Ebu Haraš je upitao Ibn al-Mubareka u mjestu zvanom Al-Masisa: „O Ebu Abdur-Rahman, do kad ćeš tražiti znanje?“ On odgovori: „Možda moj spas leži u riječi koju još nisam pročitao“.
Nu'ajm ibn Hammad:“ Abdullah ibn al-Mubarek je često ostajao dugo u kući pa mu je rečeno, 'zar se ne osjećaš usamljenim?' On reče, 'Kako da se osjećam usamljenim kad sam sa Poslanikom i njegovim ashabima?'
U drugoj predaji je rekao, 'Zar sam sam?! Ne, već sam sa Poslanicima, dobrim, mudrim; Poslanikom i njegovim ashabima!'. Zatim je počeo da govori sljedeće stihove:
Ja imam drugove od čijeg se govora nikad ne umorim
Pametne, povjerljive u odsutnosti i prisutnosti
Kada se sastanemo onda njihov dobar govor
Pomaže mi da otklonim sve brige i probleme
Koriste mi sa svojim znanjem onoga što je prošlo
Od mudrosti, inteligencije, discipline i ispravnog mišljenja
Ne bojim se niti surovosti niti zlog društva
Niti strahujem od njih okrutnog jezika ili ruke
Ako kažeš, 'Oni su živi' onda nisi izrekao laž
A kad bi rekao, 'Oni su mrtvi' onda nisi u krivu.
Od njega se prenosi da je rekao: „Osoba ne postaje biti učena sve dok traži znanje.Trenutak kada pomisli da je učen, on tada postaje neznalica.“
...Čitanje otvara um, upućuje ka ispravnom ponašanju i izoštrava čovjekovu sposobnost da razmišlja.Čitanje je ugođaj za usamljene, podstrek za mislioca i svjetiljka za putnika. Ne čitati čini čovjeka ograničenim u govoru, razmišljanju i ličnosti.Većina knjiga sadrže u najmanju ruku neku korist, bilo to u obliku mudrih izreka, zanimljivih kazivanja, čudnih iskustava ili novog znanja.Može se čak reći da je korist čitanja bezbrojna.I utičemo se Allahu od jedne od najvećih nedaća: da imamo slabu odlučnost i snagu volje...
