Šejh Abdur-Rahman ibn Hasan ibn Muhammed ibn Abdul-Wehhab, rahimehullah je rekao u Fethul Medžidu (2/527-530) u objašnjenju govora ibn Abbasa, radijallahu anhu:
“Gotovo da se kamenje ne počne bacati s nebesa na vas, ja vam kažem: ‘Rekao je Allahov poslanik’, a vi govorite: ‘Rekao je Ebu Bekr i Omer.’”
Ova izreka Ibn Abbasa je bio odgovor onima koji su mu rekli: „Ebu Bekr i Omer nisu spajali umru sa hadžom (at-tamattu) i držali su da je obavljanje samog hadža (al-ifraad) bolje“ ili nešto slično tome...
Dakle to je bilo zbog čega je ibn Abbas ovo rekao kada su se suprotstavili hadisu sa mišljenjem Ebu Bekra i Omera: “Gotovo da se kamenje ne počne bacati s nebesa na vas...“
Imam Šafija, rahimehullah je rekao:“Učenjaci su se složili idžmaom (konsenzusom) da kome god Sunnet Allahovog Poslanika bude jasan onda ga ne smije ostaviti zbog bilo čijeg mišljenja.“
I Imam Malik, rahimehullah, je rekao:“Od svakog od nas se uzima i odbacuje osim od stanovnika ovog kabura (t.j.Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem)“
I govor imama sa ovim značenjem je brojan...
Tako govor ibn Abbasa, radijallahu anhu, pokazuje da do koga god dođe tekstualni dokaz i on ga ne prihvati zbog taklida (slijepog slijeđenja) svog imama, onda se takav treba žestoko kritikovati zbog njegovog suprotstavljanja dokazu.
I imam Ahmed je rekao:“Ahmed ibn Omer al-Bazzar nam je prenio: Zijad ibn Ejjub nam je prenio:Ebu Ubejde al-Haddad nam je prenio od Malika ibn Dinara od Ikrime od Ibn Abbasa koji je rekao:“Nema nikoga a da se od njegovog govora nešto uzima a nešto ostavlja izuzev od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.“
Stoga je obaveza kritikovati svakoga ko ostavi dokaz radi bilo koga od učenjaka, bez obzira ko to bio.Zabilježene predaje imama jasno kazuju ovo: i stanje taklida (slijepog slijeđenja) nije dozvoljeno izuzev u stvarima idžtihada za koje ne postoji dokaz u Knjizi i Sunnetu.Dakle to je ono što su neki učenjaci mislili svojim izjavama:“Nema kritike u pitanjima idžtihada“.Što se tiče onoga ko radi suprotno Knjizi i Sunnetu obaveza ga je ukoriti, kao što je rečeno od Ibn Abbasa, Šafije, Malika i Ahmeda i ovo je nešto na čemu su se učenjaci složili kao što je prethodilo u govoru imama Šafije, rahimehullahu te'ala...“
Imam Ahmed je rekao: „Čudim se ljudima koji su svjesni lanca prenosilaca i njegove vjerodostojnosti pa ipak se drže mišljenja Sufjana dok je Uzvišeni Allah rekao:
Neka se pripaze oni koji postupaju suprotno naređenju Njegovu, da ih iskušenje kakvo ne stigne ili da ih patnja bolna ne snađe. (Nur, 63)
Znaš li šta je iskušenje? Iskušenje je širk.Možda ako on odbaci nešto od njegovih riječi, u njegovo srce uđe nešto od zablude i bude uništen.“
Tako riječi imama Ahmeda, rahimehullah, „Čudim se ljudima koji su svjesni lanca prenosilaca i njegove vjerodostojnosti...“ je kritika njemu zbog toga i pokazuje da to vodi do zastranjivanja srca koje uzrokuje da osoba postane nevjernik.
Tako je ovo zlo široko rasprostranjeno, naročito među onima koji tvrde privrženost znanju.Oni rade šta god mogu kako bi ljude spriječili od Kur'ana i Sunneta, i sprječavaju ljude od slijeđenja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem i od slavljenja i respektovanja njegovih naredbi i zabrana.Tako od njih su riječi:“Niko osim „mudžtehida“ ne može koristiti Knjigu i Sunnet kao dokaz a „idžtihad“ je završen“, i riječi:“Ova osoba koju slijepo slijedim zna bolje od tebe o hadisu i derogiranim i derogirajućim predajama“ i riječi poput ovih čij je cilj napuštanje slijeđenja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: onoga koji ne govori po hiru svome niti iz svojih strasti, u korist oslanjanja na govor onih koji mogu pogriješiti i koji je kontardiktoran drugim imamima i čije riječi mogu biti poništene tekstualnim dokazom.Tako da nema imama osim da nije posjedovao određeni dio znanja, nije posjedovao svo znanje.
Dakle ono što je obaveza svakoj pravno odgovornoj osobi je da kada do njega dođe dokaz iz Allahove Knjige ili Sunneta Njegova Poslanika i on razumije njegovo značenje, da ga prihvati i radi po njemu, bez obzira ko mu se suprotstavljao.
To je kao što Uzvišeni kaže:
Slijedite ono što vam se od Gospodara vašeg objavljuje i ne uzimajte, pored Njega, nekog drugog kao zaštitnika! – A kako vi malo pouku primate! (E'araf, 3)
I On Uzvišeni kaže:
A zar im nije dosta to što Mi tebi objavljujemo Knjigu koja im se kazuje; u njoj je, doista, blagodat i pouka narodu koji vjeruje. (Ankebut, 51)
Izjava o konsenzusu o tome je već prethodila a objašnjenje da slijepi sljedbenik (mukalid) nije od ljudi od znanja i Ebu Omer ibn Abdil-Berr i drugi navode idžma (konsenzus) po tom pitanju.
Kažem:I niko se ne slaže sa ovim osim neznalica od slijepih sljedbenika zbog svog neznanja o Knjizi i Sunnetu, i njhovog okretanja od njih.Tako ti ljudi, čak i ako misle da slijede imama oni su u stvarnosti kontardiktirali njima i slijedili drugi put.Već smo citirali riječi Malika, Šafije i Ahmeda.Kako god u riječima Ahmeda, rahimehullah, postoji indikacija da „taklid“ (slijepo slijeđenje) prije dolaska dokaza nije pokuđeno već je pokuđeno kod onoga do kojeg dođe dokaz i on ga ostavi u korist nekog od imama.
Dakle ovo se samo odnosi na posljedicu njihovog okretanja od traženja da razumiju Allahovu Knjigu i Sunnet Njegova Poslanika, i okretanje ka knjigama kasnijih ljudi i dostatnosti njih u donosu na dva dijela Objave.Tako ovo sliči onome što se desilo sa sljedbenicima Knjige o kojima Allah kaže:
Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje...(Tewba 31), o čijem će tumačenju biti govora u pogledu hadisa Adijja ibn Hatima.
Dakle ono što je obavezujuće onome ko je iskren je da kada čita knjigu učenjaka i istražuje i bude svjestan njhovog govora, da ih potčini onome što se nalazi u Knjizi i Sunnetu, jer svaki mudžtehid od učenjaka i oni koji ih slijede i pripisuju sebe njhovom mezhebu, moraju spomenuti dokaz a istina u svakom pitanju je jedna a imami su nagrađeni za njihov idžtihad.
Stoga, pravedno usmjerena osoba razmatra njihov govor i smatra ga putem ka sticanju svjesnosti različitih pitanja i sredstvima da o njima razmišlja i putem da razlikuje ispravno od neispravnog- putem dokaza koje oni koji koriste dokaze spominju, i tako će na taj način biti svjesniji koji učenjak je sretniji u donošenju dokaza.
Dakle dokazi za ovaj temeljni princip su bezbrojni u Allahovoj Knjizi i u Sunnetu takođe...
I imami, rahimehumullah, su pojasnili ovo pitanje.Šta više oni su zabranili da se slijepo slijede kada Sunnet postane jasan jer su oni znali da im postoje pitanja iz znanja koja su im nepoznata a da je to znanje moglo doprijeti do drugih i ovo se uveliko dešavalo i to neće biti skriveno onome ko razmotri govore učenjaka.
Ebu Hanifa, rahimehullah, je rekao:“Kada hadis dolazi od Allahova Poslanika onda je na glavi i očima, a ako nešto dođe od ashaba onda je na glavi i očima a ako nešto dođe od tabi'ina pa mi smo ljudi a i oni su samo ljudi.“
I on je rekao: „Ako kažem nešto a Knjiga Allahova mu se suprotstavlja onda ostavite moj govor zarad Allahove Knjige“.Rečeno je.“A ako se govor Allahova Poslanika suprotstavlja?“ On reče:“Ostavite moj govor zarad predaje od Poslanika“.Rečeno je:“Ako mu se govor ashaba suprotstavlja?“ On reče:“Ostavite moj govor zarad govora ashaba.“
I Ar-Rabi je rekao:“Čuo sam Šafiju, rahimehullah kako kaže:“Ukoliko nađete u mojoj knjizi nešto što je suprotno Sunnetu Allahova Poslanika onda se držite Sunneta Allahova Poslanika a ostavite ono što sam ja rekao.“
I rekao je:“Kada je vjerodostojan hadis suprotan mojim riječima, onda bacite moje riječi o zid.“
I Malik je rekao:“Od svakoga se uzima i odbacuje osim od Allahova Poslanika.“
I nešto poput ovoga je vć spomenuto do njega tako da nema opravdanja za slijepo slijeđenje nakon ovoga...
