مَن كَفَرَ بِاللّهِ مِن بَعْدِ إيمَانِهِ إِلاَّ مَنْ أُكْرِهَ وَقَلْبُهُ مُطْمَئِنٌّ بِالإِيمَانِ وَلَـكِن مَّن شَرَحَ بِالْكُفْرِ صَدْرًا فَعَلَيْهِمْ غَضَبٌ مِّنَ اللّهِ وَلَهُمْ عَذَابٌ عَظِيمٌ
ذَلِكَ بِأَنَّهُمُ اسْتَحَبُّواْ الْحَيَاةَ الْدُّنْيَا عَلَى الآخِرَةِ وَأَنَّ اللّهَ لاَ يَهْدِي الْقَوْمَ الْكَافِرِينَ
Onoga koji zaniječe Allaha, nakon što je u Njega vjerovao, - osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri -, čeka Allahova kazna. One kojima se nevjerstvo bude mililo stići će srdžba Allahova i njih čeka patnja velika, zato što više vole život na ovom nego na onom svijetu, a Allah neće ukazati na pravi put onima koji neće da vjeruju. (En-Nahl, 106.-107.)
Za ovaj ajet, Ibn Abbas, neka je Allah sa njim zadovoljan, kaže da je objavljen u povodu slučaja sa Ammarom b. Jasirom, koga su mušrici mučili, zajedno sa ocem mu Jasirom, majkom mu Sumejjom, Bilalom, Suhejbom, Hababom i Salimom. Njegovu majku Sumejju mušrici su svezali (razapeli) između dvije kamile, donijeli koplje i probadali je sve dok nije umrla, ali nije htjela Allaha poreći. Tom prilikom ubili su i njenog muža Jasira. Njih dvoje bili su prvi šehidi u Islamu. Međutim, Ammar im je, vidjevši šta su mu uradili sa ocem i majkom, pod prisilom dao šta su tražili, ali samo jezikom, poslije čega su došli Poslaniku, s.a.v.s., i rekli da je Ammar porekao Allaha i ponovo otišao u nevjernike. Na to je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Ne, nije. Ammar je sav, od glave do pete, pun vjere (imana). Njegovo meso i njegova krv izmješani su sa imanom."
Poslije toga Ammar je plačući došao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., koji mu je, brišući mu suze sa očiju, rekao: "Ako te ponovo napadnu ti im opet reci ono što si i prvi put rekao!" Na to je Allah objavio navedeni ajet.
O značenju ovog ajeta et-Taberi kaže: "Ko nakon što je povjerovao, pod prisilom, jezikom porekne Allaha, a srce mu i dalje ostane čvrsto u vjeri, njegovo vjerovanje je ispravno. Međutim, ko to učini dobrovoljno i bude mu nevjerstvo draže od imana, zaslužio je Allahovu srdžbu i žestoku kaznu."
To je zato što im je ovaj svijet draži od onoga, pa su se zbog njega (dunjaluka) odmetnuli od vjere.
Uvjeti prisile:
Ibn Hadžer kaže: "Četiri su uvjeta prisile." To su:
1. Da onaj ko vrši prisilu može izvršiti prijetnju, a da se onaj kome se prijeti ne može odbraniti niti pobjeći.
2. Da u procjeni ozbiljnosti prijetnje preovlada ubjeđenje da će, ukoliko odbije poreći, do provođenja prijetnje doista doći.
3. Da izvršenje prijetnje bude momentalno, jer ako bi neko zaprijetio i rekao: "Ako ne uradiš to i to, sutra ću te izudarati" ne bi ulazilo u ovu vrstu prijetnje i ne bi se računalo prisilom. Izuzetak od ovoga je, ako bi se radilo o veoma kratkom roku, ili se znalo da onaj ko prijeti uvijek izvršava prijetnju, kako je zaprijetio.
4. Da nema nikakvih znakova da to prisiljeni čini dobrovoljno.
Većina islamskih učenjaka ne pravi razliku da li se radi o prisili da se nešto kaže ili uradi. Ipak, u djelima se pravi izuzetak za teške grijehe, zbog kojih se prijeti vječnom kaznom, kao što je ubistvo ni krive ni dužne osobe.
El-Hazin kaže: "Islamski učenjaci se slažu da bi prisila bila valjana i da bi se prisiljeni mogao poslužiti (izgovoriti) riječima koje izvode iz vjere, prijetnja mora biti žestoka kakvu ne može podnijeti kao što je: prijetnja smrću, prijetnja teškim udaranjem, prijetnja spaljivanjem na vatri i slično.
Islamski učenjaci se također slažu da, kad neko bude prisiljen da izgovori riječi nevjerstva, čak ni tada mu nije dozvoljeno da to izgovori čisto i jasno, nego i tada treba pokušati izgovoriti riječi nerazgovjetno i obmanuti onoga ko prisiljava. Ako se prisili da to učini razgovjetno i jasnim riječima, bit će mu dozvoljeno, s tim da bude siguran da srcem i dalje čvrsto vjeruje, a da ne vjeruje u riječi koje izgovara. Ipak, bolje se strpiti i poginuti, nego to izgovoriti, kao što su postupili Jasir i Sumejja ili strpiti se i izdržati, kao što je postupio Bilal. Nema šta idolopoklonici nisu radili Bilalu, neka je Allah sa njim zadovoljan, ne bi li ga natjerali da porekne Allaha ili Mu pripiše druga. Između ostalog, stavljali su mu na prsa ogromni kamen i tako ostavljali na vrelom suncu da se prži, i svaki put bi odgovarao: "Jedan! Jedan!" i govorio im: "Tako mi Allaha, kada bi znao i težu riječ za vas, izgovorio bih je."
Tako se držao i Habib b. Zejd el-Ensari kada ga je Musejlema el-Kezzab pitao: "Svjedočiš li sada da je Muhammed Allahov poslanik?" -a on svaki put odgovarao sa: "Da, svjedočim!" A kad ga je pitao: "Svjedočiš li da sam ja AIlahov poslanik?" Odgovarao: "Ne čujem te!" I tako se nepokolebljivo držao dok ga nije isjekao na komade.?
Tako je postupio i poznati ashab Abdullah b. Huzafe es-Sehmi koga su, kada je pao u zarobljeništvo Bizantijaca, doveli pred cara koji mu je rekao: "Primi kršćanstvo, dat ću ti da sa mnom zajedno vladaš i oženiti ću te svojom kćerkom!" - na što mu je Abdullah rekao:"Kada bi mi dao sve što imaš i sve što imaju Arapi, da makar jedan momenat poreknem Muhammeda i njegovu vjeru, ja to ne bih učinio." Na to je car rekao: "Onda ću te ubiti!", a Abdullah odgovorio: "Ja sam svoje rekao, a ti kako hoćeš." Na to je car dao da se razapne i naredio strijelcima da gađaju oko njegovih ruku i nogu, ponovo ga prisiljvajući da primi kršćanstvo, a on bi svaki put kad bi mu to rekao, odbio. Zatim je naredio da se spusti i da mu donesu veliki bakreni kazan i da pod njim DOtpale vatru dok voda ne proključa. Zatim su doveli jednog muslimanskog zarobljenika i bacili ga u kazan, kako bi Abdullah svojim očima mogao vidjeti kako mu se tope kosti i meso. Zatim mu je još jednom ponudio da porekne Muhammeda i njegovu vjeru, ali je on opet odbio da to učini, pa je car naredio da se i on ubaci u kazan.
Dok su ga dizali da ga ubace on je zaplakao i caru govorio: "Nemoj misliti da plačem od straha! Ne, ja plačem od radosti, ta, ja sam samo jedan čovjek koji će se nekoliko trenutaka mučiti, na Aliahovu putu u ovom kazanu, pa sam poželio da mi je onoliko života koliko je dlaka na mom tijelu, pa da svaki, na Aliahovu putu, ovako žrtvujem."
U nekim verzijama stoji da ga je car zatvorio i nekoliko mu dana zabranio jelo i piće, a onda mu poslao vino i svinjsko meso, pa mu se nije ni primakao. Zatim ga je pozvao i upitao ga: "Sta te je spriječilo pa da ne jedeš?" On je odgovorio: "U takvoj situaciji bilo mi je dozvoljeno, ali ti nisam htio pružiti priliku da u tome uživaš." Na to mu je car rekao: "Onda me poljubi u glavu pa ću te osloboditi!" A on je dodao. "Hoćeš li sa mnom osloboditi i sve muslimanske zarobljenike?" Kada je rekao da hoće, poljubio ga je u glavu, pa ga je oslobodio zajedno sa svim muslimanskim zarobljenicima koji su bili kod njega.
Kada se je vratio, Omer b. el-Hattab je rekao: "Svaki musliman je dužan Abdullahu b. Huzafu poljubiti u glavu, i ja ću to učiniti prvi, pa je ustao i poljubio ga."
Vrste prisile:
1. Primoravanje silom, teškim mučenjem i slično, gdje nema drugog izbora i pod uvjetom da je to protiv volje. Na ovakvu vrstu prisile, objavljen je ajet iz poglavlja En-Nahl:
مَن كَفَرَ بِاللّهِ مِن بَعْدِ إيمَانِهِ إِلاَّ مَنْ أُكْرِهَ وَقَلْبُهُ مُطْمَئِنٌّ بِالإِيمَانِ
Onoga koji zaniječe Allaha, nakon stoje u Njega vjerovao, - osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri. (En-Nahl, 106.)
2.Prijetnja, pri kojoj je čovjek lišen svoje dobre volje, ali u potpunosti nije lišen izbora. Takav je onaj slučaj u kome čovjek, između dva zla, može izabrati ono manje, kao što je bio između Šuajba, a.s., i njegova naroda koji mu je stavio da bira, ili da se vrati u nevjerstvo, ili da iziđe iz njihova grada:
قَالَ الْمَلأُ الَّذِينَ اسْتَكْبَرُواْ مِن قَوْمِهِ لَنُخْرِجَنَّكَ يَا شُعَيْبُ وَالَّذِينَ آمَنُواْ مَعَكَ مِن قَرْيَتِنَا أَوْ لَتَعُودُنَّ فِي مِلَّتِنَا قَالَ أَوَلَوْ كُنَّا كَارِهِينَ
قَدِ افْتَرَيْنَا عَلَى اللّهِ كَذِبًا إِنْ عُدْنَا فِي مِلَّتِكُم بَعْدَ إِذْ نَجَّانَا اللّهُ مِنْهَا وَمَا يَكُونُ لَنَا أَن نَّعُودَ فِيهَا إِلاَّ أَن يَشَاء اللّهُ رَبُّنَا وَسِعَ رَبُّنَا كُلَّ شَيْءٍ عِلْمًا عَلَى اللّهِ تَوَكَّلْنَا رَبَّنَا افْتَحْ بَيْنَنَا وَبَيْنَ قَوْمِنَا بِالْحَقِّ وَأَنتَ خَيْرُ الْفَاتِحِينَ
Glavešine naroda njegova, one koje su bile ohole, rekoše: "Ili ćeš bezuvjetno vjeru našu prihvatiti, ili ćemo mi, o Suajbe, i tebe i one koji s tobom vjeruju iz grada našeg istjerati!" - "Zar i protiv naše volje?" -reče on. "Ako bismo vjeru vašu prihvatili nakon što nas je Allah spasio nje, na Allaha bismo laž iznijeli. Mi ne treba daje prihvaćamo, to neće Allah, Gospodar naš, jer Gospodar naš znanjem Svojim sve obuhvaća, u Allaha se uzdamo! Gospodaru naš, Ti presudi nama i narodu našem, po pravdi, Ti si sudija najpravedniji!" (El-Araf, 88.-89.)
Na ovakvu vrstu prijetnje nije dozvoljeno pristati, na osnovu citiranog ajeta, kao ni na osnovu još jednog ajeta u kome Uzvišeni veli:
وَمِنَ النَّاسِ مَن يَقُولُ آمَنَّا بِاللَّهِ فَإِذَا أُوذِيَ فِي اللَّهِ جَعَلَ فِتْنَةَ النَّاسِ كَعَذَابِ اللَّهِ وَلَئِن جَاء نَصْرٌ مِّن رَّبِّكَ لَيَقُولُنَّ إِنَّا كُنَّا مَعَكُمْ أَوَلَيْسَ اللَّهُ بِأَعْلَمَ بِمَا فِي صُدُورِ الْعَالَمِينَ
Ima ljudi koji govore: "Vjerujemo u Allaha" -a kad neki Allaha radi bude na muke stavljen, on drži da je ljudsko mučenje isto što i Allahova kazna. A ako pobjeda dođe od Gospodara tvoga, sigurno će oni reći: "Bili smo uz vas!" A zar Allah ne zna dobro ono što je u grudima čijim? (El- Ankebut, 10.)
3.Potlačenost, pri čemu se potlačeni ne muči niti mu se prijeti, samo što mu je stanje u kakvom je nametnuto od drugog, mimo njegove volje, kao što je bio slučaj sa preostalim muslimanima u Mekki koji nisu učinili hidžru. Ako je ovakvo stanje potlačenog uvjetovano njegovom nemoći (iznemoglosti) da izađe i ako bi, kad bi mogao, izašao, ma koliko ga to koštalo i ma kolike žrtve podnio, nadati se da će mu Allah oprostiti. Međutim, ako se u stanju odbraniti ili izaći iz takvog mjesta, ali to ne čini bojeći se za posljedice, onda se na takvog odnose riječi šejha Ibn Atika i drugih, koje smo ranije citirali. Ibn Tejmije o ovome kaže: "Dugo sam razmišljao o mezhebima, pa sam uvidio da oni ovom problemu različito pristupaju i da ima više vrsta prisile. Prisila riječima nije ista kao prisila djelima. Ahmed, na više mjesta, kaže da prave prisile na nevjerstvo nema bez mučenja i udaranja i da riječi nisu prisila."
Završna riječ o prisili
Važno je napomenuti da se mora razlikovati šta je stvarna prisila, a šta osjećaj straha koji za sobom povlaci umoljavanje i veličanje, jer su ovakvi osjećaji svojevrsni vid robovanja. Isto tako, mora se razlikovati šta je stvarna potlačenost, a šta nutarnji krah, podlijeganje neprijatelju, oslanjanje na njega, gubljenje pouzdanja u Allaha i zaboravljanje da se na Njega osloni. Ovo zato što čovjek, i u najcrnjim i najtežim situacijama, dobija neviđenu snagu i odvažnost u srcu, snagu koju je Allahov Poslanik, s.a.v.s., nazvao džihadom u riječima: "...a ko se protiv njih bori srcem je vjernik. Iza toga nema imana ni koliko je zrno gorušice."
Zato vjernik pred neistinom i nepravdom nikada ne smije pokleknuti, niti, ma koliko bila zastrašujuća, prema njoj pokazati razumijevanje i naklonost. To je pravi džihad srca! Poslije Bitke na Uhudu Uzvišeni je poručio vjernicima:
وَكَأَيِّن مِّن نَّبِيٍّ قَاتَلَ مَعَهُ رِبِّيُّونَ كَثِيرٌ فَمَا وَهَنُواْ لِمَا أَصَابَهُمْ فِي سَبِيلِ اللّهِ وَمَا ضَعُفُواْ وَمَا اسْتَكَانُواْ وَاللّهُ يُحِبُّ الصَّابِرِينَ
وَمَا كَانَ قَوْلَهُمْ إِلاَّ أَن قَالُواْ ربَّنَا اغْفِرْ لَنَا ذُنُوبَنَا وَإِسْرَافَنَا فِي أَمْرِنَا وَثَبِّتْ أَقْدَامَنَا وانصُرْنَا عَلَى الْقَوْمِ الْكَافِرِينَ
فَآتَاهُمُ اللّهُ ثَوَابَ الدُّنْيَا وَحُسْنَ ثَوَابِ الآخِرَةِ وَاللّهُ يُحِبُّ الْمُحْسِنِينَ
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوَاْ إِن تُطِيعُواْ الَّذِينَ كَفَرُواْ يَرُدُّوكُمْ عَلَى أَعْقَابِكُمْ فَتَنقَلِبُواْ خَاسِرِينَ
بَلِ اللّهُ مَوْلاَكُمْ وَهُوَ خَيْرُ النَّاصِرِينَ
A koliko je bilo vjerovjesnika uz koje su se mnogi iskreni vjernici borili, pa nisu klonuli zbog nevolja koje su ih na Allahovu putu snalazile i nisu posustali niti se predali - a Allah izdržljive voli - i samo su govorili: "Gospodaru naš, oprosti nam krivice naše i neumjerenost našu u postupcima našim, i učvrsti korake naše i pomozi nam protiv naroda koji ne vjeruje!" I Allah im je dao nagradu na ovom svijetu, a na onom svijetu daće im nagradu veću nego su zaslužili, a Allah voli one koji dobra djela čine. O vjernici, ako se budete pokoravali onima koji ne vjeruju, vratiće vas stopama vašim i bićete izgubljeni. (Ali Imran, 146.-150.)
Poznati ashab Abdullah b. Mes ud, neka je Allah sa njim zadovoljan, kaže: "Čovjeku koji nešto vidi ružno, a ne može da ga otkloni, dovoljno je da Allah zna, da to on srcem mrzi," a znak mržnje je da se povuče i da to sam ne čini.
Kad srce uspije savladati osjećaj nutarnje skrhanosti i sačuvati snagu da odoli neistini, ma koliko bila duga i snažna, i uz sve to sačuvati kontrolu ponašanja, najbolji je dokaz povučenosti. S druge strane, ne podlijeganje prisili je borba srcem koja ima snažan efekat u životu ljudi.
