Saturday, January 31, 2009
Friday, January 2, 2009
Prihvatanje propisa od nekog mimo Allaha predstavlja širk u uluhijjetu i rububijjetu
وَإِنْ أَطَعْتُمُوهُمْ إِنَّكُمْ لَمُشْرِكُونَ
“…pa ako biste im se pokorili, i vi biste sigurno mnogobošci postali.” (En’am, 121)
Taberi u pogledu riječi “pa ako biste im se pokorili, i vi biste, sigurno mnogobošci postali”, kaže: “To jest bili bi ste kao i oni.” Ovi su jeli i smatrali dozvoljenim meso krepaline pa ako bi ste i vi to jeli onda bi postali mušrici kao i oni.”
Kurtubi kaže: “Ajet upućuje da onaj ko ohalali nešto od stvari koje je Allah zabranio postaje mušrik. Allah, dželle še'nuhu, je jasnim tekstom zabranio strv. Onaj ko prihvati dozvolu strvi od nekoga mimo Allaha postaje mušrik.
Ibn El-Arabi kaže: “Ako se mu’min pokorava mušriku u pogledu ubjeđenja postat će mušrik a ako mu se pokorava u radnjama ali mu akida i dalje bude ispravna onda je grešnik zato ga urazumite i podučite.”
Ibn Kesir u pogledu riječi Uzvišenog: “Pa ako biste im se pokorili, i vi biste, sigurno mnogobošci postali.”, kaže: “Ako se okrenete od Allahovi naredbi vama i Njegova šeriata i prihvatite nečiji drugi govor to predstavlja širk kao što Uzvišeni veli: “oni svećenike i monahe svoje smatraju bogovima mimo Allaha.”
Kažem: “Poznato je da je širk uzimanje drugih božanstava pored Allaha. Ovaj ajet govori o tome da je došlo do ohalalivanja onog što je Allah zabranio, te da prihvatanje takvog propisa njegova činioca čini mušrikom. Prihvatanje propisa mimo Allahova propisa je mesela od mes’ela širka u pogledu Allahova uluhijeta. Jer je ilah-božanstvo onaj kome se pokorava i prema kome se u osnovi ne greši. Zato je obaveza ispoljavati Njegovu jednoću kroz pokoravanje Njemu jedinom, prihvatanje Njegove odredbe i zaštite.
Otuda Uzvišeni Allah kaže:
اتَّبِعُوا مَا أُنْزِلَ إِلَيْكُمْ مِنْ رَبِّكُمْ وَلا تَتَّبِعُوا مِنْ دُونِهِ أَوْلِيَاءَ قَلِيلاً مَا تَذَكَّرُونَ
“Slijedite ono što vam se od Gospodara vašeg objavljuje i ne uzimajte, pored Njega, nekog drugog kao zaštitinika! – A kako vi malo pouku primate!” (E’araf, 3)
Begavi kaže: “Ne uzimajte druge mimo Njega za zaštitnike kojima bih ste se pokoravali u onome što je grijeh prema Allahu. “
Kurtubi kaže: “… To znači ne obožavajte pored Njega druge i ne uzimajte za zaštitnike one koji su se udaljili od Allahove vjere. Svako ko je zadovoljan nekim mišljenjem automatski pripadnici tog pravca postaju njegovo zaštitnici.”
Ibn Kesir kaže: “Slijedite ono što vam se od Gospodara vašeg objavljuje”, to jest slijediti predaje nepismenog poslanika koji vam je došao s knjigom koja je objavljena od Gospodara i Vladara svega postojećeg. i ne uzimajte, pored Njega, nekog drugog kao zaštitinika! To jest, ne izlazite iz okvira onog sa čime je došao Poslanik u nešto drugo da se ne bi na taj način okrenuli od Allahova propisa ka nečijem drugom propisu.”
Kažem: “Na ovo se odnosi inkijad-pokornost i kubul-prihvatanje propisa. To jest da vjeruje i prihvata sve što je Allah odredio i propisao od zakona za sva stvorenja. Samo On sudi i Njegovu presudu niko ne može pobiti. Prihvaćanje Njegovih propisa je farz svakome ko izgovara dva šehadeta.
.
Ne prihvatanje propisa od Allaha je kufr i oko toga nema razilaženja
Otuda su rekli: “Ko pogriješi prema Allahu iz oholosti kao što je Iblis- po slaganju svih postaje kafir. A ko pogreši slijedeći strast takav po mišljenju ehli suneta i džemata nije nevjernik. Takvog tekfire haridžije. Grešniku oholniku, pa makar vjerovao da je Allah njegov Gospodar, njegov inat i suprostavljanje Allahu poništavaju njegovo vjerovanje.
Zatim ko ohalali zabranjene stvari i kao takve ih čni, po slaganju svih postaje kafir. Ne može se smatati vjernikom u Kur’an ko ohalaljuje Njegove zabrane pa makar ih samo teoretski ohalalio a ne i praktično. Ohalaliti zabranjenu stvar znači vjerovati da to Allah nije učinio haramom. Ovo može bit na dva načina. Nekada čovjek ne vjeruje da je Allah nešto zabranio što može biti zbog neke manjkavosti u vjerovanju u rububijet ili manjkavosti u pogledu vjerovanja u poslanicu što predstavlja čisto nijekanje. Drugi slučaj je da zna da je Allah neku stvar zabranio i da je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, zabranio to što je Allah zabranio ali se susteže od pokornosti u pogledu te zabrane iz inata. Ovakav je žešćeg nevjerstva od prethodnog. Ovaj drugi to čini iako posjeduje znanje o tome da će Allah kazniti onog ko se ne bude pridržavao pomenute zabrane. Zatim ovo sustezanje i odbijanje je ili zbog manjkavog akideta u pogledu mudrosti i moći Onog koji naređuje tako da se to može smatrati nevjerovanjem u neki od Njegovih sifata- to jest osobina. Nekada pored znanja u sve što se treba vjerovati to čini iz prkosa ili zbog slijeđenja nekog duševnog prohtjeva, suština ovakvog stanja je kufr jer on priznaje sve što su Allah i Njegov Poslanik obavjestili i vjeruje u sve u što vjeruju mu’mini međutim on to mrzi i prezire jer se to ne slaže sa njegovim prohtjevima. Takav govori: “Neću to priznati niti ću se toga pridržavati, prezirem ovu istinu i nastojim pobjeći od nje. Ova se vrsta razlikuje od prve vrste. Nevjerstvo ovakvog je opšte poznato u vjeri islamu. U Kur’anu se na puno mjesta spominje tekfir ove kategorije. Ovakvog sleduje još žešća kazna. U pogledu ovih je rečeno: “Na Sudnjem danu će najžešće biti kažnjen znalac kojeg Allah nije okoristio njegovim znanjem.” A to je upravo Iblis i oni koji slijede njegov put.
Shodno ovom uviđamo razliku između ovog i ostalih grešnika. On vjeruje u obaveznost pomenutog djela i vjeruje da je na njemu obaveza da ga uradi međutim njegova strast i bježanje ga sprečava od suglasnosti s tim. Ponekad takav dođe sa djelom imana od iskrtenosti, poniznosti i pokornosti a to je govor a govor ne upotpunjava djelo.” Završen citat. (Es-Sarimul-meslul, str. 408-409.)
Kažem: “Ovaj citat je Allahovom dobrotom pun pouka i koristi i kao takav zaslužuje da se čitaoc nad svakom riječi poduže zaustavi kako bi pojmio njegovo značenje i koristi. Od tih koristi je i to da priznanje dva šehadeta obuhvata iskrenost i pokornost što se odnosi na prihvatanje propisa. Iz šejhova govora se može zaključiti da zablude i brkanje stvari u pogledu propisa dolaze kao rezultati nepreciziranja tematike imana. Naime precizno svatanje imana predstavlja vagu u pogledu propisa. Nepreciziranje toga dovodi do zbrke u pogledu poimanja propisa. Zbog toga sam vidio za shodno da se na brzinu, prije nego zaključim ovo poglavlje, osvrnem na neka pravila i osnove u pogledu ove teme s ciljem dubljeg poimanja iste jer je to najbolji pomagač na putu poimanja tematike propisa. I jer je ulema jsno ukazala da nema islama onaj ko nema imana niti ima imana onaj ko nema islama.
Pridržavanje propisa islama je šart za njegovo prihvatanje
Također je rekao: «Prenosi se da je Poslaniku došla skupina židova pa rekoše: «Svjedočimo da si ti Allahov Poslanik» a i pored toga nisu postali muslimani jer su to rekli samo kao obavjest o onome što osjećaju u sebi. To jest mi znamo i potvrđujemo da si ti Božiji Poslanik. On im na to reče: «Zašto me onda ne slijedite?» Bojimo se židova, rekoše.
Iz ovog se vidi da se samo znanje i obavjest o tome ne može okarakterisati kao iman sve dok govorom ne potvrdi iman tako što će se pokoravati i pridržavati zajedno sa obavjesti o onome što osjećaju u sebi. Munafici izgovaraju riječi imana ali samo kao obavjest a pri tome su lašci a u svojoj duši su nevjernici. A što se tiče ovih oni govore a ne pridržavaju se a nisu ni munafici tako da padaju u nevjerstvo i unutrinom i vanjštinom.» Završen citat. (Medžmu' fetava, 7/561.)
U pogledu ovog hadisa b. Kajjim kaže: «Priznanje vračara kitabije Poslaniku da je vjerovjesnik nije ga uvelo u islam bez pokoravanja i slijeđenja. Ako bi se pridržavao propisa vjere nakon ovog priznanja onda to ne bi predstavljalo riddet-otpadništvo. Isti je slučaj sa židovskim monasima kada su rekli: «Svjedočimo da si ti vjerovjesnik.» On im, sallallahu alejhi ve sellem, reče: «Šta vas sprečava da me slijedite?» Bojimo se da nas ne ubiju židovi, rekoše. Tako da ih to nije uvelo u islam. Onaj ko dublje prostudira siru-životopis Poslanika kao i vjerodostojne predaje uvidjet će da su mnogi mušrici i kitabije posvjedočili Poslanikovo poslanstvo i iskrenost ali ih to svjedočanstvo ipak nije uvelo u krug islama jer je islam nešto više od toga. Islam nije samo puka spoznaja niti je islam samo spoznaja i potvrda jezikom. Već je islam spoznaja, potvrda jezikom te prihvatanje i pokornost, vanjštinom i unutrinom.» Završen citat. (Zadul-me’ad, 3/42 u komentaru na priču o delegaciji Nedžrana.)
Također je rekao: «Prema tome nije priznao pomenutim židovima koji su mu posvjedočili poslanstvo ulazak u islam, jer samo formalno priznanje i obavjesat o vjerodostojnosti poslanice ne predstavlja ulazak u islam sve dok mu se ne bude pokoravao i slijedio ga. Jer da je rekao: «Ja znam da je on poslanik ali ga neću slijediti i neću ispovjedati njegovu vjeru bio bi najveći nevjernik kao što je stanje gore pomenutuh. Oko ove stvari se slažu ashabi, tabi'ini i ostali imami ehli suneta. To jest da za ispravnost imana nije dovoljan sam izgovor jezikom, niti izgovor jezikom i spoznaja srcem već se uslovljava djelo srca a to je ljubav prema Allahu i Njegovom Poslaniku. Zatim pokornost u vjeri i slijeđenje Poslanika. Za razliku od onih koji neispravno misle da je iman stvar spoznaje i potvrda jezikom.» (Završen citat. Miftah darus-seade, 1/94.)
U spomenu priče o stanovnicima Nedžrana Hafiz kaže: «Od koristi koje se mogu izvuči iz ovog događaja je činjenica da nevjernika priznanje poslanstva ne uvodi u islam sve dok se ne bude pridržavao propisa islama.» Završen citat.( Fethul-bari, 7/697.)
Ibn Tejmije kaže: «U pravilima koja su prethodila spomenuo sam da se suština Allahove vjere islama, na osnovu koje je spustio knjige i slao poslanike, ogleda u potpunom predanju Allahu-Gospodaru svjetova Jedinom koji nema sudruga te da obožava samo Njega mimo drugih. Kao što sam pojasnio najbolji govor i vrhunac islama je šehadet la ilahe illallah. Taj šehadet ima dvije suprotnosti a to je oholost i i širk. Otuda se prenosi da je Nuh, alejhi selam svome sinu naređivao da priznaju Allaha za jedinog boga a zabranjivao im je kibur-oholost i širk kako se to navodi u hadisu koji sam spomenuo na drugom mjestu. Onaj ko se oholi i susteže od činjenja ibadeta Njemu takav se nije predao Allahu. A onaj ko Ga obožava i pored Njega obažava druge ulazi u krug mušrika-mnogobožaca. Tako da se ni on ne smatra od onih koji su Mu se predali već od onih koji Mu čine širk.» Završen citat. (Pogledaj Medžmu' fetava, 7/623.)
I rekao je: «Ovo je (tevhid uluhijje) najvažnija stvar koju moraju čuvati i o njoj računa voditi oni koji drže do odgoja. Mnogo je onih iz kasnijih generacija koji su skrenuli sa pravog puta. Ove stvari svode na spoznaju srca i priznanje opšteg rububijata. Otuda ako kod njega ne bude svjetlo imana i Kur'ana pomoću kojih raspoznaje istinu od neistine kako bi posvjedočio uluhijjet koji razlučuje muvehhide od mušrika i koji razdvaja između onog što Allah voli i mrzi i između onog što Poslanik naređuje i zabranjuje u protivnom mogao bi izići iz vjere islama u onoj mjeri koliko se udalji od ovih stvari. Opšti rububijjet su priznavali mušrici. U tom kontekstu Uzvišeni kaže: «Većina njih ne vjeruje u Allaha već mu druge smatraju ravnim.»
Čovjek postaje musliman-muvehhid-hanefija ako posvjedoči la ilahe illallah. Zatim da obožava Jedinog Allaha i da mu u činjenju ibadeta ne pridružuje sudruga. Također da mu ne pripisuje sudruga u: ljubavi, robovanju, predanosti, kajanju, dovi, tevekkulu-osloncu, prijateljevanju i neprijateljstvu koje biva radi Njega, u ljubavi onog što On voli i mržnji onog što On mrzi, da živi po principima tevhida a da se udalji od širka. Da život provede ispoljavajući uluhijet Allahu i tako potvrdi šehadet la ilahe illallah. Da u svom srcu pobriše obožavanje nekog drugog mimo Njega a da potvrdi Njega kao jedino božanstvo. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u vjerodostojnom hadisu kaže: «Ko umre znajući da nema drugog boga osim Allaha uću će u Dženet.» U drugom hadisu se kaže: «Kome zadnje riječi budu la ilahe illallah ući će u Dženet.» U sahihu se navodi predaja: «Podstićite one koji umiru da izgovore la ilahe illallah.» Ovo što smo spomenuli predstavlja suštinu i bit vjere islama. Onaj ko umre na tome umrijet će kao musliman.» Završen citat. (Medžmu' fetava, 8/369.)
Kažem: «Pogledaj, Allah ti se smilovao u šejhove riječi: «Čovjek postaje musliman-muvehhid-hanefija ako posvjedoči la ilahe illallah. Zatim da obožava Jedinog Allaha i da mu u činjenju ibadeta ne pridružuje sudruga...» Ove riječi predstavljaju potpunu definiciju o suštini islama. Spomen ove definicije u njegovim knjigame doseže stepen tevatura. Od toga je nešto spomenuo prije a nešto ćemo spomenuti kasnije uz Allahovu dozvolu.
Ovo jasno ukazuje da šejh nije priznavao džehl kao opravdanje kada se radi o temelju svih temelja to jest kada je u pitanju ispoljavanje tevhida a napuštanje širka. Jer se mušrici kod njega ne mogu svestiu pod naziv muslimana i jer riječ hanif predstavlja muvehhida koji je svjesno, namjerno i s znanjem napustio širk s jedne te na drugoj strani ustrajao u primjeni šeriata.
Ovo značenje (o poimanju suštine islama) dostiže stepen tevatura u šeriatskim tekstovima i predstavlja opšte poznatu stvar u tekstovima mufessira, zato pogledaj i prouči te dokaze.
Propast onoga ko robuje dinaru
Te’ise znači propasti, tj. pasti, a misli se na moralni a ne na materijalni pad. Ako se čovjek uzoholi i usprotivi obožavanju Allahu, dž.š., i zadovolji se robovnjem dinaru, on se srozao i pao, a ne uzdigao, jer se pokoravanjem Uzvišenom Allahu postiže dostojanstvo pred svim stvorenjima, dok je robovanje stvorenjima poniženje. Propast može doći i u značenju uništenja, jer robovanje nekom drugom a ne Allahu, dž.š., vodi Džehennemu i Allahovoj srdžbi.Neme većeg uništenja i propasti od ove. Navedena riječ može značiti nesreću. Nesreća ovdje obuhvata i dunjaluk i ahiret. Na ahiretu, bez sumnje, nesretan je dunjalučki rob, a o nesreći na dunjaluku govore Allahove riječi: “…i onaj koji bude slijedio uputu Moju neće zalutati i neće nesretan biti. A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživjeti. ‘Gospodaru moj’, reći će, ‘Zašto si me slijepa oživio kad sam vid imao?’ ‘Evo zašto’ - reći će On: ‘Dokazi Naši su ti dolazili, ali ti si ih zaboravljao, pa ćeš danas ti isto tako biti zaboravljen.’ I tako ćemo Mi kazniti sve one koji se pohotama odaju i u dokaze Gospodara svoga ne vjeruju. A patnja ćena onom svijetu biti, uistinu, bolnija i vječna.”
Ko zapostavi Allahovu vjeru nesretan je i na dunjaluku i na ahiretu. Šta su uzroci nesreće na dunjaluku?
-Nejasan cilj; kafir ne zna zbog čega je stvoren, ko ga je stvorio? Zašto živi? Koje su mu obaveze na ovom svijetu? Gdje ide? Šta poslije smrti? Ako čovjek izgubi cilj, izgubio je svrhu življenja. Ako izgubi svrhu življenja, pribjegava samoubistvu ili oboli od duševnih bolesti, kao što je slučaj sa zemljama u kojima nema vjere u Allaha, ili gdje je vjerovanje iskrivljeno. Ako čovjek pred sebe postavi ovosvjetske materijalne ciljeve, neće puno proći i on će ih ostvariti. A kada ih ostvari, spoznat će da oni nisu vrijedni da budu cilj, nakon što su, u njegovim očima, bili privlačni i nakon što je uložio puno truda, vremena, novca i planiranja na putu da ih ostvari. Zbog toga čujemo od svih koji su došli do istine, i kojima se srce osvijetlilo vjerom, nakon što su bili kafiri, da kažu: “Nisam imao cilj, niti sam žudio za životom i nisam osjetio smirenost i zadovoljstvo osim u islamu.” Nema sumnje da je putovanje autom hiljadama kilometara naporno, ali ono teže pada djetetu koje ne zna cilj putovanja, nego odraslom koji ima cilj.
-Nekim ljudima zabludjelim od Allahove, dž.š., vjere cilj može biti nematerijalan i ne ovosvjetski. No, i pored toga, može se vidjeti da su nesretni u dubini duše, jer ne vjeruju u ispravnost svog programa, i nisu uvjereni u istinitost svojih uvjerenja, nego ih stalno progoni sumnja u njihove ideologije i vjere. Musliman je siguran u svoju vjeru i uvjerenje! Ne progoni ga ni najmanja sumnja. Uzvišeni Allah kaže:
“Oni se povode samo za pretpostavkama i onim za čim duše žude, a već im dolazi od Gospodara njihova prava uputa.”
Dalje kaže:
“Slijede samo pretpostavke, a pretpostavka istini baš nimalo ne koristi.”
Zbog toga vidimo da pripadnici svih vjera i ideologija ostavljaju svoja uvjerenja radi islama. I u većini slučajeva su obrazovani ljudi. Ne možemo naći muslimana koji dragovoljno ostavlja svoju radi neke druge vjere. Ovo se tumači time da je musliman vjeruje napokolebljivo u ispravnost svoje vjere dok nemusliman slijedi pretpostvaku, a u mnogim slučajevima samo maštu. Što se tiče vijesti o prelasku nekih muslimana na kršćanstvo u nekim afričkim zemljama, to ne dokazuje ništa, već neki tome pribjegavaju da bi sačuvali djecu od gladi i bolesti u okolnostima u kojima se humanitarna pomoć ne dodjeljuje osim onima koji napuste svoju i prime kršćansku vjeru.
-Nesklad svih ljudskih ideologija sa prirodom u kojoj je Allah stvorio čovjeka i sa kosmosom; Allah je, dž.š., stvorio čovjeka i u njemu uspostavio zakone o kojima ljudi vrlo malo znaju. U kosmosu je postavio zakone o kojima se isto tako malo zna. Zbog toga nema nesklada i sukobljavanja između Allahovih zakona, a time se ostvaruje ljudska sreća. Ljudski zakoni zanemaruju ove propise. Njihovi zakoni se suprostavljaju ljudskoj prirodi, tako da su oni nesretni. Primjer ovoga je kao primjer vozača auta koji vozi ulicom gustog saobraćaja u suprotnom pravcu. Njegovo kretanje će samo izazvati sudar. Međutim, onaj ko zna pravac i putuje po njemu, on je uskladio svoje kretanje sa čitavim prometom. Onaj ko tavafi oko Ka’be, tako da mu Ka’ba dođe s desne strane, u doba gužve, nema sumnje da će se sudarati s ljudima i da će biti izgažen. Tako je i s čovjekom u kojem postoji slobodna i urođena instiktivna strana. Allahov, dž.š., zakon uskladio je ove strane, dok ljudski zakon izaziva unutrašnju borbu između njih. Lijek za nesreće je samo u islamu.
Kršćanstvo daje prednost asketstvu i podstiče na celibat. To se ne može uskladiti sa ljudskom prirodom niti čovjek može biti sretan u njegovom okrilju. Komunizam koji želi “ponovo izgraditi” čovjeka, njegov tjelesni, duhovni i umni stav, kako bi dobio čovjeka koji ne želi privatno vlasništvo, također ne može učiniti čovjeka sretnim, jer se suprotstavlja zakonima ljudske psihe. Zapadnjački način života koji vjeruje samo u materiju, ne pridaje nikakvu vrijednost moralu i osjećajima, tako da ne može čovjeku donijeti sreću. Svi ovi zakoni su primijenjeni, ali su doživljeli opći neuspijeh. Nesreća se nadvila nad čovječanstvom. Visoki procenti i strahovite brojke ubistava, krađa, silovanja, preljuba, homoseksualizma, vanbračne djece, pobačaja, duševnih bolesti, samoubistava, zavisnosti od alkohola i narkomanije svjedoci su propasti tih društava.
-Na kraju, ljudski programi ne usrećuju čovjeka jer se ne odnosi prema njemu kao cjelovitom biću, nego se posvećuje jednom djelu a zanemaruju druge. Moderni urbanizam na istoku i na zapadu posvećuje pažnju samo tijelu i pokušava udovoljiti samo tjelesnim prohtjevima. Neke filozofije pokušavaju kroz kažnjavanje tijela učiniti dušu sretnom, a neki smatraju da prosto teoretsko traganje za istinom donosi čovjeku sreću, bez životnog obrasca proisteklog iz istine. Sve su to manjkavi i slijepi programi, koji se interesuju samo za jednu stranu čovjeka. U pravu je ko kaže: “Marks je samo filozof probavnog, a Frojd rasplodnog sistema.” Islam jedini daje razumu hranu kroz ispravno vjerovanje, srce hrani plemenitim i iskrenim osjećajima, a tijelo hrani kroz sveobuhvatno zakonodavstvo svih strana ljudskog života.
Robovanje dinaru je stvarno robovanje, a nije u prenesenom značenju, kao što to neki zamišljaju. Tako misle oni koji smatraju da je robovanje samo klanjanje i padanje ničice i ništa drugo. Robovanje je apsolutna pokornost i potpuna predanost i prepuštanje bez uslova. Ko kaže: “Pokoravat ću se Allahu, dž.š., pod uslovom da se Allahova zapovijed ne kosi sa ljudskim običajem, pa ako dođe u sukob, dat ću prednost običajima.” Ovo nije Allahov, dž.š., rob, nego rob običaja i navika. A ko kaže: “Pokoravat ću se Allahu, dž.š., pod uslovom da mi se svidi propis, ili da budem uvjeren u mudrost ili korist od njega. Ako ne vidim mudrost, niti mi se pojasni korist, neću se pokoriti.” Ovo nije Allahov, dž.š., rob, nego rob umu i strastima.
Uzvišeni Allah kaže:
“Vidiš li ti onoga koji je strast svoju za svog boga uzeo.”
Kada se čovjek pripremi na pokoravanje Allahu, dž.š., pod uslovom da ga to ne košta imetka, pa ako mu se naredi da klanja, klanjat će, ili da posti, postit će. Ali, ako dođe naredba o zekatu ili hadždžu, odbija. Ovakav nije rob Allahu, dž.š., nego rob imetku itd. Pravi Allahov, dž.š., rob je onaj ko robuje Allahu, dž.š., i pokorava Mu se u svemu, pa ako se Allahova, dž.š., naredba bude kosila bilo s čim drugim, dat će prednost Allahovoj, dž.š., naredbi nad prohtjevima, običajima, imetku i svemu.
Muslimanu je Allah, dž.š., naredio da obavi hadž i da učini tavaf sedam puta. On obavlja tavaf sedam puta, a ne zna zbog čega baš sedam, niti što je sa’j sedam puta, niti zbog čega je ljubljenje hadžerul-esveda pohvalno.
Musliman se pokorava Allahu, dž.š., Koji nam je naredio post ramazana i zabranio nam da ne postimo u njemu, naredio nam da jedemo na Bajram i zabranio nam da tada postimo. Propisao nam je sabahski farz dva rekata, podnevski četiri, akšamski tri, a ne znamo šta je mudrost toga. No, i pored toga, mi Mu se pokoravamo, jer mi robujemo samo Njemu, Koji ortaka nema. Onaj koji ne radi ništa od toga, govoreći da ne radi ništa čemu ne zna svrhu, to je rob svome ograničenom umu i prohtjevima i takav je kratke pameti. Kada bi učenik ušao na ispit i na ispitnom listu našao pet pitanja, te odbije da radi ispit dok ne sazna zašto je baš pet pitanja, a nije četiri ili šest, ljudi za njega ne bi rekli da je pametan i razborit, nego da je ograničen ili glup. Tako je neuslovljena apsolutna pokornost i robovanje (ibadet) u punom smislu riječi, svejedno radilo se o Allahu, dž.š., ili o nekom stvorenju. Slijepo oponašanje je jedan vid robovanja, jer u tom slučaju slijepa je pokornost i oponašanje zbog vjere da onaj koga oponaša zaslužuje pokornost i slijeđenje bez razmišljanja i uslovljavanja. Onaj koji oponaša uradi nešto, a potom uradi suprotno, ne znajući zašto i bez pitanja za razlog promjene odlika. Ovakvo ponašanje može dostići granicu nevjerovanja u Allaha, dž.š., kada čovjek bez razmišljanja počne primati sve što dođe sa Zapada, smatrajući to najboljim. Njegove strasti potpuno slijede sve što donesu zapadnjaci. Međutim, kad mu dođe naredba od Allaha, dž.š., oklijeva i sumnjivo pita o koristi i mudrosti, smatrajući da je ne treba izvršiti dok to ne sazna. Primjer je toga službenik koji ne odbija naređenje svome direktoru, razumio ga ili ne, a kad mu dođe naredba od Allaha, dž.š., počne filozofirati i pametovati, a potom se ogluši o Njegovo naređenje. Tako, čovjek mora robovati nečemu, jer nešto mora imati prednost nad drugim, pa ako se prvi cilj kosi s drugim ili trećim, daje prednost prvom. Tako je čovjek, u svom životu, rob prvom cilju, htio ili ne. Musliman je Allahov rob, jer ne pretpostavlja ništa poslušnosti Allahu, dž.š. Onaj koji imetku ne pretpostavlja ništa rob je imetku istinskim robovanjem. Čovjek, ako nije rob Allahu, htio ili ne, past će u ropstvo nekom od Allahovih stvorenja. Ova su dva robovanja različita.
U jednoj od predaja hadisa stoji:
“Propao je i prevrnuo se, kada mu se zabode trn ne izvadi ga.”
“Intikas” je prevrtanje na glavu nakon pada, te je to pad poslije pada, a drugi je pad teži od prvog. Ovdje se vidi kako čovjek koji počne propadati, prihvativši robovanje drugom mimo Allaha, dž.š., u početku misli da je blizu ispravnom putu kojem se može vratiti kad hoće. Međutim, vremenom se jaz između njega i pravog puta poveća sve dok ne spozna da se ne može iznova uzdići do njega. Skretanje počinje sa sitnicom, a potom se vremenom povećava.
Hadis upozorava na skretanje, bez obzira koliko bilo malo, jer se pad svakodnavno povećava sve dok ne stigne do najnižeg stepena. Intikas može značiti i vraćanje bolesti nakon poboljšanja. ^ini se da je bolesnik ozdravio, a potom se bolest vrati. Nema sumnje da je povratak bolesti opasniji od početka bolesti, jer u takvog bolesnika nastane imunitet na lijek, te je mogućnost ozdravljenja manja nego na početku bolesti. Ko se izopači nakon čestitosti, njegovo je stanje složenije, jer je stekao odbojnost prema ispravnom. Ispravnost onog koji je inače bio zalutao, bliža je pravoj ispravnosti nego onoga koga Allah, dž.š., u zabludi učini nakon što je bio na pravom putu.
Hadis odvraća muslimana od bilo kakvog skretanja, bez obzira kako se ono malo činilo, jer se skretanje čestitog muslimana smatra ponovnim razbolijevanjem, kao bolest bolesnika koji je skoro bio ozdravio. Nema sumnje da je napuštanje čestitosti nakon što je čovjek osjetio njenu slast i odlazak u zabludu, vrlo ružno. Doslovno značenje riječi: “kada mu se zabode trn, ne izvadi ga” je da ako mu se zabode trn, Allah mu nikog ne pošalje da trn izvadi. To je prokletstvo na njega, tj. da mu Allah, dž.š., ne pošalje nekog ko će mu pomoći da se izvadi iz zablude u koju je zapao, jer se okrenuo nakon što je stekao znanje, a nije se okrenuo zbog neznanja. Njegov je primjer poput čovjeka koji krene opasnim putem, a mnogi ljudi su mu savjetovali da ne ide tim putem. No, i pored toga, on je odlučan da nastavi tim putem, uprkos svim upozorenjima i savjetima, pa mu tada neko rekne: “Idi, da Bog da se ne vratio!” Allah, dž.š., o ovakvima kaže: “…i kaži im vijest o onome kome smo dokaže Naše dali, ali koji se od njih udaljio, pa ga je šejtan dostigao, i on je zalutao. A da smo htjeli, mogli smo ga s njima uzvisiti, ali se on ovom svijetu priklonio i za svojom strašću krenuo. Njegov je slučaj kao slučaj psa: ako ga potjeraš, on isplaženog jezika dahće, a ako ga se okaniš on opet dahće. Takvi su ljudi koji Naše dokaze smatraju lažnim; zato kazuj događaje da bi oni razmislili.” To je, bez sumnje, strašan pad, jer je to propadanje nakon znanja a ne od neznanja.
“Ako mu se dadne, zadovoljan je, a ako mu se ne dadne, nezadovoljan je.”
Takav je rob dinara i dunjaluka. Prvi i glavni mu je cilj imetak, pa ako mu se dadne, bezuslovno je zadovoljan. Ovaj rob imetku ne uslovljava da on bude stečen dozvoljeno, niti da ga dobije časno, nego je zadovoljan kako god ga dobije, jer takav robuje imetku i bezuslovno mu se okreće. Ako mu se ne dadne, nije zadovoljan, nego je srdit, makar i nemao prava na taj imetak, On je njegovo jedino mjerilo. Tako je i sa robom svile i kadife, dvije vrste skupe tkanine. On je rob ukrasima. Zapostavlja sve zbog lijepog izgleda i ukrasa. Čak i Allahove, dž.š., zapovijedi postaju drugostepene. Neke žene oblače sve što je izazovno, makar bilo i zabranjeno, jer je njoj nakit prvenstveno cilj i preči jojo je od svega ostalog. Ukrašava se što je moguće izazovnije, makar to bila i sramota u okolini koja to ne prihvata, jer ona robuje nakitu i on je ispred svega. To radi makar je koštalo, jer je kod nje imetak, na drugom mjestu. Takva osoba stvarno robuje izgledu i ukrasu. Muslimanka koja se pridržava vjere, kiti se onim čime je Allah, dž.š., zadovoljan, jer ona daje prednost pokornosti Allahu nad svim drugim. Ona robuje Uzvišenom Allahu, a ne nečemu drugom.
.
Tevhid je šart ispravnosti islama
Također je rekao: «Što se tiče onih koji smatraju lijepim posjećivanje kabura našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a pri tome imaju nijet posjete njegovom mesdžidu kažemo da je to po idžma'u propisano...
Za razliku od drugih koji su utonuli u džehl i zabludu i koji misle da je posjeta medsdžidu propisana zbog njegova kabura, ili da misli da je zbog kabura namaz u tom mesdžidu vrijedan hiljadu namaza te da nema kabura ne bi bio odlikovan nad drugim mesdžidima. Ili možda misli da je mesdžid napravljen kao dodatak kaburu... Ko ovako misli o džamiji našeg Poslanika takav spada u najgoru kategoriju neznalica i zabludjelih u pogledu vjere islama te u pogledu poznavanja Poslanikova života, njegovih djela i govora kao i njegovih ashaba. Ovakav treba da nauči o islamu ono što ne zna kako bi ušao u islam. Jer ne može uzimati neke djelove islam a druge ostavljati...
Ovo je akidet kršćana koji vjeruju da je vrijednost Bejtul-Makdisa zbog crkve koja je, kako to oni vjeruju, sagrađena na kaburu razapetog (Isa'a) i smatraju da je ona vrednija od Bejtul-makdisa. Oni su od svih ljudi najveće neznalice i najviše zalutali. Ovo je poput mušrika koji su u Mesdžidul -Haramu imali kipove te su zbog njih obilazili kabu... Oni koji čine hodočašće kaburovima i dozivaju njihove vlasnike, obožavaju ih i skrušeno mole, strahuju od njih i nadaju se od njih mimo Allaha, su poput mušrika koji su strahovali od svojih božanstava i od njih se nadali.»( Medžmu' fetava, 27/254-256.)
I kaže: «Vjera islam se temelji na dva temelja:
Prvo. Realizacija šehadeta la ilahe illallah muhammedun resulullah. To znači da pored Allaha ne uzimaš nekog za boga, da ne voliš nijedno stvorenje kao što se Allah voli niti da se od njega nadaš kao što se nadaš od Allaha, da ga se ne bojiš kao što se bojiš Allaha. Ko izjednači neko stvorenje u pomenutim stvarima sa Allahom znači da ga je stavio u istu ravan sa Allaho i time pored Allaha uzeo drugo božanstvo pa makar vjerovao da je Allah jedini stvorio nebesa i zemlju...
Drugo. Da ga obožavamo onako kao što je propisao na jezicima svojih poslanika pri izvršavaju vadžiba, mustehaba i mubaha te da time zanijetimo pokornost Njemu. U te ibadete spada i dova. Onaj ko bude dozivao stvorenja od mrtvaca i odsutnih te od njih bude tražio pomoć, iako to Allah i Njegov poslanik nisu propisali kao vadžib ili mustehab, takav je u vjeru uveo novotariju, učinio širk Gospodaru svjetova i ne slijedi put mu'mina.» Završen citat. (Medžmu' fetava, 1/31)
I kaže: «Islam podrazumjeva predanost jedinom Allahu. Onaj ko se preda Njemu i drugima postaje mušrik. Onaj ko Mu se ne pokori i ne preda takav se oholi od činjenja ibadeta Njemu. I mušrik i onaj ko se susteže od činjenja ibadeta Njemu su nevjernici. Predanost Njemu jedinom podrazumjeva pokornost i činjenje ibadeta samo Njemu. To je suština vjere islam pored koje Allah drugu neće prihvatiti, a to podrazumjeva pokornost Njemu u svakom vremenu kroz djela koja je u ton vremenu naredio... Onaj do koga dospije Muhammedova poslanica a ne prizna ono sa čim je došao takav nije ni musliman ni mu'min već je od nevjernika pa makar mislio da je musliman ili mu'min.» Završen citat. ( Medžmu' fetava, 3/91-93.)
I kaže: «Suština vjere islam s kojom je Allah zadovoljan i s kojom je poslao poslanike se ogleda u predanosti Jedinom Allahu. Osnova toga je u srcu što se ogleda u poniznosti prema jedinom Allahu čineći ibadet Njemu jedinom. Onaj ko ga bude obožavao i bude pored njega obožavao drugo božanstvo nije musliman. Onaj ko ga ne obožava iz oholosti nije musliman jer islam znači predanost jedinom Allahu koja se ogleda u poniznosti i robovanju Njemu. Jezičari kažu da riječ esleme (ući u islam) znači istislam-predanost. Suština islama se ogleda u djelima. To su djela udova i srca. A što se tiče imana njegova osnova je srčano i jezičko potvrđivanje (ar. tasdik ve ikrar). Spoznaja spada u govor srca koji opet sadrži djela srca, osnova toga je srčano ubjeđenje a djelo to potvrđuje.» Završen citat. ( Medžmu' fetava, 7/263.)
.
Post u ramazanu
Kur’an:
Uzvišeni Allah kaže:
يا أيها الذين آمنوا كتب عليكم الصيام كما كتب على الذين من قبلكم لعلكم تتقون
"O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili." (El-Bekara, 183)
شهر رمضان الذي أنزل فيه القرآن هدى للناس وبينات من الهدى والفرقان فمن شهد منكم الشهر فليصمه
"U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur'ana, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz Pravog puta i razlikovanja dobra od zla. Ko od vas u tom mjesecu bude kod kuće neka ga u postu provede..." (El-Bekara, 185)
Sunnet:
Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je:
"Islam je sagrađen na pet stupova: svjedočenju da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, obavljanju namaza, davanju zekata, postu ramazana i hodočašću Kabe."
Talha ibn Ubejdullah veli da je neki čovjek upitao Vjerovjesnika, s.a.v.s.: "O Allahov Poslaniče, reci mi šta mi je Allah od posta naredio?" — "Post mjeseca ramazana", odgovori on. "Da li ima nešto osim toga?", upita čovjek, a Poslanik mu odgovori: "Ne, osim ako želiš dobrovoljno postiti."
Idžma:
Umet se složio da je mjesec ramazan obavezno postiti, te da je post jedan od stupova islama, koji je općepoznat, i svako ko to zaniječe nevjernik je i izlazi iz dini-islama.
Zastrašivanje od mršenja u mjesecu ramazana
Ibn Abbas, r.a., veli da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Tri su temelja dini-islama! Na njima je islam zasnovan, i svako ko izostavi jedan od tih temelja nevjernik je, i dozvoljeno je ubiti ga. To su svjedočenje da nema boga osim Allaha, klanjanje propisanih namaza i post mjeseca ramazana. (Ebu Jala i Ed-Dejlemi)
Ebu Hurejra, r.a., veli da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: "Ko omrsi jedan dan u ramazanu, bez šerijatski opravdanog razloga, neće nadoknaditi taj propušteni dan, pa makar postio cijeli život!" Ebu Davud, (Ibn Madža i Et-Tirmizi)
Ebu Hurejra, r.a., rekao je: "Ko omrsi jedan dan u ramazanu, a ne bude imao opravdanje, niti bude bolestan, neće to nadoknaditi, pa makar postio cijeli život!" (El-Buhari Ovo je također kazao i Ibn Mesud).
Ez-Zehebi veli: "Vjernici smatraju da je onaj ko ne posti ramazan, a ne bude bolestan (ili imao neko drugo opravdanje), gori od zinalučara i notornog pijanice. Čak, sumnjaju u njegovu pripadnost islamu i smatraju da je nevjernik i da ga je dozvoljeno ubiti."
Subscribe to:
Posts (Atom)