Zatim, onaj ko tvrdi i priziva da je bio u društvu sa Allahom, da se k Njemu uspinjao, da je s Njim razgovarao, da se Allah utjelovio u neku osobu, kao što to tvrde neke sufije, batinije, kršćani i keramiti, (je kafir). Također, kategorički tekfirimo onog ko tvrdi da je svijet-svemir od praiskona ili ko tvrdi da će vječno trajati kao i onog ko u to sumnja....
Zatim, onaj ko namjerno pripiše laž našem Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u pogledu onog što je dostavio i o čemu nas je obavjestio. Ili ko sumnja u njegovu iskrenost, ili da ga psuje i vrijeđa, ili da nije dostavio, ili da ga omalovažava, kao i bilo kojeg drugog poslanika. Zatim, da uznemirava nekog poslanika, da ubije ili da se bori protiv nekog poslanika; svi ovi su po idžmau kafiri. Zatim, postoji idžma oko tekfirenja svakog ko se suprostavi Kur'anskom tekstu ili smatra posebnim hadis oko čijeg prenošenja i vanjskog poimanja postoji slaganje, kao što je tekfir haridžija zbog poništavanja kamenovanja. Zatim, proglašavamo nevjernikom svakog pripadnika druge vjere mimo islama i onoga ko zastane po pitanju takvih (tj. ko takve ne tekfiri). Zatim, ko sumnja ili smatra da je njihov pravac vjerodostojan, pa makar vanjštinom pokazivao islam, nosio njegov akidet i smatrao druge pravce neispravnim. Takav je kafir shodno onome što pokazuje, a što je suprotno onome što govori....
Također, tekfirimo počinioca svakog djela oko kojeg su se složili muslimani da takvo djelo ne čine osim kafiri, pa makar njegov počinioc tvrdio da je musliman. Primjer toga je činjenje sedžde kipu, Suncu, Mjesecu, krstu, vatri, odlazak u crkve i sinagoge zajedno sa onima koji u njih odlaze, oblačenje njihove odjeće od kaiša i kapa*(1). Muslimani se slažu da ovako nešto ne biva osim od kafira, te da su pomenuta djela znakovi nevjerstva pa makar njihov počinioc tvrdio da je musliman. Zatim, muslimani se slažu oko tekfira svakog ko ohalali ubistvo, zinaluk, konzumiranje alkohola i drugo što je Allah zabranio, nakon saznanja da je to zabranjeno, kao što su ibahije-oni koji dozvoljavaju zabranjene stvari od keramita i neke zabludjele i fanatične sufije." Završen citat.(Knjiga Šifa’ sa šerhom od Nuruddina Karija, 5/401-431)
Nespojivost širka i Islama
Pogledaj, Allah ti se smilovao, u govor Kadija koji se odnosi na veliki širk. On je njegovom počiniocu presudio da je nevjernik-otpadnik makar se njegov počinioc izjašnjavao kao musliman. Nije spomenuo i uslovio posjedovanje znanja kod dotičnog o njegovoj zabrani. A kada je spomenuo nevjerstvo onih koji ohalale ubistvo, zinaluk, alkohol spomenuo je postojanje znanja o njegovoj zabrani. Jer, ovo prvo predstavlja poništenje tevhida i ugovora o prihvatanju islama na osnovu kojeg se dalje sprovode propisi islama. Jer se kod njega podrazumjeva prisustvo tevhida, te da je napustio širk. Pa kada se dokaže da nije napustio širk, ili da se ponovo vratio u njega, ponovo se pokreće borba protiv njega i spada svetost i zaštita njegove krvi i imetka, po drugi put, za razliku od ogranaka Šerijata. Jer, on u islam nije ušao tako što je svaki ogranak posebice priznao već je u islam ušao tako što je priznao i posvjedočio tevhid.
Zbog toga tevhid i jest glavni temelj vjere koji ako čovjek ostavi neće mu koristiti svi drugi oblici pokornosti, niti će biti od njega primljeni, naprotiv, bit će poništeni. Onaj ko dođe s njim (tevhidom), što je mimo toga može mu biti oprošteno ako Allah htjedne. Jer Uzvišeni kaže: "Allah neće oprostiti da mu se širk čini a oprostit će što je mimo toga kome hoće." I zbog Njegovih riječi: "A tebi, i onima prije tebe objavljeno je: Ako budeš Allahu širk činio, tvoja djela će sigurno propasti, a ti ćeš izgubljen biti." Otuda se prenosi idžma' svih muslimana da činjenje ibadeta drugome mimo Allahu ne biva osim od nevjernika, tj. takvo nešto se ne može pojmiti osim od kafira, pa makar njegov vlasnik tvrdio da je u islamu. Ovakav oblik izražavanja (jezički gledano) je najrječitiji oblik umuma-uopćenosti, to je skraćeni oblik, tj. "činjenje ibadeta drugom mimo Allaha ne biva osim od kafira" i nikada ne dolazi zajedno sa islamom. Za razliku od onog koji ohalali zabranjene stvari, njegov vlasnik ostaje musliman, ako je odrastao u udaljenim naseljima ili ako je nanovo primio islam ili ako se radi o stvari koja nije općepoznata po svojoj zabranjenosti u tom vremenu. U ovim situacijama čovjek biva opravdan zbog džehla, ako ohalali zabranjenu stvar, jer kada se radi o obavjestima džahil zbog toga ne pada u kufr, osim nakon dostave nassa-šerijatskog teksta, za razliku od tevhida čije poništenje predstavlja nevjerstvo prije i poslije obavjesti.
Definicija riddeta-otpadništva i njegove vrste
Autor Kifajetul-ahjara Ebu Bekr ibn Muhammed kaže: "Er-ridde jezički znači vraćanje od nečega u nešto drugo." U tom kontekstu su riječi Uzvišenog u suri El-Maide: "...i ne uzmičite nazad..." U terminološkom značenju Šerijata to znači vraćanje od islama u kufr i napuštanje islama. Ponekad se dešava zbog govora, a ponekad zbog djela, a ponekad zbog ubjeđenja. U svakoj od ove tri vrste se nalazi veliki broj mes'ela koje da se skoro ne mogu prebrajati. Spomenut ćemo svaki odjel pomoću kojeg ćemo spoznati onaj drugi.
Što se tiče govora u to spadaju riječi čovjeka od njegova neprijatelja: "Da je moj Gospodar ja ga ne bih obožavao." Ta izreka predstavlja kufr. Ili da kaže: "Da je bio poslanik ne bih vjerovao u njega." Zatim da svom sinu ili ženi kaže: "Oni su mi draži od Allaha ili od Njegova Poslanika." Zatim, da bolesnik nakon ozdravljenja kaže: "U ovoj bolesti me je snašla muka koja nije ravna ubistvu Ebu Bekra i Omera." Takva izreka spada u nevjerstvo. Grupa učenjaka je mišljenja da se takav obavezno ubija jer njegove riječi sadrže vrijeđanje Allaha....
Isti je slučaj sa onim koji tvrdi da mu se objavljuje, pa makar i ne tvrdio da je poslanik. Ili da tvrdi kako je ušao u Džennet i jeo njegove plodove i da je grlio hurije, takav je po idžmau nevjernik. Primjer ovog i njemu sličnih je govor heretika od sufija, Allah ih ubio. Nema većih glupana, džahila i gorih nevjernika. Isto tako, ko opsuje nekog od poslanika ili ga omalovažava postaje nevjernik po idžmau....
A što se tiče kufra u djelima u to spada sljedeće: Činjenje sedžde kipu, Suncu, Mjesecu, bacanje mushafa u smeće, sihr u kojem se obožava Sunce, prinošenje žrtve kipovima, ismijavanje sa nekim od Allahovih imena, ili nekom Njegovom naredbom ili prijetnjom. Učenje Kur'ana uz udaranje u def.... Ako uradi djelo oko kojeg se muslimani slažu da ne može poteći osim od kafira, pada u nevjerstvo, pa makar tvrdio da je u islamu, kao što je npr. činjenje sedžde krstu, odlazak u crkvu sa njenim pripadnicima, te da obuče nešto od njihove odjeće kao što je pojas (njihovih svećenika) i drugo, takav pada u nevjerstvo....
Što se tiče kufra ubjeđenja toga je vrlo mnogo. Tako npr. ko vjeruje u praiskonost svijeta, da je postojanje Stvoritelja novina, ili da zaniječe ono što se po idžmau pripisuje Allahu, ili da Mu pripiše ono što je po idžmau zanijekano kao boja, spojenost, razdvojenost i sl. - takav postaje kafir....
Zadovoljstvo kufrom predstavlja kufr, odluka da počini kufr predstavlja kufr, kolebanje da li da počini kufr predstavlja kufr, vezanje kufra za neku stvar u budućnosti predstavlja kufr....
Kada si ovo saznao, onda znaj da krv onog čije se otpadništvo potvrdi biva dozvoljena jer je takav došao sa najgorom vrstom kufra. Uzvišeni Allah kaže: "Ko od vas otpadne od svoje vjere" do riječi "u njemu će vječno ostati."
Da li je traženje tevbe od takvog mustehab ili je vadžib? Oko toga postoje dva mišljenja. Po jednom mišljenju traženje tevbe od takvog biva mustehab, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Ko promjeni vjeru ubijte ga." Ispravan stav je ipak da je traženje tevbe u tom pogledu vadžib....Jer riddet većinom biva zbog šubhi i nejasnoća tako da ga nije dozvoljeno ubiti dok mu se šubha ne razjasni i dok se od njega ne zatraži pokajanje zbog nje. Isti je slučaj sa onima protiv kojih se ratuje, ne ubijamo ih sve dok im se ne dostavi da'va i ne ukaže na mu'džize." Završen citat. (Kifajetul-ahjar,2/123, poglavlje “Er-ridde”)
*(1) Odnosi se na oblačenje odjeće koja jasno ukazuje na njihov kufr a ne na njihovu običnu odijeću, poput odjeće na kojoj ima jasnog krsta*, jer krst predstavlja specifičnost kršćanskog kufra i širka. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je krst nazvao kipom, kao što stoji u hadisu Adijj ibn Hatima kojeg bilježi Tirmizi i Ibn Džeriri et-Taberi u svom tefsiru. Isto tako oblačenje odjeće njihovih sveštenika koja je simbol njihove batil vjere, poput oblačenja zunnara (pojasa) kojeg ulema spiminje u knjigama. U "Revdatu et-Talibin", knjiga o riddetu, stoji: "Ako se opaše zunnarom čini kufr, a ako bi stavio medžusijsku kapu onda se ulema razilazi, ispravno je da time ne postaje nevjernik. A ako se opaše konopcem pa bude upitan šta je ovo i on odgovori: Zunnar, onda je većina na stanovištu da čini kufr. Ako bi se opasao zunnarom i ušao u zemlju protiv koje se ratuje radi trgovine onda čini kufr. A ako bi ušao da bi izbavio zarobljenike onda ne čini kufr." "Revdatu et-Talibin" 10/69
Pogledaj kako kaže "a ako se opaše konopcem pa bude upitan šta je ovo", zbog toga što to može biti dvosmislena stvar koja nije jasna.
*Tj. jasno ukazuje da se radi o kršćanskom krstu koji je simbol njihove mušričke akide. Nije dozvoljeno tekfiriti samo na osnovu ukrštavanje linija i njihovo presijecanje i tome slično što se može naći na odjeći od slika i obilježja. Pored toga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ostavljao u svojoj kući ništa što je u obliku krsta a da ga ne bi izobličio. Hadis bilježi Buharija 5952. Preziranje stvari u obliku krsta i njihovo izobličavanje i odstranjivanje sa odjeće jeste radi kidanja svakog puta koji vodi ka širku.
