'Ako se ne stidiš, radi što hoćeš.' - Komentar hadisa

عن أبي مسعود عقبة بن عمرو الأنصاري البدري – رضي الله عنه قال : قال رسول الله صلى الله عليه وسلم " إن ما أدرك الناس من كلام النبوة الأولى , إذا لم تستح فاصنع ما شئت " واه البخاري .

Od Ebu Mesuda Ukbe ibn Amra el-Ensarije, učesnika Bitke na Bedru, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, alejhis-selam, rekao: "Ono što su ljudi zatekli od prvog poslanstva jesu riječi: 'Ako se ne stidiš, radi što hoćeš.'" (Buhari,6/515)

Riječi Poslanika, alejhis-selam: "Ono što su ljudi zatekli od prvog poslanstva," aludiraju na baštinu koja se prenijela od prvih poslanika. Govori nam da su to ljudi među sobom prenosili i da su ga generacije od generacija nasljeđivale. Hadis potvrđuje da je ovaj govor bio prisutan, poznat u prvom poslanstvu i ostao takav sve dok nije dopro do početka ovog umeta. U nekim predanjima stoji: "Ljudi nisu zatekli od prvog poslanstva ništa drugo osim ove poruke." Bilježi ga Ubejd bin Zendževija i drugi.


Riječi Poslanika, alejhis-selam: "...ako se ne stidiš, radi šta hoćeš" sadrže u sebi dva značenja.

1. Ovo nije imperativ da čovjek u odsutnosti stida radi što god hoće, naprotiv, to je ukor koji u sebi zadrži osudu i zabranu. Oni koji zastupaju ovaj stav dokazuju ga na dva načina:

- to je naređenje u obliku prijetnje i zastrašivanja, u smislu da ako se ne stidiš, radi šta hoćeš, ali će te Allah zbog toga kazniti, kao što Uzvišeni kaže:

اعْمَلُوا مَا شِئْتُمْ ۖ إِنَّهُ بِمَا تَعْمَلُونَ بَصِيرٌ

"...radite šta hoćete , On, zaista, vidi šta vi radite", (Fussilet, 40.)

فَاعْبُدُوا مَا شِئْتُمْ مِنْ دُونِهِ
"...a vi , pored Njega, obožavajte koga hoćete!"; (Ez-Zumer, 15.)

- to je imperativ u obliku konstatovanja i objelodanjivanja u značenju da onaj ko se ne stidi radi šta hoće jer prepreka od činjenja ružnih djela jeste stid, pa ko nema stida, utopit će se u razvratu i odvratnim djelima, dok to ne može sebi dozvoliti čovjek koji ima stida, na osnovu riječi Poslanika, alejhis-selam:

"Ko namjerno slaže na mene neka sebi pripremi mjesto u vatri."

Ovdje je riječ fel-jetebevee upotrijebljena u imperativu a ima značenja konstatovanja jer ko god slaže na Poslanika neminovno će završiti u vatri. Ovo značenje odabrali su Ebu Ubejd, Kasim ibn Selam, Ibn Kutejba i Muhammed ibn Nasr el-Mirvezi.

Ebu Davud prenosi od Ahmeda predanje u kojem se nalazi mišljenje slično ovom.

Vjerovjesnik, alejhis-selam, stid je uvrstio u iman, kao što se bilježi u dva Sahiha od Omera, radijallahu anhu, gdje stoji da je Vjerovjesnik, alejhis-selam, prošao pored nekog čovjeka, dok je on korio svog brata govoreći mu: "Ti se previše stidiš", kao da mu je želio reći da mu je stid naškodio. Tada je Allahov Poslanik, alejhis-selam, rekao: "Pusti ga, zaista je stid od imana."

U dva Sahiha bilježi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, alejhis-selam, rekao:

"Stid je ogranak imana." (Buhari, 1/51. i Muslim, 35.)

U dva Sahiba prenosi se od Imrana bin Husajna, radijallahu anhu, da je Poslanik, alejhis-selam, rekao: "Stid donosi samo dobro." (Buhari, 10/521. i Muslim, 37.)

U Muslimovom Sahihu stoji: "Stid je dobar sav ili "Sav stid je dobar."

El-Ešedždž el-Asri, radijallahu anhu, kaže da mu je Allahov Poslanik, alejhis-selam, rekao: "'Ti imaš dvije odlike koje Allah voli.' Upitah ga: 'Koje su to odlike?' Poslanik mi odgovori: 'Blagost i stid.' Ja ponovo upitah: 'Da li je to oduvijek tako bilo ili je to nešto novo?' Poslanik odgovori: 'Ne, to je oduvijek tako bilo.' Tada sam ja rekao: 'Hvala Allahu Koji mi je podario dvije odlike koje On voli.'" (Nesa'i, 210. i Ahmed, 4/206)

Znaj da stida ima dvije vrste:

- urođeni stid koji se ne može postići. To je najuzvišeniji moral kojeg Allah daruje čovjeku i stvara ga na njemu. Zato je Poslanik, alejhis-selam, rekao"Stid donosi samo dobro." On čovjeka sprečava od ružnih postupaka i niska morala i podstiče ga da se okiti plemenitim i savršenim moralom, i u tom značenju stid je odlika imana.

Omer, radijallahu anhu, govorio je: "Ko se stidi bit će neprimjetan, a ko je neprimjetan bit će bogobojazan, a ko bude bogobojazan spasit će se."

El-Džerradž lbn Abdullah el-Hikemi, rahimehullah, a bio je heroj Šama, veli: "Četrdeset godina sam zbog stida ostavljao grijehe, i tek nakon toga stigla mi je istinska pobožnost";

- stid kojeg čovjek postigne spoznajom Allaha, Njegove veličanstvenosti, osjećaja Njegove blizine i prisutnosti, Njegova sveobuhvatnog znanja o svemu, o tajnim namigivanjima i onim što srca kriju. To je najveći stepen ihsana.

U Ibn Mesudovoj predaji se kaže: "Stid je da čuvaš glavu i ono što ona čuva; stomak i ono što on sadrži; da se sjećaš smrti i patnji. Ko teži Ahiretu, odreći će se dunjalučkih ukrasa. Ko tako postupi, taj se stidi Allaha". Ovu predaju Ahmed i Tirmizi bilježe kao Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi.

Stid se kod čovjeka može roditi razmišljanjem o Allahovim blagodatima i o tome kako čovjek na njima malo zahvaljuje. Ukoliko čovjek od sebe otrgne urođeni i stečeni stid, onda mu ništa nije preostalo što bi ga odvratilo od razvrata i niskog morala i on nakon toga dolazi u stanje koje se slobodno može nazvati stanjem nevjerovanja.

Prenosi se da se stid dijeli na dvije vrste: stid zbog imana i stid zbog nemoći.

U tom smislu Bišr b. Ka'b El-'Adevi rekao je 'Imran b. Husajnu: "Mi u nekim knjigama nalazimo da stid proizilazi iz smirenosti i pokornosti Allahu, kao i iz slabosti." 'Imran se razljuti: "Ja ti pripovijedam od Poslanika alejhis-selam , a ti se ne slažeš?!"

'Imran je u pravu. Stid kojeg je Vjerovjesnik, alejhis-selam, pohvalio jeste zbir pozitivnih odlika koje čovjeka podstiču na dobra djela a odvraćaju ga od onih ružnih. Međutim, ukoliko čovjek ne ispuni svoje obaveze prema Allahu ili prema ljudima, ne može se pravdati stidom jer to u biti nije stid već nemoć, slabost i nemarnost. A Allah najbolje zna.

Drugo mišljenje o značenju Poslanikovih riječi: "Ako se ne stidiš, radi šta hoćeš". Na prvi pogled te riječi naređuju da se radi šta se hoće, a to znači: ako neko želi da uradi nešto u čemu se ne stidi ni od Allaha ni od ljudi, jer su to ibadeti ili lijepo ponašanje i moral, onda neka od tih djela radi šta hoće. Ovo mišljenje zastupaju neki imami a među njima su: Šafija, Ishak i El-Mirvezi.

Slično njemu jeste i izjava nekih prethodnika u kojoj stoji da su kada su bili upitani o uljudnosti, rekli: "Da ne radiš u tajnosti ono od čega ćeš se stidjeti u javnosti."

Ebu Ubejd prenosi od Džerira slijedeći stav o pitanju tematskog hadisa: "To je kada čovjek želi učiniti kakvo dobro, ali ga ne učini stideći se ljudi zbog bojazni samoljublja i lažnog prikazivanja." Džerir, rahimehullah, veli: "Neka te stid od ljudi ne otrgne od onoga što si naumio jer u hadisu stoji: "Kada ti šejtan dođe dok si u namazu i rekne ti: 'Ti se samo lažno prikazuješ!', ti tada odulji s namazom."

Potom je Ebu Ubejd rekao: "Ovaj se hadis ne može ni po kontekstu ni po formi uklopiti u ovo značenje a niti ga ljudi tako shvataju".

Rekoh: Kada bi bilo kako veli Ibn Džerir, onda bi hadis glasio: 'Kada se postidiš od onoga od čega se ne treba stidjeti, onda radi šta hoćeš!'" Nakon ovoga forma hadisa i njegovo značenje nisu skriveni. A Allah najbolje zna.

Ibn Redžeb el-Hanbeli

Nestanak i iščezavanje poslanica prije dolaska Muhammeda ,sallallahu alejhi ve sellem

Prvi ajet u tom kontekstu su Njegove riječi:

يَا أَهْلَ الْكِتَابِ قَدْ جَاءَكُمْ رَسُولُنَا يُبَيِّنُ لَكُمْ عَلَىٰ فَتْرَةٍ مِنَ الرُّسُلِ أَنْ تَقُولُوا مَا جَاءَنَا مِنْ بَشِيرٍ وَلَا نَذِيرٍ ۖ فَقَدْ جَاءَكُمْ بَشِيرٌ وَنَذِيرٌ ۗ وَاللَّهُ عَلَىٰ كُلِّ شَيْءٍ قَدِيرٌ

" O sljedbenici Knjige, došao vam je poslanik Naš - nakon što je neko vrijeme prekinuto slanje poslanika - da vam objasni, da ne biste rekli: "Nije nam dolazio ni onaj koji donosi radosne vijesti, ni onaj koji opominje!" Pa, došao vam je, eto, onaj koji donosi radosne vijesti i koji opominje. A Allah sve može." (El-Ma'ide, 19)

Kurtubi kaže: "Riječi 'da vam objasni' znače pobijanje njihovih argumenata, kako ne bi sutra rekli: 'Nije nam došao poslanik'. A riječi ala fetretin miner-rusul znače nakon zatišja, a može značiti i vremenski prekid između dva poslanika. Ovo se prenosi od Ebu Alijja i grupe učenjaka, a prenosi ga Er-Remani."

Ibn Kesir kaže: "Želi se reći da je Allah, poslao Muhammeda ,sallallahu alejhi ve sellem, nakon što je neko vrijeme bilo prekinuto slanje poslanika (ar. ala fetretin miner-rusul), i nakon šte se izgubio Pravi put a vjere izmijenile. Većina je obožavala kipove, vatru, krst, tako da njegov dolazak predstavlja najveću blagodat u situaciji kada je vladala velika potreba za poslanikom. Fesad-nered, neznanje i bezboštvo bijaše obuhvatilo svu Zemlju, osim malobrojnih koji su slijedili djeliće vjere prijašnjih poslanika... "Zatim Allah je bio pogledao u stanovnike Zemlje, te ih je zamrzio - kako Arape tako i nearape - osim nekolicine od Beni Israila..." Bilježi ga Muslim, Ahmed i Nesai i drugi u nešto drugačijoj verziji...


Otuda je vjera kod stanovnika Zemlje postala nejasna i zbrkana dok Allah nije poslao Muhammeda, ,sallallahu alejhi ve sellem, koji je uputio stvorenja i izveo ih iz tmina na svjetlo i ostavio ih na jasnom putu i blistavom Šerijatu. Zbog toga Uzvišeni Allah kaže: "Da ne biste rekli: 'Nije nam dolazio ni onaj koji donosi radosne vijesti, ni onaj koji opominje!' To jest, da ne biste rekli i kao dokaz navodili: "O vi koji ste promjenili vašu vjeru nije nam došao donosioc radosnih vjesti da nas obavjesti o dobru i opominjač da nas upozori na zlo", eto, došao vam je bešir i nezir-donosioc radosnih vjesti i opominjač, to jest Muhammed ,sallallahu alejhi ve sellem.

Taberi kaže: "Riječi 'ala fetretin miner-rusul' znači nakon što je bilo prekinuto slanje poslanika. Riječ fetretun na ovom mjesto znači prekid." Kaže: "Došao vam je poslanik da vam pojasni istinu i uputu, nakon što je neko vrijeme bilo prekinuto slanje poslanika. A riječi: "Da ne biste rekli: 'Nije nam dolazio ni onaj koji donosi radosne vijesti, ni onaj koji opominje!'" To jest da ne biste rekli nije nam dolazio donosioc radosnih vjesti niti opominjač kako bi nas podučio. On je, azze ve džell, ukinuo mogućnost pravdanja time tako što je poslao Svog Poslanika koji im je dostavio dokaz protiv njih."

U komentaru riječi: "Da ne biste rekli: 'Nije nam dolazio ni onaj koji donosi radosne vijesti, ni onaj koji opominje!'" Ševkani kaže: To jest, ružno bi bilo da se pravdate u pogledu vašeg nemara spram vjere nakon što vam je došao Poslanik nakon prekida u poslanstvu. Ne pravdajte se, eto došao vam je opominjač i donosioc radosnih vjesti - a to je Muhammed.

Drugi ajet. Riječi Uzvišenog:

وَلَوْلَا أَنْ تُصِيبَهُمْ مُصِيبَةٌ بِمَا قَدَّمَتْ أَيْدِيهِمْ فَيَقُولُوا رَبَّنَا لَوْلَا أَرْسَلْتَ إِلَيْنَا رَسُولًا فَنَتَّبِعَ آيَاتِكَ وَنَكُونَ مِنَ الْمُؤْمِنِينَ

"I da ne reknu kad ih nedaća stigne zbog onoga što su počinili: 'Gospodaru naš, zašto nam nisi poslao poslanika, pa da dokaze tvoje slijedimo i vjernici budemo?'" (El-Kasas, 47)

Taberi u komentaru ajeta kaže: "Poslao sam te ovima, o Muhammede, kako ne bi rekli u slučaju da ih je prije tebe zadesila naša kazna: 'Gospodaru naš zašto nam nisi poslao poslanika prije kazne i Tvoje srdžbe, pa da slijedimo Tvoje upute i Tvoju knjigu, koju si poslao po Svome poslaniku? I da budemo vjernici u Tvoj uluhijjet (božanstvo) i da vjerujemo Tvojim poslanicima u pogledu onog što si nam naredio i zabranio.' Mi smo im mogli ubrzati kaznu zbog njihova širka prije tvog poslanstva, ali smo tebe poslali kao donosioca radosnih vjesti i onog koji će upozoriti na Našu kaznu zbog njihova kufra, kako ljudi ne bi imali opravdanja nakon slanja poslanika." Završen citat.

Imam Ševkani kaže: "...Kaže Zudžadž: 'Razlog slanja poslanika je uklanjanje njihovih opravdanja, kao što je u Njegovim rječima: "Kako ljudi ne bi imali opravdanja nakon slanja poslanika."... Tako da bi značenje ajeta bilo: "Da smo ih kaznili oni bi rekli: 'Oduljilo se vrijeme od kako nam nije poslan poslanik, Allah nam nije poslao poslanika.'" Misle da im je to opravdanje, a ustvari za njih nema pravdanja nakon što su do njih stigle vijesti od prijašnjih poslanika. Međutim, Mi smo dokaz protiv njih upotpunili i uklonili razlog kojim bi se pravdali i tvojim slanjem, o Muhammede, jasno smo im obznanili (da neće imati opravdanja).

Imam Kurtubi kaže da arapski izraz u ajetu "lev la" znači "hella", tj. "zašto nisi". Pa je poslao poslanike kako bi uklonio pravdanje kafira.

Kušejri kaže: "Ispravno shvatanje je da riječi 'zašto nam nisi' ne upućuju na novo slanje poslanika, tj. ovi kafiri nemaju opravdanja jer su do njih doprli prijašnji šerijati i poziv u tevhid (jednoboštvo). Međutim, prošlo je mnogo vremena (od posljednjeg poslanika) pa da smo ih kaznili neki od njih bi rekli: "Oduljilo se vrijeme slanja poslanika", misleći kako je to validno opravdanje. Ispravno je da za njih nema opravdanja nakon što su do njih doprle vijesti (prijašnjih) poslanika. Međutim, nevalidnost takvog pravdanja mi smo potvrdili i upotpunili tvojim slanjem, o Muhammede, i upotpunili smo obznanu. Jer je Allah odredio da neće kazniti Svoga roba dok mu u potpunosti ne objasni i dostavi dokaze i pošalje poslanike." Završen citat.

Ibn Kesir kaže: "To jest, poslali smo te njima kako bi dostavio dokaz protiv njih, te kako ne bi imali opravdanja ako bi ih pogodila Allahova kazna zbog njihova nevjerstva, kojom prilikom bi se pravdali da im nije došao poslanik niti opominjač." Završen citat.

Begavi kaže: "Pod riječima 'kada ih stigne nedaća' se misli na kaznu, a riječi 'zbog onog što su počinili' se odnose na kufr i griješenje. Rječica lev la u ajetu znači "zašto nisi". Odgovor na lev la je izbrisan, a podrazumjeva preduhitrili bi ih kaznom. To jest da kao argument navedu neslanje poslanika Mi bi ih preduhitrili kaznom zbog njihova kufra. A kao drugo mišljenje se navodi: "Nismo te bez razloga njima poslali već smo te poslali iz razloga kako ljudi ne bi imali dokaza i opravdanja pred Allahom nakon slanja poslanika."

Iz ova dva kur'anska teksta se može zaključiti; Da je Allah požurio sa kažnjavanjem nevjernika zbog njihova grijeha i širka oni bi se pravdali da su živjeli u vremenu kada je bilo prekinuto slanje poslanika (ar. fetretun miner-rusul), te da im nije došao poslanik kako bi im prenio radosne vijesti u pogledu dobra i da ih upozori na zlo, pa je Allah poslao Muhammeda kako bi im izbio taj argument u slučaju kažnjavanja. Unatoč tome selefi-prvaci ovog ummeta se slažu da su oni i pored tog pravdanja bili mušrici i nevjernici a ne muslimani, međutim ne kažnjavaju se osim nakon dostave poslaničkih dokaza, iako se oko ovog zadnjeg razilaze. (Tj. da li će se nevjernik kazniti i prije i poslije slanja dokaza)

Ovi ljudi su živjeli u vremenu kada je bilo prekinuto slanje poslanika. Nalazili su se u velikom džehlu i pored toga su okarakterisani kao mušrici.

أبو مُوسَى الأَشْعَرِي - Ebu Musa el-Eš’ari, radijallahu anhu

Čisto srce i dobrota

Ime mu je Abdullah, a sin je Kajsov, a on Selimov, a on Hadarijev, a on Harbov, a on Amirov, a on Anzov, a on Bekrov, a on Amirov, a on Azrov, a on Vailov, a on Nadžijetov, a on Džemahirov, a on el-Eš’arijev, a on Evdov, a on Zejdov, a on Ješdžebov. Zvali su ga Ebu Musa el-Eš’ari. Majka mu se zvala Tajjiba bint Vehb, a bila je porijeklom iz mjesta Akk.

Ebu Musa je bio nadaren inteligencijom i pronicao je u suštinu stvari, te je prema tome u datoj situaciji donosio mudre odluke. Bio je čista srca, čedne i nepatvorene duše, oštrouman, iskren u riječima i djelu. Cijeli život mu je bio ispunjen dobrotom. Međutim, kada bi bila u pitanju bitka ili bilo kakav vid borbe na Božijem putu, postao bi mudžahid koji juri i napada. Uprkos niskom stasu i pomršavom tijelu, na bojnom je polju jurišao poput uragana koji ruši sve pred sobom. Nosio je kratku kosu, bio je crne puti i imao je lijep glas.


Bez dvoumljenja u islam

Ebu Musa je u Mekku došao iz Jemena, te se u njoj nastanio sklopivši savez o uzajamnom pomaganju sa Seidom ibnul-’Asom. Kad je saznao da Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poziva u islam, brzo se uvjerio u istinitost nove vjere i pred njim je primio islam. Potom je jedan period ostao u Mekki, provodeći vrijeme u proučavanju vjerskih propisa i razumijevanja njihovih poruka, te pamteći ajete časnoga Kur’ana. Nakon što se podučio vjeri, a na zahtjev Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, otišao je u Jemen i tamo počeo pozivati ljude u dini-slam. Uspio je, s Allahovim izunom, da u islam uvede veliki broj ljudi iz mjesta El-Eš’ar. Kad je broj Eš’arijja koji su primili islam premašio pedeset, Ebu Musa odluči da se skupa s njima uputi prema Medini, kako bi se pridružili svojoj braći po vjeri. Htio je i da oni daju svoj udio na blagoslovljenom putu islama i pod vođstvom Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem. Njegov dolazak u Medinu na čelu Eš’arijja podudari se sa dolaskom muhadžira koji su se vraćali iz Abesinije. Na njihovom čelu bio je Dža’fer ibn Ebi Talib. Kako je neopisiva bila radost Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zbog njihovog dolaska. Čak im podijeli dio ratnog plijena iz Hajbera, kojeg su muslimani upravo bili osvojili.

Sudija

Ebu Musa se odlikovao inteligencijom i jakim pamćenjem, te je lahko razumijevao i usvajao vjerska pitanja i propise izvedene iz kur’anskih ajeta. Postao je jedan od velikih islamskih učenjaka. Kao što smo već rekli, kad je došao u Medinu da se pridruži Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, doveo je više od pedeset Eš’arijja, među kojima su bila i njegova dva brata, Ebu Rehm i Ebu Berde. Postao je blizak Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i zauzimao je veoma visok položaj kod njega. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je puno zavolio Eš’arijje, zbog njihove dobrote, složnosti i osjećajnosti. Njihova pohvalna svojstva i ljubav jednih prema drugim je navodio kao primjer. Tako je rekao: “Kada Eš’arijje u nekom boju ostanu bez hrane, sakupe na jedan dio odjeće sve što imaju, i to poslije podijele na jednake dijelove...Oni su od mene i ja sam od njih.”

Zahvaljujući bliskosti Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, Ebu Musa je uspio puno naučiti i razumjeti. Takođe se sa zanosom i iskrenošću zavjetovao na borbu na Allahovom putu, trpeći mnoge muke i teškoće. Bio je osoba koja prednjači na svakom polju. Kad bi krenuo u borbu ili da’wu, zanimljivo je kako je podnosio sve patnje, poteškoće i neugodnosti. Tako nam lično on kazuje o mukama u jednoj od tih bitaka, pa kaže: “Izašli smo sa Božijim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, u jednu bitku u kojoj su nam se noge izranjavale, tako da su mi nokti poodpadali. Bili smo primorani umotati ih u krpe.” Na bojnom polju ga vidimo kao iskrenog junaka i beskrajno hrabrog borca.

Po razumijevanju vjerskih pitanja i tumačenju njenih propisa ubraja se među prve ashabe. Ibnul-Medini o njemu kaže: “Četverica je sudija muslimanima: Omer, Alija, Ebu Musa i Zejd ibn Sabit.” Pored svega ovoga, Allah, dž.š., mu je podario lijep i melodičan glas, pun nježnosti, prijatnosti i blagosti. Kad bi učio Kur’an, ljudi bi ga skrušeno i otvorena srca slušali. O njemu su rekli: “Data mu je jedna od harfi Davudove porodice.” Vladar pravovjernih, Omer ibnul-Hattab, radijallahu anhu, je volio slušati Ebu Musaovo učenje Kur’ana, i znao bi reći: “Ebu Musa, podsjeti nas na našeg Gospodara i pobudi u nama želju za Njim.” Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ga je jedno vrijeme bio postavio za namjesnika nad Zubejdom i Adenom, oblastima u Jemenu.

Namjesnik u Basri

Ebu Musa je uz Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ustrajao na mejdanu džihada sve dok Uzvišeni Allah nije uzeo Sebi Poslanikovu plemenitu dušu. A Ebu Musa je nastavio je stazom džihada i u vrijeme pravednih halifa Ebu Bekra, Omera i Osmana, radijallahu anhu Zabilježio je izvanredna junaštva i ostvario velika osvajanja, i to sa dobrim planiranjem, smjelošću i oštroumnošću. Njegovo ime je vezano za sva slavna osvajanja u historiji islama. Možda je najznačajniji njegov doprinos u islamskim osvajanjima učešće u osvajanju Perzije. Tamo su mudžahidi ostvarili veliku pobjedu, čime je dosta proširena islamska misija. Omer, radijallahu anhu, ga je nakon Mugire ibn Šu’beta postavio namjesnikom Basre, pa se posvetio pripremanju i uređenju vojske. Također je podučavao njene stanovnike osnovama i propisima vjere. U to vrijeme, kralj Perzije bio je Jezdedžird a Perzijance je huškao na Arape. Napisao je svojim plaćenicima i namjesnicima u Ahvazu i drugim mjestima da pripreme veliku vojsku. Nakon nekog vremena uspio je okupiti ogromnu vojsku kojoj je satvio u cilj zauzimanje Basre i uništenje i protjerivanje muslimana. Kada je halifa Omer saznao za njihovo spremanje, napisa Sa'du ibn Ebi Veqqasu, koji je bio u Kufi, da prema Ahvazu u kojem se skuplja perzijska vojska pošalje muslimansku vojsku sa velikim brojem mudžahida. Zatraži da zapovjednik bude En-Nu'man ibn Mukarrin, a kao pomoćnike imenova nekoliko hrabrih ljudi poput Džerira ibn Abdullaha el-Bedželija, Džerira ibn Abdullaha el-Humejrija, Suvejda ibn Mukarrina i Abdullaha ibn Zis-Sehmejna. Takođe je napisao Ebu Musa’u da i on pošalje vojsku ka Ahvazu sa Suhejlom ibn Adijjem kao vođom i da uvrsti sljedeće mudžahide: El-Bera'a ibn Malika, Asima ibn Amra, Medžze'eta ibn Sevra, Ka'ba ibn Sevra, Arfedžeta ibn Hersemeta, Huzejfu ibn Muhsina, Abdurrahmana ibn Sehla i Husajna ibn Ma'beda. Naredi da glavni vojskovođa za obje vojske bude Ebu Sebre ibn Ebi Rahm. En-Nu'man ibn Mukarrin na čelu vojske iz Kufe uspje stići u Ahvaz prije nego je stigla vojska iz Basre. Tu se sukobi sa Hurmuzanom koji je inače bio prekršio ugovor sa muslimanima i poveo rat. Bitka se odigrala kod mjesta Erbel i nije dugo potrajala. Muslimani su ostvarili brzu pobjedu, te se Hurmuzan i njegova vojska povukoše u Tustur, a En-Nu'man zauze grad Ramehurmuz. Nakon te bitke stiže i basrijska vojska, te se pridruži ovoj iz Kufe. Ujedinjeni pod vođstvom Ebu Sebre ibn Ebi Rehma počeše opsadu grada Tustura. Ebu Sebre je uočio da muslimanima treba pomoć u ljudstvu, zbog dobre utvrđenosti grada i velikog broja vojnika u njemu. A Omer, radijallahu anhu, napisa Ebu Musa’u da krene prema njima na čelu vojske sa što većim brojem mudžahida. Kada je stigao do muslimanske vojske, postavi Ebu Sebru za jedinstvenog zapovjednika. Potom su svi skupa pojačali opsadu Tustura. Opsada je dugo potrajala, a borba je svakim danom poprimala drugačiji oblik. Jednog dana odvio bi se dvoboj. Drugog bi dana pravili pritisak na grad... Međutim, nisu uspjevali zauzeti Tustur, a uz to, mnogi muslimani su preselili kao šehidi. Ali jednog dana dođe neki Perzijanac i zatraži da se sretne sa Ebu Musaom. Kad mu je dopušteno stade ispred njega i reče mu “Zagarantuj mi sigurnost, a ja ću ti pokazati kako da uđeš u Tustur.” Kad je Ebu Musa pristao da njemu i njegovoj porodici zajamči bezbjednost, ovaj pokaza vodovodni kanal koji je vodio ispod gradskih zidina. Plivanjem kroz njega se moglo ući u unutrašnjost grada. Ebu Musa’u se svidjela ideja i odluči da je u zoru sprovede. Zadužio je grupu boraca koji su znali dobro plivati, a na čelo postavi Abdullaha ibn Mufeddala el-Muzenija. Zaplivaše kroz kanal poput vidri, te uđoše u grad. Iznanadili su stražare i poubijali ih. Zatim pohitaše prema vratima grada i otvoriše ih. Muslimani koji su čekali grupisani ispred vrata navališe unutra. Hurmuzan se povuče u jednu tvrđavu u gradu, nakon što je ubio El-Bera'a ibn Malika i Medžze'eta ibn Sevra. Kad je vidio da muslimani žele napasti na tvrđavu i ubiti ga, potpuno se utvrdi. Međutim, kad je osjetio da mu je život u opasnosti, povika:
-Imam kod sebe tobolac sa sto strijela. Niko se ne može približiti, a da ga neću pogoditi i ubiti. Kakva vam je korist ako me zarobite, nakon što vam ubijem stotinu ljudi?
Ebu Musa ga upita:

-Šta hoćeš?
On odgovori:

-Garantirajte mi sigurnost ako vam se predam, a onda me odvedite kod Omera ibnul-Hattaba, da mi on presudi.

Muslimani ispuniše njegovu molbu te mu zagarantiraše sigurnost, a on odbaci svoj luk i strijele. Potom ga zarobiše, svezaše i poslaše halifi Omeru, radijallahu anhu Kada su radosne vijesti doprle do Omera, on zatraži da se Ebu Musa vrati u Basru i ostane njen namjesnik.

Namjesnik Kufe

Pošto je Osman ibn Affan, radijallahu anhu, nakon Omerovog, radijallahu anhu, ubistva, proglašen za halifu, izvršio je mnoge promjene među namjesnicima gradova. Neke je premjestio, a neke smijenio i postavio nove. Tako je i Ebu Musa’a smijenio sa mjesta namjesnika Basre. Smjena Ebu Musa’a nije mnogo promijenila situaciju, jer je nastavio podučavanje stanovnika Basre i tumačenje vjere sa potpunim zadovoljstvom i blagošću. U to doba je Se’id ibnul-’As bio namjesnik Kufe. Njeni stanovnici su bili poznati po prigovorima namjesnicima i po čestim nemirima. Tako su se pobunili protiv Se’ida ibnul-’Asa i odbili da im on ostane namjesnik. Osman, radijallahu anhu, zato pozva njega i namjesnike u Šamu, Egiptu i Perziji radi dogovora. Nakon završetka dogovaranja i konsultiranja, svaki od njih se vrati u mjesto gdje je bio namjesnik. Se’id ibnul-’As se uputi u Kufu. Kad je stigao na domak gradu, njegovi stanovnici saznadoše da dolazi, te se okupiše naoružani i odlučiše da mu silom zabrane ulazak u grad. Njihovi predvodnici stadoše u pročelje i rekoše: “Tako nam Allaha, Seid se neće vratiti ili će biti krvi”. Potom su pisali halifi da umjesto Se’ida postavi Ebu Musa’a. Kad je Seid osjetio opasnost situacije i da će njegov ulazak u Kufu izazvati smutnju čiji su se predznaci nazirali, vrati se u Medinu da bi to onemogućio. Nakon toga, upravu nad Kufom preuze Ebu Musa i sačuva se mir i bezbjednost. Ljudi su ga zavoljeli slušajući od njega nauku i propise vjere.

Suđenje

Nakon ubistva halife Osmana, radijallahu anhu, na njegovo je mjesto izabran Alija, radijallahu anhu, a Muavija ibn Ebu Sufjan je tada bio namjesnik Šama. Pošto je imao pravo na osvetu Osmanove, radijallahu anhu, krvi, odbi dati Aliji prisegu, tražeći da mu se izruče Osmanove ubice. Situacija se zaoštrila između Alije i njegovih sljedbenika s jedne strane, i Muavije i njegovih sljedbenika s druge strane, što je dovelo do nereda koji su razbili muslimansko jedinstvo i nanijeli veliku štetu. Ebu Musa je bio neutralan. Naime, nakon što je bezuspješno uložio velike napore za okončanje sukoba, smatrao je da je najbolje biti po strani i ne učestvovati u sukobu. Nakon bitke na Siffinu, muslimani su se složili da se sukob riješi presuđivanjem između Alije i Muavije, te da se njih dvojica povinuju presudi, ma kakva bila. Alijine pristalice predložiše Ebu Musaa da ga predstavlja u arbitraži, iako je Alija htio da to bude Abdullah ibn Abbas. Međutim, oni to odbiše i ustrajaše u zahtjevu da to bude Ebu Musa, čak zaprijetiše povlačenjem. Alija nije imao drugog izbora nego da ih posluša. A Muaviju je predstavljao jedan od najmudrijih ljudi među Arapima i muslimanima - Amr ibnul-’As. Postojala je velika razlika između Ebu Musaove i Amrove ličnosti. To se moglo vidjeti i kroz diskusiju koja se odvijala između njega i Amra, a koju bilježi Ebu Hanife ed-Dejnuri u svojoj knjizi: “El-Ahbar et-Tival.”

Pojedinosti razgovora su ovako tekle:

-O Amre, slažeš li se da uradimo ono što će biti za dobro ummeta i gdje je Allahovo zadovoljstvo? - poče Ebu Musa.
-A šta je to?- upita Amr.
-Postavimo za halifu Abdullaha ibn Omera, on se nikako nije uključivao u ovaj sukob.
-Šta misliš o Muaviji? - na to će Amr.
-Muavija ne zaslužuje da bude halifa. - odgovori Ebu Musa.
-Zar ne znaš da je Osman nepravedno ubijen!? - ponovo će Amr.
-Naravno da znam!
-Muavija je njegov bližnji rođak koji ga treba osvetiti, i on je, kao što znaš, Kurejšija. Allah, dž.š., kaže: “Ko bude, ni kriv ni dužan, ubijen, onda njegovom bližnjem dajemo vlast...” Usto, Muavija je brat Ummu Habibe, žene Allahova Poslanika , sallallahu alejhi ve sellem, i jedan od njegovih drugova.
-Boj se Allaha Amre, kakav je Muavijin položaj u odnosu na Aliju ibn Ebi Taliba? Što se tiče tvojih riječi da je Muavija Osmanov bližnji, bliži mu je njegov sin Amr ibn Osman. Međutim, ako se slažeš sa mnom da oživimo praksu Omera ibnul-Hattaba i sjećanje na njega, postavimo za halifu sina mu Abdullaha, koji je veliki učenjak.
-Šta ti smeta da to bude moj sin Abdullah, znaš njegovu dobrotu, čestitost, ranu hidžru iz Mekke u Medinu i druženje sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem?
-Tvoj sin je iskren čovjek, ali si ga ti uvukao u ove sukobe. Stoga, hajde da predamo hilafet dobrom od dobrog babe, Abdullahu ibn Omeru. - reče Ebu Musa.

-O Ebu Musa, za ovu stvar je podesan samo onaj koji ima dva kutnjaka, jednim jede a drugim hrani.
-Teško tebi, Amre... Nakon što su se sukobili sabljama i kopljima, muslimani su cijelu stvar predali nama u ruke, pa nemoj da ih ponovo bacimo u smutnju.
-Pa šta onda predlažeš? - reče Amr.
-Predlažem da svrgnemo i Aliju i Muaviju, a potom da stvar prepustimo šuri muslimana, pa neka oni izaberu koga hoće.
-Slažem se sa ovim mišljenjem, to je najbolje za sve nas. - potvrdi Amr.
Dogovorili su se da se ta odluka objelodani narednog dana. U zakazano vrijeme okupiše se muslimani da čuju odluku od Ebu Musa’a, predstavnika Alijine grupe, i od Amra, predstavnika Muavijine grupe. Ebu Musa zatraži od Amra da on govori prvi, ali mu Amr odgovori:
-Ne mogu dopustiti da budem ispred tebe, jer posjeduješ više zasluga od mene, prije si učinio hidžru i stariji si.

Ebu Musa je stao na uzvišeno mjesto, pogledao u veliku skupinu muslimana i rekao:
-O ljudi... razmotrili smo ono u čemu je jedinstvo i dobrobit ovoga ummeta i našli smo da je najbolje rješenje skinuti i Aliju i Muaviju, zatim obrazovati vijeće koje će izabrati novog halifu. Povlačim i Aliju i Muaviju. Ovu stvar preuzmite vi na sebe i izaberite za vođu onog koga vi hoćete.

Potom je istupio Amr, te reče:
-O ljudi... Ebu Musa je, kao što ste čuli, skinuo obojicu, pa i ja ih skidam kao i on…

Međutim, kada je Alija, radijallahu anhu, obaviješten o dogovoru, odbio je i prokomentirao da nije poslao Ebu Musa’a da skine halifu, nego da nađe rješenje za rasplamsalu smutnju.

Allahu moj, Ti si spas i samo od Tebe je spas

Borba između pristalica Alije i Muavije potom se ponovo rasplamsala. Ebu Musa je gledao kako se pogoršava stanje muslimana i kako stotine žrtava nepotrebno padaju. Povukao se u Mekku, da kod Kabe provede preostale dane svoga života, u velikoj tuzi i potištenosti. Nastavio je svoj čedni život tumačeći vjeru i podučavajući muslimane. Od njegovih riječi koje se često prenose jesu i sljedeće: “Slijedite Kur'an, a nemojte želiti da Kur'an vas slijedi”. A posljednje riječi s kojima se rastao od ovog svijeta bile su: “Allahu moj, Ti si spas i od Tebe je spas.”

Iblisova obmana bātinijjā

Bātinijje su grupa koja se krije iza islāma i naginje ka rāfidijskom (ši 'ijskom) vjerovanju, iako su njihova vjerovanja i djela zapravo totalno suprotna islāmu. Krajnji rezultat njihove filozofije je negacija Stvoritelja, poricanje poslanstva i 'ibādeta i negiranje āhireta.

Oni tu svoju ideologiju ne otkrivaju na samom početku, već umjesto toga tvrde da je Allāh stvarnost, da je Muhammed Allāhov Poslanik i da je vjera islāma istinska (prava). Međutim, oni objašnjavaju da ove stvari imaju tajni aspekt koji nije očigledan.Na taj način se Iblīs poigrao sa njima, uljepšavajući im mnoge sekte i doktrine.

Historijski, oni su poznati po sljedećih sedam imena:

1. BĀTINIJJE

Njima je dato ovo ime zbog njihove tvrdnje da literarni tekstovi Qur'anā i hadīthā imaju unutrašnje značenje koje su poput jezgra oraha u odnosu na njegovu ljusku.
Oni kažu da spoljašnjost tekstova zabluđuje neupućene mase u to da vide samo lijepe slike koje su za one rijetke inteligentne samo simboli i znakovi koji ukazuju na skrivene stvarnosti. Štaviše, prema njima, obavezama šerī'ata je vezan samo onaj čiji se um uzdrži od zadubljivanja u skrivene tajne unutrašnjih oblasti i koji je zadovoljan spoljašnjim i očevidnim značenjima tekstova. Sa druge strane, onaj koji napreduje i uzdigne se do unutrašnjeg znanja - oslobođen je obavezā šerī'ata i rasterećen njegovog bremena.
Oni tvrde da je ovo tumačenje zapravo pravo i željeno značenje qur'ānskog ājeta:

''...(Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem) koji će ih teretā i teškoćā koje su imali osloboditi.'' (el-E'rāf, 157)


Njihova prava namjera je da ukinu zahtjeve sadržane u vjerovanju, oličene u islāmskim vjerskim tekstovima, i da ih zamijene lažnim konceptima, potpuno suprotnim šerī'atu (Allāhovom zakonu).

2. ISMĀ'ĪLIJJE (ismailiti)

Oni vuku svoje porijeklo unazad do Muhammeda ibn Ismā'īla ibn Dža'fera, kojim oni tvrde da se završio nasljedni ši'ijja imāmet (njime kao sedmim imāmom).

Oni su kao dokaz iznijeli činjenicu da postoje sedam nebesa, sedam zemalja i sedam dana u nedjelji, što sve ukazuje da se ciklus imama završava na sedmom.

Zasnovano na principu ciklusa od sedam, neki od njih su tvrdili da je loza (Ebū Dža'fera) el-Mensūra išla od el-'Abbāsa na njegovog sina 'Abdullāha na njegovog sina 'Alija, potom na njegovog sina Muhammeda ibn 'Alija, pa na njegovog sina Ibrāhīma, onda na es-Saffāha, a onda na el-Mensūra.

Ebū Dža'fer et-Taberī je u svojoj knjizi historije 105 spomenuo da je 'Alija ibn Muhammed od svoga oca prenio da je jednog dana gubavac zvani el-'Ablaq iz er-Rāwanda zaplakao jakim glasom i počeo da poziva stanovnike er-Rāwanda da ga slijede. On je tvrdio da je isti onaj duh koji je bio u 'Isā'u ibn Merjem bio prisutan u 'Aliji ibn Ebī Tālibu, radijallāhu 'anhu, a onda u imāmima, jednom nakon drugoga, dok se nije pojavio u Ibrāhīmu ibn Muhammedu, (djedu 'abbasijskog halīfe Ebū Dža'fera el-Mensūra). Ovaj ogranak Ismā'īlijjā je dozvolio djela zabranjena šerī'atom do te mjere da bi jedan od njih pozvao grupu ljudi u svoju kuću, nahranio ih i dao im da piju, a onda bi im dao svoju ženu. Kada su vijesti o ovakvim postupcima došle do Eseda ibn 'Abdillāha, on je naredio da se oni koji su umiješani u ovo budu pogube i razapnu. Međutim, ovakvi postupci su se među njima nastavili do dan-danas.

Oni su takođe obožavali Ebū Dža'fera; popeli bi se na (planinu) el-Khadrā' i bacili bi se sa nje kao da će poletjeti, ali bi se svi razbili udarajući u tlo.
Grupa od njih je ustala u oružanoj pobuni, napadajući ljude ne praveći razliku (nasumice), uzvikujući: ''O Dža'fer, (samo) ti, (samo) ti!''

3. SEB'IJJE (SEDMERCI)

''Ovaj naziv im je dat zbog toga što su vjerovali da imāmet postoji u beskrajnim ciklusima od sedam i da pojam ''proživljenje'' zapravo znači pojavu sedmog imāma koji je završio svoj sopstveni ciklus od sedam. Naziv im je također dat zbog njihove tvrdnje da je upravljanje donjim (nižim) svijetom povjereno sedam zvezdanim sferama: Saturnu, Jupiteru, Marsu, Veneri, Suncu, Merkuru i Mjesecu.'' (Citat je preuzet iz ''Fadāih el-Bātinijje'')

4. BĀBEKIJJE

''Ovo ime je dato grupi od njih koji su slijedili čovjeka od bātinijjā, zvanog Bābek el-Khurremī. On je rođen kao dijete bluda, ali ga je od njegove prve pojave u planinama blizu Azerbejdžāna 201. (817.) godine, veliki broj ljudi momentalno počeo slijediti.'' (''Fadāih el-Bātinijje'', 14. str.)

Uskoro su njegove ideje počele da se šire velikom brzinom, jer je on dozvolio mnoge zabranjene stvari. Ako bi saznao da neko ima lijepu kćerku ili sestru, on bi je tražio, a ako njegovom zahtjevu ne bi bilo udovoljeno, on bi ubio njenog oca i uzeo je.

On je nastavio da postupa na ovaj način u toku više od dvadeset godina, a za to vrijeme su on i njegovi sljedbenici ubili osamdeset hiljada, a rečeno je i dvjesta pedeset hiljada ljudi. Vlasti su se borile protiv njega, ali su njihove snage bile kontinuirano poražavane, sve dok (halīfa) el-Mu'tasim nije poslao Efsīna, koji se borio protiv njih, porazio ih i doveo Bābeka i njegovog brata pred halīfu 223. (838.) godine.

Kada su ušli, Bābekov brat je Bābeku rekao: ''Ti znaš ono što niko ne zna, pa zato strpljivo podnesi ono što niko nije podnio.''
Bābek je odgovorio: ''Vidjećeš moj sabr (strpljivost).''
Kada su, na el-Mu'tasimovo naređenje, obje Bābekove ruke i noge otkinute, on je razmazao krv po svom licu. El-Mu'tasim mu je tada rekao: ''Ti si nadaleko poznat po svojoj hrabrosti. Zašto si namazao krv po svom licu? Jesi li to učinio iz straha zbog svoje predstojeće smrti?''
Odgovorio je (Bābek): ''Ne, već sam, kada ste otkinuli moje udove, počeo da krvarim i uplašio se da će biti rečeno da je moje lice preblijedilo od straha od smrti, pa sam prekrio svoje lice krvlju.''
Nakon ovoga, njegovo je tijelo izloženo vatri i njegova glava je odrubljena, a isto je učinjeno njegovom bratu. Ni od jednoga od njih se nije začuo ni vrisak ni jecaj, niti su oni pokazali ikakve znake straha, Allāh ih prokleo.
Ostala je grupa bābekijjā za koje je rečeno je da su imali jednu noć u godini u kojoj bi se njihovi muškarci i žene sakupili i ugasili lampe. U tami bi muškarci požurili i zgrabili koju god ženu bi mogli, tvrdeći da ko god ščepa ženu - može imati odnos sa njom, jer je lov mubāh (dozvoljen). (''Fadāih el-Bātinijje'', 15. str.)

5. MUHAMMARAH (CRVENI)

Oni su ovim imenom nazvani jer su u godinama Bābekove vladavine terora i korupcije nosili odjeću crvene boje. (''Fadāih el-Bātinijje'', 17. str.)

6. QARĀMITAH

O sebebu ovog njihovog naziva postoje dva govora (mišljenja).

Jedan od njih je da je čovjek iz predjela Khūzastāna došao među stanovnike Kūfe, stavio na sebe izgled zuhda (asketizma) i pozvao ljude ka imāmu od ehlul-bejta (potomaka) Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem. On je odsjeo kod čovjeka čiji nadimak je bio Kirmītah, što na nabatejskom jeziku znači oštrook (oštrovid), jer su njegove oči uvijek bile crvene. Namjesnik tog mjesta ga je smjestio u kućni pritvor, stavio ključ od kuće pod glavu i zaspao. Robinja koja se sažalila na stranca je ukrala ključ, oslobodila ga i vratila ključ. Kada je namjesnik naredio da zatvorenik bude doveden pred njega, nigdje ga nisu mogli naći.
Ovaj događaj je prouzrokovao da mase postanu čak još i više pobuđene (zainteresovane) i privučene njemu. On je onda otišao u Siriju i prozvao se Kirmītah, po onome u čijoj kući je boravio, kasnije skraćujući to ime na Qirmit.
Njegova porodica i djeca su kasnije naslijedila njegovu poziciju i ime.

Drugo mišljenje je da je sekta ''dobila ime po jednom od ranih ismai‘litskih propagatora, zvanom Hamdān Qirmit. Mnogi su se ljudi odazvali njegovom pozivu i po tome bili prozvani qarāmitah ili qirmitiijjeh. On je bio iz grada Kūfe i bio je sklon zuhdu. Jednog dana je Hamdān sreo bātinijskog misionara dok je bio sa grupom koja je napasala krave prema selu. Kada je Hamdān saznao da oni idu ka istom selu, on je misionaru rekao da jaše jednu od njegovih krava. Misionar je odgovorio da on može da radi samo onako kako mu je naređeno. Kada ga je Hamdān zapitao čijim naređenjima se on pokorava, misionar mu je odgovorio da je to po komandi njegovog Vlasnika i Hamdānovog Vlasnika, Vlasnika dunjāluka i āhireta. Hamdān je rekao da je to Allāh, Gospodar svjetova, pa je čovjek odgovorio da je ovaj rekao istinu. Nakon toga je Hamdān shvatio da je misionaru naređeno da pozove stanovnike sela iz neznanja u znanje, iz stanja zablude u uputu i iz nevolje u sreću; da ih izvuče iz njihovog nezgodnog stanja poniženja, nemilosti i siromaštva i da im dā ono što će im biti dovoljno od njihovog (teškog) rada.

Hamdān je onda misionara zamolio da ga spasi dajući mu znanje, jer je on bio u ogromnoj potrebi za njim. Međutim, misionar mu je rekao da njemu nije dozvoljeno da otkrije skrivenu tajnu nikome, izuzev nakon što se uvjeri o njegovoj odanosti i nakon što od njega uzme prisegu (zakletvu) na vjernost (vjernosti). Hamdān je od njega zatražio da ga obavijesti o prisegi (zakletvi) i obećao mu je da će je se pridržavati. Misionar mu je rekao da učini prisegu i da se Allāhom zakune njemu i imāmu da neće otkriti tajnu imāma niti svoju sopstvenu tajnu.

Kada je Hamdān učinio prisegu (zakletvu), misionar je počeo da ga podučava, malo po malo, dok ga nije uhvatio u zamku i pridobio ga u sektu. Hamdān je onda bio određen kao misionar i postao jedan od glavnih figurā ismā'īlitske sekte.''

Nakon toga su njegova porodica i sinovi naslijedili njegovu uvaženu poziciju i rang.
Možda najbrutalniji od njegovih potomaka bio je Ebū Se'īd, koji se pojavio 286 (899). godine. On je brzo uspio da oko sebe sakupi moćne snage za borbu koje su ubile nebrojene muslimane, uključujući čak i hadžije na svom putu ka Mekki ili pri povratku iz nje. Oni su također uništili mnoge mesdžide i spalili brojne primjerke Qur'āna.

Nakon njegove smrti, njegovi sljedbenici su nad njegovim grobom sagradili qubbe (kupolu) na čijem su vrhu napravili pticu od gipsa, tvrdeći da je, ako ptica odleti, to znak da je Ebū Se'īd ustao iz groba. Oni su takođe smjestili konja, odoru dostojanstva i oružje blizu njegovog groba. Iblīs je zaveo ovu grupu još i u vjerovanje će svaki od njih koji umre posjedujući konja, biti proživljen jašući, a da će, ako ne posjeduje konja, biti proživljen hodajući. Ebū Se'īdovi sljedbenici su na njega donosili (prizivali) Allāhov salaw āt i selām (blagoslov i spas) kad god bi spomenuli njegovo ime, ali ne i kada bi spomenuli ime Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem. A ako bi čuli nekoga da donosi Allāhov salaw āt i selām na Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, oni bi rekli: ''Zar jedeš Ebū Se'īdovu opskrbu, a donosiš salawāt i selām na Ebū Qāsima?'' (Ebū Qāsim-Nadimak Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem.)

Ebū Se'īd je za svoga nasljednika odredio svoga sina Ebū Tāhira, koji je vladao raskalašnom vladavinom terora sličnom vladavini svoga oca. Organizovan je i napad na sāmu Ka'bu, u kojem je on srušio vrata i ugrabio relikvije (ostatke iz prošlosti) unutar nje. Onda je on uklonio Hadžerul-Eswed (Crni kamen) iz ugla Ka'be i odnio ga u svoju zemlju, tvrdeći da je on Allāh u osobi.

7. KHURRAMIJJE

Riječ khurram je perzijska riječ koja se odnosi na nešto željeno i lijepo. Ovaj naziv je dat medžusijskoj sekti mazdekijje, koja se pojavila za vrijeme doba Qabādh i prihvatila raskalašno ponašanje slobodnog polnog odnosa, bez zabrana. Pošto su ismā'īlije namamile ljude da slijede svoje strasti i nagone, uklonile sve odgovornosti i napustili zakone šerī'ata umnogome na isti način kao što su to uradili mazdekijje, njima je također dat ovaj naziv.

8. TA'LĪMIJJE

''Ovaj naziv im je dat zbog njihovog fundamentalnog principa poricanja validnosti razuma i njihovog pozivanja ljudi podučavanju (ar. ''ta'līm'') nepogrešivog imāma, jer se znanje ne postiže (drugačije), osim putem podučavanja.'' (''Fadāih el-Bātinijje'', 17. str.)

NJIHOVA STRATEGIJA

Bātinijje imaju posebnu tehniku za primamljivanje i osvajanje masā.

Prvo, oni prave razliku između onih koji mogu biti uhvaćeni u zamku, onih koji su očajni i onih koji su pohlepni. Kada oni otkriju mogućeg sljedbenika, oni izbliza proučavaju njegovu prirodu.

Ako je on sklon zuhdu, oni ga pozivaju u dobročinstvo, istinu i napuštanje strasti.
Sa druge strane, ako je on naklonjen stastima, oni izjavljuju da je obavljanje obreda 'ibādeta idiotizam, da je bogobojaznost zaglupljivanje i da mudrost leži u traženju užitaka ovoga svijeta.

Oni ovako isprva potvrđuju vjerovanje u ono čemu se škola mišljenja mogućeg sljedbenika pripisuje, a onda u umu ''žrtve'' stvaraju šubhe (sumnje) o njegovom vjerovanju.

Oni koji se odazovu njihovom pozivu su najčešće od sljedećih vrsta ljudi:

• Glupi pojedinci i neznalice
• Potomci kisri (perzijskih kraljeva), čije je carstvo prekinuto od strane islāmske države.
• Djeca medžūsijā koji nikada nisu prihvatili islām već su zadržali živim svoja vjerska ubjeđenja.
• Onaj koji žudi za vlašću i kontrolom nad drugima, ali je bio neuspješan.
• Oholi, nadmeni pojedinac koji teži za skrivenim znanjem, kojim bi potvrdio svoju intelektualnu superiornost nad masama.
• Ši'ija koji psovanje ashāba Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, smatra vjerskom dužnošću.
• Ateisti filozofi.
• Onaj koji je zbunjen u vezi svoje vjere.
• Moralno deprimirani koji je nadvladala ljubav prema užicima i koji principe vjere vide teškim.

NJIHOVA UBJEĐENJA (VJEROVANJA)

Ebū Hāmid et-Tūsī je rekao: ''Bātinijje su ljudi koji se pripisuju islāmu, a naginju ka rāfidijama i njihovom vjerovanju, a djela su im suprotna islāmu. Među njihovim vjerovanjima je i vjerovanje u u dva boga, oba bez početka u vremenu, ali je prvi razlog za postojanje drugog. Sābiq (prvi, onaj koji prethodi) nije opisan pojmovima postojanja ili nepostojanja zato što on niti postoji niti ne postoji, niti je znan niti je neznan, niti je opisiv niti je neopisiv. Od Sābiqa (prvog) je emanirao (proistekao) drugi, koji je prvi stvoritelj, a onda je u sljedećoj emanaciji univerzalna duša došla u postojanje. Prema njima, Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, je izraz za osobu u kojoj Sābiq (prvi) putem drugoga emanira svetu i čistu snagu. Oni tvrde da je Džibrīl, 'alejhis-selām, samo izraz za inteligenciju koja je emanirana na Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, a ne pojedinac po sebi. Svi se oni slažu da svako doba mora imati imāma ma'sūma (nepogrješivog) kome se treba vraćati za te'wīl (tumačenje) dhāhir (vidljivih) stvari, a čiji je 'ismeh (nepogrješivost) jednak nepogrješivosti Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem. Oni poriču povratak (budući svijet), tvrdeći da on predstavlja samo povratak stvari u njihov 'asl (osnovu) i povratak duše u njen 'asl (porijeklo). Što se tiče teklīfa (vjerskih obavezā), oni su poznati po njihovom neograničenom uživanju u strastima; međutim, kada su suočeni sa ovim stavom, oni ga negiraju i umjesto toga potvrđuju nužnost teklīfa (obaveza i zabrana) za čovjeka.'' (El-Gazālī, ''Fadāih el-Bātinijje'', 38.-54. str.)
Pošto nisu bili u stanju da odvrate ljude od Qur'āna i sunneta, oni su skrenuli ljude od istinskih značenja Qur'āna i sunneta u čudne šubhe (pogrešna shvatanja) koja su oni detaljno osmislili. Jer, da su oni otvoreno negirali Qur'ān i sunnet - po kratkom postupku bi bili pogubljeni.

Na primjer, oni su tvrdili da je značenje dženābeta prevremena objava tajni onome koji se odazvao njihovompozivu. Gusul po njima znači obnavljanje čovjekovog ugovora, ako je čovjek prevremeno otkrio tajne ove sekte. Zinā (blud) znači ubacivanje kapi unutrašnjeg znanja u dušu koja još nije preuzela ovu prisegu (zakletvu). Slično ovome, sijām (post) znači apstinenciju od objavljivanja tajni. Ka'ba je Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, lično, a bāb (vrata) su 'Alī ibn Ebī Tālib. Potop je poplava znanja koja davi one koji se pridržavaju za sumnjive ideje, a lađa (barka) je hamajlija koja štiti onoga koji se odazove pozivu. Vatra u koju je Allāhov Poslanik Ibrāhīm, 'alejhis-salātu wes-selām, bačen se odnosi na Nemrudovu srdžbu, a ne na pravu vatru. Ismā'īlova žrtva je uzimanje prisege (zakletve) od njega, a štap Allāhovog Poslanika Musā'a su bili njegovi ubjedljivi argumenti. Je'džūdž i Me'džūdž su oni koji slijede spoljašnja i očigledna značenja vjere. (El-Gazālī, ''Fadāih el-Bātinijje'', 55.-58. str.)

Drugi, pored Ebū Hāmida, su prenijeli da oni (bātinijje) tvrde da se Allāh, kada je stvorio duše, pojavio među njima kao jedna od njih i prvi koji su Ga prepoznali su bili Selmān el-Fārisī, el-Miqdād i Ebū Dherr, dok je prvi koji Ga je porekao bio 'Umer ibnul-Hattāb pod imenom Iblīs.

Oni imaju bezbroj drugih pričā koje nisu vrijedne spomena. Ljudi poput ovih se ne drže ni jedne pravne tačke o kojoj se može povesti rasprava. Oni prosto izmišljaju ideje i koncepte u skladu sa okolnostima u kojima se nađu.

NJIHOVO BUĐENJE

Žeravica bātinijjā kasnijih dana je ponovo upaljena 494. (1101.) godine. Te godine je sultān Dželālud-Dewleh Barqijāruq 128 (487-498 / 1094-1104) ubio preko 300 njihovih potomaka, kada su njihove zablude bile sasvim nenamjerno otkrivene i raskrinkane. Njihovi posjedi i imeci su istraženi i otkriveno je da je jedan od njih imao preko 70 kuća od graviranog kamena. Kada je izvještaj o ovome poslat hallfi i kada je izdato naređenje za hapšenje svakoga ko je osumnjičen da pripada ovoj sekti, niko se nije usuđivao da se zauzima za drugoga, iz straha da bi on sām također bio osumnjičen za ovakve sklonosti. Sumnjičenje i optuživanje se raširilo među masama poput požara, do te mjere da, ako bi neko nekoga mrzio, optužio bi ga da je on bātinijja, odvukao ga i ugrabio njegov imetak.

Međutim, u kasnijim se vremenima prva zabilješka bātinijjā desila za vrijeme vladavine Melik Šāha Dželālud-Dewleh (464-485 / 1072-1092), kada se grupa njih sastala da klanja bajram-namāz u mjestu Sāweh. Žandari su saznali za njihovo okupljanje i uhapsili su određen broj njih, ali su ih kasnije pustili. Ovi su pokušali da namame (privuku) mu'edhina mjesta Sāweh u sektu, ali je on odbio njihove pozive, pa su ga oni ubili, bojeći se da bi on mogao raširiti glasine o njima. Kada je ta vijest došla do Nidhām el-Mulka (455-485 / 1063-1092), on je ubio tesara (stolara) koji je bio optužen za ubistvo. Kao posljedica toga, njihov prvi politički atentat je bio atentat na Nidhām el-Mulka. Oni su govorili: ''Ubili ste stolara od nas, a mi smo ubili Nidhām el-Mulka u odmazdi.''

Oni su počeli da se opasno šire u Asbahānu, a od vremena kada je Melik Šāh umro, oni su kidnapovali ljude, ubijali ih i bacali njihova tijela u lokalni bunar. Ako bi se vrijeme ikindije približilo, a čovjek se nije vratio kući - njegova bi porodica izgubila svaku nadu da će ga naći živog. Ljudi su preuzeli na sebe da izvrše istragu, pa su pronašli ženu u kući koja je odbila da ukloni prostirku. Kada su je oni prisilno uklonili, pod njom su našli četrdeset zakopanih leševa. Ubili su je i spalili njenu kuću i susjedstvo u kom je živjela. Kasnije su oni saznali za taktiku korišćenu pri ubistvima. Slijepi čovjek je sjedio blizu ulaska u sokak u kome je bila ta kuća i kada bi prolaznik naišao, on bi zatražio od njega da ga povede nekoliko koraka do sokaka. Kada bi njih dvojica došli do sokaka, ljudi iz kuće bi ga zgrabili, odvukli ga u kuću i nadjačali ga. Slijedeći ovaj događaj, stanovnici Asbahāna su sproveli potragu za drugim sljedbenicima sekte i ubili ogroman broj njih.
Prva tvrđava koju su bātinijje posjedovali pripadala je trgovcu žitom, prijatelju sultāna Melik Šāha koji je živio u regionu Dajlama zvanom Rūzabād. El-Hasan ibn es-Sabbāh iz grada Merwa, bivši pisar emīra tog grada i 'AbdurRezāq ibn Bahrān platili su bātinijjskom čuvaru tvrđave hiljadu i dvije stotine dinara da im je predaju. Ibn Es-Sabbāh i njegovi sljedbenici su okupirali tvrđavu 484. (1091.) godine za vrijeme vladavine sultan Melik Šāha. Kao mlad čovjek, Ibn es-Sabbāh je putovao u Misr, gdje se susreo sa bātinijskim misionarima i učio od njih. Nekoliko godina kasnije, on se vratio u svoju domovinu kao misionar i vođa bātinijjā.
Nakon zauzimanja tvrđave, njegov osnovni princip u pozivanju drugih je bio da jedino poziva ljude toliko glupe da nisu mogli da razlikuju između svoje lijeve i svoje desne (strane), one koji nisu imali niti znanja niti iskustva u životu. On bi svoje potencijalne sljedbenike hranio orasima, medom i čurekotom dok se ne bi potpuno opustili, a tada bi se im se u živopisnim detaljima spomenulo nasilje i nepravda nanijeta Poslanikovim potomcima, sve dok ih ne bi obuzela osjećanja srdžbe i odvratnosti. Nakon toga bi ih on pitao kako je to moguće da su 'azraqijje i ostali hawāridži tako dobrovoljno žrtvovali svoje živote u borbi protiv Emewijjā, a da su oni (ši'ije) bili tako nevoljni da priteknu u pomoć svome imāmu. Oni bi tada bili prepušteni toj misli da podiže njihov osjećaj krivice i da ih podstiče na borbu. (El-Hasan i njegovi sljedbenici su postal poznati kao assassini, prevedeno od strane francuskih hroničara krstaških ratova za vrijeme 12. stoljeda od arapske riječi ''haššāšīn'' (konzumatori hašiša) (''Enciklopedija islāma'', 48. str.).

Kada su Ibn es-Sabbāhovi sljedbenici počeli da prijete bezbjednosti države, izvršavajući atentate na učenjake i namjesnike, Melik Šāh je poslao izaslanika da zahtijeva njihovu pokornost i da zaprijeti Ibn es-Sabbāhu ako odbije.

Ibn es-Sabbāh je izaslaniku Melik Šāha rekao da će mu pokazati svoj odgovor, a potom je grupi svojih sljedbenika koji su sjedeli blizu njega rekao: ''Ja bih volio da vas spasem, šaljući vas svome Gospodaru, pa ko je spreman?''

Svi su oni ispružili svoje vratove, željni da budu odabrani. Sultānov izaslanik je pretpostavio da Ibn es-Sabbāh cilja na pismo koje želi da oni ponesu do Melik Šāha.
Ibn es-Sabbāh je onda klimnuo glavom jednom mladom čovjeku koji je brzo poskočio i rekao mu da se ubije.
Mladić je pokorno izvukao bodež, ubo se u Ademovu jabučicu (prednji dio grkljana) i stropoštao se mrtav.
On je onda rekao drugom čovjeku da se baci sa zidova tvrđave, što je on momentalno uradio, razbivši se o stijene ispod.
Ibn es-Sabbāh se onda okrenuo sultānovom izaslaniku i rekao: ''Reci svom vođi da ja sa sobom imam dvadeset hiljada drugih, meni ovako pokornih kakvi su ovi. To je moj odgovor.''

Kada se izaslanik vratio sultānu Melik Šāhu i obavijestio ga o onome što se desilo, Melik Šāh je bio tako zaprepašten da je odlučio da ih nakon toga ostavi na miru. Kao posljedica ovoga, mnoge druge tvrđave su pale u ruke Hasan ibn es-Sabbāha i njegovih sljedbenika i oni su ubili mnoge provincijske namjesnike i ministre 'abbasijske države.

Preuzeto iz “Telbisu Iblis” - Ibn el-Džewzī

Imena Allahova poslanika i komentar njihova značenja

Džubejr ibn Mut'im kaže: "Allahov Poslanik,sallallahu alejhi ve sellem, nam je spomenuo svoja imena rekavši: Ja sam Muhammed, ja sam Ahmed, ja sam El-Mahi (Brisač) kojim Allah briše nevjerstvo, ja sam El-Hašir (Sabirač) kod koga će se sabirati ljudi,ja sam El-Akib (Posljednji) poslije kojeg nema više vjerovjesnika.'" (Buhari 8/492,Muslim 2354,Tirmizi 2842,Ahmed 4/80,81,84)

Što se tiče imena Muhammed, to je particip pasivni od glagola "hamede" što znači hvaliti. On je Muhammed, to jest, onaj koji je hvaljen i ime mu potpuno odgovara jer ima puno osobina zbog kojih je hvaljen. Ovo ime ima pojačano značenje u odnosu na ime Mahmud, jer je "Mahmud" izvedenica od čistog (samog) trilitera, a "Muhammed" od izvedenog trilitera koji ima pojačano značenje. On je taj koji je više hvaljen od ostalih ljudi. Ovim imenom je spomenut u Tevratu zbog mnogobrojnih pohvalnih svojstava kojima su opisani on, njegova vjera i njegov ummet, tako daje Musa, a.s., poželio da bude jedan od njih.

Ime Ahmed je elativ izveden iz istog glagola. Ljudi se razilaze oko toga da li ono ima značenje participa aktivnog ili pasivnog. Jedna skupina kaže da ono ima značenje participa aktivnog to jest, njegova zahvala Allahu je veća od zahvale drugih ljudi, i značenje imena bi bilo: "Najveći zahvaljivač svome Gospodaru".


Njegovo ime El-Mutevekkil se spominje u hadisu kojeg bilježi Buhari od Abdullaha ibn Amra, r.a., da je rekao: "Čitao sam u Tevratu opis Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem:

'Muhammed, Allahov Poslanik, Moj rob i Moj Poslanik. Dao sam mu ime Mutevekkil (onaj koji se uzda u Allaha), nije grub niti osor, ne galami po pijacama (trgovima), niti na zlo uzvraća zlim, nego je ljubazan i prašta. Neću ga usmrtiti sve dok njime ne ispravim iskrivljenu vjeru i dok (ljudi) ne budu govorili: La ilahe illallah (Nema boga osim Allaha).'"(Buhari,8/450 i Ahmed u Musnedu 2/174)

On je najzaslužniji da nosi ovo ime, jer se on prilikom uspostavljanja vjere oslonio na Allaha kao niko drugi.

Što se tiče imena El-Mahi, El-Hašir, El-Mukaffi i El-Akib, ona su pojašnjenja u hadisu Džubejra ibn Mut'ima.

El-Mahi (Brisač) je onaj kojim Allah briše nevjerstvo. Nijednim stvorenjem nije izbrisano toliko kufra kao što je to učinjeno s Vjerovjesnikom sallallahu alejhi ve sellem. Kada je on poslan, skoro svi stanovnici zemlje su bili nevjernici, osim malog broja sljedbenika Knjige. Većina stanovnika su bili ili obožavaoci kipova, ili jevreji na koje se Allah rasrdio, ili zalutali kršćani, ili bezbožnici koji ne poznaju Gospodara niti Dan povratka, ili obožavaoci zvijezda, vatre, ili filozofi koji ne poznaju zakone vjerovjesnika niti ih priznaju. Sve ove vrste nevjerništva Allah je pobrisao svojim Poslanikom tako da se Allahova vjera uzdigla nad svim drugim vjerama. Njegova vjera je dospjela u sve predjele do kojih dopire noć i dan, i njegov poziv se proširio na sve što sunce obasjava.

Što se tiče imena El-Hašir (Sabirač), on je taj kod čijih će se nogu sabirati ljudi, pa on kao da je poslan da okupi ljude.

El-Akib (Posljednji), onaj koji je došao poslije svih vjerovjesnika. Poslije njega nema vjerovjesnika, jer El-Akib je zadnji i on je poput pečata.

Što se tiče imena El-Mukaffi, njegovo značenje je "onaj koji je poslan za tragovima onih koji su bili ispred njega". Allah ga je poslao za tragovima prethodnih poslanika. Ovaj izraz je izveden iz riječi "kafv". Kaže se "kafahu, jakfuhu", to jest, došao je iza njega. El-Mukaffi je onaj koji je došao za prethodnim poslanicima. On je zadnji i pečat je svih poslanika koji su bili prije njega.

Nebijjut-tevbeti (Vjerovjesnik pokajanja), on je onaj kojim je Allah otvorio vrata pokajanja za stanovnike zemlje. Allah im je oprostio oprostom kakav se nije desio na Zemlji prije njega. On je najviše tražio oprosta i kajao se više od svih drugih ljudi, tako da su mu znali izbrojati na jednom sijelu stotinu puta riječi:

"Gospodaru, oprosti mi i smiluj mi se jer Ti primaš pokajanje i Samilostan si."(Hadis bilježe: Tirmizi 3430,Ebu Davud 1516,Ibn Madža 3814,Ahmed 2/84 i Ibn Hibban 2459)

Govorio bi:

"Ljudi, činite tevbu svome Gospodaru. Ja dnevno stotinu puta učinim tevbu Allahu."(Hadis bilježe Muslim 2702 i Ebu Davud 1515)

Isto tako, tevba njegovog ummeta je potpunija od tevbi ostalih naroda, brže se prima i lakše se obavlja. Tevbe ranijih naroda su bile jedna od najtežih stvari. Tako se tevba kod sinova Israilovih, nakon što su se pokajali za obožavanje teleta, sastojala od međusobnog ubijanja. Tevba ovog ummeta se, zbog počasti koje ima kod Uzvišenog Allaha, sastoji od sustezanja od grijeha i pokajanja.

Što se tiče imena Nebijjul-melhameti (Vjerovjesnik krvavog boja), on je poslan i naređena mu je borba protiv Allahovih neprijatelja. Nijedan poslanik i njegov ummet nisu se borili kao što se borio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegov ummet. Prije njega nije bilo tako velikih, krvavih bitki kao bitke koje su bile, i koje se još uvijek dešavaju, između njegovog ummeta i nevjernika. Njegov ummet se neprestano bori protiv nevjernika na svakom prostoru zemaljske kugle, i nanijeli su im teške poraze, što ranijim narodima nije uspijevalo.

Njegovo ime je i Nebijjur-rahmeti (Vjerovjesnik milosti). On je taj kojeg je Allah poslao kao milost svjetovima. Njime se smilovao svim stanovnicima zemlje: vjernicima i nevjernicima. Vjernici su dobili najveći dio milosti, a nevjernici, odnosno, sljedbenici Knjige su bezbjedno živjeli u njegovoj zaštiti. Što se tiče onog kojeg su on i njegov ummet ubili, oni su ga time samo prije poslali u vatru i spasili su ga dugog života u kojem bi samo još veću kaznu zaslužio.

Što se tiče njegovog imena El-Fatih, on je taj pomoću kojeg je Allah otvorio i proširio vrata Upute, nakon što su bila uska. Njime je otvorio slijepe oči, gluhe uši i učahurena srca. Allah je njime oslobodio nevjerničke zemlje, otvorio je džennetske kapije, puteve korisnog znanja i dobrih djela, dunjaluk i ahiret, srca, uši, oči i mnoge teritorije.

On je El-Emin (Povjerljivi) i on je najzaslužniji da nosi ovo ime. On je Allahov povjerenik za Njegovu Objavu i Njegovu vjeru. On je povjerenik onih na Nebu i povjerenik onih na Zemlji, zato su ga i prije poslanstva prozvali El-Emin.

Što se tiče njegovih imena Ed-Dahuk (koji se mnogo smije) i El-Kattal (koji je poguban), ona su dva neraskidiva imena, ne mogu se odvojiti jedno od drugog. On se puno smije pri susretu s vjernicima i nije namršten ni grub. Međutim, on je poguban za Allahove neprijatelje i ne boji se ničijeg prijekora zbog njih.

Što se tiče imena El-Bešir (donosilac radosne vijesti), onoga ko mu bude pokoran, on obveseljava nagradom, a onoga ko mu bude nepokoran, opominje kaznom. Uzvišeni Allah ga je nazvao "Svojim robom" na nekoliko mjesta u Kur'anu, kao što su Njegove riječi: وَأَنَّهُ لَمَّا قَامَ عَبْدُ اللَّهِ يَدْعُوهُ "A kada je Allahov rob ustao da mu se pomoli..." (El-Džinn, 19) i riječi: تَبَارَكَ الَّذِي نَزَّلَ الْفُرْقَانَ عَلَىٰ عَبْدِهِ "Neka je uzvišen Onaj koji robu Svome objavljuje Kuran" (El-Furkan, 1). Zatim, riječi: فَأَوْحَىٰ إِلَىٰ عَبْدِهِ مَا أَوْحَىٰ "I objavio robu Njegovu ono što je objavio' (En-Nadžm, 10), i riječi: وَإِنْ كُنْتُمْ فِي رَيْبٍ مِمَّا نَزَّلْنَا عَلَىٰ عَبْدِنَا "A ako sumnjate u ono što objavljujemo robu Svome..." (El-Bekara, 23).

U Sahihu je zabilježeno da je on rekao: "Ja ću na Sudnjem danu biti prvak Ademova potomstva, i to nije isticanje."(Hadis bilježe Tirmizi 3618,Ibn Madža 4308 i Ahmed 3/2)

Allah ga je nazvao Bliješteća svjetiljka (Siradžen munira) a sunce je nazvao bukteća (plamteća) svjetiljka.

El-Munir (onaj koji osvjetljava), on osvjetljava bez sagorjevanja za razliku od bukteće svjetiljke (vehhadž) u kojoj ima vid uništenja i gorenja.

Nerazumijevanje smisla vjere

Čovjek zaista često zapostavlja neke obaveze koje mu nisu poznate, koje ne zna zbog toga što mu je znanje ograničeno, a često ih zapostavi i znajući ih, da li zbog lijenosti ili potcjenjivanja, ili zbog sklonosti da ih sebi pogrešno tumači ili zbog pogrešnoga tradicionalnog odnosa prema njima, ili zbog toga što mu se čini da je zauzet nečim prečim od njih, ili zbog nečega sasvim drugoga. Iako su obaveze srca mnogo važnije od obaveza tijela, mnogi ljudi, ipak, misle da one nisu obaveze koje vjera nalaže, već da spadaju u poželjne i lijepe postupke.

Zato se može vidjeti kako se takvi ljudi osjećaju postiđeni ako propuste neku strožu ili blažu tjelesnu obavezu, a tako se ne osjećaju kad ostave možda još strožiju obavezu srca. Oni se stide kad počine nešto banalno što je tijelu zabranjeno, a nesmetano čine neku zabranu srcu koja je daleko strožija.

Uz to, neki Allahu služe ostavljajući ono što im je propisano kao dužnost i time se udaljavaju od naređivanja dobra i zabranjivanja zla - iako bi to mogli ispunjavati - tvrdeći da su bliski Uzvišenom Allahu, da u svemu što ne prihvataju imaju saglasnost svoga Gospodara. Takvi su Uzvišenom Allahu najmrža i najodbojnija stvorenja - iako se njima čini da ispunjavaju zahtjeve vjerovanja, načela vjere i da spadaju među Allahove odabranike i miljenike.


Nisu rijetki ni oni koji Allahu služe onim što je Allah zabranio vjerujući da je to čin pokornosti i približavanja. Takav njihov položaj gori je od položaja onih koji to smatraju griješenjem, slično ljubiteljima slušanja (nedoličnog) pjesništva koji, dok ga slušaju, misle da se približavaju Uzvišenom Allahu i smatraju da su miljenici Milostivoga, a, ustvari, oni su miljenici sotone.

Mnogo je i onih koji misle da su na razne načine istinski ugnjetani, a, ustvari, nije tako, već se radi o tome da su donekle u pravu i da su donekle prema sebi nepošteni. Oni ne vide da i kod njihovih protivnika ima nešto što je ispravno i pravedno samo što pristrasno pristaju uz nešto što zasljepljuje i zaglušuje.

Čovjek je po prirodi sklon samoljubivosti usljed koje kod sebe vidi sve samo lijepo, a kod protivnika sve samo ružno.

Ne samo da on misli da je kod njega sve kako treba, već samoljubivost čini da mu sve kod njega izgleda lijepo i dobro, kao što Uzvišeni kaže:” Kako mogu biti isti: onaj kome su njegova djela prikazana lijepim, a i on ih smatra lijepim” .. dok mržnja prema protivniku čini da ono što je uredu kod njega vidi kao ružno, slično onome što je rečeno distihom:

Što ih je gledano golim okom, odbijalo,
gledano kroz obojena stakla ih je pridobijalo.

Ovakvo nerazumijevanje je često prožeto pristrasnošću i nepravdom jer je čovjek prema sebi pristrasan i sebičan.

Većina vjera su običaji koje su ljudi preuzimali od očeva i predaka oponašajući ih u shvatanju šta je pozitivno a šta negativno, šta je ljubav a šta mržnja, šta je prijateljstvo a šta neprijateljstvo.

Uzvišeni Allah garantuje da će pobijediti Njegova vjera, Njegova stranka, Njegovi pomagači koji Njegovu vjeru podupiru i idejno i praktično, a nije zagarantovao pobjedu neistine iako onaj ko je na njenoj strani misli da je u pravu.

Čast i dostojanstvo su namijenjeni sljedbenicima vjerovanja s kojim je Allah slao Svoje poslanike, s kojim je objavljivao Svoje knjige, a ono je znanje, djelovanje i stanje. Uzvišeni kaže:

وَأَنْتُمُ الْأَعْلَوْنَ إِنْ كُنْتُمْ مُؤْمِنِينَ

...i vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici. (Ali-Imran,139)

Čovjek ima snage onoliko koliko ima vjerovanja. Uzvišeni kaže:

وَلِلَّهِ الْعِزَّةُ وَلِرَسُولِهِ وَلِلْمُؤْمِنِينَ

A snaga je u Allaha i u Poslanika Njegova i u vjernika (El-Munafikun,8)

Čovjek ima snage onoliko koliko ima vjerovanja i razumijevanja njegovog smisla, jer je udio u snazi koji mu je izostao srazmjeran izostanku razumijevanja smisla vjerovanja, idejno i praktično, postupcima i srcem.

Allahovo štićenje čovjeka je, također, srazmjerno vjerovanju. Uzvišeni kaže:

إِنَّ اللَّهَ يُدَافِعُ عَنِ الَّذِينَ آمَنُوا

Allah doista štiti vjernike...(El-Hadždž,38)

Ako štićenje oslabi, to je zbog oslabljenosti vjerovanja.

Dostatnost i nedostatnost su u skladu sa nivoom vjerovanja. Uzvišeni kaže:

يَا أَيُّهَا النَّبِيُّ حَسْبُكَ اللَّهُ وَمَنِ اتَّبَعَكَ مِنَ الْمُؤْمِنِينَ

0 Vjerovjesniče, Allah je dovoljan tebi i vjernicima koji te slijede,(El-Enfal,64)

što znači: Dovoljan ti je Allah i tvoji sljedbenici, odnosno: Dovoljni su oni tebi i ti njima. Poslanik im je, dakle, dostatan u mjeri u kojoj oni Poslanika slijede, koliko se na njega ugledaju, koliko su mu pokorni. Onoliko koliko im manjka vjerovanja, manjkat će im svega toga.

Ehlisunnetski pravac naučava da se vjerovanje povećava i smanjuje. Allahovo štićenje Svoga roba srazmjerno je robovom vjerovanju. Uzvišeni kaže:

وَاللَّهُ وَلِيُّ الْمُؤْمِنِينَ

Allah je zaštitnik vjernika (Ali-Imran,68)

kao i

اللَّهُ وَلِيُّ الَّذِينَ آمَنُوا

Allah je zaštitnik onih koji vjeruju.(El-Bekara,257)

I dostizanje stepena evlija srazmjerno je s čovjekovim vjerovanjem. O tome Allah Uzvišeni kaže:

وَأَنَّ اللَّهَ مَعَ الْمُؤْمِنِينَ

...Allah je na strani vjernika.(El-Enfal,19)

Ako se vjerovanje okrnji i oslabi, čovjekov udio u Allahovom stajanju na njegovoj strani i štićenju bit će u skladu s njegovim vjerovanjem.

Tako je i s pomaganjem i potpunim podržavanjem. Vjernicima su ona potpuna, u skladu s Allahovim riječima:

إِنَّا لَنَنْصُرُ رُسُلَنَا وَالَّذِينَ آمَنُوا فِي الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَيَوْمَ يَقُومُ الْأَشْهَادُ

Mi ćemo doista pomoći poslanike naše i vjernike u životu na ovome svijetu, a i na Dan kad se dignu svjedoci;(Gafir,51)

i Njegovim riječima:

فَأَيَّدْنَا الَّذِينَ آمَنُوا عَلَىٰ عَدُوِّهِمْ فَأَصْبَحُوا ظَاهِرِينَ

... pa smo Mi one koji su povjerovali, protiv neprijatelja njihova pomogli, i oni su pobijedili,(Es-saff,14)

Za koliko je čovjeku okrnjeno vjerovanje, za toliko su mu umanjene Allahova pomoć i podrška. Zato, ako čovjeka zadesi neka moralna ili materijalna nevolja ili protivnikov trijumf nad njim, to je nastalo njegovom greškom, zbog zanemarivanja neke obaveze, zbog činjenja nečega što je zabranjeno ili zbog slabljenja vjerovanja.
Na taj način biva otklonjena dilema koju neki navode u vezi s riječima Uzvišenoga:

وَلَنْ يَجْعَلَ اللَّهُ لِلْكَافِرِينَ عَلَى الْمُؤْمِنِينَ سَبِيلًا

A Allah neće dati priliku nevjernicima da unište vjernike.(En-Nisa‘,141)

Neki kažu da ovaj ajet ukazuje na to da Allah nevjernicima neće dati priliku da unište vjernike na budućem svijetu, a drugi kažu da im neće dati priliku dok (vjernici) hodočaste. Istina je da ove riječi znače što i niže navedeni ajeti, da je neprijatelju put zatvoren prema sljedbenicima neokrnjenog vjerovanja.

Međutim, ako vjerovanje oslabi, neprijatelju se put prema njima otvara srazmjerno oslabljenosti vjerovanja. Vjernici im put otvaraju time što su zanemarili pokornost Allahu. Dakle, vjernik je snažan, podržavan, pomognut, osiguran i branjen gdje god bio, tamam kad bi se protiv njega sakupili svi žitelji Zemlje ukoliko se vlada prema smislu vjerovanja i sve svoje dužnosti ispunjava i postupcima i srcem. Uzvišeni kaže vjernicima: “I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici;” zatim na drugom mjestu:” I ne budite kukavice i ne nudite primirje kad ste jači, jer Allah je s vama. On vas neće nagrada za djela vaša lišiti.”

Ova garancija ide zajedno s njihovim vjerovanjem koje ima ulogu Allahove vojske s kojom ih čuva ne odvajajući je, ne udaljavajući je, a odbijajući neprijatelja, kažnjavajući nevjernike i licemjere za nepravdu koju drugima nanose čineći djela koja nisu u skladu s Allahovim propisima.

Džennetski vrtovi - Ibn Kajjim el-Dževzijje

Snaga i moć su samo s Allahom, Uzvišenim i Veličanstvenim. Molim Allaha, a samo se On moli i samo On molbe uslišava da vas štiti na ovom i na onom svijetu i obaspe Svojim, znanim i neznanim blagodatima i učini vas od onih koji na blagodatima zahvaljuju, na kušnjama saburaju i za grijehe oprost mole jer su upravo ove tri osobine ključ vjernikove sreće i znak uspjeha na oba svijeta. Vjernik se uvijek nalazi u jednom od ova dva stanja:

1. zahvalan je za sve Allahove blagodati, koje mu odasvud pristižu. A zahvaljivanje (šukr) temelji se na tri stvari; priznati blagodati srcem, spominjati ih jezikom i usmjeriti ih u ono s čime je zadovoljan njihov Gospodar i Davalac. Na ovakav način vjernik se može zahvaliti Allahu, ali ipak nedovoljno;

2. kada se vjernik nađe u vrtlogu iskušenja na koja ga Allah stavlja, njegova je dužnost strpiti se i tješiti. A sabur znači ne srditi se na predodređeno (kader), ne jadikovati i ne počiniti bilo kakav grijeh, poput šamaranja, cijepanja odjeće, čupanja kose i sl.

Sabur se dakle temelji na ove tri stvari i ako se vjernik bude po njima vladao,svaka će se kušnja preinačiti u blagodat,svaki belaj u milodar i sve mrsko postat će drago. Ibn Kajjim el-Dževzijje

Download link: DOWNLOAD
(desni klik "save target as..." ili “save link as...”)
Alternativni download link: Download

ili posjeti
is where my documents live!