Allahovi štićenici i šejtanovi sljedbenici

Ljudi su podijeljeni na dvije vrste; one na Pravome putu i one koji su na stranputici. Ova podjela započeta je još davno, kao što kaže Uzvišeni:

هُوَ الَّذِي خَلَقَكُمْ فَمِنْكُمْ كَافِرٌ وَمِنْكُمْ مُؤْمِنٌ ۚ وَاللَّهُ بِمَا تَعْمَلُونَ بَصِيرٌ
On vas stvara, pa ste ili nevjernici ili vjernici. Sve što vi radite Allah dobro vidi. (Et-Tegabun, 2.)

Oni koji su se odazvali pozivu poslanika, povjerovali u objavljivane knjige i Njegove poslanike, poslane kao milost ljudima, oni su prijatelji Milostivog.

Na drugoj strani, oni koji su okrenuli glavu i uzoholili se, oni su šejtanovi drugovi.

Neprijateljstvo koje se pokazalo između Adema, alejhi selam, i Iblisa, će vječno ostati i između Iblisa i Ademovih potomaka sve do Smaka svijeta. Cijela povijest čovječanstva govori i svjedoči o ovom neprijateljstvu, o podjeli ljudi na one koji slijede istinu i Pravi put, s jedne, i na one koji slijede krivi put, prohtjeve i šejtana, s druge strane. Između ove dvije vrste je zakleto neprijateljstvo i između njih ne može biti pomirenja. Između njih je vječiti rat i neprijateljstvo.

Kaže šejhu-l-lslam ibn Tejmijja, Allah mu se smilovao:
"U Allahov zakon spada, između ostalog, i to; da kad hoće da pokaže Svoju vjeru, da i one koji će joj se suprotstavljati, kako bi obistinio istinu Svojih riječi, istinom suzbio neistinu i laž ugušio."

Pogledaj s kakvim su se neprijateljstvom odnosili cijeli narodi prema svojim poslanicima: Nuhu, Hudu, Salihu, Šu'ajbu, Ibrahimu, Musau, Isau i Muhammedu. Neprijateljstvo nevjernika prema vjernicima ostat će sve do Smaka svijeta.


Kako god su prijatelji Milostivog uporni da slijede Pravi put svoga Gospodara, isto tako su šejtanovi sljedbenici uporni da slijede neznanje i tumaraju bespućima, svejedno da li obožavali šejtana, strast, pripadnost narodu i jeziku, vlast, zemlju ili vjeru svojih predaka. Uzvišeni Allah u tom smislu kaže:

اللَّهُ وَلِيُّ الَّذِينَ آمَنُوا يُخْرِجُهُمْ مِنَ الظُّلُمَاتِ إِلَى النُّورِ ۖ وَالَّذِينَ كَفَرُوا أَوْلِيَاؤُهُمُ الطَّاغُوتُ يُخْرِجُونَهُمْ مِنَ النُّورِ إِلَى الظُّلُمَاتِ ۗ أُولَٰئِكَ أَصْحَابُ النَّارِ ۖ هُمْ فِيهَا خَالِدُونَ
Allah je zaštitnik onih koji vjeruju i On ih izvodi iz tmina na svjetlo, a onima koji ne vjeruju - zaštitnici su šejtani i oni ih odvode sa svjetla u tmine; oni će biti stanovnici Džehennema, oni će u njemu vječno ostati. (El-Bekare, 257.)

Allahovi prijatelji "koji slijede Uzvišenog, žive pod Njegovim okriljem i samo Njega uzimaju za zaštitnika, čine jednu porodicu i jedan narod (ummeten wahideten), koji nije ograničen vremenom ili prostorom, pripadnosti rasi ili naciji, lozi ili porodici." Islam je došao da povuče razliku između istine i laži, između Islama i džahilijjeta. On ne okuplja ljude na osnovu porijekla i rase, nacije ili podneblja, kako to čine stari i novi pagani. nego na osnovu vjerovanja u jednog Allaha i činjenju dobrih djela. Uzvišeni Allah kaže:

يَا أَيُّهَا النَّاسُ إِنَّا خَلَقْنَاكُمْ مِنْ ذَكَرٍ وَأُنْثَىٰ وَجَعَلْنَاكُمْ شُعُوبًا وَقَبَائِلَ لِتَعَارَفُوا ۚ إِنَّ أَكْرَمَكُمْ عِنْدَ اللَّهِ أَتْقَاكُمْ ۚ إِنَّ اللَّهَ عَلِيمٌ خَبِيرٌ
O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji. Allah, uistinu, sve zna i nije mu skriveno ništa. (El-Hudžurat, 13.)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: "Arap nema nikakve prednosti nad nearapom, niti nearap nad Arapom, niti crnac nad bijelcem, niti bijelac nad crncem, osim po bogobojaznosti. Svi ste vi od Adema, a Adem je od zemlje."

Otuda su vjernici Allahovi štićenici. Oni se odazivaju i pokoravaju onome što Allah hoće, od Njega primaju, jedino Njega obožavaju i jedino se Njega boje. Potpuno je obrnuto sa drugom grupom. Oni su, uvijek, kad god bi ih neki od Allahovih poslanika pozvao, odgovarali:

وَإِذَا قِيلَ لَهُمُ اتَّبِعُوا مَا أَنْزَلَ اللَّهُ قَالُوا بَلْ نَتَّبِعُ مَا أَلْفَيْنَا عَلَيْهِ آبَاءَنَا ۗ أَوَلَوْ كَانَ آبَاؤُهُمْ لَا يَعْقِلُونَ شَيْئًا وَلَا يَهْتَدُونَ
"Nećemo, slijedićemo ono na čemu smo zatekli pretke svoje." - Zar i onda kad im preci nisu ništa shvaćali i kad nisu na pravom putu bili?! (El-Bekare, 170.)

U prepoznatljive vrline Allahovih štićenika spadaju: odazivanje, pokornost Allahovim propisima, Njegovu zakonu i slijeđenju Njegovih zapovijedi. Uzvišeni Allah kaže:

إِنَّمَا كَانَ قَوْلَ الْمُؤْمِنِينَ إِذَا دُعُوا إِلَى اللَّهِ وَرَسُولِهِ لِيَحْكُمَ بَيْنَهُمْ أَنْ يَقُولُوا سَمِعْنَا وَأَطَعْنَا ۚ وَأُولَٰئِكَ هُمُ الْمُفْلِحُونَ
Kad se vjernici Allahu i Njegovu Poslaniku pozovu, da im On presudi, samo reknu: "Slušamo i pokoravamo se!" - Oni će uspjeti. (En-Nur, 51.)

Nasuprot njima šejtanovi sljedbenici se odlikuju: izbjegavanjem Allahovih propisa i Njegova zakona, slijeđenjem strasti i šejtana, kao što kaže Uzvišeni:

وَيَقُولُونَ سَمِعْنَا وَعَصَيْنَا وَاسْمَعْ غَيْرَ مُسْمَعٍ وَرَاعِنَا لَيًّا بِأَلْسِنَتِهِمْ وَطَعْنًا فِي الدِّينِ
I govore: "Čujemo, ali se ne pokoravamo!" i "Čuj, ne čuli te!" i "Ra'ina!" i "Pogledaj na nas!" izvrćući smisao riječima i govoreći uvijenim jezicima. (En-Nisa', 46.)

Poznati veliki učenjak Ibn el-Kajjim kaže:
"Svako ko porekne Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. odbija da ga slijedi, ne radi po njegovu Šerijatu, prezire njegovu vjeru, ne pridržava se datog mu obećanja, slijedi nečiju tuđu a ne njegovu praksu, dopusti da živi u neznanju (paganstvu) prepušten strastima i pokvarenosti u srcu, nevjerstvu i mržnji u prsima i neposlušnosti i neobuzdanosti svojih organa, šejtanov je drug."

Šejtanovi sljedbenici odlikuju se i po tome što: "Istinu kad im se nađe na putu gaze i zatiru nogama, a ako to nisu u stanju progone, a ako ni to ne mogu, onda sprječavaju i okreću drugim putem. Oni je odbacuju koliko god mogu, a ako ne mogu skreću je, mute i izoluju od praktične primjene. A ako bi se šta mogli okoristiti oblijeću i poskakuju praveći se da su joj pokorni, ne zbog istine, nego da bi kakvu korist izvukli, kao što kaže Uzvišeni:

وَإِذَا دُعُوا إِلَى اللَّهِ وَرَسُولِهِ لِيَحْكُمَ بَيْنَهُمْ إِذَا فَرِيقٌ مِنْهُمْ مُعْرِضُونَ وَإِنْ يَكُنْ لَهُمُ الْحَقُّ يَأْتُوا إِلَيْهِ مُذْعِنِينَ أَفِي قُلُوبِهِمْ مَرَضٌ أَمِ ارْتَابُوا أَمْ يَخَافُونَ أَنْ يَحِيفَ اللَّهُ عَلَيْهِمْ وَرَسُولُهُ ۚ بَلْ أُولَٰئِكَ هُمُ الظَّالِمُونَ

Kad budu pozvani Allahu i Poslaniku Njegovu da im On presudi, neki od njih odjednom leđa okrenu; samo ako znaju da je pravda na njihovoj strani, dolaze mu poslušno. Da li su im srca bolesna, ili sumnjaju, ili strahuju da će Allah i Poslanik Njegov prema njima nepravedno postupiti? Nijedno, nego žele da drugima nepravdu učine. (En-Nur, 48.-50.)'

9 - Devet

وَلَقَدْ آتَيْنَا مُوسَىٰ تِسْعَ آيَاتٍ بَيِّنَاتٍ
„Mi smo Musau dali devet jasnih dokaza." (Sura El-Isra, 101.)

1. Najveći od ovih dokaza jeste štap koji se pretvarao u ogromnu zmiju kad bi ga bacio na zemlju:

وَمَا تِلْكَ بِيَمِينِكَ يَا مُوسَىٰ قَالَ هِيَ عَصَايَ أَتَوَكَّأُ عَلَيْهَا وَأَهُشُّ بِهَا عَلَىٰ غَنَمِي وَلِيَ فِيهَا مَآرِبُ أُخْرَىٰ قَالَ أَلْقِهَا يَا مُوسَىٰ فَأَلْقَاهَا فَإِذَا هِيَ حَيَّةٌ تَسْعَىٰ قَالَ خُذْهَا وَلَا تَخَفْ ۖ سَنُعِيدُهَا سِيرَتَهَا الْأُولَىٰ
„A šta ti je to u desnoj ruci, o Musa?" "Ovo je moj štap" – odgovori on – "kojim se poštapam i kojim lišće ovcama svojim skidam, a služi mi i za druge potrebe." "Baci ga, o Musa!" – reče On. I on ga baci, kad on – zmija koja mili. "Uzmi je i ne boj se" – reče On – "Mi ćemo je vratiti u ono što je bila prije. (SuraTa-ha, 17.-21.)

Ovaj štap je progutao na desetine konopaca i drugih štapova koje su donijeli faraonovi čarobnjaci, koji su željeli da pobijede Musaa:

قَالُوا يَا مُوسَىٰ إِمَّا أَنْ تُلْقِيَ وَإِمَّا أَنْ نَكُونَ أَوَّلَ مَنْ أَلْقَىٰ قَالَ بَلْ أَلْقُوا ۖ فَإِذَا حِبَالُهُمْ وَعِصِيُّهُمْ يُخَيَّلُ إِلَيْهِ مِنْ سِحْرِهِمْ أَنَّهَا تَسْعَىٰ فَأَوْجَسَ فِي نَفْسِهِ خِيفَةً مُوسَىٰ قُلْنَا لَا تَخَفْ إِنَّكَ أَنْتَ الْأَعْلَىٰ وَأَلْقِ مَا فِي يَمِينِكَ تَلْقَفْ مَا صَنَعُوا ۖ إِنَّمَا صَنَعُوا كَيْدُ سَاحِرٍ ۖ وَلَا يُفْلِحُ السَّاحِرُ حَيْثُ أَتَىٰ
'O Musa, rekoše oni, 'hoćeš li ti ili ćemo mi najprije baciti?' 'Bacite vi! reče on, i odjednom mu se pričini da se konopi njihovi i štapovi njihovi, zbog vradžbine njihove, kreću. I Musa u sebi osjeti zebnju. 'Ne boj se!', rekosmo Mi, 'ti ćeš, doista, pobijediti. Samo baci to što ti je u desnoj ruci, progutat će ono što su oni napravili, jer je ono što su oni napravili samo varka čarobnjaka, a čarobnjak neće, ma gdje došao, uspjeti. (Sura Ta-ha, 65.-69.)


Kada su čarobnjaci vidjeli šta je učinio Musaov štap, prepoznali su da to nije ljudsko djelo nego da je od Allaha Gospodara ljudi, nisu se mogli suzdržati a da ne padnu na sedždu Allahu Gospodaru svjetova, pred svim ljudima:

فَأُلْقِيَ السَّحَرَةُ سُجَّدًا قَالُوا آمَنَّا بِرَبِّ هَارُونَ وَمُوسَىٰ
„I čarobnjaci se baciše licem na tlo govoreći: 'Mi vjerujemo u Harunova i Musaova Gospodara."' (Sura Ta-ha, 70.)

2. Od dokaza s kojima je Musa alejhi selam poslan je i:

وَاضْمُمْ يَدَكَ إِلَىٰ جَنَاحِكَ تَخْرُجْ بَيْضَاءَ مِنْ غَيْرِ سُوءٍ آيَةً أُخْرَىٰ
„I uvuci ruku pod pazuho svoje, ruka će se pojaviti bijela, ali ne bolesna: i eto, znamenje drugo. " (Sura Ta-ha, 22.)

Uvlačio bi ruku u razrez svoje košulje na prsima, a kada bi je izvadio postajala bi bijela i blistala bi poput mjesečeve svjetlosti, ali ne od bolesti niti gube ili lišaja.

Zatim je Allah spomenuo sedam drugih dokaza u suri El-A'raf, gdje je napomenuo kako ih je iskušao sa:

3. Sušnim godinama, zbog opadanja nivoa Nila i manjka kiša u Egiptu.

4. Manjkom plodova jer zemlja nije davala roda, a ono što bi proniklo bilo bi uništeno nepogodama.

5. Jakim poplavama koje su uništavale usjeve a pustošile sela i gradove.

6. Skakavcima koji nisu ostavljali ni zeleno ni osušeno a da ga nisu pojeli.

7. Krpeljima koji su nanosili ljudima tjelesna oštećenja.

8. Žabama koje su im zagorčale život svojom brojnošću.

9. Krvlju koja se pojavljivala u njihovoj hrani i piću.

وَلَقَدْ أَخَذْنَا آلَ فِرْعَوْنَ بِالسِّنِينَ وَنَقْصٍ مِنَ الثَّمَرَاتِ لَعَلَّهُمْ يَذَّكَّرُونَ فَإِذَا جَاءَتْهُمُ الْحَسَنَةُ قَالُوا لَنَا هَٰذِهِ ۖ وَإِنْ تُصِبْهُمْ سَيِّئَةٌ يَطَّيَّرُوا بِمُوسَىٰ وَمَنْ مَعَهُ ۗ أَلَا إِنَّمَا طَائِرُهُمْ عِنْدَ اللَّهِ وَلَٰكِنَّ أَكْثَرَهُمْ لَا يَعْلَمُونَ وَقَالُوا مَهْمَا تَأْتِنَا بِهِ مِنْ آيَةٍ لِتَسْحَرَنَا بِهَا فَمَا نَحْنُ لَكَ بِمُؤْمِنِينَ فَأَرْسَلْنَا عَلَيْهِمُ الطُّوفَانَ وَالْجَرَادَ وَالْقُمَّلَ وَالضَّفَادِعَ وَالدَّمَ آيَاتٍ مُفَصَّلَاتٍ فَاسْتَكْبَرُوا وَكَانُوا قَوْمًا مُجْرِمِينَ

„I Mi smo kaznili faraonov narod, gladnim godinama i nerodicom, da bi se opametili I kad bi im bilo dobro, oni bi govorili: 'Ovo smo zaslužili, a kad bi ih snašla kakva nevolja, tu nevolju bi Musau i onima koji su s njim vjerovali pripisivali. Ali ne! Njihova je nevolja od Allaha bila, samo što većina njih nije znala! I govorili su: 'Kakav god da nam dokaz doneseš da nas njime opčaraš, mi ti nećemo vjerovati!' Zato smo mi na njih slali poplave, i skakavce, i krpelje, i žabe, i krv — sve jasna znamenja, ali su se oni oholili, narod zlikovački su bili. " (Sura El-A'raf, 130.-133.)

Drugi dokazi

Ovo je devet dokaza s kojima je Allah poslao Musaa alejhi selam faraonu ali ima još dosta ajeta koje je Allah dao Musau kao što je i Musaov udarac po moru i njegovo rascijepljenje, kao i udarac po kamenu iz kojeg je poteklo dvanaest izvora. Spuštanje menna (hrana poput meda) i selve (prepelice) na Israelićane u Sinajskoj pustinji, i drugi dokazi.

Zadu-l-me'ad 1&2 - (Ahiretska Opskrba 1&2) - Ibn Kajjim El-Dževzijje

Naslov orginala: زاد المعاد في هدي خير العباد
Autor: Ibn Kajjim El-Dževzijje

Od svih blagodati koje je Uzvišeni Allah darovao Svojim robovima, najveća je ta što je poslao plemenitog Poslanika sa uputom i istinitom vjerom da bi je uzdigao iznad svih vjera. Budući da je muslimanima naređeno da slijede put Allahovog poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, islamski učenjaci su pridavali veliku pažnju izučavanju njegovog sunneta. Jedno od najpoznatijih djela napisano na tu temu je knjiga “Zadu-l-me'ad fi hedji hajri-l-'ibad” imama Ibn el-Kajjima, Allah mu se smilovao.


Ova knjiga se sastoji iz više poglavlja, o najrazličitijim pitanjima koja se tiču života Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem; poglavlje o vjerovjesnikovom porijeklu, poslanstvu, imenima, poglavlje o njegovim dadiljama, amidžama i tetkama, suprugama, štićenicima, slugama, o Poslanikovim pisarima, mujezinima, namjesnicima.
Poglavlje o poslanikovim bitkama,vojnim pohodima, oružju,oblačenju,ponašanju,govoru,šutnji,smijanju,plakanju, ibadetima, namazu,postu,hadžu,zikru...

Download link: Ahiretska Opskrba 1 dio
Download link: Ahiretska Opskrba 2 dio

(desni klik "save target as..." ili “save link as...”)
Alternativni download link:Download 1 dio
Alternativni download link:Download 2 dio
ili posjeti
is where my documents live!

„A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i drugi svijet!

Obaveza je onome ko želi sebi dobro, da zna da je odgovoran za ono što govori i da će se s njim obračunati za njegovo vjerovanje, riječi i djela; da za to pripremi odgovor i sa sebe skine dva odijela; odijelo neznanja i odijelo pristranosti, i da iščisti svoju namjeru u traženju istine. Allah, dželle šanuhu, kaže:

قُلْ إِنَّمَا أَعِظُكُمْ بِوَاحِدَةٍ ۖ أَنْ تَقُومُوا لِلَّهِ مَثْنَىٰ وَفُرَادَىٰ ثُمَّ تَتَفَكَّرُوا
„Reci:‘ Ja vam savjetujem samo jedno: ustanite iskreno prema Allahu, dvojica po dvojica, ili jedan po jedan, pa zatim razmislite...“ (Saba,46)

A neka zna da ga neće iščistiti osim slijeđenjem Allahove Knjige i sunneta Njegovog Vjerovjesnika. Allah, dželle šanuhu, kaže:

اتَّبِعُوا مَا أُنْزِلَ إِلَيْكُمْ مِنْ رَبِّكُمْ وَلَا تَتَّبِعُوا مِنْ دُونِهِ أَوْلِيَاءَ ۗ قَلِيلًا مَا تَذَكَّرُونَ
„Slijedite ono što vam se od Gospodara vašeg objavljuje i ne uzimajte, pored Njega, nekog drugog kao zaštitnika! - A kako vi malo pouku primate! (Al-A'raf,2)

كِتَابٌ أَنْزَلْنَاهُ إِلَيْكَ مُبَارَكٌ لِيَدَّبَّرُوا آيَاتِهِ وَلِيَتَذَكَّرَ أُولُو الْأَلْبَابِ
„Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o riječima njezinim razmislili i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili."(Sad,29)

Pošto je prethodilo u Allahovom znanju i Njegovom određivanju da će se u ummetu dogoditi raskol, naredio im je i obavezao ih kod spora da se vrate Njegovoj Knjizi i sunnetu Njegovog Vjerovjesnika. Uzvišeni kaže:

فَإِنْ تَنَازَعْتُمْ فِي شَيْءٍ فَرُدُّوهُ إِلَى اللَّهِ وَالرَّسُولِ إِنْ كُنْتُمْ تُؤْمِنُونَ بِاللَّهِ وَالْيَوْمِ الْآخِرِ ۚ ذَٰلِكَ خَيْرٌ وَأَحْسَنُ تَأْوِيلًا
„A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i drugi svijet! To je bolje i posljedice su ljepše!“ (An-Nisa',59)


Učenjaci, Allah im se smilovao, su rekli: Obraćanje Allahu jeste obraćanje Njegovoj Knjizi, a obraćanje Poslaniku jeste obraćanje njemu u toku njegovog života, a nakon njegove smrti, obraćanje njegovom sunnetu. Ajet ukazuje da onaj ko se kod spora ne obrati Allahovoj Knjizi i sunnetu Njegovog Vjerovjesnika, taj nije vjernik. Allah, dželle šanuhu, kaže: „...ako vjerujete u Allaha i drugi svijet!“ Ovo je uslov gdje uslovljeno nestaje njegovim nestajanjem. A nemoguće je da Allah, dželle šanuhu, ljudima naredi obraćanje nečemu što neće riješiti spor, pogotovo u osnovama vjere u kojima slijeđenje nije dozvoljeno kod većine učenjaka. Allah, dželle šanuhu, kaže:

فَلَا وَرَبِّكَ لَا يُؤْمِنُونَ حَتَّىٰ يُحَكِّمُوكَ فِيمَا شَجَرَ بَيْنَهُمْ ثُمَّ لَا يَجِدُوا فِي أَنْفُسِهِمْ حَرَجًا مِمَّا قَضَيْتَ وَيُسَلِّمُوا تَسْلِيمًا
„I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće vjerovati dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate, a potom u dušama svojim tegobe ne osjete za ono što si odredio i sasvim se ne predaju!“ (An-Nisa'65)

Kada je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio o događanju mnogih razilaženja poslije njega među njegovim ummetom, naredio im je da se kod postojanja razilaženja pridržavaju njegovog sunneta i sunneta njegovih pravovjernih i upućenih halifa poslije njega. Rekao je: „Onaj ko od vas poživi vidjeće mnoga razilaženja. Držite se moga sunneta i sunneta mojih pravovjernih i upućenih halifa poslije mene. Držite se za njega i prihvatite ga vašim kutnjacima. A čuvajte se novonastalih stvari! Uistinu, svaka novotarija je zabluda.“

Allah, dželle šanuhu, nije nam naredio, a ni Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da se kod spora i razilaženja obratimo onome na čemu je većina ljudi.

Allah, dželle šanuhu, nije rekao a ni Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da ljudi iz svakog vremena gledaju u ono na čemu je većina njihovih suvremenika pa da ih slijede; niti da gledaju u stanovnike određenog grada. Naprotiv, obaveza ljudima jeste da se obrate Allahovoj Knjizi, sunnetu Njegovog Vjerovjesnika, sunnetu njegovih pravovjernih i upućenih halifa i onome na čemu su bili ashabi , tabiini i predvodnici muslimana. Neka ne poklanja pažnju mnoštvu onih koji odstupaju poslije njih.

Kada Allah, dželle šanuhu, vidi kod roba iskrenost u traženju istine, ostavljanje pristranosti i želju za Allahom u traženju upute od Njega na pravi put, pa On je taj Koji olakšava. Uistinu, na istini je svjetlost, pogotovo na tevhidu, koji je temelj svih temelja kojima su pozivali poslanici od prvog do posljednjeg, a to je tevhidul-uluhijje. Uistinu, njegovi dokazi u Kur'anu su jasni. A većina Kur'ana, ustvari je potvrda za ovaj vrhovni temelj.

Harut i Marut (هاروت وماروت)

Uzvišeni Allah kaže:
وَاتَّبَعُوا مَا تَتْلُو الشَّيَاطِينُ عَلَىٰ مُلْكِ سُلَيْمَانَ ۖ وَمَا كَفَرَ سُلَيْمَانُ وَلَٰكِنَّ الشَّيَاطِينَ كَفَرُوا يُعَلِّمُونَ النَّاسَ السِّحْرَ وَمَا أُنْزِلَ عَلَى الْمَلَكَيْنِ بِبَابِلَ هَارُوتَ وَمَارُوتَ ۚ وَمَا يُعَلِّمَانِ مِنْ أَحَدٍ حَتَّىٰ يَقُولَا إِنَّمَا نَحْنُ فِتْنَةٌ فَلَا تَكْفُرْ ۖ فَيَتَعَلَّمُونَ مِنْهُمَا مَا يُفَرِّقُونَ بِهِ بَيْنَ الْمَرْءِ وَزَوْجِهِ ۚ وَمَا هُمْ بِضَارِّينَ بِهِ مِنْ أَحَدٍ إِلَّا بِإِذْنِ اللَّهِ ۚ وَيَتَعَلَّمُونَ مَا يَضُرُّهُمْ وَلَا يَنْفَعُهُمْ ۚ وَلَقَدْ عَلِمُوا لَمَنِ اشْتَرَاهُ مَا لَهُ فِي الْآخِرَةِ مِنْ خَلَاقٍ ۚ وَلَبِئْسَ مَا شَرَوْا بِهِ أَنْفُسَهُمْ ۚ لَوْ كَانُوا يَعْلَمُونَ
"Oni se povode za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik, nego su nevjernici šejtani koji ljude uče vradžbini u Babilonu, Haruta i Maruta, a to nije objavljeno dvojici meleka. Njih dvojica nikoga nisu učili dok mu ne bi rekli: 'Mi samo iskušavamo, a ti nemoj biti nevjernik!' I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti, ali oni nisu mogli nikome bez Allahove volje nauditi. Učili su ono što će im nauditi i od čega koristi neće imati, iako su znali da onaj ko to sebi pribavi, na drugome svijetu nikakve sreće neće imati. A doista je jadno ono za što su se prodali, kada bi samo oni to znali." (El-Bekare, 102.)

Prenosi El-Avfi u svome Tefsiru od Ibn-Abbasa, radijallahu anhu, da je rekao :
Kada je Sulejman, alejhi selam, izgubio svoje kraljevstvo, veliki broj ljudi i džina se odmetnuo i slijedio svoje strasti, ali, kada je Allah povratio Sulejmanu, alejhi selam, njegovo kraljevstvo, a odmetnuti se ponovo vratili na Pravi put, Sulejman je pokupio njihove knjige i zakopao ih ispod svoga prijestolja. Nedugo nakon toga, Sulejman, alejhi selam, je umro. Ne čekajući, ljudi i džini su otkrili zakopane knjige i kazali: 'Ovo je knjiga od Allaha objavljena Sulejmanu koji ju je sakrio od nas!' Uzeli su je kao svoju vjeru, pa je Uzvišeni Allah objavio: "A kada im je poslanik od Allaha došao, potvrđujući da je istinito ono što već imaju, mnogi od onih kojima je Knjiga dana — za leđa svoja Allahovu Knjigu odbacuju, kao da ne znaju." (Prijevod značenja El-Bekare, 102.); slijedili su ono što su iznijeli šejtani, tj. muzičke instrumente, zabavu i sve ono što odvodi od sjećanja na Svemogućeg Allaha."


Ibn-Ebi Hatim je rekao: "Pričao mi je Ebu-Se'id El-Ešedždž koji prenosi od Ebu-Usame, on od El-A'meša, on od El-Minhala, on od Se'id ibn Džubejra, on od Ibn-Abbasa, radijallahu anhu, da je rekao: 'Asaf je bio Sulejmanov, a.s., pisar. On je poznavao Najuzvišenije ime i napisao bi ono što bi mu Sulejman, alejhi selam, naredio, a zatim bi to zakopao ispod prijestolja. Nakon Sulejmanove smrti, šejtani su to povadili i između svaka dva reda napisali magijske i nevjerničke stvari. Kazali su: 'Ovo je to što je Sulejman primjenjivao i po čemu je djelovao!' Neuki među ljudima smatrali su Sulejmana nevjernikom i nastavili su da ga vrijeđaju, dok nije poslan Muhammed, sallallahu 'alejhi ve sellem, sa Kur'anom Uzvišenim koji kaže: 'Oni se povode za onim što su šejtani o Sulcjmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik, nego su nevjernici šejtani.'"

Ibn-Džerir kaže: "Rekao mi je Ebu Es-Sa'ib Seleme ibn Džunade Es-Seva'i koji prenosi od Ebu-Mu'avije, on od El-A'meša, on od El-Minhala, on od Se'id ibn Džubejra, a on od Ibn-Abbasa, radijallahu anhu, daje rekao: 'Kada je Sulejman želio da zadovolji prirodnu potrebu ili da se sastane sa nekom od svojih žena, davao je svoj prsten ženi koja se zvala El-Džerada. Kada je Uzvišeni Allah htio da iskuša Sulejmana, alejhi selam, on je bio dao svoj prsten toj ženi. Nakon toga, njoj je došao Iblis u liku Sulejmana, alejhi selam, i uzeo prsten. Kada je Iblis stavio prsten, cijeli ljudski rod, džini i šejtani bili su mu pokorni. Zatim je Sulejman, alejhi selam, došao tražiti svoj prsten od nje, a ona je rekla: 'Ti lažeš, ti nisi Sulejman!' Tako je Sulejman, alejhi selam, znao da je to iskušenje od Svemogućeg Allaha. Zbog toga su šejtani bili slobodni da čine šta su željeli, pa su zapisali knjige o vradžbinama i nevjerstvu koje su zakopali ispod Sulejmanovog, alejhi selam, prijestolja. Nakon Sulejmanove, alejhi selam, smrti, oni su otkrili ove knjige i rekli narodu: 'Uistinu, Sulejman je gospodario uz pomoć ovih knjiga.' Zbog toga se narod odrekao Sulejmana i smatrao ga nevjernikom, sve do dolaska poslanika Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve sellem, koji je došao sa kur'anskim ajetom, koji kaže: 'A Sulejman nije bio nevjernik, nego su nevjernici šejtani'."

Zatim, Ibn-Džerir bilježi predaju od Ibn-Abbasa:
„Meleki su se bili spustili na oblake, spominjući različite stvari koje su odlučene na nebu. Šejtani su pažljivo slušali te stvari, a zatim bi silazili da nadahnu time gatare, dodajući na to stotinu svojih vlastitih laži. Narod bi im vjerovao i smatrao ih povjerljivim. Uzvišeni Allah je obavijestio Sulejmana, alejhi selam, o tim stvarima i omogućio mu da zakopa te laži ispod svoga prijestolja. Nakon njegove smrti, jedan od šejtana reče: „Ja vas mogu uputiti do Sulejmanovog najdražeg i najdragocjenijeg blaga. Ono se nalazi ispod njegovog prijestolja.' Oni su to otkrili i rekli: 'Ovo je magija.' Nakon toga, ono je nastavljeno da se umnožava i da se po tome postupa i ono što danas prakticiraju stanovnici Iraka nije ništa doli njegovi zaostaci.

Es-Sadi navodi: "Allah kaže: 'Oni se povode za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik, nego su nevjernici šejtani', tj. šejtani su pažljivo slušali razgovore meleka, koji su razmatrali šta se događa stanovnicima na Zemlji: smrt, stvari od gajba ili Allahove odredbe. Potom su silazili da time nadahnu gatare, a ovi su te stvari govorili narodu. Narod bi im vjerovao i smatrao ih vjerodostojnim. Malo po malo, gatari su se pouzdavali u šejtane, koji su poslije dodavali svakoj riječi stotinu svojih vlastitih laži. Narod je počeo da zapisuje ove stvari i među Izraelićanima se pričalo da džini poznaju gajb (neviđeno). Sulejman, alejhi selam, je ubrzo krenuo i pokupio sve ove knjige, stavio ih u kovčeg i pokopao ispod svoga prijestolja. Svi šejtani koji su se htjeli primaći kovčegu bili su živi spaljeni. Sulejman, a.s., je proglasio da će odrubiti glavu svakome koji tvrdi da šejtani poznaju gajb. Nakon Sulejmanove, alejhi selam, smrti i smrti onih među vjerskim učenjacima koji su to dobro poznavali, šejtan je došao narodu u ljudskom obliku i kazao: 'Ja ću vas odvesti do vječnoga blaga koje nikada neće nestati.' Naredio je da kopaju ispod Sulejmanovog prijestolja i povukao se ustranu. Rekao im je: 'Ubijte me ako ništa ne nađete.' Oni su ga iskopali i našli ove zapise. Tada šejtan reče: 'Samo uz pomoć ove magije, Sulejman je mogao zagospodariti ljudskim rodom, džinima i pticama.' Zatim je otišao. Širile su se glasine i kružile priče da je Sulejman, a.s., bio čarobnjak. Izraelićani su čuvali ove knjige i raspravljali su sa poslanikom Muhammedom, sallallahu 'alejhi ve sellem, o njima. Ali, Uzvišeni Allah mu je objavio Svoje riječi: 'Oni se povode za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik, nego su nevjernici šejtani'."

Er-Rebi' ibn Enes je rekao: "Židovi su pitali poslanika Muhammmeda, sallallahu 'alejhi ve sellem, o stvarima iz Tevrata, i svaki put, kada su upitali, Allah mu je objavio ono čime bi ih porazio i nadvladao. Stoga, oni su rekli: 'Muhammed bolje poznaje ono što je nama objavljeno nego mi.' Zatim, upitali su o magiji i Allah je objavio Svoje riječi: 'Oni se povode za onim što su Šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik, nego su nevjernici šejtani koji ljude uče vradžbini u Babilonu, Haruta i Maruta, a to nije objavljeno dvojici meleka.'

On je obavijestio Svoga poslanika Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve sellem, da su šejtani napisali knjigu o magiji i gatanju i zakopali je ispod Sulejmanovog, a.s., prijestolja. Uistinu, Sulejman, a.s., nije imao znanje o gajbu (nevidljivom svijetu). Kada je umro, šejtani su iznijeli tu magiju i obmanjivali narod govoreći: 'Ovo je znanje koje je Sulejman tajno čuvao od vas.' Poslanik Muhammed, sallallahu 'alejhi ve sellem, je obavijestio Židove o tom kazivanju i oni su otišli spuštenih glava, poraženi i poniženi.

Mudžahid u komentaru ovih ajeta kaže da su šejtani pažljivo slušali razgovore meleka i dodavali na ono što bi čuli dvije stotine laži. Sulejman, alejhi selam je pokupio šta su zapisali, a oni su se, nakon njegove smrti, ponovo toga domogli i tome podučavali narod, a to nije bilo ništa drugo doli crna magija.

Muhammed ibn Ishak ibn Jesar kaže: "Kada su šejtani saznali za smrt Sulejmana, zapisali su vrste čarobnjaštva (magije). Naprimjer: 'Da postigneš to i to, postupi tako i tako.' Unijeti su sve ovo u knjigu i zapečatili je prstenom koji je nosio napis poput napisa Sulejmanovog prstena, na kojem je bilo zapisano: 'Ovo je napisao Asaf ibn Berhi po naredbi kralja Sulejmana ibn Davuda.' Zatim su je zakopali ispod prijestolja (Sulejmanovog, alejhi selam). Nakon nekog vremena, Izraelićani su je izvadili i kazali: 'Uistinu, Sulejman, a. s„ je nad nama vladao samo ovim.' Oni su raširili magiju među narod. Kada je poslanik Muhammed, sallallahu 'alejhi ve sellem, spomenuo Sulejmana ibn Davuda, kao jednog od ranijih poslanika poslanih od Svemogućeg Allaha, Jevreji u Medini rekoše: 'Nevjerovatno je da Muhammed tvrdi da je Sulejman ibn Davud bio poslanik od Allaha! On nije bio ništa drugo doli čarobnjak!' To je bio povod objave ovih ajeta.

Ibn-Džerir kaže: "Prenio mi je El-Kasim od Huseina ibn El-Hadždžadža, od Ebu-Bekra, od Šehra ibn Hevšeba koji kaže: 'Šejtani su zapisivali čarobnjaštvo kada je Sulejman, alejhi selam, bio odsutan. Oni su zapisali: 'Ko god želi da učini to i to, treba stati, okrenuvši se Suncu, i reći tako i tako. A ko god želi da učini to i to, treba stati, okrenuvši se od Sunca i reći tako i tako." Oni su to zapisali u knjizi koja je naslovljena: 'Ovo je ono što je napisao Asaf ibn Berhi po naređenju kralja Sulejmana ibn Davuda: iz riznica znanja.' Zatim su to zakopali ispod Sulejmanovog prijestolja. Kada je Sulejman umro, Iblis je ustao da govori i kazao: 'O narode! Sulejman nije bio poslanik, on je bio samo čarobnjak! Idite i tražite njegovu magiju u njegovim odajama i njegovom prtljagu!' I on ih je odveo do zakopanog 'blaga'. Narod je rekao: 'Tako nam Allaha! Sulejman je bio čarobnjak koji nas je potčinio kroz svoju magiju!'

Vjernici među njima su kazali: 'Nikako, on je bio pouzdan poslanik.' Kada je Muhammed, sallallahu 'alejhi ve sellem, poslan kao poslanik i kada je spomenuo Davuda i Sulejmana, Židovi su kazali: 'Muhammed miješa istinu i laž, ubrajao je Sulejmana među poslanike, a on je bio samo čarobnjak koji je bio nošen vjetrom.' Zbog toga, Uzvišeni Allah je objavio: 'Oni se povode za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali...

Ibn Ebi-Hatim kaže: "Rekao mi je Isam ibn Revvad od Ademar od El-Mes'udija, od Zijada, oslobođenog roba Ibn-Mus'aba, od El-Hasana, vezano za Allahove riječi: 'Oni se povode za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali', kako kaže: 'Jedna trećina pjesništva, jedna trećina magije i jedna trećina gatanja.'"

Jevreji su lažno izjavili da Uzvišeni Allah objavljuje magiju na usta Džebra'ila i Mika'ila, Sulejmanu ibn Davudu, ali im Allah proturječi i ukazuje na njihovo krivotvorenje. Štaviše, Allah obavještava Svoga poslanika Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve sellem, da ni Džebra'il, niti Mika'il nisu objavljivali magiju i potvrđuje da je Sulejman, a. s„ čist od čarobnjaštva i crne magije. Uzvišeni Allah kaže svim ljudima da magija nije ništa drugo doli djelo šejtana, koji su tome podučavali narod u Babilonu i da su se dva čovjeka, koji su podučavali narod, zvali Harut i Marut.

Uzvišeni Allah kaže: "Njih dvojica nikoga nisu učili dok mu ne bi rekli: 'Mi samo iskušavamo, a ti nemoj biti nevjernik!'". Ibn-Abbas, r.a., kaže: "Oni su upozoravali svakoga ko bi im došao da uči magiju, i govorili su im: 'Mi samo iskušavamo, a ti nemoj biti nevjernik!', da oni znaju šta je dobro, zlo, vjerovanje i nevjerstvo, pa tako znaju da je magija od nevjerstva. Ibn-Abbas, radijallahu anhu, nastavlja: "Ako ga nisu mogli odvratiti, oni su mu govorili da ide na to i to mjesto. Tamo će naći Iblisa koji će ih podučavati. Istovremeno, kada neko nauči magiju, njegovo vjerovanje (poput svjetla) izlazi iz njegovog tijela i on ga može vidjeti kako se uzdiže na nebo. Kod ovoga, on će reći: 'Teško meni!'"

Katade je rekao: "Od njih je bila uzeta prisega da neće nikoga podučavati dok ne opomenu: 'dok mu ne bi rekli: 'Mi samo iskušavamo, a ti nemoj biti nevjernik!'.'" Štaviše, Es-Sadi kaže: "Upozoravali su svakoga ko bi im došao da uči magiju i opominjali: 'dok mu ne bi rekli: 'Mi samo iskušavamo, a ti nemoj biti nevjernik!'.' Ali, ako bi zahtijevao, oni bi kazali: Idi do te gomile pepela i obavi nuždu na njoj'. Ako bi čovjek otišao i učinio šta mu je naređeno, vidio bi svjetlo koje dolazi iz pepela i leti dok ne dopre do neba, a to je, uistinu, vjerovanje. Umjesto njega, tu bi došla crna tvar koja nalikuje dimu i ušla u njegove uši i cijelo njegovo tijelo, a to je, uistinu, Allahova srdžba. Nakon toga, čovjek bi im kazao šta se dogodilo i oni bi ga podučavali magiji. Ovo je objašnjenje Allahovih riječi: 'Njih dvojica nikoga nisu učili dok mu ne bi rekli: 'Mi samo iskušavamo, a ti nemoj bit nevjernik!' I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti, ali oni nisu mogli nikome bez Allahove volje nauditi. Učili su ono što će im nauditi i od čega koristi neće imati, iako su znali da onaj ko to sebi pribavi, na drugome svijetu nikakve sreće neće imati. A doista je jadno ono za što su se prodali, kada bi samo oni to znali.'"

U tumačenju ovog kur'anskog ajeta, Sunejd ibn Hadžadž prenosi od Ibn-Džurejdža njegove riječi: "Nema nikoga, ko se bavi magijom, a da nije nevjernik." Riječ 'iskušenje', znači ispitivanje i testiranje. Učenjaci su pronašli tekstualni dokaz u ovom ajetu za to da onaj, koji se bavi magijom, postaje nevjernik. Ovo je potvrđeno Poslanikovim, sallallahu 'alejhi ve sellem, hadisom koji prenosi hafiz Ebu-Bekr El-Bezzar od Muhammeda ibn El-Musenne, od Mu'avije, od El-A'meša, od Ibrahima, od Hemmama, da je čuo Abdullaha, koji kaže: "Ko god posjeti gatara ili vračara i povjeruje u ono što oni kažu, postaje nevjernik u ono što je poslano Muhammedu, sallallahu 'alejhi ve seliem." (Hadis je vjerodostojan)

Uzvišeni Allah kaže: "I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti", tj. narod je učio od Haruta i Maruta magiju koja je uzrokovala razdvajanje muža i žene, premda među njima postoji naklonost i želja. Ovo je prouzrokovano lukavošću šejtana, kako se prenosi u hadisu navedenom u Muslimovom Sahihu koji prenosi Džabir ibn Abdullah da je Poslanik, alejhi selam rekao: "Iblis je imao svoje prijestolje nad vodom, zatim je poslao odrede (za izazivanje razdora). Njemu najbliži u stepenu su oni koji su najozloglašcniji u izazivanju razdora. Jedan od njih je došao i kazao: 'Ja sam učinio tako i tako.'A on je rekao: 'Ti nisi učinio ništa.' Zatim je jedan među njima došao i rekao: 'Ja nisam žalio truda dok nisam posijao sjeme razdora između muža i žene.' Iblis mu je prišao i rekao: 'Dobro si učinio.'" El-A'meš kaže: "Zatim ga je zagrlio." Razdor između muža i žene se može napraviti kroz magiju u kojoj šejtan daje da oboje ugledaju nešto loše — izgled, postupak, i sl. o onome drugom.

Uzvišeni Allah kaže: "... ali oni nisu mogli nikome bez Allahove volje nauditi."Ebu-Sufjan Es-Sevri kaže: "Oni ne mogu tako nauditi nikom, osim Allahovom odredbom."
Muhammed ibn Ishak kaže: "Oni ne mogu tako nauditi nikom, osim da im Allah to dozvoli."
El-Hasan El-Basri, r.a., kaže: "'...ali oni nisu mogli nikome bez Allahove volje nauditi', tj. kome Allah želi štetu učiniti, njemu će šteta biti učinjena, a kome ne želi štetu učiniti, njemu neće šteta biti učinjena. Prema tome, oni ne mogu nauditi nikome osim uz Allahovu volju i određenje."

Uzvišeni Allah kaže: "... i od čega koristi neće imati", tj. ono što šteti njihovoj vjeri, a ne donosi im korist, "iako su znali da onaj ko to sebi pribavi, na drugome svijetu nikakve sreće neće imati", tj. Jevreji, koji su uzeli magiju umjesto slijeđenja poslanika Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve sellem, znali su da onaj, koji je učinio ono što su oni učinili, neće imati udjela na onome svijetu. Uzvišeni Allah kaže: "A doista je jadno ono za što su se prodali, kada bi samo oni to znali. A da oni vjeruju i boje se, nagrada od Allaha bi im bila bolja, kada bi samo znali!", tj. oni koji uzmu magiju umjesto slijeđenja poslanika Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve sel-lem.

"A da oni vjeruju i boje se, nagrada od Allaha bi im bila bolja, kada bi samo znali!", tj. da su oni vjerovali u Allaha i Njegove poslanike i nisu prelazili Njegove granice, bili bi dobili mnogo veću nagradu od Svemogućeg Allaha. Ovo se slaže sa Allahovim riječima, koje glase: " Teško vama!' — govorili su učeni — 'onome koji vjeruje i čini dobra djela bolje je Allahova nagrada, a biće samo strpljivima pružena.' " (Prijevod značenja El-Kasas, 80.)

Učenjaci su našli tekstualni dokaz da su vračari nevjernici u kur'anskom ajetu koji glasi: "A da oni vjeruju i boje se, nagrada od Allaha bi im bila bolja". Neki učenjaci smatraju da vračari nisu nevjernici, ali im se mora odsjeći glava. Amr ibn Dinar prenosi od Bedžebla ibn Abdaha da je rekao: "Omer ibn El-Hattab je naredio da se svaki vračar i vračarka ubiju. Zbog toga, oni su ubili tri vračarke." Pored toga, istina je da je sluškinja opčarala Hafsu, majku vjernika. Zbog toga je Hafsa naredila da ona mora biti ubijena.

Imam Ahmed ibn Hanbel kaže: "Prenosi se od tri Poslanikova ashaba da vračar mora biti ubijen." Uz to Et-Tirmizi prenosi od Isma'ila ibn Muslima, od El-Hasana, od Džunduba El-Ezdija da kaže: "Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, je rekao: 'Propisana kazna za vračara je udarac mačem.'"

Ibn Kesir

Koristi bogobojaznosti, takvaluka

Ibn Avn je ispratio nekog čovjeka na put pa mu je rekao: «Preporučujem ti bogobojaznost, jer bogobojazni nikada nije usamljen!»

Zejd b. Eslem veli: «Upamtio sam da su ranije govorili: 'Ko se boji Allaha, ljudi ga zavole makar i preko svoje volje.'»

Es-Sevri je rekao Ibn Ebu Zi'bu: «Ako se budeš bojao Allaha, On će te zaštititi od ljudi, ali ako se budeš bojao ljudi, niko te, ni u čemu, neće moći zaštititi od Allaha.»

Sulejman b. Davud, alejhi selam, je rekao : «Dato nam je ono što je dato ljudima, a i ono što je njima uskraćeno. Allah nas je podučio onome čemu je podučio i druge ljude, ali nas je podučio i onome što njih nije. Međutim, nisam pronašao ništa ljepše od bogobojaznosti u tajnosti i na javi, od pravednosti u srdžbi i smirenosti, i umjerenosti u siromaštvu i bogatstvu.


U djelu Ez-Zuhd od imama Ahmeda navodi se u predanju da je Gospodar Uzvišeni kazao: «Nijedno stvorenje neće se ponizno vezivati za neko drugo stvorenje pored Mene, a da mu Ja neću uskratiti i nebeske i zemaljske razloge opskrbe. Pa ako od Mene nešto zatraži Ja mu neću dati. Ako dovu uputi,Ja mu se neću odazvati. Ako oprosta zatraži Ja mu neću oprostiti. I nijedno stvorenje neće se vezati za Mene, zapostavljajući sva druga stvorenja, a da mu Ja neću osigurati i zemaljske i nebeske razloge opskrbe. Ako od Mene nešto zatraži Ja ću mu to dati. Ako Me zamoli Ja ću mu se odazvati. I ako oprosta zatraži Ja ću mu oprostiti!«

Riznica znanja - Ibn Kajjim el-Dževzijje

Copyright – Autorsko pravo u Islamu

U odgovoru na pitanje u vezi autorskih prava (copyright) šejh Feiz je rekao sljedeće:

Prvo:Islam nije individualno vlasništvo.Kur’an i sunnet su objavljeni ljudima kako bi bili slijeđeni.

Drugo:Nigdje u Kur’anu, niti u sunnetu niti u djelima ranih islamskih pravnika se ne spominje da islamsko znanje može biti predmet privatnog vlasništva kako bi se prodavalo i kupovalo.

Treće:To vidim kao prepreku širenja ove prelijepe vjere budući da većina ljudi može zadovoljiti samo osnovne životne potrebe tako da ih copyright sprječava u učenju svoje vjere.

Četvrto:Mnogi ljudi kupuju islamske proizvode online što ih može odvesti u zabranjena djela poput kupovine putem kreditnih kartica itd.

Peto:Copyright je danas za većinu ljudi postao ništa drugo do biznis u kojem su mnogi ljudi izgubili svoj pravi cilj dave koja bi trebala biti samo Allaha radi.

Ono što iz ovoga vidim jeste da je copyright velika prepreka u širenju ove prelijepe vjere svijetu.Uzvišeni Allah kaže :

وَأَمَّا بِنِعْمَةِ رَبِّكَ فَحَدِّثْ
i o blagodati Gospodara svoga kazuj!

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:”Prenesite od mene pa makar jedan ajet”.


Isto tako je rekao:“ Onaj ko poziva na uputu ima nagradu kao i onaj koji ga slijedi i to neće umanjiti nagradu nikome od njih...(Bilježi Muslim)

Kako neko može dostaviti ovu vjeru koja je najveće blago na Zemlji kada ga copyright sprječava da to uradi.

Molim Allaha da nam oprosti naše greške i da nas uputi na ono što On voli i sa čim je zadovoljan.
Ovo je moje mišljenje a Allah najbolje zna.

Šejh Feiz Muhammed

Šejh Sulejman je bio upitan o ovom pitanju i njegov odgovor je obuhvatio sljedeće tačke.

1.Ovo je savremeno pitanje u kojem su se učenjaci razišli

2.Neki su kompletno odbacili ovu ideju, neki su je u potpunosti prihvatli dok su je neki objasnili u skladu sa određenim pojedinostima.

3.Njegov zaključak je da stvari koje nisu tvoje djelo ne mogu biti zaštićena autorskim pravom (copyrightom) poput djela prijašnjih učenjaka tako da neko na primjer uzme to djelo i polaže pravo na njega zbog toga što ga je on objavio.

4.Ukoliko je neko napravio neko djelo ima pravo da ga zaštiti autorskim pravom (Copyright) u smislu prodaje i kupovine tako da nikome nije dozvoljeno da ga kopira i zarađuje na njemu osim sa njegovom dozvolom

5.Ukoliko bi neko želio da to djelo kopira radi učenja ili podučavanja, širenja dave itd. on ima pravo da to uradi čak i ako je djelo zaštićeno autorskim pravom (copyrightom) ali ne smije zarađivati na njemu.Takođe bi ga trebao kupiti ukoliko ga može sebi priuštiti jer je trebalo vremena i novca da se djelo napiše i objavi.

A Allah najbolje zna.

Šejh sulejman ibn Nasir el-Ulwan

Naravno, nema smetnje da čovjek svojom zaradom nastoji pokriti troškove nastale prilikom štampanja knjige ali cijene moraju biti realne i pristupačne pogotovo uzevši u obzir ekonomsku situaciju kada ljudi jedva sastavljaju kraj s krajem.Nije u redu da zarada na jednoj islamskoj knjizi bude peterostruka ili više kao što je to danas slučaj.

U vrijeme kada su islamske vrijednosti zapostavljene islamsko znanje se mora dostaviti široj javnosti na svaki mogući način. Ako pogledamo u istoriju islama vidimo da islamski učenjaci nisu štitili svoja djela autorskim pravom već su ga učinili dostupnim ummetu i onima koji traže znanje kako bi se okoristili njime.Islamsko znanje ne smije biti ograničeno samo na onoga koji ima novac da kupi knjigu, cd, software.Znanje se mora učiniti dostupnim svakom, bio on bogat ili siromašan.

0 neobičnim moralnim postupcima – Ibn Hazm

Razumni ne treba izricati sud na osnovu preklinjanja za milost, pritužbe, lukavstva i prevrtljivosti uplakanog koji se pretvara da mu je učinjena nepravda. Jer, vidio sam neke koji su tako postupali, a zasigurno bijahu nasilnici koji su svaku mjeru prevršili. Na drugoj strani, vidio sam neke kojima je nepravda učinjena kako bijahu staloženi u govoru, bez ikakve pritužbe i nezainteresirani pa je onaj koji se nije udubio u njihovo stanje pomislio da su oni nasilnici. Zato je ovdje potrebno dobro osvjedočenje i da se pe podlegne onom čemu duša stremi, potrebno je da čovjek ne potpadne pod utjecaj trenutačnog stanja ni u prvom ni u drugom slučaju, nego da uvijek teži pravičnosti koju podjednako nalaže istina.

U neobične moralne postupke spada također i to što je nemarnost pokuđena, a njezino prakticiranje pohvalno iz razloga što onaj koji je po prirodi nemaran koristi tu osobinu neumjesno i tamo gdje je potrebna njegova suzdržanost. Jer nemarnost je odsutnost razumijevanja istine, pa zato spada u neznanje i pokuđena je. A onaj koji je po prirodi stalno oprezan uvijek koristi nemarnost tamo gdje joj je mjesto i gdje je pokuđeno traganje i bilo kakvo temeljito istraživanje. Dakle, pohvalno je pokazivati se nemarnim u cilju dosezanja istine, odbacivanja lakoumnosti, upotrebe blagosti i otklanjanja neugodnosti. Stoga je pohvalno stanje da čovjek pokaže nemarnost tamo gdje je potrebno dok je nemarnost kao takva pokuđeno svojstvo.


Tako je i sa ispoljavanjem i prikrivanjem paničnog straha i sa ispoljavanjem i prikrivanjem strpljivosti. Ispoljavati panični strah pri udarcima sudbine je pokuđeno, jer je to znak nemoći čovjeka da vlada sam sobom kao i ispoljavanje nečega u čemu nema nikakve koristi. To je pokuđeno i sa stanovišta same vjere, jer predstavlja odbacivanje onog što je potrebno činiti i nespremnost da se dočeka ono što će doći, a što može biti opasnije od onoga u čemu se trenutno jest i zbog čega se taj strah i panika ispoljavaju. Budući da je ispoljavanje straha pokuđeno proizilazi da je ispoljavanje onog što je njemu suprotno pohvalno svojstvo, a to je strpljivost. Njezino ispoljavanje je znak vladanja sobom, odbacivanje onog što je nekorisno, a činjenje onog što je dobro i korisno, i sada i kasnije (i na ovom i na onom svijetu).

Poniženje je vrsta izdajstva, jer može te izdati onaj koji te omalovažava, a onaj koji te omalovažio već te izdao i prema tebi nepravedan bio. Zato je svaki omalovažatelj izdajica, a svaki izdajica nije omalovažatelj. Onaj koji omalovažava neku stvar omalovažava i posjednika njezina.

Samo u dva slučaja je lijepo ono što je ružno u svim drugim slučajevima: prijekor i ispričavanje. Lijepo je nabrajati dobra i spominjati dobročinstva, inače je to krajnje ružno u svim drugim izuzev u ova dva spomenuta slučaja.

Nije sramota ako neko po prirodi svojoj teži nekim porocima makar bili i najgori i mane najveće sve dok to ne objelodani riječju ili djelom svojim. Skoro da to može biti pohvalnije za njega nego što će se pohvaliti onaj kome njegova priroda pomaže da dobar bude. Pokvarena priroda se može samo snagom vrijednog uma savladati.

Bračnu svetost iznevjeriti gore je nego ubistvo počiniti, jer čast je za plemenita čovjeka uzvišenija od imetka. Plemeniti treba da svoje tijelo čuva imetkom svojim, svoju dušu tijelom svojim, svoju čast životom svojim, svoju vjeru čašću svojom i samo vjeru ne smije žrtvovati ni za šta drugo.

Iznevjera u časti gora je nego iznevjera u imetku. Dokaz za to je taj što skoro da se ne može naći neko ko u pogledu časti neće iznevjeriti makar malo i on ostaje među dobrima, dok iznevjera u imetku, bila mala ili velika može doći samo od strane onoga koji je dokraja prezren i daleko od dobrih ljudi.

Po analogiji zaključivati o stanjima ljudi u najviše slučajeva može dovesti do zaključaka lažnih i uglavnom neistinitih. To pogotovo nije dopušteno u vjeri. Oponašatelj (mukallid) je zadovoljan da ga se smatra slaboumnim, ali drži vrlo ozbiljnim da ga se obmanjuje u imetku njegovom. I u oba ova slučaja grešku pravi.

Ne osuđuje se naivnost u imetku njegovu. To može smatrati vrlo ozbiljnim samo onaj čija je priroda pokvarena, ambicija niska i duša prezrena.

Onaj koji ne zna šta su vrline neka se osloni na ono što mu je zapovijedio Allah džellešanuhu i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, jer su u tome sadržane vrline sve.

Dosta je onoga čega se bojimo pa opreznost od toga bude uzrokom da se u to upadne.

Dosta je tajni koje se prošire zato što se u njihovom čuvanju pretjeruje.

Dosta je okretanja glave koja su sumnjivija od dugog gledanja.

Osnova svega ovoga jest pretjeranost koja je izašla iz okvira umjerenosti, pravičnosti. A vrlina je sredina između pretjerivanja u mjeri i zaostajanja za mjerom. Obje krajnosti su pokuđene. Između njih je vrlina koja je pohvalna. Izuzetak je samo um u kome ne može biti pretjerivanja.

Greška u razboritosti bolja je nego greška u upropaštavanju.

Čudno je kako su vrline lijepe i teško ostvarljive, a poroci ružni i lahko dostupni!

Ko želi biti pravičan neka se zamisli na mjestu svoga protivnika pa će mu se jasno ukazati nepravda njegova.

Razboritost je sposobnost raspoznavanja prijatelja od neprijatelja.

Vrhunac gluposti i slabosti je neraspoznavanje neprijatelja od prijatelja.

Ne prepuštaj neprijatelja svoga nasilju niti mu ti čini nasilje. U tome izjednači njega i prijatelja. Budi oprezan od njega i čuvaj se da ga sebi približavaš ili uzvisuješ vrijednost njegovu, jer tako čine glupi.

Ko izjednačava svoga neprijatelja sa svojim prijateljem u približavanju sebi i uzdizanju malo će ga ljudi voljeti i sam će im olakšati da mu postanu protivnici. Učiniće da ga neprijatelj ponižava i daće mu mogućnost da se protiv njega bori. Prijatelja će tako okrenuti protiv sebe i učiniće da on pristupi skupini neprijatelja njegovih.

Vrhunac dobra je da tvoj protivnik bude siguran od nasilja tvoga i onoga koji te je prepustio njegovu nasilju. Ali približavajući ga sebi činiš potez glupih kojima se propast bliži.

Vrhunac zla je da se tvoj prijatilj ne spasi tvoga nasilja. A prijatelja od sebe udaljava samo onaj koji pameti nema i kome je propast zagarantovana.

Nije blagost približiti sebi neprijatelje nego s njima živjeti u miru, ali uvijek biti oprezan od njih.

Rijetko sam vidio da je neko ko je u mogućnosti bio pa je upropastio ponovo u mogućnost došao.

Čovjekova iskušenja u životu su brojna, a najveća su ona sa pripadnicima njegove ljudske rase.

Zlo koje čovjek nanosi drugom čovjeku veće je od zla koje nanosi ljutim zvjerima i štetnim zmijama. Jer moguće je sačuvati se od zla ovoga što smo spomenuli, ali nije uopće moguće od zla ljudi se zaštititi.

ابن حزم

أبو ذرّ الغفاري - Ebu Zerr El-Gifari, radijallahu anhu

„Allah se smilovao Ebu Zerru, pješačio je sam, umrijet će sam i bit će proživljen sam“

Jedinstven po iskrenosti i skromnosti

Pravo ime mu je Džundub, sin je Džunadeov, a on Kajsov, a on Amrov, a on Mulejlov, a on Sairov, a on Haramov, a on Gifarov, iz plemena Gifar. Nosio je nadimak Ebu Zerr. Njegova majka je bila Remla, El-Vaki’ina kćerka, takođe iz plemena Gifar.

Ebu Zerr je specifična ličnost po svojoj krajnjoj iskrenosti i skromnosti, da se ne može naći u historiji neko ko mu je bio sličan. Obje ove osobine kod njega su bile geslo u životu koje nikad nije napuštao. I prije islama neprestano je razmišljao o arapskim običajima i načinu ibadeta u kojem su se klanjali kipovima od kojih nema nikakve koristi. On nije ibadetio kipovima, smatrajući tu vrstu obožavanja neispravnom, a kada je primio islam, iskreno se posvetio vjeri, živeći skromnim životom i zanemarivši dunjaluk. Branio je istinu, makar ga to života koštalo. Allah mu je podario izvanrednu snagu, te je bio veliki mudžahid na Njegovom putu.

Bio je visok, širokih prsa, vitkog tijela, tamnoput, krupnih stopala, hodao je lagahno, kao da klizi.


Put do islama

Ebu Zerr, radijallahu anhu, je iščekivao pojavu Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, koji će pozivati Istini i spasu i koji će osloboditi ljude od nepravde koju su mu nanosili njegovi pretpostavljeni. Zato je većinu vremena provodio u pustinji, daleko od ljudi koji su obožavali kipove, a raspitivao se o novinama koje su donosile trgovačke karavane, nadajući se da će čuti nešto o novom Poslaniku.Pleme Gifar je bilo nastanjeno u dolini Veddan, sjeverno od Mekke, i živjelo je od onoga što bi im trgovačke karavane plaćale na ime dogovora o zaštiti i nenapadanju. Ili bi postavljali zasjede na putevima i pljačkali, što je kod nekih plemena bio nepisani zakon na poluotoku prije islama. Jedan dan, do Ebu Zerra dođe vijest da se u Mekki pojavio jedan čovjek i da poziva u novu vjeru koja se suprostavlja vjeri njihovih djedova. Htio je ispitati ko je taj čovjek, pa reče svome bratu Enisu:
-Otiđi u grad i donesi mi vijesti o tom čovjeku koji za sebe tvrdi da je poslanik i da mu se spušta objava sa nebesa. Poslušaj malo šta govori i vrati se.
Enis ode u Mekku i srete se sa Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, pa pošto ga sasluša, vrati se svome bratu koji ga je s nestrpljenjem očekivao.
-Šta si vidio? Šta si čuo? -upita Ebu Zerr, pun čežnje da čuje nešto o tom zanimljivom čovjeku.
-Vidio sam čovjeka koji poziva plemenitom moralu i govori lijepe riječi, ali to nije poezija. -odgovori Enis, a brat ga ponovo upita:
A šta ljudi kažu o njemu?
-Govore o njemu da je sihirbaz, vrač, luđak...
Međutim Ebu Zerru brat nije prenio ono što je on želio. Odluči se sam uvjeriti u pravu istinu, te reče bratu:
-Boga mi, nisi mi zadovoljio znatiželju, niti si uradio onako kako sam tražio. Otići ću sam da ispitam stvar. hoćeš li se brinuti o mojoj porodici za vrijeme moga odsustva?
-Hoću, brinut ću se o tvojoj porodici, -odgovori mu brat- a ti se čuvaj Mekkelija i budi na oprezu.

Ebu Zerr uze nešto malo opreme, čuturicu vode i krenu putem Mekke. Stigavši, uputi se prema Kabi, nadajući se da će tamo sresti Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem Nije htio da se o njemu raspituje, da ne bi bio izložen nelagodnostima, kako ga je brat upozorio. Ostao je kod Kabe dok se nije smrklo, ali ne vidje Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem Tu ga srete Alija ibn Ebi Talib, pa primjetivši da je stranac, reče mu:
-Čovječe... pođi sa mnom!
Ebu Zerr je otišao s njim i noć prenoćio kod njega, a u zoru se vrati kod Kabe. Tu večer ništa nije pričao sa Alijom. I drugi dan mu je prošao, a da nije vidio Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa kad se spustila noć, leže na jednom mjestu kraj Kabe. Alija ga ponovo vidje i opet ga pozva sebi, te Ebu Zerr i drugu noć provede kod njega. I treći dan se dogodilo isto, a kad je pala noć, priđe mu Alija i upita ga:
-Zar mi nećeš reći šta te dovelo u Mekku?
Ebu Zerr odgovori:
-Ako mi obećaš da ćeš me odvesti onome koga tražim, reći ću ti.
-Imaš moje obećanje i riječ. -reče Alija, a Ebu Zerr se ohrabri i reče:
-Boga mi, došao sam iz daleka jer sam čuo da se pojavio čovjek za kojeg mislim da je očekivani Poslanik. Volio bih ga vidjeti i popričati s njim.
Aliju ovo obradova, pa reče:
-Allaha mi, istina je, on je Allahov Poslanik. Hajde kod mene na konak, a čim svane, pratit ćeš me a ja ću te odvesti do mjesta gdje je on.
Ujutro su Alija i Ebu Zerr otišli kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem Ušli su kod njega, a Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je sam sjedio, pa mu se Ebu Zerr približi i sjede kraj njega.
-Milost na tebe, arapski brate. -pozdravi ga
-Neka je mir i spas na tebe. -odvrati Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, a Ebu Zerr reče:
-Čuo sam o tebi, a volio bih od tebe da čujem s čim si došao... izrecituj mi nešto od tog.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, će na to:
-To nije pjesma da bih recitirao, to je Kur’an, objavljuje ga Gospodar svjetova!
Potom je proučio nekoliko ajeta jasne Knjige, a Ebu Zerr je pažljivo slušao dok su mu se oči punile suzama. Onda progovori glasom punim poniznosti i vjere:
-Svjedočim da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik.
Neopisivo zadovoljstvo je prožimalo njegovo tijelo i dušu, spoznao je istinu, i ima svoju vjeru... Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, htjede da nešto više sazna o čovjeku koji je sjedio do njega, pa ga upita:
-Ko si ti, o brate Arape?
-Ja sam iz plemena Gifar. -odgovori Ebu Zerr, našta se na Poslanikovom licu pokaza izraz čuđenja, a na usnama razli osmijeh.
Zar je bilo moguće da neko iz Gifara dođe u Mekku kako bi objavio islam?! Iz tog plemena koje je divlje i poznato po prepadima i pljačkama karavana… Ebu Zerr prenosi kako je reagirao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kad je čuo o njegovom porijeklu, pa kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stade dizati svoj pogled, pa se zagleda od čuđenja, znajući kakvo je pleme Gifar, a zatim reče: “Uistinu, Allah upućuje koga On hoće.”

Uzvišeni Allah je uputio Ebu Zerra, radijallahu anhu, u dini-islam, a islam je bio tek u povoju, nejak i nepoznat, a on je bio peti ili šesti musliman.

Prvi glas istine

Ebu Zerr je svojim odlaskom u Mekku ostvario svoj cilj - razjasnila mu se istina i našao je Uputu. U to je vrijeme Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, u islam pozivao tajno, glasom kojim nije htio da diže buku. Ebu Zerr se okrenu Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i upita ga:
-Čime me zadužuješ, Allahov Poslaniče?
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu dogovori:
-Idi među svoj narod i pozivaj ih u islam, i ostani tamo dok ne dobiješ od mene dalja upustva.
Međutim, Ebu Zerr je po prirodi bio sklon buntu, bio je otvoren i čistog duha, pa nije mogao trpiti da islam ostane u tajnosti. Odlučio je islam obzaniti pred svijetom, uzvikujući istinu u lice nevjernika i mnogobožaca, bez obzira na njihovu mnogobrojnost i snagu. Kad je odbio obožavati kipove, e sad odbija i tajiti svoj islam, bilo to u Mekki, ili na bilo kojem dijelu Zemlje... Pa Allah ga je nadahnuo svjetlom istine i pravde. Rekao je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: -Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, neću se vratiti u Gifar dok kod Kabe ne izjavim da sam musliman.

Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je pretpostavio šta će ga zadesiti od mušrika, pa mu ga bi žao, al' Ebu Zerr je bio odlučan da sprovede svoju namjeru. Evo kako nam sam Ebu Zerr prenosi priču o prvom glasu istine izrečenom kod Kabe: “Boravio sam uz Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u Mekki, da bi me podučio islamu. Naučio me je nešto od Kur’ana, a onda mi rekao: “Nemoj govoriti nikome u Mekki o svome islamu jer se bojim da te ne ubiju.” A ja sam odgovorio: “Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, neću napustiti Mekku dok ne odem do Kabe i ne uzviknem glas istine pred svim Kurejšijama.” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije odgovorio, a ja odoh do Kabe gdje zatekoh Kurejšije kako sjede i pričaju. Stao sam u sredinu i uzviknuo najjačim glasom: “Kurejšije, svjedočim da nema istinskog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov poslanik.” Samo što sam to izgovorio, kad skočiše sa svojih mjesta i zagalamiše: “Držite ovoga hulnika!” Uhvatili su me i stali me tući da me ubiju, kad dođe Abbas ibn Abdulmuttalib, pa se nagnu nada me, štiteći me, a onda se okrenu prema Kurejšijama i reče: “Teško vama! Zar hoćete ubiti čovjeka iz Gifara, a vaše karavane prolaze kraj njihova staništa?!” Oni me na ove njegove riječi pustiše, pa kad sam došao sebi, otišao sam Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem, koji kad me vidi u kakvom sam stanju reče: “Zar ti nisam naredio da ne obznanjuješ svoj islam?!” Odgovorio sam: “Allahov Poslaniče, imao sam neku unutrašnju potrebu da to učinim, pa sam je ispunio.” On reče: “Idi svome narodu i obavijesti ih o onome što si vidio i čuo. Pozovi ih Allahu ne bi li im tvojim pozivom učinio veliku korist, a tebe za to nagradio. Kada čuješ da sam počeo pozivati javno, dođi!”
Poziv u islam

Ebu Zerr se vrati u svoje pleme u dolinu Veddan, odlučan da ih poziva u novu vjeru. Prvi ga je dočekao njegov brat Enis, koji ga s velikom čežnjom zagrli, želeći čuti kakve im vijesti donosi:
-Brate, šta si uradio? -upitao je.
-Allah me uputio u islam. A onaj čovjek je Poslanik koji upućuje, potpuno povjerljiv. Hvala Allahu na islamu. -reče Ebu Zerr.
Brat ga ponovo upita:
-Bogami, izazvao si u meni čežnju za njim. Mogu li i ja da primim tvoju vjeru?
-Naravno da možeš. Hvala Allahu Koji ti je otvorio srce prema islamu. -odgovori Ebu Zerr.

Podučio ga je šehadetu, a onda odoše do njihove majke Remle, koja je inače bila pametna i razborita žena. Pozvali su je u islam a ona se odazva, i otad je cijela porodica počela upućivati ljude Gifara u dini-islam. Uistinu, Allah upućuje koga On hoće! Ko je mogao povjerovati da će islam zablistati kod Gifarovih, kojima je noć bila zaštitnik u prepadima i pljački. Gifarovi su se počeli odazivati pozivu Ebu Zerra, njegovoga brata i majke, redom ulazeći u islam. Divan je bio prizor u toj dolini kada dođe vrijeme namaza i svi stanu iza Ebu Zerra, klanjajući i učeći Kur’an, onako kako ga je podučio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem Nakon što su mnogi iz Gifara primili islam, Ebu Zerr je htio prenijeti poziv na svoje komšije iz Benu Eslema. Odlučio je da bude islamski da'ija, da narod poziva u vjeru istine i spasa, vjeri ibadeta Jedinom Bogu i odricanja mnogoboštva i nevjerovanja. Benu Eslem se odazva Ebu Zerrovom pozivu, te počeše ulaziti u islam pojedinačno i u skupinama, tako da se broj muslimana u toj dolini znatno povećao. Do tad je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio već prešao dugačak put u širenju Poruke, nakon što je naređeno javno pozivanje u dini-islam. Učinio je hidžru u Medinu, poveo oštre i krvave ratove s Kurejšijama i njihovim saveznicima na Bedru, Uhudu, Hendeku... Nicala je islamska država zasnovana na bogobojaznosti i vjeri, a čim je Ebu Zerr za to saznao, poče okupljati muslimane svoga plemena i Benu Eslema. Skupiše se, spremiše se i krenuše ka Medini. Karavanu su sačinjavali ljudi, žene, djeca, starci i životinje, a prašina koju su za sobom dizali zastirala je obzorje. Putovali su veličajući Allahovo ime, zahvaljujući mu i donoseći salavate na Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem Kada su došli u Medinu, Ebu Zerr ih je poveo prema džamiji gdje ih Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, dočeka s velikom radošću. Spoznao je kolika je bila Ebu Zerrovova predanost islamu, posmatrajući ta svijetla vjernička lica pogledom punim nježnosti i ljubavi. Onda se okrenu Gifaru i reče:
-Gifar, neka im Allah oprosti.
A onda pogleda u Benu Eslem, pa istim nježnim pogledom i glasom punim ljubavi reče:
-Eslem, Allah ih mirom obasuo.

Protivnik iskorištavanja

Ebu Zerr je ostao uz Allahova Poslanika koji ga je jako zavolio. Postao mu je toliko blizak da ga je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, nazvao Poslanikov Halil. Ebu Zerr je tražio od Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, da stalno bude uz njega, da ga služi kad god mu je šta potrebno i da uči od njega. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu to dozvoli, pa mu Ebu Zerr postade vjerni pratilac, iskren u svome govoru i postupcima. Jednoga dana Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, ga je upitao:
-Ebu Zerre, kako bi postupio kada bi vidio da neke vođe sebi prisvajaju štagod od ratnog plijena?
Ebu Zerr mu dogovori bez dvoumljenja:
-Tako mi Onoga Koji te s Istinom posla, udario bih ga sabljom!
Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je znao njegovu iskrenost, pravednost i čistoću duše, i pretpostavio je da će imati iskušenja sa upraviteljima i vladarima. Rekao mu je:
-Hoćeš li da ti kažem bolji način od toga? Strpi se dok me ne sretneš.

Ovaj savjet je Ebu Zerr uzeo kao vodilju u svom životnom putu. Učestvovao je u nekoliko bitaka za vremena Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a jedna od njih je i Bitka na Tebuku. U ovom boju je pokazao svoju iskrenost i spremnost da se žrtvuje na Allahovom putu. Kada je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, na čelu mudžahida krenuo na Tebuk, neki licemjeri su se pokušavali izvući iz pohoda, a kad bi neko odustao, govorili bi: “Allahov Poslaniče, odustao je taj i taj”. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, bi im odgovarao: “Pustite ga, ako ima dobra u njemu, Allah će vam ga priključiti, a ako nema, onda vas je Allah oslobodio njega.” Ebu Zerr je jahao iza Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, na slabašnoj jahalici koja je često zastajkivala, pa je podosta zaostao za kolonom. Trudio se da je ubrza, ali nije bilo koristi. Kada su muslimani primijetili njegovo odsustvo, povikaše:
-Allahov Poslaniče, Ebu Zerr je odustao.
-Ako u njemu ima dobra, Allah će vam ga pridružiti. -odgovori im Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem
Ebu Zerr je vidio da će, ako se nastavi mučiti sa svojom jahalicom, izgubiti svaki trag Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i ashabima, pa sjaha, uze svoju opremu i oružje, nabaci ih na leđa i požuri kako bi stigao kolonu. Neko iz povorke se okrenu i spazi čovjeka kako usamljen pješači, pa reče:
-Allahov Poslaniče, neki čovjek je za nama.
-Da hoće biti Ebu Zerr... -nato će Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem
Ubrzo, Ebu Zerr ih sustiže, sapličući se od umora, a kad ga muslimani prepoznaše, povikaše:
-Allahov Poslaniče, Allaha nam, to je Ebu Zerr!
Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ovo umiri, pa reče:
-Allah se smilovao Ebu Zerru, pješačio je sam, umrijet će sam i bit će proživljen sam.

Nakon Resulullahovog, sallallahu alejhi ve sellem, preseljenja svome Gospodaru, Ebu Zerra je ophrvala gorka tuga. Medina mu je postala tijesna, pa je napusti kako bi živio usamljen, daleko od ljudi i njihove zauzetosti dunjalukom. Tokom čitavog perioda hilafeta Ebu Bekra, radijallahu anhu, i Omera , radijallahu anhu,, boravio je u svom usamljenom kutku. Kada je Osman, radijallahu anhu, preuzeo hilafet, Ebu Zerr, radijallahu anhu, je otišao u Šam gdje je namjesnikovao Muavija ibn Ebi Sufjan, pa se začudio onim što je tamo zatekao. Vidio je muslimane kako žive u izobilju i okićeni dunjalučkim ukrasima i luksuzom. Bili su zatrpani raskošnošću, utonuli u dunjaluk i zaokupljeni sakupljanjem bogatstva, gradnjom dvorova i sticanjem imetka. To ga je silno rasrdilo, pa stade jezikom osuđivati takvo skretanje s pravog puta. Sjećao se Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, savjeta: “Strpi se dok me ne sretneš“ pa se suzdržavao da sabljom udari, ali svoj jezik nije zaustavio da osuđuje i napada loše postupanje. Nije mogao podnijeti da neko iskorištava položaj, da bi sebi priuštio bogatstvo. Bio je neprijatelj svakom interešdžiji, bez obzira ko on i na kojem položaju bio. Zato ga halifa Osman, radijallahu anhu, pozva u Medinu. Međutim u Medini nije mogao živjeti gledajući drugačiji život od onoga kojeg je on poznavao za vrijeme Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem. Otišao je u Ribzu, mjesto nedaleko od Medine, i u njoj proveo ostatak života, sa uspomenama iz veličanstvenih dana provedenih sa njegovim prijateljem i miljenikom, Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem Cijeli život je proživio u čistoj skromnosti i neimaštini, odjeća mu je bila gruba, hrana skromna, a život pobožnost i razmišljanje. Jednog dana mu dođe neki prijatelj pa poče razgledati kuću. Pošto nije vidio nikakvoga namještaja i pokućstva, upita ga:
-Ebu Zerre, gdje su ti stvari?
Ebu Zerr mu odgovori:
-Naša kuća je tamo, na ahiretu i tamo šaljemo svoju najbolju opremu.
Čovjek je razumio njegovu namjeru, pa nastavi:
-Ali, moraš imati svoje stvari, dokle god si u ovoj dunjalučkoj kući.
A Ebu Zerr će mu na to:
-Međutim, Vlasnik kuće nas neće ostaviti u njoj.

Ebu Zerr je u dunjaluku vidio samo most za ahiret, i htio je preko njega preći u skromnosti, čiste duše i iskrenoga govor i postupaka. On je taj o kome je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neće po Zemlji hoditi, niti će se u hladovini drveta skloniti čovjek iskreniji od Ebu Zerra.”
Jednom prilikom Šamski namjesnik dade Ebu Zerru tri stotine dinara i reče:
-Podmiri s ovim svoje potrebe.
A on mu ih vrati, rekavši:
-Zar namjesnik Šama nije našao nijednog Allahovog roba bijednijeg od mene?

Usamljenik
Ebu Zerr i njegova porodica su ostali da žive u Ribzi, ne izlazeći iz nje, a Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, nagovijesti su se obistinile… Ebu Zerr je umro kao usamljenik. Bila je trideset druga godina po Hidžri, a upravo tad Allah je dao da kraj Ribze naiđe Abdullah ibn Mesud, radijallahu anhu. Putovao je sa svojim prijateljima iz Iraka prema Medini. Zastali su u Ribzi i Abdullah, radijallahu anhu, mu je klanjao dženazu, a potom ga ukopaše. Prenosi se da je o Ebu Zerru Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

“Ebu Zerr je po skromnosti u mome ummetu poput Isa sina Merjemina.”

“Blago li se strancima i tuđincima”

Zaista je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:"Doista je islam počeo kao stranac i tuđinac i vratit će se kao stranac i tuđinac kao što je i počeo, pa blago li se strancima i tuđincima."Rečeno je: "O Allahov Poslaniče, a ko su to stranci i tuđinci?"Odgovorio je: "Oni koji oživljavaju moj sunnet i podučavaju njemu Allahove robove.

Govorilo se: "Učenjaci su stranci zbog mnoštva neukih."

Ibnul-Kajjim, rahmetullahi alejhi, u svome djelu "Miftahu dari es-Se'ade" (1/459-460), je rekao: "Ova vrsta ljudi je najmalobrojnija i ovo je razlog njihovog tuđinstva. Oni su malobrojni među ljudima i ljudi su na suprotnom putu od njihovog. Njima pripada velika vijest, a i ljudima pripada velika vijest. Vjernici su malobrojni među ljudima. Učeni su malobrojni među vjernicima. A ovi su malobrojni među učenima. Čuvaj se dobro da ne budeš obmanut onim čime su neuki obmanuti. Oni govore: 'Da su ovi na istini, ne bi bili ovako malobrojni među ljudima, a ljudi su na suprotnom od onoga na čemu su oni.' Znaj da su oni ljudi, a oni koji su suprotni njima pretvaraju se da su ljudi, a nisu ljudi, jer ljudi nisu osim sljedbenici istine pa makar bili i malobrojni.

Ibn Mes'ud, radijallahu anhu, je rekao : 'Neka niko od vas ne bude povodljivac' - tj. da kaže ja sam s ljudima. 'Neka svako od vas odgaja dušu da vjeruje pa makar svi ljudi nevjerovali.'


Allah, subhanehu ve te'ala, ukorio je mnogobrojnost na mnogim mjestima Svoje Knjige:

وَإِنْ تُطِعْ أَكْثَرَ مَنْ فِي الْأَرْضِ يُضِلُّوكَ عَنْ سَبِيلِ اللَّهِ
'Ako bi se ti pokoravao većini onih koji žive na Zemlji, oni bi te od Allahova puta odvratili.' (El-En'am, 116.)

Rekao je, subhanehu ve te'ala:

وَمَا أَكْثَرُ النَّاسِ وَلَوْ حَرَصْتَ بِمُؤْمِنِينَ
'A većina ljudi, ma koliko ti želio, neće biti vjernici.' (Jusuf, 103.)

I rekao je:

وَقَلِيلٌ مِنْ عِبَادِيَ الشَّكُورُ
'A malo je zahvalnih među robovima Mojim.' (Sebe', 13.)

I rekao je:

وَإِنَّ كَثِيرًا مِنَ الْخُلَطَاءِ لَيَبْغِي بَعْضُهُمْ عَلَىٰ بَعْضٍ إِلَّا الَّذِينَ آمَنُوا وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ وَقَلِيلٌ مَا هُمْ
'...mnogi ortaci čine nepravdu jedni drugima, ne čine jedino oni koji vjeruju i rade dobra djela; a takvih je malo.' (Sad, 24.)

Jedan znalac je rekao: "Tvoja samoća na putu onoga što tražiš dokaz je tvoje iskrenosti u onome što tražiš.'

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio je: "Neće prestati skupina iz moga ummeta jasno biti na istini, neće im naškoditi oni koji ih budu ponižavali i koji im se budu suprotstavljali sve dok ne nastupi Sudnji dan."

Nisu prestali oni koje je Allah, subhanehu ve te'ala, zasadio u Svojoj vjeri da zasađuju znanje u srca onih koje je Allah učinio sklonim i zadovoljnim time. Oni su njihovi nasljednici kao što su i oni nasljednici onih koji su bili prije njih i neće prestati Allahovi dokazi i oni koji ih nose kao što je došlo u hadisu: "Allah nije prestao da zasađuje sadnice u ovoj vjeri upotrebljavajući ih u pokornosti Sebi."

I naši prethodnici činili su dovu: "Gospodaru moj, učini me od Svojih sadnica koje upotrebljavaš u pokornosti Sebi."

Buđenje ambicija - Ibn Redžeb el-Hanbeli

Naslov originala: جامع العلوم والحكم في شرح خمسين من جوامع الكلم – Enciklopedija znanosti i mudrosti, komentar pedeset hadisa sažetog govora Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem

Autor: ابن رجب الحنبلي - Ibn Redžeb el-Hanbeli

Džami'ul-ulum wel hikem je komentar (شرح) poznate hadiske zbirke imama Nevevija pod nazivom “Al-Arba'un” (الاربعون).

Imam Ibn Redžeb el Hanbeli رحمه الله, je poput Imama Nevevija رحمه الله, poznati i veliki učenjak ovog ummeta.Njegovo puno ime je Zejnuddin ibn Ahmed ibn Abdurrahman (Redžeb-nadimak njegovog oca koji je bio rođen u mjesecu Redžebu) ibnul Hasen ibn Muhammed ibn Abil-Berakat Mesud es-Selami el-Bagdadi (na osnovu mjesta rođenja) el-Hanbeli (na osnovu mezheba) ed-Dimeški (na osnovu mjesta prebivališta i smrti).Rođen je 736. godine po hidžri a preselio 795.

Hadisi koji se nalaze u ovoj zbirci su iz "Dževami' el-kelim". Ibn Redžeb je dodao još 8 hadisa na 42 hadisa imama Nevevija tako da knjiga sadrži komentar 50 hadisa, a zatim je svoje djelo nazvao : جامع العلوم والحكم في شرح خمسين من جوامع الكلم

Download link: Download
(desni klik "save target as..." ili “save link as...”)
Alternativni download link: Download

ili posjeti
is where my documents live!

Nejasni ajeti u pogledu Ibrahima alejhis-selam

Govoreći o Ibrahimu alejhis-selam, Uzvišeni Allah kaže:

فَلَمَّا جَنَّ عَلَيْهِ اللَّيْلُ رَأَىٰ كَوْكَبًا ۖ قَالَ هَٰذَا رَبِّي ۖ فَلَمَّا أَفَلَ قَالَ لَا أُحِبُّ الْآفِلِينَ
„I kad nastupi noć, on ugleda zvijezdu i reče:'Ovo je Gospodar moj!' A pošto zađe, reče:'Ne volim one koji zalaze!'“ (Al-An'am,76) , a isto tako i njegove riječi o Suncu i Mjesecu.

Oni koji pravdavaju počinioca velikog širka neznanjem i uvode ga u najbolji ummet kažu:„Ovaj Allahov vjerovjesnik je bio neznalica o svim Allahovim svojstvima, ali i pored toga Allah, dželle šanuhu, i niko drugi od ljudi ga nije oslovio nevjernikom uprkos ovoj njegovoj izjavi!“

Odgovor bi bio sljedeći:

El-Kadi Ijad u poglavlju o bezgrješnosti vjerovjesnika veli: „Što se tiče njihove bezgrješnosti prije vjerovjesništva ljudi se oko toga razilaze. Ispravno je da su oni prije vjerovjesništva sačuvani od neznanja o Allahu, Njegovim svojstvima i sumnje u nešto od toga....“, sve do mjesta gdje kaže: „Neka kod tebe ne stvara nejasnoću ono što Ibrahim govori zvijezdi, Mjesecu i Suncu 'Ovo je Gospodar moj!'; jer rečeno je: Ovo je bilo još dok je bio dijete, kada je počeo razmišljati i dokazivati a prije perioda obaveznosti“.

Većina pronicljivih učenjaka i mufesira smatra da je on ovo rekao koreći svoj narod i dokazujući protiv njih. Neki kažu: Njegovo značenje je pitanje u obliku ukora, i znači „Je li ovo Gospodar moj?“.

Ez-Zudžadž veli: „Njegove riječi 'Ovo je Gospodar moj.', tj. prema vašoj tvrdnji, kao što Allah, dželle šanuhu, kaže:

أَيْنَ شُرَكَائِيَ الَّذِينَ كُنْتُمْ تَزْعُمُونَ
„Gdje su oni koje ste Meni ravnim smatrali?“ (Al-Qasas, 62), tj. kod vas.


Da on ništa od toga nije obožavao i da prije poslanstva nikoga nije Allahu ravnim smatrao ni koliko je treptaj oka, ukazuju Allahove, dželle šanuhu, riječi:

إِذْ قَالَ لِأَبِيهِ وَقَوْمِهِ مَاذَا تَعْبُدُونَ
„Kad je ocu svome i narodu svome rekao:'Koga vi to obožavate?'(As-Saffat,85)

Zatim kaže:

قَالَ أَفَرَأَيْتُمْ مَا كُنْتُمْ تَعْبُدُونَ أَنْتُمْ وَآبَاؤُكُمُ الْأَقْدَمُونَ فَإِنَّهُمْ عَدُوٌّ لِي إِلَّا رَبَّ الْعَالَمِينَ
„'A da li ste razmišljali' – upita on – 'da su oni koje obožavate vi i koje su obožavali davni preci vaši,doista, neprijatelji moji? Ali to nije Gospodar svjetova.'“(Ash-Shu’ara’,75-77)

إِذْ جَاءَ رَبَّهُ بِقَلْبٍ سَلِيمٍ
I kaže: „Kad je Gospodaru svome iskrena srca došao“ (As-Saffat,84), tj. od širka.

I kaže:

وَاجْنُبْنِي وَبَنِيَّ أَنْ نَعْبُدَ الْأَصْنَامَ
„...i sačuvaj mene i sinove moje da obožavamo kipove...“ (Ibrahim,35)

Pa ako kažu: Šta znače riječi Uzvišenog:

قَالَ لَئِنْ لَمْ يَهْدِنِي رَبِّي لَأَكُونَنَّ مِنَ الْقَوْمِ الضَّالِّينَ
On reče :„Ako me Gospodar moj na pravi put ne uputi, biću sigurno jedan od onih koji su zalutali.“ (Al-An'am,77) Neki kažu da to znači: „Ako me Allah, dželle šanuhu, ne pomogne Svojom pomoći biću isti kao i vi u vašoj zabludi i vašem obožavanju, u smislu zabrinutosti i opreza, jer on je u praiskonskom vremenu sačuvan od zablude.“

Ili je to u značenju zablude u poznavanju kakvoće obožavanja Allaha i u granama šerijata obaveznim za to, kao što je Allah, dželle šanuhu, darovao Svoga vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, pa kaže:

وَوَجَدَكَ ضَالًّا فَهَدَىٰ
„i zalutalim te nađe, pa te uputi“ (Ad-Duha ,7) tj. nisi poznavao Kur'an ni šerijat, pa ti je Allah, dželle šanuhu, na njih ukazao.

Neprijatelji pozivača ka istini

Iz Svoje mudrosti Uzvišeni Allah je svakom pozivaču ka istini odredio pismene i učene neprijatelje

Znaj da Allah nije poslao nijednog poslanika (a svi su oni ispovijedali tevhid), a da ga nije iskušao sa neprijateljima. O tome Uzvišeni veli:

وَكَذَٰلِكَ جَعَلْنَا لِكُلِّ نَبِيٍّ عَدُوًّا شَيَاطِينَ الْإِنْسِ وَالْجِنِّ
“Tako smo svakom vjerovjesniku neprijatelje određivali, šejtane u vidu ljudi i džinna." (El-En'am, 111)

Nekada su ti protivnici bili učeni i znani u nekoj oblasti. O tome Uzvišeni kaže:

فَلَمَّا جَاءَتْهُمْ رُسُلُهُمْ بِالْبَيِّنَاتِ فَرِحُوا بِمَا عِنْدَهُمْ مِنَ الْعِلْمِ
"Kada su im poslanici njihovi jasne dokaze donosili, oni su se znanjem koje su imali dičili." (Mu'min,83.)

Pošto si spoznao da na putu prema Allahu stoje razni neprijatelji: učeni, retoričari, obrazovani i drugi sa dokazima koje oni smatraju jakima, a sa kojima pozivaju u nevjerstvo, na tebi je obaveza da naučiš Allahovu vjeru. To će ti poslužiti kao oružje u borbi protiv ovih šejtana. Njihov vođa, neka je na njega Allahovo prokletstvo, je rekao:

لَأَقْعُدَنَّ لَهُمْ صِرَاطَكَ الْمُسْتَقِيمَ
Kunem se da ću ih na Tvom pravom putu presretati," (El-A'raf,16.)


Međutim, ako se istinski predaš Allahu i naučiš Njegove dokaze, ne boj se i ne žalosti se, jer On je rekao:

إِنَّ كَيْدَ الشَّيْطَانِ كَانَ ضَعِيفًا
"Zaista su šejtanove spletke slabe" (En-Nisa', 76.)

Najnepismeniji vjernik, muvehid (monoteist) pobijedit će hiljadu učenih mušrika, kao što kaže Uzvišeni:

وَإِنَّ جُنْدَنَا لَهُمُ الْغَالِبُونَ
"I vojska Naša će zacijelo pobijediti!" (Es-Saffat, 173.)

Allahova vojska pobjeđuje sa dokazima. Pobjeđuje pri usmenim raspravama kao što pobjeđuje pravim oružjem. Međutim, bojati se za onog vjernika, muvehida, koji je krenuo ovim putem, a ne posjeduje gore spomenuta oružja, jeste realnost.

Ibn Tejmijje

Et-Tergibu vet-terhib - El Munziri

”Et-tergibu vet-terhib” – „Poticaji i upozorenja“ je veliko djelo hafiza hadisa Ibn Hadžera el Askalanija na koje je hafiz hadisa El Munziri napisao muhtesar.Ova knjiga je svojevrsna zbirka hadisa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem o brojnim životnim pitanjima počev od stvari vezanih za ibadete, slijeđenje sunneta, poticaj na sticanje znanja, na čistoću tijela, odijela i mjesta boravka, klanjanje namaza u različitim prilikama, poticaj na davanje zekata i sadake, olakšavanje dužniku, davanje pozajmice, post i njegovi adabi, Kurban - bajram i adabi klanja kurbana, hadž, sve o bedeluku, džihad i njegove vrste, zikr, dove, kupoprodaja, brak i odnosi u braku, odijevanje i njegove specifičnosti za muslimane i muslimanke, hrana, odgovornost prihvatanja vlasti i odgovornih funkcija, nepravde, šerijatski zakonik itd.

Download link: Download
(desni klik "save target as..." ili “save link as...”)
Alternativni download link: Download

ili posjeti
is where my documents live!

“Ya Rabbi, Ya Rabbi!” - "Gospodaru, Gospodaru!"

عن أبي هريرة رضي الله عنه قال قال رسول الله صلى الله عليه وسلم إن الله تعالى طيب لا يقبل إلا طيبا وإن الله تعالى أمر المؤمنين بما أمر به المرسلين فقال تعالى يأيها الرسل كلوا من الطيبات واعملوا صالحا المؤمنون وقال تعالى ياأيها الذين آمنوا كلوا من طيبات ما رزقناكم واشكروا الله إن كنتم إياه تعبدون البقرة ثم ذكر الرجل يطيل السفر أشعث أغبر يمد يديه إلى السماء يا رب يا رب ومطعمه حرام ومشربه حرام وملبسه حرام وغذي بالحرام فأنى يستجاب لذلك رواه مسلم .

Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, alejhis-selam, rekao: "Zaista je Uzvišeni Allah dobar i ne prima ništa osim dobro; i zaista je Allah naredio vjernicima ono što je naredio poslanicima, te je rekao:"O poslanici, dozvoljenim i lijepim jelima se hranite i dobra djela činite..." (El-Mu'minun, 51.) i rekao je Uzvišeni: "O vjernici, jedite od dobra kojim smo vas opskrbili i budite Allahu zahvalni, ta vi samo Njemu robujete." (El-Bekare, 172.) Pa je nakon toga Poslanik spomenuo čovjeka koji je dugo putovao raščupane i prašnjave kose ruku pruženih prema nebu: "Gospodaru, Gospodaru!", a on se hrani haramom, piće mu je haram, njegova je odjeća haram, othranjen je haramom; pa kako da mu se dova usliša!?" (Muslim,1015)


Ove riječi Poslanika, alejhis-selam, govore nam o adabima dove, njenim uzrocima koji se trebaju ispuniti da bi se dova uslišala kao i o zaprekama koje sprečavaju njeno uslišanje.

Poslanik, alejhis-selam, spomenuo je ovdje četiri uvjeta koji se postavljaju da bi dova bila uslišana, a to su:

1. Dugo putovanje. Putovanje samo po sebi iziskuje uslišanje dova, kako se kaže u hadisu kojeg prenosi Ebu Hurejra:

ثلاث دعوات مستجابات لا شك فيهن دعوة المظلوم ودعوة المسافر ودعوة الوالد لولده

"Tri su dove sigurno uslišane, u to nema sumnje: dova onog kome je učinjeno nasilje, dova putnika namjernika i dova roditelja za svoje dijete."(Buhari,32)

Ovaj hadis bilježi i Ebu Davud, Ibn Madža i Tirmizi. Kod Tirmizija stoji:

دعوة الوالد على ولده

"...roditeljska dova protiv svog djeteta."
Sve što je duže putovanje, veća je vjerovatnoća da dova bude uslišana jer je normalno da izazove plimu osjećaja zbog daljine svoga doma i teškoća koje se podnose na tom putovanju. Poznato je da je skrušenost duše i srca jedan od najvećih uvjeta za uslišanje dove;

2.Ishabanost odjeće, iscrpljenost i neurednost, raščupanost i prašnjavost također su jaki razlozi da dova bude uslišana. To se potvrđuje u poznatom hadisu u kojem je Poslanik, alejhis-selam, rekao:

رب أشعث أغبر ذي طمرين مدفوع بالأبواب لو أقسم على الله لأبره

"Možda neki raščupan i prašnjav čovjek pohabane odjeće kojega se tjera s vrata, da zatraži nešto od Allaha, Allah bi mu to dao." (Muslim,2622)

Kada bi Poslanik, alejhis-selam, htio klanjati (namaz za kišu) el-istiska, odlazio bi u pohabanoj odjeći, skrušeno se moleći;

3.Podizanje ruku k nebu jer je to jedan od lijepih adaba dove preko kojeg se očekuje da dova bude uslišana. Od Selmana, radijallahu anhu, prenosi se da je Vjerovjesnik, alejhis-selam, rekao:

إن الله تعالى حي كريم يستحيى إذا رفع الرجل إليه يديه أن يردهما صفرا خائبتين

"Zaista je Uzvišeni Allah stidljiv i plemenit; i On se stidi čovjeka koji podigne svoje ruke prema Njemu da mu ih vrati prazne!" Hadis bilježe imam Ahmed, Ebu Davud, Tirmizi i Ibn Madža. Slično se prenosi i od Enesa, Džabira i drugih.

Poslanik, alejhis-selam, je u dovi na salatul-istiskau toliko dizao ruke da bi mu se vidjela bjelina ispod pazuha, dok je u bici na dan Bedra, moleći Allaha za pomoć protiv mušrika, toliko podigao ruke da mu je ogrtač pao s ramena.

Od Poslanika, alejhis-selam, prenose se razni načini podizanja ruku prilikom učenja dove;

4. Uporno ustrajavanje u upućivanju dove Uzvišenom Allahu uz stalno ponavljanje Njegovih svojstava i imena, koja upućuju da je On iznad svega i stvaralac svega. To je jedan od najvažnijih uvjeta za uslišavanje dove.

Ako se makar malo osvrnemo na kur'anske dove, vidjet ćemo da skoro sve počinju s imenicom Gospodar. Uzvišeni kaže jezikom iskrenih i bogobojaznih vjernika:

وَمِنْهُمْ مَنْ يَقُولُ رَبَّنَا آتِنَا فِي الدُّنْيَا حَسَنَةً وَفِي الْآخِرَةِ حَسَنَةً وَقِنَا عَذَابَ النَّارِ

"A ima i onih koji govore: 'Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovom i na onom svijetu, i sačuvaj nas patnje u ognju" (El-Bekare, 201.)

رَبَّنَا لَا تُؤَاخِذْنَا إِنْ نَسِينَا أَوْ أَخْطَأْنَا ۚ رَبَّنَا وَلَا تَحْمِلْ عَلَيْنَا إِصْرًا كَمَا حَمَلْتَهُ عَلَى الَّذِينَ مِنْ قَبْلِنَا ۚ رَبَّنَا وَلَا تُحَمِّلْنَا مَا لَا طَاقَةَ لَنَا بِهِ

"Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo! Gospodaru naš, ne tovari na nas breme kao što si ga tovario na one prije nas! Gospodaru naš, ne stavljaj nam u dužnost ono što ne možemo podnijeti..." (El-Bekare, 286.)

رَبَّنَا لَا تُزِغْ قُلُوبَنَا بَعْدَ إِذْ هَدَيْتَنَا

"Gospodaru naš, ne dopusti srcima našim da skrenu, kad si nam već na Pravi put ukazao..." (Ali Imran, 8.)

Što se tiče stvari koje sprečavaju uslišanje dove, Poslanik, alejhis-selam, rekao je da se sve vraćaju na preveliko upražnjavanje harama u jelu, piću i odjeći.

Prema tome, jedenje, pijenje, oblačenje harama i hranjenje haramom neminovno sprečavaju uslišanje dove.

Riječi Poslanika, alejhis-selam: "...pa kako da se ovom dova usliša!?" znače: kako da mu se udovolji?! Ovaj dio hadisa došao je u upitnoj formi kojom se želi izraziti čuđenje zbog takvog postupka i njegovu nemogućnost realizacije. Međutim, ipak ta forma nije kategorička u vezi s pitanjem nemogućnosti uslišavanja i njegove apsolutne zabrane. Iz toga se može razumjeti da je pretjeranost u haramu i hranjenje haramom jedan od razloga koji sprečava uslišanje dove.
Ponekad činjenje praktičnih harama može biti zapreka da dova bude uslišana, kao što to može biti i zanemarivanje obaveza. Činjenje ibadeta jeste razlog koji obavezuje da dova bude uslišana. Zato su se oni koji su ušli u pećinu koju im je stijena nakon njihova ulaska zatvorila pozvali na svoja dobra djela koja su iskreno u ime Allaha radili i zamolili Allaha spominjući ih. Allah im je udovoljio molbi.

Pripadnici selefa govorili su: "Ne očekuj s nestrpljenjem da ti se dova usliša kad si joj puteve zatvorio grijesima!"

U ovom značenju jesu i riječi nekih pjesnika:

نحن ندعو الإله في كل كرب
ثم ننساه عند كشف الكروب
كيف نرجو إجابة لدعاء
قد سددنا طريقها بالذنوب
"Mi molimo Boga u svakoj nevolji i nedaći, ali Ga potom u blagostanju i dobroti zaboravljamo; kako se nadati da nam On dovu usliša kad joj puteve grijesima zatvorismo!"
جامع العلوم والحكم - ابن رجب الحنبلي