Zabrane u ihramu

Devet ih je, a one su:
1.Šišanje kose;
2.Rezanje noktiju. En-Nevevi u El-Medžmu’u kaže: “Dozvoljeno je muhrimu otkloniti nokat ako se slomi. Dozvoljeno mu je blago češanje i pranje glave. Ako kosa tom prilikom sama spadne, nema smetnje.”
3. Namjerno namirisavanje bilo kojim mirisom ili namjerno mirisanje (ušmrkavanje) mirisa.
4. Zabranjeno je muškom hadžiji namjerno oblačiti šivenu odjeću.
5. Pokrivanje glave nečim što pripinje uz glavu kao kapa, ihram, turban i sl.
6. Ubijanje kopnene divljači ili pomaganje u tome.
7. Spolno općenje.
8. Spolni akt bez direktnog općenja.
9. Sklapanje bračnog ugovora.
Dokaz za ove zabrane su riječi Vjerovjesnika :
“Muhrim neće obući košulju, turban, ogrtač, čakšire, niti haljinku koju je miris žutog isiota ili šafrana dotakao, te cipele – osim da ne nađe papuče, pa će te cipele prerezati da budu ispod nožnih članaka.( Muttefekun alejhi)

Uzvišeni kaže o namjernom ubijanju divljači u krugu Harema:
“ O vjernici, ne ubijajte divljač dok obavljate obrede hadža!”( Suretul-Maide,ajet 95)


Poslanik je rekao: “ Muhrim neće sklapati niti će mu se sklapati bračni ugovor ni zaruke.”( Prenose ga svi osim El-Buharija)
Uzvišeni Allah , kaže:

“Hadž je u određenim mjesecima; onom ko se obaveže da će u njima obavljati hadž nema snošaja sa ženama i nema ružnih riječi, i nema svađe u danima hadža. A za dobro koje učinite Allah zna. I onim, što vam je potrebno za put, snabdijte se. A najbolja opskrba je bogobojaznost. I Mene se bojte, o razumom obdareni!” (Suretul-Bekare, ajet 197)

Islamski pravnici su se složili da se hadž ne kvari dok je hadžija u ihramima, osim potpunim spolnim odnosom prije prvog razrješenja ihramskih stega. Takvog hadžiju sljeduje dovršetak hadža, te ponovno obavljanje hadža sljedeće godine i plaćanje iskupa. Hadž je pokvaren odmetanjem od islama, Allah nas toga sačuvao! Muhrimu je dozvoljeno svezati ihram kaišem ili konopcem i sl., zbog nepostojanja dokaza koji govori suprotno.

Muškarcu i ženi muhrimima dozvoljena je promjena i pranje ihrama prema hadisu Ikrime:
“Poslanik promijenio je odjeću ihrama na Et-Ten’imu.” (Umdetul-Bari’)

Ženi je zabranjeno oblačiti nikab, zar, feredžu i rukavice dok je pod ihramom. A kada pored nje budu prolazili stranci spustit će veo preko lica (koji neće zatezati i dodirivati lice) prema poznatom hadisu Aiše , r.a, Ihram žene je u njenom licu, a šiveno može oblačiti na ostale dijelove tijela. Muhrimu je dozvoljeno baviti se svojim zanimanjem ili trgovinom, prema riječima Uzvišenog:

“Ne pripisuje vam se grijeh ako od Gospodara svoga molite da vam pomogne da nešto steknete.” (Suretul-Bekare, ajet 198)

Hadž

Hadž je jedan od pet islamskih ruknova prema Kur’anu, sunnetu i idžmau (koncenzusu islamskih učenjaka). Uzvišeni kaže:

فِيهِ آيَاتٌ بَيِّنَاتٌ مَقَامُ إِبْرَاهِيمَ ۖ وَمَنْ دَخَلَهُ كَانَ آمِنًا ۗ وَلِلَّهِ عَلَى النَّاسِ حِجُّ الْبَيْتِ مَنِ اسْتَطَاعَ إِلَيْهِ سَبِيلًا ۚ وَمَنْ كَفَرَ فَإِنَّ اللَّهَ غَنِيٌّ عَنِ الْعَالَمِينَ
“U njemu su znamenja očevidna – mjesto na kojem je stajao Ibrahim. I onaj ko uđe u nj treba da bude bezbjedan. Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti; a onaj koji neće da vjeruje – pa, zaista, Allah nije ovisan ni o kome.” (Ali-Imran,98)

U Sahihul-Buhariji i Muslimu se prenosi od Ibn Omera , r.a, hadis: “ Islam je sačinjen na pet temelja…”, a od njih je hadž. Postoji koncenzus o strogoj obaveznosti obavljanja hadža. Hadž je dužan obaviti svaki punoljetan, pametan, koji je u mogućnosti i slobodan musliman.
Hadž je farz (stroga obaveza) jedanput u životu. O vrijednosti hadža Poslanik , kaže:
“Ko dođe ovoj Kući (tj. dođe obaviti obrede hadža) i ne bude spolno općio i prekršaje pravio, očistio se od grijeha kao na dan kada ga je majka rodila. Umra do sljedeće umre briše grijehe između, a za primljen hadž nagrada je Džennet.” (Prenose svi osim Ebu Davuda)


Ko porekne obaveznost hadža postao je nevjernik. Ko priznaje obaveznost hadža ali ga ne obavi iz nemara, u velikoj je opasnosti. Omer ibnul-Hattab, radijallahu anhu, kaže:
“Naumio sam poslati ljude u pokrajine da vide svakog onog koji ima mogućnosti a nije obavio hadž, da mu nametnem džizju (porez nemuslimanima u islamskoj državi). Nisu oni muslimani, nisu oni muslimani!!”

Od muslimana se traži da ubrza i požuri s obavljanjem hadža, jer je Poslanik , rekao:
“Požurite obaviti hadž, niko od vas ne zna šta će mu se ispriječiti.” (Ebu Davud)

Ibn Kudame, Allah mu se smilovao, kaže: “Ko je dužan obaviti hadž, i ukaže mu se prilika, dužnost mu ga je obaviti bez odgađanja.” (El-Mugni, 2/196)

Onaj ko ne može poći na hadž zbog kakve prepreke u vidu nemoći i neizlječive bolesti, obavezno mu je poslati zamjenu (bedela), pa makar to bila i žena. Obavljanje hadža za živog čovjeka nije dozvoljeno osim s njegovim dopuštenjem, bilo da se radi o fardu ili nafili hadžu, za razliku od mejjita (mrtvog) za kojeg je dozvoljeno obaviti hadž bez njegove oporuke.( El-Mugni, 2/234.)

Onaj ko ne može obaviti hadž zbog prijevoza i troškova za sebe i porodicu, sa njega spada dužnost hadža. Onaj ko ima nešto viška od imovine dužan je to prodati da bi obavio hadž. U pojam mogućnosti ulazi i postojanje mahrema ( bliskog krvnog srodnika koji ne može oženiti dotičnu ženu) ili suprug koji će putovati s ženom. Ako žena obavi hadž bez mahrema to joj je haram, ali je hadž ispravan. Isti je primjer onoga koji obavi hadž kao dužnik, a davatelj duga mu nije da saglasnost.

U hadžu su mnoge vjerske i dunjalučke koristi. Uzvišeni kaže: ”da bi koristi imali…” Od spomenutih koristi su čišćenje duše, jačanje imana, obnavljanje prisege Allahu, navikavanje na strpljivost i podnošenje poteškoća, prisjećanje na stajanje pred Allahom, traženje oprosta, šaptanje sa Gospodarom svjetova na mjestima na kojima je boravio Božiji Poslanik , i njegovo ashabi, jačanje bratstva i solidarnosti među muslimanima bez obzira na boju kože, spol i jezik; podsjećanje jednih druge na dobro, razmjena ekonomskih dobara, saradnja na širenju poziva u Allahovu vjeru, pomoć djelovanju islamskih aktivista radi ispravke akideta, te činjenje djela korisnih za dunjaluk i Ahiret.

Musliman je dužan da za umru i hadž pripremi halal opskrbu. Odabrat će dobre i poštene saputnike. Dužan je napisati oporuku i riješiti sve dugove i razmirice, vraćanjem ili traženjem halala i iskreno se pokajati da bi bio spreman doći Allahu tražeći Njegovo zadovoljstvo.

NEMA BOGA OSIM ALLAHA, MUHAMMED JE ALLAHOV POSLANIK

One znače: Niko se nema pravo mimo Allaha obožavati. Njima se božanstvenost potvrđuje samo Allahu, a niječe svakom drugom mimo Njega.

Šejhu-l-lslam Ibn Tejmijja, Allah mu se smilovao, kaže: "Samo u ljubavi prema Allahu i približavanju Njemu sa onim što On voli, srce osjeća radost i potpunu slast uživanja, a Njegova ljubav se postiže uskraćivanjem ljubavi prema drugima, mimo Njega. Ovo je smisao riječi "Nema boga osim Allaha". To je vjera Allahova prijatelja, Ibrahima, a.s., i drugih vjerovjesnika i poslanika, s.a.v.s."

Drugi dio kelimei-šehadeta "Muhammed je Allahov Poslanik" znači njegovo slijeđenje u onome što je naredio, a izbjegavanje onoga što je zabranio ili pokudio.

Otuda i riječi لا اله الا الله محمد رسول الله - "Nema boga osim Allaha" sadrže negaciju i potvrdu, odanost i prezir; odanost Allahu, Njegovoj vjeri, Knjizi, Vjerovjesniku i Njegovim dobrim robovima, s jedne, i prezir prema svakome ko mimo Allaha obožava nekog drugog, s druge strane.*
Uzvišeni kaže:
فمن يكفر بالطاغوت ويؤمن بالله فقد استمسك بالعروة الوثقى لا انفصام لها
Onaj ko ne vjeruje u taguta, a vjeruje u Allaha - drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. (El-Bekare, 256.)


U tom smislu šejh Muhammed b. Abdulvehhab kaže: "Znaj da čovjek ne može vjerovati u Allaha dok ne zaniječe taguta. Dokaz za to je ajet" tj. Ranije citirani 256. ajet iz poglavlja El-Bekare.

*Dajući opću definiciju taguta Ibn el-Kajjim kaže: "Tagut je sve što roba navodi da pređe granicu dozvoljenog u pogledu obožavanja, slijeđenja ili pokornosti. U kategoriju taguta spada svako ko mimo Allaha i Poslanika izriče presudu, ko se mimo Allaha obožava, za kim se mimo Allaha povode drugi ili mu se pokoravaju, umjesto da se pokore Allahu."

Riječi kelimei-šehadeta znače odanost Allahovim propisima:

اتبعوا ما أنزل إليكم من ربكم ولا تتبعوا من دونه أولياء قليلا ما تذكرون
Slijedite ono što vam se od Gospodara vašeg objavljuje i ne uzimajte, pored Njega, nekog drugog kao zaštitnika! -A kako vi malo pouku primate! (Ei-Araf, 3)

فأقم وجهك للدين حنيفا فطرة الله التي فطر الناس عليها
Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, vjeri, djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio, (Er-Rum, 30.)

Riječi kelimei-šehadeta istovremeno znače odbacivanje paganske presude:

أفحكم الجاهلية يبغون ومن أحسن من الله حكما لقوم يوقنون
Zar oni da traže da im se kao u pagansko doba sudi? A koje od Allaha bolji sudija narodu koji Čvrsto vjeruje? (El-Ma'ide, 50.)

One također znače odbacivanje svake druge vjere mimo Islama:

ومن يبتغ غير الإسلام دينا فلن يقبل منه وهو في الآخرة من الخاسرين
A onaj ko želi neku drugu vjeru osim Islama, neće mu biti primljena, i on će na onom svijetu nastradati. (Alu Imran, 85)

Riječi kelimei-šehadeta su negacija i potvrda. One istovremeno negiraju četiri i potvrđuju četiri druge stvari.

One negiraju božanstva, tagute, sudruge i gospodare,

• U božanstva spada sve za što misliš da ti može donijeti dobro ili otkloniti zlo. Ako tako vjeruješ, već si to uzeo za boga.

• U tagute spada svako ko se uz njegovo slaganje obožava, ili je na putu da postane predmet obožavanja.

• U sudruge spada: sve što te odvraća od vjere Islama, bez obzira radilo se o nekom od porodice, o kući, rodbini ili imetku. Sve to spada u sudrugove na osnovu riječi Uzvišenog:

ومن الناس من يتخذ من دون الله أندادا يحبونهم كحب الله والذين آمنوا أشد حبا لله
Ima ljudi koji su mjesto Allaha kumire (endade*) prihvatili, vole ih kao što se Allah voli. (El-Bekare, 165.)

* ''Endad'' je množina riječi ''nidd'', što znači sličan, isti, učiniti Allahu nekog ravnim.U hadisu se kaže: ''...da Allahu učiniš 'nidda', a On te stvorio.''

U sugospodare spada: svako ko ti kaže rješenje nekog pitanja koje ne odgovara istini i ti mu se pokoriš. O tome govore riječi Uzvišenog:

اتخذوا أحبارهم ورهبانهم أربابا من دون الله
Oni pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje... (Et-Tewbe, 31.)

One potvrđuju:

• Namjeru da obožavaš samo Allaha,

• Veličanje i ljubav, kako stoji u riječima Uzvišenog:

والذين آمنوا أشد حبا لله
Ali pravi vjernici još više vole Allaha. (El-Bekare, 165.)

• Strah i nadu, kako se kaže u riječima Uzvišenog:

وإن يمسسك الله بضر فلا كاشف له إلا هو وإن يردك بخير فلا رآد لفضله يصيب به من يشاء من عباده وهو الغفور الرحيم
Ako ti Allah dade kakvu nevolju, niko je osim Njega ne može otkloniti, a ako ti zaželi dobro, pa - niko ne može blagodat Njegovu spriječiti; On njome nagrađuje onoga koga hoće od robova Svojih; On prašta i milostiv je, (Junus, 107.)

Ko ovo spozna, prekinut će svaku vezu sa onima mimo Allaha i neće dozvoliti da nad njim zagospodari mrak laži. Govoreći o Ibrahimu, a.s.„ kako je porazbijao kipove i odrekao se svoga naroda. Uzvišeni kaže;

قد كانت لكم أسوة حسنة في إبراهيم والذين معه إذ قالوا لقومهم إنا براء منكم ومما تعبدون من دون الله كفرنا بكم وبدا بيننا وبينكم العداوة والبغضاء أبدا حتى تؤمنوا بالله وحده
Divan uzor za vas je Ibrahim i oni koji su uz njega bili kad su narodu svome rekli: "Mi s vama nemamo ništa, a ni sa onima koje , umjesto Allaha, obožavate; mi vas se odričemo, i neprijateljstvo i mržnja će između nas ostati sve dok ne budete u Allaha, Njega jedinog, vjerovali." (El-Mumtehine, 4.)

Kur'an, od početka do kraja, govori o značenju' riječi "Nema boga osim Allaha", pobijajući širk i sve njegove vidove, s jedne, i potvrđujući predanost Allahu i Njegovim propisima, s druge strane. Svaka riječ i dobro djelo koje Allah voli i s kojim je zadovoljan, nosi u sebi smisao odanosti, jer praksom, sadržajem ili obavezom upućuje na vjeru. Dovoljno ti je znati da je ove riječi Allah nazvao “kelimetu et-takva” - "Riječima bogobojaznosti'

• Bogobojaznost znači: Ostavljanje svih oblika širka i nepokornosti, s jedne, i potpuna predanost u robovanju Allahu i pokornost u svemu što je On propisao, s druge strane, kako bi se sačuvalo Allahove srdžbe i kazne. Definirajući bogobojaznost Ibn Mesud, r.a., u tom smislu kaže: "Bogobojaznost je da po Allahovoj uputi i svjetlu radiš u Njegovoj pokornosti, da se nadaš Allahovoj nagradi i da se, bojeći se Allahove kazne, prođeš nepokornosti prema Njemu."

O tome kako su ashabi Božijeg Poslanika, s.a.v.s., razumjeli riječi kelimei-šehadeta i radili po onome što iz njih proizilazi, najbolje objašnjava uvaženi Imam Sufjan b. Ujejne. Muhammed b. Abdulmelik el-Mesisi kaže: - Bili smo kod Sufjana b. Ujejna 170. g. po Hidžri, pa je na pitanje jednog čovjeka o tome šta je iman, odgovorio: "Riječi i djela." Upitan da li se iman povećava i smanjuje odgovorio je: "Povećava se koliko Allah hoće, a smanjuje dok ne spadne na ovoliko", pokazavši svojom rukom na koliko. Na to je čovjek upitao: "Kako da postupamo sa ljudima među nama koji tvrde da je iman izjava jezikom, bez djela?" Sufjan je odgovorio: "Tako je bilo dok nisu postavljeni propisi i okviri imana.”

Uzvišeni Allah poslao je našeg poslanika Muhammeda, cijelom čovječanstvu da posvjedoče da "nema boga osim Allaha i da je on Allahov Poslanik". Kad su to posvjedočili, time su sačuvali svoje živote i imetke, osim sa razlogom, a krajnji sud pripada Allahu. Pošto je Uzvišeni Allah znao da su to od srca, iskreno, posvjedočili, Svome Poslaniku je objavio da im naredi da klanjaju, i oni su to, kad im je naredio, poslušali i počeli klanjati. Tako mi Allaha da nisu poslušali ipočeli klanjati ni prvobitna izjava da vjeruju; ni namaz im ne bi koristio.

Kada je Uzvišeni Allah vidio da iskreno i od srca vjeruju, Svome Poslaniku je naredio da im naredi da se isele u Medinu, pa su ga, kad im je naredio, poslušali i iselili se. Tako mi Allaha, da ga nisu poslušali i iselili se, ni prvobitna izjava da vjeruju ni namaz im ne bi koristio. Kada je Uzvišeni Allah vidio iskrenost u njihovim srcima, naredio im je da se vrate u Mekku i bore protiv svojih očeva i djece sve dok ne budu vjerovali kao i oni, namaz obavljali i hidžru učinili. Kad im je Poslanik naredio, oni su ga poslušali i sve ovo učinili. Tako mi Allaha da ga nisu poslušali, ne bi im koristila ni prvobitna izjava da vjeruju, ni namaz, ni hidžra, ni borba na Allahovom putu.

Kada je Allah vidio iskrenost u njihovim srcima, objavio je Svome Poslaniku da im naredi da robujući Allahu oko Ka’be obavljaju tavaf i da iz poniznosti Njemu poslije toga obriju svoje glave, pa su ga poslušali i to učinili.Tako mi Allaha, da ga nisu poslušali i što im je naređeno učinili, ne bi im koristila ni prvobitna izjava da vjeruju, ni namaz, ni hidžra, ,ni borba protiv rođenih očeva.

Kada je Uzvišeni Allah vidio iskrenost u njihovim srcima. Svome Poslaniku naredio je da od njihovih imetaka uzme zekat i da ih njime očisti, pa im je naredio da daju zekat. Oni su ga poslušali i počeli davati, bio on mali ili veliki. Tako mi Allaha, da ga nisu poslušali i zekat počeli davati, ne bi im koristila ni prvobitna izjava da vjeruju, ni namaz, ni hidžra, ni borba protiv rođenih očeva ni tavaf oko Kabe.

Kada je Uzvišeni Allah vidio iskrenost u njihovim srcima i spremnost da se pokoravaju propisima vjere i čuvaju ih, objavio im je:

اليوم أكملت لكم دينكم وأتممت عليكم نعمتي ورضيت لكم الإسلام دينا
Danas sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam Islam bude vjera. (El-Ma 'ide, 3.)

Sufjan je na kraju dodao: “Ko namjerno propušta bilo koji sastavni dio vjere, mi ga među nama držimo za nevjernika, a ko to čini iz lijenosti i nemarnosti, mi ga odgajamo i savjetujemo, ako treba i toljagom, i kao takvog, krnjavog držimo. Ovako ćeš od mene drugima poručiti, kakav je bio sunnet Božijeg Poslanika."

Odanost i Prezir

Da bi govorili o odanosti i preziru ispravnog učenja u Islamu, moramo prvo, u ovome uvodu, razmotriti tri sljedeća aspekta njegova učenja:

1. Stvarno značenje Islama predstavljenog u riječima kelimei-šehadeta
لا اله الا الله محمد رسول الله Nema boga osim Allaha, Muhammed je Allahov Poslanik i pravi smisao ovih riječi,

2. Smisao odanosti i prezira koji riječi kelimei-šehadeta podrazumijevaju i

3. Širk, nevjerstvo, licemjerstvo i odmetništvo od vjere koji izvode iz Islama.

Cilj mi je, da u granicama mogućnosti, pokušam prikazati šta je pravi smisao učenja Islama, a šta je u suprotnosti sa njim i da se posebno osvrnem na pitanje i ulogu odanosti i prezira u životu muslimana. Odanost i prezir su sastavni dio vjerovanja (akide) i o njima je nezamislivo govoriti, a da se ne krene od riječi kelimei-šehadeta. Da bi odanost i prezir koji musliman ispoljava bili ispravni, neophodno je da se i učenje Islama ispravno poznaje, jer bez istinskog poznavanja vjerovanja ne može biti ni ispravne odanosti ni prezira koji se Šerijatom traže.


Osim toga, upoznavanje sa misijom Allahovog Poslanika, s.a.v.s., sa rezultatima do kojih je ona, u preobražaju historije čovječanstva, dovela; sa civilizacijom koja je muslimane, od kako su spoznali Gospodara, Njegovu vjeru i Vjerovjesnika, visoko uzdigla, još se više nameće potrebnom, jer ćemo jedino tako shvatiti da je, upravo ona, bila ta koja je ljude koji su živjeli kao neznalice i slijepci, spasila i nakon smrti proživila:

Zar je onaj koji je bio u zabludi, a kome smo Mi dali život i svjetlo pomoću kojeg se među ljudima kreće, kao onaj koji je u tminama iz kojih ne izlazi? (El-En am, 122.)

To stanje u kome su bili možda je najbolje opisao el-Mikdad b. el-Esved, r.a., jedan od istaknutih ashaba, koji je, kako u navodi Ebu Neim rekao: "Tako mi Allaha, ni jedan drugi vjerovjesnik kao Muhammed, s.a.v.s., nije poslan u težem stanju ni u gorem neznaboštvu. Mislili su da ,nema bolje vjere od idolopoklonstva. Došao je sa Knjigom koja je rastavila Istinu od laži i dijete od roditelja. Bilo je onih kojima je Allah otvorio srce za vjeru da su na svog roditelja, dijete ili brata pokazivali kao na nevjernika , da bi obznanili da je propao onaj ko uđe u vatru i da im nije svejedno kako njihovi najbliži i najdraži propadaju u vatru. To su oni za koje je Uzvišeni Allah rekao da su govorili;

Gospodaru naš, podari nam u ženama našim i djeci našoj radost i učini da se Čestiti na nas ugledaju. (El-Furkan, 74.)

Govoreći o neznaboštvu predislamskih Arapa i ukazanoj milosti prema muslimanima, time što ih je uputio na Pravi put, Uzvišeni kaže:

Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte! I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali, milošću Njegovom, prijatelji; i bili ste na ivici vatrene jame, pa vas je On nje spasio. Tako vam Allah objašnjava Svoje dokaze da biste na pravom putu istrajali. (Alu Imran, 103.)

Kada su ashabi, neka je Allah s njima zadovoljan, nakon džahilijjeta upoznali Islam, odgajani na Kur'anu i vjerovjesničkoj praksi, postali su najbolja generacija koju je historija Islama ikada zapamtila.

Šta misliš u čemu je tajna tog neviđenog uspjeha o kome čitamo i slušamo i koji nam u poređenju sa bezdanom na čiju smo ivicu dospjeli danas liči na san? Kad bi neko iz te generacije primio Islam, jednom zauvijek bi raščistio sa svojom prošlošću u džahilijjetu; ostavio mračni ponor iza sebe, napustio tupoglava shvaćanja i odrekao se robovanja imetku i čovjeku, prihvatio se čistog života u Islamu širokog svijeta ispunjenog Allahovim svjetlom, sasvim novog poimanja sredine; odrekao se ugnjetavanja drugih zarekao da će robovati samo Uzvišenom Allahu.

Tajna tog uspjeha i veličine leži u tački s koje je Božiji Poslanik, s.a.v.s., krenuo; u riječima da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, riječima koje su pokidale sve veze i počupale sve korijene osim jednog, korijen vjerovanja iz koga izrasta ljubav prema Allahu, najjača veza braće u vjeri, veza pred kojom se ruše sve barijere nacionalne, rodbinske, staleške i rasne različitosti.

Muslim u svome Sahihu od Ebu Hurejre, r.a., bilježi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Na Sudnjem danu Uzvišeni će Allah upitati:Gdje su oni koji su se u ime Moje Uzvišenosti voljeli? Danas ću ih staviti pod okrilje Moga hlada, danas kad drugog hlada do Moga nema."?

Od Omera b. el-Hattaba. r.a., se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Među Allahovim robovima ima i takvih ljudi koji nisu ni vjerovjesnici ni šehidi, a kojima će na Sudnjem danu, zbog njihove bliskosti Allahu, zavidjeti i Vjerovjesnici i šehidi. - Božiji Poslaniče, reci nam ko su oni!, rekli su.-To su oni koji se u ime Allaha međusobno vole, iako među njima nema nikakvih rodbinskih veza niti materijalnih interesa koji ih povezuju, odgovorio je. -Tako mi Allaha, lica su im od svjetla i svjetlo je ono što rade. Neće se bojati kad se drugi budu bojali, niti žalostiti kad se drugi budu žalostili." Pogledaj šta stoji u sljedećem ajetu:

I neka se ničega ne boje i ni za čim neka ne tuguju Allahovi štićenici! (Junus, 62.)

Allahov Poslanik, s.a.v.s., proveo je u Mekki trinaest godina pozivajući ljude u vjeru, urezujući je u srce onih koji su primili Islam. Rezultati toga počeli su se odražavati na njihovim djelima još u Mekki, a neprekidnom borbom za širenjem Allahove riječi na Zemlji nakon što je u Medini udaren kamen -temeljac mladoj islamskoj državi na čijem je čelu stajao Muhammed, a.s.

Ono što nas danas navodi da govorimo o ispravnom vjerovanju u Allaha, onako kako o Njemu uči Islam, je skretanje svijeta sa pravog puta, osim onih kojima se Allah smilovao. Danas se nameće nužna potreba da se svijetu objasni ispravno vjerovanje (akida) kako ga je donio Allahov Poslanik, s.a.v.s.

Ovo pitanje danas je kod većine svijeta postalo puka fraza koja se samo izgovara, bez svijesti i ikakvog znanja šta ona znači i šta podrazumijeva. Problem se ne zaustavlja samo na ovome, nego zadire i dublje, budući da se pokušavaju navesti neki tekstovi kao dokaz ispravnosti ovakvog shvaćanja, ne uzimajući u obzir sve tekstove koji o ovome pitanju govore i ne uvažavajući objašnjenja koja su data u nauci; hadiskim knjigama, komentarima i objašnjenjima od strane najmjerodavnijih i najučenijih ljudi ovog Ummeta tokom duge historije.

Pored ovoga, najšire značenje služenja Allahu i na ovom i na onom svijetu, svedeno je na suhoparne obrede koji se ogledaju u namazu, postu, zekatu i hadždžu.

Druge norme na kojima također počiva život: odanost prema kome? prezir - koga? ljubav i mržnja - prema kome? su pitanja i pojmovi o kojima gotovo nitko ne razmišlja. Ova vjera ne uči samo o rububijjetu (postojanju Boga) nego i o uluhijjetu (obaveznosti obožavanja i pokoravanja samo Njemu), kao i Njegovim savršenim svojstvima i imenima koja dolikuju Allahovoj veličini i uzvišenosti.

Razmisli malo, kao što kaže šejh Muhammed b. Abdulvehhab, Allah mu se smilovao: "Da je Allahov Poslanik, kada je počeo opominjati idolopoklonike na pogubnost idolopoklonstva (širka) i tražiti od njih da vjeruju samo u jednog Allaha, nije izazvao odmah njihovu mržnju. Oni u tome nisu vidjeli ništa opasno po sebe, dok otvoreno nije počeo vrijeđati njihovu vjeru i za njihove glavešine govoriti da su neznalice. Tek tada su se razbjesnili prema Poslaniku i njegovim ashabima tajeći prema njima neprijateljstvo i govoreći: -lznevjerio je naša očekivanja, jismijava se našoj vjeri i vrijeđa naše bogove!"

Međutim, svakome je poznato da Božiji Poslanik, s.a.v.s., nikada nije uvrijedio ni Isaa, a.s., ni njegovu majku, ni meleke ni dobre ljude, nego su, kad im je rekao da njihova božanstva ne mogu ni koristiti ni štetiti, niti im se odazvati ako ih pozovu, rekli da ih vrijeđa.

Ako si ovo razumio, vidjet ćeš da čovjekov Islam nije ispravan, čak i ako je odbacio širk i priznao da je jedino Allah bog, sve dok se ne suprotstavi šrku i prema nemuslimanima otvoreno ne pokaže mržnju i neprijateljstvo, kako Uzvišeni u poglavlju El-Mudžadele kaže: .

Ne treba da ljudi koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju budu u ljubavi sa onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprotstavljaju, makar im oni, bili, očevi njihovi, ili sinovi njihovi ili braća njihova, ili rođaci njihovi. Njima je On u srca njihova vjerovanje usadio... (El-Mudžadele,

Ako ovo dobro razumiješ, vidjećeš da većina onih koji svojataju vjeru ne poznaju dovoljno riječi kelimei-šehadeta, tj. šta znači: "Nema boga osim Allaha". Šta bi drugo ulilo snagu prvim muslimanima da izdrže sva ta silna zlostavljanja, mučenja, dopadanja ropstva i prisilno iseljenje u Abesiniju? Ne treba zaboraviti da niko od Poslanika, s.a.v.s.. nije bio milostiviji i da je mogao ikome dati olakšicu, sigurno bi je dao njima.

Sve dok ima onih koji dovoljno ne poznaju smisao riječi: "Nema boga osim Allaha", one se moraju objašnjavati, tumačiti njihov smisao, na šta one obavezuju, šta iz njih proizilazi, a šta ih kvari.

"Što sam vam zabranio, klonite ga se, a što sam vam naredio, praktikujte to koliko možete..."

Riječi Poslanika, alejhis-selam: "Što sam vam zabranio, klonite ga se, a što sam vam naredio, praktikujte to koliko možete..." prema mišljenju nekih učenjaka su u značenju da je imperativ zabrane snažniji i preči od naređenja jer u zabrani nema nikakve mogućnosti ni prostora za bilo kakvu toleranciju, dok je naredba ograničena mogućnošću. To mišljenje prenosi se od imama Ahmeda.

U tom kontekstu jeste i izjava selefa: "Djela dobročinstva i čestitosti mogu činiti i dobri i pokvareni, ali grijeha se klone samo iskreni."

Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da mu je Vjerovjesnik, alejhis-selam, rekao: "...kloni se zabranjenog, bit ćeš najpobožniji medu ljudima..." (Tirmizi)

Hasan el-Basri veli: "Najbolje djelo pobožnjaka jeste kloniti se Allahovih zabrana."

Preferiranje klonjenja zabrana nad činjenjem naredbi jasno je vidljivo u hadisu i to se odnosi samo na dobrovoljne ibadete (nafile), a poznato je da je oblik činjenja vadžiba bolji od oblika izostavljanja grijeha. To je zbog toga što su dobra djela, sama po sebi, cilj, dok se od zabrana traži njihova neprimjena te se za njihovu realizaciju ne uvjetuje nijet što nije slučaj s naredbama. Također, ponekad ostavljanje naredbi može biti nevjerstvo kao npr. ostavljanje šehadeta, temelja islama ili nekih od njih, kako je već objašnjeno, što nije slučaj s kršenjem zabrana čije upražnjavanje ne vodi u nevjerstvo.

To potvrđuje izjava Ibn Omera, radijallahu anhuma: "Bolje je odvratiti lopova od harama negoli udijeliti stotinu hiljada dinara na Allahovom putu!"


Omer ibn Abdulaziz, rahimehullah, rekao je: "Nije bogobojaznost noć provesti u lbadetu, niti dane u postu, niti to pomiješati. Prava bogobojaznost jeste ispunjavanje Allahovih naredbi i napuštanje Njegovih zabrana. Ako uz to čovjek pridoda i dobra djela, to je onda dvostruko dobro!"

Također se od njega prenosi da je rekao: "Poželio sam da klanjam samo pet dnevnih namaza i vitr, da dajem zekat i da više ne udijelim ni dirhem sadake, da postim ramazan i da nakon njega ne postim nijedan dan, da obavim obavezni hadž i da nakon njega više ne obavim nikakva hadža, a da potom uzmem višak svog imetka (hrane) i izdvojim ga iz onoga što mi je Allah zabranio i da se ubuduće čuvam tog harama."

Može se rezimirati i reći da sva ta predanja upućuju da je klonjenje zabrana, pa makar i minimalno, bolje od izvršavanja mnogobrojnih nafila i ostalih dobrovoljnih ibadeta jer to je farz a posljednje je nafila.

Neki od postklasičara rekli su da je Poslanik, alejhis-selam, rekao: "Kada vam nešto zabranim, klonite ga se, a kad vam neku stvar naredim, uradite je koliko možete" zbog toga što se primjena naredbe postiže samo pozitivnim djelovanjem, a realizacija djela zavisi od uvjeta i razloga od kojih je neke ponekad nemoguće izvršiti. Zato je naredbu ograničio mogućnošću isto kao i bogobojaznost.
Uzvišeni veli:

"...zato se Allaha bojte koliko god možete..." (Et-Tegabun, 16.)

Isti je slučaj i sa hadžom:

"...hodočastiti Kuću dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti..." (Ali-Imran, 97.)

Što se tiče zabrana, od njih se zahtijeva da se ne primjenjuju i to je osnova, temelj. Pod tim se podrazumijeva njen kontinuitet. I to je moguće ostvariti i u tome ne postoji nešto što se ne može. Međutim, i to je donekle diskutabilno. To je zbog toga što motiv za činjenje grijeha ponekad može biti vrlo snažan tako da se čovjek kod njega ne može strpjeti da ga ne počini, a posebno još ako ima mogućnost za to. Udaljavanje od njega u toj situaciji zahtijeva od čovjeka velike napore, možda čak teže za dušu od onih koji je navode na činjenje pokornosti. Zbog toga ima mnogo ljudi koji se mogu strpjeti na izvršavanje naredbi, ali ne mogu ostaviti zabrane.
U tom kontekstu je i Omer, radijaliahu anhu, upitan o ljudima koji žude za strastima, ali ih ne rade, pa je rekao: "To su ljudi čija je srca Allah stavio na kušnju. Njima će biti oprošteno i velika ih nagrada čeka!"

Može se onda reći da Uzvišeni ne opterećuje ljude iznad njihovih mogućnosti. Mnogih djela ih je oslobodio samo zato što im predstavljaju poteškoću da bi im ih olakšao i iz milosti prema njima.Međutim, što se tiče zabrana, niko se ne može pravdati zbog njihova kršenja zbog jakih motiva i strasti. Naređeno je svima da se ih u svakom slučaju klone. Zabranjena hrana koja se u nuždi dozvoljava da bi se život spasio nije dozvoljena radi uživanja u njoj i radi strasti. Ovo potvrđuje konstataciju imama Ahmeda u kojoj stoji da je zabrana kompleksnija od naredbe i u tom smislu je, prije svega, i hadis Poslanika, alejhis-selam, kojeg prenosi Sevban i drugi, a u kojem stoji:
"Ustrajte, pa i pored toga što nećete biti u stanju sve izdržati!" ( Ibn Madža, 277 )

U riječima Poslanika: "...a što sam vam naredio, praktikujte to koliko možete...", jeste dokaz za onoga ko ne može izvršiti sve naredbe. Takav će uraditi koliko može od njih. Ovo se pravilo proteže kroz sva poglavlja, kao npr. čistoću. Pa ako ne može ispuniti sve uvjete, već neke može, a druge ne može zbog nedostatka vode, ili bolesti nekih organa, u tom će slučaju oprati dijelove tijela koje može a preko onih dijelova koje ne može oprati uzet će tejemum.

To se odnosi i na namaz. Pa ko ne može klanjati zbog bolesti stojeći,klanjat će sjedeći, pa ako ni tako ne može, onda će klanjati ležeći. Prenosi Buharija u svom Sahihu od Imrana ibn Husajna, r.a., da je, Poslanik, alejhis-selam, rekao:
"Klanjaj stojeći, ako ne možeš, pa sjedeći; pa ako nisi i to u stanju učiniti, lezi na bok i klanjaj!"( Buhari, 2/587 )
A ako ne mogne ništa od toga, onda će išaretiti i klanjati s nijetom jer ni u takvom stanju nije oslobođen namaza, prema najpoznatijem mišljenju.

Isto pravilo važi i za sadekatul fitr. Ko bude u mogućnosti dati dio sa'a hrane dužan je to učiniti prema najispravnijem mišljenju.

Međutim, ko bude u mogućnosti postiti dio dana, a ne cijeli, neće biti obavezan to raditi, prema mišljenju svih učenjaka, jer post dijela dana nije ibadet sam po sebi.

Ista je stvar s onim ko mogne osloboditi dio roba u kefaretu (otkupu). To neće biti dužan, jer parcijalizacija roba nije draga Zakonodavcu. Naprotiv, on je naredio da se to na svaki način izvrši u cjelini.

Međutim, kome promakne stajanje na Arefatu, da li je takav obavezan izvršiti ostatak obreda hadža kao što su noćenje na Muzdelifi i bacanje kamenčića ili nije?
Ili će se ograničiti samo na tavaf i saj a potom osloboditi od ihrama kao da je učinio umru? Od Ahmeda se prenose dva predanja. Poznatije je ono u kojem se kaže da će se ograničiti na tavaf i saj jer je noćenje i bacanje kamenčića usko povezano s obredima koji se rade prije i poslije stajanja na Arefatu. A Allah je naredio da se spominje kod Meš'aril harama i u određenim danima samo onome ko je nakon stajanja krenuo s Arefata, što znači da to nije naređeno onome ko nije stajao na Arefatu, kao što nije naređeno ni onome ko obavi umru. A Allah najbolje zna.

Naređivanje dobra i odvraćanje od zla

Dobro se ogleda u svemu što nam Allah ili Njegov Poslanik naređuju. Zlo se, također, ogleda u svemu onome što nam Allah ili Njegov Poslanik, zabranjuju. Uzvišeni kaže:

كنتم خير أمة أخرجت للناس تأمرون بالمعروف وتنهون عن المنكر وتؤمنون بالله

“Vi ste narod najbolji od svih koji se ikad pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete.” (Suretu Ali Imran, ajet 110)

Ibn Kesir kaže: “Značenje je da su najbolji i najkorisniji narod za ljude, i to, počinjući od prvog (islamskog stoljeća) pa nadalje. Ko se okiti svojstvima ovoga naroda (ummeta) ulazi u pohvalu izrečenu u ajetu.

Omer ibnul-Hattab, r.a., kaže: “Koga raduje da bude od ovog ummeta neka izvrši Allahov uslov za to” – prenosi Ibn Džerir.

Allah, dž.š., kaže:

“Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet koji će im dati – oni će se na Allahovu putu boriti, pa ubijati i ginuti. On im je to zbilja obećao u Tevratu i Indžilu i Kur’anu -, a ko od Allaha dosljednije ispunjava obećanje Svoje? Zato se radujte pogodbi svojoj koju ste s Njim ugovorili, i to je veliki uspjeh. Oni se kaju, i Njemu robuju, i Njega hvale, i poste, i molitvu obavljaju, i traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju i Allahovih propisa se pridržavaju. A vjernike obraduj!” (Suretut-Tevbe, ajet 111-112)


To je jedno od najspecifičnijih svojstava Allahovih štićenika (evlija). Uzvišeni kaže:

“A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju, i molitvu obavljaju, i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah sigurno smilovati.” ( Suretut-Tevbe, ajet 71)

Naređivanje dobra i odvraćanje od zla kao kategorija ima pravilo fardi-kifajeta (kolektivna obaveza) – ako ga jedna skupina muslimana obavi dužnost spada sa ostalih. Može postati fardi-ajnom (pojedinačnom strogom obavezom) onome koji pojedinačno vidi kakvo zlo, kao što se spominje u “Šerhu Muslima”. Šerijatski tekstovi iz Kur’ana i Sunneta jasno naznačavaju i podstiču na ovo djelo. Allah, dž.š., govori:

“I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati, - oni će šta žele postići. I ne budite kao oni koji su se razjedinili i u mišljenju podvojili kada su im već jasni dokazi došli, - njih čeka patnja velika.” (Suretu Ali Imran, ajet 104-105)

Ibn Kesir kaže: “Uzvišeni naznačava da od vas bude specijalizirana grupa za obavljanje dužnosti pozivanja u dobro, naređivanje dobra i odvraćanje od zla, a takvi su uspjeli. Misli se na mudžahide i islamske učenjake. Ovim ajetom se želi organizovati skupina iz ovog ummeta koja će se posvetiti ovoj dužnosti, iako je (općenito) to dužnost svakog pojedinca kao što je potvrđeno u Sahihu Muslima od Ebu Hurejre, r.a, da je Poslanik, rekao:

“Ko od vas vidi kakvo zlo neka ga otkloni svojom rukom, a ako ne može onda jezikom, a ko ne može onda srcem , a to je najslabiji iman.”

Naređivanje dobra i odvraćanje od zla ima tri stepena:

Prvi: Promjena zla rukom. Ovo može svaki onaj koji ima vlast kao vladar nad narodom, namjesnik, upravitelj na poslu ili čovjek u svojoj kući.

Drugi: Promjena jezikom. Ovo mogu činiti svi sposobni ljudi. Iskrenost je prema Allahu, njegovu Poslaniku, Njegovoj knjizi, vladarima muslimana i ostalima. O tome govori i hadis. Promjena jezikom je najobligatnija u pogledu na vladare i učenjake, jer Allah, dž.š., kaže:

“A Allah će sigurno pomoći one koji vjeru Njegovu pomažu, - ta Allah je zaista Moćan i Silan. One koji će, ako im damo vlast na Zemlji, molitvu obavljati i milostinju udjeljivati i koji će tražiti da se čine dobra djela, a odvraćati od nevaljalih – a Allahu se na kraju sve vraća.” (Suretul-Hadždž, ajet 40-41) 

Naredba o naređivanju dobra, također, ulazi u pojam džihada, jer se od Poslanika, prenosi da je rekao:

“Nijedan poslanik prije mene nije poslan nekome narodu a da iz svog naroda nije imao pomagače i drugove koji su se držali njegova sunneta i slijedili njegovu naredbu. Zatim su poslije njih došle generacije koje su govorile ono što nisu radile i radile ono što im nije bilo naređeno. Pa ko se bude borio (džihad) protiv njih svojom rukom on je vjernik. Ko se bude borio protiv njih svojim jezikom on je vjernik. Ko se bude borio protiv njih svojim srcem on je vjernik, a iza ovoga nema vjere ni koliko je zrno gorušice.” (Prenosi Muslim.)

Treći: Promjena srcem. To je negiranje zla u tajnosti kada ne postoji mogućnost njegova otklanjanja rukom ili jezikom i to je najslabiji oblik imana (vjerovanja). Promjena srcem će biti mržnjom srca prema nevaljalom djelu kada bi vjernik u sebi trebao reći: “Allahu moj, utječem ti se od ovog djela.” Mržnja nevaljaloga podrazumijeva napuštanje mjesta gdje se čini zlo i unutarnje duševno nezadovoljstvo.

Smutnja imetka i žena

Danas su prisutne razne vrste zabave od koji nije sačuvan osim onaj koga Allah uputi i u pokornost Svoju uvede, te mu osvijetli srce takvalukom. Allah dž.š., kaže:
يا أيها الذين آمنوا لا تلهكم أموالكم ولا أولادكم عن ذكر الله ومن يفعل ذلك فأولئك هم الخاسرون
“O vjernici, neka vas vaša imanja i djeca vaša ne zabave od sjećanja na Allaha. A oni koji to učine, biće izgubljeni.” (Suretul-Munafikun, ajet 9)
I kaže takođe:
إنما أموالكم وأولادكم فتنة والله عنده أجر عظيم
“Imanja vaša i djeca vaša su samo iskušenje , a u Allaha je velika nagrada.” (Suretut-Tegabun, ajet 15)

Imetak može zaokupiti čovjeka od pokornosti Allahu i odvesti u griješenje, ako čovjek sve svoje interesovanje i namjere posveti njegovu sakupljanju i tvrdičluku. Poslanik , kaže:

“Svaki narod ima svoju smutnju, a smutnja ovog Ummeta je u imetku.” (Prenosi Et-Tirmizi)

On , kaže:

“Tako mi Allaha, ne bojim se za vas siromaštva, ali bojim se da vam se dunjaluk u izobilju dadne, kao onima prije vas, pa se oko njega budete takmičili kao što su se i oni takmičili i da vas on (dunjaluk) ne uništi kao što je i njih uništio.” (Prenosi El-Buhari i Muslim)



U hadisu se upozorava na opasnost zavaravanja dunjalukom, njegovim ukrasima i izobilju koje čovjek na njemu stekne.

Pored smutnje imetka postoji i smutnja žena. U hadisu od Ebu Seida, r.a., stoji:

“Ovaj svijet je kao slatko voće koje brzo prođe, a Allah će vas za namjesnike na njoj postaviti i da bi vidio kako ćete postupati. Čuvajte se dunjaluka i čuvajte se žena. Prva smutnja kod sinova Israilovih (židova) je bila u ženama.” (Sahihu Muslim)

U sahih-hadisu stoji:

“Kada Allah Svoga roba zavoli sačuva ga od dunjaluka, kao što vi vašeg bolesnika čuvate od vode.” (Et-Tirmizi, El-Hakim, El-Bejheki)

Kada čovjeka dunjaluk obuzme zaboravi na sebe samog, a strast ga polahko nadvlada.
Zaborav dunjaluka nije od osobina vjernika, zapravo to je osobina nevjernika. Uzvišeni kaže:

ذرهم يأكلوا ويتمتعوا ويلههم الأمل فسوف يعلمون
“Pusti ih neka jedu i naslađuju se, i neka ih zavara nada, - znaće oni!” (Suretul-Hidžr, ajet 3)

On također kaže:

فأعرض عن من تولى عن ذكرنا ولم يرد إلا الحياة الدنيا
ذلك مبلغهم من العلم إن ربك هو أعلم بمن ضل عن سبيله وهو أعلم بمن اهتدى

“Zato se okani onoga koji Kur’an izbjegava i koji samo život na ovom svijetu želi, - to je vrhunac njihova znanja.” (Suretun-Nedžm, ajet 29-30)