Ibn Zejdun je bio andaluzijski pjesnik iz četvrtog stoljeća. On je bio kako kažu رجل عصامي – neko ko je bio siromašan i niskog položaja ali je napredovao u društvu dok nije postao wuzara’ , jedan od ministara i postao cijenjen kod vladara. Mnogi su mu zavidjeli zbog njegovog dara za poezijom. Tadašnji vladar al-Mustakfi je imao kćerku Validu koja je privlačila pažnju svih pjesnika ali je ona počela iskazivati svoju naklonost Ibn Zejdunu.Njegovi bliski prijatelji su iz zavisti počeli spletkariti protiv njega i lagali kako planira da se oženi Velidom i preuzme emirat t.j. postane vladar. Kao posljedica toga al-Mustakfi ga je zatvorio i ispod je poema koju je Ibn Zejdun napisao u zatvoru svom bliskom prijatelju Ebu Hafsu.
مـا على ظنيَ باسُ يـجرح الدهر وياسو
Nema sumnje u mom umu,
da vrijeme zadaje rane, pa ipak i liječi.
ربـما أشرف بالمر ء عـلى الآمال ياسُ
Možda je to očaj koji,
ka nadi, čovjeka mami.
Ibn Zejdun ovdje govori da sam očaj gura čovjeka ka nadi, kao što strah tjera životinju stjeranu u ćošak da napadne i preživi.
ولـقد يُنجيك إغفا لٌ ويـرديك احتراس
I doista te zaboravnost može spasiti,
a opreznost uništiti.
Pretjerano zagledanje u detalje i pokušavanje pročitati nešto što nije tu može nekad biti uzrokom našeg uništenja dok nas naivna zaboravnost ponekad može spasiti nevolja.
والمحـاذير سـهام والمـقاديـر قيـاس
Opasnosti su strijele,
ali je sudbina luk.
Bez obzira koliko mi pokušavamo da izbjegnemo zlo, opasnosti i nevolje su na kraju dana samo strijele ispaljene iz luka Kadera...„Ono što te je zadesilo, nikako te nije moglo mimoići,a ono što te je mimoišlo, nikako te nije moglo zadesiti“ (Tirmizi). U ovom retku poeme i sljedećem Ibn Zejdun se osvrće na svoje zatočeništvo i krajnju sudbinu koja ga je zadesila - iako je bio na visokom položaju, ali ustaljeni je zakon da se ljudi uzdižu i spuštaju a dunjaluk nije ništa drugo do odjeća naslade koju oblačimo.
وكذا الدهـر إذا مـا عـزَّ ناسٌ ذل نـاس
I doista je vrijeme to,
koje uzdiže jednu grupu ljudi a drugu ponižava.
نلبَـسُ الدنـيا ولكنْ متـعةٌ ذاك اللـباس
Oblačimo se dunjalukom,
ali, to je samo naslada. To je njegova odjeća.
أنـا حيـران ولـلأ مـر وضوح والتباس
Ja sam u stanju zbunjenosti,
stvar je tako jasna a opet sumorna.
Ovdje se on osvrće na ono što se desilo - zbunjen je jer su njegovi prijatelji uzrok njegovog zatvaranja, ljudi kojima je vjerovao su se ponijeli izdajnički i podmuklo. Međutim stvar je tako jasna zbog njihove zavisti i priznanja.
ما ترى في معشر حا لوا عن العهد وخاسوا
Šta ti onda misliš o takvoj grupi,
koji su iznevjerili svoje obećanje a zatim izdali.
أذؤبٌ هامت بلحمـي فانتهاشٌ وانتـهـاس
Vukovi, lutaju i hrane se mojim mesom,
kidaju svojim zubima i ujedaju.
Opisuje ih kao vukove koji jedu njegovo meso, aludirajući na ogovaranje i klevete u kojoj su uzeli učešće. On zatim kaže فانتهاشٌ وانتـهـاس – zadivljujuće korišćenje jezika. "Intihaash" znači ujedanje sa kutnjacima, dok ‘intihaas’ znači kidanje i ujedanje sa prednjim zubima i očnjacima - stvara se slika divljih životinja koje istinski trgaju svoj plijen t.j. Ibn Zejduna.
كلهم يسأل عن حـا لي وللذئـب اعتساس
Svi kao da tragaju za mnom,
a vukovi samo traže da patroliraju.
Izdajnički pjesnici se stalno raspituju za Ibn Zejduna, da li će se ubrzo vratiti ili su ga se rješili za sva vremena. Ibn Zejdun ih upoređuje sa vučjim čoporom i koristi riječ i’tisaas - vukovi koji izlaze noću, patroliraju po području tražeći tragove svog plijena.
إنْ قسا الدهر فللمـا ء من الصخر انبجاس
Ukoliko se vrijeme pokaže okrutno,
Voda iz kamena će samo poteći naprijed.
Pritisak i tegoba su ono što uzrokuje da se voda izlije iz kamena, kao što pritisak i tegobe oblikuju osobu i uzrokuju da on/ona cvijeta.
مـا على ظنيَ باسُ يـجرح الدهر وياسو
Nema sumnje u mom umu,
da vrijeme zadaje rane, pa ipak i liječi.
ربـما أشرف بالمر ء عـلى الآمال ياسُ
Možda je to očaj koji,
ka nadi, čovjeka mami.
Ibn Zejdun ovdje govori da sam očaj gura čovjeka ka nadi, kao što strah tjera životinju stjeranu u ćošak da napadne i preživi.
ولـقد يُنجيك إغفا لٌ ويـرديك احتراس
I doista te zaboravnost može spasiti,
a opreznost uništiti.
Pretjerano zagledanje u detalje i pokušavanje pročitati nešto što nije tu može nekad biti uzrokom našeg uništenja dok nas naivna zaboravnost ponekad može spasiti nevolja.
والمحـاذير سـهام والمـقاديـر قيـاس
Opasnosti su strijele,
ali je sudbina luk.
Bez obzira koliko mi pokušavamo da izbjegnemo zlo, opasnosti i nevolje su na kraju dana samo strijele ispaljene iz luka Kadera...„Ono što te je zadesilo, nikako te nije moglo mimoići,a ono što te je mimoišlo, nikako te nije moglo zadesiti“ (Tirmizi). U ovom retku poeme i sljedećem Ibn Zejdun se osvrće na svoje zatočeništvo i krajnju sudbinu koja ga je zadesila - iako je bio na visokom položaju, ali ustaljeni je zakon da se ljudi uzdižu i spuštaju a dunjaluk nije ništa drugo do odjeća naslade koju oblačimo.
وكذا الدهـر إذا مـا عـزَّ ناسٌ ذل نـاس
I doista je vrijeme to,
koje uzdiže jednu grupu ljudi a drugu ponižava.
نلبَـسُ الدنـيا ولكنْ متـعةٌ ذاك اللـباس
Oblačimo se dunjalukom,
ali, to je samo naslada. To je njegova odjeća.
أنـا حيـران ولـلأ مـر وضوح والتباس
Ja sam u stanju zbunjenosti,
stvar je tako jasna a opet sumorna.
Ovdje se on osvrće na ono što se desilo - zbunjen je jer su njegovi prijatelji uzrok njegovog zatvaranja, ljudi kojima je vjerovao su se ponijeli izdajnički i podmuklo. Međutim stvar je tako jasna zbog njihove zavisti i priznanja.
ما ترى في معشر حا لوا عن العهد وخاسوا
Šta ti onda misliš o takvoj grupi,
koji su iznevjerili svoje obećanje a zatim izdali.
أذؤبٌ هامت بلحمـي فانتهاشٌ وانتـهـاس
Vukovi, lutaju i hrane se mojim mesom,
kidaju svojim zubima i ujedaju.
Opisuje ih kao vukove koji jedu njegovo meso, aludirajući na ogovaranje i klevete u kojoj su uzeli učešće. On zatim kaže فانتهاشٌ وانتـهـاس – zadivljujuće korišćenje jezika. "Intihaash" znači ujedanje sa kutnjacima, dok ‘intihaas’ znači kidanje i ujedanje sa prednjim zubima i očnjacima - stvara se slika divljih životinja koje istinski trgaju svoj plijen t.j. Ibn Zejduna.
كلهم يسأل عن حـا لي وللذئـب اعتساس
Svi kao da tragaju za mnom,
a vukovi samo traže da patroliraju.
Izdajnički pjesnici se stalno raspituju za Ibn Zejduna, da li će se ubrzo vratiti ili su ga se rješili za sva vremena. Ibn Zejdun ih upoređuje sa vučjim čoporom i koristi riječ i’tisaas - vukovi koji izlaze noću, patroliraju po području tražeći tragove svog plijena.
إنْ قسا الدهر فللمـا ء من الصخر انبجاس
Ukoliko se vrijeme pokaže okrutno,
Voda iz kamena će samo poteći naprijed.
Pritisak i tegoba su ono što uzrokuje da se voda izlije iz kamena, kao što pritisak i tegobe oblikuju osobu i uzrokuju da on/ona cvijeta.
ولئن أمسيتُ محـبو سـاً فللغيث احتبـاس
Ako nastavim biti samo obični zatvorenik,
onda kiša ostaje zadržana.
On zatim hrabri svog prijatelja i sebe kako je zatvor blagodat i ponekad su samo najbolji zatvoreni kada im se učini nepravda, kao što je zadržana kiša (ghayth). Ibn Zejdun koristi riječ ”ghayth” koja se odnosi na kišu koja se spusti nakon dugog vremena, obično nakon sušne i teške sezone. (vidi "Olakšanje je već na putu, pritajeno čeka svoj trenutak")
فتأمل كيف يغشـى مقـلةَ المجدِ النـعاسُ
Promatraj onda, kako san izgleda da slabi,
i prekriva oko slave.
Indirektno Ibn Zejdun naziva sebe muqla al-majd , jezgro počasti i slave a san predstavlja njegovo zatočeništvo. Obzirom da su vladar i oni koji su odgovorni za njegovo zatočeništvo samo ponizili sebe prekrivajući (zatvarajući) sjaj svoje zemlje (Ibn Zejduna).
لا يكن عـهدُك وَرْدَاً إن عـهـدي لك آسُ
Neka tvoje povjerenje ne postane običan cvijet,
Doista je moje povjerenje u tebe poput mirte.
Veoma malo ljudi je ostalo odano Ibn Zejdunu, jedan od njih je Ebu Hafs kome je ovo pismo upućeno. Podsjeća ga na njegovo povjerenje i prijateljstvo i govori mu da ga ojača i učini poput mirte a to je cvijet koji puno dugo traje za razliku od drugih cvijetova.
واغتنم صفوَ الليالـي إنما العيش اختـلاس
Iskoristi jasne noći,
Doista je život samo kratak trenutak.
Pod jasnim noćima Ibn Zejdun aludira na sreću i jasnoću stvari kada ljudi ne izdaju i kada su stvari jasne bez imalo zbunjenosti.
وعسى أن يسمحَ الدهرُ فقـد طال الشـِـماس
Možda će vrijeme uskoro dozvoliti,
jer se zatočeništvo doista odužilo...