Među sredstvima
otklanjanja zabrinutosti koja proizilazi iz nervoze i preokupacije srca sa
nekim tužnim stvarima je okupiranje sebe sa nekom aktivnosti ili nekim korisnim
znanjem.Ovo iz razloga što će to spriječiti srce od uranjanja u zabrinutost.To
može čak učiniti da zaboravi sve stvari koje su mu uzrokovale tugu i brigu i
može čak osjetiti neku sreću i postati vedar i raspoložen.Ovo je nešto što je
zajedničko za vjernika i za nevjernika ali je vjernik drugačiji zato što kada
on sebe preokupira sa znanjem koje traži ili koje daje ili sa dobrim djelom
koje čini, bilo to neko djelo ibadeta ili dunjalučko djelo u kojem ima lijepu
namjeru da ga učini tražeći snagu u robovanju Allahu – kada on sve to uradi, on
to čini iz vjere u Allaha, iskrenosti i tražeći Allahovo zadovoljstvo.Ovo je
samo po sebi dodatan efekat mimo otklanjanja tuge, briga i tjeskoba.
Vidjeli smo mnoge
ljude koji su pogođeni sa tugom i stalnom zabrinutošću do te mjere da su
postali jako bolesni.Njihov jedini lijek da zaborave uzrok njihove tuge i
žalosti je bio da se preokupiraju sa normalnim aktivnostima.Aktivnost s kojom
se treba preokupirati treba biti nešto ugodno samo po sebi i nešto za čim
čovjek žudi.Ovo čini čovjeka još uspješnijim u postizanju željenog cilja a svo
znanje je kod Allaha.
Među stvarima koje
odagnjavaju brigu i zabrinutost su da čovjek koncentriše svoju namjeru i vodi
računa o sadašnjim stvarima a da se prestane brinuti o budućnosti ili da žali
za prošlošću.Ovo je razlog zbog čega je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem
tražio utočište kod Allaha od tuge i zabrinutosti.Tuga je obično o prošlim
događajima koje niti možeš vratiti niti ih popraviti.Zabrinutost je obično
strah i briga o onome što će se desiti u budućnosti.Čovjek stoga mora biti „sin
trenutka“, koncentrišući svoju energiju i namjeru u poboljšanju svojih
trenutnih događaja i svoje sadašnjosti.Koncentarcija namjere na trenutne
događaje je neophodni uzrok njihova izvršenja i to je ono što otklanja tugu i
zabrinutost iz srca.Kada Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, traži nešto od
Allaha ili upućuje svoju zajednicu da traži od Allaha određenu stvar, on
podstiče njih da zajedno sa traženjem pomoći od Allaha i posjedovanje nade u
Allahovu milost da u isto vrijeme naporno i marljivo rade na onome što hoće da
otklone od sebe ili da postignu.Iz tog razloga dova treba ići zajedno sa
djelom.Tako se rob trudi za ono što će mu koristiti u vjeri i dunjaluku i traži
od svog Gospodara da mu ispuni njegovu potrebu i traži Njegovu pomoć u
tome.Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem je rekao: „Jak vjernik je bolji i
draži Uzvišenom Allahu od slabog vjernika, a u svima njima je dobro. Pridaj
pažnju onome što će ti koristiti, tražeći Allahovu pomoć i ne malaksaj. I ako
te nešto zadesi nemoj reći: ‘Da sam uradio ovako bilo bi tako i tako!’, već
reci: ‘Allah je tako odredio i On čini šta hoće!’, jer riječ ‘da sam’ otvara
djelovanje šejtana.” (Muslim, 2664)
U ovom hadisu
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nam preporučuje da spojimo dvije stvari:
prva je da tražimo korisne stvari u svakoj situaciji i da tražimo pomoć od
Allaha a ne da malaksamo i predamo sebe nesposobnosti jer je to štetan
nemar.Druga je da Allahu prepustimo stvar o prošlim događajima i da u njima
posvjedočimo Allahov kader i Njegovo predodređenje.
Vidimo da je
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem razgraničio dvije kategorije stvari: prva
kategorija je da rob ima mogućnost da ih potpuno ili djelimično uradi ili ona
koju u potpunosti može izbjeći ili olakšati njihov teret.Za ovu kategoriju, rob
treba uložiti svoj krajnji trud i tražiti pomoć od Allaha.Druga kategorija su
one stvari nad kojima rob nema moć.Za ove stvari rob treba sebe smiriti i
prihvatiti ono što mu se desilo i predati se Allahu.Nema sumnje da se ovaj
princip slaže sa onim što je jasno sredstvo postizanja sreće a otklanjanje
brige i zabrinutosti.
Abdur-Rahman
bin Nasir As-Sadi, rahimehullah...
