Thursday, November 14, 2013

Selef i bonton dawe i raspravljanja




Prenosi se da je Ebu Hanifa, rahimehullah vidio svog sina Hammada kako raspravlja o vjeri i on mu je to zabranio.Ljudi su rekli: „Vidjeli smo tebe kako raspravljaš o njoj a sada nama to zabranjuješ?“

On odgovori: „Kada sam ja raspravljao to je bilo kao da su ptice na našim glavama, od straha da bi naš drug mogao pogriješiti.Ali vi raspravljate želeći da vaš drug pogriješi.A ko god želi da vidi da njegov drug pogriješi zapravo želi da njegov drug upadne u kufr.A ko god želi da njegov drug upadne u kufr, zapravo je zanevjerovao prije svog druga“

Prenosi se da je čovjek rekao Hatimu al Asamu: „Ti si nearap koji ne može tečno govoriti ali se niko nije raspravljao s tobom a da ga nisi ućutkao, pa kako pobjeđuješ svoje protivnike?“ 

On reče: Sa troje:
1.     Ja sam zadovoljan kada je moj protivnik u pravu
2.    Tužan sam kada je u krivu
3.    I ja čuvam svoj jezik od govorenja bilo čega što bi ga uvrijedilo

Imam Ahmed reče: „Kako je samo on mudar čovjek.“

Hatib al-Bagdadi je rekao: „Čovjekova namjera treba biti da pojasni istinu kada raspravlja, a ne da pobjedi svog protivnika.“

Imam Šafija je rekao: „Nisam se ni sa kim raspravljao nadajući se da će pogriješiti.“
On je takođe rekao: „Nikad nisam govorio ni sa kim a da se nisam nadao da će njemu biti darovan uspjeh i da će biti podržan.Nikad nisam govorio ni sa kim a da mi je bilo svejedno da li će Allah pojasniti istinu na mom jeziku ili njegovom.“

Hafiz ibn Redžeb komentariše: Ovo ukazuje da on nije imao drugu namjeru do da pojasni istinu, čak i ako bi istina došla sa jezika onog koji raspravlja i suprotstavlja mu se.Ko god je u ovakvom stanju, neće prezirati  kada su njegova mišljenja pobijena i kada je njegovo suprotstavljanje Sunnetu pojašnjeno, ni kada je živ ni nakon njegove smrti.Ovo je isto ono što mislimo o drugim imamima Islama, onima koji su branili Islam i podržali ga bilo da su od selefa ili onih nakon njih.Oni isto nikad nisu prezirali onoga ko im se suprotstavlja sve dok su slijedili dokaz, čak i ako taj dokaz nije bio dovoljno jak za njih da ga slijede ili da ostave svoje vlastite dokaze.