Najveći nedostatak čovječanstva

وَأُتْبِعُوا فِي هَٰذِهِ الدُّنْيَا لَعْنَةً وَيَوْمَ الْقِيَامَةِ ۗ أَلَا إِنَّ عَادًا كَفَرُوا رَبَّهُمْ ۗ أَلَا بُعْدًا لِعَادٍ قَوْمِ هُودٍ

I prokletstvo je na ovome svijetu stalno bilo s njim, a biće i na Sudnjem danu. Ad, doista, nije vjerovao u Gospodara svoga; daleko neka je Ad, narod Hudov! (Hud, 60)

Narodi će stalno nestajati i umirati na onome što su im srca znala, kako su im duše živjele i šta su im riječi posvjedočile, stoga Uzvišeni Allah kaže, “lijep ishod će u korist čestitih biti.” Poguban kraj koji je zadesio narod Huda je kraj koji će svakog poricatelja i neprijatelja poslanika zadesiti. Kada se Hud, alejhi selam, sporio sa svojim narodom, molio ih da napuste obožavanje kipova i donio im nepobitne dokaze kako bi ih vratio na pravi put, oni su zbijali šale s njim  i rekli mu:

قَالُوا يَا هُودُ مَا جِئْتَنَا بِبَيِّنَةٍ وَمَا نَحْنُ بِتَارِكِي آلِهَتِنَا عَنْ قَوْلِكَ وَمَا نَحْنُ لَكَ بِمُؤْمِنِينَإِنْ نَقُولُ إِلَّا اعْتَرَاكَ بَعْضُ آلِهَتِنَا بِسُوءٍ ۗ

"O Hude" – govorili su oni – "nisi nam nikakav dokaz donio, i mi na samu tvoju riječ nećemo napustiti božanstva naša, mi tebi ne vjerujemo. Mi kažemo samo to da te je neko božanstvo naše zlom pogodilo." (Hud, 53-54)

Tada je Hud, alejhi selam uzvratio sa svojim posljednjim riječima koje su raskinule vezu između njega i njegova naroda – on je pozvao svog Gospodara za svjedoka što je označilo kraj i odvelo proklet narod do njihovog konačnog uništenja.

قَالَ إِنِّي أُشْهِدُ اللَّهَ وَاشْهَدُوا أَنِّي بَرِيءٌ مِمَّا تُشْرِكُونَ مِنْ دُونِهِ ۖ فَكِيدُونِي جَمِيعًا ثُمَّ لَا تُنْظِرُونِ

إِنِّي تَوَكَّلْتُ عَلَى اللَّهِ رَبِّي وَرَبِّكُمْ ۚ مَا مِنْ دَابَّةٍ إِلَّا هُوَ آخِذٌ بِنَاصِيَتِهَا ۚ إِنَّ رَبِّي عَلَىٰ صِرَاطٍ مُسْتَقِيمٍ

"Ja pozivam Allaha za svjedoka" – reče on – "a i vi posvjedočite da ja nemam ništa s tim što vi druge Njemu ravnim smatrate, pored Njega; i zato svi zajedno protiv mene lukavstvo smislite i nimalo mi vremena ne dajte, ja se uzdam u Allaha, u moga i vašega Gospodara! Nema nijednog živog bića koje nije u vlasti Njegovoj; Gospodar moj zaista postupa pravedno. (Hud, 54-56)

I Hud nije bio jedini. Nijedan poslanik nije bio a da nije svom narodu govorio: "O narode moj, obožavajte Allaha, vi drugog boga osim Njega nemate” i ovaj ajet se ne ponavlja često samo u suri Hud već kroz čitav Kur'an. Ova činjenica ukazuje na mnogo stvari, prvenstveno na nemogućnost čovječanstva da kolektivno ostane na pravom putu kao i kontinuiranoj zabludi kojoj stalno postaju plijen. Uzvišeni kaže:

قُلْ سِيرُوا فِي الْأَرْضِ فَانْظُرُوا كَيْفَ كَانَ عَاقِبَةُ الَّذِينَ مِنْ قَبْلُ ۚ كَانَ أَكْثَرُهُمْ مُشْرِكِينَ

Reci: "Putujte po svijetu pa pogledajte kako su onī prije završili; većinom su oni mnogobošci bili." (Rum, 42)

Većina čovječanstva je bez sumnje napustila ovaj svijet kao nevjernici u svoje Vjerovjesnike. Neke su protjerali iz svojih sela, druge su ismijavali i vrijeđali a neke su čak i ubili.Odabrali su zabludu nad uputom a ko god to izabere njemu je Semud jasan znak,

وَأَمَّا ثَمُودُ فَهَدَيْنَاهُمْ فَاسْتَحَبُّوا الْعَمَىٰ عَلَى الْهُدَىٰ فَأَخَذَتْهُمْ صَاعِقَةُ الْعَذَابِ الْهُونِ بِمَا كَانُوا يَكْسِبُونَ

 

I Semudu smo na Pravi put ukazivali, ali, njima je bila milija sljepoća od Pravog puta, pa ih je stigla sramna kazna od munje, prema onome kako su zaslužili, (Fussilat, 17)

Ali ono što je zbunjujuće je lakoća sa kojom su ljudi kroz vrijeme upadali u širk i kufr. Tek nekoliko generacija nakon Adema, alejhi selam, su ljudi počeli obožavati idole-kipove.

Zapravo, u pogledu ajeta:

وَقَالُوا لَا تَذَرُنَّ آلِهَتَكُمْ وَلَا تَذَرُنَّ وَدًّا وَلَا سُوَاعًا وَلَا يَغُوثَ وَيَعُوقَ وَنَسْرًا

i govore: 'Nikako božanstva svoja ne ostavljajte, i nikako ni Vedda, ni Suvaa, a ni Jegusa, ni Jeuka, ni Jesra ne napuštajte!', (Nuh, 23)

Ibn Kesir spominje da su to bili dobri ljudi prije Nuha alejhi selam ali kada su oni preselili , šejtan je htio da uvede širk i obožavanje kipova na Zemlji, koje prethodno nije postojao. On rahimehullah kaže:

“Kada su oni preselili, šejtan je nadahnuo njihov narod da naprave kipove tih ljudi na mjestu gdje su oni sjedili i da ih nazovu njihovim imenima. Ljudi su to uradili ali ih nisu obožavali sve dok ta generacija nije preselila i to znanje iščezlo, tada je započelo obožavanje tih idola. (Qasas al-Anbiya)

Tako je počelo obožavanje idola na Zemlji i zadržalo se do današnjih dana. Uzvišeni Allah je iz Svoje neizmjerne milosti slao poslanike i vjerovjesnike kako bi se borili protiv ove najgore vrste širka, jedan nakon drugog su se borili protiv njega istinom sa kojom su poslati, ali je određeno da će ta borba trajati do Sudnjeg dana zbog nemogućnosti čovječanstva da bude ustrajno na istini i pravom putu.

Mnogo puta bi poslanik uspio da uputi narod i uspješno otkloni sve vrste širka kod svojih sljedbenika ali kratko nakon toga bi se dio njih vratio u nevjerstvo prljajući svoj ibadet. Kao izgovor u koji bi se zaklinjali je da oni vjeruju u Allaha a ovi idoli im služe samo kao posrednici i zagovarači;

 وَالَّذِينَ اتَّخَذُوا مِنْ دُونِهِ أَوْلِيَاءَ مَا نَعْبُدُهُمْ إِلَّا لِيُقَرِّبُونَا إِلَى اللَّهِ زُلْفَىٰ إِنَّ اللَّهَ يَحْكُمُ بَيْنَهُمْ فِي مَا هُمْ فِيهِ يَخْتَلِفُونَ ۗ إِنَّ اللَّهَ لَا يَهْدِي مَنْ هُوَ كَاذِبٌ كَفَّارٌ 

 

A onima koji pored Njega uzimaju zaštitnike: "Mi ih obožavamo samo zato da bi nas što više Allahu približili" – Allah će njima, zaista, presuditi o onome u čemu su se oni razilazili. Allah nikako neće ukazati na Pravi put onome ko je lažljivac i nevjernik. (Zumer, 3)

To je samo izgovor a Allah svjedoči da je to samo velika laž i nevjerstvo. Mekkanski mušrici su ovo ponudili kao izgovor i tvrdili su da vjeruju da je Allah Stvoritelj i Bog - ponovo ista nemogućnost da obožavaju samo Njega i nažalost ovo je trajni nedostatak kod mnogih osim kod onih koje Allah sačuva.

Ibn Kajjim rahimehullah spominje ovu obmanu i kaže: “Od neznanja mušrika u svom vjerovanju je da vjeruje kako će onaj koga je uzeo za zaštitnika i zagovarača, posredovati za njega i koristiti mu kod Allaha! Pa ipak, ne znaju da se niko ne može zauzimati kod Allaha osim sa Njegovom dozvolom. “(Medaridž al-Salikin)

Ovaj nedostatak sinova Ademovih se naglašava i u suri Jusuf gdje Uzvišeni kaže:

وَمَا يُؤْمِنُ أَكْثَرُهُمْ بِاللَّهِ إِلَّا وَهُمْ مُشْرِكُونَ

A većina njih ne vjeruje u Allaha, izuzev kao mušrici. (Jusuf, 106)

Zbog kvarenja fitre koju je Allah stavio u srca ljudi, mnogi od njih kao posljedica toga kvare svoj ibadet. Smatraju druge Allahu ravnim (obožavaju) iz znanja i neznanja, i iz tog razloga, Kur'anska poglavlja su puna pitanja na Sudnjem danu: “Gdje su oni koje ste meni smatrali ravnim?”

وَيَوْمَ يُنَادِيهِمْ أَيْنَ شُرَكَائِي قَالُوا آذَنَّاكَ مَا مِنَّا مِنْ شَهِيدٍ

A na Dan kad ih On upita: "Gdje su oni koje ste smatrali Meni ravnim?" – oni će odgovoriti: "Javljamo Ti da niko od nas to ne tvrdi." (Fussilet, 47)

Kada je Samirija naveo Musaov narod da počnu obožavati tele, Harun kojeg je Musa ostavio kod njih ih je odvraćao od toga ali radi jedinstva među njima nije preuzeo nikakvu drugu radnju protiv toga, zbog njihove tvrdoglavosti i očitog razilaženja. Zbog ovoga je doživio žestoku grdnju od Musa'a alejhi selam koji je vidio opasnost ovog pitanja i koji je bio odlučan da se bori protiv njega.

قَالَ يَا هَارُونُ مَا مَنَعَكَ إِذْ رَأَيْتَهُمْ ضَلُّواأَلَّا تَتَّبِعَنِ ۖ أَفَعَصَيْتَ أَمْرِيقَالَ يَا ابْنَ أُمَّ لَا تَأْخُذْ بِلِحْيَتِي وَلَا بِرَأْسِي ۖ إِنِّي خَشِيتُ أَنْ تَقُولَ فَرَّقْتَ بَيْنَ بَنِي إِسْرَائِيلَ وَلَمْ تَرْقُبْ قَوْلِي

"O Harune" – povika Musa – "šta te je spriječilo, kad si ih vidio da su zalutali,da za mnom nisi pošao? Zašto nisi naređenje moje poslušao?" "O sine majke moje" – reče Harun – "ne hvataj me za bradu i za kosu moju! Ja sam se plašio da ti ne rekneš: 'Razdor si među sinovima Israilovim posijao i nisi postupio onako kako sam ti rekao.'" (Ta-ha, 92-94)

Iako je saradnja u svemu što je dobro važna pa čak i neophodna, saradnja i prešućivanja pitanja koja se tiču šerijata može imati teške posljedice.

Kao inteligentni vjernici u Allaha mi moramo steći znanje pomoću kojeg ćemo uvijek biti korak ispred šejtanske igre kojom od davnina zavodi čovječanstvo. Moramo očistiti i razviti sebe, naše društvo kako bi se samo Allah obožavao u svakom vremenu i na svakom mjestu.

Zauzmi stav...

Na nekoj tački našeg života daju nam se momenti kada moramo zauzeti stav - mawqif . To je obično iskušenje koje je posebno za svakog od nas ali na višoj razini to je prilika od Allaha da zaslužimo Njegovo zadovoljstvo, postignemo veći stepen i na neki način se “dokažemo” Njemu.

Nekad smo prinuđeni da donosimo teške odluke. Trebamo da zapostavimo ono što volimo, želimo, ili što je lakše kako bi podržali veći princip. Moramo se boriti sa svojim srcem i dušom kako bi uradili ono što je ispravno u datom momentu i suprostavili onome što nam pričinjava zadovoljstvo.

Nekad, naša djela direktno pogađaju druge jer u nastojanju da zadovoljimo Allaha često rasrdimo ljude, ali kakav drugi izbor ima vjernik ili vjernica? Ne živimo radi svog nefsa (duše) već živimo radi Allaha i višeg principa, i kada dođe do iskušenja u našem životu moramo odabrati ono što je ispravno čak i ako to znači da ćemo izgubiti sve što je jako drago našim srcima ili izgubimo svoju slobodu.

To su mawaqifi u našim životima i svaka osoba se mora s njima suočiti nekad, ali obećanje od Allaha je da kada zauzmemo ispravan stav, On će preuzeti na Sebe da nas vodi i popravi naše stanje. Iako mi ne možemo vidjeti svjetlo na kraju tunela, moramo vjerovati da će krajnji rezultat i lijep kraj biti za onoga koji izabere Svog Gospodara nad sobom...

"...Osim naroda Junusova"

Neka razmišljanja o suri Junus. Nadam se da će koristiti...

وَقَالَ مُوسَىٰ رَبَّنَا إِنَّكَ آتَيْتَ فِرْعَوْنَ وَمَلَأَهُ زِينَةً وَأَمْوَالًا فِي الْحَيَاةِ الدُّنْيَا رَبَّنَا لِيُضِلُّوا عَنْ سَبِيلِكَ ۖ رَبَّنَا 

اطْمِسْ عَلَىٰ أَمْوَالِهِمْ وَاشْدُدْ عَلَىٰ قُلُوبِهِمْ فَلَا يُؤْمِنُوا حَتَّىٰ يَرَوُا الْعَذَابَ الْأَلِيمَ

I Musa reče: "Gospodaru naš! Ti si dao faraonu i glavešinama njegovim bogatstva da u raskoši žive na ovome svijetu, pa oni, Gospodaru naš, zavode s puta Tvoga! Gospodaru naš, uništi bogatstva njihova i zapečati srca njihova, pa neka ne vjeruju dok ne dožive patnju nesnosnu!" (Junus, 88)

Koristi:

• Iz ovog ajeta se vidi jasno da je samo Musa, alejhi selam, učio dovu za faraonovo uništenje. Pa ipak, u sljedećem ajetu, Uzvišeni Allah odgovara قَالَ قَدْ أُجِيبَتْ دَعْوَتُكُمَ - "Uslišena je molba vaša!". Musa je bio taj koji je učio dovu a u odgovoru je obuhvaćen i Harun, alejhi selam, kao da je i on učio dovu.

To je iz razloga što je Harun bio u društvu Musa'a i prema mišljenju mufesira: كان يؤمِّن – govorio je amin, aminovao je na dovu svog brata . Postoji pravilo: المؤمن يأخذ حكم الداعي – Mu'ammin (onaj koji izgovara amin) zauzima isto mjesto kao da'i (onaj koji uči dovu) i kao što to kaže imam Taberi tefsiru ovog ajeta فلذلك نسبت الإجابة إليهما لأن المؤمن داع– iz ovog razloga je došao odgovor obojici jer je mu'ammin isto tako i da'i. Stoga, dova osobe postaje i dovom druge ako izgovari ta'min (amin) i otuda zbog ove čvrste veze, ukoliko se dova primi da'i (onome koji je uči), isto tako je primljena i za mu'ammina (onoga koji izgovara amin).

• Kraj Musaove dove je bio poziva na uništenje faraona, ali kao lekcija faraonu i njegovim glavešinama, Musa je tražio da kazna nastupi onda kada vide nepobitne Allahove znakove koji im neće ostaviti nikakvu drugu mogućnost osim da povjeruju. Uzvišeni Allah je u potpunosti  ispunio onda kada je faraonu i njegovim glavešinama došao kraj:

وَجَاوَزْنَا بِبَنِي إِسْرَائِيلَ الْبَحْرَ فَأَتْبَعَهُمْ فِرْعَوْنُ وَجُنُودُهُ بَغْيًا وَعَدْوًا ۖ حَتَّىٰ إِذَا أَدْرَكَهُ الْغَرَقُ قَالَ آمَنْتُ أَنَّهُ لَا إِلَٰهَ إِلَّا الَّذِي آمَنَتْ بِهِ بَنُو إِسْرَائِيلَ وَأَنَا مِنَ الْمُسْلِمِينَ

I provedosmo sinove Israilove preko mora, pa ih je slijedio faraon i vojske njegove nasiljem i plahovitošću. Dok, kad ga stiže davljenje, reče: "Vjerujem da nema boga osim Onog u kojeg vjeruju sinovi Israilovi i ja sam od muslimana!"

• Uzvišeni kaže “ حَتَّىٰ إِذَا أَدْرَكَهُ الْغَرَقُ" - to doslovno znači: 'kada je duboko more/potop zahvatilo'. Ovdje je فاعل (subjekt) more iako je ono غير عاقل (beživotan predmet); a u arapskom jeziku se odnosi na تشخيص – personifikaciju.

More je prikazano kao živo i pokretno biće, kao da ga Uzvišeni Allah opisuje kao jedno od Svojih vojski koja je poslata da uništi neprijatelja – isto kao što bi neko rekao: أدرك الجيشُ العدوَ عند مكان ما (vojska se susrela s neprijateljem na tom i tom mjestu...). More je vojska koja se suočila sa faraonom i njegovim glavešinama.

وَمَا يَعْلَمُ جُنُودَ رَبِّكَ إِلَّا هُوَ

A vojske Gospodara tvoga samo On zna.(Al-Muddattir, 31)

• Faraonovo nevjerovanje ga je zaslijepilo. Vidjeo je kako je Allah spasio Musa'a tako što je more rascjepio ali je zaboravio božji plan.: Sudbinu da će biti utopljen i da će se proročanstvo od prije ispuniti (vijesti da će čovjek od Benu Israila preuzeti njegovo kraljevstvo zbog kojeg je on ubijao novorođenčad). Razlog zbog kojeg ajet navodi بغيا و عدوا - "nasiljem i plahovitošću” jer su to karakteristike koje zasljepljuju istinu kod čovjeka i podržavaju ga da bude ustrajan u činjenju zla i teženju ka nedostižnim, često pogrešnim, ciljevima. Ove dvije karakteristike su faraona nagnale da krene za vjernicima i dovele ga na mjesto njegova uništenja, tako da uviđamo da ako se ove dvije osobine nađu kod nekoga, (nasilje i plahovitost prema vjernicima), one će ga na kraju dovesti do uništenja na ovom svijetu i propasti na onom.

• Drskost i tvrdoglavost faraona nisu prestali čak i za vrijeme njegova uništenja. Ajet navodi njegov šehadet ali je on bio  lišen Allahova imena. Predao se, ali u svojim vlastitim rječima on se predao onome 'u kojeg vjeruju sinovi israilovi' – iako je namjerno izbjegao izgovaranje Allahova imena ipak je na kraju izjavio da su benu israelćani u pravu a on u krivu.

Ovdje se jasno ističu dvije stvari: Prva, kada znakovi i dokazi dođu do osobe, ukoliko su prethodno živjeli oholo, ta oholost mu neće dozvoliti da u potpunosti prizna, spozna ili se pokori niti će mu dopustiti da imadne skromnost koja mu je potrebna da bi se predao Allahu. I druga, suprotstavljanje vjernicima ne donosi čovjeku nikakvo dobro jer će na kraju morati priznati vrline vjernika i ispravnost njihova puta kojim idu. Stoga svaki nasilnik i neprijatelj vjernika treba znati da će jednog dana biti ponižen ovim Allahovim robovima i prisiljen da prizna da su nadmoćniji od njega.

• Allahov odgovor faraonu je bio jasan:

 آلْآنَ وَقَدْ عَصَيْتَ قَبْلُ وَكُنْتَ مِنَ الْمُفْسِدِينَ

Zar sad! A doista nisi poslušao prije i bio si od mufsida (smutljivaca).

• Faraon je izjavio svoje vjerovanje onda kada mu je isteklo vrijeme i kada mu je duša došla do stepena jekina . Onda kada se ničiji iman ili djelo ne prihvata. Njegov iman je bio اضطرار (prisiljen) a ne stvar إختيار (izbora) pa je zbog toga odbijen.

• Interesantno je zapaziti na koji način mu je Allah odgovorio. To nije bio direktan odgovor, zapravo je to bilo pitanje, retoričko: استفهام إنكاري – zar sada ispoljavaš vjerovanje? Faraonov čin je bio uvređujući i nije zasluživao direktan odgovor. On je tvrdio izgovarajući '...ja sam od muslimana' ali mu je Allah odgovorio '...ti si od mufsida-smutljivaca'. Fesad (smutnja i nepravda) se ne može porediti sa iskrenim praktikovanjem vjere i biti musliman znači biti muslih, onaj koji popravlja stvari a ne mufsid, onaj koji kvari.

• Kao što je poznato faraon je tada izgovorio da vjeruje a Džibril, alejhiselam mu je usta napunio pjeskom sa morskog dna iz straha da faraon ne bi hvalio Allaha što bi bio uzrok koji bi mu donio Allahovu milost. Ovakav čin Džibrila nam kaže dosta stvari:

1) Znanje koje je Džibril imao o veličini Allahove milosti ( da može doći čak do upornih neprijatelja)

2) Njegova mržnja prema faraonu i to saznajemo iz njegove vlastite izjave u hadisu kojeg navodi Taberani: يا محمد ما أبغضت أحدا كبغضي لفرعون عندما قال: “ما علمت لكم من إله غيري– O Muhammede, nikoga nisam više zamrzio od faraona kada je rekao (narodu): “Ne znam da vi imate drugog boga osim mene”(Al-Qasas, 38)

3) Meleki su svjesni Allahovih robova i shodno tome vole ili mrze u ime Allaha.

Glavne koristi: Ovi detalji o tome kako je faraon odlučio da povjeruje u zadnjim momentima i njegova (odbijena) izjava su samo na ovom mjestu spomenute u Kur'anu. Nigdje drugo u Kur'anu se ne navodi ova njegova izjava. Zašto? Možda na ovom mjestu dolazi do izražaja ime sure u kojoj je navedena:

Sura Junus je prva sura (hronološki gledano) nazvana po jednom poslaniku i zanimljivo da nam govori o jednom velikom izuzetku koji se desio u istoriji dave poslanika i istoriji čovječanstva- izuzetku pravila o nevjerstvu i uništenju. Kao što je poznato, narodi koji su poslanike utjerivali u laž su većinom uništeni i njihovo vjerovanje kada bi vidjeli kaznu nije bilo prihvaćeno niti im je koristilo. Ali...

فَلَوْلَا كَانَتْ قَرْيَةٌ آمَنَتْ فَنَفَعَهَا إِيمَانُهَا إِلَّا قَوْمَ يُونُسَ لَمَّا آمَنُوا كَشَفْنَا عَنْهُمْ عَذَابَ الْخِزْيِ فِي الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَمَتَّعْنَاهُمْ إِلَىٰ حِينٍ 

 

Zašto nije bilo nijednog grada koji je povjerovao i kome je vjerovanje njegovo koristilo, osim naroda Junusova, kome smo, kada je povjerovao, sramnu patnju u životu na ovome svijetu otklonili i život mu još neko vrijeme produžili?(Junus, 98)

Vjerovanje u vrijeme halak (uništenja) nikada nije koristilo osobi ili narodu, osim narodu Junusovu. Učenjaci se razilaze zašto je izuzet iz sunneta nestalih naroda ali to je nešto što se desilo Allahovom voljom iz mudrosti koju niko ne zna osim Gospodar svjetova.

Iz tog razloga, faraonova tvrdnja da vjeruje pred samo uništenje je bio izgubljen slučaj. Nemoguće je da nevjernički narod bude spašen za vrijeme uništenja, i jedan jedini izuzetak ovom božanskom zakonu je već napravljen u slučaju Junusova naroda – jer njemu je dato ono što je svima drugima, uključujući faraona, uskraćeno.Odredba je na taj način zapečaćena nad čovječanstvom:

يَوْمَ يَأْتِي بَعْضُ آيَاتِ رَبِّكَ لَا يَنْفَعُ نَفْسًا إِيمَانُهَا لَمْ تَكُنْ آمَنَتْ مِنْ قَبْلُ أَوْ كَسَبَتْ فِي إِيمَانِهَا خَيْرًا ۗ 

 

Na Dan kad dođe neki od znakova Gospodara tvog, neće koristiti duši vjerovanje njeno, (koja) nije vjerovala prije ili zaradila u vjerovanju svom dobro. (Al Anam, 158)

Iz 'Divana' imama Šafije

قالوا : سكت و قد خوصمت، قلت لهم: *** ان الجواب لباب الشر مفتاح
الصمت عن جاهل أو أحمق شرف *** و فيه أيضا لصون العرض إصلاح
أما ترى الاسد تُخشى و هي صامتة ؟! *** والكلب يخسى لعمري و هو نباح

Rekli su,'Osporen si ali ti i dalje ćutiš ?'

Rekoh, 'Uistinu bi odgovor bio samo ključ ka otvaranju vrata zla.'

Ostati ćutljiv pred neznalicom je uistinu vrlina

i u njoj je isto tako poboljšanje i zaštita časti

Zar ne vidiš kako se lava boje, iako je tih?

A psi su omraženi, unatoč tome što laju.

وما أحد من ألسن الناس سالماً *** ولو أنه ذاك النبي المطهرُ
وإن كان سكيتاً يقولون أبكم *** وإن كان منطيقاً يقولون أهدرُ
وإن كان صواماً وبالليل قائماً *** يقولون زرَاقٌ يرائي و يمكرُ

Niko nije siguran od jezika ljudi

čak i kad bi bio poslanik, tako čist

Ako je neko ćudljiv, kažu on je nijem

a ako govori, kažu da previše priča

A ako bi postio i ustajao da klanja noću

rekli bi da je slijep, da se pokazuje, da obmanjuje.

Pravedne halife - Seid bin Abdullah El-Gamidi

Nakon odlaska Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, najuzvišenijem društvu islamsku zastavu ponijele su njegove upućene halife: Ebu-Bekr, Omer, Osman i Alija, radijallahu anhum, koji su dali veličanstvene primjere i pouke u iskrenosti, povjerljivosti i pobožnosti.

 Download link: Download
(desni klik "save target as..." ili “save link as...”)
Alternativni download link: Download

Strpljenje Ebu Kilabe

Imam al-Evzai prenosi od Abdullaha ibn Muhammeda da je rekao:

Izašao sam u patrolu dok sam stražario a naša straža je bila u al-Arisu u Egiptu. Kada sam stigao na obalu, došao sam na otvoren prostor na kojem je bio šator. U šatoru je bio čovjek bez ruku i nogu a imao je i poteškoće u vidu i sluhu. Nijedan njegov ud mu nije bio od koristi osim  jezika, i govorio je : “ O Allahu, podari mi sposobnost da te mogu veličati i hvaliti kako bih ti u potpunosti zahvalio na Tvojim blagodatima koje si mi darovao i kojima si me odlikovao nad mnogima koje si stvorio velikim odlikovanjem”.

Al-Evzai priča: Abdullah reče: 'Tako mi Allaha, sigurno ću otići do ovog čovjeka i pitati ga o ovom njegovom govoru.Možda je to razumjevanje, ili znanje ili nadahnuće kojim je nadahnut'.

Prišao sam mu, pozdravio ga i rekao mu:”Čuo sam te kako govoriš: ' O Allahu, podari mi sposobnost da te mogu veličati i hvaliti kako bih ti u potpunosti zahvalio na Tvojim blagodatima koje si mi darovao i kojima si me odlikovao nad mnogima koje si stvorio velikim odlikovanjem', pa koje su tvoje blagodati zbog kojih Ga toliko veličaš, i na koji način te odlikovao velikim odlikovanjem na kojem mu moraš zahvaliti?”

On reče: “Zar ne vidiš šta je moj Gospodar učinio? Tako mi Allaha, kada bi On sa neba poslao vatru da me spali, ili naredio planinama da me zdrobe, ili okeanima da me potope, ili zemlji da me proguta; to bi me samo učinilo još zahvalnijim mom Gospodaru na blagodati ovog jezika koju mi je darovao.

Kako god, o Allahov robe, pošto si došao kod mene, ja imam potrebu za tobom! Možda me vidiš i stanje u kojem sam, ja ne mogu nauditi niti koristiti sebi. Imao sam mladog sina koji mi je dolazio u vrijeme namaza i pomagao mi da uzmem abdest, kada sam bio gladan, hranio me a kada bi ožednio napojio bi me, ali ga nema već tri dana, pa ga potraži za mene Allah ti se smilovao.”

Rekoh: 'Tako mi Allaha, nijedno stvorenje ne bi moglo ispuniti potrebu drugog a za koju bi bio više nagrađen od Allaha od tvoje potrebe.' Pošao sam da tražim mladića i nisam dugo išao kad naiđoh na pješčanu dinu i tu vidjeh mladića koji je bio žrtva zvijeri koja je pojela njegovo meso!.Učinih istirdža (govoreći “inna lillahi we inna ilejhi radži'un) i rekoh: Kako da susretnem onog čovjeka sa blagim licem?!'

Dok sam išao njemu, zikr Ejjuba, alejhi sellam, mi je ušao u srce, pa kad sam došao kod njega, pozdravio sam ga, on uzvrati i reče: 'Zar ti nisi moj drug?' Rekoh: 'Da!' On reče:'Šta si učinio u vezi moje potrebe?' Rekoh:'Jesi li ti vrijedniji kod Allaha ili Ejjub, poslanik?' On reče:'Ejjub, poslanik, naravno'. Rekoh:'Znaš li ti šta je Njegov Gospodar učinio sa njim? Zar ga nije iskušao u imetku, porodici i djeci?' On reče: 'Da'. Rekoh: 'I kakav je Ejjub bio'? On reče: 'Bio je strpljiv, zahvalan i veličao je Allaha'. Rekoh: 'Allah ga je i dalje iskušao sve dok ga njegova rodbina i voljeni nisu napustili?' On reče: 'Da.' Rekoh: ' I kakav je bio?' On reče: ' Bio je strpljiv, zahvalan i veličao je Allaha; molim te skrati Allah ti se smilovao.' Rekoh mu: 'Mladić za kojeg si me poslao da ga tražim...našao sam ga u pješčanoj dini, rastrganog od zvijeri koje su pojele njegovo meso. Neka ti Allah poveća nagradu i podari ti strpljenja.'

Iskušani čovjek reče: 'Hvala Allahu koji nije od mojih potomaka stvorio stvorenja koja su mu nepokorna i koja bi kaznio vatrom. On onda učini istirdža, uzdahnu i umrije.'

Rekoh: “Uistinu smo mi Allahovi i Njemu ćemo se vratiti. Kakva ogromna smirenost preda mnom, čovjek poput ovoga...Ako ga ostavim poješće ga zvijeri a ako ostanem ne mogu mu ni naštetiti ni koristiti.” Pokrih ga ogrtačem koji je bio na njemu, sjedoh kraj njegove glave i počeh plakati.

Dok sam tako sjedio četvorica ljudi mi priđoše i upitaše me: “O Allahov robe, u kakvom si ti stanju i koja je tvoja priča.” Ispričah im priču o meni i ovom čovjeku. Rekoše mi :”Otkrij nam njegovo lice, možda ga poznajemo.” Otkrih im njegovo lice i ljudi počeše da mu ljube oči i ruke da bi potom rekli:b”Neka naš otac bude žrtva, koliko dugo su samo njegove oči bile oborene pred Allahovim zabranama. Neka naš otac bude žrtva, koliko dugo se njegovo tijelo klanjalo Allahu dok su drugi ljudi spavali.”

Upitah: ”Ko je ovo, Allah vam se smilovao?” Odgovoriše: “Ovo je Ebu Kilaba al-Džurmi, drug ibn Abbasa. Posjedovao je ogromnu ljubav prema Allahu i Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem!

Okupali smo ga, obukli sa odjećom koju smo imali kod sebe, klanjali mu dženazu i ukopali ga. Ovi ljudi odoše i ja se vratih u svoj odred. Kada je pala noć, zaspah i vidjeh ga u snu, u vrtu od Džennetskih vrtova, imajući na sebi dva ogrtača od Džennetskih ogrtača, kako uči:

سَلَامٌ عَلَيْكُمْ بِمَا صَبَرْتُمْ ۚ فَنِعْمَ عُقْبَى الدَّارِ

"Mir neka je vama, zato što ste trpjeli, a divno li je najljepše prebivalište!" (Ar-Rad, 24)

Upitah: “Zar ti nisi moj drug?” Odgovori: “Da”. Upitah:”Kako si postigao ove stepene?” Odgovori: “Doista su kod Allaha stepeni koji ne mogu biti postignuti osim sa strpljenjem u vremenu iskušenja i zahvalnosti u vremenu blagostanja, zajedno sa strahom od Allaha, Uzvišenog i Veličanstvenog, u tajnosti i javnosti.”

Ibn Hibban - al-Thiqat’

To je Allahova vjera...

هو دين رب العالمين وشرعه *** وهو القديم وسيد الأديان

“To je vjera i put Gospodara svjetova,

On je oduvijek, Gospodar svih vjera (vjerozakona)*

هو دين آدم والملائك قبله *** هو دين نوح صاحب الطوفان

To je vjera Adema i meleka prije njega,

i to je vjera Nuha, druga potopa

وله دعا هود النبي وصالح *** وهما لدين الله معتقدان

Njoj je pozivao Hud a isto tako i Salih

i u Allahovu vjeru su obojica vjerovali

وبه أتى لوط وصاحب مدين *** فكلاهما في الدين مجتهدان

To je ono sa čim je došao Lut kao i drug Medjena

i za ovu vjeru su se obojica borili

هو دين إبراهيم وابنيه معا *** وبه نجا من نفحة النيران

To je vjera Ibrahima kao i njegova dva sina

i njome je bio spašen od plamena vatre

وبه حمى الله الذبيح من البلا *** لما فداه بأعظم القربان

Njome je Allah sačuvao iskušenja onoga određenog za žrtvu (Ismaila)

Kada je trebao biti žrtvovan kao najveći Kurban (približavanje Bogu)

هو دين يعقوب النبي ويونس *** وكلاهما في الله مبتليان

To je vjera poslanika Jakuba i Junusa takođe

i na Allahovom putu su oba iskušana

هو دين داود الخليفة وابنه *** وبه أذل له ملوك الجان

To je vjera Davuda, vođe, i njegovog sina takođe

I sa njom mu je potčinjeno kraljevstvo džina

هو دين يحيى مع أبيه وأمه *** نعم الصبي وحبذا الشيخان

To je vjera Jahje, zajedno sa njegovim roditeljima

On je bio najbolji sin i najpotpuniji od šejhova

وله دعا عيسى بن مريم قومه *** لم يدعهم لعبادة الصلبان

I Isa (Isus) sin Merjeme je svoj narod pozivao njoj

Nikada ih nije pozivao ka obožavanju krsta

والله أنطقه صبيا بالهدى *** في المهد ثم سما على الصبيان

I Allah je učinio da govori riječi upute

kao dijete u kolijevci, i tako je nadmašio svu djecu

وكمال دين الله شرع محمد *** صلى عليه منزل القرآن

A savršenstvo Allahove vjere leži u šerijatu Muhammeda,

Doista, Objavljivač Kur'ana je na njega poslao Svoje blagoslove...”

Nunija al-Kahtani

*Vjera svih poslanika je jedna, islam, a Šerijati (vjerozakoni) su bili različiti...