وَأُتْبِعُوا فِي هَٰذِهِ الدُّنْيَا لَعْنَةً وَيَوْمَ الْقِيَامَةِ ۗ أَلَا إِنَّ عَادًا كَفَرُوا رَبَّهُمْ ۗ أَلَا بُعْدًا لِعَادٍ قَوْمِ هُودٍ
I prokletstvo je na ovome svijetu stalno bilo s njim, a biće i na Sudnjem danu. Ad, doista, nije vjerovao u Gospodara svoga; daleko neka je Ad, narod Hudov! (Hud, 60)
Narodi će stalno nestajati i umirati na onome što su im srca znala, kako su im duše živjele i šta su im riječi posvjedočile, stoga Uzvišeni Allah kaže, “lijep ishod će u korist čestitih biti.” Poguban kraj koji je zadesio narod Huda je kraj koji će svakog poricatelja i neprijatelja poslanika zadesiti. Kada se Hud, alejhi selam, sporio sa svojim narodom, molio ih da napuste obožavanje kipova i donio im nepobitne dokaze kako bi ih vratio na pravi put, oni su zbijali šale s njim i rekli mu:
قَالُوا يَا هُودُ مَا جِئْتَنَا بِبَيِّنَةٍ وَمَا نَحْنُ بِتَارِكِي آلِهَتِنَا عَنْ قَوْلِكَ وَمَا نَحْنُ لَكَ بِمُؤْمِنِينَإِنْ نَقُولُ إِلَّا اعْتَرَاكَ بَعْضُ آلِهَتِنَا بِسُوءٍ ۗ
"O Hude" – govorili su oni – "nisi nam nikakav dokaz donio, i mi na samu tvoju riječ nećemo napustiti božanstva naša, mi tebi ne vjerujemo. Mi kažemo samo to da te je neko božanstvo naše zlom pogodilo." (Hud, 53-54)
Tada je Hud, alejhi selam uzvratio sa svojim posljednjim riječima koje su raskinule vezu između njega i njegova naroda – on je pozvao svog Gospodara za svjedoka što je označilo kraj i odvelo proklet narod do njihovog konačnog uništenja.
قَالَ إِنِّي أُشْهِدُ اللَّهَ وَاشْهَدُوا أَنِّي بَرِيءٌ مِمَّا تُشْرِكُونَ مِنْ دُونِهِ ۖ فَكِيدُونِي جَمِيعًا ثُمَّ لَا تُنْظِرُونِ
إِنِّي تَوَكَّلْتُ عَلَى اللَّهِ رَبِّي وَرَبِّكُمْ ۚ مَا مِنْ دَابَّةٍ إِلَّا هُوَ آخِذٌ بِنَاصِيَتِهَا ۚ إِنَّ رَبِّي عَلَىٰ صِرَاطٍ مُسْتَقِيمٍ
"Ja pozivam Allaha za svjedoka" – reče on – "a i vi posvjedočite da ja nemam ništa s tim što vi druge Njemu ravnim smatrate, pored Njega; i zato svi zajedno protiv mene lukavstvo smislite i nimalo mi vremena ne dajte, ja se uzdam u Allaha, u moga i vašega Gospodara! Nema nijednog živog bića koje nije u vlasti Njegovoj; Gospodar moj zaista postupa pravedno. (Hud, 54-56)
I Hud nije bio jedini. Nijedan poslanik nije bio a da nije svom narodu govorio: "O narode moj, obožavajte Allaha, vi drugog boga osim Njega nemate” i ovaj ajet se ne ponavlja često samo u suri Hud već kroz čitav Kur'an. Ova činjenica ukazuje na mnogo stvari, prvenstveno na nemogućnost čovječanstva da kolektivno ostane na pravom putu kao i kontinuiranoj zabludi kojoj stalno postaju plijen. Uzvišeni kaže:
قُلْ سِيرُوا فِي الْأَرْضِ فَانْظُرُوا كَيْفَ كَانَ عَاقِبَةُ الَّذِينَ مِنْ قَبْلُ ۚ كَانَ أَكْثَرُهُمْ مُشْرِكِينَ
Reci: "Putujte po svijetu pa pogledajte kako su onī prije završili; većinom su oni mnogobošci bili." (Rum, 42)
Većina čovječanstva je bez sumnje napustila ovaj svijet kao nevjernici u svoje Vjerovjesnike. Neke su protjerali iz svojih sela, druge su ismijavali i vrijeđali a neke su čak i ubili.Odabrali su zabludu nad uputom a ko god to izabere njemu je Semud jasan znak,
وَأَمَّا ثَمُودُ فَهَدَيْنَاهُمْ فَاسْتَحَبُّوا الْعَمَىٰ عَلَى الْهُدَىٰ فَأَخَذَتْهُمْ صَاعِقَةُ الْعَذَابِ الْهُونِ بِمَا كَانُوا يَكْسِبُونَ
I Semudu smo na Pravi put ukazivali, ali, njima je bila milija sljepoća od Pravog puta, pa ih je stigla sramna kazna od munje, prema onome kako su zaslužili, (Fussilat, 17)
Ali ono što je zbunjujuće je lakoća sa kojom su ljudi kroz vrijeme upadali u širk i kufr. Tek nekoliko generacija nakon Adema, alejhi selam, su ljudi počeli obožavati idole-kipove.
Zapravo, u pogledu ajeta:
وَقَالُوا لَا تَذَرُنَّ آلِهَتَكُمْ وَلَا تَذَرُنَّ وَدًّا وَلَا سُوَاعًا وَلَا يَغُوثَ وَيَعُوقَ وَنَسْرًا
i govore: 'Nikako božanstva svoja ne ostavljajte, i nikako ni Vedda, ni Suvaa, a ni Jegusa, ni Jeuka, ni Jesra ne napuštajte!', (Nuh, 23)
Ibn Kesir spominje da su to bili dobri ljudi prije Nuha alejhi selam ali kada su oni preselili , šejtan je htio da uvede širk i obožavanje kipova na Zemlji, koje prethodno nije postojao. On rahimehullah kaže:
“Kada su oni preselili, šejtan je nadahnuo njihov narod da naprave kipove tih ljudi na mjestu gdje su oni sjedili i da ih nazovu njihovim imenima. Ljudi su to uradili ali ih nisu obožavali sve dok ta generacija nije preselila i to znanje iščezlo, tada je započelo obožavanje tih idola. (Qasas al-Anbiya)
Tako je počelo obožavanje idola na Zemlji i zadržalo se do današnjih dana. Uzvišeni Allah je iz Svoje neizmjerne milosti slao poslanike i vjerovjesnike kako bi se borili protiv ove najgore vrste širka, jedan nakon drugog su se borili protiv njega istinom sa kojom su poslati, ali je određeno da će ta borba trajati do Sudnjeg dana zbog nemogućnosti čovječanstva da bude ustrajno na istini i pravom putu.
Mnogo puta bi poslanik uspio da uputi narod i uspješno otkloni sve vrste širka kod svojih sljedbenika ali kratko nakon toga bi se dio njih vratio u nevjerstvo prljajući svoj ibadet. Kao izgovor u koji bi se zaklinjali je da oni vjeruju u Allaha a ovi idoli im služe samo kao posrednici i zagovarači;
وَالَّذِينَ اتَّخَذُوا مِنْ دُونِهِ أَوْلِيَاءَ مَا نَعْبُدُهُمْ إِلَّا لِيُقَرِّبُونَا إِلَى اللَّهِ زُلْفَىٰ إِنَّ اللَّهَ يَحْكُمُ بَيْنَهُمْ فِي مَا هُمْ فِيهِ يَخْتَلِفُونَ ۗ إِنَّ اللَّهَ لَا يَهْدِي مَنْ هُوَ كَاذِبٌ كَفَّارٌ
To je samo izgovor a Allah svjedoči da je to samo velika laž i nevjerstvo. Mekkanski mušrici su ovo ponudili kao izgovor i tvrdili su da vjeruju da je Allah Stvoritelj i Bog - ponovo ista nemogućnost da obožavaju samo Njega i nažalost ovo je trajni nedostatak kod mnogih osim kod onih koje Allah sačuva.
Ibn Kajjim rahimehullah spominje ovu obmanu i kaže: “Od neznanja mušrika u svom vjerovanju je da vjeruje kako će onaj koga je uzeo za zaštitnika i zagovarača, posredovati za njega i koristiti mu kod Allaha! Pa ipak, ne znaju da se niko ne može zauzimati kod Allaha osim sa Njegovom dozvolom. “(Medaridž al-Salikin)
Ovaj nedostatak sinova Ademovih se naglašava i u suri Jusuf gdje Uzvišeni kaže:
وَمَا يُؤْمِنُ أَكْثَرُهُمْ بِاللَّهِ إِلَّا وَهُمْ مُشْرِكُونَ
A većina njih ne vjeruje u Allaha, izuzev kao mušrici. (Jusuf, 106)
Zbog kvarenja fitre koju je Allah stavio u srca ljudi, mnogi od njih kao posljedica toga kvare svoj ibadet. Smatraju druge Allahu ravnim (obožavaju) iz znanja i neznanja, i iz tog razloga, Kur'anska poglavlja su puna pitanja na Sudnjem danu: “Gdje su oni koje ste meni smatrali ravnim?”
وَيَوْمَ يُنَادِيهِمْ أَيْنَ شُرَكَائِي قَالُوا آذَنَّاكَ مَا مِنَّا مِنْ شَهِيدٍ
A na Dan kad ih On upita: "Gdje su oni koje ste smatrali Meni ravnim?" – oni će odgovoriti: "Javljamo Ti da niko od nas to ne tvrdi." (Fussilet, 47)
Kada je Samirija naveo Musaov narod da počnu obožavati tele, Harun kojeg je Musa ostavio kod njih ih je odvraćao od toga ali radi jedinstva među njima nije preuzeo nikakvu drugu radnju protiv toga, zbog njihove tvrdoglavosti i očitog razilaženja. Zbog ovoga je doživio žestoku grdnju od Musa'a alejhi selam koji je vidio opasnost ovog pitanja i koji je bio odlučan da se bori protiv njega.
قَالَ يَا هَارُونُ مَا مَنَعَكَ إِذْ رَأَيْتَهُمْ ضَلُّواأَلَّا تَتَّبِعَنِ ۖ أَفَعَصَيْتَ أَمْرِيقَالَ يَا ابْنَ أُمَّ لَا تَأْخُذْ بِلِحْيَتِي وَلَا بِرَأْسِي ۖ إِنِّي خَشِيتُ أَنْ تَقُولَ فَرَّقْتَ بَيْنَ بَنِي إِسْرَائِيلَ وَلَمْ تَرْقُبْ قَوْلِي
"O Harune" – povika Musa – "šta te je spriječilo, kad si ih vidio da su zalutali,da za mnom nisi pošao? Zašto nisi naređenje moje poslušao?" "O sine majke moje" – reče Harun – "ne hvataj me za bradu i za kosu moju! Ja sam se plašio da ti ne rekneš: 'Razdor si među sinovima Israilovim posijao i nisi postupio onako kako sam ti rekao.'" (Ta-ha, 92-94)
Iako je saradnja u svemu što je dobro važna pa čak i neophodna, saradnja i prešućivanja pitanja koja se tiču šerijata može imati teške posljedice.
Kao inteligentni vjernici u Allaha mi moramo steći znanje pomoću kojeg ćemo uvijek biti korak ispred šejtanske igre kojom od davnina zavodi čovječanstvo. Moramo očistiti i razviti sebe, naše društvo kako bi se samo Allah obožavao u svakom vremenu i na svakom mjestu.
