كانت فيه خصلة منهن كانت فيه خصلة من النفاق حتى يدعها إذا حدث كذب وإذا وعد أخلف وإذا خاصم فجر وإذا عاهد غدر خرجه البخاري ومسلم
Abdullah ibn Amr el-As, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, alejhis-selam, rekao: "Ko imadne kod sebe četiri (svojstva) on je čisti munafik, a ko imadne jedno od njih taj ima jedno (svojstvo) licemjerstva sve dok ga se ne oslobodi. Ta svojstva su: kada priča, laže; kada obeća, iznevjeri; kada raspravlja, drsko i bestidno govori; i kada mu se nešto povjeri, pronevjeri." (Buhari, 1/89; Muslim, 58)
Neki koji naginju vjerovanju da imanu grijesi ne škode smatraju da se ovaj hadis odnosi na munafike u vrijeme Poslanika, alejhis-selam. Ovo je zbog toga što su oni govorili Poslaniku i lagali mu, zato što im je on povjerio neku tajnu, pa su ga iznevjerili i što su mu obećali da će izaći s njim u boj, pa su ga iznevjerili.
Učenjaci kažu da riječ nifak u arapskom jeziku u osnovi znači prevaru, spletku i manifestiranje dobra, a prikrivanje onog suprotnog. U Šerijatu se spominju dvije vrste nifaka (licemjerstva) i to:
- veliki nifak. U tu vrstu nifaka spada kada čovjek manifestira vjeru u Allaha, meleke, knjige, poslanike i Sudnji dan, a u sebi prikriva sve ili nešto od spomenutog potpuno suprotno. Ova vrsta nifaka bila je u vrijeme Poslanika, alejhis-selam, i njegove nosioce Kur'an je osudio, proglasio ih nevjernicima i obavijestio da će biti u najvećim dubinama Džehennema;
- mali nifak. Ta vrsta nlfaka odnosi se na čovjekova djela. To je kada čovjek nastoji sebe prikazati dobrim i pobožnim, a skriva u sebi drugu sliku. Temelji ove vrste nifaka mogu se potražiti u naprijed citiranim hadisima, a ima ih pet.
Prvi je kada čovjek priča neki govor i nije iskren u njemu, već laže.
Drugi je kada čovjek obeća nešto, pa to iznevjeri, ne izvrši. Tu imamo dvije vrste:
A: da u trenutku obećanja već naumi da ga neće ispuniti. Takvi su najgora vrsta ljudi. A ako bi rekao: "Uradit ću to, ako Bog da", a već je naumio da to ne ispuni, smatrat će se da je slagao i iznevjerio. To je rekao imam Evzai;
B: da u trenutku obećavanja ima namjeru ispuniti ga, ali mu nakon nekog vremena padne na pamet da to ne ispuni, bez ikakvog opravdanja.
Učenjaci se ovdje razilaze o pitanju da li mu je to obećanje vadžib ispuniti ili nije? Neki smatraju da mu je to u svakom slučaju obaveza (vadžib). Buhari u svom Sahihu bilježi da je Ibn Ešva u sličnoj situaciji presudio da se obećanje mora ispuniti. To mišljenje zastupaju zahirije i drugi.
Ima ih koji smatraju to vadžibom, pod uvjetom da njegovo neispunjenje bude razlogom da se materijalno kazni onaj kome se obećalo. To je stav Mallka. Međutim, postoji mnogo islamskih pravnika koji apsolutno ne uvjetuju da se mora ispuniti ovakva vrsta obećanja.
Treći je da kada raspravlja, prelazi granice uobičajene rasprave u drskosti i bestidnosti. Riječju el-fudžur, spomenutoj u predmetnom hadisu, aludira se na onog koji namjerno iskače iz istine kako bi je prikazao kao laž a laž prikazao kao istinu.
To je ono na što navodi laž, a što je potvrđeno u hadisu u kojem je Poslanik, alejhis-selam, rekao: "Čuvajte se laži jer laž vodi u bestidnost, a ona vodi u Vatru. (Buhari, 10/507, Muslim, 2607)
Buhari i Muslim bilježe hadis u kojem se kaže: "Allahu je od ljudi najmrži, opaki svadljivac."
Poslanik, alejhis-selam, veli: "Vi se parničite preda mnom. Moguće je da neko od vas jasnije iznese svoj dokaz od svog suparnika, a ja sudim samo po onom što čujem. Zato kome presudim nešto što pripada njegovu bratu neka ga ne uzima, jer sam mu dodijelio komad vatre." (Buhari, 5/288, Muslim, 1713)
Poslanik, alejhis-selam, rekao je: "Ima rječitost koja uistinu izgleda kao sihr."
Kada neko ima sposobnost prilikom parničenja, bez obzira da li se ono odnosilo na vjerska ili ovosvjetska pitanja, promovisati laž i uvjeriti onoga koji ga sluša da je to istina i u isto vrijeme omalovaži istinu i pohrani je u ambalažu laži, onda je to uistinu najgora vrsta harama i najružnije svojstvo licemjerstva.
Četvrto je da kada mu se nešto povjeri, pronevjeri i ne ispuni preuzete obaveze. Allah je naredio da se preuzete obaveze moraju izvršavati i rekao:
وَأَوْفُوا بِالْعَهْدِ ۖ إِنَّ الْعَهْدَ كَانَ مَسْئُولًا
...i ispunjavajte obavezu, jer će se za obavezu, zaista, odgovarati!" (El-Isra, 34.)
وَأَوْفُوا بِعَهْدِ اللَّهِ إِذَا عَاهَدْتُمْ وَلَا تَنْقُضُوا الْأَيْمَانَ بَعْدَ تَوْكِيدِهَا وَقَدْ جَعَلْتُمُ اللَّهَ عَلَيْكُمْ كَفِيلًا ۚ إِنَّ اللَّهَ يَعْلَمُ مَا تَفْعَلُونَ
" ispunjavajte obaveze na koje ste se Allahovim imenom obavezali i ne kršite zakletve kad ste ih tvrdo dali, a Allaha kao jamca sebi uzeli..." (En-Nahl, 91.)
إِنَّ الَّذِينَ يَشْتَرُونَ بِعَهْدِ اللَّهِ وَأَيْمَانِهِمْ ثَمَنًا قَلِيلًا أُولَٰئِكَ لَا خَلَاقَ لَهُمْ فِي الْآخِرَةِ وَلَا يُكَلِّمُهُمُ اللَّهُ وَلَا يَنْظُرُ إِلَيْهِمْ يَوْمَ الْقِيَامَةِ وَلَا يُزَكِّيهِمْ وَلَهُمْ عَذَابٌ أَلِيمٌ
"Oni koji obavezu svoju prema Allahu i zakletve svoje zamjenjuju nečim što malo vrijedi - na onom svijetu nikakva dobra neće imati, Allah ih neće ni osloviti, niti će na njih, na Sudnjem danu, pažnju obratiti, niti će ih očistiti - njih bolna patnja čeka." (Ali Imran, 77.)
Buhari i Muslim bilježe hadis od Ibn Omera, radijallahu anhu, u kojem stoji da je Poslanik, alejhis-selam, rekao: "Svaki će varalica na Sudnjem danu imati obilježje po kojem će biti prepoznat."
U drugom predanju stoji: "Na Sudnjem danu će ispred varalice biti usađena zastavica i reći će se: 'Evo, ovaj je pronevjerio tog i tog.'"
Pronevjera je haram u svakom ugovoru kojeg musliman ratificira s drugim pa makar to bilo i s nevjernikom. Buhari bilježi hadis od Abdullaha ibn Amra da je Poslanik, alejhis-selam, rekao: "Ko ubije na pravdi Boga nemuslimana, podanika islamske države, neće osjetiti miris Dženneta, koji se osjeća na daljini od četrdeset godina."
Uzvišeni je Allah u Svojoj knjizi naredio da se ispune ugovori koji su sklopljeni s idolopoklonicima i da se ništa od njih ne smije prekršiti. A što se tiče ispunjavanja ugovora koji su sklopljeni između muslimana, naredba za njihovo ispunjenje je još jača, a i grijeh njihova kršenja je veći.
A najveći je grijeh prekršiti prisegu datu vladaru i ne ispuniti je. Buhari i Muslim bilježe od Ebu Hurejre da je Poslanik, alejhis-selam, rekao: "S trojicom Allah na Sudnjem danu neće govoriti, niti će ih očistiti, i kaznit će ih bolnom kaznom. To su: čovjek koji je dao prisegu vladaru radi dunjaluka; ako mu da ono što zatraži od njega, bit će mu vjeran, u suprotnom neće ispuniti svoju obavezu..."
Pod obavezne ugovore koji se moraju ispoštovati i ne smiju se prekršiti spadaju sve vrste ugovora koje muslimani međusobno dobrovoljno ratifikuju, poput kupoprodajnih, bračnih i drugih obaveznih ugovora koji se moraju ispoštovati. Također tu spadaju i ugovori koji se moraju ispuniti prema Allahu na koje se čovjek obavezao, poput legalnih zavjeta itd.
Peto je pronevjera emaneta. Kada čovjeku bude povjeren neki emanet, vadžib mu je da ga ispuni: O tom Uzvišeni kaže:
إِنَّ اللَّهَ يَأْمُرُكُمْ أَنْ تُؤَدُّوا الْأَمَانَاتِ إِلَىٰ أَهْلِهَا
"Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate..." (En-Nisa, 58.)
Vjerovjesnik, alejhis-selam, rekao je: "Ispuni povjerenje prema onome kome je i namijenjeno." (Ebu Davud, 3535)
Uzvišeni Allah kaže:
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا لَا تَخُونُوا اللَّهَ وَالرَّسُولَ وَتَخُونُوا أَمَانَاتِكُمْ وَأَنْتُمْ تَعْلَمُونَ
"O vjernici, Allaha i Poslanika ne varajte, i svjesno međusobno povjerenje ne poigravajte." (En-Enfal, 27.)
Pronevjera povjerenog odlika je licemjera.
Prenosi se da je Muhammed ibn Ka'b el-Kurezi tri svojstva munafika koja se spominju u hadisu "Tri su znaka licemjerja..." izvukao iz Kur'ana rekavši: "Istinitost ovog hadisa potvrđena je i u Knjizi Uzvišenog: "Kad ti licemjeri dolaze..." sve do riječi Uzvišenog: "...Allah tvrdi da su licemjeri pravi lašci." (El-Munafikun, 1.) "Ima ih koji su se obavezali Allahu: 'Ako nam iz obilja Svoga dade, udjeljivat ćemo...'" sve do riječi Uzvišenog: " I nadovezao im je On na to pritvornost u srcima njihovim sve do dana kada će pred Njega stati, zato što se onoga što su Allahu obećali ne pridržavaju i zato što stalno lažu." (Et-Tewbe, 75.-77.) "Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu..." sve do riječi Uzvišenog: "...da bi Allah kaznio licemjere i lecemjerke..." (El-Ahzab, 72.-73.)
Znači, može se rezimirati i reći da je svo malo licemjerstvo (nifak) posljedica kontradiktornosti između onog što je u srcu i onoga što se javno manifestuje, kao i oprečnosti između stanja prije ulaska (kod nekoga) i izlaska od njega. To je Hasanova misao.
On je isto tako rekao: "U licemjerje spada i proturječnost srca i jezika, nutrine i vanjštine, i stanje prije ulaska i nakon izlaska."
Rečeno je Ibn Omeru, radijallahu anhuma: "Dešava se da ponekada idemo vladarima i pred njima govorimo ono što ne mislimo!" On reče: "Mi smo to smatrali licemjerjem. (Buhari, 13/170, Feth)
Zbog toga su se ashabi bojali licemjerja. Omer, radijallahu anhu, zapitkivao je stalno Huzejfu, radijallahu anhu, da mu potvrdi da i on nije jedan od njih (munafika) (jer ga je Poslanik, alejhis-selam, obavijestio o imenima svih munafika Medine).
Ibn Ebi Melik kaže: "Nadživio sam trideset ashaba Poslanika, alejhis-selam. Svi su se za sebe bojali licemjerja!"
Hasan el-Basri veli: "Licemjerja se boji samo vjernik. O njemu ne razmišlja samo licemjer."
Sufjan Es-Sevri rekao je: "Razlika između nas i murdžija ogleda se u tome da mi tvrdimo da nifak postoji a oni to negiraju."
Evzai je rekao: "Omer se puno bojao licemjerja. Rečeno mu je: 'Ljudi govore kako se ti ne bojiš licemjerja jer si o tome pitao Huzejfu, nego da strahuješ da te njime Allah ne iskuša prije smrti.' On odgovori: 'To su riječi inovatora.'"
Ovim se potvrđuje da je Omer stalno strahovao od malog licemjerstva jer ono vodi ka velikom, baš kao što su grijesi vjesnici nevjerstva. Pa kao što postoji bojazan da notorni grješnik ostane bez imana prije smrti tako isto postoji i bojazan da notorni praktičar nekih od obilježja nifaka prije smrti ostane bez imana i umre kao munafik.
Najgora vrsta licemjerja je ona u kojoj čovjek upražnjava neko djelo prikazujući ga tako da njime želi neko dobro, a on ga ustvari radi da bi postigao neki svoj prljavi cilj. I na kraju mu se to ostvari. I tako on tom obmanom dospije do svog cilja radujući se svojoj spretnosti u lukavštini, obmani, hvali ljudi koji ga hvale za ono što im je prezentovao i uspjehu zbog postizanja svog prljavog cilja i namjere koju je prikrivao. Ove osobine nam je Allah predstavio u Kur'anu kada je govorio o munaficima i židovima. O munaficima je rekao:
وَالَّذِينَ اتَّخَذُوا مَسْجِدًا ضِرَارًا وَكُفْرًا وَتَفْرِيقًا بَيْنَ الْمُؤْمِنِينَ وَإِرْصَادًا لِمَنْ حَارَبَ اللَّهَ وَرَسُولَهُ مِنْ قَبْلُ ۚ وَلَيَحْلِفُنَّ إِنْ أَرَدْنَا إِلَّا الْحُسْنَىٰ ۖ وَاللَّهُ يَشْهَدُ إِنَّهُمْ لَكَاذِبُونَ
"A oni koji su džamiju sagradili da bi štetu nanijeli i nevjerovanje osnažili i razdor među vjernike unijeli, pripremajući je za onoga koji se protiv Allaha i Njegova Poslanika još prije borio, - sigurno će se zaklinjali: 'Mi smo samo najbolje željeli', - a Allah je svjedok da su oni pravi lašci." (Et-Tewbe, 107.)
O jevrejima Uzvišeni je rekao:
لَا تَحْسَبَنَّ الَّذِينَ يَفْرَحُونَ بِمَا أَتَوْا وَيُحِبُّونَ أَنْ يُحْمَدُوا بِمَا لَمْ يَفْعَلُوا فَلَا تَحْسَبَنَّهُمْ بِمَفَازَةٍ مِنَ الْعَذَابِ ۖ وَلَهُمْ عَذَابٌ أَلِيمٌ
"Ne misli nikako da će oni koje veseli ono što rade i kojima je drago da budu pohvaljeni i za ono što nisu učinili - nikako ne misli da će se kazne spasiti; njih čeka teška patnja." (Ali Imran, 188.)
Ovaj je ajet objavljen zbog jevreja koje je Poslanik, alejhis-selam, upitao o nečem te su to prikrili i rekli mu nešto sasvim drugo. Otišli su od njega vjerujući da su uspjeli u svom lukavstvu i na takav način reći mu ono o čemu ih je pitao. Traži su da im se upute komplimenti zbog toga i radovali se svom uspjehu što su prikrili ono o čemu su bili pitani. Ovo se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma.
Međutim, prenosi se od Ebu Seida, radijallahu anhu, da je ovaj ajet objavljen zbog munafika koji su izostajali iz borbe, kada bi Poslanik, alejhis-selam, krenuo u boj, i radovali bi se tom svom izostanku. Međutim, kada bi se Poslanik, alejhis-selam, vratio iz borbe, pravdali bi mu se i zaklinjali se u to. I na kraju voljeli su da budu pohvaljeni za ono što nisu uradili.
Kada je ashabima postalo jasno da je licemjerstvo proturječnost između nutrine i vanjštine, neki od njih pobojali su se da kada se dešavalo da mu prisutnost srca, njegovu nježnost i skrušenost koju osjeća prilikom slušanja zikra a koja ishlapi kad se vrati svakodnevnom životu: ženi, djeci, imetku, ne ubraja se u licemjerstvo.
Tako Muslim u svom Sahihu bilježi od Hanzale el-Usejdija, radijallahu anhu, da je Ebu Bekr, radijallahu anhu, prošao pored njega, dok je bio sav u plaču, pa ga je upitao:"Šta ti je?" Hanzala mu odgovori: "Ebu Bekre, Hanzala je postao munafik. Kada smo kod Allahovog Poslanika, alejhis-selam, i kad nam govori o Džennetu i Vatri tada se osjećamo kao da ih gledamo, a kada se vratimo svojim porodicama obuzmu nas naše žene i djeca pa mnogo toga zaboravimo." Ebu Bekr reče: "Tako mi Allaha, i ja isto osjećam." Otišli su Allahovom Poslaniku, alejhis-selam, pa ih on upita: "Šta ti je Hanzala?" On reče: "Hanzala je licemjer, Allahov Poslaniče!" Te mu ispriča ono što je rekao i Ebu Bekru. Poslanik, alejhis-selam, reče: "Kada bi vi uvijek bili u stanju u kojem odlazite od mene, meleki bi se s vama rukovali na vašim skupovima i putevima. Međutim, sat ovoga sat onoga, Hanzala."" (Muslim, br.2750)
Ibn Redžeb el-Hanbeli
.
