dobro u odsutnosti ili se sustežu od kuđenja. Što se tiče onih koji ukazuju na nedostatke, a nisu ni licemjeri ni drski, oni se sustežu od hvaljenja i kuđenja i u prisutnosti i u odsutnosti.

Svaku od nabrojanih skupina imali smo priliku upoznati i iskusiti. Kada savjet pružaš, čini to na osami i blagim riječima. Ne pripisuj drugome korenje onoga kome se obraćaš pa da budeš od onih koji prenose tuđe riječi (nemmam). Ako tvoj savjet bude grub onda će zavoditi i odbijati, umjesto da pridobija. A Allah džellešanuhu kaže: ,,l recite mu blagu riječ...!" Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, je rekao: „Ne rastjeruj!"

Ako pak svoj savjet uslovljavaš njegovim prihvatanjem, ti si nasilnik. A može ti savjet biti i pogrešan pa će ispasti da zahtijevaš prihvatanje svoje pogreške, a napuštanje onoga što je ispravno.

Sve ima neku korist. Ja sam se okoristio izu¬zetno mnogo prepirući se sa neznalicama. Tako se razgorjela moja priroda, rasplamsala moja mašta, zaživjela moja misao i razgranala moja aktivnost, a to je rezultiralo vrlo vrijednim djelima. A da neznalice nisu raspirili ono što je u meni mirovalo i raspalili ono što se u meni skrivalo, ne bi napisao ni ta djela.

Ne uspostavljaj ženidbene veze sa prijateljem niti s njim vrši kupoprodaju.Uvjerili smo se da ova dva vida odnosa dovode do kidanja veze prijateljstva, mada neupućeni tvrde da se na gornji način ta veza samo učvršćuje, što je očita pogreška. Spomenute dvije vrste ugovora nalažu da svaka ugovorna strana teži postići u tome svoj udio, jer su u ovom slučaju vrlo rijetki oni koji daju prednost drugoj strani. A kad god svako teži postići dno što mu pripada, neminovno dolazi do prepirke, koja sa svoje strane uništava svaku ljudskost...

Čitaj dalje :O razumu i rahatluku - Ibn Hazm el-Endelusi

الزبير بن العوام - Zubejr ibnul-Avvam, radijallahu anhu

Hrabrost i plemenitost

Zubejr je sin El-Avvamov, a on je sin Huvejlidov, a on Esedov, a on Abduluzzov, a on Kusajjov, a on Kilabov, a on Murrov, a on Luajja el-Kurešija el-Esedija. Nadimak mu je bio Ebu Abdillah. Majka mu je bila Safijja, kći Abdulmuttaliba i tetka Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem Majka ga je zvala Ebu Tahir, po svome bratu Zubejru ibn Abdulmuttalibu. A otac mu, El-Avvam ibn Huvejlid, bijaše brat Hatidže bint Huvejlid, Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, supruge i Majke vjernika, radijallahu anha.

Zubejr, radijallahu anhu, bio je hrabar, plemenit i preduzimljiv čovjek. U sebi je nosio sve odlike junaka, a islam je uskladio njegovu ličnost, obogativši je plemenitošću i požrtvovanošću na Allahovom putu. Inače je bio srednjeg rasta, skladnog tijela, ozarena lica, tamne puti, rijetke brade, smirena pogleda. Odlikovao se visokim stepenom inteligencije i brzinom razumijevanja, a to je dobro ikoristio u trgovini ostvarivši ogromne dobiti.


Četvrti ili peti u islamu

Kada je sišla Objava od Gospodara Svjetova na izabranog među stvorenjima i poslanicima, prvi koji se odazvaše i objavi svoj islam bijaše Ebu Bekr es-Siddik, radijallahu anhu On poče potom tajno prilaziti Kurejševićkim mladićima, objašnjavajući im savršenstvo nebeske poruke i svetost njenih ciljeva. Zubejr ibnul-Avvam imao je petnaest godina kada ga je Ebu Bekr pozvao u islam. Allah, t.w.t., obasu Svojom svjetlošću njegovu dušu i srce, te se odazvao pozivu. Uputio se Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i pred njiim izjavi šehadet, postavši četvrti ili peti čovjek u islamu. To je bilo prije nego što su muslimani uzeli Erkamovu ibn Ebi Erkamovu kuću u Mekki za mjesto tajnog okupljanja, a koja je kasnije postala “kuća islama.”

Čvrsta vjera

Zubejrovo primanje islama za njegovu je porodicu i pleme bilo zapanjujući događaj. Taj vrsni mladić, čista i plemenita roda, u kojeg se njegova familija uzdala da će zauzeti vodeći položaj u svome plemenu, objavljuje islam i slijedi novu vjeru, napuštajući obožavanje kipova i idola?! Njegov amidža silno se rasrdi, pa sa Kurejšijskim silnicima poče mučiti prve muslimane. Maltretirali su ih i izmišljali sve moguće načine njihovog zlostavljanja. I Zubejr je bio izložen strahovitom mučenju kakvo možda nije doživio niti jedan od plemenitih ashaba. Amidža bi ga zavezao i zamotao u hasuru, a zatim bi zapalio vatru blizu njega, usmjerivši dim prema njemu da ga guši. Međutim, Zubejr je ostao ustrajan i čvrste vjere. Nisu ga mogle odvratiti od islama sve muke svijeta. Zubejrov bi amidža, dok bi on bio u mukama, teško dišući, govori mu: “Ostavi Muhammedovu vjeru... Oslobodit ću te ovog mučenja!” Ali za Zubejra kao da njegovog amidže nije ni bilo, što bi još više povećavalo njegov bijes. Kada bi mu amidža uporno ponavljao svoj zahtjev, usprotivio bi se i pored svojih muka i odgovorio bi mu s ponosom i vjerom: “Ne... Allaha mi, neću se vratiti nevjerstvu… nikada!” Zubejr je tako trpio sve dok Poslanik ne izda muslimanima naredbu za hidžru u Abesiniju. I on krenu među muhadžirima. Oženio je potom Esmu, Ebu Bekrovu, radijallahu anhu, kćerku, koja je kasnije bila poznata kao Esma sa dva pojasa. I bio je badžo sa Božijim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, koji je oženio njenu sestru Aišu.

Kada je oženio Esmu, Zubejr je bio siromašan mladić, koji nije posjedovao ništa osim jedne kobile. Ona mu se brinula o njoj i timarila je. Esma mu je bila potpora u teškoj situaciji, sve dok mu Allah nije otvorio puteve trgovine, tako da postade jedan od najbogatijih ashaba. On je i jedan od šesterice ashaba koje je halifa Omer ibnul-Hattab, radijallahu anhu, imenovao da izaberu halifu poslije njega. A vrhunac svega je to da je Zubejr jedan od deseterice kojima je obećan Džennet. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ga je pobratio sa Abdullahom ibn Mes’udom, a zatim sa Selemom ibn Selamom ibn Kurejšijem iz Medine, kada su muslimani tamo učinili hidžru. Njegov sin Abdullah ibn Zubejr bio je prvo muhadžirsko dijete rođeno u Medini.

Prva sablja u islamu

Čovjek poput Zubejra, po svojoj preduzimljivosti, hrabrosti i odlikama, bio je jedan od najboljih branilaca Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i dini-islama. Ashabi i poslije njih historičari su ga nazvali kao “Prva sablja u islamu”. Za ovaj nadimak vezana je krasna priča koja oslikava veličinu ovog junaka još iz njegove rane probuđene mladosti, koja je buknula u džihadu na Allahovom putu. Na početku islamskoga poziva, dok je broj muslimana bio mali, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se sastajao sa ashabima tajno, u kući -Erkama ibn Ebi Erkama. U to su vrijeme Kurejšiski silnici i gospoda zlostavljali muslimane, mučeći ih i maltretirajući. Izmišljali su svakakve metode kako bi ih oslabili i odvratili od njihove vjere. Isto su tako smišljeno širili lažne glasine, da bi izazvali nemir i komešanje u muslimanskim redovima. Tako se jednog dana po Mekkanskim sokacima proširi glasina da su se nevjernici uspjeli dočepati Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ubiti ga. Zubejr se uskomeša kada čuo ovu glasinu, te se odmah uputi ulicama Mekke i prema mjestima koje je Poslanik posjećivao. Bio je srdit poput snažnog vihora, i bio je naumio nešto opasno. Ako je to samo lažna glasina, umirit će se i nestat će ljutnje. A ako je vijest tačna, tada će njegova sablja udariti po mušricima, ubijati ih i kositi dok mogne. Pa, ili će on njih poubijati, ili će oni ubiti njega, i bit će šehid... Tako je razmišljao sve dok nije stigao do periferije Mekke, a ljudi su se sklanjali ispred njega... Ugledao je Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji se iznenadi njegovom izgledu i maču u ruci, pa ga upita:
-Šta je, Zubejre?
A on mu odgovori, dok mu suze radosnice skliznuše niz obraze:
-Bio sam čuo da si uhvaćen!
Tu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učini dovu za njega i njegovu sablju.

Junak bez premca

Zubejr, radijallahu anhu, je uistinu bio junak bez premca. Malo ko se s njim mogao ravnati u inteligenciji, hrabrosti, poletu, a malo ko me je bio dorastao u ratnim vještinama koje je dobro znao iskoristiti u borbi na Allahovom putu. Nasrtao bi u bitkama, priželjkivajući šehadet ili pobjedu, ne obraćajući pažnju na rane koje bi zadobijao. Tako je jedan od ashaba rekao: “Uputio sam se sa Zubejrom jednom na put, pa sam mu vidio tijelo. Bilo je svo izbrazdano sabljama. Na prsima su mu bili ožiljci poput upalih očiju, od uboda noža i strijela, pa mu rekoh: “Tako mi Allaha, vidio sam po tvome tijelu, što nisam vidio ni na jednom drugom.” A on će mi na to: “Allaha mi, svaku od ovih rana sam zadobio boreći se uz Allahova Poslanika i na Allahovom putu.”

Zubejr ibnul-Avvam se isticao u svakoj bici i u svakoj situaciji. Bio je nepobjedivi junak i borac uvijek u prvom redu. U bici na Jermuku bio je vođa jednog odreda. Desilo se da je rimska vojska na mjestu gdje se on borio bila brojčano veća. Nadmašivala ih je i ratnom opremom i bojnom vještinom. Počeše muslimani uzmicati pred tom ogromnom silom koja je na njih navalila. Zubejr tada istupi uzvikujući gromoglasno: “Allahu ekber...” A onda udari sam na rimsku vojsku, udarajući sabljom desno-lijevo. Vojnici su bježali ispred njega, sve dok nije stigao do kraja ešalona. Zatim se sam vrati sa sabljom u ruci, a neprijatelj je stajao zabezeknut od njegovog postupka. Tada se muslimani učvrstiše i zavikaše svi Zubejrovim povikom:
“Allahu ekber...” I… pobjeda je bila njihova.

Znao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Zubejrovu vrijednost i njegovu iskrenost prema Allahovoj vjeri, pa mu je iskazao veliku počast. O tome priča Alija ibn Ebi Talib, prenoseći da je Vjerovjesnik rekao: “Svaki poslanik ima svoga prisnog pomagača, a moj pomagač je Zubejr ibnul-Avvam.” Ta se Poslanikova počast prema Zubejru još više uvećala kada ga je obradovao Džennetom, rekavši o njemu i o Talhi ibn Ubejdullahu: “Talha i Zubejr su moje komšije u Džennetu.”

A sigurno je da on ne bi osvojio tako visoko mjesto kod Poslanika, da to nije zaslužio, samim tim što je silno žudio za šehadetom. Svaka bitka u kojoj je učestovao je dokaz tome. Zubejr je kazivao o svojoj žudnji za šehadetom, pa kaže: “Talha ibn Ubejdullah je dao svojim sinovima imena poslanika, a znao je da nema poslanika nakon Muhammeda. Ja ću svojim sinovima dati imena šehida, ne bi li i oni bili šehidi.”

Tako je i nazvao svoju djecu. Sinu Abdullahu dao je ime po ashabu šehidu Abdullahu ibn Džahšu. Sinu Munziru po imenu ashaba šehida Munzira ibn Amra. Sinu Urvetu po imenu ashaba šehida Urve ibn Amra. Ime Hamza je dao po imenu ashaba šehida i amidže Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Hamze ibn Abdulmuttaliba. Ime Džafer dao je po imenu Poslanikova amidžića, a svoga daidžića, šehida Džafera ibn Ebi Taliba. Sinu Mus’abu dao je ime po imenu šehida Mus’aba ibn Umejra. A sinu Halidu dao je ime po imenu ashaba šehida Halida ibn Se’ida.

Time je želio iskazati počast šehidima koji su pali u borbi na Allahovom putu, boreći se da učvrste temelje dini-islama. U svom postupku ostao je jedinstven, kao što bijaše junak kakvom ravna nema. On je taj za koga se reklo: “Nikada se nije prihvatio neke vlasti, niti prikupljanja poreza, niti zemljarine, niti bilo čega drugog, osim borbe na Allahovom putu.” A da li ima veće počasti i slave za čovjeka kojega Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzdigne iznad svojih roditelja? Zubejr ibnul-Avvam je stekao takvu čast u okršaju protiv Benu Kurejze, kada mu se Božiji Poslanik obratio riječima: “Za tebe bih dao svoga oca i majku.”

U teškim okršajima

Rijetke odlike koje su krasile Zubejra učinile su da bude nenadmašan u svakoj dužnosti koja mu se povjeri. A običaj Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bio je da iskoristi sposobnosti svojih ashaba za poziv u dini-islam. Zbog toga bi zaduživao svakoga onim što njemu odgovara i u čemu je očekivao da će uspjeti. Zubejr je bio prava osoba za teške zadatke. Mnogobrojne priče govore o teškim zadacima kojima je bio zaduživan, a izvršio ih je sa punom sigurnošću i uspjehom. Tako je zaslužio zadovoljstvo Allaha i Njegova Poslanika.

Znamo kako se u bici na Uhudu preokrenula situacija na štetu muslimana. Izgubili su bitku nakon što su je bili skoro dobili. Razlog tome je bilo kršenje naredbi Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od strane jedne grupe muslimana. Bila je to teška lekcija iz koje su mnogo naučili. Zubejr se zaprepastio kad je njegov daidža Hamza ibn Abdulmuttalib pao kao šehid. Svojim očima je vidio grozote koje su Kurejšije počinile na njegovom tijelu. Svoj bol je sačuvao u sebi, ne misleći na osvetu, jer islam zabranjuje kasapljenje. Nakon što su se Kurejšije pobjedonosno povukle prema Mekki, Poslanik odluči pokazati mušricima snagu islama koji ne zna za poraz. Naumi za njima poslati odred mudžahida. Izabra Ebu Bekra es-Siddika, radijallahu anhu, i Zubejra, radijallahu anhu, da predvode grupu od sedamdeset konjanika. Dvojica ashaba su primjenili sjajnu taktiku prilikom potjere, tako da se Kurejšijama pričinilo da je broj muslimana ogroman. Požuriše, bježeći prema Mekki da spase svoje glave. Junačka djela Zubejra zaslužuju da se ispišu zlatnim slovima. A dovoljno je bilo ono što je učinio u ratu muslimana sa plemenom Benu Kurejza u Medini, nakon bitke na Hendeku i pobjede muslimana. Benu Kurejza su bili prekršili spozarum sklopljen sa muslimanima i sklopili savez sa mušricima. Trebalo im je dati lekciju i primjernu kaznu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je sa svojom vojskom izvršio opsadu Benu Kurejze koji su se zavukli u svoje utvrde. Ta opsada se oduljila, a oni se nisu predavali.
Poslanik je razmišljao na koji način da okonča opsadu. Za sprovođenje zadatka nije našao podobnijih ljudi od Alije ibn Ebi Taliba i Zubejra. Dvojica junaka su se uputila prema utvrđenju da ispitaju njegove ulaze, zidine i visine. Stali su zajedno ispred utvrde i s punom vjerom i hrabrošću tekli: “Tako nam Allaha, ili ćemo okusiti ono što je okusio Hamza, ili ćemo otvoriti ovo njihovo utvrđenje. Tu njih dvojica sami provališe tvrđavu. Uzvikujući “La ilahe illellah” i tekbirajući, poput lavova počeše udarati sabljom. Oni što su bili unutar utvrđenja prestrašiše se, pa ih spopade panika, dok su tekbiri odzvanjali među njima. Alija i Zubejr iskoristiše njihovu ukočenost, pa se strahovitom brzinom uputiše prema vratima i otvoriše ih, kako bi muslimani prodrli unutra. A to je značilo poraz Benu Kurejze. Bio je to psihološki momenat postignut hrabrošću, čvrstinom živaca i dubinom vjere.

Teško je nabrojati sva Zubejrova slavna djela, međutim, ono što je učinio u bici na Hunejnu smatra se junaštvom kakvo, možda, nije učinio niko prije njega. Teško da bilo koji čovjek tako nešto može sam sprovesti. Naime, nakon što su mušrici bili poraženi u bici na Hunejnu, razbježše se na sve strane. Muslimani su se uz tekbire spremali za pobjednički povratak sa ratnim plijenom. Vođi plemena Havazin Maliku ibn Avfu je teško palo da gleda kako se muslimani vraćaju kao pobjednici, pa izabra nekolicinu svojih ljudi i skupi ih na jedno mjesto pored kojeg su trebali proći muslimani. Isplanirali su podlu zasjedu iz koje će iskočiti i napasti ih sleđa. Zubejr je primjetio njihovu namjeru, ali mu kratko vrijeme nije dozvolilo da opomene druge muslimane. Nego sam provali njihovu zasjedu i rastjera ih i potjera sa mjesta kao što bi to učinio odred vojske. Sam je sačuvao muslimane prepada i neželjenog iznenađenja.

Velikodušni dobročinitelj

Kao što je Zubejr bio izvstan borac i junak “bez premca”, isto tako je bio plemeniti dobročinitelj, koji je podijelio svoje ogromno bogatstvo na Allahovom putu tako da, kad je umro, bio je u dugu. Ljubav ka dobročinstvu bila je ukorijenjena u njemu kao i ljubav prema borbi na Allahovom putu. Baveći se trgovinom, stekao je ogromno bogatstvo, toliko da je broj sluga koji su se brinuli o njegovom bogatstvu dostigao hiljadu. Ali ništa od tog imetka nije ulazilo u njegovu kuću, nego je dijelio onima koji su bili u potrebi, sirotinji i na Allahovom putu. Bio je potpuno ubjeđen, da što više dijeli na Allahovom putu, više se povećava njegov imetak i bogatstvo. Oslanjao se na Gospodara svjetova, a On mu je bio dovoljan Pomagač. Bio je spreman da daruje i svoj život na Allahovom putu. Umro je, a bio je zadužen, pa je oporučio svome sinu Abdullahu podmirenje njegovih dugova. Rekao mu je: “Ako vidiš da ti je neki dug pretežak, zatraži pomoć od mog Gospodara.” A Abdullah ga upita:
-Na kojeg gospodara misliš?
Zubejr mu odgovori sa punim povjerenjem i vjerom:
-Allaha... On je najbolji Gospodar i dovoljan Pomagač!

O tome je kasnije pričao njegov sin Abdullah, rekavši: “Tako mi Allaha, kad god sam zapao u poteškoću zbog njegovog duga, rekao bih: “Gospodaru Zubejrov, oduži njegov dug... Pa bi ga On odužio.”

Ubistvo

Zubejr nije prestajao voditi džihad na Allahovom putu onako kako je smatrao da treba i kako je bio uvjeren do posljednjih dana svog života. Bio je čovjek od odluke koji je sprovodio ono u šta je bio ubjeđen i što je smatrao istinom. Kada se desila velika fitna među muslimanima, nakon ubistva halife Osmana, radijallahu anhu, došlo je do sukoba između Alije, radijallahu anhu, i onih koji su tražili osvetu za Osmanovo ubistvo. Tu se Alija, radijallahu anhu, našao nasuprot Aiše, radijallahu anha. Majka vjernika je bila u svojoj nosiljci. Nasuprot Alije su bila i dvojica Poslanikovih prijatelja u Džennetu, Talha i Zubejr. Silno se isplakao kada se našao u takvoj situaciji. Tajno je zatražio da se sastane sa Talhom i Zubejrom, pa kada su se sastali, Alija, radijallahu anhu, reče:
-Zubejre... Tako ti Allaha, sjećaš li se dana kada je pored tebe prošao Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a mi smo bili na tom i tom mjestu, pa tebe upita: “Zubejre, voliš li Aliju?” A ti si odgovorio: “Kako neću voljeti svoga daidžića i amidžića i onog ko je u mojoj vjeri.” A on ti reče: “Zubejre... Allaha mi, ti ćeš se boriti protiv njega, i bit ćeš prema njemu nepravedan.”
Zubejr mu odgovori:
-Da, sad se sjećam, bio sam to zaboravio. Allaha mi, neću se boriti protiv tebe...

Zubejr se odmah povuče sa bojišta. Dok je boravio u mjestu zvanom Vadis-Siba, privukla mu se jedna grupa onih što su izazivali smutnju i sukob, i među njima Ibn Džermuz. Ubio ga je dok je klanjao, i onda mu je oteo sablju. Zatim požuri Alijinom uporištu, noseći sablju i misleći da mu nosi radosnu vijest. Kada je Alija, radijallahu anhu, čuo šta je Ibn Džermuz uradio, reče: “Obavjestite ubicu Safijjina sina da mu slijedi Džehennem.” A kada su mu donijeli Zubejrovu sablju, privuče je sebi... pa je stade ljubiti. Plakao je i govorio: “Koliko je samo ova sablja Božijem Poslaniku, s.a.v.s, uklonila poteškoća.” Alija na sebe preuze dženazu Zubejra i Talhe koji takođe pade kao šehid. “Nadam se da budem ja, Zubejr, Talha i Osman od onih za koje Allah kaže: “Odstranili smo iz njihovih prsa mržnju i učinili ih braćom, na počivaljkama jedne prema drugim okrenutim” , rekao je Alija, radijallahu anhu, i dodao: “Svojim ušima sam čuo Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: “Talha i Zubejr su moji drugovi u Džennetu.”

Bolest i Lijek - Ibn-Kajjim el-Dževzijje

ZA SVAKU BOLEST POSTOJI LIJEK

U Buharijevom Sahihu je zabilježen hadis koji Ebu Hurejre prenosi od Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a koji glasi: "Allah nije spustio bolest, a da za nju nije dao i lijek" (Buhari,5678; Ibn Madže,3439)

Muslimov Sahih navodi hadis Džabira b. Abdullaha da je Božiji Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Za svaku bolest postoji lijek. Ako se upotrijebi pravi lijek, bolesti nestaje, uz Allahovu odredbu". (Muslim,2204; Ebu Davud,3874)

Ahmed u svome Musnedu bilježi hadis u kojem Usame b. Šurejk prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Za svaku bolest Allah je stvorio lijek. Taj lijek neki znaju, a neki ne znaju" ( Ahmed,Musned,7988)

U drugoj verziji se kaže; "Allah je za svaku bolest spustio lijek i preventivu, osim za jednu". "Koja je to bolest?" - upitaše ashabi. "Starost", odgovori Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. (Tirmizi kaže da je ovo vjerodostojan hadis)

Ovo se tiče bolesti srca, duše i tijela, te na liječenje tih bolesti. Božiji Poslanik je neznanje nazvao bolešću, a znanje je učinio lijekom za tu bolest.

Download link: DOWNLOAD
(desni klik "save target as..." ili “save link as...”)
Alternativni download link: Download

ili posjeti
is where my documents live!

سعد بن أبي وقّاص - Sa’d ibn Ebi Veqqas radijallahu anhu

Snaga i plemenitost

Sa’d je sin Ebu Veqqasa, a on Uhejbov, a on Abdumenafov, a on Zuhrov, a on Kilabov, a on Murretov, a on K’abov, a on Luejjov, a on Galibov, a on Fehrov, a on Malikov, a on En-Nedrov, a on Kinana el-Kurešija ez-Zuhrijja. Nosio je nadimak Ebu Ishak. Majka mu je Hamna kćerka Sufjana ibn Umejje ibn Abduššemsa.

Sa’d ibn Ebi Veqqas bio je izuzetna ličnost. Uzvišeni Allah ga je obdario snažnom vanjštinom i čistom vjerničkom dušom. Bio je krupna tijela, niska rasta, guste kovrdžave kose. Pored snažnog muškog izgleda, u prsima je nosio čisto srce koje je svjedočilo o finoći njegove duše, plemenitom porijeklu i o ljubavi prema svakom, bez mržnje i pakosti. On čak, i prije nego je spoznao Istinu i prije nego što je dao prisegu Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nije naginjao obožavanju kipova i zabavama, kao što je to činila tadašnja omladina Kurejšija. Većinu svog vremena provodio je vježbajući streljaštvo, oštreći strijele i praveći lukove, kao da se pripremao za neke velike dužnosti. I zaista, postao je najveći strijelac u historiji islama.


Među prvima u islamu

Kao što smo prethodno spomenuli, Sa’d nije bio sklon obožavanju kipova, i klanjanju kumirima koje je sam čovjek napravio. A čim je čuo za poziv plemenitog poslanika Muhammeda u novu vjeru, vjeru pravde i istine, srce mu je zatreperilo, a svjetlost je prodrla u njegovu dušu, obasjavajući svaki dio njegovog tijela. Uputio se Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, i pred njim izjavio primanje islama. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu se mnogo obradovao jer je Sa’d poticao iz jedne od najuglednijih porodice Mekke. Njegov islam je podstakao druge Mekkelije da ga slijede i da se odazovu pozivu Uzvišenog Allaha, t.w.t. Osim toga, Sa’d je bio sa svojih sedamnaest godina zreo mladić, čija je ličnost objedinjavala muškost i snagu koja se malo kod koga mogla naći. On je treći ili četvrti od muškaraca koji je primio islam, čime se jako ponosio, govoreći: “Niko nije primio islam istog dana kad i ja. Proveo sam sedam dana čineći trećinu islama.” Sa’d je ispričao kako je ušao u islam, a iz te se priče vidi da je uputa ušla u njegovo srce prije nego je objavio primanje islama: “Tri noći prije nego što ću primiti islam, u snu sam vidio kako se utapam u dubokoj tami. Dok sam tako tumarao u njenim dubinama, odjednom me osvijetli Mjesec, počeo sam ga slijediti. Vidio sam ispred sebe grupu ljudi koji su se već bili uputili ka Mjesecu. To su bili Zejd ibn Haris, Ali ibn Ebi Talib i Ebu Bekr es-Sidik. Upitao sam ih:
-Otkad ste vi ovdje?
-Od maloprije! -odgovorili su.
Sutra, kad je svanulo, obavješten sam da Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, poziva u islam. Shvatio sam da mi Allah hoće dobro, da izađem Poslanikovim posredstvom iz tame na svjetlo. Brzo sam mu se uputio i našao ga u Džijadu gdje je klanjao ikindiju namaz. Primio sam islam, a pretekli su me samo oni koje sam vidio u snu.”

Teško iskušenje

Sa’dov prelazak na islam izazvao je veliku uzbunu u redovima Mekkelija. Naočit mladić, veliki plemić, ugledna i plemenita roda, kako to da napusti vjeru svojih djedova i da se odazove novoj vjeri?! Kako se usudio, govorili su! Majka mu se silno rasrdila i toliko se rastužila da se zarekla kako neće ništa okusiti sve dok je Sa’d musliman. Ali to ga ne odvrati od islama. Njegova majka je dobro poznavala osjetljivu dušu svoga sina i do koje mjere je bio vezan za nju, i znala je njegovu ljubav i poštovanje prema njoj. To je iskoristila kao sredstvo da bi ga odvratila od nove vjere. Ali, Sa’d ostade čvrst u svome ubjeđenju, sve je više čeličio svoje vjerovanje, shvatajući istinitost i vrijednost vjere objavljene od Uzvišenog Allaha s kojom je došao Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem Sa’dova majka je sprovela svoju zakletvu, odbacila je jelo i piće i povukla se u tugu i jad. Njeno gladovanje se odužilo sve dok joj se ne ugrozi život, pa čitava porodica stade vršiti pritisak na mladića… Ali on je već bio dao prisegu Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem On neće povući svoju prisegu!

Sa’d se našao u strašnom vrtlogu borbe sa samim sobom; majka sa jedne strane i nova vjera sa druge strane. Ipak, nije bilo teško da izabere, jer svjetlost koja je obasjala njegovo srce osvijetlila je njegov vid i razum spoznajući Istinu. Nije pokleknuo.

Kad se pojačao pritisak na njega, zvali su ga da bar vidi majku, misleći da će, kad je vidi u kakvom je stanju, udovoljiti njenom zahtjevu. Otišao je kod majke... Kako je samo bio dirljiv prizor pred njim. Sreli su se iman, črvsta vjera u Sa’dovoj duši i majčina nemoć i mnogoboštvo. Između toga je bio osjećaj majčinstva, slab i bez dokaza pred Istinom. Kako se okonča ova teška scena? Neka nam Sa’d ibn Ebi Veqqas opiše momente teškog iskušenja koje je malo ko još doživio: “Čim je majka čula o mom prihvatanju islama, jako se uznemirila. Bio sam joj poslušno dijete, jako sam je volio, pa mi se primače i reče:

- Sine, kakva je to nova vjera koju si prihvatio i koja te odvrati od vjere tvoga oca i majke? Tako mi Allaha, ili ćeš ostaviti tu novu vjeru, ili neću ništa jesti i piti sve dok ne umrem, pa će se tvoje srce od tuge za mnom iskidati. Grist će te savjest zbog toga što si učinio, a ljudi će ti prigovarati dok si živ.
Odgovorio sam:
- Ne čini to majko, ja nizašto neću ostaviti svoju vjeru!

Ali ona osta ustrajna u onome na šta se zareče. Ostavila je jelo i piće tako da joj je tijelo smršalo i onemoćalo, i kosti su joj oslabile. Stalno sam joj odlazio i molio je da uzme nešto hrane i pića, ali ona je to oštro odbijala, kuneći se da neće jesti niti piti dok ne umre, ili dok ja ne napustim svoju vjeru. Tad sam joj rekao:
- Majko, koliko god da te volim, više volim Allaha i Njegovog Poslanika... Tako mi Allaha, da imaš hiljadu duša, pa da ih ispuštaš jednu po jednu, ni tada ne bih napustio svoju vjeru.

Kad je vidjela moju odlučnost, popustila je i počela jesti, nedrage volje.”
Uzvišeni Allah je ukazao počast Sa’du ibn Ebi Veqqasu za njegov stav i objavio je ajet o njemu i njegovoj porodici: “A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj, i prema njima se na ovom svijetu velikodušno ponašaj, a slijedi put onoga koji se iskreno Meni obraća. Meni ćete se poslije vratiti, i Ja ću vas o onome što ste radili obavijestiti.”
Sa’dov ulazak u islam utjecao je na Mekkelijske mladiće, pa oduševljeni, krenuše objavljivati svoje iskreno prihvatanje islama. Možda je događaj iz bitke na Bedru sa Sa’dovim bratom Umejrom ibn Ebi Veqqasa najbolji pokazatelj koliko je bila jaka vjera tih prvih muslimana, većinom mladića, i do koje mjere su bili vezani za poslaničku poruku.

Na dan Bedra spremiše se za susret sa nevjernicima i mušricima od Kurejšija. Objavljena je priprema za borbu na obje strane. Kurejšije su se pripremale za borbu sa svim svojim oholnicima, gospodom i velikanima. Muslimani, na čelu sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, naoružali su se oružjem islama - čvrstim imanom, žrtvovanjem i željom za šehadetom na Allahovom putu. Allahovo Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao je običaj da prije bitke izvrši pregled muslimana kako bi im uputio savjet, ili primjedbu. Sa’dov brat Umejr ibn Ebi Veqqas, momčuljak koji je bio tek navršio četrnaest godina, takođe je stajao u muslimanskim redovima. Kada je vidio da se Poslanik približava kako bi izvršio smotru mudžahida, sakri se od straha da ga ne vrati iz bitke, zbog mladosti. Ali, plemeniti ga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, primjeti, pozva ga i reče mu da ne može učestvovati u borbi i da se vrati. To teško pade Umejru. Zaboli ga da mu bude uskraćena čast borbe na Allahovom putu, pa makar bio mlad, te poče plakati i moliti sve dok Poslanikovo srce ne popusti i dozovoli mu da krene u bitku. Umejrova radost je bila ogromna. A i njegovog brata Sa’da to obeseli, pa mu dade nešto od svoga oružja. Muslimani krenuše i s njima dva brata, Sa’d i Umejr. Bitka je bila žestoka. Kada se sleže prašina nakon bitke, Umejra nađoše među šehidima. Sa’d se sam vratio sa poprišta bitke, ostavljajući svoga mlađeg brata Umejra na bedranskoj zemlji, počašćenog šehidskim blagodatima.

Poslanikov dajdžić

Sa’d ibn Ebi Veqqas je zauzimao visoko mjesto kod Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem Vezivale su ih dvije veze; veza po vjeri i rodbinska veza. Naravno, vjera je najjača veza koja može vezati dva čovjeka. Kada je Sa’d izgovorio kelime-šehadet, povjerovao u jednoću Uzvišenog Allaha i u iskrenost Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u njegovom Pozivu, dao mu je takvu čvrstu prisegu koja je nezapamćena u istoriji. Vezivala ih je i rodbinska veza, naime Sa’dov djed, Uhejb ibn Menaf, bio je amidža Amine bint Vehb, majke Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ta je veza povećala bliskost i iskrenost među njima. Koliko je samo Poslaniku značilo njihoivo prijateljstvo!? Prenosi se da je bio u grupi svojih ashaba, kad im se približio Sa’d, pa ga je poselamio i rekao: “Ovo je moj dajdžić, a neka mi neko od vas pokaže svoga dajdžića.” Poslanik se ponosio Sa’dom! A Sa’d opet nikad nije udaljavao od Vjerovjesnika, pratio ga je u stopu, stavljajući se njemu u službu i u službu Allahove vjere. Abdullah ibn Amir od Aiše, majke vjernika, prenosi da je rekla: “Jedne noći je nemir obuzeo Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa reče: “Kamo sreće da se nađe neko povjerljiv da me čuva ove noći.” Nešto poslije se začu zveckanje oružja. Povikao je:
-Ko je to?
Ovaj odgovori:
-Sa’d ibn Ebi Veqqas, ja ću te čuvati Božiji Poslaniče!
Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je potom zaspao dubokim snom da sam čula njegovo hrkanje.”
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je Sa’da obradovao Džennetom, zbog njegove ispravne vjere, čistoće duše i dubokog imana. Nime, jedne su prilike sjedili ashabi kod Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kad on reče: “Na ova vrata će ući čovjek, jedan od stanovnika Dženneta.” Domalo, uđe Sa’d. A kolika je samo bila Sa’dova sreća zbog ove radosne vijesti.

Za tebe bih žrtvovao i oca i majku

Teško je nabrojati i opisati sve Sa’dove junačke postupke i držanje zbog njihovog mnoštva i veličine. Ali sigurno je da su oni plod čiste vjerničke duše nezamućene sumnjom i ružnim nemjerama. S’ad je jedan od muslimanskih junaka koji se ustrajno borio za pobjedu islama u svakoj situaciji, bez obzira koliko bila teška i opasna. Na dan Uhuda istaklo se to junaštvo i pokazala se snaga imana, i ljudi su vidjeli koliko Sa’d znači Poslaniku. Kurejšije su bile skupile ogromnu vojsku kako bi se riješili Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da se osvete za Bedr, na kojem su doživjeli poraz čiji okus još uvijek nisu bili zaboravili. Muslimane je predvodio Poslanik, braneći emanet dat od Allaha i svoje ubjeđenje. I sukobiše se dvije skupine. Podiže se prašina prekrivajući cijeli prostor. Konjanici su se kretali i borili poput sjenki. Pojača se buka od ljudskih povika i udaranja oružja. Činilo se da je pobjeda na dohvat ruku muslimana. Ali, jedna grupa prekrši Poslanikove upute i napusti svoja uporišta prije okončanja bitke. Tako ih s leđa napade Halid ibn Velid, koji je tada bio u redovima mušrika, i preokrenu tok bitke na štetu muslimana. Muslimane steže muka. Opkoliše Poslanika i raniše ga u čelo, slomiše mu dva zuba i povrijediše očnu jagodicu. Muslimani se uznemiriše, misliše da je Vjerovjesnik ubijen. U toj situaciji oko Poslanika se okupi deset junaka, iskrenih vjernika, štiteći ga svojim tijelima i braneći ga svojim životima. Među njima je bio i Sa’d. Primjeti ga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pa mu povika: “Gađaj Sa’de... za tebe bih žrtvovao i oca i majku.” To ispuni Sa’dovu dušu ponosom, plemeniti Poslanik ga pretpostavi svojim roditeljima! Povodom ovoga Ali ibn Ebi Talib, radijallahu anhu, je rekao: “Nisam čuo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzdigao nekoga iznad svojih roditelja, osim Sa’da. Čuo sam na Uhudu kada je rekao: “Gađaj Sa’de... za tebe bih žrtvovao i oca i majku.”
A Sa’d je običavao da kaže s ponosom: “Tako mi Allaha, ja sam prvi Arap koji je na Allahovom putu gađao strijelom.”

Dva oružja

Kao što je Sa’d ibn Ebi Veqqas bio poznat po preciznosti u gađanju lukom i bacanju koplja, isto je tako bio poznat kao onaj čija bi dova budi uslišana. Posjedovao je dva oružja, oba je stavio u službu borbe na Allahovom putu i poziva u islam: strijelu i dovu. Pošto u mladosti nije prisustvovao zabavama i lumpovanjima, odlazi bi u pustinju da se podučava vještini gađanja, tako da je postao jedan od najvještijih strijelaca. Njegovo drugo oružje bila je uslišena dova, o čemu su poznata mnoga prekrasna kazivanja.
Amir ibn Sa’d prenosi: “Sa’d je čuo nekog čovjeka kako vrijeđa Aliju, Talhu i Zubejra, pa mu naredi da prestane što ovaj ne posluša. Rekao mu je:
-Proklet ću te!
Ovaj mu dogovori:
-Prijetiš mi kao da si Poslanik.
Sa’d nato uze abdest, klanja dva rekata, zatim diže ruke i reče: “Bože moj, Ti znaš da je ovaj čovjek psovao ljude kojima si Ti podario Svoju blagodat, pa Te vrijeđanje njih srdi. Učini ovoga znakom tvoje srždbe.”
Nije prošlo dugo kad, iza jedne pregrade, istrča odbjegla deva. Ništa je nije moglo zaustaviti sve dok nije ušla u gužvu, među ljude, kao da nešto traži. Deva nasrnu na onoga čovjeka i obori ga pod noge. Gazala ga je sve dok nije umro.”
Sa’dov iman i njegova prefinjena duša, kada bi šta zamoli Allha, dova bi bila iskrena i čista. A to što mu je podario Uzvišeni Allah uslišano dovu, bilo je plod dove Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koju je proučio iz svoje velike ljubavi prema Sa’du. Naime, Sa’d se bio razbolio za vrijeme Poslanikovog oprosnog hadždža, pa ga je Poslanik potrao rukom po čelu, i rekao: “Allahu moj, otkloni od njega bolest. Allahu ljudi, Vladaru ljudi, Ti si Onaj Koji daje ozdravljenje, niko ga ne može izliječiti osim Tebe. U ime Allaha, tražim zaštitu od svega što nanosi štetu. Allahu moj, učini zdravim njegovo srce, njegovu dušu i njegovo tijelo. Otkloni od njega bolest i primi njegove dove.” U jednoj drugoj prilici Vjerovjesnik je molio: “Bože moj, upravi njegovu strijelu, uslišaj mu dovu i učini ga omiljenim među Tvojim robovima.”

Želja za udjeljivanjem

Sa’d je živio oko osamdeset godina. Za svoga života, ispunjenog dozvoljenim radom, stekao je veliki imetak. Međutim, nije škrtario, dijelio je sirotinji, muhtačima i nevoljnicima. Uvijek je dijelio i poklanjao, a sve što je više dijelio, Allah mu je više povećavao imetak. Kada se u godini oprosnog hadždža razbolio imao je samo jednu kćerku. Obišao ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pa ga je Sa’d upitao:
-Allahov Poslaniče, imam veliki imetak a nasljeđuje me samo kćerka, pa da li da dvije trećine imetka dam u sadaku?
-Ne! -reče Poslanik.
-A pola? -upita je Sa’d.
-Ne! -ponovi Vjerovjesnik.
-Da li da dam, onda, trećinu?
-Da, a i trećina je puno. Bolje ti je da ostaviš svoje nasljednike bogatim, nego da traže od drugih. A uistinu, sve ono što podijeliš, želeći pri tome Allahovo zadovoljstvo, dobit ćeš za to nagradu. Čak za zalogaj kojim nahraniš svoju ženu. -reče mu Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem
Poslije toga, Sa’d je dobio mnogo sinova, ali je i dalje zadržao običaj dijeljenja i davanja sadake.

Lav u džihadu

Na Allahovom se putu Sa’d borio u vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i halife Omera, radijallahu anhu Njegova uloga predstavlja svijetle stranice islamskog osvajanja. Rijetko se desio neki događaj ili bitka a da se tu nije našao Sa’d, istinski mudžahid, konjanik i strijelac. Njegova ratna darovitost naročito se pokazala kada je halifa Omer odlučio da stane u kraj neprekidnim napadima koje su vršili stanovnici Iraka, prekršivši tako ugovor. Perzijanci su napadali na muslimane i nanosili im ogromne gubitke u ljudstvu i ratnoj opremi. Halifa Omer el-Faruk odluči da krene u presudnu bitku kojom bi okončao takvo stanje i zauvijek uništio djelotvornu moć Perzijanaca. Pozvao je muslimane na zajednički namaz i na dogovor. Pošto im je izložio situaciju, počeli su predlagati imena ljudi koji su dostojni velikog zadatka vođenja muslimanske vojske. Tražili su junaka-konjanika koji će pronijeti pobjedu.
Abdurrahman ibn Avf je rekao:
-Našao sam ga!
Omer upita:
-Ko je?
-Lav… mudžahid… Sa’d ibn Malik Zuhdijj, Sa’d ibn Ebi Veqqas!
Svi prisutni podržaše prijedlog. Omer, radijallahu anhu, pozva Sa’da i imenova ga namjesnikom iračke pokrajine i povjeri mu vođstvo nad muslimanskom vojskom. Kad je došao da se oprosti od njega, Omer ga isprati sljedećim riječima: “O Sa’de, neka te ne zanosi ako ti se kaže “Poslanikov amidžić i njegov ashab”, jer čovjek neće postići kod Allaha svojim porijeklom ništa, nego samo svojom pokornošću Njemu. Najugledniji i najobičniji su kod Allah jednaki. Allah je njihov Gospodar, a oni su Njegovi robovi. Različiti su po snazi, a postižu nagradu kod Allaha svojom pokornošću. Pazi na odredbe kojih se držao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, od poslanstva pa sve do smrti. Drži ih se dobro, to je pravi put.”

Osvajanje Perzije

Sa’d ibn Ebi Veqqas je postavljen za namjesnika Iraka i vođu vojske. Tamo je vodio muslimane iz pobjede u pobjedu. Smjenjivala su se osvajanja za osvajanjima. Povećala se površina islamske države, pa Sa’d posla halifi Omeru, radijallahu anhu, pismo u kojem mu objasni situaciju i opisa stanje muslimana. Slušajući savjete Halife, Sa’d pozva Rustema, vođu Kisrine vojske, u islam, što ovaj odbi. I uslijedi bitka, a nakon brojnih čarki, odlučiše da presudna bitka bude u Kadisijji. Na početku bitke Sa’d se razboli, te se nije mogao upustiti u vrtlog boja. Cijelo tijelo mu je bilo prekriveno plikovima. Kuću u kojoj je boravio učinio je komandom. Obratio se muslimanima, podstičući ih na džihad, klanjao je podne namaz, a zatim izdao naredbu za pokret, uzvikujući tekbire:
Allahu ekber... Allahu ekber...
Allah je najveći... Allah je najveći...

Sa svoga položaja je pratio tok bitke, šaljući im upute i u isto vrijeme boreći se sa bolovima koje su mu zadavali plikovi. Vojske se izmješaše. Muslimanske sablje počeše da ubijaju i komadaju Kisrinu vojsku... Nestajalo je nevjerstvo i mnogoboštvo, svakim padom obožavaoca vatre Perzijanaca. I u žaru bitke, dođoše Sa’du sa glavaom vođe perzijske vojske Rustemom. To je značilo i kraj borbe i pobjedu muslimana. Nakon Kadisijje, produži blagoslovljeni napredak vojske prema Nehavendu, zatim prema El-Medainu gdje uzeše Kisrinu krunu. Muslimani dobiše ogroman ratni plijen. Nakon toga, kao namjesnik Iraka, Sa’d je izgradio Kufu i učvrstio temelje islama na širokim prostranstvima nove islamske države.

Velika smutnja

Kad se desila poznata smutnja među muslimanima, nakon ubistva halife Osmana ibn Affana, radijallahu anhu, između novoizabranog halife Alije ibn Ebi Taliba, radijallahu anhu, i Muavije ibn Ebi Sufjana, radijallahu anhu, namjesnika Šama, Sa’d zapade u veliku tugu. Osami se i slomljenog srca i suznih očiju stade pratiti šta se dešava. Osjećao se nemoćnim da spriječi fitnu. Izdvojio se od svijeta, boraveći među svojim devama, razmišljajući i tražeći od Allaha, s.w.t., oprosta. Njegovom sinu Omeru je bilo teško palo što mu se otac osamio. Veliki junak, osvajač Perzije, onaj koji se u svim bitkama borio zajedno sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem Smatrao ga je dostojnijim hilafeta od zavađenih, a i halifa Omer ga je izabrao među šestericu kandidata za halifu. Rekao mu je:
-Borba se vodi oko hilafeta a ti ovdje sjediš!?
A Sa’d mu odgovori:
-Sinko moj, čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: “Zaista Allah voli roba koji je bogat, a skroman i bogobojazan.”
Sa’d je u očima velikog broja muslimana bio najpogodniji čovjek za preuzimanje hilafeta, koji bi mogao okončati sukob i dokrajčiti veliku smutnju. Došao mu je i bratić Hašim ibn Utbe ibn Ebi Veqqas, i rekao mu:
-Amidža, evo ovdje je stotinu hiljada naoružanih vojnika tebi na raspolaganju, smatraju te najzaslužnijim čovjekom za hilafet.
Sa’d odgovori:
-Hoću od stotinu hiljada sablji samo jednu sablju, kojom, ako udarim vjernika ništa mu ne naškodi, a ako udarim nevjernika, presječe ga.
Po ovom odgovoru možemo shvatiti ko je bio Sa’d ibn Ebi Veqqas... koliko je volio Allahovu vjeru... koliko je mrzio sukob među muslimanima.

Na ahiret u džihadskom ogrtaču

Sa’d je za života raspolagao ogromnim imetkom koji mu je Allah podario, ali ga to nije moglo odvratiti od vjere i da zapostavi svoju skromnost i bogobojaznost. Sa’dov smrtni čas zakucao je dok je bio u svojoj kući u El-Akiki, u Medini. Zaželio je da se susretne sa svojim Gospodarom, noseći svoju najljepšu uspomenu... uspomenu koja sjedinjuje skromnost, džihad i iman... Naišaretio je prema ormaru, da ga otvore... A kad su ga otvorili našli su ogrtač, pohaban i izderan. Kazao je porodici da su to njegovi ćefini: “U ovome sam se borio protiv mušrika na Bedru. Sačuvao sam ga za ovaj dan, želim da u njemu izađem pred Allaha.” Ukopan je u Medini, na Bekijji, mezarju časnih ashaba Resulullaha.

Čovjek mora živjeti u zajednici, ali kako ???

Čovjek je po svojoj prirodi društven te stoga mora živjeti s ljudima. Ljudi imaju različite želje i uvjerenja s kojima od čovjeka očekuju da ih prihvati. Ako se on s njima ne usaglasi, oni ga uznemiravaju i zlostavljaju, a ako to prihvati, opet će biti uznemiravan, ali na jedan drugi način. Dakle, neizbježno mu je da se miješa s ljudima, usljed čega mora prihvatiti ili odbiti navike drugih ljudi. Ako te navike prihvati, a one budu loše, od toga će imati patnju i kaznu. Ako se, pak, s njima ne složi, opet mu slijedi patnja i kazna jer će ga tada ljudi uznemiravati.

Međutim, nema sumnje da je patnja koja je rezultat odbijanja i neprihvatanja onoga što kod ljudi ne valja mnogo lakša od patnje koja proističe iz prihvaćanja loših osobina.

Ovim se podrazumijeva onaj od koga se traži da odobrava nepravdu, nevaljala djela, lažno svjedočenje, ili da podstiče činjenje zabranjenih djela. Ako to ne odobrava, onda ga uznemiravaju, čine mu nepravdu i prijete mu. Međutim, njega čekaju lijep svršetak i pobjeda ukoliko se Allaha boji i bude strpljiv Ako se s tim pomiri da bi izbjegao patnje, zbog toga će mu uslijediti patnja veća od one koju je izbjegao. Pošto oni nad takvim uglavnom dominiraju, njegova patnja uz njih će biti uvijek dvostruko veća od užitka koji će mu oni pružiti zbog odobravanja.

Biti svjestan te činjenice i prihvatiti je - od izuzetne je važnosti za svakog čovjeka. Malo patnje iza koje slijedi veliko i vječno uživanje bolje je od malog (nedozvoljenog) užitka iza kojeg slijedi vječna i teška patnja! Uspjeh i sreća su, uistinu, u Allahovim rukama.

Ibnul-Qajjim

Poslanikov savjet Ibn Abbasu - Ibn Redžeb El-Hanbeli

Od Abdullaha ibn Abbasa, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: "Jednog dana sam bio iza Allahovog Poslaniika, alejhis-selam, pa mi reče: "Mladiću, podučiću te nekim riječima: "Pazi Allaha, Allah će te čuvati; pazi Allaha, imat ćeš Ga stalno pri ruci. Kada moliš, moli Allaha; ako tražiš pomoć, traži je od Allaha. Znaj, da kada bi se čitav narod sakupio da ti pomogne u nečemu, ne bi ti mogli pomoći osim samo onoliko koliko ti je to već Allah propisao. A također, kada bi se sakupili da ti nanesu neku štetu, ne bi ti mogli nauditi više osim onoliko koliko ti je to Allah već odredio. Podigla su se pera i osušile su se stranice." (Bilježi ga Tirmizi i kaže da je hasen-sahih)

U ovoj knjizi Imam Ibn-Redžeb, Allah mu se smilovao, je pojasnio spomenuti hadis koji prenosi Ibn-Abbas na najljepši način. Ovo nije njegov prvi protumačeni hadis, već je on, Allah mu se smilovao, odabirao hadise koji imaju posebnu važnost za učvršćenje ispravnog vjerovanja (akide) i čišćenje duše (tezkijetun-nefs), vodeći računa i o poučnoj dimenziji spominjući izreke ispravnih prethodnika i njihovo divno ponašanje prema Allahu i Njegovim stvorenjima. Sve je to protkao lijepim izrazima i tečnim stilom, povezujući riječi jedne s drugima na najljepši način.

Ovu poslanicu spomenuo je sam autor, Allah mu se smilovao, u komentaru dotičnog hadisa u svojoj knjizi "Džamiul-ulum vel-hikem" kada kaže: "Za njegov komentar sam napisao zasebno djelo, a ovdje ću samo u kratkim crtama navesti njegove glavne ciljeve..."

DOWNLOAD
(desni klik "save target as..." ili “save link as...”)
Alternativni download link: Download

ili posjeti
is where my documents live!