Alija b. Ebi Talib: „Tri su vrste ljudi...“

Kumejl b. Zijad en-Neha'i pripovjeda:“Jednom prilikom me je Alija b. Ebi Talib, radijallahu anhu uzeo za ruku i poveo prema pustinji.Kada je izašao u pustinju, duboko je uzdahnuo i rekao mi:

'Kumejl b. Zijade, srca su posude. Najbolja su ona u koja najviše može stati. Zapamti što ću ti reći! Tri su vrste ljudi: učenjak pronikao u vjerske znanosti, učenik koji traga za putem spasa i pokvareni ološ koji se povodi za svim i svakim i povinuje svakom vjetru koji puhne. Ove posljednje niti je obasjalo svjetlo znanja, niti su se oslonili na koga snažnog.

Znanje je bolje od imetka. Znanje čuva tebe, a ti čuvaš imetak. Sve što se više troši (a po drugoj verziji: "primjenjuje"), znanja je sve više, a imetka sve manje. Znanje je sudija, a imetak osuđenik. Ljubav prema znanju je vjera koja se ispovijeda. Znanje učenjaku omogućava da mu se, još u životu, drugi pokoravaju i da ga poslije smrti lijepim spominju, za razliku od imetka, čija djelotvornost prestaje, čim ga nestane. Čuvari imetka umiru još dok su živi, a učenjaci ostaju dok je vijeka i vremena, oči ih ne vide, ali se njihove izreke u srcima nose.

Evo, ovdje je znanje (pokazavši rukom na svoja prsa). Da sam bar našao nekoga kome bih ga pokazao i prenio, nego sam našao: ili oštroumna koji brzo shvaća, ali je nepouzdan, jer vjeru zloupotrebljava za sticanje dunjaluka, zaklanja se iza Allahovih dokaza protiv Njegovih prijatelja i služi Allahovim blagodatima u uznemiravanju Njegovih robova; ili na riječima predana onima koji su na strani istine, ali pri sebi nema bistrine i pronicljivosti, pa mu, i zbog najmanje sumnje, u srcu ponikne podozrenje - tako da ni jedan od ove dvojice nije podoban (da ponese znanje) - ; ili odana naslađivanju i prepuštena strastima i uživanju; ili zavedena skupljanjem i gomilanjem imetka, te ni oni nisu dostojni da pozivaju u vjeru, jer su najsličniji, stoci na paši. Zato i znanje umire, sa smrću onih koji ga nose." (Ebu Nuajm u djelu El-Hil'ja, 1/79,80)

Ovakva podjela ljudi, kakvu ju je napravio vladar pravovjernih, potpuno je ispravna i precizna, jer nema nijednog čovjeka, čak ni sa savršenim razumom ili pošteđenog mahana, a da ne pripada nekoj od navedenih vrsta. Prema tome, svaki je čovjek ili učenjak, ili učenik, ili nehajnik koji niti zna, niti znanje traži.

Nema učenjaka koji zaslužuje veću čast ni viši položaj od učenjaka proniklog u vjerske znanosti, znanosti kojima se spoznaje Gospodar. Zato je i opisan atributom (رَبَّانِي)"gospodnji", atributom koji, zbog vrste znanja, jedino, takav učenjak može nositi, i nijedan više.

U drugu kategoriju ljudi, učenika koji traga za putem spasa, spada onaj ko uči ono što će mu koristiti, ko ima za cilj da nauči kako će se sačuvati od propuštanja svojih obaveza, kako će se sačuvati nemarnog odnosa prema njima i izbjeći sličnost životinjama.

U treću kategoriju spadaju oni koji su nemarni prema sebi samima, zadovoljni sa svojim niskim položajem i jadnim stanjem, na dnu provalije i na najnižem stepenu neznanja i propasti.

Njegove riječi: "koji se povode za svim i svačim" znače: koji se odazivaju i pristaju za svakim ko ih pozove, svejedno pravim ili krivim putem, i jer se, i ne znajući kuda se pozivaju i da li je to istina ili laž, na poziv odazivaju.

Riječima "i povinuju svakom vjetru koji puhne" uporedio je njihove kratke pameti sa nejakom granom, a njihove prohtjeve i mišljenja sa vjetrovima, jer se grana za vjetrom savija, dok je riječima "niti ih je obasjalo svjetlo znanja, niti su se oslonili na koga snažnog" objasnio razlog zbog čega su dovedeni u takvo stanje, a to je da njihovo znanje nema nikakva svjetla pomoću koga bi razlikovali istinu od laži, kao što Uzvišeni Allah veli:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا اتَّقُوا اللَّهَ وَآمِنُوا بِرَسُولِهِ يُؤْتِكُمْ كِفْلَيْنِ مِنْ رَحْمَتِهِ وَيَجْعَلْ لَكُمْ نُورًا تَمْشُونَ بِهِ
0 vi koji vjerujete, - Allaha se bojte i u Poslanika Njegova vjerujte, On će vam dvostruku milost Svoju darovati, i daće vam svjetlo pomoću kog ćete ići. (El-Hadid, 28.).

To znači da, kada u srcu nema svjetla, čovjek postaje zbunjen i izgubljen, pa ne zna kuda da krene. Zato, zbog svoje izgubljenosti i nepoznavanja puta do željenog cilja, nasjeda i pristaje za svakim glasom koji čuje.

Njegove riječi: "Znanje je bolje od imetka. Znanje čuva tebe, a ti čuvaš imetak" znače da znanje čuva svoga sahibiju i da mu ne da da propadne i posrne, za razliku od vlasnika imetka koji svoj imetak mora sam čuvati.

Njegove riječi: "Što se više troši, znanja je sve više, a imetka sve manje" znače: sve što više učenjak svoje znanje troši i na druge prenosi, njegovi izvori sve jače naviru pa tako postaje sve obilnije, snažnije i izraženije. Osim toga, prenoseći svoje znanje na druge, učenjak utvrđuje ono što je ranije naučio i uvijek nešto novo, što prije nije znao, nauči.

Dva su načina za zekat na znanje; podučavanje drugog i njegova primjena u praksi. U tome smislu neko je od ranijih učenjaka lijepo rekao: "U sticanju znanja potpomagali smo se postupanjem po njemu." Neko je drugi rekao: "Znanje doziva djela, pa ako se ona odazovu ostaje, a ako ne odazovu, prolazi."

Tirmizijina zbirka hadisa – Knjiga 3

Najznačajnije djelo koje je Tirmizija ostavio iza sebe jeste, bez ikakve sumnje, njegov Džami'-Sunen. To je njegova poznata zbirka hadisa koja je uvrštena među šest najpouzdanijih hadiskih zbirki, poznatih pod zajedničkim nazivom "El-Kutubu-s-sitte".Neki je po važnosti u hadiskoj nauci stavljaju na treće mjesto, odmah iza Buharijina i Muslimova Sahiha.

Tirmizijina zbirka hadisa je , bez sumnje, jedna od najljepših, a istodobno i najkorinijih hadiskih zbirki. Autor je nastojao da u njoj uglavnom zabilježi kratke i jezgrovite hadise u kojima su sadržani oni propisi i pitanja sa kojima se čovjek kroz život svakodnevno susreće. Tirmizija ih je na jedan dosta zanimljiv i koristan način razvrstao po poglavljima. Ibn Esir u djelu Džamiu-l-Usul kaže: "Tirmizijin Sahih (tj. Džami-Sunen) jest najljepša i najkorisnija hadiska zbirka. Ustrojena je na izuzetno lijep način i ima najmanje ponovljenih hadisa."

Download link: Download
(desni klik "save target as..." ili “save link as...”)
Alternativni download link: Download

ili posjeti

is where my documents live!

Ibadet

a.) Značenje ibadeta

Osnova ibadeta je skrušenost i poniznost. U šerijatskoj terminologiji postoji više definicija za ibadet a sve se svode na jedno.

Od toga je sljedeća definicija: Ibadet predstavlja pokornost Allahu, Azze ve Dželle, putem pridržavanja onoga što je Allah naredio na jeziku svojih poslanika.

U to spada i ova definicija: Poniznost Allahu, Subhanehu ve Te'ala, do krajnih granica uz maksimalnu ljubav.

Može se navesti jedna opšta definicija koja sve to obuhvata: «Sve što Allah voli i čime je zadovoljan od govora i djela, vanjskih i unutrašnjih.» Ta djela se mogu podijeliti na djela srca, jezika i tjelesnih organa. Tako su strah, nada, oslonac i čežnja, srčani ibadeti. Tesbih, tehlil, tekbir, hamd i šukr su jezičko srčani ibadeti. Namaz, zekat, post, džihad i hadž su tjelesni ibadeti kao i drugi ibadet koji se izvode putem jezika, srca i drugih organa i oni su mnogobrojni. Allah, Azze ve Dželle, je robove stvorio radi ibadeta. U tom kontekstu Uzvišeni kaže:

وَمَا خَلَقْتُ الْجِنَّ وَالْإِنْسَ إِلَّا لِيَعْبُدُونِ
«Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi ibadet čine.» (Zarijat, 56)


Uzvišeni Allah nas obavještava da je mudrost stvaranja džina i ljudi da obožavaju Allaha. Allah je neovistan od njihovog ibadeta a oni su siromasi i imaju potrebu za Allahom tako da ga obožavaju u skladu sa Njegovim šerijatom. Onaj ko odbije da obožava Allaha, Azze ve Dželle, on je oholnik. Onaj ko Ga obožava ali pored Njega obožava još nekog on je mušrik. Onaj ko Ga obožava na način kako to nije propisao on je novotar. Onaj ko Njega Jedinog obožava na način kako je to propisao on je vjernik muvehhid-jednobožac.

b.) Vrste ibadeta i obuhvatnost

Postoje mnogobrojni i raznovrsni ibadeti koji obuhvataju sve vrste pokornosti vanjštinom na jeziku i organima kao i one koji potječu od srca kao što su: zikr, tesbih, tehlil, učenje Kurana, namaz, zekat, post, hadž, džihad, naređivanje dobra a zabranjivanje zla, dobročinstvo prema rodbini i siročadima, siromacima i putnicima namjernicima, zatim ljubav prema Allahu, Azze ve Dželle, i Poslaniku, strah od Allaha, povratak i pokajanje i iskreno ispovjedanje vjere, strpljenje i zadovoljstvo Njegovom odredbom, oslonac na Njega, nada u Njegovu milost i strah od Njegove kazne. Ibadet može biti svako djelo vjernika ako njime namjerava da se približi Allahu, Azze ve Dželle, pa čak i običaji ako ima nijjet pokornost i bogobojaznost kao što je spavanje, jelo i piće, kupoprodaja i traženje opskrbe i ženidba. Ove običajne stvari ako ih prati dobar nijjet postaju ibadeti za koje slijedi sevab-nagrada. Tako da ibadet nije ograničen samo na poznate vjerske stvari.

Pojašnjenje neispravnih shvatanja oko definisanja ibadeta

Ibadeti su po prirodi tevkifije tj,. strogo i precizno definisani šerijatskim dokazima. To znači da se ništa ne može propisati kao ibadet osim s dokazom iz Kur'ana i sunneta. Ono što nije propisano tretira se kao novotarija koja se odbija. Kao što to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: «Ko uradi djelo na kojem nije ova naša vjera to se odbija.» Tj., to njegovo djelo se odbija i ne prihvata se od njega, čak šta više biva grješan zbog njega jer je to grijeh a ne pokornost.

Zatim ispravan menhedž u pogledu izvršavanja ibadeta je sredina ili umjerenost između poigravanja i lijenosti na jednoj i zastranjivanja i fanatizma na drugoj strani. Allah svome Poslaniku veli: «Ti idi pravim putem, kao što ti je naređeno, i nek tako postupe i vjernici koji su uz tebe,» (prijevod značenja Hud, 112) Ovaj plemeniti ajet sadrži nacrt ispravnog menhedža u pogledu činjenja ibadeta koji se ogleda u istrajnosti njihovog činjenja uz umjerenost u kojem nema nemarnosti ali ni pretjerivanja. Već onako kako je to propisano shodno šerijatu: «kako ti je naređeno». Zatim je to potvrdio riječima: «i objesni ne budite». Izraz 'tugjah označava prelazak granice putem pretjerivanja i fanatizma. U poznatom hadisu su trojica ashaba, koji su se raspitivali o Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, životu rekli: «"Ja ću stalno postiti i neću nikako mrsiti." Drugi je rekao: "Ja ću stalno klanjati i neću spavati." Treći je rekao: "Ja se neću ženiti." Na to im je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Što se tiče mene ja postim ali i mrsim i ženim se. Ko se okrene od mog sunneta nije od mene."»

Po ovom pitanju postoje dvije grupacije koje pogrešno razumijevaju ibadet.

Prva od njih su oni nemarni koji olahko shvaćaju izvršavanje ibadeta tako da su mnoge ibadete zapostavili i ograničili se na određena djela koja se uglavnom izvršavaju u mesdžidima. Kod njih nema mjesta za ibadet unutar: kuće, kancelarije, radnje ili trgovine, na ulici, niti u međuljudskim odnosima niti u drugim porama života. Naravno da mesdžid ima svoju posebnu vrijednost i obaveza je da se u njemu obavlja pet dnevnih namaza, međutim ibadet je prožet kroz cjelokupan život muslimana, unutar i van mesdžida.

Druga skupina je toliko čvrsta u praktikovanju ibadeta da je to odvodi do granice radikalizma tako da mustehab (poželjne) stvari dižu na stepen vadžiba i zabranjuju neke dozvoljene stvari. A one koji se suprostave njihovom pravcu proglašavaju zabludjelim ili smatraju da čine greške.

Najbolja uputa je uputa Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a najgore stvari su novotarije u vjeri.

Ispraćaj i slijeđenje dženaze

Ispraćaj i slijeđenje dženaze, te prisustvo ukopu spada u pritvrđene Sunnete Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. U vjerodostojnom hadisu od Ebu Hurejre, radijAllahu anhu, potvrđeno se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Musliman kod muslimana ima pet prava: odvraćanje selama, obilazak bolesnog, slijeđenje dženaze, odaziv na poziv i nazdravljanje kada kihne."(El-Buhari Feth, 3/356; Muslim Šerh Nevevi, 5/319-320)

Od Sevbana, radijAllahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ko klanja dženazu njemu pripada jedan kirat, a ko bude prisustvovao ukopu ima dva kirata. Jedan kirat je velik poput Uhuda."(Sahihu Muslim Šerh Nevevi, 3/16-17)

Musliman je dužan prisustvovati dženazi prilikom njenog ispraćaja i ukopa. Treba se prisjetiti teškoće smrti, uzimati pouke i razmišljati. Treba imati na umu da će oni koji ispraćaju, sutra postati kao i ovaj koji se ispraća. Ovo razmišljanje potiče čovjeka da se samoobračunava, razmatra i razmišlja o svojim stanjima. Ukoliko dobro čini, povećat će ga, a ukoliko čini loše, povratit će se i okrenuti uputi. Ovo razmišljanje i uzimanje pouka je osnovni cilj prisustva dženazama.

U hadisu koji se navodi od Ebu Seida el-Hudrija Vjerovjesnik, salhllahu alejhi ve sellem, kaže: „Obilazite bolesne i slijedite dženaze, jer vas one podsjećaju na Ahiret."(Ahmed, Ibn Hibban, El-Fethur-Rebbani, 19/162; Sahihu Ibn Hibban, 7/221; Medžmeuz-zevaid, 3/29; Ahkamu dženaiz, 67)


U hadisu se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prilikom praćenja dženaze mnogo šutio, a na njemu se vidjela potištenost i mnogo bi razmišljao.(Vekia i Ibn Mubarek u Zuhdu, Et-Taberani, Es-Sujuti)

El-Fudajl ibn Ijad kaže: „Kada bi se okupili na dženazi, to bi se na njima kasnije primjetilo sljedeća tri dana. Abdullah ibn Mes'ud je vidio nekog čovjeka kako se smije na dženazi, pa je rekao: „Zar se smiješ na dženazi? Nikada više s tobom neću govoriti!""

Učenjaci su prezirali da neko govori na dženazi ili da kaže: 'Tražite oprosta za vašeg brata'. Abdullah ibn Omer, radijAllahu anhu, je čuo nekog čovjeka kako na dženazi povikuje: „Tražite oprosta za vašeg brata", pa mu reče. „Neka ti Allah ne oprosti.""

Sufjan ibn Ujejne je upitan o šutnji na dženazi i onome što će doći, pa je rekao: „Prisjeti se stanja na Sudnjem danu." Potom je proučio ajet:

يَوْمَئِذٍ يَتَّبِعُونَ الدَّاعِيَ لَا عِوَجَ لَهُ ۖ وَخَشَعَتِ الْأَصْوَاتُ لِلرَّحْمَٰنِ فَلَا تَسْمَعُ إِلَّا هَمْسًا
"Toga dana će se oni glasniku odazvati, moraće ga slijediti i pred Milostivim glasovi će se stišati i ti ćeš samo šapat čuti!' (Ta-Ha, 108)"

Katade kaže: „Ebu Ed-Derda je ugledao čovjeka koji se smijao na dženazi, pa je rekao: „Bolje bi bilo da vidiš strahote smrti koje će te zaokupirati od smijeha.""

Ove predaje spominje Es-Sujuti (El-Emru bit-tiba, 253-255), pa kaže: „Ovo je bojazan ovih prethodnika od smrti, a većinu onih koji danas prisustvuju dženazama vidiš kako se zabavljaju i smiju, govoreći o onome što je mrtvi ostavio u nasljedstvo svojim nasljednicima." (El-Emru bil-ittiba, 255)

Imam En-Nevevi kaže: „Pohvalno je onome koji ide sa dženaze da bude zaokupljen spomenom Allaha i razmišljanjem o onome što će ga zateći u budućnosti, kakav će biti njegov završetak i konačno boravište. Treba znati da je to kraj dunjaluka i put kojim idu njegovi stanovnici. Neka se pripazi, najviše što može, govora o onome od čega nema nikakve koristi. To je vrijeme razmišljanja i zikra u kome je pokuđena nesmotrenost, zabava i zaokupljenost ispraznim pričama. Govor od kojeg nema koristi je zabranjen u svim okolnostima, a kako i ne, posebno u ovoj okolnosti."

Znaj da je odabrano i ispravno ono na čemu su bili ispravni prethodnici - selefu salih, a to je šutnja kada se ide za dženazom. Ne podiže se glas učenjem zikra i slično.

Mudrost toga je očita, a ogleda se u smirivanju emocija i boljem razmišljanju, što se traži u ovim trenucima. Ovo je istina i nemoj biti obmanut većinom onih koji joj se suprotstavljaju. Ebu Alijj El-Fudajl ibn Ijad je rekao: „Pridržavaj se puteva upute i neće ti naštetiti mali broj onih koji njime idu. Čuvaj se puteva zablude i nekoj biti obmanut mnoštvom onih koji su propali." (El-Ezkar, 136; Jes'eluneke, 3/41)

Osobine vjernika

Vjernici imaju prefinjene osobine i velika djela. Allah , Azze ve Dželle, ih je opisao i iznio pohvalu o njima. Od ovih osobina koje se mogu navesti za primjer a ne da bi se sve pobrojale, su:
Prvo:
وَأَطِيعُوا اللَّهَ وَرَسُولَهُ إِنْ كُنْتُمْ مُؤْمِنِينَ إِنَّمَا الْمُؤْمِنُونَ الَّذِينَ إِذَا ذُكِرَ اللَّهُ وَجِلَتْ قُلُوبُهُمْ وَإِذَا تُلِيَتْ عَلَيْهِمْ آيَاتُهُ زَادَتْهُمْ إِيمَانًا وَعَلَىٰ رَبِّهِمْ يَتَوَكَّلُونَ
„ I pokoravajte se Allahu i Poslaniku, ako ste pravi vjernici. Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im povećavaju i samo se na Gospodara svoga oslanjaju." (Enfal, 1-2)

U ovim ajetima su iznešene velike osobine vjernika:

1. Pokornost Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem
2. Bojazan i strah od Allaha, Azze ve Dželle
3. Povećavanje imana prilikom slušanja Kur'ana i njihovo pomno razmišljanje o njemu
4. Pouzdanje i oslanjanje na Allaha , Azze ve Dželle, uz izvršavanje potrebnih povoda
5. Obavljanje namaza, farzova i nafila sa vanjskim i unutrašnjim djelima (djela srca i tjelesnih udova)
6. Obavezno trošenje poput zekata, iskupa, trošenje na one koje je dužnost skrbiti, sadaka na putu dobra


Drugo: Allah, Azze ve Dželle, kaže:

وَالْمُؤْمِنُونَ وَالْمُؤْمِنَاتُ بَعْضُهُمْ أَوْلِيَاءُ بَعْضٍ ۚ يَأْمُرُونَ بِالْمَعْرُوفِ وَيَنْهَوْنَ عَنِ الْمُنْكَرِ وَيُقِيمُونَ الصَّلَاةَ وَيُؤْتُونَ الزَّكَاةَ وَيُطِيعُونَ اللَّهَ وَرَسُولَهُ ۚ أُولَٰئِكَ سَيَرْحَمُهُمُ اللَّهُ ۗ إِنَّ اللَّهَ عَزِيزٌ حَكِيمٌ
„A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima, traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju, i molitvu obavljaju i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah sigurno smilovati. Allah je doista Silan i Mudar." (Et-Tevbe, 71)

U ovom ajetu su velike osobine kojima su se vjernici okitili, a one su:

1. Prijateljstvo, ljubav i pomaganje vjernika
2. Naređivanje dobra, a dobro je sveobuhvatan naziv za sve ono što je poznato kao lijepo i ispravno, u vidu ispravnog vjerovanja, dobrih djela i pohvalnih moralnih osobina
3. Zabrana zla, a ono predstavlja sve što je u suprotnosti i oprečnosti dobru u vidu neispravnog vjerovanja, prljavih djela i pokuđenih moralnih osobina
4. Obavljanje namaza sa vanjskim i unutrašnjim djelima, bilo da je riječ o farzu i nafili
5. Davanje zekata onome kome pripada tj. za osam različitih kategorija
6. Pokoravanje Allahu, Azze ve Dželle, i Njegovome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i pridržavanje toga u svim okolnostima

Treće: Allah, Azze ve Dželle, kaže:

إِنَّ اللَّهَ اشْتَرَىٰ مِنَ الْمُؤْمِنِينَ أَنْفُسَهُمْ وَأَمْوَالَهُمْ بِأَنَّ لَهُمُ الْجَنَّةَ ۚ يُقَاتِلُونَ فِي سَبِيلِ اللَّهِ فَيَقْتُلُونَ وَيُقْتَلُونَ ۖ وَعْدًا عَلَيْهِ حَقًّا فِي التَّوْرَاةِ وَالْإِنْجِيلِ وَالْقُرْآنِ ۚ وَمَنْ أَوْفَىٰ بِعَهْدِهِ مِنَ اللَّهِ ۚ فَاسْتَبْشِرُوا بِبَيْعِكُمُ الَّذِي بَايَعْتُمْ بِهِ ۚ وَذَٰلِكَ هُوَ الْفَوْزُ الْعَظِيمُ
„Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet koji će im dati, oni će se na Allahovom putu boriti, pa ubijati i ginuti. On im je to zbilja obećao u Tevratu i Indžilu i Kur'anu, a ko od Allaha dosljednije ispunjava obećanje Svoje? Zato se radujte pogodbi svojoj koju ste s njim ugovorili, i to je veliki uspjeh." (Et-Tevbe, 111)

التَّائِبُونَ الْعَابِدُونَ الْحَامِدُونَ السَّائِحُونَ الرَّاكِعُونَ السَّاجِدُونَ الْآمِرُونَ بِالْمَعْرُوفِ وَالنَّاهُونَ عَنِ الْمُنْكَرِ وَالْحَافِظُونَ لِحُدُودِ اللَّهِ ۗ وَبَشِّرِ الْمُؤْمِنِينَ
„Oni se kaju, i Njemu ibadet čine, i Njega hvale, i poste, i molitvu obavljaju, i traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju i Allahovih propisa se pridržavaju. A vjernike obraduj." (Et-Tevbe, 112)

Iz ova dva ajeta se jasno očituju velike osobine onih, koji u svojim srcima nose vjerovanje, a to je na sljedeći način:

1. Pokajanje od svih grijeha i pridržavanje pokajanja u svim vremenima
2. Obožavanje Allaha, Azze ve Dželle, izvršavanjem svih obaveza, pohvalnih djela i udaljavanje od svih zabrana i pokuđenosti u svakom vremenu. Tako će rob postati pobožnjak
3. Zahvala Allahu u izobilju i oskudici i iznošenje njegovih pohvalnih osobina u pogledu blagodati, priznanje očitih i skrivenih blagodati
4. Putovanje radi traženja znanja, hadždža i umre, džihada, održavanja rodbinskih odnosa i sl., kao i Šerijatom utemeljeni dobrovoljni post
5. Mnogostruko obavljanje namaza,koji sadrži pregibanje i sedždu.
6. Naređivanje dobra, a u njega spadaju sva obavezna i pohvalna djela
7. Zabranjivanje zla, a u njega spada sve ono što su Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranili
8. Naučavanje granica koje je Allah objavio Svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, te svih naredbi, zabrana i propisa koji u to spadaju ili ne. Pridržavanje toga podrazumijeva činjenje jednih a ostavljanje drugih djela

Četvrto: Allah, Azze ve Dželle, kaže:

قَدْ أَفْلَحَ الْمُؤْمِنُونَ الَّذِينَ هُمْ فِي صَلَاتِهِمْ خَاشِعُونَ وَالَّذِينَ هُمْ عَنِ اللَّغْوِ مُعْرِضُونَ وَالَّذِينَ هُمْ لِلزَّكَاةِ فَاعِلُونَ وَالَّذِينَ هُمْ لِفُرُوجِهِمْ حَافِظُونَ إِلَّا عَلَىٰ أَزْوَاجِهِمْ أَوْ مَا مَلَكَتْ أَيْمَانُهُمْ فَإِنَّهُمْ غَيْرُ مَلُومِينَ فَمَنِ ابْتَغَىٰ وَرَاءَ ذَٰلِكَ فَأُولَٰئِكَ هُمُ الْعَادُونَ وَالَّذِينَ هُمْ لِأَمَانَاتِهِمْ وَعَهْدِهِمْ رَاعُونَ وَالَّذِينَ هُمْ عَلَىٰ صَلَوَاتِهِمْ يُحَافِظُونَ أُولَٰئِكَ هُمُ الْوَارِثُونَ الَّذِينَ يَرِثُونَ الْفِرْدَوْسَ هُمْ فِيهَا خَالِدُونَ
„Ono što žele vjernici će postići, oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju, i koji ono što ih se ne tiče izbjegavaju, i koji milostinju udjeljuju, i koji stidna mjesta svoja čuvaju, osim od žena svojih ili onih koje su u posjedu njihovu, oni, doista, prijekor ne zaslužuju. A oni koji i pored toga traže, oni u zlu sasvim pretjeruju, i koji o povjerenim im emanetima i obavezama svojim brigu brinu, i koji molitve svoje na vrijeme obavljaju, oni su dostojni nasljednici, koji će Džennet nasljediti, oni će u njemu vječno boraviti." (El-Muminun, 1-11)

Ove osobine u ovima ajetima su sljedeće:

1. Skrušenost u namazu, prisutnost srca pred Allahom, Azze ve Dželle, tokom namaza
2. Udaljavanje od besmislica u kojima nema dobra. Onaj ko se udaljava od besmislica, udaljava se i od zabranjenog prema prioritetu
3. Izdvajanje zekata na imetak i pročišćenje duše od prljavih moralnih osobina i to njihovim izbjegavanjem
4. Čuvanje spolnih organa od zinaluka i izbjegavanje povoda za to, kao što je pogled, osamljivanje i dodir
5. Čuvanje povjerenih stvari, svejedno odnosilo se na Allahova prava ili prava Njegovih robova. Ajet je generalan.
6. Čuvanje izvršavanja ugovora između roba i Allaha, te između čovjeka i drugih robova
7. Redovno obavljanje namaza uz pažnju na njegove temelje, uslove, obaveze i pohvalna djela

Postoje i druge osobine vjernika spomenute u Allahovoj, Azze ve Dželle, Knjizi. Molim Allaha da mene i sve ostale muslimane uputi na ove prefinjene osobine.

Preuzeto iz knjige ’’Svjetlost imana i tame nifaka’’ - dr. Seid el-Kahtani

Izlazak sunca sa zapada

Izlazak sunca sa zapada je jedan od velikih predznaka Sudnjeg dana zasnovan na Kur'anu i Sunnetu.Kaže Uzvišeni:

يَوْمَ يَأْتِي بَعْضُ آيَاتِ رَبِّكَ لَا يَنْفَعُ نَفْسًا إِيمَانُهَا لَمْ تَكُنْ آمَنَتْ مِنْ قَبْلُ أَوْ كَسَبَتْ فِي إِيمَانِهَا خَيْرًا
Onog dana kada neki predznaci od Gospodara tvoga dođu, nijednom čovjeku neće biti od koristi to što će tada vjerovati, ako prije nije vjerovao ili ako nije, kao vjernik, kakvo dobro uradio. (El En'am, 158)

Vjerodostojni hadisi ukazuju na to da se: "nekim predznacima" - misli na izlazak sunca sa zapada i to je mišljenje većine komentatora Kur'ana. (Tefsirut Taberi, 8/96-102; Tefsir Ibn Kesir, 3/366-381; Tefsir Kurtubi, 7/145 i Ithaful džema'a, 2/315-316)

Mnogo je hadisa o izlasku sunca sa zapada, evo nekih od njih:

Buharija i Muslim bilježe od Ebu Hurejre da je Resulullah , sallallahu alejhi ve sellem rekao: Neće nastupiti Sudnji dan dok sunce ne izađe sa zapada. Kad izađe i ljudi ga ugledaju svi će povjerovati ali, tada čovjeku neće biti od koristi to što će tada vjerovati, ako prije nije vjerovao ili ako nije, kao vjernik, kakvo dobro uradio. (Buhari, 11/352; Muslim, 2/149)


Buhari bilježi od Ebu Hurejre da je Resulullah , sallallahu alejhi ve sellem rekao: Neće nastupiti Sudnji dan dok se ne sukobe dvije skupine ... (potom je spomenuo hadis, i u njemu): dok sunce ne izađe sa zapada, ali tada čovjeku neće biti od koristi to što će tada vjerovati, ako prije nije vjerovao ili ako nije, kao vjernik, kakvo dobro uradio. (Buhari, 13/81-82)

Muslim bilježi od Ebu Hurejre da je Resulullah , sallallahu alejhi ve sellem rekao: Požurite sa dobrim djelima prije nego nastupi šestero: Izlazak sunca sa zapada…( Muslim, 18/87)

Imam Ahmed i Muslim bilježe da je Abdullah ibn Amr rekao: Zapamtio sam od Resulullaha , sallallahu alejhi ve sellem hadis koji nisam zaboravio, čuo sam ga kad je rekao: Prvi predznak koji će se pojaviti je izlazak sunca sa zapada. (Musned Ahmeda, 11/110-111, hadis 6881; Muslim, 18/77-78)

Od Ebu Zerr'a se prenosi kako je Resulullah , sallallahu alejhi ve sellem jednog dana rekao: Znate li vi kuda ide ovo sunce?Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju, rekoše. Zaista ono žuri dok ne stigne do svog odredišta pod Aršom i padne mu na sedždu. Ostane u tom položaju dok mu se ne kaže: Podigni se, vrati se odakle si došlo, pa ranim jutrom se vrati i izađe sa svog izlazišta. Zatim ide žurno dok ne stigne do svog odredišta pod Aršom i padne mu na sedždu. Ostane u tom položaju dok mu se na kaže: Podigni se i vrati odakle si i došlo pa se ranim jutrom vrati i izađe sa svog izlazišta. Zatim će žuriti i ljudima će se to činiti normalnim sve dok ne stigne do svog odredišta pod Aršom. Pa će mu se reći: Podigni se, i izađi sa zapada pa će izaći sa zapada. Potom Resulullah , sallallahu alejhi ve sellem reče:Znate li kada će se to dogoditi? Onda kada čovjeku neće biti od koristi ... uradio. (Muslim, 2/195-196; Buhari, 8/541 i 13/404)

Neprihvatanje imana i tevbe nakon izlaska sunca sa zapada

Kad sunce izađe sa zapada neće biti primljen iman onoga ko do tada nije vjerovao kao što neće biti primljeno ni pokajanje griješnika. To stoga što je izlazak sunca sa zapada veliki predznak kojeg će vidjeti svi koji budu tada živjeli. Činjenice će postati očite i vidjeće strahotu pred kojom će pogeti vratove potvrđujući i vjerujući u Allaha i Njegove znakove. Njihov slučaj je poput onih koji dožive Allahovu kaznu, o kojima Allah kaže:

فَلَمَّا رَأَوْا بَأْسَنَا قَالُوا آمَنَّا بِاللَّهِ وَحْدَهُ وَكَفَرْنَا بِمَا كُنَّا بِهِ مُشْرِكِينَ فَلَمْ يَكُ يَنْفَعُهُمْ إِيمَانُهُمْ لَمَّا رَأَوْا بَأْسَنَا ۖ سُنَّتَ اللَّهِ الَّتِي قَدْ خَلَتْ فِي عِبَادِهِ ۖ وَخَسِرَ هُنَالِكَ الْكَافِرُونَ
A kad bi kaznu Našu doživjeli, onda bi govorili: Mi vjerujemo u Allaha, u Njega Jedinog, a odričemo se onih koje smo Mu ravnim smatrali. Ali im vjerovanje njihovo, kad bi kaznu Našu doživjeli, ne bi nimalo bilo od koristi, prema Allahovom zakonu koji je vrijedio za sve robove Njegove koji su bili i nestali, - i tada bi nevjernici stradali. (Sura el Gafir, 84-85)

Kurtubi kaže: Učeni vele: Nijednom čovjeku neće biti od koristi to što će vjerovati tada, prilikom izlaska sunca sa zapada, zbog toga što će tada svaka strast nestati iz srca a tjelesna snaga će se otupiti. Svi ljudi, zbog jake svijesti o blizini Sudnjeg dana, će biti u stanju iščekivanja smrti. U njima neće biti onoga što pospješuje nepokornost prema Allahu niti snage koja je pokreće. Ko se u takvom stanju pokaje neće mu tevba biti primljena kao ni onom kome je smrt već nastupila. (Et tezkire, 706; Tefsirul Kurtubi, 7/146)

Ibn Kesir kaže: Ako nevjernik izrazi vjerovanje toga dana ono neće biti primljeno od njega. A onaj ko prije toga bude vjerovao ako je bio ispravan u svom djelovanju biće u velikom dobru, a ako je bio prevrtljiv pa toga dana izjavi tevbu, tada mu ona neće biti primljena. (Tefsir Ibn Kesir, 3/371)

To je ono što je zabilježeno u Kur'ani Kerimu i vjerodostojnim hadisima, zaista Uzvišeni Allah kaže:

يَوْمَ يَأْتِي بَعْضُ آيَاتِ رَبِّكَ لَا يَنْفَعُ نَفْسًا إِيمَانُهَا لَمْ تَكُنْ آمَنَتْ مِنْ قَبْلُ أَوْ كَسَبَتْ فِي إِيمَانِهَا خَيْرًا
Onog dana kad neki predznaci Gospodara tvoga dođu, nijednom čovjeku neće biti od koristi to što će tada vjerovati, ako prije nije vjerovao ili ako nije, kao vjernik, kakvo dobro uradio. (Sura el En'am, 158)

A Resulullah , sallallahu alejhi ve sellem kaže: Neće prestati hidžra sve dok tevba bude primljena a tevba će biti primana sve dok sunce ne izađe sa zapada. A kad izađe, svako srce će biti zapečaćeno sa onim što je u njemu i ljudima će biti dovoljno ono što su učinili. (Musned Ahmeda, 3/133-134, hadis 1671. Ibn Kesir kaže: Sened ovog hadisa je dobar i jak: En Nihaje, 1/170. A Hejsemi kaže: Ahmedovi ljudi su povjerljivi – Medžmeuz zevaid, 5/251)

I kaže alejhis selam: Allah je na zapadu stvorio vrata tevbe. Široka su sedamdeset godina hoda. Neće ih Zaključati dok sunce ne izađe iz pravca tih vrata. Zato su riječi Uzvišenog: Onoga dana kada neki predznaci Gospodara tvoga dođu, nijednom čovjeku neće biti od koristi to što će tada vjerovati ... ajet. (Tuhfetul ahvezi 9/517-518. Tirmizi kaže: Ovaj hadis je hasen sahih. A Ibn Kesir kaže: Nesai kaže kako je ovaj hadis sahih, Tefsir Ibn Kesir, 3/369.)

Ibn Džerir et Taberi bilježi od Abdullah ibn Mes'uda da je rekao: Pokajanje je moguće sve dok sunce ne izađe sa zapada. (Tefsirut Taberi, 8/101. Ibn Hadžer kaže: Sened mu je dobar. Fethul Bari, 11/355)

Imam Muslim bilježi od Ebu Musa el Eš'arija, radijallahu anhu da je Resulullah , sallallahu alejhi ve sellem rekao: Allah noću pruža svoju ruku oprosta griješnicima dana a danju pruža svoju ruku griješnicima noći i tako sve dok sunce ne izađe sa zapada. (Muslim, 17/76)

Ibn Hadžer spominje mnogo hadisa o vijestima koje upućuju na to kako su vrata tevbe zaključana do Sudnjeg dana, potom kaže: Ove predaje jačaju jedna drugu i slažu se u tome kako se vrata pokajanja zaključavaju sa pojavom sunca sa zapada i nakon toga neće biti otključana. To se ne odnosi samo na dan Izlaska, nego na sve vrijeme, nakon toga, do Kijameta. (Fethul Bari, 11/354-355)

Ruknovi (temelji) dva šehadeta

Šehadet 'la ilahe illallah' ima dva rukna (temelja) a to su negacija i potvrda. Riječi 'la ilahe' su prvi rukn (temelj) i označavaju negaciju. One negiraju širk svih vrsta i obavezuje na nevjerovanje u sve što se obožava mimo Allaha. Drugi rukn (temelj) je potvrda, tj., riječi 'illallah'. Ovo je potvrda da niko ne zaslužuje pravo na ibadet osim Allah, Azze ve Dželle. I to obavezuje na rad po tome. Značenje ova dva rukna je spomenuto u mnogim Kur'anskim ajetima kao što su riječi Uzvišenog:

فَمَنْ يَكْفُرْ بِالطَّاغُوتِ وَيُؤْمِنْ بِاللَّهِ فَقَدِ اسْتَمْسَكَ بِالْعُرْوَةِ الْوُثْقَىٰ لَا انْفِصَامَ لَهَا
«Onaj ko ne vjeruje u taguta, a vjeruje u Allaha - drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. - A Allah sve čuje i zna.» (Bekara, 256)

Njegove riječi: «Onaj ko ne vjeruje u taguta» označavaju prvi rukn (tj., la ilahe), a riječi: «a vjeruje u Allaha» označavaju drugi rukn (tj., illallah). Također Njegovo kazivanje o Ibrahimu, alejhi selam:

وَإِذْ قَالَ إِبْرَاهِيمُ لِأَبِيهِ وَقَوْمِهِ إِنَّنِي بَرَاءٌ مِمَّا تَعْبُدُونَِلَّا الَّذِي فَطَرَنِي فَإِنَّهُ سَيَهْدِينِ إ
«A kad Ibrahim reče ocu svome i narodu svome: "Nemam ja ništa sa onima koje vi obožavate, ja obožavam samo Onoga koji me je stvorio, jer će mi On, doista, na pravi put ukazati"» (Zuhruf, 26, 27) Njegove riječi: «Ja nemam ništa sa onima koje vi obožavate.», one predstavljaju negaciju u prvom temelju a riječi: «Ja obožavam samo Onoga koji me je stvorio.», označavaju potvrdu u drugom temelju.


Šehadet Muhammedun resulullah ima dva rukna (temelja) a to je potvrda da je on Njegov rob i poslanik. Ova dva rukna negiraju nemarnost i pretjerivanje u njegovim, sallallahu alejhi ve sellem, pravima. On je Njegov rob i poslanik. On je najpotpunije stvorenje u ova dva plemenita svojstva. Značenje riječi 'abd' je ovdje onaj koji se posjeduje ili pobožnjak. To jest on je čovjek i stvorenje, stvoren je od čega su i drugi ljudi stvoreni. Njemu se dešava ono što se dešava i drugim ljudima. U tom kontekstu Uzvišeni kaže:

قُلْ إِنَّمَا أَنَا بَشَرٌ مِثْلُكُمْ
«Reci: "Ja sam čovjek kao i vi.» (Kehf, 110)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je u potpunosti obavio i dostavio svoj ubudijjet-robovanje. Allah, Azze ve Dželle, ga je zbog toga pohvalio. O tome kaže:

أَلَيْسَ اللَّهُ بِكَافٍ عَبْدَهُ ۖ وَيُخَوِّفُونَكَ بِالَّذِينَ مِنْ دُونِهِ ۚ وَمَنْ يُضْلِلِ اللَّهُ فَمَا لَهُ مِنْ هَادٍ
«Zar Allah sam nije dovoljan robu Svome? A oni te plaše onima kojima , pored Njega, robuju. Onoga koga Allah ostavi u zabludi - niko ne može na pravi put uputiti.» (Zumer, 36)

-I kaže Uzvišeni:

الْحَمْدُ لِلَّهِ الَّذِي أَنْزَلَ عَلَىٰ عَبْدِهِ الْكِتَابَ وَلَمْ يَجْعَلْ لَهُ عِوَجًا
«Hvaljen neka je Allah koji Svome robu objavljuje Knjigu.» (Kehf, 1)

-I kaže:

سُبْحَانَ الَّذِي أَسْرَىٰ بِعَبْدِهِ لَيْلًا مِنَ الْمَسْجِدِ الْحَرَامِ إِلَى الْمَسْجِدِ الْأَقْصَى
«Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki.» (Isra, 1)

Značenje er-resul je onaj koji je poslan svim ljudima da ih pozove ka Allahu kao opominjač i donosilac radosnih vijesti. Tako da ovaj šehadet sadrži ove dvije osobine: nijekanje nemarnosti i pretjerivanja u pogledu prava Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Mnogi koji se deklarišu kao pripadnici njegovog ummeta zastranjuju u pogledu njegovih prava. Tako ga mnogi uzdižu sa stepena robovanja na stepen njegova obožavanja te ga tako učine kao sudruga Allahu pa od njega traže pomoć mimo Allaha, i od njega traže ono što može dati samo Allah, Azze ve Dželle, od rješenja potreba i izbavljanja iz nevolja. Drugi opet niječu njegovu poslanicu ili su nemarni u pogledu njegova slijeđenja te se oslanjaju na mišljenja i učenja koja se suprostavljaju onome s čim je došao. A njegove hadise i obavijesti tumače u nekom prenesenom značenju.