Thursday, December 30, 2010

Djelovanje bez ovosvjetskih zadovoljstava

Ebul-Abbas es-Saidi veli: "Čovjek je došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: 'O Allahov Poslaniče, nauči me nečemu što kada učinim, voljet će me Allah, a i ljudi! Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče mu: 'Nemoj biti privržen ovom svijetu i Allah će te voljeti. Nemoj biti privržen onome što ljudi imaju i ljudi će te voljeti!'" (Hasen, Ibn Madže, Kitab ez-zuhud, 2/1373)

Ovaj hadis pokazuje da Allah voli one koji vode jednostavan život na ovom svijetu. Rečeno je da je voljeti Allaha najbolje stanje u kojem čovjek može biti, a jednostavan je život najbolji uvjet u kojem se može biti.

Jednostavan život podrazumijeva suzdržavanje strasti za ovosvjetskim stvarima, u nadi za primitkom nečega boljeg i vrednijeg. Da bi se ovo lakše postiglo, potrebno je shvatiti da su stvari za kojima ljudi žude na ovom svijetu bezvrijedne u odnosu na ono čemu se nadamo na onom svijetu. Kada znamo da ono što Allah ima - ostaje, i da je život koji slijedi bolji i trajniji, onda možemo uvidjeti da je ovaj život poput komada leda ostavljenog na suncu: on se uskoro istopi i nestane. Međutim, ahiret, u biti, nikada ne nestaje. Želja čovjeka da zamijeni ovaj život za slijedeći ojačana je izvjesnošću da su dva života neusporediva.
U Kur'anu pronalazimo opise ovog i slijedećeg života:

بَلْ تُؤْثِرُونَ الْحَيَاةَ الدُّنْيَا وَالْآخِرَةُ خَيْرٌ وَأَبْقَىٰ
"Ali vi ste više pod utjecajem svijeta ovoga, a svijet onaj bolji je, i vječan je!"(El-E'la, 16-17)


تُرِيدُونَ عَرَضَ الدُّنْيَا وَاللَّهُ يُرِيدُ الْآخِرَةَ
"Vi želite prolazna blaga svijeta ovoga, a Allah želi onaj svijet." (El-Enfal, 67)

وَفَرِحُوا بِالْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَمَا الْحَيَاةُ الدُّنْيَا فِي الْآخِرَةِ إِلَّا مَتَاعٌ
" Oni se raduju životu na ovome svijetu, a život na ovome svijetu prema onome svijetu samo je prolazno uživanje.." (Er-R'ad, 26)

Hadisi, u kojima se prekoravaju ovosvjetska dobra i opisuje njihova bezvrijednost kod Allaha, jesu mnogobrojni.

Džabir ibn Abdullah prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prolazio tržnicom, ljudi su se okupili sa njegove obje strane. Tada je naišao na mrtvu kozu koja je imala veoma kratke uši, i, uzevši je, rekao: "Ko od vas želi dobiti ovo za dirhem?"Oni rekoše: "Ne želimo da je dobijemo nizašta, bezvrijedna je!'On reče: "Želite li da je dobijete džaba? Oni rekoše: "Tako nam Allaha, ne, ni kada bi bila živa, jer su njene uši tako male, a i mrtva je" Zatim Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: "Tako mi Allaha, ovaj je svijet manje vrijedan kod Allaha nego je ovo u vašim očima.'(Muslim, Kitab ez-zuhud, 18/93)

Prenosi se od Ibn Šeddada el-Fahrija da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Ovaj svijet u usporedbi s budućim (ahiretom) jeste kao kada neko od vas stavi svoj prst u okean. Zamislite koliko vam ostane vode kada ga izvadite“. (Muslim, Kitab el-Džennetu ve naimuha, 17/191)

Prenosi se od Ibn Sahla ibn Sada da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Da je Allahu ovaj svijet vrijedan koliko je krilo mušice, On ne bi nevjerniku dao ni da se na njemu vode napije." (Sahih - garib, Tirmizi, Kitab ez-zuhud, 6/611.)

Živjeti jednostavno znači okrenuti se od svih stvari ovog svijeta, jer su one tako beznačajne. Ne mučite se oko njih i ostanete uzdržani.

Junus ibn Maisarah rekao je: "Biti suzdržan od ovog svijeta ne znači da treba zabranjivati ono što je Allah dozvolio ili rasipati novac. Prije će biti da je to stanje u kojem je čovjek sigurniji u onome što je u Allahovim rukama nego u njegovim: njegovo nesretno stanje isto je kao i stanje u drugim situacijama, njegov stav prema ljudima koji ga s razlogom kritikuju isti je kao prema onima koji ga opravdano hvale." On je ovo objasnio navodeći tri faze ili položaja, a sve se tiču srca, a ne fizičkog djelovanja. Ovo je razlog zbog kojeg je Ebu Sulejman rekao da nikoga ne treba zvati zahid. Prvi položaj jeste onaj u kojem je rob svjesniji onoga što je u Allahovim rukama nego onoga što je u njegovim. Ovaj položaj proizlazi iz zdravog i jakog uvjerenja.

Ebu Hazima ez-Zahida upitali su: "Koje je tvoje bogatstvo?" On reče: "Dvije će vrste bogatstva odagnati svaki strah od siromaštva: povjerenje u Allaha i neprivrženost onome što ljudi imaju." A onda ga upitaše: "A zar se ne bojiš siromaštva?" Na to on odgovori: "Kako se mogu bojati siromaštva kada moj Gospodar posjeduje sve što je na Zemlji i na nebesima i sve ono što je između njih i sve ono što je ispod zemlje?"
El-Fudajl je rekao: "Suština jednostavnog življenja jeste biti zadovoljan Allahom, Uzvišenim, Moćnim."
On je također rekao: "Onaj ko je zadovoljan jeste onaj ko živi jednostavno, a on je bogat. Onaj ko ima pravu vjeru, ko ima povjerenja u Allaha u svim svojim poslovima zadovoljan je onim što mu je Allah osigurao, te ostane neprivržen stvorenjima iz straha i nade, i takvim djelovanjem shvati da je potraga za ovosvjetskim bezvrijedna, postigao je korisnost jednostavnoga. On je najbogatiji među ljudima, čak i ako ne posjeduje nijednu stvar na ovom svijetu."
Ammar također veli: "Smrt je dovoljan učitelj, vjera je dovoljno bogatstvo, a ibadet je dovoljno djelo."

Ibn Mesud veli: "Istinsko vjerovanje nije nastojanje da se zadovolje ljudi, čineći ono što će donijeti Allahovo nezadovoljstvo; niti zavist prema onom kome je Allah dao više, niti krivnja drugog zbog onoga što Allah nije dao tebi. Allahovu opskrbu ne privlači tek samo čovjekova opreznost, niti je odbija zloba drugog čovjeka. Allah je Svojom pravdom, sveznanjem i mudrošću učinio radost i uživanje pratiocima vjere i zadovoljstva, a očaj i tugu pratiocima nepovjerenja i nezadovoljstva " Drugi položaj jeste položaj roba koga zadesi neka nevolja, kao što je npr. smrt djeteta ili gubitak bogatstva, a njegova želja za nagradom zbog prihvatanja gubitka veća je od želje za nadoknađivanjem izgubljenog. Ovo je rezultat potpunog povjerenja. Ali, neka je Allah zadovoljan njime, rekao je: "Onom ko vodi jednostavan život lahko je izdržati nevolju," Jedan od naših predaka rekao je: "Kada ne bi bilo nevolja na ovom svijetu, na onaj bismo stigli potpuno siromašni".
Treći položaj jeste položaj onog roba koji na pohvalu i kritiku gleda podjednako. Ako svijet zauzme mjesto važnosti u njegovom srcu, onda preferira pohvalu nad kuđenjem, što zauzvrat može prouzrokovati njegovo napuštanje mnogo dobrog iz straha od osude, a činjenja mnogo lošeg zarad pohvale. Ovo znači da u njegovom srcu mišljenja drugih ljudi nisu važna, a ono što je uistinu važno jeste ljubav prema Istini i pridobijanje Allahovog zadovoljstva.

Ibn Mesud je rekao: "Istinsko vjerovanje nije nastojanje da se zadovolje ljudi čineći ono čime Allah nije zadovoljan." Allah je pohvalio one koji se bore na Njegovom putu ne mareći za mišljenje drugih. El-Hasan je rekao: "Onaj ko skromno živi jeste onaj ko u svom srcu nađe da kaže da ga je neko drugi u tome nadmašio." Mislim da je Imam Ahmed bio upitan da li bogat čovjek može živjeti skromno, pa je odgovorio: "Da, ako nije zadovoljan kada mu se bogatstvo poveća, niti tužan kada mu se smanji, tada može."

Ibrahim ibn Azem rekao je: "Postoje tri vrste onoga što se naziva zuhd: prvi je rezultat prinude, drugi pohvale vrijednog djela, a treći opreznosti. Izbjegavanje je harama obavezno, izbjegavanje halala može biti pohvalno, a izbjegavanje sumnjivog jeste mudro."

Osoba koja zamijeni nešto od ovoga svijeta za neku ahiretsku vrijednost odriče se dunjalučkih koristi pa je možemo nazvati zahidom, ali i skroman život uz odricanje može dovesti do uživanja na ovom svijetu na uštrb ahiretskih vrijednosti, i u ovom slučaju ahiret je ono čega se odriču. Pravovjernom je čovjeku neko jednom rekao: "Ti se snalaziš uz manje mnogo bolje nego što to ja činim." A on odgovori: "Ti si ekstremniji u ovome, jer ja sebi uskraćujem stvari u životu koje ne traju i za koje nagrada nije sigurna, a ti sebi uskraćuješ ahiret. Niko ne može biti ekstremniji u svom snalaženju uz malo od ovoga."

Obično kada pričamo o zuhdu, podrazumijevamo uskraćivanje nekih od ovosvjetskih zadovoljstava prije no onosvjetskih. Međutim, moguće je apstinirati samo od onoga čemu imamo pristup. Zato je Ibn el-Mubarek, kada mu se neko obratio: "O Zahidel "rekao: "Istinski je zahid Omer ibn Abdel-Aziz, jer on je odbio ogromna zadovoljstva i bogatstvo koje mu je ponuđeno, a ja imam vrlo malo toga čega se mogu odreći."

El-Hasan el-Basri rekao je: "Poznavao sam ljude i družio se sa skupinama koje se nisu radovale kada su im stvari ovog svijeta pristizale, niti su tugovale kada bi nešto izgubile od ovog svijeta. Život na ovom svijetu bio im je bezvredniji od prašine. Jedan od njih mogao je živjeti godinu ili šezdeset godina, a da nikada nije imao odjeću koja će ga potpuno prekriti, nešto između njega i zemlje ili hranu za koju bi rekao da mu se pripremi u njegovoj kući. Kada bi pala noć, oni bi bili na svojim nogama, čelima priljubljenim uz zemlju, sa suzama na njihovim obrazima i tajno bi se obraćali Allahu da ih sačuva na Sudnjem Danu. Ako bi učinili nešto dobro, neprestano bi za to bili zahvalni i molili Allaha da od njih primi. Tako mi Allaha, nisu bili sačuvani od zlih djela, ali su bili spašeni stalnim kajanjem. Neka je Allah zadovoljan njima i neka im podari Svoju Milost."
Postoje tri faze zuhda:

prva je povlačenje iz ovosvjetskog života, čak i ako postoji velika želja za njim ili težnja srca. Vlastito je biće još uvijek zaokupljeno ovim svijetom, ali čovjek se bori i suzbija ga;

druga je kada čovjek postigne neprivrženost ovom svijetu i obitava uz vrlo malo, s ciljem da za to bude nagrađen. U ovom slučaju, obitavanje uz malo jeste ono što čovjeka zaokuplja. Ovo je stanje čovjeka koji da dirhem da bi postigao da ima dva;

treća je faza ona faza u kojoj čovjek voljno ostavi svijet po strani, bez pomisli na to šta je napustio. To je onaj koji je zamijenio komad polomljenog vrča za dragulj, ili je poput onog koji je pri nastojanju da uđe kod nekog kralja spriječen psom kod kapije. Bacivši otpadak, odvukao je pažnju psa i omogućio sebi ulazak u kraljeve odaje. Šejtan je kao ovaj pas, stoji na Allahovoj kapiji. On nastoji odvratiti ljude od ulaska, premda je kapija širom otvorena, a svijet je otpadak koji možete zabaciti u stranu, a da o tome više i ne pomislite.

Wednesday, December 29, 2010

Razlozi skretanja sa puta ispravne akide

1. Džehl-nepoznavanje ispravne akide zbog okretanja od učenja iste i podučavanja istoj ili zbog slabe brige i pažnje prema istoj tako da se izrodi generacija koja ne poznaje ispravnu akidu. Tako ne poznaju ono što se kosi sa ispravnom akidom i šta je poništava i negira, te dođe u situaciju da vjeruje da je neistina istina a istina neistina. U tom kontekstu Omer, radijAllahu anhu, kaže: "Veza sa islamom će postepeno slabiti kada u islamu stasa generacija koja ne poznaje džahilijjet."

2. Slijepo slijeđenje očeva i djedova, i pridržavanje istog pa makar to bilo i netačno, a ostavljanje onog što se suprostavlja tim običajima pa makar to bila i istina. Tako Allah, Subhanehu ve Te'ala, kaže:

وَإِذَا قِيلَ لَهُمُ اتَّبِعُوا مَا أَنْزَلَ اللَّهُ قَالُوا بَلْ نَتَّبِعُ مَا أَلْفَيْنَا عَلَيْهِ آبَاءَنَا ۗ أَوَلَوْ كَانَ آبَاؤُهُمْ لَا يَعْقِلُونَ شَيْئًا وَلَا يَهْتَدُونَ
«A kada im se rekne: "Slijedite Allahovu Objavu!" - oni odgovaraju: "Nećemo, slijedit ćemo ono na čemu smo zatekli pretke svoje'.' - Zar i onda kada im preci nisu ništa shvaćali i kada nisu na pravom putu bili?!» (Bekara, 170)


3. Slijepo slijeđenje. Uzimanje mišljenja u akidi bez spoznaje dokaza i bez spoznaje njihove vjerodostojnosti kao što je to slučaj sa grupacijama koje se suprostavljaju akidi od mu'tezila, džehmija, ešarija, sufija i drugih koji slijede one prije njih od njihovih zalutalih imama te su tako zalutali i skrenuli sa puta ispravne akide.

4. Pretjerivanje i fanatizam u pravima dobrih ljudi i evlija-Allahovih štićenika te njihovo uzdizanje iznad stepena koji zaslužuju. Tako vjeruju da oni čine stvari koje može uraditi samo Allah, Azze ve Dželle, kao što je pribavljanje koristi i otklanjanje štete. Otuda njih uzimaju za posrednike između sebe i Allaha, i njima upućuju dove i od njih traže da im riješe njihove potrebe. Tako da to preraste u njihovo obožavanje mimo Allaha, Azze ve Dželle. Oni nastoje njima da se približe kroz prinošenje kurbana, zavjetom, traženjem pomoći i drugim ibadetima kao što se to desilo Nuhovom narodu u pogledu odnosa spram dobrim ljudima. O tome Allah kaže:

وَقَالُوا لَا تَذَرُنَّ آلِهَتَكُمْ وَلَا تَذَرُنَّ وَدًّا وَلَا سُوَاعًا وَلَا يَغُوثَ وَيَعُوقَ وَنَسْرًا
«i govore: 'Nikako božanstva svoja ne ostavljajte, i nikako ni Vedda, ni Suvaa, a ni Jegusa, ni Jeuka, ni Jesra ne napuštajte!'» (Nuh, 23), ista ta pojava je danas prisutna kod onih koji obožavaju kaburove u mnogim pokrajinama.

5. Nemar u pogledu razmišljanja o znakovima u svemiru i ajeta i znakova u Kur'anu, a s druge strane zadivljenost savremenom materijalističkom civilizacijom. Tako da su počeli zamišljati kako je sve u mogućnosti čovjeka pa su počeli veličati čovjeka i sva ova bogatstva na zemlji počeli pripisivati čovjeku. U tom kontekstu Uzvišeni o Karunu kaže: «Ovo što imam stekao sam znanjem svojim, tako ja mislim - govorio je on.» (Kasas, 78) Isto tako čovjek često kaže: «Ovo sam i zaslužio» (Fussilet, 50) Ili kaže: «Ovo mi je dato zato što sam to zaslužio.» (Zumer, 49)

Oni ne gledaju i ne razmišljaju o veličini onog ko je stvorio ove stvari i dao im ove savršene osobine i ko je stvorio čovjeka, te mu dao sposobnost da eksploatiše ta prirodna bogatstva i da se njima koristi. Allah, Azze ve Dželle, kaže:

وَاللَّهُ خَلَقَكُمْ وَمَا تَعْمَلُونَ
„Allah stvara i vas i ono što napravite“ (Saffat, 96)

أَوَلَمْ يَنْظُرُوا فِي مَلَكُوتِ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ وَمَا خَلَقَ اللَّهُ مِنْ شَيْءٍ وَأَنْ عَسَىٰ أَنْ يَكُونَ قَدِ اقْتَرَبَ أَجَلُهُمْ ۖ فَبِأَيِّ حَدِيثٍ بَعْدَهُ يُؤْمِنُونَ
I kaže: «I zašto oni ne promisle o carstvu nebesa i Zemlje i o svemu onome što je On stvorio, i da im se, možda, kraj njihov primakao? Pa u koje će riječi, ako ne u Kur'an vjerovati?(Earaf, 185)

I kaže:

اللَّهُ الَّذِي خَلَقَ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضَ وَأَنْزَلَ مِنَ السَّمَاءِ مَاءً فَأَخْرَجَ بِهِ مِنَ الثَّمَرَاتِ رِزْقًا لَكُمْ ۖ وَسَخَّرَ لَكُمُ الْفُلْكَ لِتَجْرِيَ فِي الْبَحْرِ بِأَمْرِهِ ۖ وَسَخَّرَ لَكُمُ الْأَنْهَارَوَسَخَّرَ لَكُمُ الشَّمْسَ وَالْقَمَرَ دَائِبَيْنِ ۖ وَسَخَّرَ لَكُمُ اللَّيْلَ وَالنَّهَارَوَآتَاكُمْ مِنْ كُلِّ مَا سَأَلْتُمُوهُ ۚ وَإِنْ تَعُدُّوا نِعْمَتَ اللَّهِ لَا تُحْصُوهَا ۗ إِنَّ الْإِنْسَانَ لَظَلُومٌ كَفَّارٌ
«Allah je stvoritelj nebesa i Zemlje; On spušta s neba kišu i čini da pomoću nje rađaju plodovi kojima se hranite; i daje vam da se koristite lađama koje plove morem voljom Njegovom, i daje vam da se rijekama koristite; i daje vam da se koristite Suncem i Mjesecom, koji se stalno kreću, i daje vam da se koristite noći i danom; i daje vam svega onoga što od Njega ištete, i ako biste Allahove blagodati brojali, ne biste ih nabrojali. - Čovjek je, uisitnu, nepravedan i nezahvalan.» (Ibrahim, 32-34)

6. Nepostojanje ispravnog usmjerenja i odgoja u kući. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: «Svako se novorođenče rađa u prirodnoj vjeri pa ga roditelji učine Židovom, kršćanom ili medžusijom.» Hadis bilježe dva šejha-Buharija i Muslim. Uticaj obrazovanja i sredstava informisanja u većini islamskog svijeta ne poklanja veliku pažnju vjeri i vjerskom odgoju, ili mu uopšte ne poklanja pažnju. Većina mas medija i sredstava informisanja svojim programima i sadržajima vode na stranputicu, ili posvećuju pažnju materijalnim stvarima, igri i zabavi, a s druge strane ne posvećuju pažnju onome što bi popravilo moral i ahlak i proširilo ispravnu akidu a suprostavilo se zabludjelim idejama.

Monday, December 27, 2010

1001 hadis - bin bir hadis

Sastavljač i pisac djela "Bin bir hadis" Mehmed Arif beg kaže da je osim jednog jedinog hadisa sve hadise uzeo iz djela odnosno iz hadiske zbirke koja nosi naziv "El-Džamiu-s-sagir", a koju je sastavio Imam Sujuti. Jedini hadis koji nije uzeo iz te zbirke jest hadis koji se nalazi pod rednim brojem 580. Taj hadis je uzet iz djela koje nosi naziv "Medžmuatu-l- Menavi".

Hadis glasi:“Izmaknuće neke potrebe lakše je od poniženja u njoj“. (t.j. lakše je podnijeti da vam se nešto ne ostvari, nego da se ponizite u nastojanju da to ostvarite)

Dalje pisac djela "Bin bir hadis" kaže da je u zbirci "El-Džamiu -s-sagir" označeno i navedeno za svaki pojedini hadis iz koje je izvorne hadiske zbirke uzet, i označeno je i navedeno je za svaki hadis da li je sahih - potpuno ispravan, ili hasen - dobar, ili je pak daif - slab, (nesiguran, sumnjiv), ili je mevdu - patvoren, lažan, tj. da je pripisan Muhammedu,sallallahu alejhi ve sellem.

Download link: Download
(desni klik "save target as..." ili “save link as...”)
Alternativni download link: Download

ili posjeti

Mehdija (Mehdi)

Na kraju vremena će se pojaviti čovjek iz Ehlul bejta (porodice Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem) sa kojim će Allah dželle šanuhu potpomoći svoju vjeru. Vladaće sedam godina. Ispuniće zemlju pravdom nakon što je bila ispunjena zlobom i tiranijom. Ummet će živjeti u blagostanju kakvom nikad ranije nije živio. Plodovi zemlje će bujati a kiša padati, imaće se neograničeni imetak.

Ibn Kesir kaže: Plodova u tom vremenu će biti mnogo, usjeva u izobilju, imetka puno, vladaće osvajač, vjera će biti postojana, neprijatelj ponižen a dobra u njegovom vremenu neprestana. (En Nihaje, 1/13)

Ovaj čovjek će se zvati kao i Resulullah , sallallahu alejhi ve sellem, a i otac će mu se zvati kao i otac Poslanika , sallallahu alejhi ve sellem tako da će mu biti ime Muhammed ili Ahmed sin Abdullahov. Porijeklo će voditi iz potomstva Fatime , radijallahu anha, kćerke Resulullahove , sallallahu alejhi ve sellem, odnosno od sina Hasana bin Alija.

Ibn Kesir o Mehdiji kaže: Mehdija je Muhammed bin Abdullah el Alevi el Fatimi el Haseni.
Spominje se u njegovom opisu: Proćelava čela, povijena nosa. (Isti izvor, 1/29)

Pojaviće se sa istoka. Bilježi se u hadisu Sevbana , radijallahu anhu, kako je Resulullah , sallallahu alejhi ve sellem rekao: Boriće se za vaše blago trojica, svi sinovi halifini, potom neće pripasti nijednom od njih. Zatim će se pojaviti crni bajraci iz pravca istoka, pa će vas nezapamćeno pobiti...(potom je spomenuo nešto što nisam zapamtio, pa je rekao:) pa kada ga vidite dajte mu prisegu. Učinite to makar klizeći po snijegu. Doista će to biti Allahov halifa Mehdija. (Sunen ibn Madže, 2/1367)


Ibn Kesir, Allah mu se smilovao, veli: Pomenuto blago u ovom kontekstu je blago Kabe. Za njega će se boriti sinovi trojice halifa. To će se dogoditi na kraju vremena prije pojave Mehdije. Doći će iz istočnih zemalja a ne iz Sevdab Samra kako to pretpostavljaju neupućene Šije, tvrdeći da je on sada tamo. Oni čekaju njegov dolazak na kraju vremena. Doista je ovo vrsta buncanja, dokaz velike zaostalosti, nagovor šejtana. Nikakvog dokaza ili argumenta o ovakvim tvrdnjama ne nalazimo u Kur'anu, Sunnetu, ispravnom rezonu niti u analogiji.

Dalje kaže: Podržavaće ga i pomagati ljudi istoka. Uspostavljaće njegovu vladavinu, i jačati njegove temelje. Njihovi bajraci će također biti crni. Poznato je da je i zastava Resulullaha , sallallahu alejhi ve sellem bila crna i zvala se El Ukab - crni orao.

Do riječi: Želi se reći da će hvaljeni i obećani Mehdija na kraju vremena se pojaviti sa istoka, da će mu pristupiti kod Kabe, kao što na to upućuju određeni hadisi. (En Nihaje, 29/30)

Dokazi iz Sunneta o njegovom dolasku

Zabilježeni su vjerodostojni hadisi o njegovom dolasku. Neki od njih kao jasan tekst o Mehdiji a neki kao spomen njegovih određenih svojstava. Ovdje ću spomenuti neke od tih hadisa kao dovoljnu potvrdu dolaska Mehdije na kraju vremena kao jednog od predznaka Sudnjeg dana:
1.Od Ebu Seid el Hudrija , radijallahu anhase prenosi da je Resulullah , sallallahu alejhi ve sellem rekao: Pojaviće se na kraju mog ummeta Mehdija. Allah će ga napojiti kišom, zemlja će dati plodove a imetak samo dobro, umnožiće se stoka, uzvisiće se ummet, živjeće sedam ili osam (misli se na godine). (Mustedrekul Hakim, 4/557-558)

2. Također od Ebu Seid el Hudrija se prenosi da je Resulullah , sallallahu alejhi ve sellem rekao: Obradovaće vas Mehdija. Biće poslan u vremenu velikih raskola i zemljotresa. Ispuniće zemlju poštenjem i pravdom kao što je bila ispunjena zlom i nepravdom. Sa njim će biti zadovoljni stanovnici i nebesa i zemlje. Imetak će pravo dijeliti. Čovjek upita: Kako pravo? Jednako među ljudima, odgovori.Ispuniće Allah srca ummeta Muhammedovog , sallallahu alejhi ve sellem bogatstvom, okružiti ih pravdom. Narediće glasniku da poviče: Treba li kome šta od imetka!? Neće se javiti niko osim jednog čovjeka, pa će mu reći: Idi kod čuvara blaga! Reći će čuvaru: Mehdija ti naređuje da mi dadneš blaga.Čuvar će mu reći: Požuri! Kad uzme čisto zlato pokajaće se i reći: Bio sam najpohlepniji iz ummeta Muhammeda , sallallahu alejhi ve sellem. Zar meni nije dovoljno ono što i njima!? Vratiće blago ali ga niko neće htjeti i reći će mu sa: Mi nikad ne uzimamo ono što smo dali. Tako će biti sedam ili osam ili devet godina. Nakon toga u životu više neće biti dobra. (Musned Ahmeda, 3/37)

U rečenom je dokaz da će se nakon smrti Mehdije pojaviti veliko zlo i iskušenje.

3.Od Alije , radijallahu anhu se prenosi kako je Resulullah , sallallahu alejhi ve sellem rekao: Mehdija je iz naše porodice, Allah će mu dati boljitak u jednoj noći. (Musned Ahmeda, 2/58, hadis 645)
Ibn Kesir kaže: Allah će mu oprostiti, pomoći ga, nadahnuti i voditi, nakon što nije bio takvim. (En Nihaje, 1/29)

4.Prenosi se od Ebu Seid el Hudrija , radijallahu anhu, da je Resulullah , sallallahu alejhi ve sellem rekao: Mehdija je od mene, proćelava čela, iskrivljenog nosa. Ispuniće zemlju dobrom i pravdom kao što je bila puna zla i nepravde, vladaće sedam godina. (Sunen Ebi Davud, 11/375, hadis 4265)

5. Od Ummu Seleme se prenosi da je čula Resulullaha , sallallahu alejhi ve sellem kad je rekao: Mehdija je iz moje porodice, od djece Fatimine. (Sunen Ebi Davud, 11/373, Sunen Ibn Madže, 2/1368)

6. Od Džabira radijallahu anhu se prenosi da je Resulullah , sallallahu alejhi ve sellem rekao: Doći će Isa sin Merjemin, njihov vođa Mehdija će reći: De, klanjaj nam! Isa alejhi selam će reći: Ne, vi ste vođe jedni drugima, time je Allah počastio ovaj ummet. (El Menarul Munif, 147-148)

7. Od Ebu Seid el Hudrija , radijallahu anhu se prenosi da je Resulullah , sallallahu alejhi ve sellem rekao: Od nas je onaj za kojim će klanjati Isa sin Merjemin. (Fejdul Kadir, 6/17)

8. Abdullah ibn Mes'ud , radijallahu anhu, prenosi da je Resulullah , sallallahu alejhi ve sellem rekao: Neće otići ili neće završiti dunjaluk dok Arapima ne zavlada čovjek iz mog potomstva. Ime će mu se podudarati sa mojim imenom. A u drugoj predaji stoji : Njegovo ime će biti isto kao i moje a i ime njegovog oca će biti isto kao ime mog oca. (Sunen Ebi Davud, 11/370)

Neki od hadisa iz Dva sahiha (Buharija i Muslim) o Mehdiji

1. Od Ebu Hurejre se bilježi da je Resulullah , sallallahu alejhi ve sellem rekao: Kako li će vam biti kada među vas siđe Isa sin Merjemin a predvodnik vaš bude jedan od vas. (Buharija, 6/491)

Od Džabira , radijallahu anhu se prenosi da je čuo Resulullaha , sallallahu alejhi ve sellem: Neprestano će se skupina iz mog ummeta boriti za istinu do Sudnjeg dana. Pa reče: Sići će Isa sin Merjemin a njihov vođa će reći: Dođi, klanjaj nam. Pa će mu reći: Ne, zaista su jedni od vas vođe drugima. To je Allahova počast prema ovom ummetu. (Muslim, 2/193-194)

2. Od Džabira , radijallahu anhu, se prenosi da je Resulullah , sallallahu alejhi ve sellem rekao: Biće na kraju mog ummeta čovjek koji će dijeliti nebrojeno blago.

Džabir radijallahu anhu, jedan od prenosilaca hadisa veli: Rekao sam Ubu Nedri i Ebu Alau : Šta mislite je li to Omer ibn Abdulaziz? Rekli su: Ne. (Muslim, 18/38-39)

Ovi hadisi, zabilježeni u Dva sahiha upućuju na slijedeće:

PRVO: Prilikom silaska Isaa sina Merjemina na zemlju muslimanima će upravljati jedan od njih (muslimana).
DRUGO: Prisustvo njihovog vođe na namazu i njegovo predvođenje tog namaza kao imam, te njegov zahtjev Isau alejhi selam da im kao imam klanja upućuje na ispravnost ovog vođe i njegovu upućenost. Iako se u hadisu ne imenuje Mehdija, hadisi ukazuju na svojstva dobrog čovjeka i imama muslimana toga vremena. U Sunenima i Musnedima je komentar hadisa Dva sahiha i dokaz da se taj dobri čovjek zove: Muhammed sin Abdullahov, zvani Mehdija. A sunet komentariše jedan drugog.

Od hadisa koji upućuju na to je i hadis koji bilježi Haris ibn Ebi Usame od Džabira , radijallahu anhu da je Resulullah , sallallahu alejhi ve sellem rekao: Sići će Isa sin Merjemin i reći će mu njihov vođa Mehdija ...
To upućuje da je spomenuti vođa u Muslimovom Sahihu koji traži od Isa'a alejhi selam da im klanja kao imam, on je Mehdija.

Šejh Sadik Hasan u svom djelu El Iza'a je spomenuo veliki broj hadisa o Mehdiji, zaključio ga hadisom Džabira , radijallahu anhu u Muslimovom Sahihu, a potom rekao: Ne spominje se u njemu Mehdija, ali ovaj i drugi hadisi se mogu odnositi jedino na Mehdiju Očekivanog, i na to upućuju mnogi spomenuti dokazi. (Akidetu Ehli Sunneti vel eseri fil Mehdil Muntazari, 175-176)

A što se tiče navodnih Israilijata i Šijskih izmišljotina i pristrasnosti u hadisima - toga ima- ali hadiski učenjaci su objasnili nevjerodostojno od drugog napisali djela o apokrifnim hadisima, pojasnili slabe ravije, odredili precizna pravila u sudu o ljudima, tako da čak nijedan inovator i lažac nije ostao a da na njeg nisu ukazali. Tako je Allah dž.š. sačuvao Sunnet od igre podrugljivaca, iskrivljenja rušitelja, krivog prepisivanja besposličara. To je od Allahovog dželle šanuhu čuvanja ove vjere.

Pa kada bi i bilo tu i tamo izmišljenih predaja o Mehdiji pristrasnosti radi, to nas doista ne obavezuje da ostavljamo ono što je vjerodostojno o tome: spominjanje njegovog opisa, imena, imena njegovog oca. Ako bi čovjek odredio ličnost za Mehdiju a to bilo suprotno vjerodostojnim hadisima o tome, to ne bi rezultiralo nijekanjem onog Mehdije nagoviještenog u vjerodostojnim hadisima.

Potom Mehdiji ne treba niko da ga doziva. Allah će ga pokazati kad bude htio. Ljudi će ga poznati po znakovima koji će upućivati na njega. A oprečnost predaja je rezultat patvorenih hadisa, a vjerodostojni hadisi nemaju nikakve oprečnosti u sebi, Allahu hvala.

Također, razlike među Šijama nisu validne. Pravedni sud je Kur'an i Sahih hadis. Šijske izmišljotine i nebuloze ne smiju biti stub odbacivanja pomenutog i tačnog od Resulullaha , sallallahu alejhi ve sellem.

Učenjak Ibnul Kajjim o Mehdiji kaže: Šije Imamije kažu četvrto mišljenje, a to je: On je Muhammed bin Hasan el Askeri, Očekivani, potomak Husejna sina Alijinog a ne potomak Hasanov. Prisutan je u pojedinim oblastima. Nevidljiv. Naslijediće štap, zapečatiće svemir. Ušao je u brdo Serdab Samra prije više od pesto godina. Nakon toga ga oko nije vidjelo i nema nikakve vijesti niti traga o njemu. I oni ga svaki dan čekaju!! Na vratima Serdaba čeka osedlan konj. Dozivajući ga viču da izađe: O Pomagaču! Izađi naš Pomagaču! Potom se vraćaju skrhanih želja, neispunjenih. To su oni i njihov Mehdija!
Dobro neko reče:
Kolika je žalost za Serdab da je rodila onog
Kome vi govorite svojim neznanjem, o žalosti
Vaš razum je prekrila prašina i doista ste
Udvostručili vratove i obmanu.
Ovakvi su postali sramota i ruglo potomaka Ademovih, podsmijeh svih razumnih. (El Menarul Munif, 152-152)

Sunday, December 26, 2010

Hamajlije i talismani

Temaim je množina od riječi temime. To je ono što se vješa na vrat djeci kako bi ih čuvalo od uroka a ponekad se vješa i odraslim ženama i muškarcima. Mogu se podijeliti na dvije vrste:

Prva vrsta: ispisivanje Kur'ana, Allahovih imena i sifata i njihovo vješanje radi izliječenja. Oko ove vrste ulema se razilazi u pogledu propisa. Po jednom mišljenju tako nešto je dozvoljeno To je stav Abdullaha ibn Amra ibn Asa. To se može vidjeti iz onog što prenosi Aiša, radijallahu anha. To zastupa i Ebu Džafer Bakir i Ahmed ibn Hanbel u jednom rivajetu od njega. A hadis koji govori o zabrani vješanja hamajlija i talismana tumače da se odnosi na hamajlije u kojima ima širka.

Po drugom mišljenju tako nešto je zabranjeno i to je stav ibn Mesuda i ibn Abbasa. Da se zaključiti da je to stav i Huzejfe, Ukbeta ibn Amira ibn Akima a to mišljenje zastupa i grupa tabi'ina. Od njih su i prijatelji ibn Mesuda, a u jednom rivajetu to je mišljenje i imama Ahmeda koje mnogi njegovi prijatelji smatraju odabranim a koje su potvrdili kasniji učenjaci. Oni kao dokaz uzimaju riječi ibn Mesuda, radijallahu anhu, da je rekao: «Čuo sam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: Zaista su rukje, hamajlije i tevla širk.» Bilježi ga Ahmed, Ebu Davud, ibn Madže i Hakim. Tevla je stvar koju su arapi pravili i za koju su vjerovali da može omiliti ženu čovjeku i čovjeka ženi.


Ovo mišljenje je ispravno sa tri aspekta.

Prvo: ovo je opšta zabrana a nema posebne predaje koja bi izdvojila nešto iz ove opšte zabrane.

Drugo: presjecanje puteva koji vode u grijeh i zlo, jer korištenje ovih hamajlija vodi u korištenje onih koje nisu dozvoljene.

Treće: kada čovjek na sebe okači nešto od Kurana i Allahovih imena čovjek dolazi u iskušenje da to nosi na nečista mjesta i mjesta na kojima obavlja prirodnu nuždu a što je vjerom zabranjeno.

Druga vrsta hamajlija: hamajlije mimo Kur'ana koje se kače na osobe kao što su prošiveni predmeti, kosti, končići, papuče, ekseri, predmeti sa imenima džina, šejtana i talismani. Ovo je kategorički zabranjeno. To je širk Allahu, Azze ve Dželle, jer predstavlja vezivanje za nekog drugog mimo Allaha, Njegovih imena, sifata i ajeta. U hadisu se kaže: «Ko se veže za nešto biće prepušten njemu.» Bilježi ga Ahmed i Tirmizi. Tj., Allah, Azze ve Dželle, će ga prepustiti toj stvari za koju se veže i kači. A ko se veže za Allaha, Subhanehu ve Te'ala, i kod njega traži utočište i zaštitu i svoj slučaj prepusti Njemu, Allah, Azze ve Dželle, će mu biti dovoljan. Allah će učiniti da mu bude blizu sve što je daleko i olakšat će mu sve teškoće. Ko se bude vezao i oslanjao na nekoga mimo Allaha, Azze ve Dželle, od hamajlija, stvorenja, raznih lijekova i kaburova, Allah će ga prepustiti tome a to mu ništa neće pomoći, niti mu može pribaviti koristi niti od njih odagnati štetu. Na taj način uništit će svoju akidu i prekinuti vezu sa svojim Gospodarem tako da ga Allah, Subhanehu ve te'ala, napusti.

Obaveza je na muslimanu da čuva svoju akidu od onoga što je može uništiti ili učiniti manjkavom. Otuda musliman ne smije koristiti ono što nije dozvoljeno od raznih lijekova i hamajlija kao što mu nije dozvoljeno da odlazi raznim sumnjivim osobama, varalicama i gatarima koji navodno liječe ljude od pojedinih bolesti. Ovakvi predstavljaju bolest za srce i akidu, a ko se osloni na Allaha, Azze ve Dželle, i od Njega bude tražio pomoć On mu je dovoljan. Zatim neki ljudi na sebe vješaju ove hamajlije a uopšte nisu bolesni od osjetilnih bolesti već je možda umišljen da posjeduje bolest koja se svodi na strah od uroka ili zavisti. Tako ćeš vidjeti da neki od njih te hamajlije vješaju u auto, na jahalici ili na vrata kuće i prodavnice. Sve ovo je posljedica slabosti ispravnog vjerovanja i slabosti oslanjanja na Allaha, Azze ve Dželle. Prava bolest je u stvari nepoznavanje akide koju je obaveza liječiti tako što će čovjek spoznati tevhid i vjerodostojnu akidu.

Saturday, December 25, 2010

Pas je čist u Malikijskom mezhebu

Odabrano mišljenje Ikrime i Malika ibn Enesa, rahimahumullah.

Imam Ševkani navodi u svom izvanrednom djelu: „Nayl Al-Awtaar Sharh Muntaqaa Al-Akhbaar” nakon navođenja hadisa Poslanika , sallallahu alejhi ve sellem od Ebu Hurejre koji kaže da je Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Kad nekom od vas pas loče iz posude, očistit će je tako što će je oprati sedam puta, a prvi put prašinom” (Muslim, Ahmed, Ebu Davud i El-Bejheki)

Kaže Ševkani: I ova predaja dokazuje da je pas nečist („nedžaset“) i ovo je mišljenje džumhura (većine) uleme.Ikrime i Malik, kako se prenosi od njega da je rekao ”Uistinu je on čist („tahir“).Njihov dokaz je Kur’anski ajet u kojem Uzvišeni kaže:

فَكُلُواْ مِمَّا أَمْسَكْنَ عَلَيْكُمْ وَاذْكُرُواْ اسْمَ اللّهِ عَلَيْهِ وَاتَّقُواْ اللّهَ إِنَّ اللّهَ سَرِيعُ الْحِسَابِ
“Jedite ono što vam one uhvate i spomenite Allahovo ime pri tome, i bojte se Allaha, jer Allah, zaista, brzo sviđa račune." (El-Ma’ide,4)

Drugi dokaz im je hadis kojeg bilježi Ebu Dawud od Ibn Omera, radijallahu anhu gdje kaže:”U doba Allahovog poslanika, psi su ulazili, izlazili i mokrili u Mesdžidu i oni (ashabi) nisu polijevali vodu preko toga (t.j. urina).(Bilježi ga i Buharija, 174)


Napomena (Ibn Hadžer kaže da se ovo dešavalo prije nego što su postavljena vrata na Mesdžidu i prije naredbe da se drže čistim.Ipak, ovo je mišljenje Šafija a ne Malikija…) Završen citat iz Nayl Al-Awtaar.

Šafijski sudija i pravnik Kadi as-Safadi kaže : ”Malik kaže da su psi čisti i da ono što poližu nije nečisto ali da se posuda iz koje se nalokao pas treba očistiti kako bi se izbjegla prljavština”.

Sljedeći citati su izjave imama Malika u pogledu psa kao što se prenosi u djelu “Mudawanne” (
مدونة) imama Malika :

“Čovjek može jesti ono što uhvati pas u lovu , kako onda možemo učiniti mekruhom (pokuđenim) ono što popije (ili u šta stavi svoj jezik) (str.116)

Rekao je Imam Malik:”Ako neko želi da uzme abdest vodom iz posude iz koje je pio pas, može to učiniti, uzeti abdest i zatim klanjati." (str.115)

Rekao je imam Malik: “Ako pas stavi svoj jezik u posudu sa mlijekom nema smetnje (la ba’s) ako neko uzme (tj.popije) tog mlijeka”.

Ima još mnogo drugih izjava imama Malika o čistoći psa uključujući prvi tom “Mudawane” (مدونة‎) Odabrana su samo ove kao primjer (Tom 1 izdanje Daar Al Kutub Al-'Ilmiyyah, izdato 2005)

Malikijski pravnik iz Endelusa, Ibn Rušd kaže u svojoj knjizi “Bidayatul-Mujtahid”:
"Malikovo stajalište je da se ono što ostane iza psa treba prosuti a posuda oprati, jer je to vid ibadeta, ali voda iz koje se nalokao pas nije nečista.On nije smatrao, prema poznatom mišljenju od njega, prosipanje drugih stvari mimo vode iz kojih se pas nalokao .Razlog tome prema njemu , kao što smo naveli, je proturječnost u analogiji".

Takođe je vjerovao da ako bi se uzelo razumjevanje iz tradicije da je pas nečist, to bi se suprotstavilo jasnom značenju Knjige odn. Allahovim riječima:فَكُلُواْ مِمَّا أَمْسَكْنَ عَلَيْكُمْ” Jedite ono što vam one uhvate… što bi shodno tome značilo da ako bi pas bio nečist onda bi i plijen postao nečist samim dodirom psećim ustima.Ovakvo shvatanje je potkrijepio i sa samim potrebnim brojem pranja jer broj nije uvjet u pranju nečistih stvari.On smatra da je ovo pranje samo vid ibadeta.Nije se oslanjao na preostale predaje jer su one slabe prema njegovom mišljenju.

Neka se Allah smiluje imamu Maliku i nagradi ga zbog njegovog doprinosa islamskoj nauci,širenju znanja i pojašnjavanju šerijatskih propisa.Amin!

Thursday, December 23, 2010

Dalal - zabluda

Dalal u arapskom jeziku znači skretanje sa pravog puta. Dalal je suprotno od hidajeta-upute. Uzvišeni kaže:

مَنِ اهْتَدَىٰ فَإِنَّمَا يَهْتَدِي لِنَفْسِهِ ۖ وَمَنْ ضَلَّ فَإِنَّمَا يَضِلُّ عَلَيْهَا ۚ وَلَا تَزِرُ وَازِرَةٌ وِزْرَ أُخْرَىٰ
«Onaj koji ide pravim putem, od toga će samo on koristi imati, a onaj ko luta - na svoju štetu luta, i nijedan grješnik neće tuđe grijehe nositi.» (Isra, 15)

Dalal-zabluda može označavati više stvari:

1. Ponekad se pod time misli na kufr (nevjerstvo). Tako Uzvišeni kaže:

وَمَنْ يَكْفُرْ بِاللَّهِ وَمَلَائِكَتِهِ وَكُتُبِهِ وَرُسُلِهِ وَالْيَوْمِ الْآخِرِ فَقَدْ ضَلَّ ضَلَالًا بَعِيدًا
«A onaj ko ne bude vjerovao u Allaha, i u meleke Njegove, i u knjige Njegove, i u poslanike Njegove, i u onaj svijet - daleko je zalutao.» (Nisa, 136)


2. Zatim pod tim se ponekad misli na širk. U tom kontekstu Allah, Azze ve Dželle, kaže:

وَمَنْ يُشْرِكْ بِاللَّهِ فَقَدْ ضَلَّ ضَلَالًا بَعِيدًا
«A daleko je zalutao onaj ko Allahu učini širk.» (Nisa, 116)

3. Ponekad se misli na suprotnu stranu koja je u zabludi ali ne mora značiti da je i u nevjerstvu. Tako se kaže "zalutale sekte" tj., one koje se suprostavljaju ehli sunnetu.

4. Ponekad se pod tim misli na greške. U to spadaju i riječi Musa'a, alejhi selam:

قَالَ فَعَلْتُهَا إِذًا وَأَنَا مِنَ الضَّالِّينَ
„ Ja sam onda ono uradio nehotice" - reče,» (Šuara, 20)

5. Zatim može podrazumjevati zaborav. U tom značenju su riječi Uzvišenog:

أَنْ تَضِلَّ إِحْدَاهُمَا فَتُذَكِّرَ إِحْدَاهُمَا الْأُخْرَىٰ
«ako jedna od njih dvije zaboravi, neka je druga podsjeti» (Bekara, 282)

6. Zatim taj izraz može označavati izgubljenost i odsustvo tako se kaže "dalletul-ibil" tj., izgubljena deva.

Wednesday, December 22, 2010

Vrijednost znanja nad ibadetom

Amr b. Kajs el-Melai kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu tlejhi ve sellem, rekao: "Vrijednost znanja veća je od vrijednosti ibadeta, a stub i vrhunac vjere jeste skromnost“.

Ovdje se misli na dobrovoljni ibadet odn. da je traženje znanja bolje od dobrovoljnog namaza, dobrovoljnog posta i na ovoj činjenici je konsenzus islamskih učenjaka, jer znanje koristi i drugima, dok ibadet koristi samo onome koji ga čini, a Allah najbolje zna.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: "Doista vi živite u vremenu kada je mnogo učenjaka, a malo govornika; malo onih koji traže, a mnogo onih koji daju. U njemu je djelo vrednije od znanja. A doći će vrijeme kada će biti malo učenjaka, a mnogo govornika, malo onih koji daju, a mnogo onih koji traže. Znanje u njemu bit će vrednije od djela. "Ahmed (5/155), Malik (91), Buharija u "Edebul-mufredu" (789).

Abdullah b. Mutarrif b. eš-Šehir rekao je: "Veliki udio u znanju draži mi je od velikog udjela u ibadetu. Da budem izliječen i na tome da zahvalim draže mi je nego da budem iskušan pa da se na tome strpim. Pogledao sam u dobro u kojem nema nimalo zla, pa nisam vidio ništa slično opraštanju i zahvali."

Ishak b. Mensur kaže: "Spomenuo sam Ahmedu b. Hanbelu njegove riječi: 'Obnavljanje znanja u jednom dijelu noći draže mi je nego da taj dio noći provedem u noćnom namazu.' 'Na koje znanje misliš?', upitao sam ga. Rekao je: 'To je znanje koje koristi drugim ljudima u njihovoj vjeri.' 'U abdestu, namazu, postu, hadždžu, razvodu braka i sličnome?', upitao sam ga. Odgovorio je: 'Da.'"



Muhammed b. Muslim b. Šihab ez-Zuhri je rekao: "Uzvišeni Allah nije obožavan ničim boljim od proučavanja vjere." A u drugom predanju: "...znanja."


Ibn Vehb je rekao: "Jedne prilike sjedio sam kod Malika b. Enesa. Nastupilo je vrijeme podne ili ikindija-namaza, a ja sam učio pred njim. Pogledao sam u znanje koje se nalazilo pred njim, a zatim sam pokupio svoje knjige i ustao da klanjam. Malik me upita: 'Šta je to?' 'Ustao sam da klanjam', odgovorih mu. 'Doista je to čudna stvar! Ono zbog čega si ti ustao nije vrednije od onog u čemu si bio, ako njegova namjera bude ispravna', reče mi Malik."

Er-Rebi'a b. Sulejman je rekao: "Čuo sam Šafiju da kaže: 'Traženje znanja je vrednije od dobrovoljnog namaza.'"

Sufjan es-Sevri, rahmetullahi alejhi, rekao je: "Nema vrednijeg djela od traženja znanja, pod uvjetom da je nijjet ispravan."

Sahihu džami‘ bejani el ‘ilmi ve fadlihi - Ibn Abdul-Berr

Sunday, December 19, 2010

Poimanje zalutalih naroda u pogledu tevhida rububijje i odgovor na to

Allah, Azze ve Dželle, je stvorio u fitri-prirodi sklonost ka tevhidu i spoznaji Gospodara kao jedinog Stvoritelja. Kao što kaže Uzvišeni:

فَأَقِمْ وَجْهَكَ لِلدِّينِ حَنِيفًا ۚ فِطْرَتَ اللَّهِ الَّتِي فَطَرَ النَّاسَ عَلَيْهَا ۚ لَا تَبْدِيلَ لِخَلْقِ اللَّهِ ۚ ذَٰلِكَ الدِّينُ الْقَيِّمُ وَلَٰكِنَّ أَكْثَرَ النَّاسِ لَا يَعْلَمُونَ
«Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio, - ne treba da se mijenja Allahova vjera, ali većina ljudi to ne zna» (Rum, 30)

وَإِذْ أَخَذَ رَبُّكَ مِنْ بَنِي آدَمَ مِنْ ظُهُورِهِمْ ذُرِّيَّتَهُمْ وَأَشْهَدَهُمْ عَلَىٰ أَنْفُسِهِمْ أَلَسْتُ بِرَبِّكُمْ ۖ قَالُوا بَلَىٰ ۛ شَهِدْنَا ۛ أَنْ تَقُولُوا يَوْمَ الْقِيَامَةِ إِنَّا كُنَّا عَنْ هَٰذَا غَافِلِينَ
«I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: "Zar Ja nisam Gospodar vaš?"- oni su odgovarali: "Jesi, mi svjedočimo" - i to zato da na sudnjem danu ne reknete: "Mi o ovome ništa nismo znali",» (Earaf, 172)

Potvrđivanje Allahova rububijjeta i okretanje ka Njemu je prirodna urođena stvar kod čovjeka. A širk je nešto strano koje dolazi s vana i uprlja tu prirodu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: «Svako novorođenče se rađa na fitri (ljudskoj prirodi koja vjeruje u jednog boga) pa ga roditelji požidove, pokrste ili učine vatropoklonikom.»(Buharija i Muslim). Kada bi čovjek bio ostavljen na svojoj prirodi u kojoj je stvoren on bi se okrenuo ka tevhidu i da'vi poslanika zbog koje su slati poslanici i spuštane knjige i na koju ukazuju kosmički dokazi. Međutim neispravan odgoj i nevjerničko okruženje mjenja i usmjerava novorođenče. Tako da djeca slijede svoje roditelje u zabludi i krivom putu. Allah, Azze ve Dželle, u hadisi kudsiju kaže: «Ja sam ljude stvorio kao hanefije (na tevhidu) pa su ih šejtani zaveli.» Bilježi ga Ahmed i Muslim. To jest, pa ih je naveo da obožavaju kipove i da ih uzmu za gospodare mimo Allaha tako da su pali u zabludu i postali izgubljeni te su se razjedinili pa je svaka grupa sebi uzela Gospodara kojeg obožava mimo one druge. Pošto su ostavili istinskog Gospodara onda su pali u kušnju da uzmu razna lažna božanstva. O tome Uzvišeni kaže:

فَذَٰلِكُمُ اللَّهُ رَبُّكُمُ الْحَقُّ ۖ فَمَاذَا بَعْدَ الْحَقِّ إِلَّا الضَّلَالُ ۖ فَأَنَّىٰ تُصْرَفُونَ
«To vam je Allah, Gospodar vaš istinski! Zar poslije istine ima išta osim zablude? Pa kuda se onda odmećete?» (Junus, 32)


Zabluda nema granica i kraja, i ona je neizbježna za svakog ko se okrene od istinskog gospodara. Allah, Azze ve Dželle, kaže:

إِنِ الْحُكْمُ إِلَّا لِلَّهِ ۚ أَمَرَ أَلَّا تَعْبُدُوا إِلَّا إِيَّاهُ ۚ ذَٰلِكَ الدِّينُ الْقَيِّمُ وَلَٰكِنَّ أَكْثَرَ النَّاسِ لَا يَعْلَمُونَ
«Sud pripada jedino Allahu, a On je naredio da ibadet činite samo Njemu .To je jedino prava vjera, ali većina ljudi ne zna.» (Jusuf, 40)

Širk u rububijjetu u smislu da neko tvrdi postojanje dva ista stvoritelja sa istim svojstvima je nemoguć. Neki od mušrika vjeruju da njihova božanstva posjeduju neke moći u upravljanju svemirom. Šejtan se njima poigrava u pogledu obožavanja tih božanstava. Poigrava se sa svakim narodom shodno njihovoj pameti. Tako neke skupine poziva da obožavaju kipove iz sjećanja na mrtve čije su kipove napravili kao što je slučaj sa Nuhovim narodom. Neki su pravili kipove u liku zvijezda za koje misle da djeluju na svijet. Zato su zbog njih pravili tornjeve i bogomolje. Razilazili su se u pogledu obožavanja nebeskih tijela. Tako su neki obožavali sunce, drugi mjesec a neki druge zvijezde. Za te potrebe bi pravili tornjeve u ime zvijezda. Svaka zvijezda je imala za sebe toranj kojim su je odlikovali. Neki od njih su obožavali vatru kao što su medžusije. Neki obožavaju kravu kao što je slučaj sa hindusima. Neki obožavaju meleke a neki drveće i kamenje. Neki obožavaju kaburove i turbeta. Sve je ovo iz razloga jer oni vjeruju da ovi posjeduju neka svojstva rububijjeta. Neki od njih misle da ovi kipovi predstavljaju neke stvari od gajba. Ibnul Kajjim kaže: "Pravljenje kipova u osnovi je bilo zbog predstavljanja odsutnog ili nevidljivog božanstva. Tako da bi to svoje božanstvo pravili i predstavljali u vidu njegova lika i oblika kako bi zauzeo mjesto njegovog zamjenika. Jer opšte je poznato da niko pametan ne bi tek tako isklesao kipa od kamena ili drveta svojim rukama a da zatim povjeruje kako je to božanstvo koje treba obožavati." Završen citat.

Isto tako obožavaoci kabura kako prije tako i danas vjeruju da će se mrtvaci dotičnih kaburova za njih zauzimati i biti njihovi posrednici kod Allaha prilikom rješavanja njihovih potreba. Oni kažu:

وَيَعْبُدُونَ مِنْ دُونِ اللَّهِ مَا لَا يَضُرُّهُمْ وَلَا يَنْفَعُهُمْ وَيَقُولُونَ هَٰؤُلَاءِ شُفَعَاؤُنَا عِنْدَ اللَّهِ
«Oni pored Allaha obožavaju (ibadet čine) one koji im ne mogu nauditi niti im mogu kakvu korist pribaviti, i govore: "Ovo su naši zagovornici kod Allaha'.'» (Junus, 18)

Neki mušrici od arapa i kršćana za svoja božanstva smatraju da su Allahovo dijete. Mušrici od arapa su obožavali meleke i smatrali ih božijim kćerima a kršćani obožavaju Mesiha i smatraju ga božijim sinom.

Odgovor na ova neispravna poimanja

Allah, Azze ve Dželle, je odgovorio na sva ova neispravna poimanja i vjerovanja na sljedeći način:

a. ) Obožavaocima kipova je odgovorio:

أَفَرَأَيْتُمُ اللَّاتَ وَالْعُزَّى وَمَنَاةَ الثَّالِثَةَ الْأُخْرَىٰ ٰ
«Šta kažete o Latu i Uzzau i Menatu, trećoj najmanje cijenjenoj?» (Nedžm, 19-20)

Imam Kurtubi kaže da ajet znači: "Šta kažete o ovim božanstvima, da li donose korist ili štetu pa da mogu biti partneri Uzvišenom Allahu? Da li su se mogli odbraniti kada su ih Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi polomili i uništili?" -Uzvišeni kaže:

وَاتْلُ عَلَيْهِمْ نَبَأَ إِبْرَاهِيم إِذْ قَالَ لِأَبِيهِ وَقَوْمِهِ مَا تَعْبُدُونَ قَالُوا نَعْبُدُ أَصْنَامًا فَنَظَلُّ لَهَا عَاكِفِينَ قَالَ هَلْ يَسْمَعُونَكُمْ إِذْ تَدْعُونَ أَوْ يَنْفَعُونَكُمْ أَوْ يَضُرُّونَ قَالُوا بَلْ وَجَدْنَا آبَاءَنَا كَذَٰلِكَ يَفْعَلُونَ
«.. i kaži im vijest o Ibrahimu kada je oca svoga i narod svoj upitao: "Čemu vi to ibadet činite (robujete) ?" - a oni odgovorili: "Ibadet činimo našim kumirima i povazdan im se molimo", - on je rekao: "Da li vas oni čuju kad se molite, ili, da li vam mogu koristiti ili naškoditi?" - "Ne" - odgovoriše, "ali mi smo upamtili pretke naše kako tako postupaju."» (Šuara, 69-74)

Oni su priznali da ti kipovi ne čuju njihove dove, ne koriste i ne štete, oni su ih obožavali zbog slijepog slijeđenja svojih očeva. A taklid-slijepo slijeđenje je neispravan dokaz.

b. ) Obožavaocima zvijezda, sunca i mjeseca je odgovorio na sljedeći način:

وَالشَّمْسَ وَالْقَمَرَ وَالنُّجُومَ مُسَخَّرَاتٍ بِأَمْرِهِ
«.. a Sunce i Mjesec i zvijezde se pokoravaju Njegovoj volji.» (Earaf, 54)

I Njegovim riječima:

لَا تَسْجُدُوا لِلشَّمْسِ وَلَا لِلْقَمَرِ وَاسْجُدُوا لِلَّهِ الَّذِي خَلَقَهُنَّ إِنْ كُنْتُمْ إِيَّاهُ تَعْبُدُونَ
«Ne padajte licem na tle ni pred Suncem ni pred Mjesecom, već padajte licem na tle pred Allahom, koji ih je stvorio, ako želite da samo Njemu jedinom ibadet činite.» (Fussilet, 37)

c.)Onima koji obožavaju Mesiha i meleke smatrajući ih božijom djecom kaže:

مَا اتَّخَذَ اللَّهُ مِنْ وَلَدٍ وَمَا كَانَ مَعَهُ مِنْ إِلَٰهٍ ۚ إِذًا لَذَهَبَ كُلُّ إِلَٰهٍ بِمَا خَلَقَ وَلَعَلَا بَعْضُهُمْ عَلَىٰ بَعْضٍ ۚ سُبْحَانَ اللَّهِ عَمَّا يَصِفُونَ
«Allah nije uzeo Sebi sina, i s Njim nema drugog boga! Inače, svaki bi bog, s onim što je stvorio - radio što bi htio, i jedan drugog bi pobjeđivao. - Hvaljen neka je Allah koji je daleko od onoga što oni iznose;» (Mu'minun, 91)

I riječima:

بَدِيعُ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ ۖ أَنَّىٰ يَكُونُ لَهُ وَلَدٌ وَلَمْ تَكُنْ لَهُ صَاحِبَةٌ ۖ وَخَلَقَ كُلَّ شَيْءٍ ۖ وَهُوَ بِكُلِّ شَيْءٍ عَلِيمٌ
«On je stvoritelj nebesa i Zemlje! Otkud Njemu dijete kad nema žene, On sve stvara, i samo On sve zna.» (Enam, 101)

-I Njegove riječi:

لَمْ يَلِدْ وَلَمْ يُولَد وَلَمْ يَكُنْ لَهُ كُفُوًا أَحَدٌ ْ
«Nije rodio i rođen nije, i niko Mu ravan nije!».(Ihlas, 3-4)

Hasanov ,radijallahu anhu, postupak izmirenja muslimana

Nakon što je ubijen Alija radijallahu anhu, rafidije govore: "Hilafet je oporučio Hasanu." Hasan je hilafet predao Muaviji, pa mu je rečeno: "Onaj ko je ocrnio lica mu' mina."(1) Pa ga je grupa rafidija oslovila kao grješnika, a druga skupina ga je zbog toga protekflrila (proglasila nevjernikom).

Kadija Ebu Bekr, Allah mu se smilovao, kaže: „Tvrdnja rafidija de ja Alija oporučio hilafet Hasanu je netačna. Nije ga oporučio nikome,(2) a tačno je da je došlo do davanja prisege. On je bio preči bej'i od Muavije i mnogih drugih. On je izišao u isti pohod kao što je i njegov otac da pozove buntovničku skupinu (fi'etul-bagije) na pokornost. Sa njim su pregovarali posrednici, da bi se na kraju odrekao hilafeta s ciljem očuvanja muslimanske krvi (3) s jedne strane i da bi se obistinilo obećanje Poslanika melhameta (nadahnuća) s druge strane. Jedne prilike Poslanik, je na minberu izrekao: "Ovaj moj sin je gospodin. Nadam se da će Allah njegovim sebebom izmiriti dvije velike skupine muslimana. ' I zaista se Poslanikovo obećanje obistinilo, a hilafet je pravosnažno prešao u ruke Muavije, radijallahu anhu. Na taj način se obistinila Poslanikova želja.(„El-Avasimminel-Kavasim“-El Kadi Ebu Bekr El-Arabi El-Maliki)

Navedeni hadis bilježi Buharija u svome Sahihu,od Hasana el Basrija od Ebu Bekrete da je vidio Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, na minberu a Hasan b. Alija je bio pored njega kada je to izrekao. Takođe ga bilježi Buharija u poglavlju o vrlinama Hasana i Husejna, knjiga "Vrline ashaba", br 62, pog. 22, 4/216. Pogledaj El-Bidaje ven-Nihaje, 7/17-19 i Ibn Asakira, 4/211-212.


(1) Od osnova rafidijskog vjerovanja, ustvari to je prvi temelj imana kod njih, je ubjeđenje da su Hasan, njegov otac i brat nepogrešivi, kao i deveterica imama iz porodice njegova brata. Vjeruju da Hasan i njegov otac prednjače u nepogrešivosti, a ono što urade ili izgovore je istina. Treba znati da istina nije kontradiktorna. A najvažnije što je uradio Hasan b. Alija je prosljeđivanje svoje prisege vladaru pravovjernih Muaviji, radijallahu anhum. Shodno tome oni su trebali priznati ovu prisegu i vjerovati kako je to dio nepogrešive istine, jer je ona djelo čovjeka koji je po njima nepogrešiv. Međutim, očigledno je da oni niječu i ne priznaju tu prisegu i tako se suprostavljaju svome nepogrešivom imamu. Ova stvar ne izlazi iz okvira dvije mogućnosti. Prva je: ili niječu nepogrešivost svojih dvanaest imama, što bi značilo rušenje njihove vjere jer je akida nepogrešivost imama osnov njihove vjere. Druga mogućnost je da i dalje vjeruju u nepogrešivost Hasana, iz čega proizilazi da je i pomenuta bej'a Muaviji u tom okviru, ali su se oni usprotivili vjeri i svome Imamu zbog njegova postupka u tom pogledu sa kojim je htio da sretne Allaha, dželle še'nuhu. Shodno toj soluciji oni su potonjim generacijama oporučivali nepokornost, što za sobom povlači zaključak da su bili ustrajni u inadu, oholosti i nevjerstvu. Svaka od ove dvije solucije ih podjednako gura na rub propasti, a treća solucija ne postoji.

Oni koji od njih govore: "Hasan je ocrnio lica vjernika sa tagutom " kažemo: "Što se tiče onih koji vjeruju u poslanstvo Hasanovog djeda, sallallahu alejhi ve selleme, oni u ovom pomirenju muslimana i davanju prisege Muaviji vide dokaz poslanstva jer je ovim događajem potvrđeno ono o čemu je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, obavjestio svoga miljenika, prvaka mladića u Džennetu, Hasana. Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, je rekao kako se nada da će njegovim sebebom Allah, dželle še'nuhu, izmiriti dvije velike skupine muslimana. Zato svi oni koje je obradovao Hasanov postupak izmirenja muslimana smatraju da je on ustvari osvijetlio lica mu'mina a ne ocrnio."

(2) Bilježi imam Ahmed u svom Musnedu, 1/130 ili br. 1078, od Veki'a od E'ameša od Salima b. Ebi Dž'ada od Abdullaha b. Sebu'a da je rekao: Čuo sam Aliju, radijallahu anhu, da kaže, prije nego je ubijen, rekli su mu: "Odredi nam halifu." On reče: "Ne. Ostavit ću vas na način kako je to postupio Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme." Rekoše mu: "Šta ćeš na to odgovoriti Gospodaru kada ga susretneš?" Reče:
'Allahu moji ostavio si me među njima koliko si htio, zatim si me uzeo Sebi, a Ti si ostao bditi nad njima. Ako želiš možeš ih popraviti, a ako želiš možeš ih pokvariti." Isto bilježi Ahmed, 1/156 ili br. 1339, od Esveda b. Amira od E'ameša od Seleme b. Kuhejla od Abdullaha b. Sebu'a. Obje predaje imaju tačne senede.

Hafiz Ibn Kesir u knjizi El-Bidaje ven-Nihaje, 5/250-251, bilježi od imama Bejhekija predaju od Husajna b. Abdurrahmana od imama Š'abija od Ebi Vaila, brata Semele Esedija (jedan od prvaka tabi'ina) bi rečeno Aliji: "Zar nam nećeš odrediti halifu?" On reče: "Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, nije odredio halifu pa je ipak imenovan. Ako Allah bude ovim ljudima želio dobro okupit će ih oko najboljeg od njih kao što ih je poslije Poslanikove smrti okupio oko najboljeg od njih." Sened ovog hadisa je dobar.

Ibn Kesir prenosi od imama Bejhekija, 7/323, hadis od Hubejba b. Ebi Sabita Kahilija, Kufija od Sa'lebeta b. Jezida Hamanija (kufljanski šija, Nesai ga je ocjenio vjerodostojnim) da je rečeno Aliji, radijallahu anhu: "Zar nećeš imenovati halifu?" Reče: "Ne, ostavit ću vas onako kako vas je i Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, ostavio." Pogledaj Sunen El-Bejheki el-kubra, 8/149.

(2) Priču o posredovanju između Hasana i Muavije i primirju između njih bilježi imam Buharija u knjizi Sulh, br. 53, pog. 9, 3/169, od Hasana Basrija da je rekao: "Hasan je, tako mi Allaha, krenuo Muaviji sa jedinicama jakim kao planina. Pa je Amr b. As rekao: 'Vidim jedinice koje se ne mogu savladati dok na obje strane ne pogine veliki broj ljudi."Pa mu je Muavija rekao a tako mi Allaha bio je bolji (t.j. Amr)od drugog:"Ako oni pobiju one a oni ove ko će preuzeti brigu o ljudima i ženama?Ko će preuzeti njihova imanja?Pa mu je poslao dvojicu Kurejšija iz Abdušemsa;Abdurrahmana bin Semureta i Abdullaha bin Amira b. Kurejza.On im reče:"Idite tom čovjeku (Hasanu b. Aliji)! Upitajte ga šta želi i razgovarajte sa njim na način koji će ga zadovoljiti. Zamolite ga (tj. postupite kako mislite da je najbolje, vi ste povjerenici.' Pa su otišli do njega, pregovaraše sa njim i zamoliše ga. Hasan b. Alija im reče: 'Ja sam predstavnik Benu Abdul Mutaliba, zadobili smo ovaj imetak. Ovaj ummet zbunjen i okrvavljen (tj. potrebno je mnogo imetka za zadovoljenje njegove krvi).' Rekoše mu on ti predlaže to i to, i moli te. On reče ko mi to garantuje. Odgovoriše mi ćemo se za to pobrinuti. I nije ih ništa upitao a da mi nisu rekli mi ćemo se za to pobrinuti. Zatim je došlo do izmirenja."

Friday, December 17, 2010

Značenje riječi akida

Riječ 'akida' u arapskom jeziku potječe od riječi „el-akd“ a to je čvor ili zavežljaj. Riječ „i'tekade“ znači vjerovati u nešto svojim srcem. Akida je ubjeđenje putem kojeg se ispoljava vjera. Tako se kaže za nekoga da ima akidu hasene - dobru akidu, tj., ima akidu čistu od sumnji. Akida je djelo srca, to je iskreno vjerovanje srca u nešto.

Akida u šerijatskoj terminologiji: To je vjerovanje u Allaha, Azze ve Dželle, Njegove meleke, kitabe, poslanike, Sudnji dan i vjerovanje u određenje ili sudbinu bilo da je dobrlo ili zlo. Pomenute stvari se još nazivaju i ruknovi-temelji imana.

Šerijat se može podijeliti na dva dijela: ubjeđenja i radnje.

Ubjeđenja se ne vežu za način izvedbi radnji. Primjer ubjeđenja je vjerovanje u Allahov, Azze ve Dželle, rububijjet-gospodarstvo, obaveza obožavanja Njega Jedinog i obaveza vjerovanja u ostale ruknove imana. Ubjeđenja se još nazivaju „aslije“ tj., osnovi ili temelji. Što se tiče radnji one se vežu za način izvedbe ili sprovođenja radnji kao što je: namaz, zekat, post, hadž, i drugi praktični propisi. Ovaj dio se naziva „fer'ije“ tj., ogranci jer se gradi na ovim prethodnim bilo da su ispravni ili neispravni. Vjerodostojna (ispravna) akida je osnova na kojoj se gradi čovjekova vjera i uz koju djela bivaju vjerodostojna kao što Uzvišeni kaže:

فَمَنْ كَانَ يَرْجُو لِقَاءَ رَبِّهِ فَلْيَعْمَلْ عَمَلًا صَالِحًا وَلَا يُشْرِكْ بِعِبَادَةِ رَبِّهِ أَحَدًا
«Ko žudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka čini dobra djela i neka, ibadet čineći (robujući) Gospodaru svome, ne pridružuje Njemu nikoga!» (Kehf, 110)


I Njegove, Azze ve Dželle, riječi:

وَلَقَدْ أُوحِيَ إِلَيْكَ وَإِلَى الَّذِينَ مِنْ قَبْلِكَ لَئِنْ أَشْرَكْتَ لَيَحْبَطَنَّ عَمَلُكَ وَلَتَكُونَنَّ مِنَ الْخَاسِرِينَ
«A tebi, i onima prije tebe objavljeno je: Ako bi Allahu širk učinio, tvoja djela bi sigurno propala , a ti bio od izgubljenih.» (Zumer, 65)

I kaže:

فَاعْبُدِ اللَّهَ مُخْلِصًا لَهُ الدِّينَ أَلَا لِلَّهِ الدِّينُ الْخَالِصُ
Zato čini ibadet samo Allahu - iskreno Mu ispovijedajući vjeru! Iskreno ispovjedanje vjere dug je Allahu!» (Zumer, 2-3)

Ovi plemeniti ajeti i drugi koji su objavljeni u tom kontekstu, a oni su mnogobrojni, ukazuju da djela neće biti primljena ako ne budu iskreno učinjena radi Allaha, Azze ve Dželle, bez primjesa širka - pridruživanja Allahu sudruga. Zbog toga su poslanici, alejhim selam, najveću pažnju posvećivali ispravljanju akide kod svojih naroda. Prvo u šta su pozivali bilo je da obožavaju Allaha Jedinog i da se klone obožavanja drugih mimo Njega (da se klone širka).

U tom kontekstu Uzvišeni kaže:

وَلَقَدْ بَعَثْنَا فِي كُلِّ أُمَّةٍ رَسُولًا أَنِ اعْبُدُوا اللَّهَ وَاجْتَنِبُوا الطَّاغُوتَ ۖ فَمِنْهُمْ مَنْ هَدَى اللَّهُ وَمِنْهُمْ مَنْ حَقَّتْ عَلَيْهِ الضَّلَالَةُ ۚ فَسِيرُوا فِي الْأَرْضِ فَانْظُرُوا كَيْفَ كَانَ عَاقِبَةُ الْمُكَذِّبِينَ
Mi smo svakom narodu poslanika poslali: "Allahu ibadet činite (robujte,obožavajte), a taguta se klonite!" I bilo je među njima onih kojima je Allah na pravi put ukazao, a i onih koji su zaslužili da ostanu u zabludi; zato putujte po svijetu da vidite kako su završili oni koji su poslanike u laž utjerivali.» (Nahl, 36)

Svaki poslanik bi prvo svom narodu govorio:

اعْبُدُوا اللَّهَ مَا لَكُمْ مِنْ إِلَٰهٍ غَيْرُهُ
Allahu ibadet činite, vi drugog boga osim Njega nemate!» (E'araf, 59, 65, 73, 85)

Ovo su riječi koje su Nuh, Hud, Salih, Šuajb i drugi poslanici govorili svojim narodima. Nakon što je postao poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je u Mekki ostao trinaest godina pozivajući svoj narod u tevhid i ispravljanje akide jer je to temelj na kojem se gradi vjera. Sve daije-misionari i dobri ljudi su u načinu pozivanja slijedili poslanike pa su prvo otpočinjali sa pozivanjem u tevhid i popravljanjem akide a zatim bi nastavljali sa ostalim naredbama i odredbama vjere.

Thursday, December 16, 2010

Ubistvo Husejna, radijallahu anhu (ehlu-sunnetski opis događaja)

'Shodno predanjima ši'itskog istoričara Luta b. Jahja, Husejnu su među prvima slali pisma sljedeće ličnosti: Selman b. Sadr, Musejeb b. Nedžbe, Rifa'a b. Sedad i Habib b. Muzahir. Pisma su poslali po Abdullahu b. Sebe'(židov)i Hemedaniju i Abdullahu b. Valiju. Pomenuta pisma su stigla do Husejna 10 ramazana, 60 h. g. u Mekki. Dva dana poslije toga su poslali Kajsa b. Mushira Sajdavija i Abdurrahmana b. Abdullaha b. el-Kednija el-Erhebija i Imaru Selulija sa pismom od pedeset i tri stranice. Dva dana poslije toga poslali su mu nova pisma po Ibn Hani'u Sebi'iju i Seidu b. Abdullahu Hanefiju. Imam Taberi je zabilježio sadržaj nekih pisama kao i imena onih koji su ih slali, 6/197.

Uglavnom suština sadržaja tih pisama ogleda se u tome da oni ne žele da klanjaju džumu za svojim emirom Nu'manom b. Beširom, zbog toga pozivaju Husejna da ih on predvodi, pa ako bi došao oni bi odmah protjerali svoga emira u Šam. U nekim (pismima) stoji: "Plodovi su uzreli, pa ako želiš dođi čeka te spremna vojska." Husejn je poslao svoga amidžića Muslima b. Ukajla b. Ebi Taliba da se uvjeri u njihovu iskrenost i slogu, da bi poslije toga i sam lično otišao. Muslim je sa svojom pratnjom zalutao u putu pa su oni oko njega umrli od žeđi. On je potom napisao Husejnu moleći da ga razriješi te dužnosti. On mu je odgovorio: "Bojim se da iza tvoga zahtjeva stoji kukavičluk." Zatim je Muslim produžio dok nije došao do Kufe. U Kufi mu je dvanaest hiljada ljudi dalo prisegu za Husejna. Nu'man b. Bešir, emir Kufe, je primjetio njihove djelatnosti, pa je održao hutbu na kojoj im je zabranio sektašenje i izazivanje nereda. On im je tom prilikom rekao: "Neću se boriti ni protiv koga dok se ne počne boriti protiv mene i ne želim nikoga ni za šta optuživati. Ali ako prekršite datu mi prisegu, znajte da ću se boriti protiv vas sve dok mognem držati sablju u ruci."


Jezid je znao da je Nu'man bio blag i pobožan i da se neće moći suprostaviti pomenutom pokretu. Zato je on pisao Ubejdullahu b. Zijadu, svome namjesniku u Basri, da pod njegovu upravu stavlja i Kufu. Zatim mu je naredio da otiđe u Kufu i da traži Ibn Ukajla, kao što se biserje traži, te da ga uhapsi ili ubije ili protjera. Ubejdullah je za namjesnika Basre postavio svoga brata i uputio se prema Kufi. Po dolasku u Kufu ubrzo je preuzeo stvar u svoje ruke. A što se tiče prisege date Muslimu, njega je iznevjerila skupina od dvanaest hiljada, tako da je ostao usamljen i protjeran, da bi na poslijetku bio ščepan i pogubljen.

U međuvremenu Husejnu je stiglo Muslimovo pismo u kojem se spominje prisega onih dvanaest hiljada na vjernost do smrti. Tako je na kraju sezone hadža i sam krenuo za Kufu. U toj odluci niko ga nije podržavao osim Ibn Zubejra jer je znao da stanovništvo Hidžaza neće krenuti za njim sve dok je Husejn prisutan. Otuda je Husejn bio najveća prepreka za njega. (Pogledaj Taberija, 6/196-197 i 6/216, 217.)

Svi njegovi rođaci, prijatelji i iskreni savjetnici su mu zabranjivali da ide na propast osuđeno putovanje i upozoravaše ga na težinu mogućih posljedica. Među njima se posebno isticao njegov brat Muhamed b. Hanefije. (Pogledaj Taberi, 6/190-191). Zatim amidžić njegova oca, učenjak ummeta, Abdullah b. Abbas. (Pogledaj Taberi, 6/216-217). Zatim Abdullah b. Dža'fer b. Ebi Talib, njegov amidžić, 2/219. Stvar je došla dotle da je Abdullah b. Dža'fer zamolio Jezidovog namjesnika u Mekki, Amru b. Seida b. Asa, da on lično napiše Husejnu pismo u kojem bi mu obećao svoju zaštitu, te da ga podsjeti na dobročinstvo, rodbinske veze i da ga zamoli da se vrati. Namjesnik Mekke je udovoljio ovom zahtjevu i još doda: "Napiši što god želiš ja ću to opečatiti." Tako i bijaše. I uistinu je Abdullah b. Dža'fer otišao sa Jahjom b. Seidom b. Asom, namjesnikovim bratom. Oni su uporno pokušavali da Husejna odvrate od njegova putovanja, ali bezuspješno. Sadržaj pisma namjesnika Mekke naveden je u Taberijinom Tarihu, 6/215-216.

Čini se da pored pomenutih ličnosti nije postojao niko pametniji, utjecajniji i iskreniji u tom pogledu.

Također se prenosi da su ga savjetovale sljedeće ličnosti: Omer b. Abdurrahman b. Haris b. Hišam Mahzumi, Pogledaj Taberi, 6/215-216, Haris b. Halid b. As b. Hišam, 6/216. Čak ga je savjetovao i pjesnik Firzdek. On mu je rekao: "Njihova srca su uz tebe, a sablje su im sa Umejevićima", Taberi, 6/218.

Sve ove aktivnosti nisu urodile plodom da Husejna odvrate od putovanja koje je slutilo na zlo kako za njega tako za islam i ovaj ummet do današnjeg dana pa čak i do Sudnjeg dana. A sve to zahvaljujući njegovoj stranki (šiatihi) koja ga je bodrila s ciljem da izazovu smutnju, raskol i zlo da bi ga na kraju kukavički izdali, prevarili i obmanuli. Oni koju su poslije njih došli nisu se zadovoljili time što su njihovi prethodnici ispleli ovu intrigu Husejnu već su ubacili sumnje u istoriju islama i iskrivili istinu.

Bilježi Taberi da su Husejna, nakon što je izišao iz Mekke sustigli izaslanici namjesnika Mekke, Omera b. Seida, pod vođstvom njegova brata Jahje. Oni ga upitaše: "Gdje ideš", a zatim pošto su dobili odgovor zatražiše da se vrati?! Husejn je odbio da posluša, pa je došlo do manjeg sukoba u kojem su se dvije strane potukle s bičevima. Zajedno sa onim oko njega Husejn je uspio da se odbrani, a zatim je nastavio svoj put. Tada ga zovnu Jahja: "O Husejne, boj se Allaha, ne napuštaj džemat muslimana i ne cjepkaj ovaj ummet." On mu je odgovorio Kur'anskim ajetom: "Meni moja a vama vaša dijela, ja nemam ništa sa onim šta vi radite a ni vi nema te ništa sa onim što ja radim." A zatim je nastavio.
Također bilježi Taberi da je Abdullah b. Džafer, pošto je saznao za Husejnov odlazak, poslao mu pismo po dvojici svojih sinova Avnu i Muhamedu, u kojem stoji: "Kada otvoriš ovo pismo želim da znaš da sam žalostan zbog tvog odlaska kao i zbog mjesta u koje odlaziš za koje se bojim da bi mogao u njemu nastradati i tako iskorijeniti svoju porodicu. Ako ti pogineš ugasit će se zemaljsko svijetlo. Ti si simbol upućenih i znamenje vjernika. Ne žuri sa svojim putovanjem. Ja ću doći za ovim pismom."

Bilježi Ibn Kesir, str. 291-292, da ga je Abdullah b. Omer, nakon što je saznao za njegov odlazak u Irak, a bio je u Mekki, sustigao na razdaljini od tri dana jahanja a zatim ga upita: "Gdje si krenuo?" "U Irak", reče. "Ovo su njihova pisma i bej'a koju su mi dali." Na to mu Ibn Omer reče: "Ispričat ću ti jedan hadis: Džibril je došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve selleme, pa mu je dao da bira između dunjaluka i Ahireta. On je izabrao Ahiret. Ti si dio Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, i to nikada niko više neće biti." "Allah je taj dio ostavio na najboljem od vas." Pa je odbio da se vrati. On ga je tada zagrlio i reče: "Neka te Allah sačuva od pogibije."
Također se prenosi da je Seid Hudrij došao kod Husejna i rekao: "Došao sam ti kao savjetnik i susosjećam sa tobom. Čuo sam da su ti ljudi iz Kufe od vaše stranke pisali i da te pozivaju da im dođeš. Nemoj ići! Čuo sam tvoga oca u Kufi kada je rekao: 'Tako mi Allaha, dosadili su mi i omrzli a i ja sam njima dosadio i omrzao, nikada neće ispuniti svoje dužnosti. Od njih će se spasiti samo onaj koga promaši strijela. Tako mi Allaha, oni nemaju odlučnosti ni nijeta da ustraju u ovoj stvari niti da se bore.'" Pogledaj El-Bidaje ven-Nihaje.

Spominje Ibn Kesir da je Jezid b. Muavija poslao pismo Abdullahu b. Abbasu u kojem traži od njega da spreči Husejnov odlazak. Između ostalog on kaže: "Mislim da su mu došli ljudi sa istoka i ponudili hilafet. Ti ih dobro poznaješ i imaš iskustva sa njima. Ako to uradi napravit će raskol. Ti si ugledan u svojoj porodici i onaj do čijeg se mišljenja drži, zato mu zabrani da pravi raskol." I zaista je Ibn Abbas došao kod Husejna i dugo razgovarao sa njime. On mu je tom prilikom rekao: "Zaklinjem te Allahom da to ne činiš, bojim se da ćeš upasti u neprilike i umrijeti, zato ne idi u Irak. A ako već moraš onda bar sačekaj dok se završe obredi hadža i dok se ne susretneš sa ljudima i vidiš kako se stvari odvijaju pa onda konačno odluči." On je to odbio. El-Bidaje ven-Nihaje, str. 161-163.

Također bilježi Taberi da je Husejna susreo jedan od Ikrimetovih sinova dok je boravio u Batnul-Kasbeh, pa ga je upitao kuda ide, na što mu je ovaj sve ispričao. On mu reče: "Zaklinjem te Allahom da ne ideš jer nećeš zateći osim jezike i oštre sablje. Da su ti oni koji traže da im dođeš obezbjedili put i poštedjeli te borbe to bi nešto i značilo." Husejn mu na to reče: "O Abdullahu, jasno mi je šta želiš reći, međutim niko ne može promjeniti Allahovu odredbu", zatim je otišao. Husejn je nastavio putovanje sve dok mu nije doprla vijest o Muslimovoj smrti, te da su se njegove pristalice raspršile.

Bilježi Taberi da je Muslim b. Ukajl, nakon što su mu uzeli sablju, gađali ga kamenjem i pošto se predao, rekao: "Ovo je početak izdaje", zatim je zaplakao. U njegovoj blizini je bio Amr b. Ubejdullah b. Abbas pa mu reče: "Ko traži ono što si ti tražio pa ga snađe ono što je tebe snašlo ne treba da plače." On mu na to reče: "Tako mi Allaha, ne plačem zbog sebe i uopšte ne poklanjam pažnju tome što ću ja umrijeti već plačem zbog onih koji dolaze, plačem zbog Husejna i njegove porodice." On se zatim okrenu prema Muhamedu b. Eš'asu, pa mu reče: "O Allahov robe, tako mi Allaha, neka te ne zavaravaju puste želje! Da li možeš poslati nekog svoga čovjeka da ispred mene obavjesti Husejna. Ja ne znam da li je on već krenuo sa svojom porodicom, pa da ga obavjesti da je Muslim zarobljen i da će do mraka biti pogubljen i neka mu rekne da se vrati sa svojom porodicom i neka ga ne obmanjuju Kufljani. Oni su bili na strani tvoga oca koji je želio da ga smrt ili ubistvo rastavi od njih. Neka mu rekne da su mene izdali i slagali, izdat će i tebe. Reci mu da lažac nema časti." Ovaj mu je obećao da će dostaviti poruku. On je poslije poslao izaslanika koji je susreo Husejna i prenio mu Muslimovu poruku. On mu reče: "Što bude određeno to će se i desiti", zatim je nastavio putovanje, a bio je u mogućnosti da se vrati, 4/278-281.

Taberi je, također, zabilježio, 4/292-294, da je Husejn nakon što se uvjerio u Muslimovu smrt, kao i izdaju Iračana rekao članovima svoje porodice, kao i onima koji su bili sa njim na putovanju: "Naša stranka nas je napustila, ko od vas želi da se vrati neka se vrati." Pa je se većina svijeta razišla i nisu sa njim ostali osim njegovi sinovi, rođaci i nekoliko iskrenih štićenika, čiji ukupan broj nije prelazio stotinu.

Prenosi Mes'udi da je Ubejdullah b. Zijad rekao Husejnovom ubici: "On je i po ocu i po majci bio najbolji čovjek i najbolji rob, zašto si ga ubio?" Zatim je naredio da ga pogube. (Pogledaj Murudž ez-zeheb, 3/141).

Bilježi Taberi sadržaj Jezidovog pisma upućenog Ubejdullahu b. Zijadu po pitanju Husejna u kojem mu oporučuje: "Nemoj da mi se vratiš sa rezultatom koji ne volim. Saznao sam da je Husejn krenuo prema Iraku, Pripremi špijune i oružje, budi oprezan, ne prepuštaj ništa slučaju, uhapsi onog u koga sumnjaš i ne ubijaj osim onoga ko se bude borio protiv tebe." (Taberi, 4/282-286).

Bilježi Ibn Kesir da je Mervan b. Hakem u momentu Husejnova odlaska za Irak napisao Ubejdullahu b. Zijadu: "Husejn je krenuo prema tebi. Znaj da je on Fatimin sin, a da je Fatima kćer Božijeg Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme. Tako mi Allaha, niko od muslimana nam nije draži od Husejna. Dobro se čuvaj da uradiš stvar koje se neće moći nikako popraviti, i koju niko od običnog svijeta neće zaboraviti i koju će spominjati dok je dunjaluka."

Muavija je lično oporučio svojim namjesnicim i svome sinu Jezidu da lijepo postupaju sa Husejnom.

Jezidova tuga zbog Husejnove pogibije i postupanje sa njegovom porodicom

Prenosi se da je Jezid zaplakao kada mu je donesena Husejnova glava. Njenom donosiocu on reče: "Želio sam da mi ispoljite pokornost bez ubijanja Husejna, neka Allah proklete Ubejdullaha b. Zijada. Tako mi Allaha, da sam se ja sa njim susreo oprostio bih mu. Neka se Allah smiluje Husejnu." Zatim nastavi: "O Husejne, tako mi Allaha, da sam te ja susreo ne bih te ubio." Potom je zovnuo malog Aliju, Husejnova sina, i njegove žene, pa su uvedeni kod njega gdje su bili i uglednici Šama. Zatim se obrati Aliji: "Tvoj otac je prekinuo rodbinsku vezu, zanemario moje pravo i pokušao mi preoteti vlast. Allah je dao da se desi ono što si vidio." Zatim je naredio da se smjeste u njegovu kuću i da se snabdiju svime što im je potrebno. Poslije toga Jezid nije ni doručkovao ni večerao a da Alija nije bio u njegovu društvu. Nakon izvjesnog vremena on naredi Numanu b. Beširu da ih snabdije svim potrebštinama za put, te da im odredi dostojnu pratnju i uputi ih za Medinu.

Kada su htjeli da krenu Jezid zovnu Aliju, isprati ga i reče mu: "Allah te prokleo Ibn Merdžane, tako mi Allaha, da sam ga ja susreo udovoljio bih na svaki njegov zahtjev i trudio bih se svim silama da ga ne ubiju pa makar na tom putu izgubio nekog od svojih sinova. Međutim Allah je odredio da se desi to što se desilo. Piši mi ako budeš imao bilo kakvu potrebu."

Bilježi Ibn Kutejbe kada su Jezidu donijeli Husejnovu glavu, toliko je plakao da umalo nije izdahnuo. Sa njim su plakali i prisutni Šamljani tako da se mogao čuti povišen glas plača.
Bilježi Ibn Mesudi da je Ibn Zijad rekao Husejnovom ubici: "On je i po ocu i po majci najbolji čovjek i najbolji Allahov rob, zašto si ga ubio?" Zatim je naredio da mu se odsječe glava. (Pogledaj Murudžuz-zeheb, 3/141)

Spominje Taberi nakon što je do Ibn Zijada u večer dovedena Husejnova porodica on naredi da im se pripremi stan, opskrba i odjeća, a zatim ih uputi Jezidu.

Profesor Derveze, 8/384, kaže: Predaje koje govore o lijepom odnosu Ibn Zijada, a zatim i Jezida prema Husejnovom sinu, kćerima i ženama, o Jezidovom ustezanju od ubistva, plaču za njim i druženje njegove porodice sa Husejnovom porodicom su tačnije od predaja koje govore da su grubo i hladnokrvno postupili prema njima. U prilog tome ide i činjenica da uopšte nije došlo do žešćeg sukoba koji bi uzrokovao osvetu i ugrozio čast i živote djece i žena. To što se desilo bilo je nenamjerno i protiv njihove volje. U prilog tome mogu se navesti predaje koje bilježi Taberi i Ibn Kutejbe, a koje govore o međusobnom dopisivanju Jezida i Husejnova sina. Tome se može još dodati činjenica da u medinskoj revoluciji protiv Jezidove vlasti nije učestvovao Alija niti neko od njegovih rođaka. Jezid je oporučio svome vojskovođi da mu po ulasku u Medinu ukaže počast, da ga obavjesti da je od njega primio pismo te da su ga pokvarenjaci zabavili od njega, što je ovaj i učinio te mu je predao Jezidovo pismo. Pogledaj Tarih od Taberija, 4/379, i El-Imametu ves-sijase, 1/200.

Pa šta na kraju reći ako se ove predaje usporede sa predajama lažova koji spominju da je vrijeđan Ehlul-bejt i da su vođeni na devama bez povodaca nakon Husejnova šehadeta?! Nema sumnje da su to očite laži. Muhamedov ummet nikada nije ohalalio psovanje i vrijeđanje Hašimija. Protiv Husejna su se borili iz straha da im ne sruši vlast. Pošto je preselio time je afera i okončana, a njegova porodica otpremljena za Medinu. Rafidije zaboravljaju kako je došlo do takvog završetka. Nema sumnje da je Husejnovo ubistvo veliki grijeh i da njegov ubica, ali i svako ko je time zadovoljan, zaslužuje kaznu. Međutim, njegovo ubistvo nije manji grijeh od ubistva njegova oca niti čovjeka njegove sestre, Omera radijallahu anhu, niti ubistvo čovjeka njegove tetke Osmana ,radijallahu anhu. Zanimljivo da su ovi isti munafici iz Kufe ciljano pozvali Husejna da mu daju bej'u da bi ga potom napustili i uskratili mu pomoć. Oni su prouzrokovali njegovo ubistvo a zatim su izašli da ga navodno oplakuju.

Alu-bejt okrivljuje šije

Autor Et-Tuhfetu isna ašerije kaže: Prenosi veliki ši'itski učenjak ovog vremena Hibetudin Sihristani od Džahiza od Huzejme Esedija da je rekao: "Kada sam došao u Kufu slučajno sam ugledao Aliju b. Husejna kako sa djecom napušta Kerbelu i odlazi Ubejdullahu b. Zijadu. Tog dana sam vidio Kufljanke kako cjepaju džepove oplakujući Husejna. Čuo sam Aliju b. Husejna kako sićušnim glasom govori: 'O Kufljani, kako to da nas oplakujete a vi ste nas ubili!'

Vidio sam Zejneb bint Alij, radijallahu anha, a tako mi Allaha nije bilo boljeg govornika, kako kaže: 'O Kufljani, vi ste ološ i izdajice, vaš primjer je kao primjer one koja je rasplela svoju pređu nakon što je bila čvrsto ispletena. Vi ste oholi i mrzovoljni, uzrokujete proljevanje krvi i namigujete neprijateljima. Vi ste kao pođubrena njiva ili kao srebro u grobu. Kakvo ste samo zlo pripremili sebi. Neka se Allah rasrdi na vas i da vječno budete kažnjeni. Zar plačete? Tako mi Allaha plačite i treba da plačete. Puno plačite a malo se smijte, spasili ste se a ponijeli ste ljagu i sramotu koju nikada nećete sprati. "'

Da li je Jezid odgovoran za Husejnovo ubistvo?

Istoričar Derveze veli: Iz prethodno navedenog možemo zaključiti sljedeće: "Ne postoji opravdan razlog zbog kojeg bi Husejnovo ubistvo pripisali Jezidu. On nije naredio da mu se oružano suprostave, a pogotovo ne da ga ubiju. Ono što je Jezid naredio je da se okruži i da se ne bore protiv njega osim u slučaju da on započne borbu. Isto ovo bi se moglo reći i za Ubejdullaha b. Zijada. On je naredio svojim vojnicima da ga okruže, te da mu ga dovedu kako bi mu pružio ruku ili da se obaveže na prisegu Jezidu, čija je bej'a šerijatski punovažna. Ovako nešto se ne bi moglo pripisati čak ni vojskovođama pod čijom komandom je došlo do okršaja. Naprotiv, oni su svim srcem želili da ih Allah poštedi iskušenja borbe protiv Husejna, a kamoli da ga ubiju. Uložili su maksimalan trud da ga odobrovolje da se pokori Jezidu i da mu da bej'u. Pošto je Husejn odbio da se preda i da prihvati ono što su prihvatili i ostali muslimani, i pošto se silom suprostavio onda je borba protiv njega šerijatski i politički gledano bila dozvoljena." (Profesor Derveze, 8/383-384)
Neko bi mogao reći zar nije bila obaveza da Jezid i Ibn Zijad prime jedan od tri pravedna Husejnova uslova koje im je uslovio. Ti uslovi su: Prvo da se vrati odakle je i došao. Drugo da lično otiđe do Jezida. I treće da se priključi nekoj od vojnih postaja. Neki tvrde da predaje koje govore o ovim šartovima uopšte nisu tačne.

Bilježi Taberi predaju od Sema'na da je rekao: "Bio sam uz Husejna kada je napustio Medinu i otišao za Mekku, zatim kada se iz Mekke zaputio za Irak i nisam ga napuštao sve dok nije poginuo. Nikome ništa nije rekao u Medini, Mekki, u toku putovanja niti u logoru sve do dana pogibije a da to nisam čuo. Tako mi Allaha, nije im nudio ono što svijet govorka. Također im nije ponudio, kao što to svijet misli, da otiđe kod Jezida b. Muavije i da mu položi prisegu niti da se priključi nekoj vojnoj postaji muslimana. On je tom prilikom rekao: 'Pustite me da prošetam zamaljskim prostranstvom i da razmislim šta da naredim ljudima.'" (Mes'udi, str. 313).

Ovaj Husejnov zahtjev ne bi prihvatio niko ko se i najmanje razumije u politiku iz straha da ne podstakne svoje pristaše po pokrajinama na novi val pobuna i nereda. Međutim mišljenja smo da je u datoj situaciji najbolje rješenje bilo da su Ubejdullaha b. Zijad i njegovi ljudi opkolili Husejna i njegovu delegaciju i tako ih zadržali, a da su im dostavili sve potrebštine do vremena uspostave primirja i smirivanja situacije. To je bilo moguće izvesti jer su bili malobrojni, naime, njihov broj nije prelazio stotinu. Na taj način bi izbjegli borbu. Također su mogli pokušati na razne načine da ih razoružaju, međutim Allahova odredba je morala da se realizuje. Na kraju kažemo mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo. Molimo Allaha da uputi one koji svake godine oživljavaju uspomene na ovaj nemili događaj. Oni time uništavaju sebe na dunjaluku prije Ahireta a da to i ne osjećaju, pogotovo ako se zna da su Emevije davno nestali.

Na kraju ovog opasnog poglavlja navest ćemo riječi istoričara Izeta Derveza, 8/386, nakon što smo već citirali neke njegove stavke: Allaha pozivamo za svjedoka da ono što sam pisao nisam pisao iz pristrasnosti i mržnje prema Husejnu i Alu-Bejtu, naprotiv mi ih visoko poštujemo i cijenimo i volimo zbog njihove plemenite veze sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve selleme. Kao istoričari mi na osnovu onoga što smo uvidjeli nismo mogli pisati drugačije. Jer ono što smo spomenuli je plod predaja koje ove događaje tretiraju pravedno, logički, razumljivo i duševno nas smiruju.

Nisam ja jedini koji je došao do ovih zaključaka shodno pomenutim predajama. Mnogo je onih koji se slažu sa nama. U stvari sa nama se po ovom pitanju slaže svaki pravednik, onaj ko nije pristrasan i ko teži istini, pa makar pripadao različitim muslimanskim grupacijama.

Po ovom pitanju navest ćemo još mišljenje od velikog imama, Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao. Nakon što je naveo predaje u kojima su savjeti Husejnu da ne ide na put zbog opasnosti koje to putovanje povlači kao i mogućnosti pogibije, on kaže:

"Nije bilo koristi od tog izlaska, niti ovosvjetske niti onosvjetske. Njegovo putovanje i ubistvo je izazvalo nered koji se ne bi desio da je ostao. To što je namjeravao pribaviti korist i odagnati zlo nije postigao, naprotiv njegovim izlaskom i ubistvom zlo se uveliko povećalo a dobro smanjilo. I ne samo to, već se može reći da su ti događaji postali uzrokom velikog zla. Husejnovo ubistvo je najavilo sigurnu smutnju i nered." (Pogledaj Munteka min Minhadžis-sunne, str. 287-288).

Wednesday, December 15, 2010

0 vrijednosti ehlu bejta i obaveze prema njima i šta je obaveza prema njima i zabranjeno od pretjerivanja

Ehlu bejt je Muhammedova, sallallahu alejhi ve sellem, porodica kojima je zabranjena sadaka. Među njih spadaju; Alijina porodica, Džaferova porodica, Ukajlova i Abbasova porodica, sinovi Harisa ibn Abdul-Mutalliba, Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, žene i njegove kćeri zbog riječi Uzvišenog:
إِنَّمَا يُرِيدُ اللَّهُ لِيُذْهِبَ عَنْكُمُ الرِّجْسَ أَهْلَ الْبَيْتِ وَيُطَهِّرَكُمْ تَطْهِيرًا
«Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno očisti.» (Ahzab, 33)
Imam ibn Kesir, Allah mu se smilovao, kaže: «Onaj ko dobro prouči Kur'an ne sumnja da Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, žene ulaze u značenje riječi Uzvišenog: «Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno očisti.» Kontekst Kur'anskog kazivanja ukazuje na njih. Zbog toga u sljedećem ajetu poslije pomenutog kaže:«I pamtite Allahove ajete i mudrost, koja se kazuje u domovima vašim» Tj., radite po onome što Allah, Azze ve Dželle, objavljuje svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u svojim kućama od Kur'ana i sunneta. Ovo mišljenje zastupa Katade i drugi. Tj., spomenite ovu blagodat s kojom ste posebno odlikovane između ostalog svijeta, tj., da objava silazi u vašim kućama mimo ostalog svijeta. Aiša je siddika-iskrena, kćer Es-Siddika-iskrenog i najpreča je u pogledu ove blagodati. Na nju se pogotovo odnosi ova Allahova milost jer Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nije silazila objava dok je bio u postelji drugih žena mimo nje kao što je na to ukazao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Neki učenjaci kažu da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije oženio djevojku mimo nje i da sa njom prije nije uživao ni jedan čovjek pa zbog toga dolikuje da ona jedino bude odlikovana ovom počasti i visokim stepenom mimo ostalih njegovih, sallallahu alejhi ve sellem, žena. Ako se njegove žene smatraju od ehlu bejta-njegove porodice onda je njegova porodica preča ovom nazivu.


Ehlu sunnet i džemat vole ehli bejt tj., Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, porodicu, uzimaju ih za prijatelje i čuvaju Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, vasijet u pogledu njih u kojem je na dan Gadir huma rekao: «Opominjem vas Allahom u pogledu moje porodice.« Bilježi ga Muslim.

Ehlu sunnet ih voli i odaje im počasti jer to spada u ljubav prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i odavanje počasti njemu. Za sve to se uslovljava da budu sljedbenici sunneta i ustrajni na vjeri kao što su bili njihovi preci. Abbas i njegovi sinovi, Alija i njegovi sinovi. A što se tiče onih koji se suprostavljaju sunnetu i nisu ustrajni na vjeri nije dozvoljeno sa njima prijateljevati pa makar bili i od ehli bejta.

Stav ehli sunneta prema ehli bejtu je pravedan, vole i prijateljuju one koji su ustrajni na sunnetu i vjeri a odriču se onih koji se suprostavljaju sunnetu i koji su skrenuli sa pravog puta pa makar to bili pripadnici ehli bejta. To što je neko od Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, porodice i njegove familije neće mu ništa koristiti sve dok ne bude praktikovao vjeru i bude ustrajan na njoj.

Prenosi Ebu Hurejre da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustao kada mu je objavljen ajet: «I opominji svoju bližu rodbinu», i rekao: «O skupino Kurejšija, otkupite se, ja vam kod Allaha ništa ne mogu koristiti. O Abbase ibn Abdul-Mutallibe ja ti kod Allaha ništa neću moći pomoći, o Fatima kćeri Muhammedova traži mi šta hoćeš od imetka ja ti kod Allaha ništa neću moći pomoći.» Bilježi ga Buharija.

A u drugom hadisu stoji: «Koga uspore njegova djela neće ga ubrzati njegovo porjeklo.» Bilježi ga Muslim.

Ehlu sunnet i džemat se odriču pravca rafidija koji zastranjuju i pretjeruju u pogledu nekih pripadnika ehli bejta, te im pripisuju bezgrešnost. Odriču se i nasibija koji ispoljavaju neprijateljstvo spram dobrih pripadnika ehli sunneta te ih napadaju. Odriču se novotara koji slijede izmišljotine i pripadnike ehli bejta uzimaju kao posrednike u približavanju Allahu i smatraju ih bogovima mimo Allaha, Azze ve Dželle.

Ehlu sunnet u ovom i drugim poglavljima se drže umjerenosti i pravog puta u kojem nema zanemarivanja niti pretjerivanja, nemarnosti niti zastranjivanja u pogledu ehli bejta i drugih. Istinski sljedbenici ehli bejta koji su ustrajni na vjeri niječu svako zastranjivanje u pogledu njih i odriču se od fanatika. Alija, radijallahu anhu, je spalio u vatri fanatike koji su ga smatrali božanstvom. Ibn Abbas se složio oko ubijanja pomenutih fanatika s tim da je smatrao da ih je trebalo pogubiti sabljom a ne vatrom. Alija, radijallahu anhu, je tražio Abdullaha ibn Sebe'a (začetnika šija) vođu fanatika kako bi ga pogubio ali je on pobjegao i sakrio se.