قُلِ ادْعُوا الَّذِينَ زَعَمْتُمْ مِنْ دُونِ اللَّهِ ۖ لَا يَمْلِكُونَ مِثْقَالَ ذَرَّةٍ فِي السَّمَاوَاتِ وَلَا فِي الْأَرْضِ وَمَا لَهُمْ فِيهِمَا مِنْ شِرْكٍ وَمَا لَهُ مِنْهُمْ مِنْ ظَهِيرٍ وَلَا تَنْفَعُ الشَّفَاعَةُ عِنْدَهُ إِلَّا لِمَنْ أَذِنَ لَهُ ۚ
"Reci: "Zovite one koje, pored Allah, bogovima smatrate. Oni ništa nemaju, ni koliko trun jedan, ni na nebesima ni na Zemlji; oni u njima nemaju nikakva udjela i On nema od njih nikakve pomoći." Kod Njega će se moći zauzimati za nekoga samo onaj kome On dopusti." (Sebe', 22-23)
Ibn Kajjim kaže: "Kur'an je krcat sličnim primjerima, ali većina svijeta ne osjeća da i naša stvarnost potpada pod njegove ajete i misle da se njegovi ajeti odnose samo na posebnu vrstu ljudi i na narod koji je prije bio, koji iza sebe su ostavili nasljednike poput njih. Ovo je stvar koja se ispriječila između srca i shvatanja Kur'ana. Tako mi Allaha, bez obzira što su bili i prošli, oni su iza sebe ostavili nasljednike koji su kao oni ili su još gori. Kako se god Kur'an odnosi na one prve tako se odnosi i na ove. Međutim, stvar je onaka kako je to rekao Omer ibn Hattab: "Veza sa islamom će postepeno slabiti kada u islamu stasa generacija koja ne poznaje džahilijjet." ' (Medaridžu es-salikin 1/351)
Komentarišući riječi Uzvišenog:
قُلْ هَلْ نُنَبِّئُكُمْ بِالْأَخْسَرِينَ أَعْمَالًا الَّذِينَ ضَلَّ سَعْيُهُمْ فِي الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَهُمْ يَحْسَبُونَ أَنَّهُمْ يُحْسِنُونَ صُنْعًا
Reci: "Hoćete li da vam kažem čija djela neće nikako priznata biti, čiji će trud u životu na ovom svijetu uzaludan biti, a koji će misliti da je dobro ono što rade? (Kehf, 103-104),
Ibn Kesir navodi da je Buharija zabilježio od Amra od Musaba da je rekao: "Pitao sam oca, to jest Sada b. Ebi Vekasa o riječima Uzvišenog: "Reci." Hoćete li da vam kažem čija dijela neće nikako priznata biti?" Da li su to harurije (harurije pripadaju haridžijama)? Reče: "Ne, to su židovi i kršćani." Što se tiče Židova oni su u laž ugonili Muhammeda a kršćani su zanijekali Džennet tako što su rekli da u njemu nema hrane ni pića. Harurije su oni koji kidaju čvrsto preuzetu obavezu prema Allahu. Sad, radijellahu anhu, ih je oslovljavao kao fasike-grješnike. Alija ibn Ebi Talib i Dahhak i drugi kažu da se to odnosi na harurije.
Značenje koje se prenosi od Alije obuhvata harurije kao što obuhvata kršćane, židove i druge mimo njih. Ajet nije posebno objavljen niti za ove niti za one već je on općenitiji od toga. Ovaj ajet je iz mekkanskog perioda, prije nego se Kur'an počeo obraćati kršćanima i židovima i prije nego su se pojavile haridžije. Ovo je opći ajet za svakog ko obožava Allaha na način na koji On nije zadovoljan, a pri tome misli da je na pravom putu i da će njegovo djelo biti prihvaćeno, a naprotiv, on griješi a njegovo djelo će biti odbijeno kao što to kaže Uzvišeni:
"Kada će se neka lica potištena, premorena, napaćena u vatri užarenoj pržiti." (El-Gašije, 2-4)
I kaže Uzvišeni:
"I Mi ćemo pristupiti djelima njihovim koja su učinili u prah i pepeo ih pretvoriti." (El-Furkan, 23)
I rekao je:
"A djela nevjernika su kao varka u ravnici..." (En-Nur, 39)
U ovom časnom ajetu se kaže: "Reci: "Hoćete li da vam kažem...", to jest, da vas obavjestim, "čija djela neće nikako priznata biti...", da bi zatim pojasnio ko su ti pa kaže: "Čiji će trud u životu na ovom svijetu uzaludan biti...", to jest, oni koji su radili neispravna djela mimo propisanog Šerijata, s kojim je Allah zadovoljan i koji se jedino prima, da bi na kraju rekao: "A koji će misliti da je dobro ono što rade." To jest, ubjeđeni su da su na Pravom putu, da su prihvaćeni i voljeni." Završen citat.
Taberi u pogledu ajeta kaže: "Po nama je ispravno mišljenje da se riječi Uzvišenog u ovom ajetu odnose na svakog čovjeka koji uradi djelo za koje misli da je dobro i ispravno, da je Allah sa njim zadovoljan i da se time pokorava Njemu, a ustvari s tim djelom navlači na sebe Allahovu mržnju i tim djelom se udaljio od puta imana. Primjer toga je monaštvo i svećenstvo-đakonstvo i njima slični, koji ulažu trud a u stvari su u zabludi. Unatoč njihovom trudu i djelima koja čine oni su nevjernici u Allaha, bez obzira koje vjere bili. A Njegove riječi: "Čiji će trud u životu na ovom svijetu uzaludan biti, a koji će misliti da je dobro ono što rade?", kaže: "To su oni čija djela na ovom svijetu nisu bila po Božijoj uputi i određenju već su bila neispravna i djela zablude, jer su radili ono što im Allah nije naredio, čak šta više, ispoljavali su Mu kufr (nevjerstvo) a mislili su da je dobro ono što rade." Kaže: "Čineči to djelo oni misle da se time pokoravaju Allahu te da je robovima preporučeno da se trude pri tome. Ovo je najveći dokaz protiv onih koji smatraju da niko ne može uznevjerovati u Allaha osim ako time nije namjeravao počiniti kufr (nevjerstvo) nakon što je bio spoznao Njegovu jednoću. Allah je obavjestio da će trud ovih koji su opisani u ajetu biti uzasudan a mislili su da je dobro i ispravno ono što su činili. I obavjestio je da oni u stvari ne vjeruju u ajete svoga Gospodara. Da je onako kako ovi misle onda bi po njima pomenuti ljudi u ajetu za svoj trud trebali biti nagrađeni a u Kur'anu je obavjest suprotna tome. Pa kaže u nastavku: "To su oni koji u dokaze Gospodara svoga ne budu vjerovali i koji budu poricali da će pred Njega izići."Allah o njima obavještava da su nevjernici u Allaha i da će njihova djela biti poništena." Završen citat.
Kurtubi kaže: "Prvo riječi Uzvišenog: "Reci: "Hoćete li da vam kažem čija djela neće nikako priznata biti, čiji će trud u životu na ovom svijetu uzaludan biti?" U ajetu je dokaz da ima ljudi koji će raditi djela misleći da time čine dobro a njihov trud će biti poništen. Ono što obavezuje poništenje truda je ili neispravnost akideta (vjerovanja) ili nešto drugo, a ovde se pod tim misli na kufr (nevjerstvo)."Završen citat.
Ovi navodi uleme jasno upućuju da se ajeti koji su u osnovi spuštani u pogledu nevjernika mogu odnositi na one muslimane koji budu činili djela nevjernika.
Prije nego završimo sa ovom mes'elom želim skrenuti pažnju na mes'elu (iz usuli fikha) o traženju ispravnog illeta-razloga u pogledu nekog propisa (ar. tenkihul-menat), odnosno, koje je to svojstvo koje je presudno utjecalo na donošenje određenog propisa. Jer, illet-uzrok propisa kruži zajedno sa propisom, tj. ako u određenoj situaciji postoji illet postoji i propis, a ako ne onda nema ni propisa. Mnogi ljudi kod donošenja nekog propisa okarakterišu neko svojstvo kao illet propisa misleći da je to svojstvo utjecalo na propis a ono to nije, kao što je primjer haridžija. Pravilo u tom pogledu je da se treba vratiti na mišljenje mudžtehida selefa koji su iskreni i povjerljivi kod ummeta kako ljudi ne bi zalutali u tom pogledu."
