Niko se ne
okoristi od Allahove dobrote, vjere i znanja osim osoba koja poznaje sebe i ne
prelazi preko svoje procjene i ne govori ovo je od mene već je ubjeđena da je
sve od Allaha.Takva osoba zna da je On stvarni darivalac svih stvari bez uzroka
od roba i bez da to rob u stvarnosti i zaslužuje.Iz tog razloga Allahova
dobrota čini čovjeka duboko skromnim i on ne vidi nikakva dobra u sebi ili od
sebe i on zna da sve što je dobro dolazi od Allaha.Tako ga Allahova dobrota
čini skromnim i duboko utiče na njega čak i ako to on javno ne ispoljava.
Stoga kada god
Allah iznova spusti dobrotu na njega on biva više i više skromnij, duboko
pogođen, predaniji, sa više ljubavi i straha prema Allahu i polaže nadu u
Njega.I ovo je posljedica dvije vrste plemenitog znanja:
Njegovo znanje o
svom Gospodaru, Njegovoj savršenosti, Njegovoj dobroti, Njegovom bogatstvu,
Njegovoj velikodušnosti, Njegovoj blagonaklonosti, Njegovoj milosti i da je sve
dobro u Njegovim rukama.Ovo je Njegovo kraljevstvo i On ga daje kome On želi i
sprječava koga želi.Sva hvala i zahvala pripada Njemu i to je najsavršenija
pohvala.Nakon toga dolazi robovo vlastito znanje o sebi, uviđajući svoje
granice, svoju pravednu procjenu, svoje nedostatke, svoju nepravdu, svoje
neznanje i da nema nikakvog dobra u pogledu njega, niti u njemu niti od njega i
da ako bi bio prepušten samom sebi on bi se zasigurno uništio i bio bi u stanju
ruševine.Na isti način, njegova svojstva bi ga vodila ka potpunom uništenju a
njegov nefs je beznačajniji i defektniji od toga.I svako dobro koje ima je
vezano za njegovo postojanje a ne za njegovu vlastitu naklonjenost ili djela.
Kada ove dvije
vrste znanja postanu sastavi dio njegovih osobina a ne samo puke riječi onda bi
on znao da sva hvala i zahvala pripada Allahu i da sve počasti i svako dobro
pripadaju Njemu i da je On jedini koji zaslužuje hvalu i pohvalu a da je
Allahov rob taj koji zaslužuje kuđenje i korenje.
