Pridržavanje propisa islama je šart za njegovo prihvatanje

I kaže: «Ako bi smo pretpostavili da jedan narod Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem sljedeće: «Mi srcima vjerujemo u ono s čim si došo i ne sumnjamo u to, našim jezicima potvrđujemo dva šehadeta. Međutim nećemo ti se pokoravati u stvarima koje nam naređuješ i zabranjuješ. Tako nećemo, klanjati, postiti, hadž obavljati, nećemo vjerovati u hadise, nećemo ispunjavati emanete i preuzete ugovore, nećemo održavati rodbinske veze. Nećemo činiti nikakvo dobro koje si naredio, pit ćemo alkohol, otvoreno ćemo činiti blud sa rodbinom, ubijat ćemo tvoje ashabe i pljačkati ih. I ne samo to već ćemo i tebe ubiti i sa tvojim neprijateljima se protiv tebe boriti.» Da li bi iko pametan mogao zamisliti da bi im Poslanik rekao: «Vi ste mu'mini potpunog imana i ja ću za vas činiti šefat na Sudnjem danu, nadam se da niko od vas neće ući u vatru?» Naprotiv, svaki musliman nužno zna da bi im rekao sljedeće: «Vi ste od svih ljudi najžešći nevjernici u ono s čim sam došao.» Završen citat. (Pogledaj Medžmu' fetava, 7/287.)

Također je rekao: «Prenosi se da je Poslaniku došla skupina židova pa rekoše: «Svjedočimo da si ti Allahov Poslanik» a i pored toga nisu postali muslimani jer su to rekli samo kao obavjest o onome što osjećaju u sebi. To jest mi znamo i potvrđujemo da si ti Božiji Poslanik. On im na to reče: «Zašto me onda ne slijedite?» Bojimo se židova, rekoše.


Iz ovog se vidi da se samo znanje i obavjest o tome ne može okarakterisati kao iman sve dok govorom ne potvrdi iman tako što će se pokoravati i pridržavati zajedno sa obavjesti o onome što osjećaju u sebi. Munafici izgovaraju riječi imana ali samo kao obavjest a pri tome su lašci a u svojoj duši su nevjernici. A što se tiče ovih oni govore a ne pridržavaju se a nisu ni munafici tako da padaju u nevjerstvo i unutrinom i vanjštinom.» Završen citat. (Medžmu' fetava, 7/561.)

U pogledu ovog hadisa b. Kajjim kaže: «Priznanje vračara kitabije Poslaniku da je vjerovjesnik nije ga uvelo u islam bez pokoravanja i slijeđenja. Ako bi se pridržavao propisa vjere nakon ovog priznanja onda to ne bi predstavljalo riddet-otpadništvo. Isti je slučaj sa židovskim monasima kada su rekli: «Svjedočimo da si ti vjerovjesnik.» On im, sallallahu alejhi ve sellem, reče: «Šta vas sprečava da me slijedite?» Bojimo se da nas ne ubiju židovi, rekoše. Tako da ih to nije uvelo u islam. Onaj ko dublje prostudira siru-životopis Poslanika kao i vjerodostojne predaje uvidjet će da su mnogi mušrici i kitabije posvjedočili Poslanikovo poslanstvo i iskrenost ali ih to svjedočanstvo ipak nije uvelo u krug islama jer je islam nešto više od toga. Islam nije samo puka spoznaja niti je islam samo spoznaja i potvrda jezikom. Već je islam spoznaja, potvrda jezikom te prihvatanje i pokornost, vanjštinom i unutrinom.» Završen citat. (Zadul-me’ad, 3/42 u komentaru na priču o delegaciji Nedžrana.)

Također je rekao: «Prema tome nije priznao pomenutim židovima koji su mu posvjedočili poslanstvo ulazak u islam, jer samo formalno priznanje i obavjesat o vjerodostojnosti poslanice ne predstavlja ulazak u islam sve dok mu se ne bude pokoravao i slijedio ga. Jer da je rekao: «Ja znam da je on poslanik ali ga neću slijediti i neću ispovjedati njegovu vjeru bio bi najveći nevjernik kao što je stanje gore pomenutuh. Oko ove stvari se slažu ashabi, tabi'ini i ostali imami ehli suneta. To jest da za ispravnost imana nije dovoljan sam izgovor jezikom, niti izgovor jezikom i spoznaja srcem već se uslovljava djelo srca a to je ljubav prema Allahu i Njegovom Poslaniku. Zatim pokornost u vjeri i slijeđenje Poslanika. Za razliku od onih koji neispravno misle da je iman stvar spoznaje i potvrda jezikom.» (Završen citat. Miftah darus-seade, 1/94.)

U spomenu priče o stanovnicima Nedžrana Hafiz kaže: «Od koristi koje se mogu izvuči iz ovog događaja je činjenica da nevjernika priznanje poslanstva ne uvodi u islam sve dok se ne bude pridržavao propisa islama.» Završen citat.( Fethul-bari, 7/697.)

Ibn Tejmije kaže: «U pravilima koja su prethodila spomenuo sam da se suština Allahove vjere islama, na osnovu koje je spustio knjige i slao poslanike, ogleda u potpunom predanju Allahu-Gospodaru svjetova Jedinom koji nema sudruga te da obožava samo Njega mimo drugih. Kao što sam pojasnio najbolji govor i vrhunac islama je šehadet la ilahe illallah. Taj šehadet ima dvije suprotnosti a to je oholost i i širk. Otuda se prenosi da je Nuh, alejhi selam svome sinu naređivao da priznaju Allaha za jedinog boga a zabranjivao im je kibur-oholost i širk kako se to navodi u hadisu koji sam spomenuo na drugom mjestu. Onaj ko se oholi i susteže od činjenja ibadeta Njemu takav se nije predao Allahu. A onaj ko Ga obožava i pored Njega obažava druge ulazi u krug mušrika-mnogobožaca. Tako da se ni on ne smatra od onih koji su Mu se predali već od onih koji Mu čine širk.» Završen citat. (Pogledaj Medžmu' fetava, 7/623.)

I rekao je: «Ovo je (tevhid uluhijje) najvažnija stvar koju moraju čuvati i o njoj računa voditi oni koji drže do odgoja. Mnogo je onih iz kasnijih generacija koji su skrenuli sa pravog puta. Ove stvari svode na spoznaju srca i priznanje opšteg rububijata. Otuda ako kod njega ne bude svjetlo imana i Kur'ana pomoću kojih raspoznaje istinu od neistine kako bi posvjedočio uluhijjet koji razlučuje muvehhide od mušrika i koji razdvaja između onog što Allah voli i mrzi i između onog što Poslanik naređuje i zabranjuje u protivnom mogao bi izići iz vjere islama u onoj mjeri koliko se udalji od ovih stvari. Opšti rububijjet su priznavali mušrici. U tom kontekstu Uzvišeni kaže: «Većina njih ne vjeruje u Allaha već mu druge smatraju ravnim.»

Čovjek postaje musliman-muvehhid-hanefija ako posvjedoči la ilahe illallah. Zatim da obožava Jedinog Allaha i da mu u činjenju ibadeta ne pridružuje sudruga. Također da mu ne pripisuje sudruga u: ljubavi, robovanju, predanosti, kajanju, dovi, tevekkulu-osloncu, prijateljevanju i neprijateljstvu koje biva radi Njega, u ljubavi onog što On voli i mržnji onog što On mrzi, da živi po principima tevhida a da se udalji od širka. Da život provede ispoljavajući uluhijet Allahu i tako potvrdi šehadet la ilahe illallah. Da u svom srcu pobriše obožavanje nekog drugog mimo Njega a da potvrdi Njega kao jedino božanstvo. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u vjerodostojnom hadisu kaže: «Ko umre znajući da nema drugog boga osim Allaha uću će u Dženet.» U drugom hadisu se kaže: «Kome zadnje riječi budu la ilahe illallah ući će u Dženet.» U sahihu se navodi predaja: «Podstićite one koji umiru da izgovore la ilahe illallah.» Ovo što smo spomenuli predstavlja suštinu i bit vjere islama. Onaj ko umre na tome umrijet će kao musliman.» Završen citat. (Medžmu' fetava, 8/369.)

Kažem: «Pogledaj, Allah ti se smilovao u šejhove riječi: «Čovjek postaje musliman-muvehhid-hanefija ako posvjedoči la ilahe illallah. Zatim da obožava Jedinog Allaha i da mu u činjenju ibadeta ne pridružuje sudruga...» Ove riječi predstavljaju potpunu definiciju o suštini islama. Spomen ove definicije u njegovim knjigame doseže stepen tevatura. Od toga je nešto spomenuo prije a nešto ćemo spomenuti kasnije uz Allahovu dozvolu.

Ovo jasno ukazuje da šejh nije priznavao džehl kao opravdanje kada se radi o temelju svih temelja to jest kada je u pitanju ispoljavanje tevhida a napuštanje širka. Jer se mušrici kod njega ne mogu svestiu pod naziv muslimana i jer riječ hanif predstavlja muvehhida koji je svjesno, namjerno i s znanjem napustio širk s jedne te na drugoj strani ustrajao u primjeni šeriata.
Ovo značenje (o poimanju suštine islama) dostiže stepen tevatura u šeriatskim tekstovima i predstavlja opšte poznatu stvar u tekstovima mufessira, zato pogledaj i prouči te dokaze.