Otuda su rekli: “Ko pogriješi prema Allahu iz oholosti kao što je Iblis- po slaganju svih postaje kafir. A ko pogreši slijedeći strast takav po mišljenju ehli suneta i džemata nije nevjernik. Takvog tekfire haridžije. Grešniku oholniku, pa makar vjerovao da je Allah njegov Gospodar, njegov inat i suprostavljanje Allahu poništavaju njegovo vjerovanje.
Zatim ko ohalali zabranjene stvari i kao takve ih čni, po slaganju svih postaje kafir. Ne može se smatati vjernikom u Kur’an ko ohalaljuje Njegove zabrane pa makar ih samo teoretski ohalalio a ne i praktično. Ohalaliti zabranjenu stvar znači vjerovati da to Allah nije učinio haramom. Ovo može bit na dva načina. Nekada čovjek ne vjeruje da je Allah nešto zabranio što može biti zbog neke manjkavosti u vjerovanju u rububijet ili manjkavosti u pogledu vjerovanja u poslanicu što predstavlja čisto nijekanje. Drugi slučaj je da zna da je Allah neku stvar zabranio i da je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, zabranio to što je Allah zabranio ali se susteže od pokornosti u pogledu te zabrane iz inata. Ovakav je žešćeg nevjerstva od prethodnog. Ovaj drugi to čini iako posjeduje znanje o tome da će Allah kazniti onog ko se ne bude pridržavao pomenute zabrane. Zatim ovo sustezanje i odbijanje je ili zbog manjkavog akideta u pogledu mudrosti i moći Onog koji naređuje tako da se to može smatrati nevjerovanjem u neki od Njegovih sifata- to jest osobina. Nekada pored znanja u sve što se treba vjerovati to čini iz prkosa ili zbog slijeđenja nekog duševnog prohtjeva, suština ovakvog stanja je kufr jer on priznaje sve što su Allah i Njegov Poslanik obavjestili i vjeruje u sve u što vjeruju mu’mini međutim on to mrzi i prezire jer se to ne slaže sa njegovim prohtjevima. Takav govori: “Neću to priznati niti ću se toga pridržavati, prezirem ovu istinu i nastojim pobjeći od nje. Ova se vrsta razlikuje od prve vrste. Nevjerstvo ovakvog je opšte poznato u vjeri islamu. U Kur’anu se na puno mjesta spominje tekfir ove kategorije. Ovakvog sleduje još žešća kazna. U pogledu ovih je rečeno: “Na Sudnjem danu će najžešće biti kažnjen znalac kojeg Allah nije okoristio njegovim znanjem.” A to je upravo Iblis i oni koji slijede njegov put.
Shodno ovom uviđamo razliku između ovog i ostalih grešnika. On vjeruje u obaveznost pomenutog djela i vjeruje da je na njemu obaveza da ga uradi međutim njegova strast i bježanje ga sprečava od suglasnosti s tim. Ponekad takav dođe sa djelom imana od iskrtenosti, poniznosti i pokornosti a to je govor a govor ne upotpunjava djelo.” Završen citat. (Es-Sarimul-meslul, str. 408-409.)
Kažem: “Ovaj citat je Allahovom dobrotom pun pouka i koristi i kao takav zaslužuje da se čitaoc nad svakom riječi poduže zaustavi kako bi pojmio njegovo značenje i koristi. Od tih koristi je i to da priznanje dva šehadeta obuhvata iskrenost i pokornost što se odnosi na prihvatanje propisa. Iz šejhova govora se može zaključiti da zablude i brkanje stvari u pogledu propisa dolaze kao rezultati nepreciziranja tematike imana. Naime precizno svatanje imana predstavlja vagu u pogledu propisa. Nepreciziranje toga dovodi do zbrke u pogledu poimanja propisa. Zbog toga sam vidio za shodno da se na brzinu, prije nego zaključim ovo poglavlje, osvrnem na neka pravila i osnove u pogledu ove teme s ciljem dubljeg poimanja iste jer je to najbolji pomagač na putu poimanja tematike propisa. I jer je ulema jsno ukazala da nema islama onaj ko nema imana niti ima imana onaj ko nema islama.
