Pogrešno shvatanje hadisa naše majke Aiše, radijallahu anha, o znanju

أخرجه مسلم في صحيحه، من حديث عَائِشَة رضي الله عنها قَالَتْ : أَلا أُحَدِّثُكُمْ عَنِّي وَعَنْ رَسُولِ اللهِ قُلْنَا: بَلَى. قَالَتْ: لَمَّا كَانَتْ لَيْلَتِي الَّتِي كَانَ النَّبِيُّ فِيهَا عِنْدِي، انْقَلَبَ فَوَضَعَ رِدَاءَهُ، وَخَلَعَ نَعْلَيْهِ، فَوَضَعَهُمَا عِنْدَ رِجْلَيْهِ، وَبَسَطَ طَرَفَ إِزَارِهِ عَلَى فِرَاشِهِ، فَاضْطَجَعَ. فَلَمْ يَلْبَثْ إِلاَّ رَيْثَمَا ظَنَّ أَنْ قَدْ رَقَدْتُ، فَأَخَذَ رِدَاءَهُ رُوَيْدًا، وَانْتَعَلَ رُوَيْدًا، وَفَتَحَ الْبَابَ فَخَرَجَ. ثُمَّ أَجَافَهُ رُوَيْدًا. فَجَعَلْتُ دِرْعِي فِي رَأْسِي، وَاخْتَمَرْتُ، وَتَقَنَّعْتُ إِزَارِي. ثُمَّ انْطَلَقْتُ عَلَى إِثْرِهِ. حَتَّى جَاءَ الْبَقِيعَ فَقَامَ. فَأَطَالَ الْقِيَامَ. ثُمَّ رَفَعَ يَدَيْهِ ثَلاَثَ مَرَّاتٍ. ثُمَّ انْحَرَفَ فَانْحَرَفْتُ. فَأَسْرَعَ فَأَسْرَعْتُ. فَهَرْوَلَ فَهَرْوَلْتُ. فَأَحْضَرَ فَأَحْضَرْتُ. فَسَبَقْتُهُ فَدَخَلْتُ. فَلَيْسَ إِلاَّ أَنِ اضْطَجَعْتُ فَدَخَلَ. فَقَالَ: «مَالَكِ؟ يَا عَائِشُ حَشْيَا رَابِيةً»، قَالَتْ: قُلْتُ: لاَ شَيْء. قَالَ: «لَتُخْبِرِينِي أَوْ لَيُخْبِرَنِّي اللَّطِيفُ الْخَبِيرُ»، قَالَتْ: قُلْتُ: يَا رَسُولَ اللهِ بِأَبِي أَنْتَ وَأُمِّي فَأَخْبَرْتُهُ. قَالَ: «فَأَنْتِ السَّوَادُ الَّذِي رَأَيْتُ أَمَامِي؟» قُلْتُ: نَعَمْ. فَلَهَدَنِي فِي صَدْرِي لَهْدَةً أَوْجَعَتْنِي. ثُمَّ قَالَ: «أَظَنَنْتِ أَنْ يَحِيفَ اللهُ عَلَيْكِ وَرَسُولُهُ؟»، قَالَتْ مَهْمَا يَكْتُمِ النَّاسُ يَعْلَمْهُ اللهُ، نَعَمْ. قَالَ: «فَإِنَّ جِبْرِيلَ أَتَانِي حِينَ رَأَيْتِ، فَنَادَانِي فَأَخْفَاهُ مِنْكِ. فَأَجَبْتُهُ. فَأَخْفَيْتُهُ مِنْكِ. وَلَمْ يَكُنْ يَدْخُلُ عَلَيْكِ وَقَدْ وَضَعْتِ ثِيَابَكِ وَظَنَّ وَظَنَنْتُ أَنْ قَدْ رَقَدْتِ. فَكَرِهْتُ أَنْ أُوقِظَكِ. وَخَشِيتُ أَنْ تَسْتَوْحِشِي. فَقَالَ: إِنَّ رَبَّكَ يَأْمُرُكَ أَنْ تَأْتِيَ أَهْلَ الْبَقِيعِ فَتَسْتَغْفِرَ لَهُمْ». قَالَتْ: قُلْتُ: كَيْفَ أَقُولُ لَهُمْ؟ يا رَسُولَ اللهِ قَالَ: «قُولِي: السَّلاَمُ عَلَىٰ أَهْلِ الدِّيَارِ مِنَ الْمُؤْمِنِينَ وَالْمُسْلِمِينَ وَيَرْحَمُ اللهُ الْمُسْتَقْدِمِينَ مِنَّا وَالْمُسْتَأْخِرِينَ. وَإِنَّا إِنْ شَاءَ اللهُ، بِكُمْ لَلاَحِقُونَ

Bilježi Muslim u svom Sahihu od Aiše, radijellahu anha, da je rekla: "Hoćete li da vam od Poslanika ispričam hadis?" "Svakako", rekosmo. Reče: "Jedne noći kad je Poslanikova reda bila da boravi kod mene Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se okrenuo i skinuo svoj ogrtač, te je papuče stavio pored svojih nogu. Rub svog izara (donji dio odjeće) je prostro po svojoj postelji i leže. Tako je proveo kratko vrijeme, misleći da sam zaspala, a zatim polahko uze svoj ogrtač, obuče papuče polahko, otvori vrata a zatim iziđe i zatvori ih polagano. Ja stavih svoj prekrivač-maramu na glavu i prekrih lice, (ar. ihtemertu), obukoh svoj ogrtač a zatim sam išla za njim dok nije došao do Bekije (groblja), gdje je dugo stajao a zatim je tri puta digao ruke. Zatim se okrenuo pa sam se i ja okrenula, zatim je požurio pa sam i ja požurila, pa je ubrzao a i ja sam ubrzala. Kada je stigao i ja sam stigla prije njega. Samo što sam uspjela leći on uđe i reče: "O Aiša zašto si zadihana?" "Nije ništa", rekoh. "Obavjesti me ili će me obavjestiti El-Latif El-Habir (Lijepi i Onaj ko je o svemu obavješten)", reče. Rekoh: "O Allahov Poslaniče, ti si mi draži i od oca i od majke, pa sam ga onda obavjetila (šta se zbilo)". "Ti si crnilo-sjenka koju sam vidio ispred sebe?" "Da", rekoh. Pa me je kucnuo u prsa tako da me je zaboljelo, te reče: "Zar si mislila da će Allah i Njegov Poslanik prema tebi nepravedno postupiti?" "Da, zaista, koliko god ljudi krili nešto Allah to zna", reče ona. On zatim reče: "Došao mi je Džibril, kada si vidjela (da sam ustao), pa me je zovnuo, a ja sam to sakrio od tebe, te sam mu se odazvao. Nije ulazio kod tebe (u sobu) jer si bila skinula svoju odjeću. Mislio sam da si već zaspala pa mi je bilo mrsko da te budim, a bilo me je strah da se ne uplašiš. Pa je rekao: "Tvoj Gospodar ti naređuje da iziđeš do stanovnika Bekije i da tražiš oprosta za njih." reče: Rekla sam: "Šta da im kažemo Allahov Poslanice?" Reci im: "Neka je selam na vlasnike kaburova od mu'mina i muslimana i neka se Allah smiluje onima koji su prije bili i onima koji će doći, i mi ćemo se ako Bog da vama pridružiti."


Imam Nevevi kaže: "Njene riječi u hadisu: "Da, zaista, koliko god ljudi krili nešto Allah to zna", reče ona. Ovako je u usulima-osnovama, i to je tačno. Kao da je htjela reći koliko god ljudi nešto krili Allah to zna, onda je sama potvrdila svoj govor rekavši: "Da." Završen citat. (Sahih Muslim sa komentarom od Nevevija, 7/44.)

Gdje je u ovom hadisu od početka do kraja izražena sumnja naše majke Aiše, radijellahu anha? Njene riječi: "Da, zaista, koliko god ljudi krili nešto Allah to zna, reče ona", su potvrda za znanje i to je u osnovama kako reče Nevevi. Da li bi, neuzubillahi, da je Aiša u ovoj situacija posumnjala Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na to prešutio a da to ne negira?

Ako bi neko rekao da je to zbog njena džehla (neznanja), odgovor na to bi glasio: Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je negirao i žestoko ukorio novajlije u islamu u priči o Zatu Envat i poistovjetio ih sa Israelićanima kada su rekli Musau: "Napravi i ti nama boga kao što oni imaju bogove." Zatim je ukorio onog koji mu je rekao: "Što hoće Allah i što ti htjedneš", rekavši: "Zar si me učinio sudrugom Allahu? Reci: 'Što hoće Allah sam.'" Razlog zbog kojeg su pali u ovo je džehl (neznanje). Zašto Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije negirao Aiši? Ona je odgojena u kući poslanstva, koja je bila njena kuća i u kojoj se učio Kuran i spominjala mudrost (sunnet). Ona je Allahovom dobrotom bila muslimanka još od mekkanskog perioda, a nije bila od novih pristalica islama. Da je ovim svojim obraćanjem napravila prekršaj Poslanik bi je ukorio, jer, nije dozvoljeno odgađati dokaze i pojašnjenja u vremenu kada za to postoji potreba.

Ibn Kudame kaže: "Nema razilaženja oko tog da nije dozvoljeno odgađati dokaze i pojašnjenja u vremenu kada za to postoji potreba." Završen citat. (Pogledaj "Revdatu nazir ve džunetul-munazir".)

Ševkani u pogledu odgađanja dokaza u vremenu kada postoji potreba za njima kaže: "Znaj da svi šerijatski tekstovi koji su u obliku: mudžmela* , ama -općeg, medžaza, muštereka, višeznačnih glagola i mutlaka kojima treba bejan -pojašnjenje, znaj ako okasni pojašnjenje u pogledu pomenutih termina, to se može promatrati kroz dvije situacije. Prvo. Da kasni bejan u vremenu kada postoji potreba za njim. To je vrijeme u kojem ako okasni bejan-pojašnjenje onda mukellef-obveznik nema mogućnosti da spozna sadržinu hitaba-govora. Kada su u pitanju trenutni vadžibi, koje treba izvršiti, po tom pitanju (kašnjenje) nije dozvoljeno. Jer, činjenje nečeg bez znanja je zabranjeno po svima koji su mišljenja o zabrani teklifa-šerijatske obaveznosti u pogledu stvari koje čovjek nije u stanju učiniti. A što se tiče onih koji dozvoljavaju teklif, mimo stvari koje čovjek nije u stanju učiniti, oni su samo mišljenja da je to dozvoljeno ali ne i da se čini. Tako da se mišljenje obije strane svodi na ne činjenje istog i oko toga se slažu. Otuda Ebu Bekr Bakalani navodi idžma' o zabrani istog.

Ibn Sem'an kaže: "Nema razilaženja oko toga da nije dozvoljeno kasniti sa bejanom-objašnjenjem u vremenu potrebe za njim kod same radnje i nema razilaženja oko njegove dozvole (odgađanja) do vremena radnje (koja ne zahtjeva trenutačno izvršenje.)." Iršadul-fahul, str 173

Vidimo da se ulema slaže da nije dozvoljeno kasniti sa bejanom u vremenu potrebe za njim, tj. u vremenu kada šerijat zahtjeva izvršavanje neke radnje. A što se tiče kašnjenja bejana u pogledu vadžiba, za koje šerijat ne zahtjeva trenutačno izvršavanje, u odnosu na vrijeme dostavljanja hitaba pa do vremena kada treba uraditi neko djelo, onda treba istaći da su mnogi učenjaci to dozvolili, zato obrati pažnju na ovu razliku. Sigurno se zna da je u pogledu akaida potreban hitan bejan i pojašnjenje, jer je obaveza u to vjerovati i jer je to šart za ispravnost imana od prvog momenta kako bi dotični čovjek ušao u ovu vjeru. A što se tiče prethodnog hadisa, u njemu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ukorio Aišu, radijellahu anha, zbog onog što je rekla, što sigurno upućuje da nije napravila šerijatski prekršaj. Jer, ne postojanje bejana-pojašnjenja, na mjestu i vremenu kada bi trebao biti, upućuje na nepostojanje, (potrebe za tim jer nije ni bilo prekršaja).

* Mudžmel je izraz koji se koristi u terminologiji usuli-fikha. Ako određen govor podrazumijeva samo jedno značenje takav se naziva "nass". Ako upućuje na dva moguća značenja ili više onda neko značenje mora biti izražajnije na koje bi se pomenuti tekst odnosio i to se zove "zahif. Nasuprot zahira je "muhtemel" što znači jedno od mogućih značenja. Tako npr. izraz lav u arapskom označava divlju, krvoločnu životinju i to je zahir, ali bi mogao imati i značenje hrabrog čovjeka i to bi bilo muhtemel značenje. Ali, ako se ne može ocjeniti koje značenje preovladava u nekom tekstu onda se takav izraz oslovljava kao "mudžmel". Pogledaj "Muzekeru"'od šejha Muhameda Emina Šenkitija.

*Medžaz ukratko rečeno označava preneseno značenje nekog govora. Definicija medžaza: "To je izraz koji se koristi na mjestu mimo svog osnovnog mjesta na ispravan način."

*Mutlak : "Izraz koji označava jednog ali ne tačno određenog."

*Bejan je također izraz iz usuli-fikaha. Bejan i mubin su nasuprot mudžmela. Bejan ima više definicija jadna od njih je: «Izvođenje nečeg iz nejasnoće u jasnoću.

Odvraćanje od zla je od imana

عن أبي سعيد الخدري رضي الله تعالى عنه قال سمعت رسول الله صلى الله عليه وسلم يقول من رأى منكم منكرا فليغيره بيده فإن لم يستطع فبلسانه فإن لم يستطع فبقلبه وذلك أضعف الإيمان رواه مسلم
Od Ebu Seida el-Hudrija, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: "Čuo sam Allahovog Poslanika, alejhis-selam, da je rekao: 'Ko od vas vidi neko zlo, neka ga ukloni rukom, a ako to ne može, neka to onda učini svojim jezikom. Ako ni to ne može, onda (neka to osudi) svojim srcem, ali je to najslabiji oblik imana (vjerovanja)."'Muslim, 49.

Hadis sličan ovom bilježi Muslim od Ibn Mesuda, radijallahu anhu. U njemu stoji da je Vjerovjesnik, alejhis-selam, rekao:

ما من نبي بعثه الله في أمة قبلي إلا كان له من أمته حواريون وأصحاب يأخذون بسنته ويقتدون بأمره ثم إنها تخلف من بعدهم خلوف يقولون ما لا يفعلون ويفعلون مالا يؤمرون فمن جاهدهم بيده فهو مؤمن ومن جاهدهم بلسانه فهو مؤمن ومن جاهدهم بقلبه فهو مؤمن وليس وراء ذلك من الإيمان حبة خردل
"Kojeg god je Vjerovjesnika Allah prije mene poslao on je imao svoje drugove i pomagače iz redova svog naroda. Oni su se povodili za njim i slijedili njegova naređenja. Zatim bi ih nasljeđivala pokoljenja koja su govorila ono što nisu radila. Pa, ko se bude borio protiv njih svojom rukom on je vjernik. Ko se bude borio protiv njih svojim jezikom i on je vjernik. A ko se bude borio protiv njih svojim srcem i on je vjernik. Iza toga više nema ni koliko zrno vjerovanja." Muslim, 50.

Hadisi govore o obavezi borbe protiv zla, u zavisnosti od mogućnosti koje čovjek posjeduje, i da je najniži stupanj vjerovanja osuda zla srcem i taj stupanj je nužan jer ako neko ni srcem ne osuđuje zlo, to je dokaz da je iman nestao iz njegova srca.


Ebu Džehifa prenosi da je Alija, radijallahu anhu, rekao: "Prva stvar u kojoj ćete vi nadjačati na putu džihada jeste džihad rukom. Zatim džihad jezikom. Zatim džihad srcem. Pa čije srce ne bude u stanju prepoznati dobro i osuditi zlo, takav je izokrenuo prave vrijednosti."

Ibn Mesud, radijallahu anhu, je čuo nekog čovjeka kako govori: "Propali su oni što ne naređuju dobro i ne zabranjuju zlo!" Ibn Mesud mu reče: "Propali su oni koji srcem ne prepoznaju dobro ili zlo", aludirajući na to da je prepoznavanje dobra i zla srcem vjerska obaveza (farz) svakom muslimanu i niko ne predstavlja izuzetak u vezi s tim pitanjem. Ko to ne bude činio propao je.

Sprečavanje zla jezikom ili rukom postaje obavezom u ovisnosti od čovjekovih mogućnosti. Ibn Mesud, radijallahu anhu, kaže: "Uskoro će doći vrijeme pa ko ga od vas doživi gledat će zlo a neće moći ništa osim da Allah zna da njegovo srce to prezire."

Irs ibn Umejra, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, alejhis-selam, rekao: "Kada se počini grijeh negdje na zemlji, onaj ko bude tu prisutan i osudi ga jeste kao i onaj koji nije bio tu prisutan. A onaj ko ne bude tu prisutan, ali ga odobri jeste kao onaj koji je bio prisutan a nije ga osudio." Ebu Davud, 4345.

Dakle, ko prisustvuje činjenju nekog grijeha i to prezre svojim srcem on će se smatrati kao da je bio odsutan ako nije bio u stanju da to spriječi jezikom ili rukom. A ko nije tome prisustvovao, ali to odobrava i ne poriče ga, on je poput onoga koji je tome prisustvovao ali to nije osudio ili spriječio i pored mogućnosti da to učini, jer je zadovoljstvo grijesima najgori stepen harama pošto tu izostaje poricanje srcem, a to je farz svakom muslimanu i tu nema izuzetaka, bez obzira na situaciju.

Što se tiče sprečavanja zla rukom i jezikom, to treba biti u skladu s mogućnostima, kao što se to jasno potvrđuje u predanju koje prenosi Ebu Bekr es-Siddik, radijallahu anhu, u kojem Vjerovjesnik, alejhis-selam, kaže: "Svaki narod u kojem se čine grijesi i u mogućnosti je da ih spriječi, a to ne učini, uskoro će ih Allah obuhvatiti Svojom kaznom." Ibn Madža, 4005.U predanju koje prenosi Š'ube stoji: "Svaki narod u kojem se čine grijesi a oni koji ih čine su većina..."

Ebu Seld el-Hudri, radijallahu anhu, kaže da je čuo Poslanika, alejhis-selam, kako kaže: "Zaista će Allah upitati čovjeka na Sudnjem danu: Šta te je spriječilo da porekneš zlo kada si ga vidio?' Pa ako Allah prihvati dokaz Svojeg roba, čovjek će reći: 'Gospodaru, Tebi sam se nadao a od ljudi sam odustao!"' Ibn Madža, 4017.

Imam Ahmed bilježi predanje: "...zaista nikome to neće ubrzati smrt niti mu udaljiti opskrbu ako kaže istinu ili opomenu Veličanstvenom." Tirmizi,2192

Imam Ahmed i Ibn Madža bilježe da je Božiji Poslanik rekao: "Nemojte omalovažavati sami sebe". Rekoše: "Božiji Poslaniče, kako mi možemo sebe omalovažavati?" "Tako što ćete se naći u prilici kada treba pričiti o nekoj Allahovoj odredbi, a vi ćete prećutati. Allah će reći: 'Šta te je spriječilo da kažeš o Meni to i to?' Rob će odgovoriti: 'Plašio sam se ljudi', a Allah će mu kazati: 'Mene si se trebao više plašiti'."" Ibn Madža, 4008, Ahmed, 3/30, 47 i 73. Sened ovog hadisa je slab.

Ova dva hadisa ukazuju na to da je osudu ovih stvari sprečavalo samo opći strah, a ne neposredni strah koji bi spriječio tu osudu.

Seid ibn Džubejr rekao je Ibn Abbasu: "Da li trebam vladaru naređivati dobro i da ga sprečavam od zla?" On mu odgovori: "Ako se bojiš da će te ubiti, nemoj." Seid pripovijeda da je još dva puta to isto pitao, a Ibn Abbas mu je isto odgovarao. Na kraju mu je rekao: "Ako to moraš učiniti, onda to uradi samo zbog onog što je između tebe i njega."

Tavus pripovijeda da je neki čovjek došao Ibn Abbasu i upitao: "Zašto da ne odem kod onog vladara i da ga odvratim od zla i da mu naredim dobro!?" Ibn Abbas odgovori: "Nemoj da ti budeš povod njegove smutnje." Ovaj upita: "Ako mi naredi grijeh?" Ibn Abbas reče: "Da li je to ono što želiš? Eh, tada se pokaži muškarcem."

Ovo je dokaz da je džihad protiv nepravednih vladara borba rukom, silom, međutim, imam Ahmed opovrgava vjerodostojnost Ebu Davudovog hadisa i kaže da je to u suprotnosti s hadisom u kojem Poslanik, alejhis-selam, naređuje strpljenje s nepravednim vladarima.

Međutim, na to se može replicirati time da promjena zla rukom kod vladara ne obavezuje oružanu borbu. Čak i Ahmed u jednom predanju od Ebu Saliha veli: "Promjena rukom ne znači borbu sabljom i oružjem."

Borba protiv nepravednih vladara znači rukom odstraniti vjerom pokuđena djela koja oni čine, kao npr. prolijevanje njihova vina, razbijanje njihovih sredstava koja odvraćaju od prisebnosti itd., da se rukom spriječi nepravda koju su oni naredili, ako se to u mogućnosti učiniti. Sve je to dozvoljeno i ne smatra se zabranjenim oblikom borbe niti zabranjenom pobunom. Najviše čega se treba bojati u ovom slučaju jeste to da onaj koji to primijeni ne bude ubijen. A što se tiče oružanog ustanka protiv njih, tu postoji bojazan od bespotrebnog prolijevanja nevine muslimanske krvi.

Dakle, ako postoji bojazan da će nečije negiranje zla vladarima proizvesti loše posljedice za njegovu porodicu i komšije, onda se u tom slučaju ne treba to raditi jer loše posljedice tog djela, tj. štetu osjećaju i drugi. To je stav Fudajla ibn Ijjada i drugih. Isto tako, ko se bude bojao za sebe njihove sablje, biča, hapšenja, deportacije ili uzurpacije imetka, s njega spada dužnost naređivanja dobra ili sprečavanja zla prema njima. To je stav Malika, Ahmeda i Ishaka. Imam Ahmed dodaje: "Ne staje se ispred sultana jer je njegova sablja isukana."

Ibn Šibrima, rahimehullah, rekao je: "Naređivanje dobra i zabranjivanje zla jeste poput džihada. Jednom je dužnost (vadžib) da se strpi nad dvojicom neprijatelja i haram mu je pobjeći ispred njih. Međutim, ako ih je više, nije mu zabranjeno da ih izbjegne."

Bojazan od psovke i slušanja ružna govora ne spada u dužnost sprečavanja zla. O tome se Ahmed jasno izjasnio. A ukoliko je čovjek u stanju izdržati fizičku torturu, onda je to bolje. I tu je Ahmed imao jasan stav.

Ahmed je upitan: "Zar nije preneseno da je Poslanik, alejhis-selam, rekao: 'Vjerniku nije dozvoljeno da se ponižava...'"" Ibn Madža, 4016.tj. da sebe izlaže patnjama koje ne može podnijeti!? Rekao je: "Ovo se ne odnosi na tu situaciju."

Govor Ahmeda potvrđuje hadis Seida, radijallahu anhu, u kojem Vjerovjesnik, alejhis-selam, kaže: "Najbolji je džihad reći istinu u lice nepravednom vladaru." Ibn Madža, 482

Što se tiče hadisa: "Vjerniku nije dozvoljeno da se ponižava..." jasno se vidi da je riječ o čovjeku koji je svjestan da ne može podnijeti iskušenja niti se strpjeti nad njima. Takvom nije dozvoljeno suprotstaviti se vladarima i to je zaista tako. Prema tome, spomenuti hadis odnosi se na čovjeka koji zna da to može podnijeti i izdržati. To mišljenje zastupaju neki od imama kao što su Ahmed, Sufjan, Fudajl bln Ijad i drugi. Prenosi se od Ahmeda nešto o ovom pitanju iz čega se razumije da je u spomenutom slučaju dovoljno zlo osuditi srcem.

Ebu Davud bilježi da je Ahmed rekao: "Nadamo se da ako neko to osudi srcem, spasit će se, a ako to porekne rukom, to će biti bolje." Ova izjava odnosi se na stanje postojanja straha kod čovjeka od suprotstavljanja vladarima.

Radi Ebu Ja'la prenosi dva predanja od Ahmeda, a u jednom od njih govori se da je čovjek obavezan sprečavati zlo, pa makar i znao da onaj ko ga čini neće prihvatiti njegov savjet, i opredijelio se za predanje gdje se to obavezuje. To je ujedno mišljenje većine učenjaka. Neki od selefa upitani o ovome rekli su: "Učini to da ti bude opravdanja kod Allaha". To je isto poput onih koji su osuđivali one koji su se ogriješili o subotu, te su rekli onima koji su im prigovarali:

لِمَ تَعِظُونَ قَوْمًا ۙ اللَّهُ مُهْلِكُهُمْ أَوْ مُعَذِّبُهُمْ عَذَابًا شَدِيدًا ۖ قَالُوا مَعْذِرَةً إِلَىٰ رَبِّكُمْ وَلَعَلَّهُمْ يَتَّقُونَ
"...zašto opominjete narod koji će Allah uništiti ili ga teškom kaznom kazniti?" oni odgovoriše: "Da bismo se pred Gospodarom vašim opravdali i da bi se oni grijeha klonili." (El-A'raf, 164)

Ima i predanja na osnovu kojih se dokazuje da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla neobavezno ukoliko se ustanovi da neće biti korisno.

Bilježi se u Sunenu Ebu Davuda, Ibn Madže i Tirmizija od Ebu Salebija da je bio upitan: "Šta kažeš za ovaj ajet: 'O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na Pravom putu, neće vam nauditi onaj koji je zalutao.'" (El-Maide, 105.) Rekao je: "Pitao sam o njemu stručnjaka, tj. Ibn Abbasa pa mi je rekao: Tako mi Allaha, pitao sam o njemu Poslanika, alejhis-selam, pa je rekao: 'Naređujte dobro i sprečavajte zlo sve dok ne vidite da se škrtost obožava, strasti slijede, dunjaluku daje prednost i da je svako svojim mišljenjem zadivljen. Tada se brini samo o sebi i okani se svjetine."'! Hadis je hasen kako sam to ustanovio u svom djelu El-Kabidune alel džemri.

Abdullah ibn Amr kaže: "Sjedjeli smo kod Poslanika, alejhis-selam, kada je govorio o smutnji, pa nam je rekao: 'Kada vidite ljude kako zanemaruju svoje ugovore i kada im pomanjka povjerenja i kada budu ovako (pa je isprepleo svoje prste).'Ja mu rekoh: 'Kako da se ponašam tada, dabogda me Allah učinio tebi najprečim?' On odgovori: 'Drži se svoje kuće, pazi na svoj jezik, radi ono što znaš da je dobro a kloni se onoga što znaš da je loše i brini se samo o sebi i okani se običnog svijeta." Ebu Davud, 4343.

Prenosi se da su neki od ashaba o ajetu: "O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na Pravom putu, neće vam nauditi onaj koji je zalutao..." (El-Maide, 105) rekli: "Još njegovo značenje nije došlo, ono će doći neposredno pred Sudnji dan."

Ibn Mesud, radijallahu anhu, rekao je: "Kada se vaša srca i mišljenja raziđu, i kada se podijelite u grupe mnoge, i kada se međusobno sukobite, neka se čovjek sam sebi obrati. To je tumačenje ovog ajeta." Ibn Omer, radijallahu anhu, kaže: "Ovaj se ajet odnosi na one poslije nas. Kada budu govorili, njihov se govor neće pri-hvatati."

Džubejr ibn Nufejr prenosi da su neki od ashaba govorili: "Kada vidiš kako ljudi škrtare, slijepo strast slijede, i kada svako bude impresioniran svojim razmišljanjem, onda povedi brigu o sebi. Neće ti naškoditi onaj koji je zalutao ako si ti na Pravom putu."

Mekhul, rahimehullah, kaže: "Njegovo značenje još nije došlo. Kada se savjetodavac prestravi a savjetovani odbije bilo kakav savjet, povedi brigu o sebi. Neće ti naškoditi onaj koji je zalutao ako si ti na Pravom putu." Sve spomenuto odnosi se na one koji nisu u mogućnosti naređivati dobro ili se boje posljedica koje mogu proisteći iz toga. Takvom čovjeku to nije obaveza. Izjava Ibn Omera jasno govori da ukoliko opominjač shvati da se njegovo opominjanje neće prihvatiti, dužnost naređivanja dobra i zabranjivanja zla spada s njega. A'o tome je preneseno predanje i od Ahmeda. Imam Evzai, rahimehullah, rekao je: "Upozoravaj onog za koga smatraš da će to prihvatiti od tebe."

Riječi Poslanika, alejhis-selam, o čovjeku koji poriče zlo samo svojim srcem: "...to je naslabiji oblik njegovog vjerovanja" ukazuju na to da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla odlika islamskog vjerovanja. Dakle, ko je god u mogućnosti praktikovatl neku od odlika imana bolji je od onoga koji je zbog nemoći ne praktikuje. To potvrđuje i hadis koji govori o ženama: "...nedostatak (njenog praktikovanja) vjere je što ona danima i noćima ne klanja..." Muslim, 79. Ovdje je riječ o periodu menstruacije kada je ženi zabranjeno obavljanje namaza. To je njen nedostatak u vjeri. Dakle, ko je u stanju praktikovati vadžib pa ga izvrši bolji je od onog koji to nije u mogućnosti učiniti i ne učini ga, pa čak ako imadne i opravdan razlog za to, a Allah najbolje zna.

Riječi Poslanika, alejhis-selam: "Ko od vas vidi zlo..." jasno govore da je sprečavanje zla povezano samo s njegovom vizuelnom percepcijom. Ukoliko je zlo prikriveno i čovjek ga ne vidi, ali sazna za njega, ovdje se od Ahmeda prenosi više predanja u kojima se kaže da mu se on neće suprotstavljati niti će istraživati ono što mu je sumnjivo. U drugom predanju se prenosi da on treba otkriti skriveno ako se uvjeri da je to zlo. Npr. ako čuje zabranjenu pjesmu ili muziku i sazna za mjesto gdje se to održava, dužnost mu je da to spriječi jer se on uvjerio u zlo i saznao njegovo mjesto. Prema tome, on se u takvoj situaciji smatra kao onaj koji vidi zlo. O tome se Ahmed jasno izjasnio: "A ako ne sazna mjesto zla, nije dužan da ga spriječi."

Što se tiče preskakanja zidova, da li je to obavezno za one koji saznaju da su se iza njih okupili ljudi da rade zlo ili nije? Neki od imama su to osudili kao npr. Sufjan es-Sevri i drugi smatrajući da je to vrsta zabranjenog uhođenja.

Neko je rekao Ibn Mesudu: "Onom čovjeku kaplje vino s brade!" On im je odgovorio: "Allah nam je zabranio uhođenje (ljudi)."

Kadi Ebu Ja'la u svom djelu El-Ahkamus-sultanijje rekao je: "Ako o zlu koje se uglavnom radi tajno obavijesti povjerljiv, a u njemu se krši neka svetinja koja se ne može nadoknaditi nakon što se desi kao npr. blud i ubistvo, u tom slučaju je dozvoljeno uhođenje, njegovo otkrivanje i raspitivanje o njemu iz opreznosti da se ne pogazi svetinja koja se ne može nadomjestiti nakon što se desi. A ako zlo bude na manjem stepenu od spomenutog, onda nije dozvoljeno uhođenje niti njegovo razotkrivanje."

Zlo koje treba osuđivati jeste zlo na osnovu kojeg postoji konsenzus. Što se tiče zla o kojem nemamo konsenzus, neki od hanbelijskih pravnika smatraju da se ono ne treba osuđivati ako ga čovjek učini kao mudžtehid ili imitator (mukallid) koji slijedi nekog mudžtehida na dozvoljen način.

Kadi Ebu Ja'la u spomenutom djelu smatra ako je razilaženje o nekom pitanju zanemarujuće, to je onda izuzetak, takvo zlo treba osuđivati. Ovo je slučaj ako nešto vodi ka zlu, oko kojeg imamo suglasnost učenjaka, da je zlo poput novčane kamate, oko čega postoji neznatno razilaženje kod islamskih učenjaka. Ta vrsta kamate vodi kreditnoj kamati koja je zabranjena konsenzusom. Isti je slučaj i s privremenim brakom koji vodi ka bludu. Ishak ibn Šakila, rahimehullah, tvrdi da je privremeni brak (nikabul-mut'd), očevidan čin bluda.

Ibn Betta, rahimehullah, rekao je: "Brak se neće poništiti ako ga je kadija legalizovao na osnovu nekih svojih osnovanih tumačenja, osim u slijedećim situacijama: ako je legalizovao čovjeku privremeni brak (mut'a) i ako je dozvolio čovjeku nakon što je dao ženi neopozivi brak jednom riječju i prije nego što se udala za drugog čovjeka da mu se vrati. Svi takvi sklopljeni brakovi će se poništiti, a oni koji su ih prihvatili bit će kažnjeni."

Od Ahmeda se prenosi da treba osuditi onoga ko igra šah. Kadi to tumači da se ovo odnosi na onoga ko ga igra bez idžtihada, tj. ako je mudžtehid mora imati za to svoje objašnjenje ili ako ne slijedi u tome ničije mišljenje na način kako je to dozvoljeno.

Međutim, sve je to diskutabilno jer se prenosi od njega da se jasno odredio o pitanju kažnjavanja onoga ko pije liker, a u vezi s čime nemamo jedinstven stav kod islamskih učenjaka, da li je zabranjen ili nije. Izvršenje fiksne šerijatske kazne jeste najveći stepen borbe protiv zla. Međutim, i pored toga onaj ko pije liker ne smatra se, po Ahmedu, fasikom, onim kome se ne prima šehadet na sudu. Sve to ukazuje da on osuđuje svako zlo o kojem postoji razilaženje kod islamskih učenjaka, pa makar ono bilo i neznatno jer sunnet ukazuje da je liker zabranjen i da onaj ko ga pije ne postaje fasik. Allah najbolje zna.

Isto tako, prenosi se da imam Ahmed smatra obaveznim odvratiti čovjeka od nepotpunog obavljanja namaza kada ruku i sedždu ne izvrši kako je to propisano, i pored toga što ne postoji jedinstven stav o obaveznosti toga kod islamskih učenjaka.

Znaj da se odvraćanje od zla i naređivanje dobra ponekad čini zbog nade u Allahovu nagradu, a ponekad zbog straha od Njegove kazne. Ponekad iz srdžbe zbog prelaženja Allahovih granica, a ponekad iz milosti prema ljudima i želje da se izbave iz onog zbog čega su sebe izložili Allahovoj srdžbi na ovom i budućem svijetu. Ponekad se to radi zbog veličanja Allaha i ljubavi prema Njemu. On je zaslužan naše pokornosti. On ne zaboravlja. On je zahvalan i ne poriče. On prašta prelaženje Njegovih granica žrtvovanjem života i imetka. Neki selefi su govorili: "Volim da svi ljudi budu pokorni Allahu, pa makar mi moje meso škarama raščupali."

Abdul Melik bin Omer bin Abdulaziz je rekao svom ocu: "Volio bih kada bismo ja i ti bili skuhani u loncima na Allahovu putu."

Ko shvati ovo stanje sve poteškoće i nevolje s kojima se susreće na Allahovu putu postat će mu zanemarujuće. Možda će neko i moliti Allaha za onog koji ga muči i maltretira, kao što je učinio Vjerovjesnik, alejhis-selam, kada ga je njegov narod sramno isprebijao. On je svojom rukom brisao krv s lica govoreći: "Gospodaru moj, oprosti mom narodu. Oni zaista ne znaju!" Buhari, 6/514, Muslim, 1792.

Dakle, jasno se vidi potreba blagosti prilikom osuđivanja zla. Sufjan es-Sevri rekao je: "Ne treba niko naređivati dobro niti zabranjivati zlo osim onaj kod koga se nađu tri vrline: blag kod naređivanja, blag kod zabranjivanja, pravedan kod naređivanja, pravedan kod zabranjivanja, znan o onome što naređuje i znan o onome što zabranjuje."

Ahmed ibn Hanbel rekao je: "Ljudi trebaju diplomatiju i blagost pri naređivanju dobra, a odbijaju bilo kakvu surovost."

Rekao je također: "Prijatelji Ibn Mesuda, kada bi prolazili pored naroda koji bi radio nešto što su osuđivali, govorili bi: 'Polahko, Allah vam se smilovao, polahko Allah vam se smilovao.'"

Također je rekao: "Dobro treba naređivati blago i učtivo. Pa, ako mu reknu oni koje poziva ono što mu se ne sviđa neka se ne ljuti kako se ne bi razumjelo da to čini radi sebe."

A Allah najbolje zna.

Ibn Redžeb el-Hanbeli

„Svi ste vi zalutali osim onoga koga Ja uputim“

يا عبادي كلكم ضال إلا من هديته فاستهدوني أهدكم
„Robovi moji, svi ste vi zalutali osim onoga koga Ja uputim, pa tražite uputu od Mene, uputit ću vas“. (Muslim, 2577)

Riječi Uzvišenog: كلكم ضال إلا من هديته - "...svi ste vi zalutali osim onoga koga Ja uputim..." Neki ljudi smatraju da je ovaj hadis u kontradiktornosti s hadisom Ijjada ibn Imara u kojem Vjerovjesnik, alejhis-selam, veli:

"Uzvišeni Allah, kaže: "Stvorio sam ljude kao iskrene vjernike... te ih šejtani u stranputicu odvedoše."

Međutim, hadis nije u kontradiktornosti. Allah je stvorio ljude sklone primanju i prihvatanju islama. Pripremio ih je za to a ne za neku drugu vjeru. Ta sklonost je kod čovjeka vrlo snažna, ali i pored toga nužno mu je da se istinski poduči i upozna s učenjima islama, jer prije edukacije onaj ko nije educiran ne zna ništa. To i Kuran potvrđuje u slijedećem ajetu:

والله أخرجكم من بطون أمهاتكم لا تعلمون شيئا
"Allah vas iz utroba majki Vaših izvodi, vi ništa ne znate..." (En-Nahl, 78.)

Uzvišeni Allah kaže svom Poslaniku, alejhis-selam:

ووجدك ضالا فهدى
"I za pravu vjeru nisi znao, pa te je na Pravi put uputio." (Ed-Duha, 7.)

Aludira se na to da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Kur'ana nije poznavao znanje i mudrost koje su došle u njemu. To se potvrđuje i slijedećem ajetu:


وكذلك أوحينا إليك روحا من أمرنا ما كنت تدري ما الكتاب ولا الإيمان ولكن جعلناه نورا نهدي به من نشاء من عبادنا
"Na takav način Mi i tebi objavljujemo ono što ti se objavljuje. Ti nisi znao šta je Knjiga niti si poznavao vjerske propise, ali smo je Mi učinili svjetlom pomoću kojeg upućujemo one robove Naše koje želimo..." (Eš-Šura, 53.)

Znači čovjek se rađa stvoren i sklon da prihvati istinu, pa ako ga Allah uputi, učini mu nekoga kao povod ko će ga podučiti Uputi i on nakon toga postaje upućen djelom nakon što je bio upućen snagom (kaderom). A ako ga Allah zanemari, odredi mu nekoga ko će ga naučiti onome što će izmijeniti njegov urođeni instinkt vjere u Allaha. O tome je Poslanik, alejhis-selam, govorio u slijedećem hadisu:

كل مولود يولد على الفطرة فأبواه يهودانه وينصرانه ويمجسانه
"Svako dijete se rađa u fitri ( prirodnoj vjeri ), pa ga roditelji učine židovom, kršćanom ili medžusijom." Buhari, 3/219. i Muslim, 2658.

Što se tiče vjernikova traženja upute od Allaha, treba znati da postoje dvije vrste upute:

1. načelna uputa. To je uputa ka islamu i imanu i nju posjeduje svaki vjernik;

2. detaljna uputa preko koje vjernik spoznaje detalje osnovnih dijelova imana i islama, i koja mu pomaže da to izvršava. Ovo je uputa koja svakom vjerniku danonoćno treba. Zbog toga je Allah naredio Svojim robovima da na svakom rekatu svog namaza uče: اهدنا الصراط المستقيم - "Uputi nas na Pravi put." (El-Fatiha, 6.)

Poslanik, alejhis-selam, učio je u noćnoj dovi:

اهدني لما اختلف فيه من الحق بإذنك إنك تهدي من تشاء إلى صراط مستقيم
"Uputi me ka Istini oko koje se ljudi razilaze, Tvojom dozvolom, Ti zaista upućuješ koga hoćeš na Pravi put." (Muslim, 770)

To je i razlog da onom koji kihne nazdravimo: يهديكم الله - "Neka vas Allah uputi", kako je to zabilježeno u sunnetu Vjerovjesnika, alejhis-selam. To negiraju neki irački pravnici smatrajući da nije potrebno za muslimana doviti da bude upućen na Pravi put. Međutim, većina učenjaka ih ne podržava, povodeći se za sunnetom koji govori o tome.

Poslanik, alejhis-selam, naredio je Aliji, radijallahu anhu, da od Allaha moli ispravnost i uputu,( Muslim, 2725) dok je Hasana, radijallahu anhu, podučio da u kunut-dovi kaže: اللهم اهدني فيمن هديت - "Allahu moj, uputi me sa onima koje si uputio..."(Ebu Davud, 1425)

Ibn Redžeb el-Hanbeli, rahimehullah

Zabranjeno je ustati čovjeku radi njegovog veličanja a dopušteno je ustati s namjerom pozdrava, ukazivanja počasti i čuvanja

Muavija b. Ebu Sufjan, radijallahu anhu, rekao je: "Čuo sam Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, gdje govori: 'Kome predstavlja radost da mu ljudi ustaju na noge neka sebi pripremi mjesto u Vatri. "' Et-Tirmizi (2755).

Ebu Umama, radijallahu anhu, pripovijedao je: "Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, izašao je među nas oslanjajući se na štap, pa smo mu ustali, na šta reče: 'Nemojte ustajati kao što stranci ustaju veličajući jedni druge. "' Ahmed (22181 i 22201), Ebu Davud (5230) i Ibn Madža (3836), sa slabim lancem prenosilaca, jer su Tubejji b. Sulejman i Ebu Galib, koji je živio u Asbehanu, bili slabi prenosioci.

Džabir, radijallahu anhu, ispričao je sljedeće: "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, požalio se na bolove pa je predvodio namaz sjedeći, a mi smo pristali za njim; Ebu Bekr je prenosio tekbire. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, okrenuo se i vidio da stojimo pa nam je dao znak da sjednemo, i mi smo sjeli, te klanjali sjedeći. Završivši namaz, reče: 'Umalo da maloprije ne učinite kao što čine Perzijanci i Rimljani: stoje iznad svojih vladara, a ovi sjede. Nemojte to činiti! Dosljedno slijedite imama: ako klanja stojeći, klanjate stojeći; ako klanja sjedeći, i vi klanjajte sjedeći. "' Muslim (413).

Enes, radijallahu anhu, kazivao je: "Ashabima niko nije bio draži od Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, ali mu nisu ustajali kad bi se pojavio jer su znali da on to prezire." Ahmed (12345, 12370 i 13623), Et-Tirmizi (2754), Ibn Ebu Šejba, 8/586, El-Buhari, u zbirci El-Edebu-l-mufred (946) i Ebu Ja'la (784).

Ebu Seid el-Hudri, radijallahu anhu, pripovijedao je: "Pleme Kurejza pristalo je na presudu Sa'da b. Muaza, pa je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, poslao po njega. Sa'd je došao jašući na magarcu, a kad se približio džamiji, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je ensarijama: 'Ustanite svom prvaku!', ili je rekao: 'Ustanite najboljem među vama!' Zatim se njemu obratio: 'Ovi su pristali da im ti presudiš.' Sa'd b. Muaz presudi im rekavši: 'Oni koji su se borili imaju se pogubiti, a djeca i žene porobiti!' Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, samo reče: 'Presudio si u skladu s Allahovim sudom. "' El-Buhari (3043 i 4121) i Muslim (64 i 1768).

El-Misver b. Mahrema i Mervan b. el-Hakem, radijallahu anhuma, ispričali su predanje u vezi s potpisivanjem ugovora na Hudejbiji, u kojem, između ostalog, kažu: "Urva se obraćao Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, i svaki put kad bi mu se obratio, dodirnuo bi njegovu bradu. Iznad Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, glave stajao je El-Mugira b. Šuba, koji je u ruci imao sablju a na glavi šljem. El-Mugira je Urvu udarao drškom sablje po ruci uvijek kad bi pružio ruku da dodirne Vjerovjesnikovu, sallallahu alejhi ve sellem, bradu, prijeteći mu: 'Odmakni ruku od Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, brade!'" E1-Buhari (2731 i 2732).

Ka'b b. Malik, radijallahu anhu, ispričao je predanje u vezi sa svojim pokajanjem, a u njemu stoji: "...i onda sam pošao kod Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem. Kad sam ušao u džamiju, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sjedio je sa skupinom ljudi koji su bili oko njega. Ustade Talha b. Ubejdullah i potrča prema meni, rukova se i čestita mi na Allahovom oprostu. Allaha mi, nijedan muhadžir, osim njega, nije ustao." Kasnije je Enes, radijallahu anhu, govorio: "Taj gest Talhi nikad neću zaboraviti." El-Buhari (4418) i Muslim (2769).

Aiša, radijallahu anha, govorila je: "Nisam vidjela da se iko osim Fatime, Allah je uzvisio, ljepše ponašao i dosljednije slijedio Poslanikovo, sallallahu alejhi ve sellem, ponašanje i sunnet. Kad bi ušla u njegovu kuću, on bi ustao, uzeo je za ruku, poljubio je i dao da sjedne na njegovo mjesto. Isto tako, kad bi on ušao u njenu kuću, ona bi ustala, uzela ga za ruku, poljubila ga i dala da sjedne na njeno mjesto." Ebu Davud (5217), Et-Tirmizi (3872), En-Nesai, u djelu Es-Sunenu-l-kubra (8311, 9192 i 9193) i El-Buhari, u zbirci El-Edebu-l-mufred (947 i 971).

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, pripovijedao je: "Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, vazio nam je i, kad bi pošao, mi bismo ustali i vidjeli ga kako zamiče u kuću neke od svojih žena. Ebu Davud (4775).

Ispravnost shvatanja šerijatskih tekstova

Ispravnost shvatanja šerijatskih tekstova je glavna osnovica za ispravnost argumentiranja. Čovjek ne može znati šta Allah želi, ili šta želi Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, osim sa ispravnim shvatanjem dokaza Knjige i Sunneta. Mnoge novotarije i zablude su nastale zbog pogrešnog shvatanja.



Omer b.Hattab u svom pismu Ebu-Musau el-Eš'ariju, radijallahu 'anhu, kaže: „Zatim, nastoj shvatiti ono što ti je izneseno a za to nemaš potvrdu u Kur'anu i sunnetu. Onda analogno gledaj na te činjenice, spoznaj slične primjere, a na kraju se odluči na ono što vidiš da je najdraže Allahu i najsličnije istini."( I'alamul-Muvekki'in (1/130) Predaja se nalazi u Sunnenu Ed-Darekutni (4/206-207); Sunenul-Bejhekil-Kubra (10/115))

Ibnul-Kajjim kaže: „Ispravnost shvatanja i lijepa nakana su najveće Allahove blagodati koje daje Svome robu. Robu nije poslije islama dat bolji ni časniji poklon od ispravnog shvatanja i lijepe nakane. To su dva stuba islama na kojima on opstoji. Putem njih čovjek biva siguran od puta onih na koje se Allah, uazze ve dželle, rasrdio, zato što su njihove nakane bile neispravne, te puta zalutalih čija su shvatanja bila neispravna. On postaje od onih kojima je data blagodat i čija su shvatanja i nakane ispravne. To su sljedbenici Pravog puta. Naređeno nam je da na svakom namazu molimo Allaha da nas uputi na njihov put.

Ispravnost shvatanja je svjetlo koje Allah ubacuje u srce roba, kojim razlikuje ispravno od neispravnog, istinu od neistine, uputu od zablude i stranputicu od upute. U tome ga pomaže ispravno shvatanje, traženje istine i bogobojaznost u javnosti i tajnosti. Time prekida povode slijeđenja strasti, davanje prednosti dunjaluku, traženje pohvale od ljudi i ostavljanje bogobojaznosti." ( I'alamul-Muvekki'in (1/87)


Ibnul-Kajjim na drugom mjestu kaže: „Shvatanje (i uzimanje) od Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, je naslov iskrenosti i poslanica vjerovjesničkog nasljedstva. U tom shvatanju se razlikuju stepeni učenjaka tako da čak jedan može vrijediti kao hiljadu drugih. Pogledaj shvatanje Ibn-Abbasa, radijallahu 'anhuma, kada su ga Omer i oni koji su bili od prisutnih sa Bedra upitali o suri: إِذَا جَاءَ نَصْرُ اللَّهِ وَالْفَتْحُ „...Kada dođe Allahova pomoć i pobjeda." (En-Nasr, 1.)

Ibn-Abbas je bio odlikovan shvatanjem ove sure, a ona je značila Allahovu obavijest Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, o dolasku njegovog smrtnog časa. Omer se sa tim složio, a ostalim ashabima je to bilo skriveno. Ibn-Abbas je tada bio najmlađi, a gdje je našao obavijest u suri o dolasku njegovog smrtnog časa? To je bilo posebno istančano shvatanje koje je došlo do stepena do kojeg većina ljudi nije mogla doći. Pored (šerijatskog) teksta mora biti pojašnjenje, jer su o tome ovisni. Što se tiče onoga koji ispravno shvata, uz tekstove mu nisu potrebna druga tumačenja. (Et-Tefsirul-Kajjim , str. 41)

Iskrenost i neutralnost u potrazi za istinom

Iskrenost je srž i temelj koji vodi čovjeka ka istini. Pošto zabluda prlja srce, čovjek gubi veze sa istinom i luta u višestrukim tminama. Šta tek onda kada zabluda vlada srcem koje ne poznaje dobro niti negira loše, nego je samo zadojeno strašću i zabludom?


Zato je Vjerovjesnik, sallallahu walejhi ve sellem, primao istinu iz paganstva. ali ju je temeljio shodno ispravnim postavkama lišenim pretvaranja, reputacije i drugih primjesa. Od njega se vjerodostojno prenosi da je rekao: „Poslan sam da usavršim lijepo ponašanje." (Ahmed, (2/318); El-Hakim, (2/613) Ibn Abdul-Berr ga je ovjerodostojio u Et-Temhidu (24/333);

Učestvovao je sa njima u zaklinjanju „El-Fudul", a čak je i prihvatio istinu na koju mu je ukazao jedan Židov.

Prenosi Katila bint Sajfi da je jedan židovski svećenik došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: „Muhammede, vi ste divan narod osim što činite širk!" Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, reče: „Subhanallah, a šta to?!" On odgovori: „Kada se zaklinjete govorite: Tako mi Ka'be!'" Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, je malo zastao, a zatim je rekao: „On je već rekao, pa ko se bude zaklinjao - neka se zaklinje Gospodarom Ka'be!" Svećenik reče: „Muhammede, vi ste divni ljudi samo da Allahu ne činite takmaca!" Reče: „Subhanallah, a šta to?!" On odgovori: „Govorite: 'Ono što Allah htjedne i ti htjedneš.'" Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, je malo zastao, a onda rekao: „On je već rekao, pa ko bude od vas govorio: 'Kako Allah htjedne', neka između toga razdvoji sa: 'A zatim ti htjedneš'." (Ahmed, (1/371-372); El-Hakim, (4/297)


Ez-Zehebi ga je ovjerodostojio i složio se sa El-Hakimom. Ibn-Hadžer u biografiji Katile, radijallahu 'anha, u El-Isabi, kaže da je vjerodostojan (4/378);

Neutralnost je stoga put ka istini. Njome čovjek hodi putevima upute. Uzvišeni kaže:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا إِن تَتَّقُوا اللَّهَ يَجْعَل لَّكُمْ فُرْقَانًا
„O vjernici, ako se budete Allaha bojali, On će vam sposobnost darovati pa ćete istinu od neistine moći rastaviti." (El-Enfal, 29)

Zaštita od nesreća -Imam El-Kadi Ebu Bekr El-Maliki

Naslov: Zaštita od nesreća – Valorizacija stava ashaba poslije Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve selleme
Naslov originala: El avasim minel kavasim fi tahkiki mevakifis-sahabeti bade vefati Nebijji, sallallahu alejhi ve selleme
Autor: Imam el Kadi Ebu Bekr el Maliki

Ova knjiga je odgovor na razne podvale i laži koje su iznešene na ashabe Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.Kadija Ibn El-Arabi je sve prigovore koji su naveli neprijatelji ashaba, radijellahu anhum, stavio pod naslov 'kasime' što bi značilo 'napad' a odgovore na iste prigovore je oslovio sa 'asime' što bi moglo značiti 'odgovor' ili 'odbrana', argumentirajući to iz najistinitijih i najtačnijih izvora poslije Allahove knjige. Knjiga nije izostavila nijedan prigovor bez adekvatnog odgovora.

„Iščitavanjem poglavlja ove knjige očistit ćete vaše nijete i sačuvati srca od zlobe u pogledu onih o kojima ova knjiga govori. Vi nećete primiti jedan dinar pa čak ni dirhem ako niste sigurni u njegovu originalnost, čistoću i nepatvorenost. Pa kako onda da prihvatate vijesti o prvacima ovog ummeta i selefa od onih koji nemaju vjerskog ugleda niti su pravedni u stručnom smislu te riječi?“ (Kadi Ebu Bekr)

Download link (optimizirana): Download (33mb)
(desni klik "save target as..." ili “save link as...”)
Alternativni link : Download (120mb)
ili posjeti

is where my documents live!