Dalal - zabluda

Dalal u arapskom jeziku znači skretanje sa pravog puta. Dalal je suprotno od hidajeta-upute. Uzvišeni kaže:

مَنِ اهْتَدَىٰ فَإِنَّمَا يَهْتَدِي لِنَفْسِهِ ۖ وَمَنْ ضَلَّ فَإِنَّمَا يَضِلُّ عَلَيْهَا ۚ وَلَا تَزِرُ وَازِرَةٌ وِزْرَ أُخْرَىٰ
«Onaj koji ide pravim putem, od toga će samo on koristi imati, a onaj ko luta - na svoju štetu luta, i nijedan grješnik neće tuđe grijehe nositi.» (Isra, 15)

Dalal-zabluda može označavati više stvari:

1. Ponekad se pod time misli na kufr (nevjerstvo). Tako Uzvišeni kaže:

وَمَنْ يَكْفُرْ بِاللَّهِ وَمَلَائِكَتِهِ وَكُتُبِهِ وَرُسُلِهِ وَالْيَوْمِ الْآخِرِ فَقَدْ ضَلَّ ضَلَالًا بَعِيدًا
«A onaj ko ne bude vjerovao u Allaha, i u meleke Njegove, i u knjige Njegove, i u poslanike Njegove, i u onaj svijet - daleko je zalutao.» (Nisa, 136)


2. Zatim pod tim se ponekad misli na širk. U tom kontekstu Allah, Azze ve Dželle, kaže:

وَمَنْ يُشْرِكْ بِاللَّهِ فَقَدْ ضَلَّ ضَلَالًا بَعِيدًا
«A daleko je zalutao onaj ko Allahu učini širk.» (Nisa, 116)

3. Ponekad se misli na suprotnu stranu koja je u zabludi ali ne mora značiti da je i u nevjerstvu. Tako se kaže "zalutale sekte" tj., one koje se suprostavljaju ehli sunnetu.

4. Ponekad se pod tim misli na greške. U to spadaju i riječi Musa'a, alejhi selam:

قَالَ فَعَلْتُهَا إِذًا وَأَنَا مِنَ الضَّالِّينَ
„ Ja sam onda ono uradio nehotice" - reče,» (Šuara, 20)

5. Zatim može podrazumjevati zaborav. U tom značenju su riječi Uzvišenog:

أَنْ تَضِلَّ إِحْدَاهُمَا فَتُذَكِّرَ إِحْدَاهُمَا الْأُخْرَىٰ
«ako jedna od njih dvije zaboravi, neka je druga podsjeti» (Bekara, 282)

6. Zatim taj izraz može označavati izgubljenost i odsustvo tako se kaže "dalletul-ibil" tj., izgubljena deva.

Vrijednost znanja nad ibadetom

Amr b. Kajs el-Melai kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu tlejhi ve sellem, rekao: "Vrijednost znanja veća je od vrijednosti ibadeta, a stub i vrhunac vjere jeste skromnost“.

Ovdje se misli na dobrovoljni ibadet odn. da je traženje znanja bolje od dobrovoljnog namaza, dobrovoljnog posta i na ovoj činjenici je konsenzus islamskih učenjaka, jer znanje koristi i drugima, dok ibadet koristi samo onome koji ga čini, a Allah najbolje zna.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: "Doista vi živite u vremenu kada je mnogo učenjaka, a malo govornika; malo onih koji traže, a mnogo onih koji daju. U njemu je djelo vrednije od znanja. A doći će vrijeme kada će biti malo učenjaka, a mnogo govornika, malo onih koji daju, a mnogo onih koji traže. Znanje u njemu bit će vrednije od djela. "Ahmed (5/155), Malik (91), Buharija u "Edebul-mufredu" (789).

Abdullah b. Mutarrif b. eš-Šehir rekao je: "Veliki udio u znanju draži mi je od velikog udjela u ibadetu. Da budem izliječen i na tome da zahvalim draže mi je nego da budem iskušan pa da se na tome strpim. Pogledao sam u dobro u kojem nema nimalo zla, pa nisam vidio ništa slično opraštanju i zahvali."

Ishak b. Mensur kaže: "Spomenuo sam Ahmedu b. Hanbelu njegove riječi: 'Obnavljanje znanja u jednom dijelu noći draže mi je nego da taj dio noći provedem u noćnom namazu.' 'Na koje znanje misliš?', upitao sam ga. Rekao je: 'To je znanje koje koristi drugim ljudima u njihovoj vjeri.' 'U abdestu, namazu, postu, hadždžu, razvodu braka i sličnome?', upitao sam ga. Odgovorio je: 'Da.'"


Muhammed b. Muslim b. Šihab ez-Zuhri je rekao: "Uzvišeni Allah nije obožavan ničim boljim od proučavanja vjere." A u drugom predanju: "...znanja."

Ibn Vehb je rekao: "Jedne prilike sjedio sam kod Malika b. Enesa. Nastupilo je vrijeme podne ili ikindija-namaza, a ja sam učio pred njim. Pogledao sam u znanje koje se nalazilo pred njim, a zatim sam pokupio svoje knjige i ustao da klanjam. Malik me upita: 'Šta je to?' 'Ustao sam da klanjam', odgovorih mu. 'Doista je to čudna stvar! Ono zbog čega si ti ustao nije vrednije od onog u čemu si bio, ako njegova namjera bude ispravna', reče mi Malik."

Er-Rebi'a b. Sulejman je rekao: "Čuo sam Šafiju da kaže: 'Traženje znanja je vrednije od dobrovoljnog namaza.'"

Sufjan es-Sevri, rahmetullahi alejhi, rekao je: "Nema vrednijeg djela od traženja znanja, pod uvjetom da je nijjet ispravan."

Sahihu džami‘ bejani el ‘ilmi ve fadlihi - Ibn Abdul-Berr

Poimanje zalutalih naroda u pogledu tevhida rububijje i odgovor na to

Allah, Azze ve Dželle, je stvorio u fitri-prirodi sklonost ka tevhidu i spoznaji Gospodara kao jedinog Stvoritelja. Kao što kaže Uzvišeni:

فَأَقِمْ وَجْهَكَ لِلدِّينِ حَنِيفًا ۚ فِطْرَتَ اللَّهِ الَّتِي فَطَرَ النَّاسَ عَلَيْهَا ۚ لَا تَبْدِيلَ لِخَلْقِ اللَّهِ ۚ ذَٰلِكَ الدِّينُ الْقَيِّمُ وَلَٰكِنَّ أَكْثَرَ النَّاسِ لَا يَعْلَمُونَ
«Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio, - ne treba da se mijenja Allahova vjera, ali većina ljudi to ne zna» (Rum, 30)

وَإِذْ أَخَذَ رَبُّكَ مِنْ بَنِي آدَمَ مِنْ ظُهُورِهِمْ ذُرِّيَّتَهُمْ وَأَشْهَدَهُمْ عَلَىٰ أَنْفُسِهِمْ أَلَسْتُ بِرَبِّكُمْ ۖ قَالُوا بَلَىٰ ۛ شَهِدْنَا ۛ أَنْ تَقُولُوا يَوْمَ الْقِيَامَةِ إِنَّا كُنَّا عَنْ هَٰذَا غَافِلِينَ
«I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: "Zar Ja nisam Gospodar vaš?"- oni su odgovarali: "Jesi, mi svjedočimo" - i to zato da na sudnjem danu ne reknete: "Mi o ovome ništa nismo znali",» (Earaf, 172)

Potvrđivanje Allahova rububijjeta i okretanje ka Njemu je prirodna urođena stvar kod čovjeka. A širk je nešto strano koje dolazi s vana i uprlja tu prirodu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: «Svako novorođenče se rađa na fitri (ljudskoj prirodi koja vjeruje u jednog boga) pa ga roditelji požidove, pokrste ili učine vatropoklonikom.»(Buharija i Muslim). Kada bi čovjek bio ostavljen na svojoj prirodi u kojoj je stvoren on bi se okrenuo ka tevhidu i da'vi poslanika zbog koje su slati poslanici i spuštane knjige i na koju ukazuju kosmički dokazi. Međutim neispravan odgoj i nevjerničko okruženje mjenja i usmjerava novorođenče. Tako da djeca slijede svoje roditelje u zabludi i krivom putu. Allah, Azze ve Dželle, u hadisi kudsiju kaže: «Ja sam ljude stvorio kao hanefije (na tevhidu) pa su ih šejtani zaveli.» Bilježi ga Ahmed i Muslim. To jest, pa ih je naveo da obožavaju kipove i da ih uzmu za gospodare mimo Allaha tako da su pali u zabludu i postali izgubljeni te su se razjedinili pa je svaka grupa sebi uzela Gospodara kojeg obožava mimo one druge. Pošto su ostavili istinskog Gospodara onda su pali u kušnju da uzmu razna lažna božanstva. O tome Uzvišeni kaže:

فَذَٰلِكُمُ اللَّهُ رَبُّكُمُ الْحَقُّ ۖ فَمَاذَا بَعْدَ الْحَقِّ إِلَّا الضَّلَالُ ۖ فَأَنَّىٰ تُصْرَفُونَ
«To vam je Allah, Gospodar vaš istinski! Zar poslije istine ima išta osim zablude? Pa kuda se onda odmećete?» (Junus, 32)


Zabluda nema granica i kraja, i ona je neizbježna za svakog ko se okrene od istinskog gospodara. Allah, Azze ve Dželle, kaže:

إِنِ الْحُكْمُ إِلَّا لِلَّهِ ۚ أَمَرَ أَلَّا تَعْبُدُوا إِلَّا إِيَّاهُ ۚ ذَٰلِكَ الدِّينُ الْقَيِّمُ وَلَٰكِنَّ أَكْثَرَ النَّاسِ لَا يَعْلَمُونَ
«Sud pripada jedino Allahu, a On je naredio da ibadet činite samo Njemu .To je jedino prava vjera, ali većina ljudi ne zna.» (Jusuf, 40)

Širk u rububijjetu u smislu da neko tvrdi postojanje dva ista stvoritelja sa istim svojstvima je nemoguć. Neki od mušrika vjeruju da njihova božanstva posjeduju neke moći u upravljanju svemirom. Šejtan se njima poigrava u pogledu obožavanja tih božanstava. Poigrava se sa svakim narodom shodno njihovoj pameti. Tako neke skupine poziva da obožavaju kipove iz sjećanja na mrtve čije su kipove napravili kao što je slučaj sa Nuhovim narodom. Neki su pravili kipove u liku zvijezda za koje misle da djeluju na svijet. Zato su zbog njih pravili tornjeve i bogomolje. Razilazili su se u pogledu obožavanja nebeskih tijela. Tako su neki obožavali sunce, drugi mjesec a neki druge zvijezde. Za te potrebe bi pravili tornjeve u ime zvijezda. Svaka zvijezda je imala za sebe toranj kojim su je odlikovali. Neki od njih su obožavali vatru kao što su medžusije. Neki obožavaju kravu kao što je slučaj sa hindusima. Neki obožavaju meleke a neki drveće i kamenje. Neki obožavaju kaburove i turbeta. Sve je ovo iz razloga jer oni vjeruju da ovi posjeduju neka svojstva rububijjeta. Neki od njih misle da ovi kipovi predstavljaju neke stvari od gajba. Ibnul Kajjim kaže: "Pravljenje kipova u osnovi je bilo zbog predstavljanja odsutnog ili nevidljivog božanstva. Tako da bi to svoje božanstvo pravili i predstavljali u vidu njegova lika i oblika kako bi zauzeo mjesto njegovog zamjenika. Jer opšte je poznato da niko pametan ne bi tek tako isklesao kipa od kamena ili drveta svojim rukama a da zatim povjeruje kako je to božanstvo koje treba obožavati." Završen citat.

Isto tako obožavaoci kabura kako prije tako i danas vjeruju da će se mrtvaci dotičnih kaburova za njih zauzimati i biti njihovi posrednici kod Allaha prilikom rješavanja njihovih potreba. Oni kažu:

وَيَعْبُدُونَ مِنْ دُونِ اللَّهِ مَا لَا يَضُرُّهُمْ وَلَا يَنْفَعُهُمْ وَيَقُولُونَ هَٰؤُلَاءِ شُفَعَاؤُنَا عِنْدَ اللَّهِ
«Oni pored Allaha obožavaju (ibadet čine) one koji im ne mogu nauditi niti im mogu kakvu korist pribaviti, i govore: "Ovo su naši zagovornici kod Allaha'.'» (Junus, 18)

Neki mušrici od arapa i kršćana za svoja božanstva smatraju da su Allahovo dijete. Mušrici od arapa su obožavali meleke i smatrali ih božijim kćerima a kršćani obožavaju Mesiha i smatraju ga božijim sinom.

Odgovor na ova neispravna poimanja

Allah, Azze ve Dželle, je odgovorio na sva ova neispravna poimanja i vjerovanja na sljedeći način:

a. ) Obožavaocima kipova je odgovorio:

أَفَرَأَيْتُمُ اللَّاتَ وَالْعُزَّى وَمَنَاةَ الثَّالِثَةَ الْأُخْرَىٰ ٰ
«Šta kažete o Latu i Uzzau i Menatu, trećoj najmanje cijenjenoj?» (Nedžm, 19-20)

Imam Kurtubi kaže da ajet znači: "Šta kažete o ovim božanstvima, da li donose korist ili štetu pa da mogu biti partneri Uzvišenom Allahu? Da li su se mogli odbraniti kada su ih Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi polomili i uništili?" -Uzvišeni kaže:

وَاتْلُ عَلَيْهِمْ نَبَأَ إِبْرَاهِيم إِذْ قَالَ لِأَبِيهِ وَقَوْمِهِ مَا تَعْبُدُونَ قَالُوا نَعْبُدُ أَصْنَامًا فَنَظَلُّ لَهَا عَاكِفِينَ قَالَ هَلْ يَسْمَعُونَكُمْ إِذْ تَدْعُونَ أَوْ يَنْفَعُونَكُمْ أَوْ يَضُرُّونَ قَالُوا بَلْ وَجَدْنَا آبَاءَنَا كَذَٰلِكَ يَفْعَلُونَ
«.. i kaži im vijest o Ibrahimu kada je oca svoga i narod svoj upitao: "Čemu vi to ibadet činite (robujete) ?" - a oni odgovorili: "Ibadet činimo našim kumirima i povazdan im se molimo", - on je rekao: "Da li vas oni čuju kad se molite, ili, da li vam mogu koristiti ili naškoditi?" - "Ne" - odgovoriše, "ali mi smo upamtili pretke naše kako tako postupaju."» (Šuara, 69-74)

Oni su priznali da ti kipovi ne čuju njihove dove, ne koriste i ne štete, oni su ih obožavali zbog slijepog slijeđenja svojih očeva. A taklid-slijepo slijeđenje je neispravan dokaz.

b. ) Obožavaocima zvijezda, sunca i mjeseca je odgovorio na sljedeći način:

وَالشَّمْسَ وَالْقَمَرَ وَالنُّجُومَ مُسَخَّرَاتٍ بِأَمْرِهِ
«.. a Sunce i Mjesec i zvijezde se pokoravaju Njegovoj volji.» (Earaf, 54)

I Njegovim riječima:

لَا تَسْجُدُوا لِلشَّمْسِ وَلَا لِلْقَمَرِ وَاسْجُدُوا لِلَّهِ الَّذِي خَلَقَهُنَّ إِنْ كُنْتُمْ إِيَّاهُ تَعْبُدُونَ
«Ne padajte licem na tle ni pred Suncem ni pred Mjesecom, već padajte licem na tle pred Allahom, koji ih je stvorio, ako želite da samo Njemu jedinom ibadet činite.» (Fussilet, 37)

c.)Onima koji obožavaju Mesiha i meleke smatrajući ih božijom djecom kaže:

مَا اتَّخَذَ اللَّهُ مِنْ وَلَدٍ وَمَا كَانَ مَعَهُ مِنْ إِلَٰهٍ ۚ إِذًا لَذَهَبَ كُلُّ إِلَٰهٍ بِمَا خَلَقَ وَلَعَلَا بَعْضُهُمْ عَلَىٰ بَعْضٍ ۚ سُبْحَانَ اللَّهِ عَمَّا يَصِفُونَ
«Allah nije uzeo Sebi sina, i s Njim nema drugog boga! Inače, svaki bi bog, s onim što je stvorio - radio što bi htio, i jedan drugog bi pobjeđivao. - Hvaljen neka je Allah koji je daleko od onoga što oni iznose;» (Mu'minun, 91)

I riječima:

بَدِيعُ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ ۖ أَنَّىٰ يَكُونُ لَهُ وَلَدٌ وَلَمْ تَكُنْ لَهُ صَاحِبَةٌ ۖ وَخَلَقَ كُلَّ شَيْءٍ ۖ وَهُوَ بِكُلِّ شَيْءٍ عَلِيمٌ
«On je stvoritelj nebesa i Zemlje! Otkud Njemu dijete kad nema žene, On sve stvara, i samo On sve zna.» (Enam, 101)

-I Njegove riječi:

لَمْ يَلِدْ وَلَمْ يُولَد وَلَمْ يَكُنْ لَهُ كُفُوًا أَحَدٌ ْ
«Nije rodio i rođen nije, i niko Mu ravan nije!».(Ihlas, 3-4)

Hasanov ,radijallahu anhu, postupak izmirenja muslimana

Nakon što je ubijen Alija radijallahu anhu, rafidije govore: "Hilafet je oporučio Hasanu." Hasan je hilafet predao Muaviji, pa mu je rečeno: "Onaj ko je ocrnio lica mu' mina."(1) Pa ga je grupa rafidija oslovila kao grješnika, a druga skupina ga je zbog toga protekflrila (proglasila nevjernikom).

Kadija Ebu Bekr, Allah mu se smilovao, kaže: „Tvrdnja rafidija de ja Alija oporučio hilafet Hasanu je netačna. Nije ga oporučio nikome,(2) a tačno je da je došlo do davanja prisege. On je bio preči bej'i od Muavije i mnogih drugih. On je izišao u isti pohod kao što je i njegov otac da pozove buntovničku skupinu (fi'etul-bagije) na pokornost. Sa njim su pregovarali posrednici, da bi se na kraju odrekao hilafeta s ciljem očuvanja muslimanske krvi (3) s jedne strane i da bi se obistinilo obećanje Poslanika melhameta (nadahnuća) s druge strane. Jedne prilike Poslanik, je na minberu izrekao: "Ovaj moj sin je gospodin. Nadam se da će Allah njegovim sebebom izmiriti dvije velike skupine muslimana. ' I zaista se Poslanikovo obećanje obistinilo, a hilafet je pravosnažno prešao u ruke Muavije, radijallahu anhu. Na taj način se obistinila Poslanikova želja.(„El-Avasimminel-Kavasim“-El Kadi Ebu Bekr El-Arabi El-Maliki)

Navedeni hadis bilježi Buharija u svome Sahihu,od Hasana el Basrija od Ebu Bekrete da je vidio Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, na minberu a Hasan b. Alija je bio pored njega kada je to izrekao. Takođe ga bilježi Buharija u poglavlju o vrlinama Hasana i Husejna, knjiga "Vrline ashaba", br 62, pog. 22, 4/216. Pogledaj El-Bidaje ven-Nihaje, 7/17-19 i Ibn Asakira, 4/211-212.


(1) Od osnova rafidijskog vjerovanja, ustvari to je prvi temelj imana kod njih, je ubjeđenje da su Hasan, njegov otac i brat nepogrešivi, kao i deveterica imama iz porodice njegova brata. Vjeruju da Hasan i njegov otac prednjače u nepogrešivosti, a ono što urade ili izgovore je istina. Treba znati da istina nije kontradiktorna. A najvažnije što je uradio Hasan b. Alija je prosljeđivanje svoje prisege vladaru pravovjernih Muaviji, radijallahu anhum. Shodno tome oni su trebali priznati ovu prisegu i vjerovati kako je to dio nepogrešive istine, jer je ona djelo čovjeka koji je po njima nepogrešiv. Međutim, očigledno je da oni niječu i ne priznaju tu prisegu i tako se suprostavljaju svome nepogrešivom imamu. Ova stvar ne izlazi iz okvira dvije mogućnosti. Prva je: ili niječu nepogrešivost svojih dvanaest imama, što bi značilo rušenje njihove vjere jer je akida nepogrešivost imama osnov njihove vjere. Druga mogućnost je da i dalje vjeruju u nepogrešivost Hasana, iz čega proizilazi da je i pomenuta bej'a Muaviji u tom okviru, ali su se oni usprotivili vjeri i svome Imamu zbog njegova postupka u tom pogledu sa kojim je htio da sretne Allaha, dželle še'nuhu. Shodno toj soluciji oni su potonjim generacijama oporučivali nepokornost, što za sobom povlači zaključak da su bili ustrajni u inadu, oholosti i nevjerstvu. Svaka od ove dvije solucije ih podjednako gura na rub propasti, a treća solucija ne postoji.

Oni koji od njih govore: "Hasan je ocrnio lica vjernika sa tagutom " kažemo: "Što se tiče onih koji vjeruju u poslanstvo Hasanovog djeda, sallallahu alejhi ve selleme, oni u ovom pomirenju muslimana i davanju prisege Muaviji vide dokaz poslanstva jer je ovim događajem potvrđeno ono o čemu je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, obavjestio svoga miljenika, prvaka mladića u Džennetu, Hasana. Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, je rekao kako se nada da će njegovim sebebom Allah, dželle še'nuhu, izmiriti dvije velike skupine muslimana. Zato svi oni koje je obradovao Hasanov postupak izmirenja muslimana smatraju da je on ustvari osvijetlio lica mu'mina a ne ocrnio."

(2) Bilježi imam Ahmed u svom Musnedu, 1/130 ili br. 1078, od Veki'a od E'ameša od Salima b. Ebi Dž'ada od Abdullaha b. Sebu'a da je rekao: Čuo sam Aliju, radijallahu anhu, da kaže, prije nego je ubijen, rekli su mu: "Odredi nam halifu." On reče: "Ne. Ostavit ću vas na način kako je to postupio Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme." Rekoše mu: "Šta ćeš na to odgovoriti Gospodaru kada ga susretneš?" Reče:
'Allahu moji ostavio si me među njima koliko si htio, zatim si me uzeo Sebi, a Ti si ostao bditi nad njima. Ako želiš možeš ih popraviti, a ako želiš možeš ih pokvariti." Isto bilježi Ahmed, 1/156 ili br. 1339, od Esveda b. Amira od E'ameša od Seleme b. Kuhejla od Abdullaha b. Sebu'a. Obje predaje imaju tačne senede.

Hafiz Ibn Kesir u knjizi El-Bidaje ven-Nihaje, 5/250-251, bilježi od imama Bejhekija predaju od Husajna b. Abdurrahmana od imama Š'abija od Ebi Vaila, brata Semele Esedija (jedan od prvaka tabi'ina) bi rečeno Aliji: "Zar nam nećeš odrediti halifu?" On reče: "Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, nije odredio halifu pa je ipak imenovan. Ako Allah bude ovim ljudima želio dobro okupit će ih oko najboljeg od njih kao što ih je poslije Poslanikove smrti okupio oko najboljeg od njih." Sened ovog hadisa je dobar.

Ibn Kesir prenosi od imama Bejhekija, 7/323, hadis od Hubejba b. Ebi Sabita Kahilija, Kufija od Sa'lebeta b. Jezida Hamanija (kufljanski šija, Nesai ga je ocjenio vjerodostojnim) da je rečeno Aliji, radijallahu anhu: "Zar nećeš imenovati halifu?" Reče: "Ne, ostavit ću vas onako kako vas je i Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, ostavio." Pogledaj Sunen El-Bejheki el-kubra, 8/149.

(2) Priču o posredovanju između Hasana i Muavije i primirju između njih bilježi imam Buharija u knjizi Sulh, br. 53, pog. 9, 3/169, od Hasana Basrija da je rekao: "Hasan je, tako mi Allaha, krenuo Muaviji sa jedinicama jakim kao planina. Pa je Amr b. As rekao: 'Vidim jedinice koje se ne mogu savladati dok na obje strane ne pogine veliki broj ljudi."Pa mu je Muavija rekao a tako mi Allaha bio je bolji (t.j. Amr)od drugog:"Ako oni pobiju one a oni ove ko će preuzeti brigu o ljudima i ženama?Ko će preuzeti njihova imanja?Pa mu je poslao dvojicu Kurejšija iz Abdušemsa;Abdurrahmana bin Semureta i Abdullaha bin Amira b. Kurejza.On im reče:"Idite tom čovjeku (Hasanu b. Aliji)! Upitajte ga šta želi i razgovarajte sa njim na način koji će ga zadovoljiti. Zamolite ga (tj. postupite kako mislite da je najbolje, vi ste povjerenici.' Pa su otišli do njega, pregovaraše sa njim i zamoliše ga. Hasan b. Alija im reče: 'Ja sam predstavnik Benu Abdul Mutaliba, zadobili smo ovaj imetak. Ovaj ummet zbunjen i okrvavljen (tj. potrebno je mnogo imetka za zadovoljenje njegove krvi).' Rekoše mu on ti predlaže to i to, i moli te. On reče ko mi to garantuje. Odgovoriše mi ćemo se za to pobrinuti. I nije ih ništa upitao a da mi nisu rekli mi ćemo se za to pobrinuti. Zatim je došlo do izmirenja."

Značenje riječi akida

Riječ 'akida' u arapskom jeziku potječe od riječi „el-akd“ a to je čvor ili zavežljaj. Riječ „i'tekade“ znači vjerovati u nešto svojim srcem. Akida je ubjeđenje putem kojeg se ispoljava vjera. Tako se kaže za nekoga da ima akidu hasene - dobru akidu, tj., ima akidu čistu od sumnji. Akida je djelo srca, to je iskreno vjerovanje srca u nešto.

Akida u šerijatskoj terminologiji: To je vjerovanje u Allaha, Azze ve Dželle, Njegove meleke, kitabe, poslanike, Sudnji dan i vjerovanje u određenje ili sudbinu bilo da je dobrlo ili zlo. Pomenute stvari se još nazivaju i ruknovi-temelji imana.

Šerijat se može podijeliti na dva dijela: ubjeđenja i radnje.

Ubjeđenja se ne vežu za način izvedbi radnji. Primjer ubjeđenja je vjerovanje u Allahov, Azze ve Dželle, rububijjet-gospodarstvo, obaveza obožavanja Njega Jedinog i obaveza vjerovanja u ostale ruknove imana. Ubjeđenja se još nazivaju „aslije“ tj., osnovi ili temelji. Što se tiče radnji one se vežu za način izvedbe ili sprovođenja radnji kao što je: namaz, zekat, post, hadž, i drugi praktični propisi. Ovaj dio se naziva „fer'ije“ tj., ogranci jer se gradi na ovim prethodnim bilo da su ispravni ili neispravni. Vjerodostojna (ispravna) akida je osnova na kojoj se gradi čovjekova vjera i uz koju djela bivaju vjerodostojna kao što Uzvišeni kaže:

فَمَنْ كَانَ يَرْجُو لِقَاءَ رَبِّهِ فَلْيَعْمَلْ عَمَلًا صَالِحًا وَلَا يُشْرِكْ بِعِبَادَةِ رَبِّهِ أَحَدًا
«Ko žudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka čini dobra djela i neka, ibadet čineći (robujući) Gospodaru svome, ne pridružuje Njemu nikoga!» (Kehf, 110)


I Njegove, Azze ve Dželle, riječi:

وَلَقَدْ أُوحِيَ إِلَيْكَ وَإِلَى الَّذِينَ مِنْ قَبْلِكَ لَئِنْ أَشْرَكْتَ لَيَحْبَطَنَّ عَمَلُكَ وَلَتَكُونَنَّ مِنَ الْخَاسِرِينَ
«A tebi, i onima prije tebe objavljeno je: Ako bi Allahu širk učinio, tvoja djela bi sigurno propala , a ti bio od izgubljenih.» (Zumer, 65)

I kaže:

فَاعْبُدِ اللَّهَ مُخْلِصًا لَهُ الدِّينَ أَلَا لِلَّهِ الدِّينُ الْخَالِصُ
Zato čini ibadet samo Allahu - iskreno Mu ispovijedajući vjeru! Iskreno ispovjedanje vjere dug je Allahu!» (Zumer, 2-3)

Ovi plemeniti ajeti i drugi koji su objavljeni u tom kontekstu, a oni su mnogobrojni, ukazuju da djela neće biti primljena ako ne budu iskreno učinjena radi Allaha, Azze ve Dželle, bez primjesa širka - pridruživanja Allahu sudruga. Zbog toga su poslanici, alejhim selam, najveću pažnju posvećivali ispravljanju akide kod svojih naroda. Prvo u šta su pozivali bilo je da obožavaju Allaha Jedinog i da se klone obožavanja drugih mimo Njega (da se klone širka).

U tom kontekstu Uzvišeni kaže:

وَلَقَدْ بَعَثْنَا فِي كُلِّ أُمَّةٍ رَسُولًا أَنِ اعْبُدُوا اللَّهَ وَاجْتَنِبُوا الطَّاغُوتَ ۖ فَمِنْهُمْ مَنْ هَدَى اللَّهُ وَمِنْهُمْ مَنْ حَقَّتْ عَلَيْهِ الضَّلَالَةُ ۚ فَسِيرُوا فِي الْأَرْضِ فَانْظُرُوا كَيْفَ كَانَ عَاقِبَةُ الْمُكَذِّبِينَ
Mi smo svakom narodu poslanika poslali: "Allahu ibadet činite (robujte,obožavajte), a taguta se klonite!" I bilo je među njima onih kojima je Allah na pravi put ukazao, a i onih koji su zaslužili da ostanu u zabludi; zato putujte po svijetu da vidite kako su završili oni koji su poslanike u laž utjerivali.» (Nahl, 36)

Svaki poslanik bi prvo svom narodu govorio:

اعْبُدُوا اللَّهَ مَا لَكُمْ مِنْ إِلَٰهٍ غَيْرُهُ
Allahu ibadet činite, vi drugog boga osim Njega nemate!» (E'araf, 59, 65, 73, 85)

Ovo su riječi koje su Nuh, Hud, Salih, Šuajb i drugi poslanici govorili svojim narodima. Nakon što je postao poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je u Mekki ostao trinaest godina pozivajući svoj narod u tevhid i ispravljanje akide jer je to temelj na kojem se gradi vjera. Sve daije-misionari i dobri ljudi su u načinu pozivanja slijedili poslanike pa su prvo otpočinjali sa pozivanjem u tevhid i popravljanjem akide a zatim bi nastavljali sa ostalim naredbama i odredbama vjere.

Ubistvo Husejna, radijallahu anhu (ehlu-sunnetski opis događaja)

'Shodno predanjima ši'itskog istoričara Luta b. Jahja, Husejnu su među prvima slali pisma sljedeće ličnosti: Selman b. Sadr, Musejeb b. Nedžbe, Rifa'a b. Sedad i Habib b. Muzahir. Pisma su poslali po Abdullahu b. Sebe'(židov)i Hemedaniju i Abdullahu b. Valiju. Pomenuta pisma su stigla do Husejna 10 ramazana, 60 h. g. u Mekki. Dva dana poslije toga su poslali Kajsa b. Mushira Sajdavija i Abdurrahmana b. Abdullaha b. el-Kednija el-Erhebija i Imaru Selulija sa pismom od pedeset i tri stranice. Dva dana poslije toga poslali su mu nova pisma po Ibn Hani'u Sebi'iju i Seidu b. Abdullahu Hanefiju. Imam Taberi je zabilježio sadržaj nekih pisama kao i imena onih koji su ih slali, 6/197.

Uglavnom suština sadržaja tih pisama ogleda se u tome da oni ne žele da klanjaju džumu za svojim emirom Nu'manom b. Beširom, zbog toga pozivaju Husejna da ih on predvodi, pa ako bi došao oni bi odmah protjerali svoga emira u Šam. U nekim (pismima) stoji: "Plodovi su uzreli, pa ako želiš dođi čeka te spremna vojska." Husejn je poslao svoga amidžića Muslima b. Ukajla b. Ebi Taliba da se uvjeri u njihovu iskrenost i slogu, da bi poslije toga i sam lično otišao. Muslim je sa svojom pratnjom zalutao u putu pa su oni oko njega umrli od žeđi. On je potom napisao Husejnu moleći da ga razriješi te dužnosti. On mu je odgovorio: "Bojim se da iza tvoga zahtjeva stoji kukavičluk." Zatim je Muslim produžio dok nije došao do Kufe. U Kufi mu je dvanaest hiljada ljudi dalo prisegu za Husejna. Nu'man b. Bešir, emir Kufe, je primjetio njihove djelatnosti, pa je održao hutbu na kojoj im je zabranio sektašenje i izazivanje nereda. On im je tom prilikom rekao: "Neću se boriti ni protiv koga dok se ne počne boriti protiv mene i ne želim nikoga ni za šta optuživati. Ali ako prekršite datu mi prisegu, znajte da ću se boriti protiv vas sve dok mognem držati sablju u ruci."


Jezid je znao da je Nu'man bio blag i pobožan i da se neće moći suprostaviti pomenutom pokretu. Zato je on pisao Ubejdullahu b. Zijadu, svome namjesniku u Basri, da pod njegovu upravu stavlja i Kufu. Zatim mu je naredio da otiđe u Kufu i da traži Ibn Ukajla, kao što se biserje traži, te da ga uhapsi ili ubije ili protjera. Ubejdullah je za namjesnika Basre postavio svoga brata i uputio se prema Kufi. Po dolasku u Kufu ubrzo je preuzeo stvar u svoje ruke. A što se tiče prisege date Muslimu, njega je iznevjerila skupina od dvanaest hiljada, tako da je ostao usamljen i protjeran, da bi na poslijetku bio ščepan i pogubljen.

U međuvremenu Husejnu je stiglo Muslimovo pismo u kojem se spominje prisega onih dvanaest hiljada na vjernost do smrti. Tako je na kraju sezone hadža i sam krenuo za Kufu. U toj odluci niko ga nije podržavao osim Ibn Zubejra jer je znao da stanovništvo Hidžaza neće krenuti za njim sve dok je Husejn prisutan. Otuda je Husejn bio najveća prepreka za njega. (Pogledaj Taberija, 6/196-197 i 6/216, 217.)

Svi njegovi rođaci, prijatelji i iskreni savjetnici su mu zabranjivali da ide na propast osuđeno putovanje i upozoravaše ga na težinu mogućih posljedica. Među njima se posebno isticao njegov brat Muhamed b. Hanefije. (Pogledaj Taberi, 6/190-191). Zatim amidžić njegova oca, učenjak ummeta, Abdullah b. Abbas. (Pogledaj Taberi, 6/216-217). Zatim Abdullah b. Dža'fer b. Ebi Talib, njegov amidžić, 2/219. Stvar je došla dotle da je Abdullah b. Dža'fer zamolio Jezidovog namjesnika u Mekki, Amru b. Seida b. Asa, da on lično napiše Husejnu pismo u kojem bi mu obećao svoju zaštitu, te da ga podsjeti na dobročinstvo, rodbinske veze i da ga zamoli da se vrati. Namjesnik Mekke je udovoljio ovom zahtjevu i još doda: "Napiši što god želiš ja ću to opečatiti." Tako i bijaše. I uistinu je Abdullah b. Dža'fer otišao sa Jahjom b. Seidom b. Asom, namjesnikovim bratom. Oni su uporno pokušavali da Husejna odvrate od njegova putovanja, ali bezuspješno. Sadržaj pisma namjesnika Mekke naveden je u Taberijinom Tarihu, 6/215-216.

Čini se da pored pomenutih ličnosti nije postojao niko pametniji, utjecajniji i iskreniji u tom pogledu.

Također se prenosi da su ga savjetovale sljedeće ličnosti: Omer b. Abdurrahman b. Haris b. Hišam Mahzumi, Pogledaj Taberi, 6/215-216, Haris b. Halid b. As b. Hišam, 6/216. Čak ga je savjetovao i pjesnik Firzdek. On mu je rekao: "Njihova srca su uz tebe, a sablje su im sa Umejevićima", Taberi, 6/218.

Sve ove aktivnosti nisu urodile plodom da Husejna odvrate od putovanja koje je slutilo na zlo kako za njega tako za islam i ovaj ummet do današnjeg dana pa čak i do Sudnjeg dana. A sve to zahvaljujući njegovoj stranki (šiatihi) koja ga je bodrila s ciljem da izazovu smutnju, raskol i zlo da bi ga na kraju kukavički izdali, prevarili i obmanuli. Oni koju su poslije njih došli nisu se zadovoljili time što su njihovi prethodnici ispleli ovu intrigu Husejnu već su ubacili sumnje u istoriju islama i iskrivili istinu.

Bilježi Taberi da su Husejna, nakon što je izišao iz Mekke sustigli izaslanici namjesnika Mekke, Omera b. Seida, pod vođstvom njegova brata Jahje. Oni ga upitaše: "Gdje ideš", a zatim pošto su dobili odgovor zatražiše da se vrati?! Husejn je odbio da posluša, pa je došlo do manjeg sukoba u kojem su se dvije strane potukle s bičevima. Zajedno sa onim oko njega Husejn je uspio da se odbrani, a zatim je nastavio svoj put. Tada ga zovnu Jahja: "O Husejne, boj se Allaha, ne napuštaj džemat muslimana i ne cjepkaj ovaj ummet." On mu je odgovorio Kur'anskim ajetom: "Meni moja a vama vaša dijela, ja nemam ništa sa onim šta vi radite a ni vi nema te ništa sa onim što ja radim." A zatim je nastavio.
Također bilježi Taberi da je Abdullah b. Džafer, pošto je saznao za Husejnov odlazak, poslao mu pismo po dvojici svojih sinova Avnu i Muhamedu, u kojem stoji: "Kada otvoriš ovo pismo želim da znaš da sam žalostan zbog tvog odlaska kao i zbog mjesta u koje odlaziš za koje se bojim da bi mogao u njemu nastradati i tako iskorijeniti svoju porodicu. Ako ti pogineš ugasit će se zemaljsko svijetlo. Ti si simbol upućenih i znamenje vjernika. Ne žuri sa svojim putovanjem. Ja ću doći za ovim pismom."

Bilježi Ibn Kesir, str. 291-292, da ga je Abdullah b. Omer, nakon što je saznao za njegov odlazak u Irak, a bio je u Mekki, sustigao na razdaljini od tri dana jahanja a zatim ga upita: "Gdje si krenuo?" "U Irak", reče. "Ovo su njihova pisma i bej'a koju su mi dali." Na to mu Ibn Omer reče: "Ispričat ću ti jedan hadis: Džibril je došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve selleme, pa mu je dao da bira između dunjaluka i Ahireta. On je izabrao Ahiret. Ti si dio Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, i to nikada niko više neće biti." "Allah je taj dio ostavio na najboljem od vas." Pa je odbio da se vrati. On ga je tada zagrlio i reče: "Neka te Allah sačuva od pogibije."
Također se prenosi da je Seid Hudrij došao kod Husejna i rekao: "Došao sam ti kao savjetnik i susosjećam sa tobom. Čuo sam da su ti ljudi iz Kufe od vaše stranke pisali i da te pozivaju da im dođeš. Nemoj ići! Čuo sam tvoga oca u Kufi kada je rekao: 'Tako mi Allaha, dosadili su mi i omrzli a i ja sam njima dosadio i omrzao, nikada neće ispuniti svoje dužnosti. Od njih će se spasiti samo onaj koga promaši strijela. Tako mi Allaha, oni nemaju odlučnosti ni nijeta da ustraju u ovoj stvari niti da se bore.'" Pogledaj El-Bidaje ven-Nihaje.

Spominje Ibn Kesir da je Jezid b. Muavija poslao pismo Abdullahu b. Abbasu u kojem traži od njega da spreči Husejnov odlazak. Između ostalog on kaže: "Mislim da su mu došli ljudi sa istoka i ponudili hilafet. Ti ih dobro poznaješ i imaš iskustva sa njima. Ako to uradi napravit će raskol. Ti si ugledan u svojoj porodici i onaj do čijeg se mišljenja drži, zato mu zabrani da pravi raskol." I zaista je Ibn Abbas došao kod Husejna i dugo razgovarao sa njime. On mu je tom prilikom rekao: "Zaklinjem te Allahom da to ne činiš, bojim se da ćeš upasti u neprilike i umrijeti, zato ne idi u Irak. A ako već moraš onda bar sačekaj dok se završe obredi hadža i dok se ne susretneš sa ljudima i vidiš kako se stvari odvijaju pa onda konačno odluči." On je to odbio. El-Bidaje ven-Nihaje, str. 161-163.

Također bilježi Taberi da je Husejna susreo jedan od Ikrimetovih sinova dok je boravio u Batnul-Kasbeh, pa ga je upitao kuda ide, na što mu je ovaj sve ispričao. On mu reče: "Zaklinjem te Allahom da ne ideš jer nećeš zateći osim jezike i oštre sablje. Da su ti oni koji traže da im dođeš obezbjedili put i poštedjeli te borbe to bi nešto i značilo." Husejn mu na to reče: "O Abdullahu, jasno mi je šta želiš reći, međutim niko ne može promjeniti Allahovu odredbu", zatim je otišao. Husejn je nastavio putovanje sve dok mu nije doprla vijest o Muslimovoj smrti, te da su se njegove pristalice raspršile.

Bilježi Taberi da je Muslim b. Ukajl, nakon što su mu uzeli sablju, gađali ga kamenjem i pošto se predao, rekao: "Ovo je početak izdaje", zatim je zaplakao. U njegovoj blizini je bio Amr b. Ubejdullah b. Abbas pa mu reče: "Ko traži ono što si ti tražio pa ga snađe ono što je tebe snašlo ne treba da plače." On mu na to reče: "Tako mi Allaha, ne plačem zbog sebe i uopšte ne poklanjam pažnju tome što ću ja umrijeti već plačem zbog onih koji dolaze, plačem zbog Husejna i njegove porodice." On se zatim okrenu prema Muhamedu b. Eš'asu, pa mu reče: "O Allahov robe, tako mi Allaha, neka te ne zavaravaju puste želje! Da li možeš poslati nekog svoga čovjeka da ispred mene obavjesti Husejna. Ja ne znam da li je on već krenuo sa svojom porodicom, pa da ga obavjesti da je Muslim zarobljen i da će do mraka biti pogubljen i neka mu rekne da se vrati sa svojom porodicom i neka ga ne obmanjuju Kufljani. Oni su bili na strani tvoga oca koji je želio da ga smrt ili ubistvo rastavi od njih. Neka mu rekne da su mene izdali i slagali, izdat će i tebe. Reci mu da lažac nema časti." Ovaj mu je obećao da će dostaviti poruku. On je poslije poslao izaslanika koji je susreo Husejna i prenio mu Muslimovu poruku. On mu reče: "Što bude određeno to će se i desiti", zatim je nastavio putovanje, a bio je u mogućnosti da se vrati, 4/278-281.

Taberi je, također, zabilježio, 4/292-294, da je Husejn nakon što se uvjerio u Muslimovu smrt, kao i izdaju Iračana rekao članovima svoje porodice, kao i onima koji su bili sa njim na putovanju: "Naša stranka nas je napustila, ko od vas želi da se vrati neka se vrati." Pa je se većina svijeta razišla i nisu sa njim ostali osim njegovi sinovi, rođaci i nekoliko iskrenih štićenika, čiji ukupan broj nije prelazio stotinu.

Prenosi Mes'udi da je Ubejdullah b. Zijad rekao Husejnovom ubici: "On je i po ocu i po majci bio najbolji čovjek i najbolji rob, zašto si ga ubio?" Zatim je naredio da ga pogube. (Pogledaj Murudž ez-zeheb, 3/141).

Bilježi Taberi sadržaj Jezidovog pisma upućenog Ubejdullahu b. Zijadu po pitanju Husejna u kojem mu oporučuje: "Nemoj da mi se vratiš sa rezultatom koji ne volim. Saznao sam da je Husejn krenuo prema Iraku, Pripremi špijune i oružje, budi oprezan, ne prepuštaj ništa slučaju, uhapsi onog u koga sumnjaš i ne ubijaj osim onoga ko se bude borio protiv tebe." (Taberi, 4/282-286).

Bilježi Ibn Kesir da je Mervan b. Hakem u momentu Husejnova odlaska za Irak napisao Ubejdullahu b. Zijadu: "Husejn je krenuo prema tebi. Znaj da je on Fatimin sin, a da je Fatima kćer Božijeg Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme. Tako mi Allaha, niko od muslimana nam nije draži od Husejna. Dobro se čuvaj da uradiš stvar koje se neće moći nikako popraviti, i koju niko od običnog svijeta neće zaboraviti i koju će spominjati dok je dunjaluka."

Muavija je lično oporučio svojim namjesnicim i svome sinu Jezidu da lijepo postupaju sa Husejnom.

Jezidova tuga zbog Husejnove pogibije i postupanje sa njegovom porodicom

Prenosi se da je Jezid zaplakao kada mu je donesena Husejnova glava. Njenom donosiocu on reče: "Želio sam da mi ispoljite pokornost bez ubijanja Husejna, neka Allah proklete Ubejdullaha b. Zijada. Tako mi Allaha, da sam se ja sa njim susreo oprostio bih mu. Neka se Allah smiluje Husejnu." Zatim nastavi: "O Husejne, tako mi Allaha, da sam te ja susreo ne bih te ubio." Potom je zovnuo malog Aliju, Husejnova sina, i njegove žene, pa su uvedeni kod njega gdje su bili i uglednici Šama. Zatim se obrati Aliji: "Tvoj otac je prekinuo rodbinsku vezu, zanemario moje pravo i pokušao mi preoteti vlast. Allah je dao da se desi ono što si vidio." Zatim je naredio da se smjeste u njegovu kuću i da se snabdiju svime što im je potrebno. Poslije toga Jezid nije ni doručkovao ni večerao a da Alija nije bio u njegovu društvu. Nakon izvjesnog vremena on naredi Numanu b. Beširu da ih snabdije svim potrebštinama za put, te da im odredi dostojnu pratnju i uputi ih za Medinu.

Kada su htjeli da krenu Jezid zovnu Aliju, isprati ga i reče mu: "Allah te prokleo Ibn Merdžane, tako mi Allaha, da sam ga ja susreo udovoljio bih na svaki njegov zahtjev i trudio bih se svim silama da ga ne ubiju pa makar na tom putu izgubio nekog od svojih sinova. Međutim Allah je odredio da se desi to što se desilo. Piši mi ako budeš imao bilo kakvu potrebu."

Bilježi Ibn Kutejbe kada su Jezidu donijeli Husejnovu glavu, toliko je plakao da umalo nije izdahnuo. Sa njim su plakali i prisutni Šamljani tako da se mogao čuti povišen glas plača.
Bilježi Ibn Mesudi da je Ibn Zijad rekao Husejnovom ubici: "On je i po ocu i po majci najbolji čovjek i najbolji Allahov rob, zašto si ga ubio?" Zatim je naredio da mu se odsječe glava. (Pogledaj Murudžuz-zeheb, 3/141)

Spominje Taberi nakon što je do Ibn Zijada u večer dovedena Husejnova porodica on naredi da im se pripremi stan, opskrba i odjeća, a zatim ih uputi Jezidu.

Profesor Derveze, 8/384, kaže: Predaje koje govore o lijepom odnosu Ibn Zijada, a zatim i Jezida prema Husejnovom sinu, kćerima i ženama, o Jezidovom ustezanju od ubistva, plaču za njim i druženje njegove porodice sa Husejnovom porodicom su tačnije od predaja koje govore da su grubo i hladnokrvno postupili prema njima. U prilog tome ide i činjenica da uopšte nije došlo do žešćeg sukoba koji bi uzrokovao osvetu i ugrozio čast i živote djece i žena. To što se desilo bilo je nenamjerno i protiv njihove volje. U prilog tome mogu se navesti predaje koje bilježi Taberi i Ibn Kutejbe, a koje govore o međusobnom dopisivanju Jezida i Husejnova sina. Tome se može još dodati činjenica da u medinskoj revoluciji protiv Jezidove vlasti nije učestvovao Alija niti neko od njegovih rođaka. Jezid je oporučio svome vojskovođi da mu po ulasku u Medinu ukaže počast, da ga obavjesti da je od njega primio pismo te da su ga pokvarenjaci zabavili od njega, što je ovaj i učinio te mu je predao Jezidovo pismo. Pogledaj Tarih od Taberija, 4/379, i El-Imametu ves-sijase, 1/200.

Pa šta na kraju reći ako se ove predaje usporede sa predajama lažova koji spominju da je vrijeđan Ehlul-bejt i da su vođeni na devama bez povodaca nakon Husejnova šehadeta?! Nema sumnje da su to očite laži. Muhamedov ummet nikada nije ohalalio psovanje i vrijeđanje Hašimija. Protiv Husejna su se borili iz straha da im ne sruši vlast. Pošto je preselio time je afera i okončana, a njegova porodica otpremljena za Medinu. Rafidije zaboravljaju kako je došlo do takvog završetka. Nema sumnje da je Husejnovo ubistvo veliki grijeh i da njegov ubica, ali i svako ko je time zadovoljan, zaslužuje kaznu. Međutim, njegovo ubistvo nije manji grijeh od ubistva njegova oca niti čovjeka njegove sestre, Omera radijallahu anhu, niti ubistvo čovjeka njegove tetke Osmana ,radijallahu anhu. Zanimljivo da su ovi isti munafici iz Kufe ciljano pozvali Husejna da mu daju bej'u da bi ga potom napustili i uskratili mu pomoć. Oni su prouzrokovali njegovo ubistvo a zatim su izašli da ga navodno oplakuju.

Alu-bejt okrivljuje šije

Autor Et-Tuhfetu isna ašerije kaže: Prenosi veliki ši'itski učenjak ovog vremena Hibetudin Sihristani od Džahiza od Huzejme Esedija da je rekao: "Kada sam došao u Kufu slučajno sam ugledao Aliju b. Husejna kako sa djecom napušta Kerbelu i odlazi Ubejdullahu b. Zijadu. Tog dana sam vidio Kufljanke kako cjepaju džepove oplakujući Husejna. Čuo sam Aliju b. Husejna kako sićušnim glasom govori: 'O Kufljani, kako to da nas oplakujete a vi ste nas ubili!'

Vidio sam Zejneb bint Alij, radijallahu anha, a tako mi Allaha nije bilo boljeg govornika, kako kaže: 'O Kufljani, vi ste ološ i izdajice, vaš primjer je kao primjer one koja je rasplela svoju pređu nakon što je bila čvrsto ispletena. Vi ste oholi i mrzovoljni, uzrokujete proljevanje krvi i namigujete neprijateljima. Vi ste kao pođubrena njiva ili kao srebro u grobu. Kakvo ste samo zlo pripremili sebi. Neka se Allah rasrdi na vas i da vječno budete kažnjeni. Zar plačete? Tako mi Allaha plačite i treba da plačete. Puno plačite a malo se smijte, spasili ste se a ponijeli ste ljagu i sramotu koju nikada nećete sprati. "'

Da li je Jezid odgovoran za Husejnovo ubistvo?

Istoričar Derveze veli: Iz prethodno navedenog možemo zaključiti sljedeće: "Ne postoji opravdan razlog zbog kojeg bi Husejnovo ubistvo pripisali Jezidu. On nije naredio da mu se oružano suprostave, a pogotovo ne da ga ubiju. Ono što je Jezid naredio je da se okruži i da se ne bore protiv njega osim u slučaju da on započne borbu. Isto ovo bi se moglo reći i za Ubejdullaha b. Zijada. On je naredio svojim vojnicima da ga okruže, te da mu ga dovedu kako bi mu pružio ruku ili da se obaveže na prisegu Jezidu, čija je bej'a šerijatski punovažna. Ovako nešto se ne bi moglo pripisati čak ni vojskovođama pod čijom komandom je došlo do okršaja. Naprotiv, oni su svim srcem želili da ih Allah poštedi iskušenja borbe protiv Husejna, a kamoli da ga ubiju. Uložili su maksimalan trud da ga odobrovolje da se pokori Jezidu i da mu da bej'u. Pošto je Husejn odbio da se preda i da prihvati ono što su prihvatili i ostali muslimani, i pošto se silom suprostavio onda je borba protiv njega šerijatski i politički gledano bila dozvoljena." (Profesor Derveze, 8/383-384)
Neko bi mogao reći zar nije bila obaveza da Jezid i Ibn Zijad prime jedan od tri pravedna Husejnova uslova koje im je uslovio. Ti uslovi su: Prvo da se vrati odakle je i došao. Drugo da lično otiđe do Jezida. I treće da se priključi nekoj od vojnih postaja. Neki tvrde da predaje koje govore o ovim šartovima uopšte nisu tačne.

Bilježi Taberi predaju od Sema'na da je rekao: "Bio sam uz Husejna kada je napustio Medinu i otišao za Mekku, zatim kada se iz Mekke zaputio za Irak i nisam ga napuštao sve dok nije poginuo. Nikome ništa nije rekao u Medini, Mekki, u toku putovanja niti u logoru sve do dana pogibije a da to nisam čuo. Tako mi Allaha, nije im nudio ono što svijet govorka. Također im nije ponudio, kao što to svijet misli, da otiđe kod Jezida b. Muavije i da mu položi prisegu niti da se priključi nekoj vojnoj postaji muslimana. On je tom prilikom rekao: 'Pustite me da prošetam zamaljskim prostranstvom i da razmislim šta da naredim ljudima.'" (Mes'udi, str. 313).

Ovaj Husejnov zahtjev ne bi prihvatio niko ko se i najmanje razumije u politiku iz straha da ne podstakne svoje pristaše po pokrajinama na novi val pobuna i nereda. Međutim mišljenja smo da je u datoj situaciji najbolje rješenje bilo da su Ubejdullaha b. Zijad i njegovi ljudi opkolili Husejna i njegovu delegaciju i tako ih zadržali, a da su im dostavili sve potrebštine do vremena uspostave primirja i smirivanja situacije. To je bilo moguće izvesti jer su bili malobrojni, naime, njihov broj nije prelazio stotinu. Na taj način bi izbjegli borbu. Također su mogli pokušati na razne načine da ih razoružaju, međutim Allahova odredba je morala da se realizuje. Na kraju kažemo mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo. Molimo Allaha da uputi one koji svake godine oživljavaju uspomene na ovaj nemili događaj. Oni time uništavaju sebe na dunjaluku prije Ahireta a da to i ne osjećaju, pogotovo ako se zna da su Emevije davno nestali.

Na kraju ovog opasnog poglavlja navest ćemo riječi istoričara Izeta Derveza, 8/386, nakon što smo već citirali neke njegove stavke: Allaha pozivamo za svjedoka da ono što sam pisao nisam pisao iz pristrasnosti i mržnje prema Husejnu i Alu-Bejtu, naprotiv mi ih visoko poštujemo i cijenimo i volimo zbog njihove plemenite veze sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve selleme. Kao istoričari mi na osnovu onoga što smo uvidjeli nismo mogli pisati drugačije. Jer ono što smo spomenuli je plod predaja koje ove događaje tretiraju pravedno, logički, razumljivo i duševno nas smiruju.

Nisam ja jedini koji je došao do ovih zaključaka shodno pomenutim predajama. Mnogo je onih koji se slažu sa nama. U stvari sa nama se po ovom pitanju slaže svaki pravednik, onaj ko nije pristrasan i ko teži istini, pa makar pripadao različitim muslimanskim grupacijama.

Po ovom pitanju navest ćemo još mišljenje od velikog imama, Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao. Nakon što je naveo predaje u kojima su savjeti Husejnu da ne ide na put zbog opasnosti koje to putovanje povlači kao i mogućnosti pogibije, on kaže:

"Nije bilo koristi od tog izlaska, niti ovosvjetske niti onosvjetske. Njegovo putovanje i ubistvo je izazvalo nered koji se ne bi desio da je ostao. To što je namjeravao pribaviti korist i odagnati zlo nije postigao, naprotiv njegovim izlaskom i ubistvom zlo se uveliko povećalo a dobro smanjilo. I ne samo to, već se može reći da su ti događaji postali uzrokom velikog zla. Husejnovo ubistvo je najavilo sigurnu smutnju i nered." (Pogledaj Munteka min Minhadžis-sunne, str. 287-288).

0 vrijednosti ehlu bejta i obaveze prema njima i šta je obaveza prema njima i zabranjeno od pretjerivanja

Ehlu bejt je Muhammedova, sallallahu alejhi ve sellem, porodica kojima je zabranjena sadaka. Među njih spadaju; Alijina porodica, Džaferova porodica, Ukajlova i Abbasova porodica, sinovi Harisa ibn Abdul-Mutalliba, Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, žene i njegove kćeri zbog riječi Uzvišenog:
إِنَّمَا يُرِيدُ اللَّهُ لِيُذْهِبَ عَنْكُمُ الرِّجْسَ أَهْلَ الْبَيْتِ وَيُطَهِّرَكُمْ تَطْهِيرًا
«Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno očisti.» (Ahzab, 33)
Imam ibn Kesir, Allah mu se smilovao, kaže: «Onaj ko dobro prouči Kur'an ne sumnja da Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, žene ulaze u značenje riječi Uzvišenog: «Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno očisti.» Kontekst Kur'anskog kazivanja ukazuje na njih. Zbog toga u sljedećem ajetu poslije pomenutog kaže:«I pamtite Allahove ajete i mudrost, koja se kazuje u domovima vašim» Tj., radite po onome što Allah, Azze ve Dželle, objavljuje svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u svojim kućama od Kur'ana i sunneta. Ovo mišljenje zastupa Katade i drugi. Tj., spomenite ovu blagodat s kojom ste posebno odlikovane između ostalog svijeta, tj., da objava silazi u vašim kućama mimo ostalog svijeta. Aiša je siddika-iskrena, kćer Es-Siddika-iskrenog i najpreča je u pogledu ove blagodati. Na nju se pogotovo odnosi ova Allahova milost jer Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nije silazila objava dok je bio u postelji drugih žena mimo nje kao što je na to ukazao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Neki učenjaci kažu da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije oženio djevojku mimo nje i da sa njom prije nije uživao ni jedan čovjek pa zbog toga dolikuje da ona jedino bude odlikovana ovom počasti i visokim stepenom mimo ostalih njegovih, sallallahu alejhi ve sellem, žena. Ako se njegove žene smatraju od ehlu bejta-njegove porodice onda je njegova porodica preča ovom nazivu.


Ehlu sunnet i džemat vole ehli bejt tj., Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, porodicu, uzimaju ih za prijatelje i čuvaju Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, vasijet u pogledu njih u kojem je na dan Gadir huma rekao: «Opominjem vas Allahom u pogledu moje porodice.« Bilježi ga Muslim.

Ehlu sunnet ih voli i odaje im počasti jer to spada u ljubav prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i odavanje počasti njemu. Za sve to se uslovljava da budu sljedbenici sunneta i ustrajni na vjeri kao što su bili njihovi preci. Abbas i njegovi sinovi, Alija i njegovi sinovi. A što se tiče onih koji se suprostavljaju sunnetu i nisu ustrajni na vjeri nije dozvoljeno sa njima prijateljevati pa makar bili i od ehli bejta.

Stav ehli sunneta prema ehli bejtu je pravedan, vole i prijateljuju one koji su ustrajni na sunnetu i vjeri a odriču se onih koji se suprostavljaju sunnetu i koji su skrenuli sa pravog puta pa makar to bili pripadnici ehli bejta. To što je neko od Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, porodice i njegove familije neće mu ništa koristiti sve dok ne bude praktikovao vjeru i bude ustrajan na njoj.

Prenosi Ebu Hurejre da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustao kada mu je objavljen ajet: «I opominji svoju bližu rodbinu», i rekao: «O skupino Kurejšija, otkupite se, ja vam kod Allaha ništa ne mogu koristiti. O Abbase ibn Abdul-Mutallibe ja ti kod Allaha ništa neću moći pomoći, o Fatima kćeri Muhammedova traži mi šta hoćeš od imetka ja ti kod Allaha ništa neću moći pomoći.» Bilježi ga Buharija.

A u drugom hadisu stoji: «Koga uspore njegova djela neće ga ubrzati njegovo porjeklo.» Bilježi ga Muslim.

Ehlu sunnet i džemat se odriču pravca rafidija koji zastranjuju i pretjeruju u pogledu nekih pripadnika ehli bejta, te im pripisuju bezgrešnost. Odriču se i nasibija koji ispoljavaju neprijateljstvo spram dobrih pripadnika ehli sunneta te ih napadaju. Odriču se novotara koji slijede izmišljotine i pripadnike ehli bejta uzimaju kao posrednike u približavanju Allahu i smatraju ih bogovima mimo Allaha, Azze ve Dželle.

Ehlu sunnet u ovom i drugim poglavljima se drže umjerenosti i pravog puta u kojem nema zanemarivanja niti pretjerivanja, nemarnosti niti zastranjivanja u pogledu ehli bejta i drugih. Istinski sljedbenici ehli bejta koji su ustrajni na vjeri niječu svako zastranjivanje u pogledu njih i odriču se od fanatika. Alija, radijallahu anhu, je spalio u vatri fanatike koji su ga smatrali božanstvom. Ibn Abbas se složio oko ubijanja pomenutih fanatika s tim da je smatrao da ih je trebalo pogubiti sabljom a ne vatrom. Alija, radijallahu anhu, je tražio Abdullaha ibn Sebe'a (začetnika šija) vođu fanatika kako bi ga pogubio ali je on pobjegao i sakrio se.