Monday, November 24, 2008

Hanefija (ar. el-hanif)


Hanefija (ar el-hanif) je čovjek koji svjesno, znano i s jasnim nijetom ostavi širk
Uzvišeni kaže:

مَا كَانَ إِبْرَاهِيمُ يَهُودِيّاً وَلا نَصْرَانِيّاً وَلَكِنْ كَانَ حَنِيفاً مُسْلِماً وَمَا كَانَ مِنَ الْمُشْرِكِينَ

“Ibrahim nije bio ni Jevrej ni kršćanin, već je bio hanif, musliman, i nije bio idolopoklonik.»
(Ali Imran, 67)

Taberi kaže: «Riječi Uzvišenog «već je bio hanif» znače da je bio u pokornosti Allahu i da je slijedio Njegova naređenja, ustrajan na uputi koja mu naređena. Riječ «musliman» znači da je srčano bio skrušen a tjelom pokoran. Dostavljao je ono što mu je naređeno i pridržavao se propisa.»

Kurtubi kaže: «Riječ hanif označava čovjeka muvehhida, koji prinosi kurban, koji se obrezuje (suneti) i okreće prema kibli.»
Ibn Kesir kaže: « To znači da je napustio širk i posvetio se vjeri i imanu.»

Uzvišeni kaže:

وَمَنْ أَحْسَنُ دِيناً مِمَّنْ أَسْلَمَ وَجْهَهُ لِلَّهِ وَهُوَ مُحْسِنٌ وَاتَّبَعَ مِلَّةَ إِبْرَاهِيمَ حَنِيفاً وَاتَّخَذَ اللَّهُ إِبْرَاهِيمَ خَلِيلاً

«Ko je bolje vjere od onoga koji se iskreno preda Allahu, čineći još i dobra djela, i koji slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu? – A Ibrahima je Allah uzeo za prijatelja
.» (Nisa, 125)

Taberi kaže: «Riječ «hanifen» u ajetu znači da je bio ustrajan na svome pravom putu.»



Ibn Kesir kaže: «Hanif je onaj ko se s jasnim nijetom udalji od širka tj svjesno i znano ga napusti i u potpunost se okrene ka istini tako da ga niko od toga više ne može odvratiti.

Uzvišeni kaže:

إِنِّي وَجَّهْتُ وَجْهِيَ لِلَّذِي فَطَرَ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضَ حَنِيفاً وَمَا أَنَا مِنَ الْمُشْرِكِينَ

“Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik (hanif), prema Onome koji je nebesa i zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge ravnim smatraju
!" (En'am, 79)

Taberi kaže: «Govorio mi je Junus, kaže: obavjestio nas je b. Vehb, kaže: rekao je b. Zejd u pogledu riječi Ibrahimova naroda njemu: «Zar su napusti ibadet ovim?» On im je odgovorio riječima: “Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik (hanif), prema Onome koji je nebesa i zemlju stvorio…” Pa su mu na to rekli: “To nije ništa novo i mi Ga obožavamo i Njemu se okrećemo.” On im reče: “Ali ne kao hanefije, ja mu iskreno ispovjedam vjeru i ne pripisujem mu sudruga kao što to vi činite.”

Taberi kaže: “Hanifen znači onaj koji se okrenuo ka istini.”

Ibn Kesir kaže: “Hanifen znači onaj koji se okrenuo od širka prema tevhidu.”
Obavještavajući nas o Ibrahimu Uzvišeni još kaže:

إِنَّ إِبْرَاهِيمَ كَانَ أُمَّةً قَانِتاً لِلَّهِ حَنِيفاً وَلَمْ يَكُ مِنَ الْمُشْرِكِينَ

«Ibrahim je bio primjer čestitosti, pokoran Allahu, pravi vjernik (hanifen), nije druge smatrao Allahu ravnim.”
(Nahl, 120)

Taberi kaže: “Hanif znači onaj ko je ustrajan na vjeri islamu.”

Ibn Kesir kaže: “Hanif ovde označava onoga koji se s jasnm namjerom udaljio od širka na put tevhida. Otua kaže: “I nije bio idolopoklonik.”

I kaže Uzvišeni:

حُنَفَاءَ لِلَّهِ غَيْرَ مُشْرِكِينَ بِهِ وَمَنْ يُشْرِكْ بِاللَّهِ فَكَأَنَّمَا خَرَّ مِنَ السَّمَاءِ فَتَخْطَفُهُ الطَّيْرُ أَوْ تَهْوِي بِهِ الرِّيحُ فِي مَكَانٍ سَحِيقٍ

“Budite iskreno Allahu odani (hunefa’e), ne smatrajući nikoga Njemu ravnim! A onaj ko bude smatrao da Allahu ima iko ravan – biće kao onaj koji je s neba pao i koga su ptice razgrabile, ili kao onaj kojeg je vjetar u daleki predio odnio.”
(Hadždž, 31)

Ibn Džerir kaže: “Uzvišeni kaže: “O ljudi klonite se obožavanja kipova i širka u govoru. Okrenite se Allahu iskreno mu ispovjedajući tevhid, pokoravajući se Njemu jedinome iskreno mimo idola i kipova.”

Kurtubi kaže: “Riječ hunefa’e u ajetu znači ustrajno i predano okrenuti ka istini. Spomen riječi hunefa’e predstavlja suprotnost koja dolazi u kontekstu istikameta-ustrajnosti i stremljenja ka nećemu. Riječ hunefa’e jezički gledano dolazi u akuzativu kao hal-stanje. Neki kažu da riječ hunefa’en u ajetu znači kao hadžije međutim za to ne postoji dokaz.”

Ibn Kesir kaže: “Riječi “hunefaen lillah” znače iskreno mu ispovjedajući vjeru okrećući se od neistine ka istini u ime Allaha. Otuda je još dodao: “Ne smatrajući nikoga Njemu ravnim.”

Prenosi se od b. Omera da je Zejd b. Amr b. Nufejl otišao u Šam raspitujući se o vjeri koju bi slijedio. Pa je susreo alima od židova te ga upita: “Želio bih da slijedim vašu vjeru pa me obavjesti o njoj. On mu reče: “Ne možeš slijediti našu vjeru a da ne izazoveš Allahovu srdžbu. Zejd reče: “Ja nastojim pobjeći od Allahove srdžbe i ne želim nikada uraditi nešto što bi izazvalo Allahovu srdžbu. Možeš li me uputiti na nekog drugog?” Neznam nikoga osim ako negdje postoji hanefija, reče alim. Ko su hanefije, upita Zejd? Pripadnici Ibrahimove vejere, on nije bio ni židov ni kršćanin, obožavao je jedino Allaha, reče. Zejda je otišao dalje i susreo učenjaka od kršćana pa mu je spomenuo isto. On mu reče: “Ne možeš biti na našoj vjeri a da ne zaslužiš Allahovo proklestvo. On mu reče: “Ja nastojim pobjeći od Allahova proklestva. Nikada sebi neću dozvoliti da me Allah prokune ili da se na mene rasrdi. Možeš li me uputiti na nekog drugog, upita ponovo? Neznam nikoga osim ako negdje postoji hanefija, reče alim. Ko su hanefije, upita Zejd? Pripadnici Ibrahimove vjere, on nije bio ni židov ni kršćanin, obožavao je jedino Allaha, reče. Kada je Zejd čuo kakvo mišljenje imaju o Ibrahimu izađe i podiže ruke a zatim reče: “Allahu moj budi mi svjedok da sam ja na vjeri Ibrahimovoj.” Bilježi ga Buharija.

Kažem: “Kur’anski ajeti, sunnet i pojašnjenja mufesira upućuju da je hanif ili hanefija onaj ko ostavi širk s nijetom u ime Allaha, te svjesno, znano i iskreno se preda Allahu i ispoljava tevhid kroz obožavanje Njega Jedinog mimo drugih. To je čovjek koji ustraje na islamu i predanosti Allahu jedinom koji nema sudruga.
Da li se onaj ko napusti tevhid i utone u širk te Gospodaru pripisuje sudruga u uluhijetu i skrnavi Njegovo pravo u rububijetu smatra hanefijom ili mušrikom?

Ibn Tejmije kaže: “Zabludjeli se zaklanjaju iza tevhida a u dovi dozivaju mrtve. Kada im se naredi da ispoljavaju tevhida a zabrani činjenje širka pozivaju se na tevhid. Otuda Uzvišeni kaže:
A kada te vide rugaju ti se.» Ismijavaju se sa Poslanikom zbog toga što im zabranjuje činjenje širka. Zbog težine širka u koji su utonuli mušrici su neprestano poslanike proglašavali luđacima kada bi ih poziovali u tevhid. I danas ćeš vidjeti da oni koji se pozivaju u tevhid sliče prvim mušricima jer se ismijavaju sa tim zbog težine širka u koji su utonuli.

Uzvišeni kaže: «Ima ljudi koji su mjesto Allaha kumire prihvatili, vole ih kao što se Allah voli, ali pravi vjernici još više vole Allaha.»

Onaj ko voli stvorenja kao što se Allah voli postaje mušrik. Obaveza je napraviti razliku između ljubavi u ime Allaha i ljubavi koja je u ravni sa ljubavi prema Allahu. Oni koji su uzeli kaburove za idole vidjet ćeš ih kako se ismijavaju sa stvarima koje predstavljaju tevhid i obožavanje Allaha a s druge strane veličaju one koje su pored Allaha uzeli za zagovarače. Tako ćeš naći da se neki u pogledu zakletve gamus lažno zaklinju Allahom a ne usuđuje se krivo zakleti sa svojim šejhom. Naći ćeš pripadnike mnogih grupacija kako smatraju da je traženje pomoći od šejha kod kabura ili mimo njega korisnije od upućivanja dove Allahu u mesdžidu u svanuće, a s drude strane vidjet ćeš da se ismijava sa onim ko se od njegova tarikata okrenuo ka putu tevhida. Mnogi od njih ruše mesdžide a grade turbeta i mauzoleje. Pa zar ovakav ne omalovažava Allaha, Njegove ajet i Njegova Poslanika i zar ne veliča širk? Ako nešto žrtvuju ili uvakufe u ime Allaha i u ime ovih (kaburova koje veličaju) onda po njima ono što su uvakufili ovim drugima biva veće i svetije. Isti je slučaj bio sa mušricima od arapa. U tom kontekstu Uzvišeni veli:

“Oni određuju za Allaha dio ljetine i dio stoke…”

Tako da su davali prednost onome što su udjelili mimo Allaha nad onim što su udjelili u ime Allaha. Pri tome su govorili: «Allah je bogat a naša božanstva su siromašna.» Kada neko od ovih posjeti neki kabur (turbe) koji se veliča naći ćeš ga kako kod njega plače i pokazuje toliku skrušenost i poniznost koju ne pokazuje na Džumi, pet dnevnih namaza ili na noćnom namazu. Pa da li je ovo stanje mušrika ili muvehhida? Isto tako kad neko od njih čuje njihovu poeziju pokazuje skrušenost koju ne pokazuje pri slušanju Kur'ana. Već naprotiv dosađuje se i ismijava sa učačem tako da tim postupkom ulazi pod riječi Uzvišenog:

«Reci zar ste se sa Allahom, Njegovim ajetima i Njegovim poslaniko ismijavali...» Završen citat.