Ovi, koji zastupaju govor Džehma i Salihija, jasno kažu da psovanje Allaha i Njegova Poslanika, trojstvo i svaka riječ kufra (nevjerstva), nije kufr po unutrašnjosti, već vanjštinom ukazuje na kufr, te da je moguće da onaj ko psuje i vrijeđa Allaha, vjeru Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, svojom unutrinom poznaje Allaha, da je (
موحد) muwehhid (jednobožac ispravnog vjerovanja) i vjernik u Njega. A kada im se dostavi dokaz iz šerijatskog teksta ili koncenzusa-saglasnosti uleme da je dotični kafir, kako vanjštinom tako i nutrinom, oni kažu: "To za sobom povlači utjerivanje u laž unutrašnjosti a iman povlači nepostojanje toga". Kažemo im: Imamo dvije poznate stvari. Jedna je opšte poznata stvar u vjeri a druga je opšte poznata kod nas samih ako o njoj dobro razmislimo.
Što se tiče prve stvari, mi znamo da je onaj ko opsuje Allaha i Njegova Poslanika, dobrovoljno bez prisile, kao i onaj ko dobrovoljno bez prisile izgovori riječi kufra, ismijava se Allahom, Njegovim ajetima i Poslanikom - kafir u unutrini i spoljašnjosti. A što se tiče onih koji kažu da takav može biti nutrinom vjernik s vanjštinom kafir, neispravnost njegova govora je opće poznata stvar u vjeri. Allah, Subhanehu ve Te'ala, je spomenuo u Kur'anu riječi nevjernika i presudio im kufrom i zasluženom prijetnjom. Da su ove njihove nevjerničke riječi bile na stepenu svjedočanstva onih koji svjedoče protiv njih ili na stepenu priznanja u kojem griješi onaj koji priznaje, onda ih Allah, Subhanehu ve Te'ala, ne bi učinio od onih kojima je zapriječeno kaznom zbog svjedočenja koje može biti istinito ili lažno. Naprotiv, ne bi ih trebao kazniti osim u slučaju iskrenog svjedočenja. Ovo je poput riječi Allaha: «
Nevjernici su oni koji govore: 'Allah je jedan od trojice!'» Maide, 73. I riječi Uzvišenog: «
Nevjernici su oni koji govore: 'Bog je - Mesih, sin Merjemin!'» Maide, 17, i slično tome.
Što se tiče drugog slučaja, ako srce iskreno vjeruje u Poslanika, te da je on Allahov Poslanik, voli i cijeni Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, - to ga sprječava da ga vrijeđa i proklinje. Nemoguće je takvo nešto pojmiti osim ako se radi o omalovažavanju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegove časti. Iz toga se zaključuje da puko ubjeđenje u njegovu iskrenost ne može biti iman osim uz ljubav prema Poslaniku i njegovim uvažavanjem u srcu. (Medžmu'ul fetava, 7/557-558)
I kaže ibn Tejmijje: «Riječi Uzvišenog: «Onoga koji zaniječe Allaha, nakon što je u Njega vjerovao, - osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri -, čeka Allahova kazna. One kojima se nevjerstvo bude mililo stići će srdžba Allahova i njih čeka patnja velika, - zato što više vole život na ovom nego na onom svijetu, a Allah neće ukazati na pravi put onima koji neće da vjeruju.- To su oni čija je srca i sluh i vid Allah zapečatio, i oni su zaista nemarni; oni će, nema sumnje, na onom svijetu biti izgubljeni.» (Nahl, 106-109)
Uzvišeni spominje onoga ko učini kufr nakon imana i njegovu kaznu na ahiretu, pa potom kaže: «zato što više vole život na ovom nego na onom svijetu, a Allah neće ukazati na pravi put onima koji neće da vjeruju.» (Nahl, 107)
Uzvišeni je pojasnio da su prijetnju zaslužili upravo zbog ove stvari (Tj. zaslužili su kufr zbog davanja prednosti dunjaluku nad ahiretom.). Poznato je da poglavlje srčanog ubjeđenja i poricanja, znanja i džehla, nije poput poglavlja ljubavi i mržnje. Oni (murdžije i džehmije) govore da su pomenuti ljudi zaslužili prijetnju zato što je nestalo ubjeđenja i imana iz njihovih srca a sebeb-uzrok toga može biti davanje prednosti dunjaluku nad ahiretom. Allah je davanje prednosti dunjaluku nad ahiretom učinio osnovom koja vodi u propast, a davanje prednosti dunjaluku nad ahiretom može biti uz znanje i vjerovanje da kufr šteti na ahiretu i da na ahiretu kao takav neće imati nikakva udjela.
Takođe, Uzvišeni je iz nevjerstva izuzeo prisiljenog, a kada bi kufr bio ograničen samo na srčano poricanje i neznanje ne bi izuzeo prisiljenog jer je nemoguće nekoga prisiliti na ubjeđenje. Na osnovu toga saznajemo da je izgovaranje kufra kufr osim u stanju prisile.
Riječi Uzvišenog: «Ali onaj ko prsa otvori kufru,»tj. zbog davanja prednosti dunjaluku nad ahiretom. U tom značenju su i riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: «Čovjek će osvanuti kao vjernik a zanoćiti kao nevjernik, prodajući svoju vjeru za nešto od dunjaluka.»(Hadis bilježi Muslim, knjiga o imanu, poglavlje o podsticanju na činjenje dobrih djela prije pojave fitni.) Stoga ko bez prisile govori riječi kufra takav ne govori a da njegova prsa nisu otvorena kufru.» (Medžmu'ul fetava, 7/561) Komentar: Šejhul-islam ovdje konstatuje da je onaj ko bez prisile izgovori riječi kufra otvorio prsa kufru pa makar sebeb-uzrok toga bila ljubav prema dunjaluku i njegovim nasladama.
I kaže ibn Tejmijje: «A ako neko prigovori da Uzvišeni kaže:'«Ali onaj ko prsa otvori kufru,» odgovaramo: Ovo se poklapa sa početkom ajeta, jer ko učini kufr bez prisile taj je svoja prsa otvorio kufru. U suprotnom, da nije tako, prvi dio ajeta bi bio oprečan zadnjem. Jer da se pod onim ko učini kufr cilja onaj ko otvori prsa - a to može biti i bez prisile - ne bi izuzeo prisiljenog, već bi bilo obaveza da izuzme i prisiljenog i onoga ko nije prisiljen ako svoja prsa ne otvori kufru. Stoga, ukoliko čovjek dobrovoljno izgovori riječi kufra taj je otvorio prsa kufru. Na to upućuju riječi Uzvišenog: « Licemjeri se plaše da se vjernicima ne objavi sura koja bi im otkrila ono što je u srcima licemjera. Reci: "Samo se vi rugajte, Allah će doista na vidjelo iznijeti ono čega se vi plašite" A ako ih zapitaš, oni će sigurno reći: "Mi smo samo razgovarali i zabavljali se"Reci: "Zar se niste Allahu i riječima Njegovim i Poslaniku Njegovu rugali? Ne ispričavajte se! Jasno je da ste nevjernici, a tvrdili ste da ste vjernici'.' Ako nekima od vas i oprostimo, druge ćemo kazniti zato što su krivci.» (Tevba, 64-66)
Uzvišeni nas je obavijestio da su postali nevjernici nakon njihova imana pored toga što su rekli da su izgovorili kufr ne vjerujući u njega, i da su to izgovorili u šali i zabavi. Uzvišeni je pojasnio da je ismijavanje Allahovim ajetima kufr a to neće učiniti osim onaj ko je svoja prsa otvorio ovim riječima (tj. riječima kufra). Da je u njegovom srcu bilo imana spriječio bi ga da izgovori ove riječi.» (Medžmu'ul fetava, 7/220)
I kaže takođe ibn Tejmijje: «Uzvišeni kaže: «A licemjeri govore: "Mi vjerujemo u Allaha i Poslanika i pokoravamo se", - zatim neki od njih glave okreću; nisu oni vjernici. Kad budu pozvani Allahu i Poslaniku Njegovu da im On presudi, neki od njih odjednom leda okrenu; samo ako znaju da je pravda na njihovoj strani, dolaze mu poslušno. Da li su im srca bolesna, ili sumnjaju, ili strahuju da će Allah i Poslanik Njegov prema njima nepravedno postupiti? Nijedno, nego žele da drugima nepravdu učine. Kad se vjernici Allahu i Poslaniku Njegovu pozovu, da im on presudi, samo reknu: "Slušamo i pokoravamo se!' - Oni će uspjeti.» (Nur 47-51)
Uzvišeni je pojasnio da je onaj ko ostavi pokornost Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i okrene glavu od njegova suda - munafik, a ne vjernik. Vjernik je onaj ko kaže: "Čuli smo i pokoravamo se". Ako se nifak nastanjuje i iman nestaje samo zbog okretanja glave od suda Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i željom za parničenjem pred drugim (mimo Poslanika) – što predstavlja ostavljanje djela (a ne njegovo činjenje, op.) čiji sebeb-uzrok može biti veliki šehvet (الشهوة – požuda, strast) - pa kakav je tek onda slučaj sa vrijeđanjem i psovkom Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i tome slično.» (Sarimul meslul, 43 str.)
I kaže ibn Tejmijje: «Nema razlike između onoga ko vjeruje da je Allah njegov Gospodar i da mu je Allah naredio tu stvar pa govori: Neću mu se pokoriti jer je Njegova naredba neispravna i netačna, i onoga ko vjeruje da je Muhammed Allahov Poslanik, da je iskren i da ga je obaveza slijediti u onome što obavijesti i naredbi a zatim ga vrijeđa i kudi ili omalovažava onako kako to ne dolikuje Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. To zbog toga što je iman je govor i djelo. Ko vjeruje u jednoću Uzvišenog Allaha, i poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, zatim to ubjeđenje ne proprati ikramom i veličanjem - a to je stanje u srcu čiji se tragovi odražavaju na organima tijela - već nasuprot tome proprati ga potcjenjivanjem i omalovažavanjem, riječima ili djelom, onda je prisutnost takvog vjerovanja poput njegove odsutnosti. Pomenuto stanje nužno iziskuje fesad-nered takvog ubjeđenja i otklanja od njega ono što je dobro i lijepo. Imanska ubjeđenja čiste i popravljaju duše, stoga kada nema čistoće duše i njene popravke to je zbog toga što se ubjeđenje nije ukorijenilo u srcu, niti je postalo svojstvo duše. Ako znanje o imanu koji je obavezan ne bude neodvojivo svojstvo čovjekovog srca, neće mu koristiti, već će biti na stepenu govora i misli duše. Spas se ne može ostvariti osim jekinom-ubjeđenjem u srcu pa makar bio koliko trun. To je između roba i Allaha, a što se nas tiče mi sudimo na osnovu onoga što čovjek ispolji od riječi ili djela.» (Sarimul meslul)
I kaže ibn Tejmijje: «Zaista je psovanje Allaha ili Poslanika kufr (nevjerstvo), unutarnji i spoljašnji. Bez obzira vjerovao onaj ko psuje da je to zabranjeno ili ohalalio psovanje ili bio zanesen od svog vjerovanja. Ovo je stav fekiha i ostalih sljedbenika ehli sunneta koji kažu da je iman govor i djelo.»
Od imama Šafije se prenosi da je upitan o onome ko se ismijava sa nekim od Allahovih ajeta pa je rekao: «"On je kafir." Kao dokaz naveo je riječi Uzvišenog: «Reci: "Zar se niste Allahu i riječima Njegovim i Poslaniku Njegovu rugali? Ne ispričavajte se! Jasno je da ste nevjernici, a tvrdili ste da ste vjernici."» (Tevba, 65-66). Tako kažu naši drugovi a i drugi: da je onaj ko opsuje Allaha - kafir, bez obzira opsovao u zbilji ili u šali. Dokaz je pomenuti ajet. Ovo je istina mimo koje nema druge. Treba takođe znati da riječi onih koji kažu da je sebeb-uzrok kufra psovača ohalaljivanje psovke - velika greška i posrtaj sa više aspekata:
Prvi: Pomenuta priča koja se pripisuje pravnicima da psovač ukoliko ohalali psovku postaje nevjernik u suprotnom ne postaje nevjernik - nema osnove, već je Kadi Ijad prenosi iz knjige nekog od apologetičara koji je prenose od pravnika. A oni (apologetičari) su pripisali ovaj govor pravnicima misleći da se poklapa sa njihovim osnovama, ili su ga pak čuli od onih koji se pripisuju fikhu a čiji se govor ne uzima u obzir. Spomenuli smo citate pravnika i njihov koncenzus-saglasnost kojeg prenose oni koji bolje poznaju njihov mezheb. Zato neka niko ne pomisli da u meseli ima razilaženja koje meselu čini od mesela u kojim ima mjesta za idžtihad i razilaženje. To je greška. Niko nije u stanju da spomene jednog pravnika, imama u fetvama koji je spomenuo pomenuto podvajanje (tj. podvajanje između onoga ko opsuje ohalalivši psovku i onoga ko opsuje ne ohalalivši je. op.)
Drugi: Ako je psovka kufr u slučaju dozvoljavanja, onda to znači vjerovanje da je psovka dozvoljena. Onaj ko vjeruje da je dozvoljeno ono što je Allah zabranio nevjernik je. Nema sumnje da je nevjernik onaj ko vjeruje da su opće poznati harami dozvoljeni. Međutim, nema razlike između psovke Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem i potvore vjernika; laži na Poslanika, i ogovaranja vjernika; i tome sličnih stvari koje je Allah zabranio. Jer onaj ko uradi bilo šta od toga smatrajući to dozvoljenim, nevjernik je. Ali pored toga nije dozvoljeno da kažemo: Ko potvori muslimana ili ga ogovara nevjernik je - a time ciljamo ako ohalali pomenuti grijeh.
Treći: Vjerovanje dozvoljenosti psovke je kufr samo po sebi, bez da uopšte i bude psovke. Ako psovka ne bi imala uticaja na propis tekfira, već vjerovanja, onda bi to bilo oprečno onome na čemu je koncenzus-saglasnost uleme.
Četvrti: Ako je vjerovanje dozvoljenosti psovke ono što izvodi čovjeka iz vjere, onda u samoj psovci nema ničega što ukazuje da psovač smatra psovku dozvoljenom. To bi značilo da se psovač ne smije protekfiriti a posebno ako kaže: 'Ja vjerujem da je ovo haram ali sam izgovorio u srdžbi, šali ili zabavi' kao što su munafici rekli: "Mi smo samo razgovarali i zabavljali se." Ili kada bi neko rekao: 'Potvorio sam i slagao na tog i tog čovjeka u šali i zabavi'. Ako bi neko rekao da takvi* nisu nevjernici onda bi to bilo oprečno Kur'anskom tekstu. A ako kažu da su nevjernici onda je to (shodno njihovoj osnovi) tekfir bez opravdanog razloga jer psovku ne smatraju uzrokom tekfira. (*psovači Allaha, vjere, Poslanika, koji smatraju da je psovka zabranjena, op.)
Tekfir ne može biti zasnovan na osnovu dvosmislene stvari, stoga ako psovač kaže: Ja vjerujem da je to grijeh i nepokornost ali ga radim, kako će ga onda oni protekfiriti ako psovka (sama po sebi) nije kufr kod njih? Zato Uzvišeni kaže: "Ne ispričavajte se! Postali ste nevjernici nakon što ste bili vjernici", a nije rekao: Slagali ste kada ste rekli da ste samo razgovarali i zabavljali se. Uzvišeni im ovdje nije rekao da lažu kao što je to rekao na drugim mjestima kada su oni spominjali svoje opravdanje koje bi ih spasilo kufra da su bili iskreni. Naprotiv Uzvišeni ih je obavijestio da su ovim razgovorom i zabavljanjem postali nevjernici nakon njihova imana.» (Sarimul meslul, 514-517)
(Rezime govora šejhul islama ibn Tejmijje je da onaj ko opsuje Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, postaje nevjernik samom psovkom, bez obzira smatrao da je psovka dozvoljena ili ne, vjerovao u to ili ne, i bez obzira opsovao u zbilji ili šali.)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)