Ko drugome jamu kopa sam u nju upadne

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao:

"Čuvajte se sumnjičenja, jer je sumnjičenje najveća laž. Nemojte jedan drugog uhoditi, niti prisluškivati. Nemojte jedan drugom zavidjeti niti se međusobno mrziti, niti jedan drugom leđa okretati. Budite Allahovi robovi – braća". (Buharija i Muslim)

Kesir ibn Zijad je rekao: “Čuo sam Hasana el-Basrija da kaže, “Ne raspituj se o dobrim i lošim djelima tvog brata jer je to uistinu tedžesus" (uhođenje, istraživanje mahana, špijuniranje itd.).

Ebu Hatim: „Pametna osoba se mora držati puta spasa tako što će se kloniti iznalaženja tuđih mahana i umjesto toga se posvetiti sebi i svojim vlastitim mahanama. Uistinu, ko god se pozabavi svojim mahanama umjesto mahanama drugih, pronaći će vlastiti mir i smirenost u svom biću a njegovo srce neće biti izmoreno. Kad god pogleda u svoje vlastite nedostatke i greške, slični nedostaci kod njegovog brata će mu biti lakši za podnijeti a ko god se zabavi nedostacima drugih umjesto svojim, njegovo srce će postati slijepo, biće izmoren i zaboravit će vlastite mahane. Najslabiji od ljudi je onaj koji druge kritikuje za ono što je i pri njemu samom, a ko god kritikuje druge i sam će biti izložen kritici“.


Istinu je rekao onaj koji je izrekao ove riječi:

„Ako ti druge koriš, pa oni će tebe još više koriti!
I ono što je bilo skriveno kod tebe, izaći će na vidjelo.

Neko je nekada rekao u izjavama davnim,
Riječi koje sadrže mudrost, ogromne ljepote:

Ukoliko nekad spomeneš ljude, ne spominji njihove greške, Jer nema greške a da tvoja ne može biti kazana.

Ukoliko kritikuješ ljude zbog onog što nemaju pri sebi,
To je onda krupno i kod Allaha i kod ljudi.

A ako ih kritikuješ za nešto što je i pri tebi samom,
Pa, kako će jednooki kritikovati jednookog?

I kako ljudi mogu biti kritikovani od nekog, čije
Greške su gore kada se sve sagledaju?

Ako budeš istraživao tuđe mahane, sigurno ćeš ih naći,
Ali sjeti se da je ono što je pri tebi, mnogo veće od onoga što je pri njima.

Zato ostavi ljude na miru i prepusti ih samima sebi,
Jer oni mogu vidjeti tvoje greške, mnogo više neg' ti sam.
Al-Šejbani kaže: “Zapisano je u Knjigama: ‘kako ti postupaš prema drugima tako će se i prema tebi postupati, čaša koju daješ drugome je čaša iz koje ćeš i ti piti“.

Ebu Hatim: "Uhođenje i istraživanje tuđih mahana je od ogranaka licemjerstva isto kao što je i imanje lijepog mišljenja o drugima od ogranaka imana. Pametni uvijek ima lijepo mišljenje o svom bratu i čuva svoju tugu i žalost u sebi a neznalica uvijek ima loše mišljenje o svom bratu a ne razmišlja o svojim zločinima i patnjama".

‘Abdullah ibn ‘Amr ibn al-’As (radijallahu `anhu) je rekao: ‘Zapisano je u Tevratu, “Ko god se upusti u trgovinu postane korumpiran a ko god kopa zlu rupu svome bratu, sam će upasti u nju“.

Strah od poznatosti – Izgubljena osobina

Učenjaci i pobožnjaci ovog ummeta su se stalno bojali slave i toga da budu poznati među ljudima. Prezirali su da se njihovo ime često spominje i mogao si vidjeti nekog od njih kako bježi od ljudi kao da je fitna, dok si ih isto tako mogao vidjeti kako ustaju sa kružioka znanja zbog toga što je broj prisutnih postao prevelik.

Ispod se nalaze zadivljujuće izjave naših prethodnika koje ukazuju koliko su bili iskreni i bježali od slave i od toga da se puno spominju.

Muhammed ibn al-‘Ala ibn Musejjib iz Basre je napisao Muhammedu Jusufu al-Asbahaniju riječi: „O brate moj, ko god voli Allaha, voli da ostane nepoznat (među ljudima)“.

Bišr ibn al-Haris: „Ne poznajem nijednog čovjeka koji voli slavu a da nije izgubio svoju vjeru i postao ponižen. Niko, ko se boji Allaha, ne voli da bude poznat među ljudima“.

Takođe je rekao: “Čovjek koji voli da ga svako poznaje nikad neće osjetiti slatkoću Ahireta“.

Abdullah ibn Abbas: „Uistinu Allah ima robove koje je ućutkao strah od Allaha iako su veoma elokventni u govoru“.


Ibn Mesud, radijallahu anhu, je rekao: „O ljudi budite izvori znanja i svjetiljke upute. Držite se svojih kuća i budite poput svjetla u noći, oživljavajte srca, nosite iznosanu odjeću, tako ćete postati poznati među stanovnicima nebesa a ostati nepoznati među stanovnicima Zemlje“.

Ibrahim al-Nehai i al-Hasan su imali običaj reći: „Dovoljno je čovjeku zla da se u njega upire prstom u pitanju vjere ili dunjaluka (iz želje za slavom) osim onoga koga je Allah zaštitio. Bogobojaznost je ovdje i pokaza na svoje grudi tri puta“.
Ibrahim ibn Edhem je rekao: “Rob koji voli slavu je neiskren prema Allahu dželle šanuhu.“
Dawud el-Tai bi znao reći: „Bježite od ljudi isto kao što biste bježali od lava“.

Imam Ahmed: “Lijepe vijesti čekaju onoga čij je spomen Allaha sakrio. I znao je reći: “Želim nešto što se nikad neće desiti...Želio bi da sam na mjestu gdje nema ljudi“.

Fudajl ibn ‘Ijjad: „Ako možeš biti nepoznat, budi.Nije bitno što nisi poznat i nije bitno što nisi hvaljen.Nije bitno ako si prijekora vrijedan kod ljudi ako si hvale vrijedan kod Allaha, Uzvišenog i Veličanstvenog“.

Jezid ibn Abi Habib: “Uistinu, od fitne učenjaka je da bude više zadovoljan svojim govorom nego šutnjom i slušanjem“.

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, je imao običaj reći: „Da nije jednog ajeta iz Allahove knjige, nikad vam ne bih govorio:
إِنَّ الَّذِينَ يَكْتُمُونَ مَا أَنزَلْنَا مِنَ الْبَيِّنَاتِ وَالْهُدَى مِن بَعْدِ مَا بَيَّنَّاهُ لِلنَّاسِ فِي الْكِتَابِ أُولَـئِكَ يَلعَنُهُمُ اللّهُ وَيَلْعَنُهُمُ اللَّاعِنُونَ
One koji budu tajili jasne dokaze, koje smo Mi objavili, i Pravi put, koji smo u Knjizi ljudima označili, njih će Allah prokleti, a prokleće ih i oni koji imaju pravo da proklinju [al-Baqarah: 159]

Al-Šabi: „Trudili smo se mnogo da Ibrahima al-Tejmija dovedemo u mesdžid da sjedne i prenosi ljudima al je on to odbio“.

Abdurahman ibn Ebi Lejla: ''Sreo sam stotinu i dvadeset ashaba, drugova Allahovog Poslanika, ni jedan od njih ne bi prenosio ili citirao hadis, a da nije želio da je to njegov brat umjesto njega učinio, niti bi bio upitan, a da nije želio da njegov brat na to pitanje odgovori.''

Sufjan al-Sevri: „Ako možeš da postaneš učenjak a da ne budeš poznat, budi. Uistinu da ljudi znaju ono što je u tebi, meso bi ti pojeli“.

On, rahimehullah, ne bi dozvoljavao da na njegovoj halki bude više od trojice. Jednog dana je došlo više ljudi i on vidje da se njegova halka povećala pa u strahu ustade i reče: “Tako mi Allaha, uzeti smo a da to nismo ni osjetili! Tako mi Allaha, kada bi vođa pravovjernih Omer, radijallahu anhu, vidio nekoga poput mene u ovoj halki, natjerao bi me da ustanem i rekao:“Ovakvi od vas nisu ovoga vrijedni“.

Kada je Bišr al-Hafi ostavio citiranje hadisa na halkama, ljudi mu rekoše: “Šta ćeš reći Svom Gospodaru kada te upita “Zašto si ostavio prenošenje hadisa Mog Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, ljudima?! On, rahimehullah reče: Reći ću „Gospodaru moj, naredio si mi da to radim sa iskrenošću ali je ja ne nalazim u sebi“.

Ibrahim ibn Edhem: „Nikad nisam uživao u životu kao u Šamu. Bježao bih sa svojom vjerom od uzvisine do uzvisine i od planine do planine. Ko god bi me vidio rekao bi „On je lud“ i ko god bi me vidio rekao bi „On je poštar“.

On bi takođe govorio: “Učenjaci! Kada bi podučavali radili bi (dobra djela), a kada bi radili bili bi zauzeti time, a kada bi postali zauzeti time, počeli bi nedostajati ljudima, a kad bi im počeli nedostajati, oni bi ih počeli tražiti, a kada bi bili traženi, oni bi bježali“.

Jednog dana je prošao pred halke El-Evzaija i vidje da su se ljudi okupili u velikom broju pa reče: “Da je ovoliko velika grupa bila oko Ebu Hurejre on bi je napustio“.Ovo je došlo do Evzaija koji ustade i od tog dana ostavi skupove“.

Ibrahim ibn Edhem je bio izuzetna ličnost, mašaAllah. Trudio se da se drži podalje od ljudi iz straha da ga ne bi puno spominjali ali njegova poznatost i ime se tako raširilo do tačke da se priča:
“Jednom je bio u vrtu (krešući grane) i ljudi uđoše unutra i počeše kružiti po vrtu govoreći “Gdje je Ibrahim ibn Edhem?“. Tako i on poče s njima kružiti govoreći „Gdje je Ibrahim ibn Edhem?“ (poenta je što su njegovo ime, karakter i reputacija bili poznati a sam on je rijetko bio viđen pa ga nisu ni mogli prepoznati)

Eid Mubarak!

Čuvanje jezika

Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem :
„Nema tog čovjeka, koji ponizi muslimana na javnome mjestu, oskrnavljajući njegovu svetost i oštećujući njegovu čast, a da ga Allah neće poniziti onda kada bude želio Njegovu pomoć. Nema ni jednog čovjeka koji pomogne muslimana na mjestu gdje se skrnavi njegova čast i ruši njegova svetost - a da ga Allah ne pomogne onda kada bude želio Njegovu pomoć.“ (Ebu Davud, 4/271; Ahmed, 4/30; hasen)

Obaveza je svakom muslimanu da čuva svoj jezik i zaštiti ga od prenošenja neistine u svim vremenima i svim mjestima a naročito u vremenima smutnje (fitne), kada se povećaju glasine i želja za njihovim širenjem kao i neutemeljene izjave. U ovim vremenima, uši su u potpunosti spremne da čuju sve što se kaže tako da je opasnost neminovna, jer možda jedna izrečena riječ u vremenu smutnje bude žešća od udarca mačem.

Iz ovog razloga je na muslimanskim masama obaveza da suzdrže svoje jezike od govora kojim se može povećati fitna.Trebamo znati da je jezik najopasniji organ koji je Allah stvorio u ljudskom tijelu i iz tog razloga je On, kako bi vjernicima skrenuo pažnju, rekao:

وَقُل لِّعِبَادِي يَقُولُوا الَّتِي هِيَ أَحْسَنُ ۚ إِنَّ الشَّيْطَانَ يَنزَغُ بَيْنَهُمْ ۚ إِنَّ الشَّيْطَانَ كَانَ لِلْإِنسَانِ عَدُوًّا مُّبِينًا
Reci robovima Mojim da govore samo lijepe riječi: – jer bi šejtan mogao posijati neprijateljstvo među njima, šejtan je, doista, čovjekov otvoreni neprijatelj – [al-Isra: 53]


I rekao je:

مَّا يَلْفِظُ مِن قَوْلٍ إِلَّا لَدَيْهِ رَقِيبٌ عَتِيدٌ
on ne izusti nijednu riječ, a da pored njega nije prisutan onaj koji bdije. [Qaf: 18]

وَإِنَّ عَلَيْكُمْ لَحَافِظِينَ كِرَامًا كَاتِبِينَ١يَعْلَمُونَ مَا تَفْعَلُونَ
a nad vama bdiju čuvari, kod Nas cijenjeni pisari, koji znaju ono što radite. [al-Infitar: 10-12]

أَمْ يَحْسَبُونَ أَنَّا لَا نَسْمَعُ سِرَّهُمْ وَنَجْوَاهُم ۚ بَلَىٰ وَرُسُلُنَا لَدَيْهِمْ يَكْتُبُونَ
Zar oni misle da Mi ne čujemo šta oni nasamo razgovaraju i kako se među sobom dogovaraju? Čujemo Mi, a izaslanici Naši, koji su uz njih, zapisuju. [al-Zukhruf: 80]

Imam Ibn al-Qajjim al-Dževzijje je rekao:

"Ono što čudi je da osobi bude lahko da se kloni harama, nasilja, bluda, krađe, pijenja alkohola ili gledanje u nedozvoljeno, a opet joj bude teško da čuva svoj jezik! Tako da vidiš čovjeka za kojeg se kaže da je učen i pobožan zahid ali izgovara riječi koje izazivaju Allahovu srdžbu bez razmišljanja...kako često vidiš čovjeka koji hoda čist od zlih grijeha i nasilja ali vidiš da njegov jezik kalja svačiju čast - bilo mrtvog ili živog, i čak pritom vodi računa o tome šta kaže". (Al-Daa' wal-Dawa')

Treba znati da su najlakši pokreti, pokreti jezika ali oni nanose i najviše štete robu. Koliko Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, predaja upozoravaju na greške i posrnuće ovog opasnog organa, općenito u svim vremenima a posebno u vremenu smutnje.

Jednom je jedan ugledan čovjek prošao pored Alkame ibn Ebi Wekkasa i Alkamu mu reče:
„Imaš veze i imaš prava ali te vidim kako ideš ovim vladarima i govoriš im šta god poželiš! Uistinu sam čuo Bilala ibn Harisa al-Muzenija, ashaba Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao:
“Zaista, neko od vas izgovori neku riječ kojom je Allah zadovoljan i ne pretpostavivši dokle će ona doprti (do koga će doći), i Allah mu tu riječ upiše sa ovim zadovoljstvom koje traje sve do Dana kada će se susresti sa Njim, a neko od vas izgovori riječ kojom Allah nije zadovoljan i ne pretpostavivši dokle će ona doprti, i Allah mu upiše tu riječ protiv njega i sa Allahovom ljutnjom koja traje sve do Dana kada će se susresti sa Njim!“'
Alkame zatim reče: „Teško tebi, pogledaj! Šta je to što ti govoriš? Koliko puta me je ova predaja koju sam čuo od Bilala ibn al-Harisa spriječila da govorim.“ (Ahmed, Tirmizi, sahih)

Prenosi se od majke pravovjernih Ummu Habibe, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Svaki govor sina Ademovog je protiv njega a ne za njega, osim govora kojim upućuje na dobro, sprječava od zla ili pominje Allaha“. (Tirmizi, sahih)

Omer b. Abdil-Aziz, rahmetullahi alejh, rekao je: „Uistinu, onaj koji se često prisjeća smrti, bit će zadovoljan s malim, i onaj koji svoj govor bude smatrao svojim djelom, umanjit će svoj govor, osim u onome što mu je od koristi.“
A Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao : „Dosta je čovjeku laži samo da prenosi sve što čuje.“ (Muslim, 7.)

Žurba : „Majka svih kajanja“

Qatada ibn Di'amah je rekao: „Tako mi Allaha, uistinu smo vidjeli ljude koji žure u fitnu (smutnju) a vidjeli smo i one koji su se suzdržali od upuštanja u nju, Allaha radi i iz straha od Njega, pa kada je smutnja nestala, oni koji su se suzdržali od nje su bili u najboljem stanju, imali su najsmirenija srca i manje tereta da nose na plećima od onih koji su jurnuli u nju i uključili se. Djela onih koji su se upustili u nju su postala bijedna a srca bi im se ispunila mržnjom kad god bi ih se sjetili.Tako mi Allaha, da su ti ljudi znali fitnu kad ih je zadesila onako kako su je spoznali nakon što je nestala, generacije ljudi bi bile inteligentne i oštroumne“. (Hilyat al-Awliya)

Abu Hatim, Muhammad ibn Hibban al-Busti je rekao: “Onaj koji žuri, neće ostvariti svoj cilj isto kao što onaj koji je milostiv i plemenit neće nikada biti prestignut. Onaj koji ćuti, rijetko kad će biti koren dok onaj koji mnogo govori, teško da će ikad biti sačuvan. Onaj koji žuri, govori prije nego što sazna išta i odgovara prije nego što shvati išta. On hvali drugog prije nego ga i upozna a potom ga kritikuje, nakon što ga je hvalio! On donosi zaključke, prije nego što razmisli i ide naprijed, bez ikakvog zaključka. Žurba je uvijek popraćena kajanjem a sigurnost nije nešto što dolazi s njom. Arapi su imali običaj žurbu zvati „Majka svih kajanja“. (Rawdhat al-'Uqala)

Huzejfa, radijallahu anhu je rekao o fitni: “Nejasna je kada se tek pojavi a postane jasna nakon što ode“. (Al-Musannef, Ibn Abi Šejbe)


Šamr je rekao u pogledu ove njegove izjave: „Kada se fitna tek pojavi, zbuni ljude i učini ih da misle da su u pravu pa se upuste u nju i urade djela koja nisu dozvoljena. Potom, nakon što fitna prestane i ode, njena prava stvarnost postane jasna i svi oni koji su se u nju upustili uvide da su bili u krivu“.(Lisan al-'Arab)

Mutarrif: “Bilo je vrijeme u kojem su najbolji ljudi u vjeri bili oni koji su žurili (da učine djelo) ali će ljudima doći vrijeme u kojem će najbolji u vjeri biti onaj koji sebi da vremena“. (Hilyat al-Awliya)

Fitne će se sigurno dešavati u ummetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. On je to nagovijestio u brojnim hadisima a ono što je on rekao da će se desiti, sigurno će se desiti. Stoga nam je obaveza da budemo strpljivi na njima, da se pripremimo za njih i budemo na oprezu. Zapravo, mi moramo biti još oprezniji danas jer smo bliži Sudnjem danu u poređenju sa muslimanima prije 14 vijekova. Moramo naučiti prirodu fitne, njene karakteristike, način na koji se odnositi prema njoj i kako postupati kad nas zadesi, kako bi bili zaštićeni i sačuvani od nje. A koliko se fitni desilo upravo zbog nepoznavanje njenih karakteristika!

Nije se čuditi što se obični narod i svjetina tako olahko upuste u fitnu jer je od njene prirode da bude privlačna ljudima kada se tek spusti i da ih obmane sa svojim iluzijama. Khalaf ibn Hušib je rekao:“Ljudi su imali običaj citirati ove stihove kad god bi nastupila fitna, Imru' al-Qays je rekao:

Rat kada tek nastupi, bude poput mlade žene,
Ka čijoj ljepoti žuri svaki neznalica

Sve dok (rat) ne postane okrutan i dug
I on se promjeni u staru ženu bez muža

Sijede kose, tako stara i drukčija
Neugodna za miris i poljubac

Khalaf je imao običaj reći, 'Ljudi trebaju učiti ove stihove u vremenima fitne“. (Al-Sunan al-Ma'thurah, Imam al-Šafi'i, Al-Bukhari)

Ono što čudi jeste ponašanje i reakcije onih koji se pripisuju znanju i dawi, njihova žurba i ishitreno donošenje zaključaka, širenje glasina, neprovjeravanje vijesti, nečuvanje jezika, rekla-kazala, iznošenje potvora i laži na one sa kojima su u određenom sukobu. Umjesto da rade na smirivanju strasti i fitne, svojim postupcima i izjavama je samo još više potpaljuju i dovode je do većih razmjera koje ona sama zaslužuje, jer jedna obična riječ u vremenu fitne opasnija je i žešća od udarca mača.

Bez obzira bio neko sljedbenik tzv. "maočanske dawe“, "sarajevske dawe", "bečke škole" ili „IZ-a“ ili šta ja znam koga već, islam nas uči da budemo pravedni prema svima, kako prema prijatelju tako i prema neprijatelju.

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا كُونُوا قَوَّامِينَ لِلَّهِ شُهَدَاءَ بِالْقِسْطِ ۖ وَلَا يَجْرِمَنَّكُمْ شَنَآنُ قَوْمٍ عَلَىٰ أَلَّا تَعْدِلُوا ۚ اعْدِلُوا هُوَ أَقْرَبُ لِلتَّقْوَىٰ ۖ وَاتَّقُوا اللَّهَ ۚ إِنَّ اللَّهَ خَبِيرٌ بِمَا تَعْمَلُونَ
O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite! (Ma'ide, 5)

Nastojanje da se diskredituje određena ličnost ili pravac spominjanjem stvari iz ličnog života je metod kojim se ne bi trebao služiti ni običan musliman a kamoli talibul-ilm ili daija-magistar. Uzor u borbi protiv zabluda i greški nam trebaju biti naši učenjaci koji su raznim skupinama i sektama koje su se pojavile u ummetu odgovarali na jedan lijep i dostojanstven način, koristeći se šerijatskim načinom dokazivanja. Oni pak koji pribjegavaju metodi kaljanja časti i iznošenja laži i potvora su obično ti koji nemaju valjan šerijatski argument.

Smatrati nekog daiju odgovornim za djelo koje učini neka budala je krajnje neozbiljno. Pa ko to može imati efektivnu kontrolu nad budalom ili ko može doglaviti nešto beduinu za koje Uzvišeni kaže da su „najpreči da ne poznaju propise koje Allah Svome Poslaniku objavljuje“.

Molim Allaha da se smiluje nama, našim beduinima i našim budalama. Amin!

I da, od dobrih strana fitne je što ljudi u njoj otkriju svoje pravo lice, iznesu na vidjelo ono što im grudi kriju i tako svima postane jasno njihovo stanje.

Napisan sa suzama

Šejh Muhammed el-Emin el-Šenkiti spominje u svojoj knjizi "Edva'ul Bejan" da je ajet koji najviše ulijeva nadu vjernicima sljedeći:

ثُمَّ أَوْرَثْنَا الْكِتَابَ الَّذِينَ اصْطَفَيْنَا مِنْ عِبَادِنَا ۖ فَمِنْهُمْ ظَالِمٌ لِّنَفْسِهِ وَمِنْهُم مُّقْتَصِدٌ وَمِنْهُمْ سَابِقٌ بِالْخَيْرَاتِ بِإِذْنِ اللَّهِ ۚ ذَٰلِكَ هُوَ الْفَضْلُ الْكَبِيرُ
Mi ćemo učiniti da Knjigu poslije naslijede onī Naši robovi koje Mi izaberemo; biće onih koji će se prema sebi ogriješiti, biće onih čija će dobra i loša djela podjednako teška biti, i biće i onih koji će, Allahovom voljom, svojim dobrim djelima druge nadmašiti – za to će veliku nagradu dobiti... (Fatir, 32)

Uzvišeni Allah ovim ajetom jasno ukazuje da je ummet koji je naslijedio knjigu odabran nad ostalim: „Mi ćemo učiniti da Knjigu poslije naslijede onī Naši robovi koje Mi izaberemo“. Zatim pojašnjava da su od njega tri skupine.

Prva: zalim li-nefsihi - onaj koji se sam prema sebi ogriješio. To je onaj koji je Allahu nekad pokoran nekad nepokoran. O takvoj osobi Uzvišeni kaže:

خَلَطُوا عَمَلًا صَالِحًا وَآخَرَ سَيِّئًا عَسَى اللَّهُ أَن يَتُوبَ عَلَيْهِمْ ۚ إِنَّ اللَّهَ غَفُورٌ رَّحِيمٌ
Oni su dobra djela s drugim koja su hrđava izmiješali, njima će, može biti, Allah oprostiti jer Allah prašta i samilostan je... (Tewba, 102)


Druga: muqtesid – onaj koji ide srednjim putem. To je onaj koji je pokoran Allahu i ne biva mu nepokoran ali se nije približio Njemu putem nafila (dobrovoljnih djela).

Treća: sabiq bil-hajrat – onaj koji se natječe u činjenju dobra. To je onaj koji čini naređeno, kloni se zabranjenog i približava se Allahu putem ibadeta koji nisu obavezni.

I ovo je najispravnije tumačenje u pogledu tri vrste ljudi iz ovog ajeta.

Zatim je Uzvišeni Allah obećao svim trima skupinama vječni Džennet kao što se kaže u ajetu koji slijedi:

جَنَّاتُ عَدْنٍ يَدْخُلُونَهَا يُحَلَّوْنَ فِيهَا مِنْ أَسَاوِرَ مِن ذَهَبٍ وَلُؤْلُؤًا ۖ وَلِبَاسُهُمْ فِيهَا حَرِيرٌ
edenske perivoje u koje će ući, u kojima će se zlatnim narukvicama, biserom ukrašenim, kititi, a haljine će im, u njima, od svile biti... (Fatir, 33)

Ovdje dolazimo do važnosti gramatike, jer je jedini način da razumijemo da će sve tri skupine iz ummeta ući u Džennet, kroz razumjevanje harfa waw (و) u riječi يدخلونها. On se zove waw al-džem' i označava 3 ili više ljudi. Npr.

يدخل – On ulazi (1 čovjek)
يدخلان – Oni (2 čovjeka samo) ulaze
يدخلون – Oni (mn. 3 ili više) ulaze

Ovo je razlog zbog kojeg neki ljudi kažu da waw u gornjem ajetu حق لهذه الواو أن تكتب بماء العينين, ima pravo da bude napisan sa suzama. Isto tako, činjenica da se prvo spominje prva od ove tri skupine, odn. onaj koji se sam prema sebi ogriješio, ulijeva najviše nade takvoj osobi u ummetu.

Učenjaci su se razišli zašto je zalim li nefsihi (onaj koji se sam prema sebi ogriješio) spomenut prije muqtesida – onog koji ide srednjim putem i sabiqa bil-hajrat – onog koji se natječe u činjenju dobra. Neki su rekli da je zalim spomenut prvi kako ne bi izgubio nadu u Allahovu milost a sabiq zadnji kako ne bi bio zadivljen svojim djelima i tako ih poništio.

Drugi su rekli da je zalim spomenut prvi jer su većina stanovnika Dženneta oni koji su se prema sebi ogriješili a mali broj je onih koji nisu upali u nepokornost, kao što se kaže u ajetu:

إِلَّا الَّذِينَ آمَنُوا وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ وَقَلِيلٌ مَّا هُمْ
ne čine jedino oni koji vjeruju i rade dobra djela; a takvih je malo. (Sad, 24)

Ogledalce, ogledalce - kako je selef vidio sebe...

Khalaf ibn Tamim: Čuo sam Sufjana es-Sevrija u Mekki, kad su se ljudi okupili oko njega, da kaže: “Izgubljen je ummet kada se ovakvi poput mene uzimaju za primjer!“

Kad god mu je bilo postavljeno pitanje, rekao bi: „Nisam kompetentan da ga odgovorim.“ Oni ga upitaše: “A koga onda da pitamo?“ On im reče: “Pitajte učenjake i tražite od Allaha tewfiq (uputu).“ Ovo uprkos tome što je bio od velikih učenjaka svoga vremena.

Al-Sirri al-Saqti: „Ne bih volio da umrem u zemlji u kojoj sam dobro poznat.“ Upitaše ga: „Zašto to Ebu al-Hasan?“ On reče:“ Bojim se da me moj kabur neće prihvatiti i da ću onda biti eksponiran i ponižen“.

Hasan al-Basri: „Družio sam se sa ljudima i u poređenju s njima, ja sam poput razbojnika!“. (t.j. zbog njihovih vrlina)

Muhammed ibn Aslam al-Tusi: „Putovao sam po zemlji nadaleko i naširoko i tako mi Onog osim Kojeg nema drugog boga, nisam vidio čovjeka koji klanja prema kibli a da je bio gori u mojim očima od mene samog“.


Al-Aradž (jedan od medinskih učenjaka koji je učio pred Ebu Hurejrom) je rekao: „Ispitaj svoju dušu i vidi u kakvom je zlu jer će sutra svaki čovjek biti sakupljen sa njemu sličnim, pa ko god upadne u mnoge grijehe biće sakupljen sa ljudima koji su činili te grijehe.“

On je često imao običaj koriti i ponižavati sebe govoreći: „Glasnik će zovnuti na Sudnjem danu, „O ljudi tih i tih grijeha, ustanite!“ i ti ćeš ustati s njima o Aradž. Zatim će zovnuti: „O ljudi tih i tih grijeha, ustanite!“ ti ćeš i s njima ustati takođe. Zatim će zovnuti: „O ljudi tih i tih grijeha, ustanite!“ i opet ćeš ti i s njima takođe ustati. O Aradž, vidim te kako ustaješ sa svakom griješničkom skupinom...“

Dawud al-Ta’i: „Grijesi su nas napustili ali mi se uveliko stidimo ljudskih skupova“.

On je takođe rekao: “ Pobožnjaci su me pretekli a ja sam odsječen i ostavljen iza, o kakva propast!“

Neki ispravni prethodnici su bili spomenuti u prisustvu Mukhallada ibn Husejna i on poče da govori stihove:
„Ne spominji njih zajedno s nama, pa da mješaš to dvoje Uistinu, zdrav kada hoda nije poput bogalja“.

Qatada: Isa ibn Merjem je rekao: „Pitajte me jer doista je moje srce mehko i ja vidim sebe malim i poniznim“.

Ibrahim al-Nehai: „Govorio sam a da sam mogao naći način, nikad ne bi govorio. Uistinu, doba u kojem sam ja postao učenjak Kufe je zlo doba“.

Ibrahim al-Taymi: „Nikad nisam uporedio moja djela sa mojim govorom a da se nisam pobojao da ću postati lažov“.

Džafer ibn Barqan: „Stigle su mi vijesti o vrlinama i pobožnosti Junusa ibn Ubejda pa mu napisah pismo rekavši: “O brate, piši mi i reci mi tvoje stanje i na čemu si (od dobra)“. On mi je u odgovoru napisao: „Stiglo mi je tvoje pismo u kojem me pitaš o mom stanju. Reći ću ti da sam ja prišao mojoj duši i rekao joj da voli ljudima ono što voli sebi, i da mrzi ljudima ono što mrzi sebi, ali je pronađoh da je daleko od toga. Zatim sam joj opet prišao i rekao joj da ostavi spominjanje ljudi osim po dobru ali sam vidio da je post u sred dana po žestokoj vrućini u zemlji Basre, lakši od ostavljanja spominjanja ljudi. Ovo, o moj dragi brate, je moje stanje. Weselam.”