Stvari koje se vežu za otpadništvo i najbitniji propisi vezani za njega

Još u Vjerovjesnikovo, sallallahu alejhi ve sellem, vrijeme i vrijeme njegovih pravednih halifa, neki od pripadnika islama su otpali od vjere, iako su se okretali kibli i bili u ibadetu, zuhdu i pobožnosti.

Ako je stanje takvo, onda se mora znati da onaj ko se pripisuje islamu, ili čak sunnetu, u ovim vremenima, isto tako može izaći i otpasti od vjere. I to ako učini neku od onih stvari koje kvare šehadet.

Otpadništvo može biti vezano za Allahovo pravo, Njegove knjige, vjerovjesnike, meleke ili Njegove propise, Šerijat, naredbe, zabrane, ono o čemu je obavijestio i slično...

Ako musliman padne u neki od uzroka koji kvare islam, time otpada od islama. Njegovo izgovaranje šehadeta i njegovo pripisivanje vjeri, sa primjenom pojedinih propisa, od njega neće odbiti kufr (nevjerstvo) i otpadništvo, a isto tako i ubistvo nakon poziva na pokajanje.

Onaj ko izgovori šehadet iz običaja u trenutku njegovog otpadništva i kufra, sa njega neće ukloniti kufr u kojem se našao. Sa njega se neće otkloniti propisi koji su se kufrom vezali za njega sve dok se ne vrati kao pokajnik kroz vrata na koja je izašao u kufr.


Korisne riječi o razlozima koji vode u kufr

Od šejha Abdullaha b. Muhammeda b. Abdul-Vehhaba, Allah im se smilovao.

Šejh, nakon što se zahvalio Allahu i donio salavat i selam na Njegovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, kaže:

"A zatim: Ovo su pojašnjenja i riječi koje sam prenio od učenjaka mudžtehida, prijatelja četvorice imama, koji su bili ujedno imami ehli-sunneta i vjere, u smislu pojašnjenja nekih djela i riječi koje vode muslimana u kufr, i koje ga izvode iz vjere, makar izgovarao šehadet i pripisivao se islamu i postupao po nekim vjerskim propisima, i da to neće spriječiti njegovo proglašenje kafirom i njegovo ubistvo i pripajanje murtedima.

Pa kažemo: Što se tiče govora šafija, Ibn-Hadžer u djelu “Prepreke od činjenja velikih grijeha”, kaže: 'Prvi veliki grijeh: Kufr i širk, da nas Allah sačuva od njih. Pošto je kufr najveći grijeh otuda je bilo najpreče da se progovori o njemu i o njegovim propisima. Uzvišeni Allah kaže:

إِنَّ اللَّهَ لَا يَغْفِرُ أَنْ يُشْرَكَ بِهِ وَيَغْفِرُ مَا دُونَ ذَٰلِكَ لِمَنْ يَشَاءُ
"Allah, doista, neće oprostiti da Mu se širk čini, a kome hoće oprostit će sve osim toga." (En-Nisa, 116)'

Zatim u Upozorenjima kaže: 'U njih spada pojašnjenje širka', pa je spomenuo neke od njegovih vrsta, zbog toga što veliki broj ljudi pada u njih i što se pojavljuju na jezicima većine običnih ljudi a oni ne znaju da su takvi. Ako im se pojasni njihovo djelo(tj. širk) da bi ga se klonili, kako njihova (dobra) djela ne bi propala ako to učine, i da ne bi vječno boravili u najvećoj i najgoroj patnji. Spoznaja ovoga je nešto veoma bitno.

Opasnosti otpadništva

Onaj ko počini djelo kufra sva njegova djela su poništena. Na njemu je, po nekim od imama kao što je Ebu-Hanife, dužnost da nadoknadi ono što je od vadžiba. Njegovi prijatelji su se mnogo posvetili govoru o djelima koja vode u kufr, nabrajajući jedan veliki broj njih, prestižući u tome sve ostale imame mezheba. Ovo i pored toga što su govorili da otpadništvo poništava sva djela, ako otpadne od vjere njegova žena se rastavlja od njega. Zbog ove opreznosti oni su proširili spektar djela koja vode u kufr. Tako da je obaveza svakog pojedinca, koji se drži vjere, da spozna ono što su govorili da bi se od toga sačuvao kako ne bi zapao u ta djela i da njegova djela ne bi bila poništena. Na njemu je obaveza da ih nadoknadi, a po ovim imamima od njega se njegova žena mora rastaviti.

Poglavlje: Što se tiče hanefija, u djelu Pojašnjenje haram djela koja su spomenuta u Kur'anu, Poglavlje kufra, što znači prekrivanje i negiranje istine i nijekanje istoga. To je bilo prvo što je spomenuto u Kur'anu od grijeha. Uzvišeni Allah kaže:

إِنَّ الَّذِينَ كَفَرُوا سَوَاءٌ عَلَيْهِمْ أَأَنْذَرْتَهُمْ أَمْ لَمْ تُنْذِرْهُمْ لَا يُؤْمِنُونَ
"Onima koji ne vjeruju, doista je svejedno, opominjao ti njih ili ne opominjao, oni ne vjeruju." (El-Beqara, 6)

Od najvećih među velikim grijesima je kufr, iznad kojeg nema većeg grijeha. Pa kaže:

Vrste kufra:

Znaj da u onome što vodi u kufr postoje vrste. Vrste koje su vezane za Allaha , vrste koje su vezane za Kur'an i ostale objavljene knjige. Vrsta koja je vezana za Muhammeda ,sallallahu alejhi ve sellem i ostale vjerovjesnike, meleke i učenjake i vrsta koja je vezana za propise.

Što se tiče onoga što je vezano za Allaha , ako Mu pripiše ono što Mu ne dolikuje, kao da poistovjeti Allaha sa nekim od Njegovih stvorenja, ili da negira neko od Njegovih svojstava. Ili da tvrdi Allahovo utjelovljenje u stvorenjima ili da podržava teoriju panteizma. Ili da je neko postojao oduvijek sa Allahom. Ili da pored Njega postoji neko ko upravlja samostalno. Ili da je ubijeđen da je Allah tijelo, ili da nastaje, ili da nije živ, ili da tvrdi kako Allah ne zna pojedinosti. Ili da ne vjeruje u neko od Allahovih imena, ili naredbu od naredbi, ili da sumnja u Njegovo obećanje i prijetnju, ili da ih negira, ili da učini sedždu nekom mimo Allaha.

Ili da vrijeđa Allaha , ili da tvrdi da On ima dijete ili drugu. Ili da je rođen od nečega što je od Njega postalo. Ili da ibadet Njemu pripiše nekom od Njegovih stvorenja. Ili da o Allahu izmisli laž, tako što će sam sebi pripisati božanstvenost i poslanstvo. Ili ako negira da je Njegov stvoritelj Njegov Gospodar ili kaže da nema Gospodara. Ili da kaže za neku česticu da je stvorena slučajno i iz nemara ili nešto slično spomenuto što Mu ne dolikuje. Uzvišen je On visoko iznad svega onoga što Mu pripisuju. U svim ovim primjerima će počiniti kufr po konsenzusu, bez razlike da li on to učinio namjerno ili iz šale. Ako ustraje na tome bit će ubijen, a ako se pokaje Allah će mu prihvatiti pokajanje i bit će spašen od ubistva." Kraj njegovog govora doslovce.

Razmisli, Allah ti se smilovao, o njegovom direktnom izjašnjavanju o onome ko počini širk u ibadetu Allahu, da će po konsenzusu počiniti kufr, te da će biti ubijen ako ustraje na tome.

"Poglavlje: Što se tiče govora hanbelija, Imam Ebul-Vefa' b. Akil kaže: Kada su obaveze postale teške džahilima i glupacima, odstupili su od šerijatskih postavki, veličajući ono što su sami podmetnuli za sebe. Tako da su time sebi olakšali stanje, jer u okrilje ovih obaveza nisu dopustili ulazak nikom drugom do sebi. Po meni su oni radi ovakvih postavki kafiri, kao što je veličanje kaburova, obraćanje mrtvima za potrebe, pisanje zapisa a na njima: 'O zaštitnice, učini mi to i to'. Ili bacanje krpica po drveću, slijedeći u tome one koji su obožavali Lata i Uzaa. Kraj njegovog govora.

Razmisli o njegovim riječima: 'Po meni su oni radi ovakvih postavki kafiri'. Kao i to što ih poredi sa onima koji su obožavali Lata i Uzaa.

Šejh Tekkijjuddin u djelu Risale sunnije, kada je spomenuo hadis o haridžijama i njihovom 'izlijetanju' iz vjere, i Vjerovjesnikove naredbe da ih se ubija, kaže: 'Ako je bilo u Vjerovjesnikovo, sallallahu alejhi ve sellem vrijeme i vrijeme njegovih halifa onih koji su se pripisivali islamu, i koji su izlijetali iz njega pored velikog ibadeta, onda se mora znati da onaj ko se u ovom vremenu pripisuje islamu i sunnetu može isto tako izaći iz vjere i to iz različitih razloga, od kojih su: Zastranjivanje koje je Allah pokudio u Svojoj Knjizi, pa kaže:

يَا أَهْلَ الْكِتَابِ لَا تَغْلُوا فِي دِينِكُمْ
"O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u svom vjerovanju." (En-Nisa, 171)

Šejhul-islam, rahimehullahu teala, u govoru o riječima Uzvišenog:

وَمَا أُهِلَّ بِهِ لِغَيْرِ اللَّهِ
"i ono što je prineseno kao žrtva u nečije drugo ime, a ne u Allahovo"(El Beqara, 173)

Kaže: Očito je da se radi o onome što se zakolje u nečije drugo ime mimo Allahovog, bez razlike dal' to rekao ili ne. Zabrana ovoga je gora nego što je zabrana onoga što zakolje samo radi mesa. Ili kaže da je to u ime Mesiha i sl. isto kao što mi zakoljemo nešto u Allahovo ime, ono biva čišće od onoga što smo zaklali samo radi mesa, pa smo rekli: Bismillahi. Obožavanje Allaha sa obavljanjem namaza Njemu, prinošenje žrtve Njemu, je nešto veličanstvenije od spominjanja Njegovog imena na početku naših poslova. A ibadet nekom drugom mimo Allaha je gori kufr od traženja pomoći od nekoga mimo Allaha. Ako bi zaklao nešto u nečije drugo ime, mimo Allahovog, da bi mu se približio time, to meso bi bilo haram, makar kod njegovog klanja rekao: Bismillahi. Isto onako kao što su to činile skupine od munafika ovog ummeta. Dok se od ovih murteda ono što zakolju nikada neće smatrati dopuštenim. Ali se istovremeno u toj žrtvi nalaze dvije vrste zabrane. Isto je ono što se čini u Mekki od klanja u ime džina." Kraj Šejhovog govora, rahimehullah.

Razmisli, Allah ti se smilovao o ovom govoru, i o tome kako jasno kaže: "Time što će zaklati u nečije drugo ime, mimo Allahovog imena, neko od ovog ummeta, on je kafir murted, ono što on zakolje nije dozvoljeno konzumirati zbog toga što se u njegovom klanju nalaze dvije prepreke."

Prvo: Zato što je to žrtva koju je zaklao murted. A ono što zakolje murted nije dozvoljeno konzumirati po konsenzusu.

Drugo: Zbog toga što je to nešto zaklano u nečije drugo ime, mimo Allahovog, a Allah je to zabranio riječima:

قُلْ لَا أَجِدُ فِي مَا أُوحِيَ إِلَيَّ مُحَرَّمًا عَلَىٰ طَاعِمٍ يَطْعَمُهُ إِلَّا أَنْ يَكُونَ مَيْتَةً أَوْ دَمًا مَسْفُوحًا أَوْ لَحْمَ خِنْزِيرٍ فَإِنَّهُ رِجْسٌ أَوْ فِسْقًا أُهِلَّ لِغَيْرِ اللَّهِ بِهِ
"Reci: Ja ne vidim u ovome što mi se objavljuje da je ikome zabranjeno jesti ma šta drugo osim strvi, ili krvi koja istječe, ili svinjskog mesa, to je doista pogano, ili što je kao grijeh zaklano u nečije drugo, a ne u Allahovo ime." (El-En'am, 145)

Razmisli o njegovim riječima: "Isto je ono što se čini u Mekki od klanja u ime džina." Allah najbolje zna.

Propis o onome ko vrijeđa Allahovog poslanika Muhammeda,sallallahu alejhi ve sellem

Šejh, rahimehullah, u djelu “Isukana sablja protiv onoga ko psuje Poslanika”, kaže:

"Imam Ishak b. Rahoja, jedan od imama koji je bio na stupnju Šafije i Ahmeda, kaže: 'Muslimani su se složili, da onaj ko vrijeđa Allaha i Njegovog Poslanika, ili odbaci nešto od onoga što je Allah objavio, da je time počinio kufr, makar potvrdio sve ono što je Allah objavio.'

Muhammed b. Sahnun, jedan od imama i Malikovih prijatelja, kaže: 'Učenjaci su se složili da onaj ko psuje Poslanika je kafir. Njegov propis po imamima je ubistvo, a onaj ko sumnja u njegov kufr počinio je kufr.' Ibnul-Munzir kaže: 'Svi učenjaci su se složili da onaj ko vrijeđa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem mora biti ubijen.'

Imam Ahmed za onoga ko vrijeđa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kaže da mora biti ubijen. Pa mu je rečeno. 'Je li ima o tome hadisa?' Kaže: 'Da. Od njih su hadis o slijepcu koji je ubio ženu, i riječi Ibn-Omera da onaj ko psuje Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, mora biti ubijen.' Omer Ibn Abdul-Aziz kaže: 'Bit će ubijen.' U predaji kod Abdullaha, da mu se neće dati prilika na pokajanje. Halid b. Velid je ubio čovjeka koji je opsovao Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, nedavši mu priliku na pokajanja." Kraj.

Pa, razmisli Allah ti se smilovao, o govoru Ishaka b. Rahoje i njegovom prenošenju konsenzusa o onome ko vrijeđa Allaha ili Njegovog Poslanika, ili ako odbije nešto od onoga što je Allah objavio, da je kafir, makar on potvrđivao sve ono što je objavljeno od Allaha. Ovim će ti postati jasno da onaj ko svojim jezikom vrijeđa Allaha ili vrijeđa Njegovog Poslanika da je on kafir i otpadnik od islama, makar potvrdio sve ono što je objavljeno od Allaha ili da se šali o tome, ne misleći to svojim srcem. Kao što je Šafija rekao: "Onaj ko se izigrava sa nečim od Allahovih ajeta je kjafir, pa šta reći za onog ko se izigrava sa vrijeđanjem Allaha ili Njegova poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?"

Zato je šejh Tekkijjuddin rekao: "Naši prijatelji i drugi kažu da onaj ko psuje Allaha čini kufr, bez obzira da li se šalio ili bio ozbiljan, kao što Uzvišeni kaže:

وَلَئِنْ سَأَلْتَهُمْ لَيَقُولُنَّ إِنَّمَا كُنَّا نَخُوضُ وَنَلْعَبُ ۚ قُلْ أَبِاللَّهِ وَآيَاتِهِ وَرَسُولِهِ كُنْتُمْ تَسْتَهْزِئُونَ
لَا تَعْتَذِرُوا قَدْ كَفَرْتُمْ بَعْدَ إِيمَانِكُمْ
"Reci: 'Zar se niste Allahu i riječima Njegovim i Poslaniku Njegovom rugali?' Ne ispričavajte se! Postali ste nevjernici, nakon svog imana." (Et-Tewba, 65 -66)

I kaže: "Ovo je nešto što je najispravnije i što je potvrđeno". Kraj.

Značenje Ishakovih, rahimehullahu teala, riječi: 'Ili ako odbije nešto što je objavljeno od Allaha', jeste da odbije ili odbaci nešto što je Allah objavio u Svojoj Knjizi ili na jeziku Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od farzova, vadžiba, sunneta ili mustehaba, nakon što je spoznao da je to Allah objavio u Svojoj Knjizi ili da je to naredio Svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ili da je nešto zabranio, pa to odbije nakon toga, on je kafir murted, makar potvrdio sve ono što je Allah objavio u Svojoj Knjizi od Serijata, osim onoga što odbije i negira zbog toga što je suprotno njegovom hiru ili običaju njegovih sunarodnjaka. Ovo je značenje stava učenjaka kada kažu: 'Onaj ko negira ogranak oko kojeg postoji konsenzus čini kufr'. Pa ako negira zabranu upotrebe lijeve ruke kod jela ili zabranu puštanja odjeće ispod članaka, nakon što je saznao da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, to zabranio, on je kafir murted makar bio od najpobožnijih i najsuptilnijih ljudi."

Poglavlje: U djelu El-Ikna‘a i njegovom pojašnjenju kaže: Poglavlje o propisu murteda, a to je onaj ko počini kufr nakon svog islama, govorom, sumnjom ili djelima, makar shvatao, njegovo otpadništvo će biti validno isto kao što mu je bio ispravan islam, ali ne ako je prisiljen. Jer Allah kaže:

إِلَّا مَنْ أُكْرِهَ وَقَلْبُهُ مُطْمَئِنٌّ بِالْإِيمَانِ
"...osim ako na to bude primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri." (En-Nahl, 106)

Makar to činio šaleći se, jer opće značenje Allahovih riječi ukazuje na to:

مَنْ يَرْتَدَّ مِنْكُمْ عَنْ دِينِهِ
"...ako neko od vas od svoje vjere otpadne." (El-Maida, 54)

Takođe su se složili o obavezi ubijanja murteda, onog ko pripiše Allahu širk i počini kufr nakon islama, jer Allah kaže:

إِنَّ اللَّهَ لَا يَغْفِرُ أَنْ يُشْرَكَ بِهِ وَيَغْفِرُ مَا دُونَ ذَٰلِكَ لِمَنْ يَشَاءُ
"Allah, doista, neće oprostiti da Mu se širk čini, a kome hoće oprostit će sve osim toga." (En-Nisa, 116)

Ili ako negira Allahov rububijjet, ili negira svojstvo od Njegovih svojstava, ili da tvrdi kako je Allah Sebi uzeo drugu ili dijete, on time čini kufr. Ili ako sebi pripiše vjerovjesništvo, ili ako povjeruje onome ko za sebe tvrdi da je vjerovjesnik nakon Vjerovjesnika,sallallahu alejhi ve sellem, time čini kufr. Zato što time negira Allahove riječi:

وَلَٰكِنْ رَسُولَ اللَّهِ وَخَاتَمَ النَّبِيِّينَ
"... nego je Allahov poslanik i posljednji vjerovjesnik." (El-Ahzab, 40)

Ili ako negira nekog od vjerovjesnika ili neku od Allahovih knjiga, ili nešto od njih, ili da negira meleke, ili nekog za koga je potvrđeno da je melek, time čini kufr. Zato što negira Kur'an. Ili ako bi negirao proživljenje, počinio bi kufr. Ili ako vrijeđa Allaha ili Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, čini kufr. Ili ako se ismijava sa Allahom ili nečim od Njegovih knjiga ili poslanika, kao što Uzvišeni kaže:

قُلْ أَبِاللَّهِ وَآيَاتِهِ وَرَسُولِهِ كُنْتُمْ تَسْتَهْزِئُونَ
"Reci: 'Zar se niste Allahu i riječima Njegovim i Poslaniku Njegovom rugali?"(Et-Tevvba, 65)

Šejh kaže: "Ako bi mrzio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili da osjeća mržnju prema onome sa čime je došao i oko čega postoji slaganje, ili da između sebe i Allaha uzme posrednike, na njih se oslanja, priziva ih i od njih traži, on po konsenzusu čini kufr. Zato što su to postupci poput onih koje čine idolopoklonici koji su govorili:

مَا نَعْبُدُهُمْ إِلَّا لِيُقَرِّبُونَا إِلَى اللَّهِ زُلْفَىٰ
'Mi ih obožavamo samo zato da bi nas što više Allahu približili.' (Ez-Zumer, 3)

Ili ako učini ili kaže nešto što je očito od ismijavanja vjere, od onoga što je Allah propisao, čini kufr, na što je ukazao prethodni ajet. Ili ako se kod njega primijeti da omalovažava Kur'an, takođe, čini kufr.

Ako bi rekao nešto što će ga izvesti iz islama, kao da kaže: 'Ja sam jevrej ili kršćanin', počinio je kufr. Ili ako se ismijava sa Allahovim obećanjem i prijetnjom, on je kafir. Zbog toga što se na taj način ismijava sa Allahom. Ili ako ne proglasi nevjernicima one koji su uzeli drugu vjeru mimo islama, ili sumnja u njihov kufr," pa sve dok nije rekao: "Onaj ko kaže: 'Meni je Muhammed potreban za očito znanje ali za ono unutarnje nije , ili ako kaže: 'Od evlija ima onih kojima je dopušteno da izađu iz okvira Šerijata, kao što je Hidr mogao da izađe iz okvira Musaovog šerijata', on je kafir.

Onaj ko vrijeđa ashabe, da Allah bude sa njima zadovoljan, ili jednog od njih, i tim uvredama doda to kako je Alija bog, ili kako je Džibril pogriješio, onda nema sumnje da je ta osoba počinila kufr. Čak štaviše, nema sumnje u kufr one osobe koja se sustegne od proglašavanja ovoga nevjernikom. Što se tiče onih koji proklinju (ashabe) i odnose se ružno prema njima, to je stvar neslaganja među učenjacima. Imam Ahmed se sustegao od toga da ih proglasi nevjernicima ili da budu ubijeni." (Ed-Durerus-Senijje, (10/149-239)

"Ko spoji troje upotpunio je iman"

Buhari u svom Sahihu bilježi da je Ammar rekao: "Ko spoji troje upotpunio je iman: da bude pravičan prema sebi, da naziva svijetu selam i da dijeli kada mu je potrebno." (Buhari, 1/77; Abdurrezzak u Musannefu, 19439; Ahmed u El-Imanu)

1. Ove riječi jesu temelji i ogranci svakog dobra, jer pravičnost zahtjeva od čovjeka da izvršava potpuno i savršeno sva Allahova prava, a također i prava ljudi, da ne traži od njih ono što nije njihovo, da ih ne zadužuje iznad njihovih mogućnosti, da se ophodi s njima onako kako bi volio da se oni ophode s njim, da ih oslobodi onog što bi volio da oni njega oslobode, da im presuđuje u njihovu korist ili protiv njih onako kako bi on volio da oni sude njemu ili protiv njega.

Ova pravičnost obuhvata i pravičnost čovjeka prema svojoj duši, tako da joj ne daje ono što joj ne pripada, da je ne prlja raznim prljavštinama, da je ne omalovažava i prezire s grijesima prema Allahu, da je odgaja, jača i uzdiže sa pokornošću i tevhidom prema Allahu, s ljubavi prema Njemu, sa strahom od Njega, s nadom u Njega, s oslanjanjem na Njega, sa kajanjem Njemu, sa preferiranjem Njegova zadovoljstva i ljubavi nad zadovoljstvom i ljubavi prema stvorenjima. Da ne bude neutralna, tj. ni sa stvorenjima niti s Allahom, nego izolovana kao što ju je Allah izolovao. Da u svojoj ljubavi i mržnji, davanju i nedavanju, govoru i šutnji, rađanju i umiranju bude s Allahom, a ne sa sobom. Da ne smatra da ona nema funkcije putem koje treba djelovati, pa da bude od onih koje je Allah osudio i za njih rekao:
يَا قَوْمِ اعْمَلُوا عَلَىٰ مَكَانَتِكُمْ إِنِّي عَامِلٌ
"O narode moj, čini sve što možeš, činit ću i ja... " (El-En'am, 135)


Ibn Kesir u komentaru ovog ajeta kaže: "Ovo je žestoka prijetnja i potvrđen nagovještaj kazne, tj. nastavite ići svojim putem i pravcem ako mislite da ste na pravom putu, a ja ću nastaviti slijediti svoj put i pravac. Isto što se kaže u sljedećim ajetima: 'Reci onima koji ne vjeruju: radite to što radite, a i ja ću raditi što radim, i čekajte a i ja ću čekati.' Zatim je Uzvišeni rekao: 'Saznat ćete kome će pripasti konačni ishod. Zaista nasilnici neće uspjeti.'Tj. da vidimo hoće li pripasti meni ili vama. Allah je potom ispunio obećanja Svom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Dao mu je da oslobodi zemlju, da se domogne šija svojih rivala, dao mu da oslobodi Meku i da pobjedi one od svog naroda koji su ga smatrali lašcem, koji su bili u neprijateljstvu s njim i borili se protiv njega."

-Kako je moguće da bude pravičan prema stvorenjima onaj ko nije pravičan prema Stvoritelju? U jednom hadisu kudsijju Uzvišeni je rekao:"Čovječe, nisi pravičan prema Meni. Moje dobro ti silazi, a zlo tvoje Mi se uzdiže. Koliko ti se preko Svojih blagodati dodvoravam, a Ja sam od tebe potpuno nezavisan, a koliko Me sa svojim grijesima srdiš, a potpuno si ovisan o Meni. Neprestano Mi se plemeniti melek penje s tvojim lošim djelima."
U drugoj predaji stoji:"Čovječe, nisi pravedan prema Meni. Stvorio sam te, a obožavaš drugog, opskrbljujem te, a ti se drugom zahvaljuješ."
2. Širenje selama svijetu involvira u sebi poniznost i aludira da se čovjek ne oholi ni prema kome, nego da iz svoje skromnosti naziva selam i malom i velikom, plemiću i običnom, koga poznaje i koga ne poznaje. Ohol se međutim, ponaša suprotno tome. On iz oholosti i otmjenosti čak i ne odvraća selam svakome ko mu ga nazove, pa kako onda da ga naziva svakom.

3. Dijeliti u siromaštvu može samo onaj koji ima jako pouzdanje u Allaha. Koji vjeruju da će mu Allah nadoknaditi ono što potroši. Takvo djelo može proisteći samo od onoga ko ima čvrsto uvjerenje, ko se oslanja na Allaha, ko je milostiv, ko je skroman na ovom svijetu, ko je darežljiv, ko čvrsto vjeruje u Allahovo obećanje, da će se takvim oprostiti i dati nagrada, i ko smatra lažnim zastrašivanje onoga ko zbog toga prijeti i plaši siromaštvom i koji naređuje nemoral. Neka je Allah na pomoći.

„Blago se usamljenicima“

Od Abdullaha b. Omera, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Blago se usamljenicima“, tri puta. Rekoše: Allahov Poslaniče, a ko su usamljenici? On reče: „Dobri ljudi, rijetki među lošim ljudima, onih koji ih mrze više je od onih koji ih vole.“


Obavijestio nas je Muhammed b. Seid sa svojim lancem prenosilaca od El-Muaferija da je rekao: Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Blago usamljenicima koji se drže Allahove Knjige kada bude poricana i rade po sunnetu kada bude ostavljan.“

Obavijestio nas je Esed sa svojim lancem prenosilaca od Salima b. Abdullaha od njegovog oca da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Islam je počeo usamljen i Sudnji dan neće nastupiti sve dok ne bude usamljen, pa blago usamljenicima kada se ljudi pokvare, i blago usamljenicima kada se ljudi pokvare.“

Obavijestio nas je Esed sa svojim lancem prenosilaca od Abdullaha da je čuo Resulullaha kako kaže: „Islam je počeo usamljen i završit će usamljen kao što je i počeo, pa blago usamljenicima.“ Neko reče: Allahov Poslaniče, a ko su usamljenici? On reče: „Oni koji popravljaju ono što ljudi pokvare (od moga sunneta).“ Ovo je posljednje što je prenio u poglavlju „El-Bide'u vel-havadis“ (novotarije i novonastale stvari) od imama, hafiza, Muhammeda b. Vedaha.


Razmisli, Allah, dželle šanuhu, ti se smilovao, o hadisima koji govore o usamljeništvu, od kojih su neki zbog svog mnoštva i raširenosti u autentičnim zbirkama.

Razmisli o konsenzusu svih učenjaka da se ovo već davno dogodilo, čak je Ibnul-Kajjim, rahimehullah, rekao: „Islam u našem vremenu usamljeniji je, usamljeniji je nego kada se tek pojavio“.

Razmisli o ovome dobro ne bi li se sačuvao od ove velike provalije u koju se strovalila većina ljudi a ona je povođenje za većinom i priklanjanje većem a ostavljanje manjine, a kako je samo malo onih koji su se nje sačuvali, kako ih je malo, kako ih je malo.

Ovo ćemo završiti autentičnim hadisom kojeg bilježi Muslim u svome Sahihu od Abdullaha b. Mesu'da, radijallahu anhu, da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Nijedan vjerovjesnik kojeg je Allah poslao narodima prije mene nije bio a da nije u ummetu imao prisne sljedbenike i drugove koji su uzimali njegovu praksu, vjerovali u njega (u drugom predanju: slijedili njegovu uputu) i praktikovali njegovu praksu, a potom bi poslije njih dolazile generacije koje su govorile ono što nisu radile, radile ono što im nije naređeno, onaj koji se protiv njih bude borio svojom rukom, taj je vjernik, onaj koji se protiv njih bude borio svojim jezikom, taj je vjernik, onaj koji se protiv njih bude borio svojim srcem taj je vjernik, a iza toga nema ništa od vjerovanja ni koliko je zrno gorušice.“
Preuzeto iz djela „Mufidul-mustefid fi kufri tarikit-tevhid“ („Priručnik korisniku o nevjerstvu ostavljača tevhida) šejha Muhammeda b. Abdulvehhaba.

Na putu ka Allahu (Medaridžus-salikin) - Ibn Kajjim El-Dževzije

Ova knjiga je djelo šejhul-islama, onoga koji je objasnio istinu i pomogao vjeru.Ovo je djelo tumača Kur'ana, poznavaoca izvanrednih i vrhunskih disciplina, kojeg je njegov Gospodar nadahnuo da se zalaže za Istinu i Uputu, potpomognut jasnim i blistavim dokazom, Ebu Abdullaha Muhammeda ibn ebu Bekra ibn Ejjuba ibn Sa'da ez-Zer'ija ed-Dimiškija Ibn Kajjima el-Dževzijja.

Medaridžus-salikin se svrstava u najljepše što je Ibnul-Kajjim napisao, a dovoljan je on u prečišćavanju duša, ahlaka i zaogrtanju lijepim ponašanjem koja posjeduju istinske muttekije. Knjiga sama za sebe predstavlja potpun i besprijekoran metod za usavršavanje morala svakog muslimana i njegovo usmjeravanje u pravcu čednosti, darežljivosti i dobročinstva.

Napomena!
Neophodno je obratiti pažnju da je ibn Kajjim spomenuo neke stvari koje su veliki širk u poglavlju na čijem je početku spomenuo mali širk(str.436).To su iskoristili pojedini mušrici pa su šejhu pripisali da je za stvari poput traženja od mrtvih da ispune neke čovjekove potrebe rekao da je mali širk.A onaj ko pogleda govor ibn Kajjima od svog početka do kraja u prvom i u drugom poglavlju vidjeće da je jasan i da ne podliježe tumačenju s više stanovišta.Od tih stanovišta je i to da je prizivanje mrtvih i zavjetovanje njima kako bi se za njega kod Allaha zauzimali veliki širk, zbog čijeg je zabranjivanja Allah poslao Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem. Posljednje što je Ibn Kajjim jasno izjavio na kraju poglavlja jesu njegove riječi :
وما نجا من شرك هذا الشرك الأكبر
„Od ovog velikog širka se sačuvao samo onaj....“

Velikog širka (الشرك الأكبر), što je još dodatni dokaz jer se izraz mali širk (الشرك الأصغر) spominje samo na početku kod navođenja primjera malog širka poput zaklinjanja nečim drugim mimo Allaha a u nastavku se spominje "od vrste širka" (ومن أنواع الشرك). Ovdje je to prevođeno kao „Mali širk je “ tako da stoji „Mali širk je i traženje od mrtvih da ispune neke čovjekove potrebe,traženje pomoći od njih i okretanje njima“, a ustvari treba stajati „Od vrste širka...“ (ومن أنواع الشرك) odn. velikog širka.

Download link: Download
(desni klik "save target as..." ili “save link as...”)
Alternativni download link: Download

ili posjeti

is where my documents live!

Poslanikova praksa vezana za zikr poslije namaza

Šta je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio nakon što bi završio s namazom?

Nakon predavanja selama, tri puta bi izgovorio "estagfirullah" (tražim oprost od Allaha) i rekao bi:
اللَّهُمَّ أَنْتَ السَّلاَمُ، ومنكَ السلاَمُ، تَبَارَكْتَ يَا ذَا الجَلاَلِ وَالإِكْرَامِ
"Allahu moj,Ti si spas i od Tebe dolazi spas! Neka si Slavljen, o Vlasniče uzvišenosti i počasti."

Ostao je okrenut prema kibli samo onoliko koliko je bilo potrebno da se to kaže jer bi požurio da se okrene prema klanjačima. Nekada se okretao nadesno, nekada nalijevo. Ibn Mesud kaže: "Često sam viđao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da se okreće nalijevo", a Enes kaže: "Najčešće sam viđao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da se okreće nadesno." Prvi je u oba Sahiha , drugi je u Muslimovom.

Abdullah ibn Amr kaže: "Vidio sam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da se poslije namaza nekad okreće lijevo a nekad desno."(Ibn Madža,931; Ahmed u Musnedu, 2/174, 190, 215)


Svojim bi se licem okretao prema džematlijama i nije davao prednost niti jednoj niti drugoj strani. Kada bi klanjao sabah-namaz, ostao bi na mjestu klanjanja sve dok ne izađe sunce. (Muslim,670)
Po završetku svakog propisanog namaza govorio bi:

لاَ إله إِلاَّ اللّه وَحْدَه لاَ شَرِيكَ لَهُ،له المُلْكُ وَلَهُ الْحَمْدُ، وهُوَ عَلَى كُلِّ شيء قَدِيرٌ، اللَّهُمَّ لاَ مَانعَ لِمَا أَعْطَيْتَ،وَلا معْطِيَ لِمَا مَنَعْتَ، وَلاَ يَنْفَعُ ذَا الجَدِّ مِنْكَ الجَدُّ
"Nema boga osim Allaha i On suparnika nema. Njegova je vlast i Njemu pripada svaka hvala. On sve može. Allahu moj, niko ne može spriječiti ono što si Ti dao, niti iko može dati onome kome si Ti zabranio da se da, a bogatašu neće kod Allaha njegovo bogatsvo ništa koristiti." (Buhari,2/275, 276; Muslim,593; Ebu Davud,1505)

Takođe je govorio:

لاَ إله إِلا اللَّهُ وَحْدَهُ لا شَرِيكَ لَهُ، لَهُ المُلْكُ وَلهُ الْحَمدُ، وَهوَ عَلَى كُلِّ شَيء قَديرٌ، وَلاَ حَوْلَ وَلا قُوَّةَ إِلاَّ باللَّه، لاَ إلهَ إلاَّ اللَّهُ، وَلا نَعْبُدُ إلاَ إِيَّاهُ، لَهُ النِّعْمَةُ، وَلًهُ الَفَضْلُ، وَلَهُ الثَّنَاءُ الْحَسَنُ، لاَ إله إِلاًّ اللًّهُ، مُخْلصينَ لَهُ الدًّينَ وَلَو كَرِه الْكَافِرُونَ
" Nema boga osim Allaha i on sudruga nema, Njemu pripada vlast i hvala i On sve može, jedino On posjeduje snagu i moć. Nema drugog Boga osim Njega, Samo Njega obožavamo, kod Njega je blagodat i vrijednost i Njemu pripada najljepša zahvala. Samo je On Bog. Mi Mu iskreno vjeru ispovjedamo, bez obzira što to nevjernicima nije drago."

Ebu Davud spominje od Alija ibn EbiTaliba, radijallahu anhu, daje Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što bi predao selam, govorio:

اللَّهُمَّ اغْفرْ لي مَا قَدًّمْتُ، وَمَا أخَّرْت، وَمَا أسْرَرْتُ، وَمَا أعْلَنْتُ، وَمَا أسْرَفتُ، وَمَا أنْتَ أَعْلَمُ به منِّي، أنْتَ المُقَدِّمُ، وَأنْتَ المُؤَخِّرُ، لاَ إلهَ إِلا اْنْتَ
"Allahu moj, oprosti mi ono što sam prije učinio i ono što ću učiniti, ono što sam sakrio i ono što sam obznanio i ono u čemu sam pretjerao i ono što Ti znaš bolje od mene. Ti si onaj koji može da ubrza stvari i da ih odgodi. Nema boga osim Tebe."

Ovo je dio dugog hadisa kojeg prenosi Muslim od Alije, radijallahu anhu, o Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, otpočinjanju namaza i onome što je govorio za vrijeme ruku’a i sedždi.
Kod Muslima postoje dvije verzije ovog hadisa.

Prva, daje Vjerovjenik, sallallahu alejhi ve sellem, ovo učio između tešehhuda i predavanja selama i to je ispravno mišljenje.
Druga, da je to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio nakon selama, a možda i na oba mjesta, a Allah najbolje zna.

Imam Ahmed navodi od Zejda ibn Erkama daje rekao:

اللًّهُمَّ رَبّنَا وَرَبَّ كُلِّ شَيءٍ وَمَلِيكَهُ، أَنا شَهيدٌ أَنّكَ الرَّبُّ وحدك لا شَرِيكَ لَكَ، اللَّهُمَّ رَبَّنَا وَرَبَّ كلِّ شَيءٍ، أَنَا شَهِيدٌ أَنَّ مُحَمَداً عَبْدُكَ وَرسولك اللَّهُمَّ رَبَّنَا وَرَبَّ كُلِّ شَيءٍ، أَنَا شَهِيدٌ أَنَّ العِبَادَ كُلَّهُم إِخْوَةٌ، اللَّهُمَّ رَبَّنَا وَرب كل شَيءٍ، اجْعَلْني مخْلِصاً لَكَ وَأَهْلِي في كلِّ ساعَة مِنَ الدّنْيَا وَالآخِرَةِ يَا ذَا الجلال وَالإِكرَامِ، اسْمَعْ وَاسْتَجِبْ، اللَّهُ أكْبَرُ الأَكبْرُ اللَّهُ نُور السَّمَاواتِ وَالأَرض. الله أَكْبَرُ الأَكْبَرُ، حَسْبِيَ اللَّهُ وَنِعْمَ الْوَكِيلُ، اللَّهُ أَكْبَرُ اللأَكْبَرُ
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je po završetku svakog namaza govorio: „Allahu moj, Gospodaru naš, Gospodaru svega, Posjedniče svega, ja svjedočim da si samo ti Gospodar i da suparnika nemaš. Allahu moj, Gospodaru naš, Gospodaru svega,ja svjedočim da je Muhammed Tvoj rob i Poslanik Tvoj. Gospodaru moj i svega ostalog, svjedočim da su svi Tvoji robovi braća. Gospodaru moj i svega ostalog, učini da ja i moja porodica u svakom času života na dunjaluku i ahiretu iskreno vjeru ispovjedamo, o Veličanstveni, Vlasniče počasti, poslušaj poziv moj i daj odgovor Svoj. Allah je najveći među velikima, Allah je Svjetlo nebesa i Zemlje, Allah je najveći među velikima. Dovoljan mi je Allah i divan li je On Pomagač. Allah je najveći od velikih.'" Prenosi ga Ebu Davud.

Preporučio je svojim sljedbenicima da na kraju svakog namaza kažu 'subhanallah' (slava Allahu) trideset tri puta, el-hamdulillahi' (hvala pripada Allahu) trideset tri puta, 'Allahu ekber' (Allah je najveći) trideset tri puta, i da upotpune stotinu, riječima: "Nema boga osim Allaha i On suparnika nema, Njemu pripada vlast i zahvala i On je kadar sve učiniti."(Muslim,597)

U drugom predanju se navodi da tekbir treba izgovoriti trideset četiri puta kako bi se s njim nadopunila stotina.

U jednom drugom predanju onoga što treba činiti poslije namaza stoji da se treba izgovoriti dvadeset pet puta 'subhanallah', isto toliko 'el-hamdulillah', isto toliko Allahu ekber', te isto toliko puta "Nema boga osim Allaha, On druga nema, Njemu pripada vlast i zahvala svaka i On je kadar sve učiniti."

U jednom drugom stoji: "deset puta 'neka je slavljen Allah', deset puta 'neka je zahvala Allahu i deset puta Allah je najveći.'"

Navodi se i predanje u kojem se kaže: "Jedanaest puta, kao što je to zabilježeno u Muslimovom Sahihu."U nekim drugim predanjima hadisa Ebu Hurejre, kaže se: وَيُسَبِّحُونَ، وَيَحْمَدُونَ، وَيُكَبِّرُونَ دُبُرَ كُلِّ صلاة ثلاثاً وثلاثين "Slave Allaha, zahvaljuju mu i veličaju Ga poslije svakog namaza trideset tri puta, jedanaest puta slava, jedanaest puta zahvala i jedanaest puta veličanje, a sve ukupno trideset tri puta." Ono što se vidi iz ovih predanja je da su to postupci nekih prenosilaca hadisa i njihovo tumačenje, jer se ovom verzijom hadisa: "Slave, hvale i veličaju Allaha na kraju svakog namaza trideset tri puta", želi kazati da slavljenje treba da bude trideset tri puta, hvaljenje trideset tri puta i isto toliko i veličanje, to jest, recite trideset tri puta subhanallah, trideset tri puta el-hamdulillah i trideset tri puta Allahu ekber, s obzirom da je prenosilac hadisa čuo od Ebu Saliha es-Semana, koji ga je tako protumačio i rekao: "Recite subhanallah, el-hamdulillah, Allahu ekber, tako da svaki od njih bude izgovoren trideset tri puta."

Što se tiče broja jedanaest, ne postoji ništa slično tome kod nekog drugog zikra, za razliku od stotine, za koju postoje jednaki primjeri i kod drugih vrsta zikra, isto kao što postoje i za broj deset, kao što stoji u hadiskim zbirkama po imenu Sunnen koje prenosi Ebu Zerr i koji kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

مَنْ قَالَ فِي دُبُرِ صَلاَةِ الْفَجْرِ وَهُوَ ثَانٍ رِجْلَيْهِ قَبْلَ أن يَتكَلَّمَ، لاَ إلهَ إلاَّ اللَّهُ وَحْدَهُ لاَ شَرِيكَ لَهُ، لَهُ المُلْكُ، وَلَهُ الْحَمْدُ يُحيِي وَيُمِيتُ وهو عَلَى كُلِّ شَيءٍ قَدِيرٌ، عَشْرَ مَرَّات، كُتِبَ لَهُ عَشْرُ حَسَنَاتٍ، وَمُحِيَ عَنْهَُ عشر سَيِّئَاتٍ، وَرُفعَ لَهُ عَشْرُ دَرَجَاتٍ، وَكَانَ يَوْمَهُ ذلِكَ كُلَّهُ في حِرْزٍ مِنْ كُلِّ مَكْرُوه وَحُرِسَ مِنَ الشَّيْطَانِ، وَلَمْ يَنْبَغِ لِذَنْبٍ أَنْ يُدْرِكَهُ فِي ذلِكَ الْيَوْم إِلاَّ الشِّرْكَ بالله
"Ko na kraju svakog namaza, prije nego progovori i dok su mu još noge presavijene, izgovori deset puta: “Nema boga osim Allaha, On suparnika nema, i Njemu pripada vlast i zahvala, On život i smrt daje i On je kadar sve učiniti', biće mu upisano deset dobrih djela i izbrisano deset loših djela i biće podignut za deset deredža, i cijeli taj dan biće u zaštiti od svega ružnog i biće zaštićen od šejtana, i samo bi širk (pripisivanje druga Allahu) moglo pokvariti vrijednost tog zikra."Tirimizi ga smatra hasen sahihom.

U Musnedu imama Ahmeda navodi se hadis koji se prenosi od Ummu Seleme da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, poučio svoju kćerku Fatimu, kada je došla da ga pita za slugu, da prije spavanja slavi Allaha trideset tri puta, da mu se zahvali trideset tri puta i da ga veliča trideset tri puta, a kada klanja sabah-namaz da kaže:

لاَ إلهَ إِلاَّ اللَّهُ وَحْدَهُ لاَ شَرِيكَ لَهُ، لَهُ المُلْكُ، وَلَهُ الْحَمْدُ وَهُوَ عَلَى كُلِّ شَيءٍ قَديرٌ
"Nema boga osim Allaha, On suparnika nema, Njemu pripada vlast i zahvala i On je kadar sve učiniti", deset puta i nakon akšam-namaza deset puta.

U Sahihu Ibn Hibbana se navodi hadis kojeg Ebu Ejjub el-Ensari prenosi od Poslanika:

مَنْ قَالَ إِذا أَصْبَحَ: لاَ إلهَ إِلاَّ اللَّهُ وَحْدَهُ لاَ شَرِيكَ لَهُ، لَهُ المُلْكُ وَلَهُ الْحَمْد وَهُوَ عَلَى كُلَ شىء قَدِيرٌ عَشْرَ مَرَّاتٍ، كُتِبَ لَهُ بِهِنَّ عَشرُ حَسَنَاتٍ، وَمُحِيَ عَنْهُ بِهِنَّ عَشْرُ سَيئَاتٍ، وَ لَهُ بهنَّ عَشْرُ دَرَجَاتٍ، وَكُنَّ لَهُ عِدْلَ عَتَاقَةِ أَرْبَع رِقَابٍ، وَكُنَّ لَهُ حَرَساً مِنَ الشيطان حَتَى يُمْسِى، وَمَنْ قَالَهُنَّ إِذَا صَلَّى المَغْرِبَ دُبُرَ صَلاتِهِ فَمِثْلُ ذلِكَ حَتَّى يُصْبِحَ
"Ko kaže kada osvane: 'Nema boga osim Allaha, On suparnika nema, i Njemu pripada vlast i zahvala i On je kadar sve učiniti', deset puta, to će biti razlog da mu se upiše deset dobrih i izbriše deset loših djela, da se podigne za deset deredža, i imaće nagradu kao da je četiri roba oslobodio, te će mu to biti zaštita od šejtana sve dok ne omrkne. A ko to kaže nakon akšam-namaza, imaće istu takvu nagradu sve dok ne osvane."(Ahmed u Musnedu, 5/415)

Govoreći o početku namaza spomenuli smo riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: 'Allah je najveći', deset puta, 'hvala Allahu', deset puta, 'neka je slavljen Allah', deset puta, 'samo je Allah Bog', deset puta, traženje oprosta deset puta. Još je učio: "Allahu moj, oprosti mi, uputi me i opskrbi me", deset puta, "tražim utočište kod Allaha od teškog položaja na Sudnjem danu", deset puta. Sve ovo govori da je broj deset u dovama veoma prisutan, a što se tiče broja jedanaest, on je spomenut samo u nekim već navedenim predanjima od Ebu Hurejre, a Allah najbolje zna.

Ebu Hatim u svome Sahihu spominje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nakon namaza govorio:

اللَّهُمَّ أصْلحْ لِي دِينِي الَّذي جَعَلْتَهُ عِصْمَةَ أَمْرِي، وَأَصْلحْ لي دُنْيايَ،التى جَعَلْتَ فِيهَا مَعَاشِي، اللَّهُمَّ إِنِّي أَعُوذُ بِرضَاكَ مِنْ سَخَطِكَ، وَأَعُوذُ بِعَفْوِكَ من نِقْمَتِكَ، وأَعُوذُ بِكَ مِنْكَ، لاَ مَانعَ لِمَا أَعْطَيْتَ، وَلاَ مُعْطِيَ لِمَا مَنَعْتَ، وَلاَ يَنْفَعُ ذا الجَدِّ مِنْكَ الجَدُّ
"Allahu moj, popravi moju vjeru koju si mi zaštitom učinio i popravi (poboljšaj) dunjaluk moj u kojem si život moj učinio. Allahu moj, tražim utočište u milosti Tvojoj od srdžbe Tvoje. Niko ne može spriječiti ono što si Ti nekom darivao i niko ne može dati ono što sti Ti spriječio da se da, a bogatašu neće kod Allaha njegovo bogatsvo ništa koristiti." (Ibn Hibban,541)

Hakim u svom Mustedreku navodi da je Ebu Ejub rekao: "Nisam klanjao za vašim Vjerovjesnikom a da ga nisam čuo kako nakon namaza kaže:

اللَّهُمَّ اغْفِرْ لِي خطَايَايَ وَذُنُوبِي كُلَّهَا، اللَّهُمَّ أَنْعِمْنِي وَأَحْينِي وَارْزُقنِي، وَاهْدِنِي لِصَالِح الأعْمَالِ والأَخلاَقِ، إِنَّهُ لاَ يَهْدِي لِصَالِحِهَا إِلاَّ أَنْتَ، وَلاَ يَصْرِفُ عَنْ سَيئِهَا إِلاَّ أَنْتَ
Allahu moj, oprosti sve moje greške i grijehove, Allahu moj, obaspi me blagodatima, poživi me i ospkrbi i uputi me da dobra djela činim i lijepo se ophodim jer samo Ti možeš uputiti da se dobra djela čine i odvratiti od ružnih." (Hakim,3/462)

Ibn Hibban u svome Sahihu navodi od Harisa ibn Muslima et-Temimija da je rekao: "Rekao mi je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem:

إِذَا صَلَّيتَ الصُّبْحَ، فَقُلْ قَبْلَ أَنت تتكَلَّم: اللَّهُمَّ أَجِرْني مِنَ النَّارِ سَبْعَ مَرَّاتٍ، فَإِنَّكَ إِنْ مُتَّ مِنْ يَوْمِكَ، كَتَبَ اللَّهُ لَكَ جَواراً مِنَ النَّار، وَإِذَا صَلَيْتَ المَغْرِبَ، فَقُلْ قَبْلَ أَنْ تتكَلَّمَ: اللَّهُمَّ أَجِرْني مِنَ النَّارِ سَبْعَ مَرَّاتٍ فَإِنَّكَ إِنْ مُتَ مِنْ لَيْلَتِكَ كَتَبَ اللَّهُ لَكَ جِوَاراً مِنَ النَّارِ
'Kada klanjaš sabah-namaz, reci, prije nego što progovoriš, sedam puta: 'Allahu moj, zaštiti me od vatre', jer ako umreš u tom danu, Allah će ti dati zaštitu od vatre, a kad klanjaš akšam, prije nego što progovoriš, izgovori sedam puta: 'Allahu moj, zaštiti me od vatre', pa ako u toj noći umreš, Allah će ti dati zaštitu od vatre.'" (Ibn Hibban ,2341; Ebu Davud,5079)

Nesai u Sunenu el-kebiru navodi hadis Ebu Umame koji je rekao: "Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem:

مَنْ قَرَأَ آيَةَ الْكُرْسِي في دُبُرِ كُلِّ صَلاَةٍ مَكْتُوبة، لَم يَمْنعهُ من دُخُولِ الجَنَّةِ إِلاَّ أَنْ يَموتَ
'Ko na kraju svakog propisanog namaza prouči ajetul-kursijj, smrt mu je jedina prepreka za ulazak u Džennet.'"( Ibn Hibban; Munziri u Et-Tergib vet-terhibu, 2/261;Nesai;Taberani)

Ovaj hadis jedino Muhammed ibn Humejr prenosi od Muhammeda ibn Zijada el-Alhamija a on od Ebi Umame, a Nesai ga prenosi od Husejan ibn Bišra, a on od Muhammeda ibn Humejra. Neki hadiski stručnjaci ga ocjenjuju vjerodostojnim pa kažu da je Nesai za Husejna ibn Bišra rekao da nije loš (da je besprijekoran), a na drugom mjestu daje pouzdan. Što se tiče dvojice Muhammeda, na njih se pozivao Buhari, pa su kazali da je hadis po uzoru na njega. Neki opet kažu da je to izmišljeni hadis, a Ebu el-Feredž ibn el-Dževzi ga je u svojoj knjizi uvrstio među izmišljene hadise i dao je primjedbe na Muhammeda ibn Humejra te je rekao da je Ebu Hatim er-Razi rekao da se ne poziva na njega, a Ja'kub ibn Sufjan da nije jak prenosilac.

To su zanijekali neki hafizi hadisa smatrajući Muhammeda pouzdanim prenosiocem te su kazali da mu ne priliči da on prenosi izmišljeni hadis, jer se na njega pozivao najcjenjeniji sakupljač sahih hadisa, a to je Buhari, kao i to da ga je pouzdanim smatrao najžešći kritičar prenosilaca hadisa Jahja ibn Mein, te da ga Taberani, također, prenosi u svom Mu'džemu, od Abdullaha ibn Hasena koji ga prenosi od svog oca, a on od svog djeda koji je rekao: "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:

مَنْ قَرَأَ آيَةَ الْكُرْسِيِّ في دُبُرِ الصَّلاَةِ المَكْتُوبَةِ، كَانَ في ذِمَّةِ اللَّهِ إِلَى الصَّلاَةِ الأُخْرَى
'Ko na kraju propisanih namaza prouči ajetul-kursijj biće pod Allahovom zaštitom sve do sljedećeg namaza.'" Ovaj hadis je, također, prenesen od Ibn Umame, Alije ibn Ebi Taliba, Abdullaha ibn Omera, Mugire ibn Šu'be, Džabira ibn Abdullaha i od Enesa ibn Malika, i u svim predanjima postoji slabost, ali nakon što se spoji jedan s drugim sa razjašnjavanjem svih verzija i razlikama izvora, sve upućuje na to, da za ovaj hadis postoji osnova, te da on nije izmišljen.

Do mene su dospjele riječi našeg šejha, Ebu Abbasa ibn Tejmijje, Allah njegovo lice očistio, da je rekao: "Učio sam je iza svakog namaza." U Ahmedovom Musnedu i nekim sunnenima, od Ukbeta ibn Amira se prenosi daje rekao: "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mi je naredio da nakon svakog namaza proučim El-muavvizat (sure Felek i Nas)." Prenosi ga još Ebu Hatim Ibn Hibban u svome Sahihu, Hakim u Mustedreku, i smatra da je ovaj hadis vjerodostojan po uvjetima koje postavlja Muslim. U predanju Tirimizija stoji: "el-muavizatejn".

U Medžemu‘u Taberanija i Musnedu Ebu Jala el-Mevsilija prenosi se hadis Omera ibn Nebehana, a o njemu je već govoreno, do Džabira koji ga prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem:

ثَلاثٌ مَنْ جَاءَ بِهِنَّ مَعَ الإِيمَانِ، دَخَلَ مِنْ أَيِّ أَبْوَابِ الجَنَّةِ شَاءَ، وَزُوِّجَ مِنَ الحُورِ العِينِ حَيْثُ شَاءَ، مَنْ عَفَا عَنْ قَاتِلِه، وَأَدَّى دَيْناً خَفِيَّاً، وَقَرَأَ في دُبُرِ كُلِّ صَلاَةٍ مَكْتُوبَةٍ عَشْرَ مَرَّاتٍ، قُلْ هُوَ اللَّهُ أَحَدٌ" فقال أبو بَكرٍ رضي اللّه عنه: "أَوْ إِحْدَاهُنَّ يَا رَسُولَ اللَّهِ": قَالَ: "أَوْ إحْدَاهُنَّ
"Ko uz vjerovanje dođe sa tri stvari ući će u Džennet na ona vrata na koja on poželi da uđe i oženiće hurije koje on bude želio. Onaj ko oprosti onome ko ga je ubio, izmiri skriveni dug i ko na kraju svakog propisanog namaza prouči deset puta suru Ihlas", pa je Ebu Bekr upitao "ili jedno od ovoga troga?" Poslanik je potvrdio "ili jedno od ovoga troga."(El-Hejsemi u Medžmeu, 10/102)

Oporučio je Muazu da na kraju svakog namaza kaže:

اللَّهمَّ أَعِنِّي عَلَى ذِكْرِكَ وَشُكْرِكَ وَحُسْنِ عِبَادَتِكَ
"Allahu moj, pomozi mi da Te se sjećam, da Ti zahvaljujem i da Te na najljepši način obožavam." (Ebu Davud,1522); Nesai, 3/53; Ibn Hibban,2345)

Pod pojmom kraj namaza može se podrazumijevati period prije selama ili poslije selama, a Ibn Tejmijja je podržavao mišljenje da je to prije selama, pa sam ga pitao o tome, a on je rekao: "Dubur, zadnji dio nečega, je kao zadnji dio životinje."

Preuzeto iz djela (زاد المعاد - ابن قيم الجوزية ) - Zadu-l-me’ad – Ibn Kajjim el-Dževzijje

O prisustvovanju skupovima učenih – Ibn Hazm

Kada prisustvuješ skupu učenih neka tvoje prisustvo bude kao onoga koji teži uvećati znanje i nagradu svoju, a ne kao onoga koji se zadovoljava onim što ima i svojim prisustvom samo želi naći posrtaj koji će odmah razglasiti ili neobičnost koju će odmah proširiti, jer je to čin podlaca koji u znanju neće nikada postići uspjeh. Ako tvoje prisustvo bude kao što je na početku rečeno steći ćeš dobro u svakom pogledu, a ako pak ne bude takvo, nego mu namjera bude bila drugačija onda je ostajanje kod kuće bolje za tvoje tijelo, časnije za tvoj moral i sigurnije za tvoju vjeru.

Ako tvoje prisustvo bude bilo kako treba onda je potrebno pridržavati se ova tri pravila jer četvrtog nema: Prvo, da šutiš poput onih koji znaju pa ćeš steći nagradu zbog namjere da prisustvuješ, da besposlicu umanjiš, da ubereš nagradu druženja i ljubavi prema onom s kim se družiš.

Drugo, ako to ne učiniš nego htjedneš pitati, onda to učini poput onoga koji pitanjem želi naučiti, pa ćeš, uz ove četiri,postići i petu vrlinu: uvećaćeš svoje znanje. A uljudnost pitanja sastoji se u tome da pitaš o onom o čemu ne znaš, jer je pitanje o onom o čemu znanje imaš, znak maloumnosti, niskosti i traćenje govora i vremena u onom u čemu nema nikakve koristi ni tebi ni drugome. Štoviše, možda će ti to pričiniti samo neprijateljstvo koje je kao takvo potpuno beskorisno.


Treće, čuvaj se da se ponašaš poput onoga koji je dobar znalac, a znak toga je da odgovor na svoje pitanje otvoreno potcjenjuješ. A ako pak toga pri tebi ne bude, ako budeš samo ponavljao svoje riječi ili se protivio na način koji tvoj protivnik ne smatra suprotstavljanjem, onda se ustegni od toga, jer opetovanjem svojih riječi nećeš postići dodatnu nagradu, nećeš drugog poučiti niti ćeš sam nešto više naučiti. Naprotiv samo ćeš izazvati bijes kod sebe i svoga protivnika, a i neprijateljstvo koje će te možda odvesti u ono što će ti još veću štetu napraviti. Dovoljan nam je Allah i divan je On gospodar!

Ako do tebe dopre usmeni prigovor ili budeš napadnut u pisanoj formi, čuvaj se dobro da to primiš ljutito i na način koji bi podstakao ne pretjerenost prije negoli ukažes na neistinitost toga iznoseći jaku argumentaciju. A također ne prihvatataj prigovor poput onog koji to potvrđuje i odobrava prije negoli sazna to, jer ćeš nepravedno postupiti u oba slučaja zajedno. Nego priđi tome na način onog koji želi svoj udio u razumijevanju svega što čuje i vidi, da bi time uvećao svoje znanje i navedeno prihvatio ako je dobro, a odbio ako je pogrešno. Ako tako budeš postupao zagarantirana ti je lijepa nagrada i zaslužio su veliku pohvalu i neizmjernu dobrotu.Ljudima je dužnost naučiti što je dobro i raditi po njemu. Ko to oboje bude činio zaslužio je zajedno dva dobra. Ko pak bude naučio što je dobro, ali po njemu ne bude postupao, učinio je dobro u pogledu obrazovanja svog, a pogrešku zbog izostavljanja djela, pa je tako pomiješao dobro sa lošim djelom. Ipak je i on bolji od onoga koji niti je naučio niti je dobro uradio. A i on je, iako je bez dobra, boljeg stanja i manje je pokuđen od onoga koji sprječava ono što je dobro i odvraća od njega.

Kada bi od zla odvraćao samo onaj koji pri sebi nema nimalo lošeg, a dobro naređivao samo onaj koji ga u cijelosti ima, onda niti bi ko zabranjivao zlo, niti bi ko naređivao dobro, poslije Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve selleme. A dovoljan ti je kao primjer zle i loše prirode i pokuđenog stanja onaj koji je o ovome iznio svoje mišljenje. A Allah džellešanuhu daje da se uspije.

Zato je prikrivanje strpljivosti pokuđeno, jer predstavlja slabost osjećanja, grubost duše i pomanjkanje samilosti, a to su sve loše osobine koje se mogu naći samo u zlih i iskvarenih ljudi, u onih čije su duše kao u zvijeri. S obzirom da je ovo što smo spomenuli ružno, onda je ono što je njemu suprotno pohvalno, a to je prikrivanje paničnog straha, jer sadrži samilost, nježnost i razumijevanje stupnja nesreće. Iz svega proizilazi da je jedino ispravno u ovom da čovjek bude strepeće duše, strpljivog tijela, da ni licem ni bilo kojim drugim organom ne pokazuje ništa što bi ukazivalo na postojanje paničnog straha i uzrujanosti. A Allah daje da se uspije.

Kada bi onaj čije je mišljenje pogrešno bio svjestan štete svoga lošeg rasuđivanja u prošlosti zasigurno bi uspio napustiti ga u budućnosti.

O dobročinstvu i grijehu

Od Nevvasa ibn Sem'ana, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Dobročinstvo je dobra narav, a grijeh je ono što te u prsima tišti, a ne želiš da to ljudi saznaju." (Muslim,2553)

Od Vabisa ibn Ma'beda, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: "Došao sam kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa me upita: 'Došao si da me pitaš o dobročinstvu i grijehu?' Rekoh: 'Da.' Poslanik mi reče: 'Upitaj svoje srce. Dobročinstvo je ono čime ti je zadovoljna duša i čime ti je zadovoljno srce. Grijeh je ono što tišti dušu i koleba se u prsima, pa makar ti to ljudi dodijelili i odobrili.'"(Daremi,2421)

Navedeni hadisi objašnjavaju značenje dobročinstva i grijeha, a u nekima se objašnjava značenje halala i harama. U hadisu Nevvasa ibn Sem'ana, radijallahu anhu, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, objasnio je dobročinstvo lijepim moralom, a u Vasibovom i drugim hadisima objasnio ju je sa onim čime je zadovoljna duša i srce.


O pitanju dobročinstva se nema jedinstven stav zbog toga što se pod njim podrazumijevaju dva određena značenja.

Prvo značenje: dobročinstvo po njemu značilo bi lijep odnos prema stvorenjima, u smislu činiti im dobro. Moguće je da se to posebno odnosi na roditelje pa se kaže: "Dobročinstvo prema roditeljima (birrul-validejni)".

Ibn Mubarek napisao je i djelo koje je nazvao Kitabul-birri vessileti (Knjiga o dobročinstvu i održavanju korektnih odnosa).

Također se u Buharijinom Sahihu i u Tirmizijevom Džamiu nalazi poglavlje Kitabul-birri vessileti koje sadrži činjenje dobra općenito prema ljudima, a posebno prema ocu.

Kada se uporedo spomenu dobročinstvo i bogobojaznost, kao u ovom ajetu: وَتَعَاوَنُوا عَلَى الْبِرِّ وَالتَّقْوَىٰ "...jedni drugima pomažite u čestitosti i bogobojaznosti..." (El-Maide, 2.), onda se pod pojmom dobročinstvo podrazumijeva pozitivan i korektan odnos prema svim stvorenjima, dok bogobojaznost označava iskren odnos prema Istini ispunjavanjem vjerskih obaveza i ostavljanjem zabranjenog. Također se čestitost može okarakterizirati kao praktikovanje obaveznih djela a bogobojaznost kao udaljavanje od zabranjenih djela.

U nastavku predmetnog ajeta: وَلَا تَعَاوَنُوا عَلَى الْإِثْمِ وَالْعُدْوَانِ "...a ne sudjelujte u griješenju i neprijateljstvu..." moguće je da se pod ismom (grijehom) misli na griješenje dok se pod pojmom el-udvan (neprijateljstvo) misli na nanošenje nepravde stvorenjima.

A moguće je da se pod prvim misli na grijeh koji je sam po sebi zabranjen, poput bluda, krađe i alkohola, a pod terminom neprijateljstvo aludira se na prelaženje granica dozvoljenog i prelazak u ono što je zabranjeno od iste vrste djela, kao npr. ubistvo onoga koga je dozvoljeno ubiti odmazdom, pa takvog zanemariti i ubiti drugog ili pored njega još nekog ubiti ili uzeti kod zekata više od obaveznog itd.

Drugo značenje dobročinstva: pod njim se podrazumijeva činjenje svih pozitivnih postupaka, vidljivih i nevidljivih. To je spomenuto u riječima Uzvišenog:

وَلَٰكِنَّ الْبِرَّ مَنْ آمَنَ بِاللَّهِ وَالْيَوْمِ الْآخِرِ وَالْمَلَائِكَةِ وَالْكِتَابِ وَالنَّبِيِّينَ وَآتَى الْمَالَ عَلَىٰ حُبِّهِ ذَوِي الْقُرْبَىٰ وَالْيَتَامَىٰ وَالْمَسَاكِينَ وَابْنَ السَّبِيلِ وَالسَّائِلِينَ وَفِي الرِّقَابِ وَأَقَامَ الصَّلَاةَ وَآتَى الزَّكَاةَ وَالْمُوفُونَ بِعَهْدِهِمْ إِذَا عَاهَدُوا ۖ وَالصَّابِرِينَ فِي الْبَأْسَاءِ وَالضَّرَّاءِ وَحِينَ الْبَأْسِ ۗ أُولَٰئِكَ الَّذِينَ صَدَقُوا ۖ وَأُولَٰئِكَ هُمُ الْمُتَّقُونَ
"...čestitost je ko vjeruje u Allaha, i u onaj svijet, i u meleke, i u knjige, i u vjerovjesnike, i koji od imetka, iako im je drag, daju rođacima, i siročadi, i siromasima, i putnicima namjernicima, i prosjacima, i za otkup iz ropstva, i koji namaz obavljaju i zekat daju, i koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju, naročito oni koji su izdržljivi u neimaštini, i u bolesti, i u boju ljutom. Oni su iskreni vjernici, i oni se Allaha boje i ružnih postupaka klone." (El-Bekare, 177.)

Čestitost u ovom značenju obuhvata sva dobra djela: nevidljiva, poput vjerovanja u Allaha, Njegove meleke, knjige i poslanike, kao i vidljiva, poput trošenja imetka na stvari koje Allah voli, davanje zekata, izvršavanje obećanja, strpljenje nad kaderom, bolesti i siromaštvom, kao i strpljenje u džihadu.

Poslanikov, sallallahu alejih ve sellem, odgovor Nevvasu obuhvata navedene odlike u gore spomenutom ajetu jer je lijepo ponašanje u biti manifestacija šerijatskog morala i usvajanje Božjih načela koja je naredio Svojim robovima u Svojoj knjizi, kao što je rekao Poslaniku:
وَإِنَّكَ لَعَلَىٰ خُلُقٍ عَظِيمٍ -jer ti si, zaista, najljepše ćudi." (El-Kalem, 4.)"

Aiša, radijallahu anha, rekla je da je Poslanikov moral bio Kuran, tj. on se bio okitio kur'anskim moralom, radio je njegove naredbe i klonio se njegovih zabrana pa je njegovo ponašanje u skladu s Kuranom njemu bilo imidž i nešto uređeno što ga nije napuštalo. I to je uistinu najljepši, najplementiji i najbolji moral.Rečeno je i da je sva vjera moral.

U hadisu Vabisa Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: "Čestitost je ono čime ti je zadovoljna duša i čime ti je zadovoljno srce..." U drugom predanju stoji: "...to je kada ti se prsa osjećaju prostranim..." I halal je objašnjen slično dobročinstvu u hadisu kojeg prenosi S'alebe i drugi.

To sve jasno ukazuje na činjenicu da je Allah Uzvišeni sklonim stvorio Svoje robove da spoznaju Istinu da se uvjere u nju i prihvate je. On je u njihovoj prirodi usadio ljubav prema njoj i odvratnost prema onom kontradiktornom. Ovo se može podvesti pod hadis Ijjada ibn Himara:
"Ja sam Svoje robove stvorio kao iskrene vjernike, muslimane, ali dođoše im šejtani i okretoše ih od njihove vjere te im zabraniše ono što sam im Ja dozvolio, a dozvolili su im ono što sam im Ja zabranio; najzad im narediše da Meni druga pripišu a Ja o tome ne objavih ništa."
Također, na to se odnosi i hadis: "Svako se novorođenče rodi s urođenim instinktom vjere u Boga; pa ga njegovi roditelji učine jevrejom, kršćaninom ili vatropoklonikom. Isto kao što i životinja okoti potpuno zdravo mladunče. Da li na njemu vidite ikakav nedostatak?!" Ebu Hurejre, radijallahu anhu, dodao je: "Ako hoćete, proučite: فِطْرَتَ اللَّهِ الَّتِي فَطَرَ النَّاسَ عَلَيْهَا '...djelo Allahovo, prema kojem je On ljude načinio..." (Er-Rum, 30.)

Zato je Uzvišeni Svoje naredbe nazvao dobrim djelom a zabrane ružnim i odvratnima:

إِنَّ اللَّهَ يَأْمُرُ بِالْعَدْلِ وَالْإِحْسَانِ وَإِيتَاءِ ذِي الْقُرْبَىٰ وَيَنْهَىٰ عَنِ الْفَحْشَاءِ وَالْمُنْكَرِ وَالْبَغْيِ
"Allah naređuje pravdu, čestitost, i da se bližnjima udjeljuje, a razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje..." (En-Nahl, 90.)

Opisujući Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Uzvišeni Allah, kaže:

وَيُحِلُّ لَهُمُ الطَّيِّبَاتِ وَيُحَرِّمُ عَلَيْهِمُ الْخَبَائِثَ
"...on će im dobro dozvoliti, a ružno će im zabraniti..." (El-A'raf, 157.)

Uzvišeni je obavijestio da srca vjernika nalaze smiraj kada Njega spominju. Pa tako srce u koje uđe svjetlo imana otvori se, uvjeri se u Istinu, smiri se uz nju i prihvati je, zgražajući se od laži prezirući je i odbacujući.

Sve to ukazuje da se istina i neistina mogu pomiješati u srcu budnog vjernika. On istinu prepozanje po svjetlu koje je na njoj pa je tako prihvata, a bježi od neistine i prezire je i ne prepoznavajući je.

Upravo je to smisao slijedećeg hadisa:
"Prije Sudnjeg dana pojavit će se ljudi koji će govoriti ono što niste čuli ni vi ni vaši preci, pa teško vama ako im povjerujete, a teško i njima što to pričaju..." Znači oni će govoriti ono što će srca vjernika prezirati i neće ga prepoznavati.

Riječi u spomenutom hadisu: "Što niste čuli ni vi niti vaši očevi", upućuju na ustaljenost Istine kod vjernika i da se ona ne mijenja, bez obzira na vrijeme koje prolazi i generacije koje dolaze, a ono što će se donijeti poslije i što neće biti prihvaćeno neće u sebi nositi nikakvog dobra.

Dakle, hadis Vabisa, radijallahu anhu, i drugi hadisi koji imaju ista značenja upućuju na to da se treba srce konsultovati pri pojavi neke sumnjive stvari i ako se srce na nečemu smiri i uvjeri, onda je to čestitost i halal, u suprotnom, to je grijeh i haram.

Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu Nevvasa ibn Sem'ana: "...grijeh je ono što te u prsima tišti, a ne želiš da to ljudi saznaju." - aludiraju da je grijeh ono što na srcu ostavlja ranu, tjeskobu, uznemirenost, konfuziju i ono čemu se srce ne raduje. Pored svega toga grijeh je kod ljudi odvratan, jer ne žele da ga drugi vide. Ovo je ujedno i najuzvišeniji stupanj spoznaje grijeha kada se ne zna za nešto da li je grijeh. To je ono zašto ljudi osuđuju onog ko ga radi i što uopće osuđuju. U tom smislu su i riječi Abdullaha ibn Mesuda, radijallahu anhu: "Ono što vjernici smatraju dobrim, to je i kod Allaha dobro; ono što vjernici smatraju ružnim, to je i kod Allaha ružno i prezreno."
Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu Vabisa, radijallahu anhu i Ebu Sa'lebe: "...pa iako ti ljudi to potvrde" znače da je ono što tišti čovjeka u njegovu srcu prema nečemu grijeh, pa makar mu drugi povlađivali i rekli da nije.

Ovo je drugi stepen, a on je da nešto bude odvratno i za osudu kod njegova počinioca, a ne kod drugih. I u tom je slučaju ta stvar grijeh. To se dešava onda kada Allah čovjeku raširi prsa za imanom i kada mu muftija donese neku fetvu (deciziju) o nečemu na osnovu mišljenja i strasti ne oslanjajući se ni na kakav šerijatski dokaz.

Međutim, ako muftija o tom pitanju ima šerijatski dokaz, onda mu je dužnost da ga konsultuje, tj. prihvati, i pored toga što mu srce možda nije smireno. To je poput šerijatskih olakšica, kao npr. mrsiti se na putu ili zbog bolesti u toku ramazana, skraćivanje namaza na putu i još mnogo toga što izaziva negodovanje mnogih neznalica. Naravno, negodovanje neznalica ne uzima se u obzir.

Ponekad je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naređivao svojim ashabima određenu stvar koja bi izazvala kod nekih negodovanje, kao kad im je naredio da prekinu hadž i transformišu ga u umru. To nekima od njih nije bilo pravo. Također, naredio im je da zakolju kurbane i oslobode se ihrama hudejbijske umre, pa su to nerado prihvatili. Odbili su i Poslanikove pregovore sa Kurejšima kada je prihvatio da svoje obrede obavi slijedeće godine i da ko god dođe od mekanskih Kurejšija, treba biti vraćen u Meku.

Načelno se o tom pitanju može reći da kada god postoji tekst o nekom pitanju, vjerniku i vjernici ne preostaje ništa drugo nego da se samo dosljedno pokore. To se jasno u Kur'anu kaže:

وَمَا كَانَ لِمُؤْمِنٍ وَلَا مُؤْمِنَةٍ إِذَا قَضَى اللَّهُ وَرَسُولُهُ أَمْرًا أَنْ يَكُونَ لَهُمُ الْخِيَرَةُ مِنْ أَمْرِهِمْ
"Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahođenju postupe..." (El-Ahzab, 36.)

Sud Kur'ana i sunneta treba se prihvatiti drage volje bez ikakvih pogovora jer sve što je Allah propisao, a i Njegov Poslanik, treba se prihvatiti dragom voljom i iskrenom vjerom, kao što kaže Uzvišeni:

فَلَا وَرَبِّكَ لَا يُؤْمِنُونَ حَتَّىٰ يُحَكِّمُوكَ فِيمَا شَجَرَ بَيْنَهُمْ ثُمَّ لَا يَجِدُوا فِي أَنْفُسِهِمْ حَرَجًا مِمَّا قَضَيْتَ وَيُسَلِّمُوا تَسْلِيمًا
"I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete, i dok se sasvim ne pokore." (En-Nisa, 65.)

Međutim, ako o nekom pitanju ne postoji tekst od Allaha niti od Njegova Poslanika niti od onih čije se mišljenje slijedi: ashaba i prethodnika umeta, a desi se u duši vjernika, čije je srce smireno s imanom, prsa raširena i osvijetljena svjetlom spoznaje i uvjerenja, neka sumnja koja mu tišti srce i ne nađe se neko ko bi mu dao fetvu (deciziju) za olakšicu o tom pitanju, osim onih koji to rade po svojim ćejfovima, i koji su u isto vrijeme oni u čije znanje i pobožnost se sumnja, a i poznati su po slijeđenju strasti, u tom će slučaju vjernik uzeti u obzir to što ga tišti u srcu, pa iako mu spomenute muftije donesu fetvu da to što ga tišti nije grijeh. O ovome se imam Ahmed jasno i nedvosmisleno izjasnio.

Imam Mirvezi, rahimehullah, u djelu El-Ver'a veli da se obratio Ebu Abdullahu riječima: '"Katia mi je draža od ostalih pijaca, ali, eto, u srcu osjetih nešto prema njoj!' Abdullah reče: 'To je prezreno i prljavo mjesto.' Upitah ga: 'Misliš li da mi je pokuđeno da tamo radim?' Abdullah odgovori: Ibn Mesud je rekao: 'Grijeh privlači srca.' Ja mu odgovorih: 'Pa, to je samo konsultovanje!' Abdullah me upita: 'Šta osjećaš u srcu?' Ja mu odgovorih na to: 'Zbunjen sam!' On mi ponovi: 'Grijeh privlači srca.'"

جامع العلوم والحكم - ابن رجب الحنبلي

„Islam je počeo usamljen i vratit će se usamljen kao što je i počeo“

Muslim u svome Sahihu bilježi hadis od Amra b. Abese es-Selemija, radijallahu anhu, da je rekao: „Još dok sam bio u predislamskom periodu smatrao sam kako su ljudi u zabludi i ništavilu, a obožavali su idole. Čuo sam za čovjeka u Mekki da govori o vjeri pa sjedoh na svoju jahalicu i dođoh k njemu. Bio je to Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem. Sklonio se od nasrtaja svoga naroda. U Mekki sam se poslužio ljubaznošću tako da sam ušao kod njega. Rekao sam mu: „Šta si ti?“ „Ja sam Vjerovjesnik“, reče on. „A šta je vjerovjesnik“, upitah. On reče: „Allah me je poslao!“ „A sa čim te je poslao“, upitah. On reče: „Sa održavanjem rodbinskih veza, rušenjem idola (kipova), da se samo Allah obožava i da Mu se niko ne smatra ravnim!“ Rekoh mu: „A ko je sa tobom na ovome?“ On reče: „Jedan slobodan čovjek i jedan rob!“ Toga dana s njim su bili Ebu Bekr i Bilal. Rekoh mu: „I ja ću da te javno slijedim.“ On reče: „Ti to danas nećeš moći. Zar ne vidiš moje stanje i stanje ljudi. Nego, ti se vrati svojoj porodici, pa kada čuješ da sam pobijedio, ti mi dođi.“ Potom sam otišao svojoj porodici. Kada je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, stigao u Medinu ja sam bio kod svoje porodice. Prikupljao sam informacije i raspitivao se kod ljudi, nakon što je došao u Medinu, sve dok nije došla grupa ljudi iz Jesriba pa rekoh: „Šta je uradio čovjek koji je došao u Medinu?“ Oni rekoše: „Ljudi mu hrle! Njegov narod ga je htio ubiti ali to nisu mogli.“ Otišao sam u Medinu, ušao kod njega i rekao: „Allahov Poslaniče, poznaješ li me?“ „Da“, reče on. „Ti si onaj što me sreo u Mekki?“ Rekao sam: „Allahov Vjerovjesniče, pouči me onome čemu te je Allah poučio a ja to ne poznajem.“ Obavijestio me je o namazu. Rekao je: „Klanjaj sabah-namaz a potom se sustegni od namaza dok sunce ne izađe i odskoči, jer uistinu ono kada izlazi, izlazi između dva šejtanova roga a i nevjernici mu tada sedždu čine. Nakon toga klanjaj, uistinu tada namazu prisustvuju meleki sve dok se sjena ne izravna s kopljem. Nakon toga, sustegni se od namaza, jer tada se Džehennem raspali. A kada se sjena pomoli, ti klanjaj, uistinu tada namazu prisustvuju meleki sve dok ne klanjaš ikindiju. Nakon toga, sustegni se od namaza sve dok sunce ne zađe, jer ono, uistinu, zalazi između dva šejtanova roga a i nevjernici mu tada sedždu čine....“


Vjernik koji sebi želi dobro neka pažljivo razmisli o poukama iz ovog hadisa. Allah, dželle šanuhu, govori nam o događajima koji su se zbili sa vjerovjesnicima i njihovim sljedbenicima kako bi potonje generacije vjernika imale pouku i svoje stanje upoređivale s njihovim stanjem.

Također, spomenuo je i događaje s nevjernicima i licemjerima kako bi izbjegli njih i one koji su njima zavarani.

Ono u čemu je pouka jeste to da se neuk beduin kada mu je spomenuto da čovjek u Mekki govori o vjeri, čime se konfrontirao s ljudima, nije strpio sve dok nije uzjahao svoju jahalicu, otišao kod njega i spoznao šta ima kod njega a sve zbog ljubavi prema vjeri i dobru koja je bila u njegovom srcu. Ovim su protumačene Allahove riječi:

وَلَوْ عَلِمَ اللَّهُ فِيهِمْ خَيْرًا لَأَسْمَعَهُمْ
„Da Allah zna da od njih može biti ikakva dobra...“, tj. želja za učenjem vjere. „...učinio bi da čuju...“, (Al-Anfal, 23) tj. učinio bi da razumiju. Ovo ukazuje da je nerazumijevanje, danas prisutno kod većine ljudi, pravda od Njega zbog toga što zna da u njihovim grudima nema želje za učenjem vjere.

Ovim se razjasnilo da je jedan od najvećih razloga koji dovode do toga da čovjek bude najgore stvorenje jeste nepostojanje želje za učenjem vjere. Ako ovaj neuki beduin vjeru traži na ovaj način, kakvo je opravdanje onih koji tvrde da slijede vjerovjesnike, do kojih je od njih došlo to što jeste i koji imaju nekoga ko nudi da ih nauči a oni ni glavu da dignu? A ako prisustvuju ili čuju, onda je kako Allah, dželle šanuhu, kaže:

لَاهِيَةً قُلُوبُهُمْ مَا يَأْتِيهِمْ مِنْ ذِكْرٍ مِنْ رَبِّهِمْ مُحْدَثٍ إِلَّا اسْتَمَعُوهُ وَهُمْ يَلْعَبُونَ
„I ne dođe im ni jedna nova opomena od Gospodara njihova kojoj se, slušajući je, ne podsmjehuju srca rasijanih.“ ( Al-Anbiya, 2-3 )

Također, od pouka koje su u njemu jeste i to kada je rekao 'Poslao me je Allah', na što je ovaj upitao 'A sa čim te je poslao?', a on je odgovorio 'Sa tim i tim'.

Ovim je postalo jasno da srž božanske poslanice i vjerovjesničkog pozivanja jeste obožavanje samo Allaha, Jedinog, Koji sudruga nema i rušenje idola (kipova), a poznato je da njihovo rušenje ne biva osim jakim neprijateljstvom i isukivanjem sablje - borbom, pa ti razmisli o srži poslanstva.

Također, u njemu je razumijevanje cilja tevhida i shvatanje da je to velika i čudna stvar. Zbog toga je i rekao: „A ko je sa tobom?“ On je rekao: „Jedan slobodan čovjek i jedan rob.“ Dakle, odgovorio mu je kako svi učenjaci, robovi, vladari i ostali ljudi nisu sa njim i da ga u tome ne slijedi osim koga je već spomenuo. Ovo je najjasniji dokaz da istina može biti sa velikom manjinom a da laž može čitavu Zemlju ispuniti. Allah neka se smiluje El-Fudajlu b. Ijadu kada kaže: „Ne bježi od istine zbog malog broja njenih sljedbenika, niti se zavaravaj neistinom zbog mnoštva gubitnika“. A bolje od ovoga jesu riječi Uzvišenog:

وَلَقَدْ صَدَّقَ عَلَيْهِمْ إِبْلِيسُ ظَنَّهُ فَاتَّبَعُوهُ إِلَّا فَرِيقًا مِنَ الْمُؤْمِنِينَ
“ I iblis se uvjerio da je o njima ispravno mislio, i oni su se poveli za njim, osim nekolicine vjernika“ ( Saba’, 20 )

U El-Buharijinom i Muslimovom Sahihu stoji da će u Vatru ući od svakih hiljadu devetsto devedeset devet a u Džennet će od svakih hiljadu ući jedan. A kada su zaplakali nakon što su ovo čuli, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „ Nikada nije bilo poslanstvo a da prije njega nije bilo doba neznanja pa će taj broj biti uzet iz doba neznanja a ako se ne upotpuni biće upotpunjen licemjerima.“ Et-Tirmizi kaže: „Hadis je dobar-autentičan.“

Ako čovjek razmisli o sadržaju ovog hadisa; o opisu početka islama i onima koji su u to vrijeme slijedili Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a zatim mu doda drugi hadis koji se nalazi u Muslimovom Sahihu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Islam je počeo usamljen i vratit će se usamljen kao što je i počeo“, stvar će mu se potpuno razjasniti, ako ga Allah, dželle šanuhu, uputi i ako odstrani faraonski dokaz:

قَالَ فَمَا بَالُ الْقُرُونِ الْأُولَىٰ
„'A šta je sa narodima davnašnjim?', upita on.“ ( Ta ha, 51 )

i kurejšijski dokaz:

مَا سَمِعْنَا بِهَٰذَا فِي الْمِلَّةِ الْآخِرَةِ
„Za ovo nismo čuli u vjeri predaka naših...“ ( Sad, 7 )

Preuzeto iz djela „Mufidul-mustefid fi kufri tarikit-tevhid“ („Priručnik korisniku o nevjerstvu ostavljača tevhida) šejha Muhammeda b. Abdulvehhaba.