Ibn
Kudame al Madisi, rahimehullah je rekao:
„Znaj
da je zavist velika bolest srca a bolesti srca se ne liječe izuzev znanjem i
djelom.Korisno znanje za liječenje zavisti je da čovjek zna da u stvarnosti
zavist šteti njegovoj vjeri i dunjaluku a da onome kome zavidi neće naštetiti
ni u pogledu vjere niti dunjaluka već će mu samo koristiti.Blagodati ne
prestaju kod osobe kojoj zavidiš a čak i ako ne vjeruješ u proživljenje ova
zavist bi opet zahtjevala lijek.Ako si pametan, bićeš svjestan zla zavisti zbog
bola koji uzrokuje u tvom srcu a da nemaš nikakve koristi od nje.Šta tek onda
ako znaš za kaznu za nju na ahiretu?Pojašnjenje naše izjave: „Doista, onaj kome
se zavidi to ne šteti ni u pogledu vjere niti dunjaluka već zaparavo on ima
koristi od toga i u vjeri i u
dunjaluku“- zato što je Allah odredio za njega da mu blagodati traju do kraja
njegova života koji mu je odredio; a takođe nema štete za njega na ahiretu što
mu se zavidilo jer on nije počinio nikakav grijeh u tome, već će mu ona biti od
koristi, jer je on neko ko je trpio nasilje od tebe, naročito ako zavist dođe u
obliku riječi i djela.Što se tiče dunjalučkih blagodati, t.j. koristi što ti
zavide, je ta što je najveći cilj stvorenja svjedočiti žalosti neprijatelja i
nema veće kazne od zavisti u kojoj se nađeš.
Dakle,
ako razmisliš o onome što smo spomenuli, uvidjet ćeš da si ti doista
neprijatelj samome sebi, prijatelj svog neprijatelja (u samom sebi).Tvoj
primjer je poput primjera čovjeka koji baci kamen na neprijatelja da ga ubije
ali ga ne povrijedi nego se kamen vrati na njegovo desno oko i izbije ga.Tako
se njegova ljutnja poveća i on opet baci kamen, veći od ovog prvog, ali se on
vrati na njegovo drugo oko i izbije ga.Njegova srdžba se još više poveća i on
baci treći kamen ali se on vrati, udari ga u glavu i razbije je, dok je njegov
neprijatelj siguran i smije se njemu.Ovo je lijek za zavist zasnovan na
znanju.Ako čovjek razmisli o ovome, zavist će biti otklonjena iz njegovog srca.
Što
se tiče korisnog djela u liječenju zavisti onda je to obvezivanje sebe da
uništi ono što mu zavist naređuje.Tako ako ga podstiče ka mržnji i klevetanju
onoga kome zavidi, onda on sebe treba obavezati da ga hvali i veliča.Ako ga
čini oholim, onda on sebe treba obavezati da bude skroman prema njemu, t.j.
onome kome zavidi; a ako ga čini da spriječi dolazak blagodati onome kome
zavidi, onda treba obavezati sebe da poveća svoje darivanje blagodati njemu.I
bila je grupa ispravnih prethodnika koji kada bi čuli da ih je neko ogovarao,
oni bi ogovaraču dali poklon...“
