Napisali su Omeru ibnul Hattabu, radijallahu anhu, pitajući ga: „Ko je bolji: čovjek koji nema želja i želje mu nikad nisu pale na um, ili čovjek koji se bori sa svojom dušom protiv želja dok ih ne ostavi Allaha radi?“ Omer je napisao odgovor govoreći: „Doista, onaj čija duša želi grijeh i on ga ostavi radi Allaha je od onih „čija je srca Allah prekalio u čestitosti – čeka oprost i nagrada velika“.(Hudžurat, 3)
Tako Allah ne iskušva Svoje robove vjernike sa ljubavlju prema željama, grijehu i čežnjom za njima osim da On ne želi da ih uputi ka ljubavi koja je veća i bolja za njih od toga, i koja je korisnija i trajnija.Neka se stoga čovjek bori protiv sebe kako bi ostavio želje radi Njega, tako da ga to ostavljanje može odvesti do Voljenog, Najuzvišenijeg.Svaki put kada se njegova duša bori sa njim kako bi ga odvela željama i grijesima, i kada se njegova žudnja i želja za tim poveća, on će odagnati tu jaku želju i ljubav ka uzvišenijoj vrsti ljubavi koja ostaje.Tako njegovo traženje ove veće ljubavi postaje intenzivnije i njegova želja za njom postaje kompletnija.
Ovo je u suprotnosti sa smirenom dušom koja je prazna i ne suoči se sa ovom borbom, jer čak i ako ona ima uzvišeni cilj, ogromna je razlika između ove dvije!Zar ne vidiš da je onaj koji ide ka svom voljenom po žeravici i trnju većih vrlina od onoga koji ide svom voljenom jašući na lijepim konjima?Tako onaj koji preferira svog Voljenog nakon borbe sa svojom dušom nije poput onoga koji preferira svog Voljenog bez ikakvog napora ili borbe da ode od drugog mimo Njega.Uzvišeni Allah iskušava Svoje robove sa željama ili kako bi one postale veo protiv Njega, ili veo za njega kako bi postigao Njegovo zadovoljstvo, darežljivost ili bliskost Njemu.
Ibn Kajjim-Al-Feva'id
