Značenje riječi „fitna“ u Kur'anu

Definicija riječi fitna:

1. Riječ “فِتْنَةٌ” (fitna) sa lingvističke tačke gledišta:

Al-Azhari je rekao:“ Arapska riječ “فِتْنَةٌ” (fitna) sadrži značenje ispita ili iskušenja.Korijen je preuzet iz izraza „fatantu al-fiddah wa’l-dhahab” (provjeravao sam kvalitet srebra i zlata) što znači:" topio sam metal kako bi razdvojio dobro od lošeg".Slično tome Uzvišeni Allah kaže u Kur'anu:
يَوْمَ هُمْ عَلَى النَّارِ يُفْتَنُونَ
“ Onoga Dana kada se u vatri budu pržili ( يُفْتَنُونَ )!“ (Ad-Dariyat,13) (Tahdheeb al-Lughah, 14/196).

Ibn al-Asir je rekao :“Fitna“ - ispit ili iskušenje...Riječ se često koristi da bi se opisala iskušenja kojima se uklanja ono što je loše.Kasnije je veoma često korištena u značenju grijeha,nevjerstva,borbe,spaljivanja,otklanjanja i odvraćanja. („Al-Nihaayah”, 3/410; Ibn Hadžer je rekao nešto slično ovome u „Al-Fath”, 13/3).

Ibn Arabi je sabrao značenja riječi fitna kada je rekao:“ fitna znači ispit, fitna znači kušnja, fitna znači bogatstvo, fitna znači djeca, fitna znači nevjerstvo, fitna znači nesloga, fitna znači spaljivanje vatrom. (Lisaan al-‘Arab od Ibn Manzura).


2.Značenje riječi fitna u Kur'anu i Sunnetu:

1. Ispit i iskušenje kao u sljedećem ajetu:

أَحَسِبَ النَّاسُ أَنْ يُتْرَكُوا أَنْ يَقُولُوا آمَنَّا وَهُمْ لَا يُفْتَنُونَ
Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: "Mi vjerujemo!" i da u iskušenje neće biti dovedeni? (Al-’Ankabut, 2)

t.j. da neće biti predmet kušnje, kao što kaže Ibn Džerir.

2. Blokiranje puta i odvraćanje ljudi sa pravog puta kao u ajetu:

وَأَنِ احْكُمْ بَيْنَهُمْ بِمَا أَنْزَلَ اللَّهُ وَلَا تَتَّبِعْ أَهْوَاءَهُمْ وَاحْذَرْهُمْ أَنْ يَفْتِنُوكَ عَنْ بَعْضِ مَا أَنْزَلَ اللَّهُ إِلَيْكَ
“ I sudi im prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i čuvaj ih se da te ne odvrate od nečega što ti Allah objavljuje”. (Al-Ma'ida,49)

Kurtubi je rekao: “To znači blokiranje tvog puta i odvraćanje tebe od njega.“

3. Zlostavljanje, kao što stoji u ajetu:

ثُمَّ إِنَّ رَبَّكَ لِلَّذِينَ هَاجَرُوا مِنْ بَعْدِ مَا فُتِنُوا ثُمَّ جَاهَدُوا وَصَبَرُوا إِنَّ رَبَّكَ مِنْ بَعْدِهَا لَغَفُورٌ رَحِيمٌ
Gospodar tvoj će onima koji se isele, nakon što su zlostavljani bili, pa se onda budu borili i sve strpljivo podnosili, - Gospodar tvoj će im, poslije toga, doista, oprostiti i samilostan biti.( An-Nahl,110)

4.Širk i kufr kao što je spomenuto u ajetu:

وَقَاتِلُوهُمْ حَتَّىٰ لَا تَكُونَ فِتْنَةٌ
“I borite se protiv njih sve dok mnogoboštva ne nestane “ (Al-Baqara,193)

Ibn Kesir je rekao:” Ovdje riječ “فِتْنَةٌ” znači širk (obožavanje nekog drugog mimo Allaha)

5. Zapadanje u grijeh i licemjerstvo kao u ajetu:

يُنَادُونَهُمْ أَلَمْ نَكُنْ مَعَكُمْ ۖ قَالُوا بَلَىٰ وَلَٰكِنَّكُمْ فَتَنْتُمْ أَنْفُسَكُمْ وَتَرَبَّصْتُمْ وَارْتَبْتُمْ وَغَرَّتْكُمُ الْأَمَانِيُّ حَتَّىٰ جَاءَ أَمْرُ اللَّهِ وَغَرَّكُمْ بِاللَّهِ الْغَرُورُ
(licemjeri će pitati vjernike)"Zar nismo s vama bili?" – dozivaće ih. – "Jeste" – odgovaraće -, "ali ste se pritvornošću upropastili, i iščekivali ste, i sumnjali ste, i puste želje su vas zavaravale. (Al-Hadid,14)

Begavi je rekao:” Sami ste upali u licemjerstvo i upropastili ste sebe grijesima, hirovima i slijeđenjem strasti.”

6.Mješanje istine i laži

وَالَّذِينَ كَفَرُوا بَعْضُهُمْ أَوْلِيَاءُ بَعْضٍ ۚ إِلَّا تَفْعَلُوهُ تَكُنْ فِتْنَةٌ فِي الْأَرْضِ وَفَسَادٌ كَبِيرٌ
“A oni koji ne vjeruju, zaštitnici su jedni drugima. Ne postupite li tako, nastaće smutnja na Zemlji i nered veliki” (El-Enfal,73)

Značenje ovog ajeta jeste da vjernici trebaju prijateljevati sa vjernicima a neuzimati nevjernike za prisne prijatelje pa makar im bili najbliža rodbina, inače će nastupiti fitna na zemlji odn. istina i laž će se izmješati.Ovako se navodi u “Jaami’ al-Bayaan” od Ibn Džerira.

7. Zabluda, kao što se navodi u ovom ajetu

وَمَنْ يُرِدِ اللَّهُ فِتْنَتَهُ فَلَنْ تَمْلِكَ لَهُ مِنَ اللَّهِ شَيْئًا
A onoga koga Allah želi u njegovoj zabludi ostaviti, ti mu Allahovu naklonost ne možeš nikako osigurati.(Al-Maida.41)

Značenje riječi fitna ovdje je zabluda. (“Al-Bahr al-Muheet” od Ebu Hajjana, 4/262.)

8.Ubijanje i zarobljavanje, kao u sljedećem ajetu

وَإِذَا ضَرَبْتُمْ فِي الْأَرْضِ فَلَيْسَ عَلَيْكُمْ جُنَاحٌ أَنْ تَقْصُرُوا مِنَ الصَّلَاةِ إِنْ خِفْتُمْ أَنْ يَفْتِنَكُمُ الَّذِينَ كَفَرُوا ۚ إِنَّ الْكَافِرِينَ كَانُوا لَكُمْ عَدُوًّا مُبِينًا
A kad budete putovali po Zemlji, tad vam nije grijeh da skratite namaz, ako se plašite da će vas napasti oni koji ne vjeruju. Uistinu! Nevjernici su vam neprijatelj otvoreni. (An-Nissa’,101)

Ovo se odnosi na to da vas nevjernici mogu napasti dok obavljate namaz, ubiti vas ili zarobiti, tako da vam nije grijeh da molitvu skratite. (Ibn Džerir)

9.Smutnja i nesloga kao u sljedećem ajetu

لَوْ خَرَجُوا فِيكُمْ مَا زَادُوكُمْ إِلَّا خَبَالًا وَلَأَوْضَعُوا خِلَالَكُمْ يَبْغُونَكُمُ الْفِتْنَةَ وَفِيكُمْ سَمَّاعُونَ لَهُمْ ۗ وَاللَّهُ عَلِيمٌ بِالظَّالِمِينَ
Da su pošli s vama, bili bi vam samo na smetnji i brzo bi među vas smutnju ubacili, a među vama ima i onih koji ih rado slušaju. A Allah zna nasilnike. (At-Tawba, 47)

...potakli bi među vama nesuglasice kao što stoji u “al-Kashshaaf”, 2/277.

10. Ludilo

بِأَيْيِكُمُ الْمَفْتُونُ
“ko je od vas lud.” (Al-Qalem,6)

Ovdje riječ fitna znači ludost.

11. Spaljivanje vatrom

إِنَّ الَّذِينَ فَتَنُوا الْمُؤْمِنِينَ وَالْمُؤْمِنَاتِ ثُمَّ لَمْ يَتُوبُوا فَلَهُمْ عَذَابُ جَهَنَّمَ وَلَهُمْ عَذَابُ الْحَرِيقِ
One koji vjernike i vjernice budu na muke stavljali pa se ne budu pokajali – čeka patnja u Džehennemu i isto tako prženje u ognju, (Al-Burooj,10)

Ibn Hadžer kaže: ”Značenje se može shvatiti iz konteksta” (Al-Fath,11/176)

...Related post: Iskušenja - Fitna

O uzrocima sreće srca

Najveličanstveniji uzrok sreće srca jeste tewhid. Sukladno njegovu savršenstvu, snazi i povećanju biva sreća srca onog ko ga nosi. Uzvišeni je rekao:

أَفَمَنْ شَرَحَ اللَّهُ صَدْرَهُ لِلْإِسْلَامِ فَهُوَ عَلَىٰ نُورٍ مِنْ رَبِّهِ ۚ فَوَيْلٌ لِلْقَاسِيَةِ قُلُوبُهُمْ مِنْ ذِكْرِ اللَّهِ
"Zar je isti onaj čije je srce Allah učinio sklonim islamu, pa on slijedi svjetlo Gospodara svoga." (Ez-Zumer, 22)

فَمَنْ يُرِدِ اللَّهُ أَنْ يَهْدِيَهُ يَشْرَحْ صَدْرَهُ لِلْإِسْلَامِ ۖ وَمَنْ يُرِدْ أَنْ يُضِلَّهُ يَجْعَلْ صَدْرَهُ ضَيِّقًا حَرَجًا كَأَنَّمَا يَصَّعَّدُ فِي السَّمَاءِ
"Onome koga Allah želi uputiti - On srce njegovo prema islamu raspoloži, a onome koga želi u zabludi ostaviti - On srce njegovo stegne i umornim učini kao kad čini napor da na nebo uzleti." (El-En'am, 125)

Uputa i tewhid najveći su uzroci raspoloženja srca, a širk i zabluda najveći su uzroci tjeskobe srca i njegova neraspoloženja. Jedan od uzroka raspoloženja srca jeste i svjetlo koje Allah stavi u srce čovjeka. To je svjetlo imana, jer iman je taj koji oraspoloži srce, proširi ga i čini ga sretnim. Kada to svjetlo nestane iz čovjekova srca on tada osjeća tjeskobu i neugodnosti kao da je u najtješnjem i najrigoroznijem zatvoru.

Bilježi Tirmizi u svom Džamiu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Kada svjetlo uđe u čovjekovo srce, ono se proširi i oraspoloži." Upitali su: "Koji je znak toga, Allahov Poslaniče?" Rekao je: "Čežnja za vječnim, a zanemarivanje varljivog boravišta i pripremanje za smrt prije nego što dođe."


Čovjek osjeća prostranost svog srca sukladno obimu tog svjetla kojeg posjeduje, a ista je situacija i sa osjetilnim svjetlom i tamom. Ta svjetlost proširuje srce, a tama ga steže.

Jedan od uzroka koji donose sreću srcu jeste i znanje. Ono ga proširuje toliko da postaje prostranijim od ovog svijeta. Neznanje mu pak donosi tjeskobu, skučenost i ograničenost. Kad god se poveća znanje kod čovjeka njegovo se srce obveseli i proširi. Međutim, takve posljedice ne proizvodi svako znanje. Njih proizvodi znanje naslijeđeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem To je korisna nauka, a oni koji je posjeduju jesu najširih prsa, najrasprostranijih srca, najljepšeg morala i najsretnijeg života.

Pokornost Allahu, osjećaj svim srcem ljubavi prema Uzvišenom, potpuno posvećivanje i uživanje u činjenju ibadeta Njemu jesu stvari koje najviše proširuju prsa čovjeka. One ga toliko čine sretnim da ponekad kaže: "Ako budem u Džennetu u ovakvom stanju, ja ću onda znači lijepo živjeti." Ljubav ima čudan utjecaj na razdraganost srca, prijatnost duše i uživanje srca koju može spoznati i osjetiti samo ašik (zaljubljeni). Sve što je ljubav jača i žešća srce je prostranije i veselije. Ono se tijesni samo onda kada vidi besposličare i nezaljubljene u spomenutu stvar, jer njihovo viđenje ozlojedi njegovo oko, a druženje s takvima usplahiri njegovu dušu.

Jedan od najvećih uzroka tjeskobe srca jeste okretanje od Uzvišenog Allaha, vezivanje s nekim drugim, Njegovo nespominjanje i ljubav prema nekom drugom. Onaj koji zavoli nešto mimo Allaha time će biti kažnjen. Takav svoje srce stavlja u okove ljubavi prema tom drugom. Na Zemlji potom neće biti nesretnijeg od njega, niti oneraspoloženijeg uma, niti tegobnijeg života, niti umornijeg srca. Postoje dvije vrste ljubavi. Prva je ona ljubav koja je Džennet ovog svijeta, sreća duše, uživanje srca, blagodat duše, njena hrana i lijek, pa čak se može reći njen život i radost. To je jedinstvena ljubav prema Allahu i to svim srcem, usmjerenje snage naklonosti i volje i sve ljubavi prema Njemu.

Druga ljubav jeste ona koja je kazna i tuga za dušu, zatvor za srce i tjeskoba za prsa. Ona je uzrok bola, tegobe i patnje. To je ljubav prema nekom drugom mimo Allaha.

Jedan od uzroka širine prsa jeste i kontinuirano spominjanje Allaha, u svakom stanju i mjestu. Zikr ima zapanjujući utjecaj na širinu prsa i uživanje srca, a nemarnost ima itekako bitan utjecaj na njegovu tjeskobu, zatočenje i patnju.

Uzrok širine prsa jeste i činjenje dobra prema stvorenjima i pružanje ljudima koristi materijalno, autoritativno, lično i drugim vidovima koristi. Jer vjernik je plemenit i darežljiv, najprostranijih prsa, najprijatnije duše i najsretnijeg srca, dok je škrtac koji ne čini dobročinstvo najtješnjih grudi, najtegobnijeg života i najveće brige i tuge. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naveo je primjer u Sahihu za škrticu i darežljivog pomoću dva čovjeka koji žele na sebe obući željezne štitove. Pa kada god darežljivi odluči dati sadaku štit mu se proširi i opusti i tako sve dok mu potpuno ne prekrije odjeću i potpuno ga prekrije, a kad god škrtica odluči dati sadaku svaki dio štita ostaje na svom mjestu i ne proširi se tako da ga ne može obući.To je primjer za širenje prsa vjernikovih, kada daje sadaku i radosti njegova srca, i primjer za tjeskobu prsa škrtice i skučenosti njegova srca.

Uzrok proširenja prsa jeste i hrabrost. Hrabar je čovjek prostranih prsa, široke nutrine i velika srca. Kukavica jeste čovjek najtješnjih grudi i najskučenijeg srca. On ne osjeća radost, sreću, slast, a niti uživanja osim uživanja koja osjeća stoka. Duhovna sreća, slast, uživanje i radovanje zabranjena su svakoj kukavici. Ona su također zabranjena i svakoj škrtici i onome ko se okrene od Allaha, zanemari sjećanje na Njega, onome koji ne poznaje Njegova imena, svojstva i vjeru i koji je svoje srce vezao za nekog drugog mimo Allaha. Ta sreća i uživanja u mezaru postaju jednom od džennetskih bašča, a spomenuta tjeskoba i stiješnjenost transformišu se u mezaru u kaznu i zatvor. Čovjekovo je stanje u kaburu kao stanje njegova srca u grudima sa stanovišta uživanja, kažnjavanja, sputanosti ili slobode.Tu se ne uzima u obzir radost ili tjeskoba srca zbog nekog iznenađenja, jer iznenađenja nestaju s nestankom njihovih uzroka, nego se to mjeri s postojanim svojstvom kojim se odlikuje srce i koja ga nužno čini prostranim ili skučenim. Ono je mjerilo. A od Allaha tražimo pomoć.

Jedan od najvećih uzroka sreće srca jeste njegovo oslobađanje od pokuđenih svojstava koja ga neminovno dovode u tjeskobu i patnju, sprečavaju ga da doživi svoju čestitost i pobožnost. Kada čovjek uradi djela koja mu donose sreću i šire prsa, a ne očisti pokuđena svojstva iz svog srca, neće osjetiti u njemu očekivanu sreću. Najviše što se tada može desiti jeste da dođe do neprestanog sukoba između dvije suprotstavljene strane radi prevlasti nad njegovim srcem koju će na kraju preuzeti ona strana koja bude dominantna nad njim.

Uzroci koji donose sreću srcu jesu i ostavljanje nepotrebnog pogleda i slušanja, pretjeranog druženja, jedenja i spavanja. Sve te nepotrebne i pretjerane stvari donose srcu bolove, patnje i brige. Stežu ga, zatvaraju, ograničavaju i donese mu patnju. Čak su spomenute stvari uzrok većine kazne i patnje na ovom i onom svijetu. Jedini Bože, kako li je samo tijesno srce, težak život i stanje kod onoga koji ima udjela u svim spomenutim bolestima. A kako li je samo lijep život onoga čovjeka koji u svim pohvalnim svojstvima ima udjela, čija je jedina briga da ih primjeni i da se okiti njima. Na takvog se odnose sljedeće Allahove riječi:
إِنَّ الْأَبْرَارَ لَفِي نَعِيمٍ
"Čestiti će sigurno u Džennet. "(El-Infitar, 13), a na prethodnog se odnose ove Allahove riječi:
وَإِنَّ الْفُجَّارَ لَفِي جَحِيمٍ
"A nečestiti će sigurno u Džehennem." (El-Infitar, 14)

Ibnul Qajjim

Tri razloga koji donose Božiji oprost

Enes, radijallahu anhu, prenosi da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: "Uzvišeni Allah kaže: 'Čovječe, opraštat ću ti grijehe ne obazirući se na njih sve dok Me budeš dozivao i molio. Čovječe, kada bi ti grijesi dostigli nebeske visine a potom Me zamolio za oprost, oprostio bih ti. Čovječe, kada bi Mi došao sa punom Zemljom grijeha i susreo Me bez truna širka, obasuo bih te sa isto toliko oprosta!'" (Muslim,3540)

U hadisu kojeg prenosi Enes spominju se tri razloga koji donose Božiji oprost.

1. Prvi je dova praćena nadom. Dova je naređena da se uči i Allah se obavezao da će je uslišati. "Vaš Gospodar je rekao: 'Molite Me i Ja ću vam se odazvati...'" (El-Mu'min, 60.) U četiri sunena od Nu'mana bin Bešira prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: 'Dova je ibadet', a potom je proučio spomenuti ajet".

Dova je povod za uslišenje molbe ukoliko se ispune njeni uvjeti i izbjegnu prepreke za njeno uslišenje. Ponekad uslišenje dove izostane zbog neispunjenja nekih od njenih uvjeta ili postojanja nekih zapreka i njenih adaba.

Jedan od najvažnijih uvjeta za uslišenje dove jeste prisutnost srca i nada da će Allah Uzvišeni to uslišati. Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Molite Allaha uvjereni da će vam uslišati. Zaista Allah ne prima dovu nemarnog srca.""(Tirmizi,3479) Zato je čovjeku zabranjeno da u dovi spominje: "Allahu moj, oprosti mi ako hoćeš." Međutim, on treba biti odlučan u molbi jer Allaha niko ne može prisiliti." (Buhari,11/39,Muslim,2679)


Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zabranio da čovjek s nestrpljenjem očekuje uslišenje dove i da je napusti zbog izostanka njena uslišenja. Za takvo ponašanje Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je da predstavlja prepreku za njeno uslišenje jer čovjek ne smije izgubiti nadu u njeno primanje, pa makar to značilo veoma dug period. Allah Uzvišeni voli vjernike uporne i istrajne u dovi.Uzvišeni kaže: "...a Njemu se molite sa strahom i nadom; milost je Allahova doista blizu onih koji dobra djela čine." (El-A'raf, 56)

Sve dok je čovjek uporan u dovi, žudi da se dova primi ne gubeći nadu u to, on je blizu toga da mu ona bude i primljena, jer ko uporno kuca na vrata, ona bi mu se na kraju mogla i otvoriti.
Najvažnije što čovjek može moliti Allaha jeste oprost grijeha i ono što se nadovezuje na to, kao što je izbavljenje od Vatre i ulazak u Džennet. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: "Oko toga šapućemo." Tj. molimo u namazu za Džennet i spas od Vatre.

Ebu Muslim el-Havlani je rekao: "Kada god mi je na um pala neka dova, sjetio sam se vatre pa sam tu dovu preinačio u traženje Allahove zaštite od nje."

Od Allahove neizmjerne milosti prema čovjeku jeste i to što Ga čovjek ponekad moli za neku dunjalučku potrebu, pa mu je On ne dadne i to mu kompenzuje boljim od onog što je tražio, poput uklanjanja nekog zla od njega, da mu to ostavi za onaj svijet ili da mu oprosti neki grijeh. Bilježi Ahmed i Tirmizi predanje u kojem stoji: "Ko god uputi dovu, Allah će mu je uslišati ili će od njega odagnati neko zlo, u omjeru dobra kojeg je tražio, ukoliko dova nije praćena grijehom ili prekidanjem rodbinskih veza."' (Tirmizi, 3381)

Ebu Seid, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: '"Nema nijednog muslimana koji uputi Allahu dovu - s tim da u njoj nema kakva grijeha ili kidanja rodbinske veze - a da mu Allah, zahvaljujući njoj, ne dadne jedno od troje: ubrza ono što je zamolio, pohrani mu to za onaj svijet ili poštedi ga zla (u omjeru dobra kojeg je tražio u dovi).' Rekoše: 'Onda da puno dovimo.' On reče: 'Kod Allaha je više."" (Hakim, 1/492) Dakle, istrajnost u dovi praćenoj nadom u Allahov oprost rezultira Njegovim oprostom, inšallah.

Jedan od najvećih povoda za oprost jeste da čovjek nakon što počini grijeh, zna i vjeruje da samo Allah oprašta grijehe.

Riječi Uzvišenog: "...Čovječe, opraštat ću ti grijehe ne obazirući se na njih sve dok Me budeš dozivao i molio..." i pored tvojih mnogobrojnih grijeha jer to neće nadvisiti Moju veličanstvenost niti će to za Mene biti puno.

Muslim bilježi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Kada neko od vas dovi, neka traži, uveliča, svoju želju jer to ne može preći Njegovu veličanstvenost."

Dakle, ma koliki čovjekovi grijesi bili, Allahov je oprost mnogo, mnogo veći od njih i oni su neznatni i ništavni u poređenju sa Njegovim oprostom i milosti.

2.Drugi je razlog traženje oprosta za grijehe, pa makar oni dostigli do oblaka. Riječ 'anan spomenuta u hadisu znači oblak. Rečeno je da znači i dokle oči mogu vidjeti. U drugom predanju stoji: "Kada bi svojim grijesima popunili prostor između nebesa i zemlje, a zatim zatražili oprost od Allaha, On bi vam oprostio."

Istigfar znači traženje oprosta, a to je, ustvari, zaštita od zla grijeha uz njihovo prekrivanje. U Kur'anu se na mnogo mjesta koristi taj termin. Ponekad se njegovo značenje naređuje: "...da od Gospodara svoga oprost tražite i da se Njemu pokajete..." (Hud, 3.)

Ponekad je to u obliku pohvale: "I za one koji se, kada grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole - a ko će oprostiti grijehe ako ne Allah?..." (Ali Imran, 135.)
Ponekad se spominje da Allah prašta samo onima koji Ga mole za oprost: "Onaj ko kakvo zlo učini ili se prema sebi ogriješi, pa poslije zamoli Allaha da mu oprosti - naći će da Allah prašta i da je milostiv." (En-Nisa, 110.)

Na puno mjesta u Kur'anu se traženje oprosta uporedo spominje sa pokajanjem. Onda će u tom slučaju traženje oprosta (istigfar) značiti traženje oprosta od Allaha verbalno, jezikom, dok će (tevba) pokajanje značiti prestanak s činjenjem grijeha srcem i ostalim organima tijela.

Hasan el-Basri kaže: "Tražite oprost u vašim kućama, na vašim trpezama, kada hodate po pijaci, na vašim skupovima, i gdje god bili jer ne znate kada Allah oprost spušta."

Muslim i Buhari bilježe predanje od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem stoji: "Neki čovjek učinio je grijeh i rekao: 'Gospodaru učinio sam grijeh, oprosti mi.' Allah Uzvišeni je rekao: 'Moj rob zna da ima Gospodara, Koji prašta grijeh ili za njega kažnjava. Ja sam mu ga oprostio..." u Muslimovom predanju stoji: "...oprostio sam Svom robu, pa neka radi šta hoće" - ali samo onome ko se ponaša na spomenut način.

Jasno se vidi da se hadisom aludira na istigfar onog koji prizna svoj grijeh i ne bude uporan u griješenju.Međutim, ako bi čovjek samo jezikom tražio oprost, a srcem istrajavao na grijehu, to bi se smatralo samo običnom dovom koju će ako Allah htjedne, uslišati ili će je odbaciti.

Ponekad istrajavanje na grijehu može biti preprekom za uslišavanje dove. U Ahmedovom Musnedu bilježi se od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, sa merfu senedom da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Teško onima koji svjesno istrajavaju na grijehu.”

Znači potpun istigfar koji rezultira oprostom jeste onaj koji se ne uporedi s istrajnošću u grijehu, tj. u kojem se prekine sa griješenjem. Takve Allah hvali i obećava im oprost.

Najbolji istigfar jeste onaj u kojem čovjek počinje traženje oprosta zahvalom Allahu a zatim prizna svoj grijeh, a potom zatraži od Allaha oprost.Šedad ibn Evs,radijallahu anhu, prensoi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
"Najbolje s čime čovjek može zatražiti oprost jeste da kaže: Allahu moj, Ti si moj Gospodar, nema boga osim Tebe. Ti si me stvorio i ja sam Tvoj rob. Držim se Tebi date obaveze i obećanja. Utječem Ti se od zla kojeg sam počinio. Priznajem Tvoju blagodat nada mnom. Priznajem i svoj grijeh, pa oprosti mi, zaista niko ne prašta grijehe osim Tebe.'"'' (Buhari,11/97)

Buhari i Muslim bilježe od Abdullaha ibn Amra, radijallahu anhu, da je Ebu Bekr, radijallahu anhu, rekao: "Allahov Poslaniče! Nauči me dovi kojom ću moliti u namazu." Poslanik mu reče: "Reci: 'Allahu moj, ja sam se puno ogriješio, a grijehe ne prašta niko osim Tebe. Oprosti mi Tvojim oprostom i smiluj mi se. Ti si milostiv i puno praštaš.'"

Čovjek može zatražiti oprost od Allaha i na ovaj način: "Molim Te za oprost, Allahu Veličanstveni. Samo si Ti Bog. Živi i Vječni. Tebi se kajem."

Buhari bilježi od Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Tako mi Allaha, ja zatražim oprost od Allaha i obratim Mu se tevbom više od sedamdeset puta dnevno."
Načelno se može reći da je lijek za grijehe istigfar.

U koga se grijesi nagomilaju i nemoguće ih bude nabrojati i zabilježiti, neka potraži za njih oprost na osnovu Allahova znanja o njima jer On sve zna i sve je registrovao:
"Na Dan kada ih Allah sve oživi, pa ih obavijesti o onome što su radili; Allah je o tome račun sveo, a oni su to zaboravili..." (El-Mudžadele, 6.)

3. Treći razlog za opraštanje grijeha jeste očitovanje Allahove jednoće ili tevhida. To je najveličanstveniji razlog, zato ko ga bude ispunio, stekao je sve uvjete da mu se oprosti. Uzvišeni je rekao: "Allah neće oprostiti da mu se išta pridružuje, a oprostit će ono mimo toga, kome On hoće..." (En-Nisa, 48.)

Ko dođe Allahu sa grijesima kolika je zemlja, naći će Allaha spremnog za toliko oprosta.
Međutim, to je ipak Njegova volja i ako hoće, oprostit će mu, a ako hoće, kaznit će ga zbog njegovih grijeha, ali ishod njegov, bit će takav da neće vječno ostati u Vatri već će biti izveden iz nje a potom uveden u Džennet.

Neki smatraju da muvehhid neće biti bačen u vatru poput nevjernika i da u njoj neće imati isto prebivalište kao nevjernik. Ukoliko čovjek upotpuni svoju vjeru, bude iskren u njoj prema Allahu, ispunjavajući sve njene uvjete: svojim srcem, jezikom i tijelom, ili srcem i jezikom neposredno prije smrti, to će rezultirati oprostom svih grijeha koje je ranije počinio i načelno će biti pošteđen Vatre. U čije srce prodre vjera u Allahovu jednoću i iz njega izbaci sve osim ljubavi, veličanja, straha, oslonca i nade prema Allahu Uzvišenom, tada će se svi njegovi grijesi spaliti pa makar bili koliko morska pjena. A možda će se transformisati u dobra djela kao što se spominje u diskusiji o zamjeni hrđavih za dobra djela. Vjera u Allaha (tevhid) jeste najveći otklanjač grijeha. Kada bi se zrno tevhida stavilo na brdo grijeha, pretvorilo bi ih u dobra djela.

Ibn Redžeb el-Hanbeli

Družimo se s ljudima samo u dobru

Što se tiče uticaja učestaloga druženja s ljudima, takvo je, svakako, punjenje srca dimom ljudskih izdisaja sve dok ne pocrni. On u njemu izazove i rastresenost i razjarenost, brigu i tugu, i slabost. Taj uticaj od njega zahtijeva da nosi teret lošeg društva, a to nije u stanju, da propusti i zanemari svoj interes zaokupljujući se njima i njihovim problemima. To cijepa njegove misli rijekama njihovih prohtjeva i želja. Pa, šta mu preostaje za njegovoga Stvoritelja i Budući svijet?

Pored ovoga, koliko je samo nedaća donijelo druženje s ljudima, koliko blagodati spriječilo, a nevolja izazvalo, kolikog li nas je dobra lišilo, a donijelo gubitka i u belaj nas gurnulo!? Pa, ima li ljudima veće nevolje od samih ljudi!? Je li Ebu Talib - pred samu smrt - smatrao išta štetnijim od lošega društva!? Nisu ga prestali nagovarati sve dok ga nisu spriječili da, zbog jedne riječi među njima, izgovori jednu rečenicu koja bi mu donijela vječnu sreću.

Ovo druženje, koje na dunjaluku biva u vidu prijateljstva i međusobnog potpomaganja, pretvara se u neprijateljstvo nakon što na vidjelo iziđu sve istine i čovjek zbog toga bude grizao prste kajući se, kao što nam to Uzvišeni Allah kaže:

لَقَدْ أَضَلَّنِي عَنِ الذِّكْرِ بَعْدَ إِذْ جَاءَنِي يَا وَيْلَتَىٰ لَيْتَنِي لَمْ أَتَّخِذْ فُلَانًا خَلِيلًا وَيَوْمَ يَعَضُّ الظَّالِمُ عَلَىٰ يَدَيْهِ يَقُولُ يَا لَيْتَنِي اتَّخَذْتُ مَعَ الرَّسُولِ سَبِيلًا
“Na Dan kad nevjernik prste svoje bude grizao govoreći: 'Kamo sreće da sam se uz Poslanika Pravog puta držao! Kamo sreće, teško meni, da toga i toga za prijatelja nisam uzeo! On me je od Kur'ana odvratio nakon što mi je priopćen bio'” (El-Furkan, 27.-29.).


I kaže Uzvišeni:

الْأَخِلَّاءُ يَوْمَئِذٍ بَعْضُهُمْ لِبَعْضٍ عَدُوٌّ إِلَّا الْمُتَّقِينَ
“Tog Dana prijatelji će jedni drugima neprijatelji biti, osim onih koji su se Allaha bojali i grijeha klonili”. (Ez-Zuhruf, 67.).

Allahov prijatelj Ibrahim,alejhi selam kaže svome narodu:

وَقَالَ إِنَّمَا اتَّخَذْتُمْ مِنْ دُونِ اللَّهِ أَوْثَانًا مَوَدَّةَ بَيْنِكُمْ فِي الْحَيَاةِ الدُّنْيَا ۖ ثُمَّ يَوْمَ الْقِيَامَةِ يَكْفُرُ بَعْضُكُمْ بِبَعْضٍ وَيَلْعَنُ بَعْضُكُمْ بَعْضًا وَمَأْوَاكُمُ النَّارُ وَمَا لَكُمْ مِنْ نَاصِرِينَ

“'Vi ste', reče on, 'mimo Allaha kumire prihvatili da biste u životu na ovom svijetu međusobne prijateljske odnose održavali, a poslije, na Sudnjem danu, jedni drugih ćete se odricati i jedni druge ćete proklinjati, vatra će vaše boravište biti, i niko vam u pomoć neće moći priteći”. (El-Ankebut, 25.).

Ovo je stanje svih koji se druže iz ličnih interesa. Međusobno su prijatelji sve dok se potpomažu da to ostvare, pa kad to ostvare, onda sve postane bol, kajanje i žaljenje. Prijateljstvo se pretvara u neprijateljstvo, proklinjanje i međusobno kuđenje, jer se lični interes pretvorio u žaljenje i patnju. Svakodnevno smo svjedoci na ovom svijetu slučajeva poniženja, kad ljudi bivaju kažnjeni i izloženi propasti zbog toga. Neminovno je da se svako prijateljstvo između dvojice ljudi i pomaganje u neistini i pokuđenom djelu jednog dana pretvori u neprijateljstvo i mržnju među njima.

Jedino korisno pravilo i kad je u pitanju druženja glasi da se ono zasniva samo na onome što je dobro i korisno - kao prilikom zajedničkog obavljanja pet dnevnih namaza, džume namaza, bajrama, hadždža, izučavanja nauke i podučavanja, džihada i davanja korisnih savjeta.

Društvo ljudi treba napuštati i ostavljati u svim nedozvoljenim i suvišnim poslovima, a ne u dozvoljenim (mubah) postupcima. Ako bi, ipak, prilike zahtijevale druženje u nedozvoljenim poslovima i ne bude postojala mogućnost napuštanja toga društva, dobro se mora paziti da se ne poistovijeti i ne složi u onome šta oni rade i čemu pozivaju. Treba biti strpljiv spram njihovog uznemiravanja, jer će ga oni sigurno uznemiravati, osim ako nema pomagača ili dovoljno snage da se sam njima odupre. Ali, iza tog uznemiravanja slijedi podizanje njegovog ugleda, veličine (poštovanja), ljubavi i pohvale od mu'mina i Gospodara svih svjetova. Na drugoj strani, njegovo predavanje njima donosi mu prezrenost, mržnju, odvratnost i osudu, prvo od njih samih, a onda mu'mina i Gospodara svih svjetova.

Strpljivost spram njihovog uznemiravanja je bolja i ima ljepši i pohvalniji završetak. Ako, pak, prilike budu zahtijevale prisutnost u društvu u kome se čine dozvoljena ali suvišna djela, neka se potrudi i dadne sve od sebe da se sijelo i ta priča svedu na pokornost Uzvišenom Allahu, ako je to ikako moguće. Neka bodri i hrabri sam sebe i ojačava svoje srce. Neka se ne obazire na šejtansko nastojanje i nadahnuće koje ga sprječava u tome, prikazujući to licemjerstvom i željom za dokazivanjem i pokazivanjem stečenog znanja i svoga položaja. Neka se taj čovjek bori odlučno protiv njega, osloni se na Allaha i nastoji im usaditi dobro u srca koliko god je to moguće.

Ako to ne bude bio u mogućnosti, neka svoje srce izdvoji od njih kao što se izvuče dlaka iz tijesta. Među njima neka bude prisutan, a odsutan (prisutan tijelom, a odsutan duhom), blizak, a dalek, i pospan, a budan. Neka gleda u njih kao da ih ne vidi, sluša njihov govor, ali ga ne registrira, jer je odvojio svoje srce od njih i usmjerio ga u najviše sfere, da slavi oko Arša Gospodara svjetova sa čistim i nebeskim dušama. Navedeno stanje je najteže i najnapornije i to može postići samo onaj kome Allah olakša. Između roba i postizanja toga stanja je da iskreno vjeruje u Uzvišenog Allaha, stalno Mu se utiče i baci se pred Njegova vrata ponizan i ispružen. To se može postići samo iskrenom ljubavlju, neprestanim zikrom (spominjanjem Uzvišenog Allaha) srca i jezika i izbjegavanjem ostalih osobina koje zamućuju srca, a koje ćemo spomenuti. Ovaj dar se može dobiti samo dobrim djelima, snagom koju podari Uzvišeni Allah, istinski jakom voljom i neprivrženošću nikom osim Uzvišenom Allahu. A Uzvišeni Allah najbolje zna.

Medaridžus-salikin – Ibn Qajjim

Riznica znanja - Ibn Kajjim el-Dževzijje

U riječima Allaha Uzvišenog: "I ne postoji ništa čije riznice Mi ne posjedujemo..." skrivena je mudrost neprocjenljive vrijednosti, a to je da se svaka potreba traži samo od onoga koji posjeduje njene riznice, a ključeve tih riznica drži u svojim rukama. Tražiti to od nekoga drugog jeste traženje od nemoćnoga i onoga koji nije za to sposoban.

Drugi ajet: "I, doista, kod Gospodara je tvoga skončanje" (el-munteha) također sadrži veliku mudrost, a to je da je svaki cilj, ukoliko nije radi Allaha i nije u vezi s Njim, gubitak i propast, jer skončanje i kraj nisu kod ostvarenja tog cilja. Skončanje je kod Onoga gdje se sve završava i sve rješava, gdje sve ovisi o Njegovom stvaranju, htijenju, mudrosti i znanju, zbog toga je On cilj svake želje. Sve što srce voli, ako nije radi Njega zavoljeno, ta ljubav jeste samo teret i patnja. Svako djelo koje nije u Njegovo ime bezvrijedno je i propalo. Zato svako srce pati ako ne doseže do Njega i lišeno je svoje sreće i uspjeha.

Sve što se traži od Allaha, sabrano je u Njegovim riječima: "I ne postoji ništa čije riznice Mi ne posjedujemo..." a sve što se čini radi Njega, spomenuto je u Njegovim riječima: "I, doista, kod Gospodara je tvoga skončanje" (el-munteha).

Ne postoji neki veći cilj od Allaha, pa da se k njemu teži, niti pored Njega postoji cilj kod kojeg je kraj i utočište. (Ibn Kajjim el Dževzijje)

Download link: Download
(desni klik "save target as..." ili “save link as...”)
Alternativni download link: Download

ili posjeti
is where my documents live!

Otpadništvo (riddet) kroz knjige selefa

Kadi Ijad, malikijski alim, kaže u svom djelu “Šifa’” u poglavlju: 'Pojašnjenje šta od izreka predstavlja kufr (nevjerstvo), ono oko čega u tom pogledu postoji razilaženje, i ono što ne predstavlja kufr'. Znaj da je Šerijat osnova za verifikaciju i analizu ovog poglavlja, u ovom poglavlju nema mjesta za čovjekov razum. Sigurno se zna da svaka izreka u kojoj se jasno niječe Allahov rububijjet, ili Njegova jednoća, ili činjenje ibadeta nekome mimo ili zajedno pored Allaha, sve to predstavlja kufr... Zatim, ko prizna Allahov uluhijjet i vahdanijet-jednoću, ali nosi ubjeđenje da Allah nije živ, ili da nije od praiskona. Ili da misli kako je On nešto novo tek nastalo, ili da ga prestavlja u nekom obliku. Ili da mu pripisuje drugu, sina, da vjeruje da ima oca. Ili da misli da se rodio ili nastao iz nečeg ili da je sa njim prije u ezelu neko bio. Ili da misli da negdje u svemiru postoji drugi stvoritelj i upravitelj mimo Njega, dželle še'nuhu. Sve to predstavlja kufr po idžmau svih muslimana....

Zatim, onaj ko tvrdi i priziva da je bio u društvu sa Allahom, da se k Njemu uspinjao, da je s Njim razgovarao, da se Allah utjelovio u neku osobu, kao što to tvrde neke sufije, batinije, kršćani i keramiti, (je kafir). Također, kategorički tekfirimo onog ko tvrdi da je svijet-svemir od praiskona ili ko tvrdi da će vječno trajati kao i onog ko u to sumnja....


Zatim, onaj ko namjerno pripiše laž našem Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u pogledu onog što je dostavio i o čemu nas je obavjestio. Ili ko sumnja u njegovu iskrenost, ili da ga psuje i vrijeđa, ili da nije dostavio, ili da ga omalovažava, kao i bilo kojeg drugog poslanika. Zatim, da uznemirava nekog poslanika, da ubije ili da se bori protiv nekog poslanika; svi ovi su po idžmau kafiri. Zatim, postoji idžma oko tekfirenja svakog ko se suprostavi Kur'anskom tekstu ili smatra posebnim hadis oko čijeg prenošenja i vanjskog poimanja postoji slaganje, kao što je tekfir haridžija zbog poništavanja kamenovanja. Zatim, proglašavamo nevjernikom svakog pripadnika druge vjere mimo islama i onoga ko zastane po pitanju takvih (tj. ko takve ne tekfiri). Zatim, ko sumnja ili smatra da je njihov pravac vjerodostojan, pa makar vanjštinom pokazivao islam, nosio njegov akidet i smatrao druge pravce neispravnim. Takav je kafir shodno onome što pokazuje, a što je suprotno onome što govori....

Također, tekfirimo počinioca svakog djela oko kojeg su se složili muslimani da takvo djelo ne čine osim kafiri, pa makar njegov počinioc tvrdio da je musliman. Primjer toga je činjenje sedžde kipu, Suncu, Mjesecu, krstu, vatri, odlazak u crkve i sinagoge zajedno sa onima koji u njih odlaze, oblačenje njihove odjeće od kaiša i kapa*(1). Muslimani se slažu da ovako nešto ne biva osim od kafira, te da su pomenuta djela znakovi nevjerstva pa makar njihov počinioc tvrdio da je musliman. Zatim, muslimani se slažu oko tekfira svakog ko ohalali ubistvo, zinaluk, konzumiranje alkohola i drugo što je Allah zabranio, nakon saznanja da je to zabranjeno, kao što su ibahije-oni koji dozvoljavaju zabranjene stvari od keramita i neke zabludjele i fanatične sufije." Završen citat.(Knjiga Šifa’ sa šerhom od Nuruddina Karija, 5/401-431)

Nespojivost širka i Islama

Pogledaj, Allah ti se smilovao, u govor Kadija koji se odnosi na veliki širk. On je njegovom počiniocu presudio da je nevjernik-otpadnik makar se njegov počinioc izjašnjavao kao musliman. Nije spomenuo i uslovio posjedovanje znanja kod dotičnog o njegovoj zabrani. A kada je spomenuo nevjerstvo onih koji ohalale ubistvo, zinaluk, alkohol spomenuo je postojanje znanja o njegovoj zabrani. Jer, ovo prvo predstavlja poništenje tevhida i ugovora o prihvatanju islama na osnovu kojeg se dalje sprovode propisi islama. Jer se kod njega podrazumjeva prisustvo tevhida, te da je napustio širk. Pa kada se dokaže da nije napustio širk, ili da se ponovo vratio u njega, ponovo se pokreće borba protiv njega i spada svetost i zaštita njegove krvi i imetka, po drugi put, za razliku od ogranaka Šerijata. Jer, on u islam nije ušao tako što je svaki ogranak posebice priznao već je u islam ušao tako što je priznao i posvjedočio tevhid.

Zbog toga tevhid i jest glavni temelj vjere koji ako čovjek ostavi neće mu koristiti svi drugi oblici pokornosti, niti će biti od njega primljeni, naprotiv, bit će poništeni. Onaj ko dođe s njim (tevhidom), što je mimo toga može mu biti oprošteno ako Allah htjedne. Jer Uzvišeni kaže: "Allah neće oprostiti da mu se širk čini a oprostit će što je mimo toga kome hoće." I zbog Njegovih riječi: "A tebi, i onima prije tebe objavljeno je: Ako budeš Allahu širk činio, tvoja djela će sigurno propasti, a ti ćeš izgubljen biti." Otuda se prenosi idžma' svih muslimana da činjenje ibadeta drugome mimo Allahu ne biva osim od nevjernika, tj. takvo nešto se ne može pojmiti osim od kafira, pa makar njegov vlasnik tvrdio da je u islamu. Ovakav oblik izražavanja (jezički gledano) je najrječitiji oblik umuma-uopćenosti, to je skraćeni oblik, tj. "činjenje ibadeta drugom mimo Allaha ne biva osim od kafira" i nikada ne dolazi zajedno sa islamom. Za razliku od onog koji ohalali zabranjene stvari, njegov vlasnik ostaje musliman, ako je odrastao u udaljenim naseljima ili ako je nanovo primio islam ili ako se radi o stvari koja nije općepoznata po svojoj zabranjenosti u tom vremenu. U ovim situacijama čovjek biva opravdan zbog džehla, ako ohalali zabranjenu stvar, jer kada se radi o obavjestima džahil zbog toga ne pada u kufr, osim nakon dostave nassa-šerijatskog teksta, za razliku od tevhida čije poništenje predstavlja nevjerstvo prije i poslije obavjesti.

Definicija riddeta-otpadništva i njegove vrste

Autor Kifajetul-ahjara Ebu Bekr ibn Muhammed kaže: "Er-ridde jezički znači vraćanje od nečega u nešto drugo." U tom kontekstu su riječi Uzvišenog u suri El-Maide: "...i ne uzmičite nazad..." U terminološkom značenju Šerijata to znači vraćanje od islama u kufr i napuštanje islama. Ponekad se dešava zbog govora, a ponekad zbog djela, a ponekad zbog ubjeđenja. U svakoj od ove tri vrste se nalazi veliki broj mes'ela koje da se skoro ne mogu prebrajati. Spomenut ćemo svaki odjel pomoću kojeg ćemo spoznati onaj drugi.

Što se tiče govora u to spadaju riječi čovjeka od njegova neprijatelja: "Da je moj Gospodar ja ga ne bih obožavao." Ta izreka predstavlja kufr. Ili da kaže: "Da je bio poslanik ne bih vjerovao u njega." Zatim da svom sinu ili ženi kaže: "Oni su mi draži od Allaha ili od Njegova Poslanika." Zatim, da bolesnik nakon ozdravljenja kaže: "U ovoj bolesti me je snašla muka koja nije ravna ubistvu Ebu Bekra i Omera." Takva izreka spada u nevjerstvo. Grupa učenjaka je mišljenja da se takav obavezno ubija jer njegove riječi sadrže vrijeđanje Allaha....

Isti je slučaj sa onim koji tvrdi da mu se objavljuje, pa makar i ne tvrdio da je poslanik. Ili da tvrdi kako je ušao u Džennet i jeo njegove plodove i da je grlio hurije, takav je po idžmau nevjernik. Primjer ovog i njemu sličnih je govor heretika od sufija, Allah ih ubio. Nema većih glupana, džahila i gorih nevjernika. Isto tako, ko opsuje nekog od poslanika ili ga omalovažava postaje nevjernik po idžmau....

A što se tiče kufra u djelima u to spada sljedeće: Činjenje sedžde kipu, Suncu, Mjesecu, bacanje mushafa u smeće, sihr u kojem se obožava Sunce, prinošenje žrtve kipovima, ismijavanje sa nekim od Allahovih imena, ili nekom Njegovom naredbom ili prijetnjom. Učenje Kur'ana uz udaranje u def.... Ako uradi djelo oko kojeg se muslimani slažu da ne može poteći osim od kafira, pada u nevjerstvo, pa makar tvrdio da je u islamu, kao što je npr. činjenje sedžde krstu, odlazak u crkvu sa njenim pripadnicima, te da obuče nešto od njihove odjeće kao što je pojas (njihovih svećenika) i drugo, takav pada u nevjerstvo....

Što se tiče kufra ubjeđenja toga je vrlo mnogo. Tako npr. ko vjeruje u praiskonost svijeta, da je postojanje Stvoritelja novina, ili da zaniječe ono što se po idžmau pripisuje Allahu, ili da Mu pripiše ono što je po idžmau zanijekano kao boja, spojenost, razdvojenost i sl. - takav postaje kafir....

Zadovoljstvo kufrom predstavlja kufr, odluka da počini kufr predstavlja kufr, kolebanje da li da počini kufr predstavlja kufr, vezanje kufra za neku stvar u budućnosti predstavlja kufr....

Kada si ovo saznao, onda znaj da krv onog čije se otpadništvo potvrdi biva dozvoljena jer je takav došao sa najgorom vrstom kufra. Uzvišeni Allah kaže: "Ko od vas otpadne od svoje vjere" do riječi "u njemu će vječno ostati."

Da li je traženje tevbe od takvog mustehab ili je vadžib? Oko toga postoje dva mišljenja. Po jednom mišljenju traženje tevbe od takvog biva mustehab, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Ko promjeni vjeru ubijte ga." Ispravan stav je ipak da je traženje tevbe u tom pogledu vadžib....Jer riddet većinom biva zbog šubhi i nejasnoća tako da ga nije dozvoljeno ubiti dok mu se šubha ne razjasni i dok se od njega ne zatraži pokajanje zbog nje. Isti je slučaj sa onima protiv kojih se ratuje, ne ubijamo ih sve dok im se ne dostavi da'va i ne ukaže na mu'džize." Završen citat. (Kifajetul-ahjar,2/123, poglavlje “Er-ridde”)

*(1) Odnosi se na oblačenje odjeće koja jasno ukazuje na njihov kufr a ne na njihovu običnu odijeću, poput odjeće na kojoj ima jasnog krsta*, jer krst predstavlja specifičnost kršćanskog kufra i širka. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je krst nazvao kipom, kao što stoji u hadisu Adijj ibn Hatima kojeg bilježi Tirmizi i Ibn Džeriri et-Taberi u svom tefsiru. Isto tako oblačenje odjeće njihovih sveštenika koja je simbol njihove batil vjere, poput oblačenja zunnara (pojasa) kojeg ulema spiminje u knjigama. U "Revdatu et-Talibin", knjiga o riddetu, stoji: "Ako se opaše zunnarom čini kufr, a ako bi stavio medžusijsku kapu onda se ulema razilazi, ispravno je da time ne postaje nevjernik. A ako se opaše konopcem pa bude upitan šta je ovo i on odgovori: Zunnar, onda je većina na stanovištu da čini kufr. Ako bi se opasao zunnarom i ušao u zemlju protiv koje se ratuje radi trgovine onda čini kufr. A ako bi ušao da bi izbavio zarobljenike onda ne čini kufr." "Revdatu et-Talibin" 10/69

Pogledaj kako kaže "a ako se opaše konopcem pa bude upitan šta je ovo", zbog toga što to može biti dvosmislena stvar koja nije jasna.

*Tj. jasno ukazuje da se radi o kršćanskom krstu koji je simbol njihove mušričke akide. Nije dozvoljeno tekfiriti samo na osnovu ukrštavanje linija i njihovo presijecanje i tome slično što se može naći na odjeći od slika i obilježja. Pored toga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ostavljao u svojoj kući ništa što je u obliku krsta a da ga ne bi izobličio. Hadis bilježi Buharija 5952. Preziranje stvari u obliku krsta i njihovo izobličavanje i odstranjivanje sa odjeće jeste radi kidanja svakog puta koji vodi ka širku.

Poslanikov savjet Ebu Zerru - (ažurirano)

Ibn Hibban u svom Sahihu bilježi predanje od Ebu Zerra, radijallahu anhu: "Rekoh: 'Allahov Poslaniče, uputi me na djelo koje ako ga čovjek uradi uvest će ga u Džennet.' On odgovori: 'Neka vjeruje u Allaha.' Ja ponovo upitah: Allahov Poslaniče, s vjerovanjem slijedi i djelo.' Poslanik odgovori: 'Neka udjeljuje od onoga čime ga je Allah opskrbio.' Rekoh: Ako je i sam bijednik bez ičega!?' Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: 'Neka svojim jezikom govori samo dobro.' Ja ponovo upitah: Ako je nevješt u govoru?' Poslanik odgovori: 'Neka pomogne čovjeku kome je nanesena nepravda.' Ja ponovo upitah: Ako je slab i nejak da mu pomogne?' 'Neka pouči neznalicu.' odgovori Poslanik. Ja ga ponovo upitah: Ako je i sam neznalica?' Tada se Poslanik okrenu prema meni i reče: 'Zar ne želiš da učiniš svom prijatelju makar malo dobra!? Neka poštedi ljude svoje zlobe.' Ja sam na to uzvratio: Allahov Poslaniče, sve je to lahko!' Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: 'Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, koji god čovjek praktikuje neku od ovih vrlina želeći ono što je kod Allaha, ona će ga na Sudnjem danu prihvatiti za ruku i uvest će ga u Džennet!'" (Ibn Hibban, 374.)

Prenosi se da je Ebu Zerr, radijallahu anhu, rekao: ''Oporučio mi je moj prijatelj Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, sedmero: da volim siromahe i da im budem blizak, da gledam u onog koji je ispod mene po bogatstvu i ugledu, a ne onog ko je iznad mene, da održavam rodbinske veze i sa onima koji ih kidaju, da mnogo izgovaram riječi 'la havle ve la kuwete illa billah', da govorim istinu makar mi bila gorka, da se u ime Allaha ne bojim ničijeg prijekora i da, ako mogu, od ljudi ništa ne tražim.'' (Ahmed i Taberani)


Ebu Zerr prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem rekao: "Preporučujem ti bogobojaznost od Uzvišenog Allaha, jer to je zaista vrhunac svakog posla, i dužnost ti je učenje Kur'ana i spominjanje Allaha - zikr, pa zaista taj zikr je tebi svjetlo i na nebu i na zemlji.Dugo i mnogo šuti, osim kada se radi o dobru, pa zaista šutnja odgoni šejtana od tebe i pomaže ti u stvarima tvoje vjere. Čuvaj se pretjeranog smijeha, jer smijeh umrtvljuje srce i odstranjuje svjetlo tvoga lica (stid). Dužnost ti je džihad - borba na Allahovom putu, a to je zaista mnoštvo mojih sljedbenika. Voli siromašne i sjedi s njima. Gledaj u onoga ko je slabijeg imovnog stanja od tebe, a ne gledaj u onoga ko je nad tobom, pa zaista je to bolje za tebe da ne omalovažiš blagodati Allaha koje ti je dao. Poštuj svoju rodbinu iako oni tebe napuste. Reci istinu iako je gorka. Ne plaši se na Allahovom putu nikakva koritelja. Tvoje mahane i nedostatci koje znaš da imaš kod sebe, neka budu tvoja glavna briga da ih ispraviš, i to neka te spriječi od ljudi i njihovih mahana, i ne budi revnosan (preozbiljan ili ljut) na njih u onome što činiš. Čovjeku je dosta mahana da ima osobine: da primjećuje kod ljudi ono što ne primjećuje kod sebe, da se stidi samo ljudi zbog ružnog djela u koje je zapao, i da uznemiruje svoga druga s kojim sjedi. O Ebu Zerre! Nema pameti kao što je promišljenost, i nema suzdržljivosti (tj.čuvanja od zabranjenih stvari iz bogobojaznosti) kao što je odustajanje od istih, i nema časti kao što je ljepota ponašanja."(Taberani i Abd ibnu Humejd u svom tefsiru, - hasen)

Ebu Zerr prenosi da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem rekao: "Preporučujem ti bogobojaznost od Uzvišenog Allaha u tajnosti i javnosti. Kada učiniš zlo, učini i kakvo dobro poslije toga. Nemoj ni od koga ništa tražiti. Ne preuzimaj na sebe emanete (povjerene stvari), i ne sudi među dvojicom." (Ahmed, - sahih)

Neke izreke Abdullaha ibn Mesuda, radijallahu anhu

Neka se niko od vas u vjeri slijepo ne povodi za nekim čovjekom; ako on vjeruje, i ti ćeš vjerovati, a ako on uznevjeruje, i ti ćeš nevjerstvo učiniti. A ako se već za nekim morate povoditi neka to budu oni koji su umrli, jer od živih niko nije zaštićen od iskušenja i smutnje! (Ebu Davud u Ez-Zuhdu,140,Et-Taberani u djelu El-Mu’džemul-kebir,9/152 i Ebu Nuajm u djelu El-Hil'ja, 1/136)

Neka niko od vas ne bude slijepi povodljivac, oportunist! Neko upita: “A ko je to?!” Reče: “To je onaj koji govori: 'Ja sam kao i ostali ljudi! Ako su na uputi, i ja sam s njima, a ako zalutaju, i ja ću s njima zalutati!'“ Naviknite svoje duše da ako ljudi učine nevjerstvo, da vi to ne činite! (Et-Tirmizi,2008)

Neki je čovjek Abdullahu ibn Mesudu,radijallahu anhu, rekao: “Poduči me nekim sadržajnim i korisnim riječima!” On mu reče: “Obožavaj Allaha i ne pripisuj Mu sudruga, drži se Kur'ana, onako kako On propisuje i prihvati istinu ma od koga došla, makar i od nepoznatog i mrskoga, a odbaci laž i zabludu ma od koga došla, makar i od bližnjega i dragog!” (Ebu Nuajm u djelu El-Hil'ja, 1/134)

Rob neće doseći stvarnost imana dok ne spozna njegov vrhunac, a neće spoznati vrhunac imana dok mu siromaštvo ne bude draže od bogatstva, skromnost od ugleda, sve dok mu pohvala i pogrda ne budu iste vrijednosti! (Ahmed ibn Hanbel u djelu Ez-Zuhd, 1/106, i Ebu Nuajm u djelu EI-Hil'ja, 1/132.)


Od ispravnog jekina, čvrstog vjerovanja, jeste i to da ne udovoljavaš ljudima izazivajući Allahovu srdžbu, da ne zahvaljuješ nikome na onome čime te je Allah opskrbio, da nikoga ne koriš zbog onoga što ti je Allah uskratio; jer Allahovu opskrbu ne može povećati brižnost marljivoga, niti je može umanjiti prezir zavidnika. Doista je Allah Uzvišeni iz Svoje mudrosti i pravednosti učinio da sreća i smiraj dolaze sa zadovoljstvom i jekinom, a da tuga i briga dolaze sa sumnjom i nezadovoljstvom. (Hennad u djelu Ez-Zuhd,536, i ibn Ebu Du’nja u djelu El-Jekin,23)

Na Zemlji ne postoji ništa što bi tako dugo trebalo držati u pritvoru kao jezik! (Ibn Ebu Asim,23, i El-Fesevi u djelu El-Ma’rifetu vet-tarih,3/189)

Potraži živost svoga srca u tri situacije: prilikom učenja Kur'ana, u društvu u kojem se veliča Allah i u samoći, pa ako ga tu ne pronađeš, onda traži od Allaha da ti podari živo srce, jer ti si ga, očito, izgubio!

Budite izvori znanja, luče upute, zvona kuća i baklje noći. Budite snažnih srca, trošne odjeće. Budite poznati stanovnicima neba, a nepoznati među žiteljima Zemlje! (Ed-Darimi u djelu Es-Sunen,1/80 i Ibn Ebu Dun’ja u djelu Et-Tevaduu vel-humul,11)

Neki je čovjek u društvu Abdullaha ibn Mesuda, radijallahu anhu, kazao: “Ne želim biti iz skupine “ashabul-jemin” , već želim biti u skupini “el-mukar-rebin.” Na ove riječi Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, reče: “Ovdje ima jedan čovjek čija je želja da ne bude proživljen kada umre”, misleći na sebe.

Jednom prilikom izašao je Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, a za njim krenu skupina ljudi. On ih upita: “Imate li neku potrebu?!” A oni rekoše: “Ne, nego želimo ići s tobom i biti u tvom društvu!” Na to im on reče: “Ne slijedite me, jer to je poniženje za vas, a iskušenje za mene!”

Za sebe je on rekao: “Da me poznajete kao što ja sebe poznajem, doista bi mi glavu pijeskom posipali!”

Također je kazao: “Eh da nam je nešto što ne volimo: ili smrt ili siromaštvo! Tako mi Allaha, čovjek može biti imućan ili siromašan, a meni je svejedno čime bih od toga dvoga bio iskušan. Ako bih bio imućan, to bi me pozvalo na milost i udjeljivanje, a ako bih bio siromašan, to bi me pozvalo na strpljenje.”

Obratio se ljudima, pa kazao: “Doista vam dani i noći prolaze, života vam manje ostaje, vaša se djela zapisuju, a smrt će doći iznenada! Ko posije dobročinstvo uskoro će ubrati sreću, a ko posije zlo uskoro će kajanje i očaj žnjeti. Svaki će sijač ubrati ono što je posijao. Sporom ne može umaći njegov udio, niti marljivi i brižljivi može ugrabiti više od onoga što mu je propisano!” ( Et-Taberani u djelu El-Mu'džemul-kebir, 8553, Ebu Nuajm u djelu Hil'jetul-evlija, 1/132-134, i El-Bejheki, u djelu El-Medhal, 439. )

“Kome bude dato dobro, pa Allah mu ga je dao, a ko bude sačuvan od zla, pa Allah ga je od zla sačuvao!”

“Bogobojazni su ugledni, fakihi, šerijatski pravnici, predvodnici su, a druženje s njima je uvijek korisno.”

“Postoje samo dvije stvari: govor i uputa. Najbolji govor jeste Allahov govor, najbolja uputa jeste uputa Muhamedova, sallallahu alejhi ve sellem, a najveće zlo jesu novotarije u vjeri. Neka vas ne zavede dug život, i neka vas nada ne zaokupi, jer sve što će doći, zaista je blizu, a daleko je samo ono što se neće ni desiti. Nije li nesretnik onaj kome je nesreća još zapisana u utrobi njegove majke, a sretnik onaj ko uzme pouku iz života drugih?! Doista je oružani sukob s muslimanom nevjerstvo, a vrijeđanje je muslimana veliki grijeh. Nije dopušteno muslimanu izbjegavati svoga brata muslimana više od tri dana, već je obavezan poselamiti ga kada se sretnu, da mu se odazove ako ga ovaj pozove (na veselje) i da ga obiđe ako se razboli. Nema sumnje da je laž najgori govor. Laž ne dolikuje da se priča ni u zbilji ni u šali, čak i da čovjek nešto obeća svome djetetu pa to ne ispuni. Laž zaista vodi ka razvratu, a razvrat vodi ka vatri. Istina sigurno vodi ka dobročinstvu, a dobročinstvo vodi ka Džennetu. Za iskrenog će na Sudnjem danu biti kazano: 'Istinu je govorio i dobročinstvo činio!' A za lažljivca će biti kazano: 'Lagao je i razvrat širio!' Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kazivao nam je da će čovjek govoriti istinu, sve dok kod Allaha ne bude upisan među iskrene, a drugi će pak lagati, sve dok kod Allaha ne bude upisan među lažljivce!" (Et-Taberani, 857, i Abdurrezzak, 20.086)

Najistinitiji je govor u Allahovoj knjizi, a najčvršća veza je riječ bogobojaznosti. Najbolja vjera jeste vjera Ibrahimova. Najbolja je praksa praksa Muhammedova, sallallahu alejhi ve sellem Najbolja je uputa uputa vjerovjesnika, alejhi selam. Najbolji je govor zikr, veličanje Allaha. Najbolje kazivanje jeste kazivanje Kur'ana. Najbolji dio posla jeste lijepo okončanje. Najpogubnije su novotarije. Malo i dovoljno bolje je od mnoštva koje čovjeka zavede. Duša koju možeš popraviti bolja ti je od bogatstva koje ne možeš izbrojati. Najgore pravdanje jeste ono pri smrtnom času, a najgore je kajanje ono na Sudnjem danu. Najgora zabluda jeste zabluda poslije upute. Najbolje je bogatstvo bogatstvo duše. Najbolja sprema za putovanje jeste bogobojaznost. Najbolje što se u srcu može posaditi jeste čvrsto vjerovanje i sumnja u pozive nevjerstva. Najgore sljepilo jeste sljepilo srca.Alkohol je majka svih zala. Žene su šejtanska užad. Mladost je jedan stepen ludosti. A naricanje za umrlim jeste džahilijjetska praksa.

Neki ljudi na džumu dolaze samo da stignu na namaz i Allaha s lijenošću i rijetko spominju. Najveći je grijeh laž. Ko čuva svoju čednost i čestitost, i Allah će ga zaštititi. Ko svoju srdžbu guši, Allah će ga nagraditi. Ko prašta ljudima, Allah će njemu oprostiti. Ko se strpi u iskušenju, Allah će mu na kraju to platiti. Najgora zarada jeste zarada od kamate. Najgora hrana je iz uzurpiranog imetka jetima. Dovoljno je nekom od vas ono malo čime se zadovolji duša, jer svi se selimo u kuću dužine samo 4-5 aršina. Posao se procjenjuje na kraju, a dobra djela po onome u čemu čovjek okonča. Najbolja smrt jeste pogibija na Allahovom putu. Ko se oholo uzdiže, Allah će ga prizemljiti. A ko griješi prema Allahu, pokorit će se šejtanu. (El-Bejheki u djelu El-Medhal, 796,Ebu Nuajm u djelu El-Hil’ja,1/138-139, i Ebu Davud u djelu Ez-Zuhd, 170)

Hafiz Kur'ana treba se noću prepoznavati po noćnom namazu, dok svijet spava, a danju po postu, kada drugi jedu. Treba se prepoznavati po tuzi, dok se svi drugi raduju, i po plaču, dok se svi drugi smiju. Treba se prepoznavati po šutnji, kad drugi ljudi o svemu pričaju, i po bogobojaznosti, dok drugi ne zaziru od grijeha.

Hafiz Kur'ana treba biti smiren, milostiv, mudar, s izrazom tuge na licu i suzom u oku. Ne treba biti grub, štur, grlat, nemaran, oštar i brbljiv. (Ahmed ibn Hanbel u djelu Ez-Zuhd, 162)

Ko se iz oholosti i obijesti uzdiže, Allah će ga poniziti, a ko se iz bogobojaznosti ponižava i pokazuje skromnost, Allah će ga uzdići! (El-Veki u djelu Ez-Zuhd, 216)

I melek i šejtan nagovaraju čovjeka; melek nagovara čovjeka na dobro i prihvatanje istine, pa ko to od vas osjeti neka zahvaljuje Allahu, dok šejtan nagovara čovjeka na grijeh i poricanje istine, pa ko to od vas osjeti neka traži od Allaha zaštitu od šejtana!

Ljudi veoma lijepo govore, pa onaj čija se djela podudare s riječima, zaista je dobio veliki udio, a onaj čija se djela razlikuju od njegovih riječi, taj sam sebe izgrđuje i sramoti! (El-Veki u djelu Ez-Zuhd, 266, i El-Buhari u djelu Et-Tarihul-kebir, 6/414)

Ne navikavajte se da vam tijela noću budu poput bačene lešine, a da danju budete kradljivci svoga dobra. (Et-Taberani u djelu El-Mu'džemul-kebir, 9/152, Ebu Nuajm u djelu El-Hil'ja 1/130.U predanju ima i dodatak:”Neko je upitao:”A ko je to kradljivac svoga dobra?On reče:”Onaj ko provodi cio dan u razgovoru i besjedi!”.

Doista mrzim vidjeti čovjeka koji se ničim ne zanima; niti stječe za ahiret, niti za dunjaluk! (Ibn Ebu Šejba, 8/164 i Ebu Davud u djelu Ez-Zuhd, 184)

Koga njegov namaz ne poziva na dobro i ne odvraća od lošeg, onda ga samo udaljava od Allaha! (Ebu Davud u djelu Ez-Zuhd, 134 i Et-Taberani u djelu El-Mu'džemul-kebir,9/103)

Sve dok si u namazu ti kucaš na kapiji Vladara Velikoga, a onaj ko kuca na kapiji, bit će mu otvorena! (Abdurrezak u svom Musannefu,3/47)

Smatram da kada čovjek zaboravi neko znanje koje je posjedovao, da je to zbog grijeha koji je počinio! (Ebu Hejsema u djelu El-‘Ilm,14/141 i El-Hatib u djelu Iktidaul-ilmil-amel,96)

Srca nekada pokazuju želju i snagu, a nekada nemoć i nezainteresiranost; zato ih iskoristite kada pokažu želju, a pustite ih kada su nezainteresirana.

Nije znanje znati puno predanja, već je znanje biti bogobojazan! (El-Bejheki u djelu El-Medhal,485)

Vi smatrate da je nevjernik najzdraviji tijelom a najbolesniji srcem, a da je vjernik najzdraviji srcem, a najbolesniji tijelom. Tako mi Allaha, kada bi vam srca bila bolesna, a tijelo zdravo, doista kod Allaha ne biste vrijedili ni koliko pustinjski gmizavac! (Ahmed ibn Hanbel u djelu Ez-Zuhd, 163, i Hennad,427)

Doista čovjek nekada izađe iz svoje kuće sa svojom vjerom, a zatim se bez ičega vrati. On dođe čovjeku poput njega, koji ni sam sebi ne može koristiti niti od sebe štetu odagnati, pa mu se Allahom kune: “Ti si ovakav i ovakav!” Zatim se vrati, a nikakvu svoju potrebu nije riješio, a Allah se na njega rasrdio! (El-Hakim,4/437, i Et-Taberani,9/112)

Kada bih se ismijavao i psu, bojao bih se da me Allah ne pretvori u psa! (Ibn Ebu Šejba,8/790, i Hennad,1193)
Grijeh prvo kao misao pada na srce, a kada čovjek baci svoj pogled, šejtan gleda da to iskoristi! (Hennad u djelu Ez-Zuhd,934, i Et-Taberani u djelu El-Mu'džemul-kebir,9/163)

Nakon radosti slijedi pad, i u kuću ne uđe veselje, a da nakon toga ne dođe iskušenje! (Ahmed ibn Hanbel u djelu Ez-Zuhd,163, i Veki, 507)

Svaki je od vas kao gost, a vaši su imeci kao posudba; gost odlazi, a posuđeno se vraća!(El-Bejheki u Šuabu, 10644,i u Ez-Zuhdul-kebiru,579)

Pred Sudnji dan pojavit će se ljudi čija će najbolja djela biti međusobno prepiranje i korenje, a sebe će nazivati el-entan, nečisti.(Ebu Davud u Ez-Zuhdu,192)

Ako čovjek želi biti pravedan prema sebi, neka odlazi kod onih koje voli da i oni njemu dolaze! (Ibn Ebu Šejba u El-Musannefu,8/164)

Istina je teška, ali pitka, dok je laž lahka, ali gorka! (Ibnul Mubarek u Ez-Zuhdu,98, i Hennad,499)

Strast često donese dugotrajnu žalost!

Kada se u nekom naselju pojavi blud i kamata, to je znak njegovog uništenja!

Ko može svoje bogatsvo podići na nebo, gdje ga ne mogu rastočiti crvi i pokrasti lopovi, neka to učini jer je srce čovjeka vezano za njegovo bogatstvo.(Ibn Ebu Šejba, 8/159, i Ebu Davud u Ez-Zuhdu, 177)

Na Sudnjem danu bit će doveden rob pa će mu se reći: “Vrati ono što ti je povjereno!” Rob će kazati: “Moj Gospodaru, gdje da to vratim kad više nema dunjaluka?!” Potom će ono što mu je povjereno biti stvoreno u Džehennemu, pa će rob sići u Džehennem, a zatim će se sa svojim bremenom početi uspinjati, pa kada pomisli da će izaći iz Džehennema, ispast će mu tovar, pa će on opet za njim požuriti, i tako se strovaliti u vatru za cijelu vječnost!

Džunejd je rekao: “Ušao sam kod nekog mladića, pa me on upitao o pokajanju, a ja sam mu odgovorio. Zatim me upitao o stvarnosti pokajanja, a ja rekoh: 'To je da stalno vidiš svoj grijeh sve dok ti ne dođe čas smrti', pa me on prekide i reče: 'Dosta! Nije to stvarnost pokajanja!'Na to sam ga upitao: A šta je to kod tebe stvarnost pokajanja, mladiću?!' On reče: 'Da zaboraviš na svoj grijeh!' Zatim me je ostavio i otišao. 'Pa šta ti o tome kažeš, Ebul-Kasime (Nadimak Abdullaha ibn Mesuda)?!' 'Ispravno je ono što je mladić spomenuo.' Ako se stalno prisjećaš grijeha, to treba da te prenese iz stanja krutosti u stanje odazivanja obavezama, a ako se prisjećaš krutosti u stanju kada trebaš da se odazoveš, to je, onda, opet krutost!'“

Obaveza slijeđenja Istine

Uzvišeni Allah je svoje robove stvorio sklonim da spoznaju Istinu, da se uvjere u nju i prihvate je.On je u njihovoj prirodi usadio ljubav prema njoj i odvratnost prema laži.Kao što stoji u hadisu Ijjada ibn Himara:“Ja sam Svoje robove stvorio u čistoj vjeri (ar. hunefae) pa su ih zaveli šejtani te su im zabranili ono što sam im Ja dozvolio, a dozvolili su im ono što sam im Ja zabranio i naredili im da Meni širk čine, u stvarima o kojima im nisam spustio dokaz.“

Svaki čovjek mora očistiti svoju namjeru prilikom traženja istine i mora nastojati da od sebe otkloni neznanje i pristrasnost.Naime, tri su stvari koje uzrokuju ukor, grijeh i kaznu:

Prva: Ostavljanje istine nakon njenog objelodanjenja i pojašnjenja.

Druga: Podbacivanje čovjeka u njenom traženju kako bi mu se pojasnila.

Treća: Okretanje od traženja njene spoznaje zbog strasti, lijenosti ili nečega drugog.

Ove su tri stvari najveća nesreća. Zbog njih se upropaštava vjera. Ljudi su se u ovom vremenu podijelili na ove vrste, a svaka vrsta od njih zadivljena je sobom i smatra da je na stupnju potpunosti u znanju i vjeri. Ovo je od šejtanskog varanja i obmanjivanja. Nema snage ni moći bez Allahove pomoći.


Uzvišeni Allah je obavezao i naredio muslimanima da se prilikom spora vrate Njegovoj Knjizi i sunnetu Njegovog Vjerovjesnika. Uzvišeni kaže:

فَإِنْ تَنَازَعْتُمْ فِي شَيْءٍ فَرُدُّوهُ إِلَى اللَّهِ وَالرَّسُولِ إِنْ كُنْتُمْ تُؤْمِنُونَ بِاللَّهِ وَالْيَوْمِ الْآخِرِ ۚ ذَٰلِكَ خَيْرٌ وَأَحْسَنُ تَأْوِيلًا
„A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet! To je bolje i posljedice su ljepše! (An-Nisa',59)

Obraćanje Allahu jeste obraćanje Njegovoj Knjizi, a obraćanje Poslaniku jeste obraćanje njemu u toku njegovog života, a nakon njegove smrti, obraćanje njegovom sunnetu. Ajet ukazuje da onaj ko se kod spora ne obrati Allahovoj Knjizi i sunnetu Njegovog Vjerovjesnika, taj nije vjernik. Allah, dželle šanuhu, kaže: „...ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet!“

Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nas je obavijestio o mnogim smutnjama i razilaženjima koja će se dogoditi nakon njega među njegovim sljedbenicima i to u pitanju osnovnih načela islama i njihovih ogranaka, u pitanju prakse, shvatanja i uvjerenja.Kao što se spominje u hadisu kojeg bilježe Ebu Davud i Tirmizi od Irbada ibn Sarije: “Zaista, ko poživi od vas vidjeće mnoga razilaženja, pa se držite mog Sunneta i Sunneta pravednih i upućenih halifa poslije mene, čvrsto se držite toga.”
Allah, dželle šanuhu, nam nije naredio, a ni Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da se kod spora i razilaženja obratimo onome na čemu je većina ljudi.

Allah, dželle šanuhu, nije rekao a ni Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da ljudi iz svakog vremena gledaju u ono na čemu je većina njihovih suvremenika pa da ih slijede.

Naprotiv, obaveza ljudima jeste da se obrate Allahovoj Knjizi, sunnetu Njegovog Vjerovjesnika, sunnetu njegovih pravovjernih i upućenih halifa i onome na čemu su bili ashabi , tabiini i predvodnici muslimana.

Sljedbenici istine bili su manjina u prošlosti, a bit će to i u budućnosti zato se čovjek ne treba žalostiti zbog malog broja sljedbenika istine a velikog broja onih koji im se suprotstavljaju.

Divno li je rekao Alija ibn Ebu Talib : ”Uistinu, istina se ne prepoznaje po ljudima. Spoznaj istinu znat ćeš njene sljedbenike.”

Također, kao što je rekao Ebu Šama: “Pošto je došla naredba o pridržavanju o držanju za zajednicu (džemat) time se misli na praćenje istine i njeno slijeđenje, iako su oni koji je se drže malobrojni, a oni koji se s njom kose mnogobrojni. Jer, istina je to na čemu je bio prvi džemat od vremena Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih ashaba, a ne gledaj u mnoštvo sljedbenika laži poslije njih.”

Svaki razuman čovjek se treba čuvati od poistovjećivanja sa nevjernicima koji kažu o vjernicima :“ 'Da je kakvo dobro, ne bi nas oni u tome pretekli.'“,(Al-Ahqaf,11); “I tako Mi jedne drugima iskušavamo da bi nevjernici rekli: 'Zar su to oni kojima je Allah, između nas, milost ukazao?'“ (Al-An’am, 53)

Neko od ispravih prethodnika je rekao: “ Niko nije ostavio istinu a da se u sebi nije uzoholio“.
A Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je oholost protumačio da je to odbacivanje istine i ponižavanje ljudi.”

Musliman, posebno u vremenu smutnje treba da što više uči dovu onako kako to bilježi Muslim i drugi od Aiše, radijallahu anha, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi ustao noću, govorio: „Moj Allahu, Gospodaru Džebraila, Mikaila i Israfila, Stvoritelju nebesa i Zemlje, vidljivog i nevidljivog svijeta, Ti ćeš presuditi robovima Svojim u onome oko čega se razilaze. Uputi nas iz Svoje milosti na istinu u onome oko čega se razilaze, uistinu Ti upućuješ koga hoćeš na Pravi put.“ Kraj...

O liječenju bolesti moralnih poroka (2 dio) - Ibn Hazm

Potrebno je da onaj koji se sam sebi divi, ili sebe smatra višim od ostalog svijeta, razmisli o svojoj strpljivosti kada ga snađe neka velika briga, ili nezgoda, ili bol, ili bolest, ili nesreća, pa ako se uvjeri da je njegovo strpljenje malo, neka zna da su svi drugi koji su strpljivi na takvoj kušnji, kao gubavci i drugi, bolji od njega, uzimajući dakako u obzir njihovo zaostajanje u razboritosti. Ako se pak mogne strpiti na tom iskušenju, neka zna, kako smo već ranije kazali, da nije došao ni sa čim novim, naprotiv dolazi, u odnosu na sve ranije njemu slične, kasnije ili u krajnjem slučaju s njima istovremeno, a nikako drugačije. Zatim neka pogleda svoje ponašanje, pravičnost i nepravednost prema blagodatima, imetku, posluzi, pristašama, zdravlju i ugledu koji uživa, pa ako vidi da na tim blagodatima ne iskazuje dužnu zahvalnost Allahu džellešanuhu, koji mu ih je podario, odnosno da je nepravedan u tome, neka zna da su pravedni, zahvalni i moralni, kojima je dato više nego njemu, bolji od njega. A ako se uvjeri da mu je duša pravična, pa pravedni je daleko od svakog samodivljenja, jer zna cijeniti stvari i ocjenjivati moralnost, pridržavajući se u tome uvijek sredine koja je središnjost između dvije pokuđene krajnosti. A umišljeni nije pravedan i zabasao je u pokuđenu pretjeranost.

Nasilje i loše upravljanje nad onima nad kojima ti je Allah džellešanuhu dao vlast, ili su ti na bilo koji drugi način potčinjeni, kao što su robovi i podanici, dokaz su niskosti tvoje duše i nezdrave ambicije kao i maloumnosti tvoje, jer razumni čija je duša uzvišena, a namjere plemenite pobjeđuje sebi ravne po snazi i slične po čvrstini. Jer uzdizati se iznad onih koji se ne mogu ravnopravno nositi dokaz je niskosti karaktera, duše i ponašanja, odnosno znak nemoći i poniženja. Ko to čini na stupnju je onoga koji se ponosi uništavanjem pacova, ubijenjem buha i odstranjivanjem krpelja, što je vrhunac niskosti i srozavanja.


Znaj da je odgajanje duše teže od kroćenja lava. Jer ako lava zatvoriš u odaje koje koriste upravitelji sačuvaćeš se od njegova zla. A duša i kada je uhapšena nije se sigurno od zla njezina.

Iz samodivljenja proističu nepravda, nasilje, oholost, pretjerani ponos i uznošenje nad drugima. Svi ovi nazivi imaju bliska značenja pa je većini ljudi vrlo teško napraviti razliku među njima. Tako je neko zadivljen svojom vrlinom koja je vidljiva, neko opet znanjem svojim pa je smrknut i ovisan od drugih. Neko je zadivljen svojim radom pa se zato uzdiže i uznosi, neko opet mišljenjem svojim pa drugome nepravdu čini. Neko je zadivljen svojom dušom pa nasilje čini, neko opet svojim ugledom i položajem pa se uzoholi i oholo prema drugima drži. Najmanje je umišljen onaj koji se usteže od smijeha, elegantnih pokreta i govora osim na mjestima gdje to iziskuju ovosvjetski poslovi, pa je njegova mana manja od mana drugih. Ali kada bi to činio u cilju da se posveti samo izvršavanju dužnosti i napuštanju svih drugih beskorisnosti bila bi to vrlina za koju bi ga trebalo pohvaliti. Ali on to čini iz omalovažavanja ljudi i divljenja sebi pa ga zato treba osuditi. Jer djela se prema namjerama vrednuju i svakom pripada prema namjeri koju je imao...

Umišljenost može biti i bez smisla i razloga sa stanovišta dotičnoga pa je kao takva najčudnovatija od svih drugih koje smo ovdje nabrojali. To naš obični svijet naziva temetrukom, što je najčešće osobina žena i onih koji su im po pameti slični. Riječ je o samodivljenju koje uopće nema povoda jer dotični nema nijedna lijepa svojstva, ni znanja, ni hrabrosti, ni zavidnog položaja, ni plemanita porijekla, ni imetka, i svjestan je da je bez ičega toga. U procjeni ovih stvari ne griješi ni onaj koji je kadar kamen baciti, nego griješi samo onaj čiji je udio u ovim vrlinama mali. Tako će slabouman možda sebi uobraziti da u umnosti vrhuni. Isto tako, ko ima mali udio u znanju može sebi umisliti da je učenjak savršeni. Također onaj čije je porijeklo potpuno nerasvijetljeno, a čiji preci nisu bili sačuvani od nasilja, vidjećeš da se ponosi toliko da, kad bi bio sin „faraona koji je imao šatore", to nimalo ne bi povećalo njegovu umišljenost, ili kad bi imao malo viteštva umislio bi sebi da je kadar Aliju pobijediti, Zubejra zarobiti ili Halida ubiti. Ili kad bi imao imalo udjela u ugledu ne bi uopće htio Aleksandra (Makedonskog) pogledati. Ili da je moćan svojom rukom zaraditi ono što je iznad moći njegove, kad bi i Sunce dohvatio ne bi ga to nimalo promijenilo.

Umišljenost rijetko dolazi od ovakvih, mada je i to u čemu su oni jedna vrsta umišljenosti, a dolazi često od onih koji nemaju uopće ni znanja, ni plemenita porijekla, ni imetka, ni časti, ni izdašnosti, onih koji su u jamstvu drugih i koji čine nepravdu svima koji imaju imalo udjela u nabrojanim blagodatima, a sami su svjesni da su bez njih. Unatoč tome, nepravedni su i čine nasilje.

Ja sam se uljudno i blago raspitivao kod jednog od takvih o razlogu njegova uznošenja nad drugima i omalovažavanja ljudi pa mi je jednostavno rekao: „Ja sam slobodan i ničiji rob nisam". Na to sam mu odgovorio: „Većina onih koje vidiš su kao i ti slobodni, osim robova. Oni imaju duže ruke od tvojih i njihova stvar se proteže i na tebe i na mnoge druge slobodne ljude". On mi na to ništa ne reče. Ja sam se vratio ispitivanju stanja i prilika njemu sličnih i utrošio sam na to mnoge godine, ali nisam mogao naći razlog ni motiv koji bi ih podsticao na tu bezrazložnu umišljenost. Ispitivao sam njihova stanja i namjere duša njihovih kroz govor njihov sve dok se nisam uvjerio da oni misle da posjeduju razumnost, razboritost i originalnost mišljenja i da bi, da im je sreća naklonjena, sve to proširili i uz to bi i velike teritorije pod svojom vlašću imali. I njihova vrijednost nad ostalim ljudima bi se tada jasno očitovala. Kad bi imali imetak oni bi ga, tvrde oni, pravilno trošili. Otuda proističe njihova oholost i umišljenost.

Ovo je mjesto gdje bi se moglo interesantno i umjesno takvima suprotstaviti i reći da su samo umnost i razboritost vrline Za koje, neko, kada ih i ne posjeduje, čvrsto vjeruje da su baš kod njega savršenstvo svoje postigle. Tako luđak i pijanica ismijavaju umnog i trijeznog, neznalica mudrog i učenog, mala djeca ljude odrasle, glupi ponižavaju mudre, glupače među ženama omalovažavaju velike umne ljude i njihovo mišljenje. Ukratko, što je nečija umnost manja to više umišlja da je potpuna uma i savršene razboritosti. Ovo nije slučaj s ostalim vrlinama, jer onaj koji ne posjeduje nijednu od njih svjestan je da je bez njih. Griješi samo onaj u svom sudu ko ima malo udjela u njima. Ako je još i razboritost njegova mala umisliće da je u tome postigao visok stupanj.

Lijek za ovo što smo spomenuli su siromaštvo i nepopularnost. Nema efikasnijeg lijeka za to. Ako se pak ne budu time liječili njihova opasnost i šteta po ljude biće ogromna. Oni će iznalaziti mane drugima, vrijeđati njihovu čast i ismijavati sve ljude, odbacivaće istinu i baviće se beskorisnostima. Možda da pribjegnu vrijeđanju i prepiranju, a možda čak i šamaranju i udaranju kada vide najmanji povod za to.

Neko može skrivati svoju umišljenost pa čim malo zaima ili ugleda malo stekne pokaže umišljenost jer je njegov um ne može prikriti ili prigušiti. Najsmješnije što sam zapazio kod slabića jest da ih savlada ljubav prema malom djetetu ili supruzi pa je počnu opisivati na raznim javnim skupovima govoreći kako je pametna pa čak i ovako: „Ona je pametnija od mene i ja sam sretan kad mi savjet pruži". Slabići vrlo često pretjerano hvale svoje supruge pred drugima da su lijepe, dobre i vitalne kao da su prosci pa ih slušaocima žele što više omiliti. To čine oni koji su maloumni i bez ponosa svoga.

Razumni nikada ne napušta ono što mu razboritost njegova nalaže. Originalno u zavisti su riječi zavidni ka koji kada čuje nekoga ko je daleko otišao u znanju da nešto kaže prokomentariše: „To je besmislica koju niko do sada nije ni pokazao ni izrekao." A ako čuje nekoga kako objašnjava ono što je prije njega neko rekao, kaže: „To je besmislica koja je još davno rečena." To je loša skupina onih koji su zaposjeli put koji vodi znanju i odvraćaju ljude od njega kako bi se umnožio broj onih koji su slične neznalice kao i oni.

Mudrome neće moći koristiti njegova mudrost kod onoga koji je pokvarene prirode, štaviše ovaj drugi će ga smatrati pokvarenim kao što je i on.

Osvjedočio sam se u ljude loše prirode koji su sebi predstavljali to da su svi ljudi poput njih pokvareni jer uopće ne vjeruju da može iko biti sačuvan mana u kojima su oni. To je najgori oblik pokvarenosti prirode i udaljavanja od vrline i dobra. Onaj čije je ovo svojstvo nema nikakva dobra koje bi se moglo očekivati od njega. A uspjeh jedino od Allaha džellešanuhu dolazi.

Pravednost je tvrđava u kojoj traži utočište svaki onaj koji se boji. Jer i silnik i onaj koji to nije, kada vidi da mu neko sprema zlo, priziva pravdu i osuđuje nasilje koreći ga. A nema nikoga koji pravdu kori. Onaj koji je po svojoj prirodi pravičan boravi u toj najutvrđenijoj tvrđavi.

Zahvaljivati blagodarnom je obligatna dužnost, a to se čini tako da mu uzvraćaš na isti način na koji ti je učinio dobro ili još bolje, da se brineš kako ćeš ga najbolje zaštititi, da mu budeš vjeran dok je živ i kada umre, zatim njegovoj pratnji i porodici, da ga iskreno voliš i pružiš mu savjet, da širiš njegove vrline, a prikrivaš mane sve dok si živ i da to oporučiš onima koji će doći poslije tebe i onima koji te vole.

Ne spada u tu zahvalnost pomagati ga u griješenju i ostavljati ga bez savjeta u onom što će ga upropastiti u njegovoj vjeri i njegovom životu na ovom svijetu. Jer ko pomaže onoga koji mu je učinio dobro u nečemu što je neistina, on ga time vara i niječe njegov blagodar. Treba znati također da su Allahovo džellešanuhu dobročinstvo i blagodati uvijek najveći, najstariji i najbolji ako se usporede sa bilo kojom blagodati nekog drugog. Zar ima većih darova od ovih kojima nas je Uzvišeni darovao kada nam je dao oči kojima gledamo, uši kojima slušamo i druga odabrana čula, kada nam je podario govor i razboritost zahvaljujući kojima smo kadri da nam se On obraća i da nam potčini sve na nebesima i na Zemlji, kao što su nebeska tijela i elementi, a zatim nas odlikovao iznad ostalih stvorenja Svojih, osim odabranih meleka među stanovnicima nebesa?! Pa može li se ičija blagodat usporediti sa ovim Njegovim?!

Zato onaj koji zahvalnost dobročinitelju svom iskazuje na način da ga pomaže u neistini i drugujući sa njim u onom što nije dozvoljeno, niječe u stvari blagodat Najvećeg koji blagodat daje i dobročinstvo Najvećeg koji dobročinstvo čini. On nije zahvalio na pravi način Onom koji zaslužuje zahvalnost i pohvalu svaku, nije zahvalan kako treba Allahu džellešanuhu. A ko se ispriječi između svoga dobročinitelja i neistine i podrži ga u istini, zahvalio mu je istinski i u potpunosti je izvršio svoju obavezu prema njemu. A Allah džellešanuhu daje da se uspije.

Hulefaur-rašidun - Pravedne halife

فعليكم بسنتي وسنة الخلفاء الراشدين المهديين من بعدي
“Držite se mog Sunneta i Sunneta pravednih i upućenih halifa poslije mene” (Ebu Davud,Tirmizi, hasen-sahih)

Pravedne halife nazvani su hulefaur-rašidun zbog toga što su spoznali Istinu i u skladu s njom vladali. Riječ rašid (razborit) suprotna je riječi el-gavijj (zaveden). Gavin znači onaj koji spozna Istinu i postupi suprotno njoj. U jednom predanju stoji: El-Mehdijin ('Upućivač') tj. Allah će ih upućivati ka Istini i neće ih u stranputicu odvesti. Dakle, postoje tri termina: rašid, gavin i dallun. Rašid je onaj ko spozna Istinu i slijedi je. El-gavi je onaj ko spozna Istinu i ne slijedi je. Ed-dall je onaj koji je uopće ne poznaje. Prema tome svaki rašid je muhted, a svaki muhted koji potpuno slijedi Uputu jeste rašid, jer se Uputa upotpunjuje spoznajom Istine i njenim slijeđenjem.

Pravovjerni iskreni vladari halife Allahovog Poslanika koje trebamo slijediti bili su Ebu Bekr, Omer, Osman i Alija, radijallahu anhum. U hadisu Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, stoji: "Hilafet će nakon mene biti trideset godina, nakon toga će nastupiti monarhija."( Ebu Davud, 46479 Ahmed smatra da je taj hadis vjerodostojan i njime je dokazao da se on odnosi na hilafet četverice prvih halifa.


Mnogo je učenjaka koji Omera ibn Abdulaziza ubrajaju u red pravednih halifa. Imam Ahmed bilježi hadis od Huzejfe, radijallahu anhu, u kojem stoji da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:"Vjerovjesništvo će među vama biti koliko Allah bude htio; nakon toga će ga On uzdići. Zatim će biti hilafet po uzoru na Vjerovjesnika koliko Allah bude htio, nakon toga će ga On uzdići. Zatim će biti tiranijska monarhija, koliko Allah bude htio; nakon toga će je On uzdići. Zatim će biti despotska monarhija koliko Allah bude htio; nakon toga će je On uzdići. Nakon toga će ponovo biti hilafet po uzoru na Vjerovjesnika. Tada je Poslanik ušutio." (Ahmed, 4/273)

Kada je Omer ibn Abdulaziz postao vladar, dođe mu neki čovjek i obavijesti ga o ovom hadisu. To ga je veoma obradovalo i razveselilo.

Kada bi Muhammeda ibn Sirina upitali o nekim pićima, on bi odgovarao: "To je zabranio vođa Upute Omer ibn Abdulaziz, Allah mu se smilovao i s njim bio zadovoljan."

Islamski učenjaci nemaju jedinstven stav o pitanju prve četverice halifa a to je da se ovo uistinu smatra konsenzusom. Da li je to dokaz u Šerijatu, i pored toga što u vezi s tim nemamo saglasnost ostalih ashaba, ili nije? Od Ahmeda o tome imamo dva predanja.

Ebu Hazim el-Hanefi u vrijeme Mu'tedida izdaje svoju poznatu fetvu o nasljeđivanju rodbine po ženskoj liniji (zevil erham) slijedeći stav hulefau-rašidin, ne obraćajući pažnju na neslaganje nekih ashaba s tom fetvom. Također izdaje fetvu da se ona primijeni u svim krajevima islamske države.

Ako bi neko od četverice prvih halifa izrekao neko mišljenje kojem se ostala trojica ne bi suprotstavila, ali mu se suprotstave ostali ashabi, da li će se dati prednost njegovu mišljenju nad mišljenjem ostalih ashaba? O tom pitanju kod učenjaka imamo dva mišljenja. Od imama Ahmeda prenosi se da se mišljenju jednog od četverice halifa daje prednost nad mišljenjima ostalih ashaba. To je stav El-Hattabija i većine prethodnika. Posebno se prednost daje mišljenju Omera ibn el-Hattaba, radijallahu anhu, jer se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Zaista je Allah odredio da Istina bude na Omerovom jeziku i u njegovom srcu!" (Džamius-sagir, 1736) Omer ibn Abdulaziz je na osnovu ovog hadisa slijedio stavove Omera ibn el-Hattaba, radijallahu anhu.

Imam Malik, rahimehullah, prenosi da je Omer ibn Abdulaziz rekao: "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegove halife ostavili su iza sebe sunnete (praksu). Njihovo slijeđenje znači čvrsto pridržavanje Allahove knjige i snage Allahove vjere. Niko nema pravo da bilo šta u vezi s tim zamijeni ili promijeni niti se obazire na ono što im proturječi. Ko se za tim sunnetima povede on je upućen. Ko se potpomogne njima on je potpomognut. Ko im okrene leđa i počne slijediti put nevjernika, Allah će ga prepustiti tome što slijedi i u Džehennem ga strovaliti, a ružnog li kraja i užasnog boravišta!"
Alija, radijallahu anhu, slijedio je čvrsto njegove presude i stavove govoreći: "Omer je uvijek ispravno odlučivao."

Eš'as prenosi od Šabija da je rekao: "Ako se ljudi razilaze o nekom pitanju, pogledajte kako je presudio Omer. Omer nikada nije presudio nešto o čemu se nije moglo odrediti njegovo srce a da nije konsultovao ashabe."

Mudžahid je rekao: "Ako se ljudi oko nečeg raziđu, onda pogledajte kako je Omer presudio i prihvatite se njegovog suda."

Dakle, nema sumnje da je svaka Omerova odluka radi koje je on u svoje vrijeme okupljao ashabe, pa su je odobravali, ispravna,bez obzira ko joj se nakon toga suprotstavio. Ispravnost njegovih odluka na osnovu kojih su se suglasili ashabi, radijallahu anhu, potvrđuje i to što se u svom životu nije suprotstavio ovim riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: "Sanjao sam kako crpim vodu iz bunara kada mi priđe Ebu Bekr te stade crpiti iz bunara kofu ili dvije, a to mu je teško išlo, neka mu Allah oprosti. Zatim je došao Omer ibn el-Hattab i taj se bunar iznenada povećao i nisam vidio nikog sličnog da tako dominantno postupa, pa čak su i svoje kamile napojili i poveli ih na mjesto gdje će se nakon napajanja odmoriti." U drugom predanju stoji: "Nikada nisam među ljudima vidio nekog da tako grabi vodu kao što je to činio Omer ibn el-Hattab." (Buhari, 7/18, Muslim, 2392)

Imam En-Nevevi, rahimehullah, u komentaru ovog hadisa kaže: "Islamski učenjaci kažu da je ovaj san krasan primjer vladavine Ebu Bekra i Omera i ono što će se za vrijeme njihove vladavine dogoditi. U ovom snu je prikazan njihov pozitivni životopis a i to koliko su samo od velike koristi bili cjelokupnoj zajednici. Oni su to naslijedili od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, kao rezultat njihovog iskrenog prijateljevanja s njim... Ebu Bekr je naslijedio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegova je vladavina trajala dvije godine i nekoliko mjeseci. To je značenje Poslanikovih riječi: "...kofu ili dvije..." On je poveo poznati rat protiv otpadnika i širenje islama bilježi svoj procvat u vrijeme njegove vladavine. Njega je naslijedio Omer u čije vrijeme islam doživljava fenomenalnu ekspanziju i on postavlja temelje zakonika koji nije zabilježen prije njega. Bunar koji se spominje u Poslanikovom snu odražava stanje muslimana u kojem se nalazi voda koja im daje život. Voda muslimana u tom snu predstavlja čovjeka koji napaja ljude tj. Omera koji se brine o blagostanju i harmoniji zajednice. Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi o Ebu Bekru: "...a to mu je teško išlo," ne umanjuju vrijednost i odlike Ebu Bekra niti pak daju prednosti Omeru nad njim. To je samo obavještenje o dužini trajanja vladavine svakog od njih i isticanje koristi Omera jer je njegovo vladanje trajalo puno duže i islam je u njegovo vrijeme doživio fantastičnu vojno-ekonomsku ekspanziju... Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: "...neka mu Allah oprosti." ne sadrže u sebi omalovažavanje Ebu Bekra već je to samo termin kojim su muslimani običavali izražavati se u svojim svakodnevnim kontaktima poput: "Učini to, Allah ti se smilovao."

Ovo ukazuje na to da Omer, radijallahu anhu, nije preselio na ahiret sve dok stvari nije postavio na svoje mjesto i dok nisu krenule pravim tokom. On je to postigao zahvaljujući dugoj vladavini, potpunoj posvećenosti i brizi za sve ono što se dešavalo u to vrijeme.

To nije bio slučaj sa Ebu Bekrom, radijallahu anhu, čija je vladavina kratko trajala, a bio je i zauzet čestim vojnim pohodima. Jednostavno, Ebu Bekr nije imao vremena pratiti sve društvene prilike, a možda čak da su se neke u njegovo vrijeme i desile, a da nisu stigle do njega niti su mu bile predstavljene, nego su tek predstavljene Omeru, radijallahu anhu, pa je Omer pokazao ljudima gdje je istina u tim stvarima te ih nagnao na njeno slijeđenje.

Međutim, što se tiče pitanja o kojima Omer nije okupljao ashabe nego je on u vezi s njima imao svoje lične stavove, to daje pravo i drugima da o tim pitanjima imaju mišljenja koja su oprečna njegovom. Kao primjer toga može se navesti njegov stav u vezi s mirazom kad se nađe u kombinaciji djed i braća, kao i o neopozivom razvodu braka. U ovim primjerima Omerovo mišljenje ne može biti obavezno za druge ashabe, a Allah najbolje zna.

Ibn Redžeb