Te’ise znači propasti, tj. pasti, a misli se na moralni a ne na materijalni pad. Ako se čovjek uzoholi i usprotivi obožavanju Allahu, dž.š., i zadovolji se robovnjem dinaru, on se srozao i pao, a ne uzdigao, jer se pokoravanjem Uzvišenom Allahu postiže dostojanstvo pred svim stvorenjima, dok je robovanje stvorenjima poniženje. Propast može doći i u značenju uništenja, jer robovanje nekom drugom a ne Allahu, dž.š., vodi Džehennemu i Allahovoj srdžbi.Neme većeg uništenja i propasti od ove. Navedena riječ može značiti nesreću. Nesreća ovdje obuhvata i dunjaluk i ahiret. Na ahiretu, bez sumnje, nesretan je dunjalučki rob, a o nesreći na dunjaluku govore Allahove riječi: “…i onaj koji bude slijedio uputu Moju neće zalutati i neće nesretan biti. A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživjeti. ‘Gospodaru moj’, reći će, ‘Zašto si me slijepa oživio kad sam vid imao?’ ‘Evo zašto’ - reći će On: ‘Dokazi Naši su ti dolazili, ali ti si ih zaboravljao, pa ćeš danas ti isto tako biti zaboravljen.’ I tako ćemo Mi kazniti sve one koji se pohotama odaju i u dokaze Gospodara svoga ne vjeruju. A patnja ćena onom svijetu biti, uistinu, bolnija i vječna.”
Ko zapostavi Allahovu vjeru nesretan je i na dunjaluku i na ahiretu. Šta su uzroci nesreće na dunjaluku?
-Nejasan cilj; kafir ne zna zbog čega je stvoren, ko ga je stvorio? Zašto živi? Koje su mu obaveze na ovom svijetu? Gdje ide? Šta poslije smrti? Ako čovjek izgubi cilj, izgubio je svrhu življenja. Ako izgubi svrhu življenja, pribjegava samoubistvu ili oboli od duševnih bolesti, kao što je slučaj sa zemljama u kojima nema vjere u Allaha, ili gdje je vjerovanje iskrivljeno. Ako čovjek pred sebe postavi ovosvjetske materijalne ciljeve, neće puno proći i on će ih ostvariti. A kada ih ostvari, spoznat će da oni nisu vrijedni da budu cilj, nakon što su, u njegovim očima, bili privlačni i nakon što je uložio puno truda, vremena, novca i planiranja na putu da ih ostvari. Zbog toga čujemo od svih koji su došli do istine, i kojima se srce osvijetlilo vjerom, nakon što su bili kafiri, da kažu: “Nisam imao cilj, niti sam žudio za životom i nisam osjetio smirenost i zadovoljstvo osim u islamu.” Nema sumnje da je putovanje autom hiljadama kilometara naporno, ali ono teže pada djetetu koje ne zna cilj putovanja, nego odraslom koji ima cilj.
-Nekim ljudima zabludjelim od Allahove, dž.š., vjere cilj može biti nematerijalan i ne ovosvjetski. No, i pored toga, može se vidjeti da su nesretni u dubini duše, jer ne vjeruju u ispravnost svog programa, i nisu uvjereni u istinitost svojih uvjerenja, nego ih stalno progoni sumnja u njihove ideologije i vjere. Musliman je siguran u svoju vjeru i uvjerenje! Ne progoni ga ni najmanja sumnja. Uzvišeni Allah kaže:
“Oni se povode samo za pretpostavkama i onim za čim duše žude, a već im dolazi od Gospodara njihova prava uputa.”
Dalje kaže:
“Slijede samo pretpostavke, a pretpostavka istini baš nimalo ne koristi.”
Zbog toga vidimo da pripadnici svih vjera i ideologija ostavljaju svoja uvjerenja radi islama. I u većini slučajeva su obrazovani ljudi. Ne možemo naći muslimana koji dragovoljno ostavlja svoju radi neke druge vjere. Ovo se tumači time da je musliman vjeruje napokolebljivo u ispravnost svoje vjere dok nemusliman slijedi pretpostvaku, a u mnogim slučajevima samo maštu. Što se tiče vijesti o prelasku nekih muslimana na kršćanstvo u nekim afričkim zemljama, to ne dokazuje ništa, već neki tome pribjegavaju da bi sačuvali djecu od gladi i bolesti u okolnostima u kojima se humanitarna pomoć ne dodjeljuje osim onima koji napuste svoju i prime kršćansku vjeru.
-Nesklad svih ljudskih ideologija sa prirodom u kojoj je Allah stvorio čovjeka i sa kosmosom; Allah je, dž.š., stvorio čovjeka i u njemu uspostavio zakone o kojima ljudi vrlo malo znaju. U kosmosu je postavio zakone o kojima se isto tako malo zna. Zbog toga nema nesklada i sukobljavanja između Allahovih zakona, a time se ostvaruje ljudska sreća. Ljudski zakoni zanemaruju ove propise. Njihovi zakoni se suprostavljaju ljudskoj prirodi, tako da su oni nesretni. Primjer ovoga je kao primjer vozača auta koji vozi ulicom gustog saobraćaja u suprotnom pravcu. Njegovo kretanje će samo izazvati sudar. Međutim, onaj ko zna pravac i putuje po njemu, on je uskladio svoje kretanje sa čitavim prometom. Onaj ko tavafi oko Ka’be, tako da mu Ka’ba dođe s desne strane, u doba gužve, nema sumnje da će se sudarati s ljudima i da će biti izgažen. Tako je i s čovjekom u kojem postoji slobodna i urođena instiktivna strana. Allahov, dž.š., zakon uskladio je ove strane, dok ljudski zakon izaziva unutrašnju borbu između njih. Lijek za nesreće je samo u islamu.
Kršćanstvo daje prednost asketstvu i podstiče na celibat. To se ne može uskladiti sa ljudskom prirodom niti čovjek može biti sretan u njegovom okrilju. Komunizam koji želi “ponovo izgraditi” čovjeka, njegov tjelesni, duhovni i umni stav, kako bi dobio čovjeka koji ne želi privatno vlasništvo, također ne može učiniti čovjeka sretnim, jer se suprotstavlja zakonima ljudske psihe. Zapadnjački način života koji vjeruje samo u materiju, ne pridaje nikakvu vrijednost moralu i osjećajima, tako da ne može čovjeku donijeti sreću. Svi ovi zakoni su primijenjeni, ali su doživljeli opći neuspijeh. Nesreća se nadvila nad čovječanstvom. Visoki procenti i strahovite brojke ubistava, krađa, silovanja, preljuba, homoseksualizma, vanbračne djece, pobačaja, duševnih bolesti, samoubistava, zavisnosti od alkohola i narkomanije svjedoci su propasti tih društava.
-Na kraju, ljudski programi ne usrećuju čovjeka jer se ne odnosi prema njemu kao cjelovitom biću, nego se posvećuje jednom djelu a zanemaruju druge. Moderni urbanizam na istoku i na zapadu posvećuje pažnju samo tijelu i pokušava udovoljiti samo tjelesnim prohtjevima. Neke filozofije pokušavaju kroz kažnjavanje tijela učiniti dušu sretnom, a neki smatraju da prosto teoretsko traganje za istinom donosi čovjeku sreću, bez životnog obrasca proisteklog iz istine. Sve su to manjkavi i slijepi programi, koji se interesuju samo za jednu stranu čovjeka. U pravu je ko kaže: “Marks je samo filozof probavnog, a Frojd rasplodnog sistema.” Islam jedini daje razumu hranu kroz ispravno vjerovanje, srce hrani plemenitim i iskrenim osjećajima, a tijelo hrani kroz sveobuhvatno zakonodavstvo svih strana ljudskog života.
Robovanje dinaru je stvarno robovanje, a nije u prenesenom značenju, kao što to neki zamišljaju. Tako misle oni koji smatraju da je robovanje samo klanjanje i padanje ničice i ništa drugo. Robovanje je apsolutna pokornost i potpuna predanost i prepuštanje bez uslova. Ko kaže: “Pokoravat ću se Allahu, dž.š., pod uslovom da se Allahova zapovijed ne kosi sa ljudskim običajem, pa ako dođe u sukob, dat ću prednost običajima.” Ovo nije Allahov, dž.š., rob, nego rob običaja i navika. A ko kaže: “Pokoravat ću se Allahu, dž.š., pod uslovom da mi se svidi propis, ili da budem uvjeren u mudrost ili korist od njega. Ako ne vidim mudrost, niti mi se pojasni korist, neću se pokoriti.” Ovo nije Allahov, dž.š., rob, nego rob umu i strastima.
Uzvišeni Allah kaže:
“Vidiš li ti onoga koji je strast svoju za svog boga uzeo.”
Kada se čovjek pripremi na pokoravanje Allahu, dž.š., pod uslovom da ga to ne košta imetka, pa ako mu se naredi da klanja, klanjat će, ili da posti, postit će. Ali, ako dođe naredba o zekatu ili hadždžu, odbija. Ovakav nije rob Allahu, dž.š., nego rob imetku itd. Pravi Allahov, dž.š., rob je onaj ko robuje Allahu, dž.š., i pokorava Mu se u svemu, pa ako se Allahova, dž.š., naredba bude kosila bilo s čim drugim, dat će prednost Allahovoj, dž.š., naredbi nad prohtjevima, običajima, imetku i svemu.
Muslimanu je Allah, dž.š., naredio da obavi hadž i da učini tavaf sedam puta. On obavlja tavaf sedam puta, a ne zna zbog čega baš sedam, niti što je sa’j sedam puta, niti zbog čega je ljubljenje hadžerul-esveda pohvalno.
Musliman se pokorava Allahu, dž.š., Koji nam je naredio post ramazana i zabranio nam da ne postimo u njemu, naredio nam da jedemo na Bajram i zabranio nam da tada postimo. Propisao nam je sabahski farz dva rekata, podnevski četiri, akšamski tri, a ne znamo šta je mudrost toga. No, i pored toga, mi Mu se pokoravamo, jer mi robujemo samo Njemu, Koji ortaka nema. Onaj koji ne radi ništa od toga, govoreći da ne radi ništa čemu ne zna svrhu, to je rob svome ograničenom umu i prohtjevima i takav je kratke pameti. Kada bi učenik ušao na ispit i na ispitnom listu našao pet pitanja, te odbije da radi ispit dok ne sazna zašto je baš pet pitanja, a nije četiri ili šest, ljudi za njega ne bi rekli da je pametan i razborit, nego da je ograničen ili glup. Tako je neuslovljena apsolutna pokornost i robovanje (ibadet) u punom smislu riječi, svejedno radilo se o Allahu, dž.š., ili o nekom stvorenju. Slijepo oponašanje je jedan vid robovanja, jer u tom slučaju slijepa je pokornost i oponašanje zbog vjere da onaj koga oponaša zaslužuje pokornost i slijeđenje bez razmišljanja i uslovljavanja. Onaj koji oponaša uradi nešto, a potom uradi suprotno, ne znajući zašto i bez pitanja za razlog promjene odlika. Ovakvo ponašanje može dostići granicu nevjerovanja u Allaha, dž.š., kada čovjek bez razmišljanja počne primati sve što dođe sa Zapada, smatrajući to najboljim. Njegove strasti potpuno slijede sve što donesu zapadnjaci. Međutim, kad mu dođe naredba od Allaha, dž.š., oklijeva i sumnjivo pita o koristi i mudrosti, smatrajući da je ne treba izvršiti dok to ne sazna. Primjer je toga službenik koji ne odbija naređenje svome direktoru, razumio ga ili ne, a kad mu dođe naredba od Allaha, dž.š., počne filozofirati i pametovati, a potom se ogluši o Njegovo naređenje. Tako, čovjek mora robovati nečemu, jer nešto mora imati prednost nad drugim, pa ako se prvi cilj kosi s drugim ili trećim, daje prednost prvom. Tako je čovjek, u svom životu, rob prvom cilju, htio ili ne. Musliman je Allahov rob, jer ne pretpostavlja ništa poslušnosti Allahu, dž.š. Onaj koji imetku ne pretpostavlja ništa rob je imetku istinskim robovanjem. Čovjek, ako nije rob Allahu, htio ili ne, past će u ropstvo nekom od Allahovih stvorenja. Ova su dva robovanja različita.
U jednoj od predaja hadisa stoji:
“Propao je i prevrnuo se, kada mu se zabode trn ne izvadi ga.”
“Intikas” je prevrtanje na glavu nakon pada, te je to pad poslije pada, a drugi je pad teži od prvog. Ovdje se vidi kako čovjek koji počne propadati, prihvativši robovanje drugom mimo Allaha, dž.š., u početku misli da je blizu ispravnom putu kojem se može vratiti kad hoće. Međutim, vremenom se jaz između njega i pravog puta poveća sve dok ne spozna da se ne može iznova uzdići do njega. Skretanje počinje sa sitnicom, a potom se vremenom povećava.
Hadis upozorava na skretanje, bez obzira koliko bilo malo, jer se pad svakodnavno povećava sve dok ne stigne do najnižeg stepena. Intikas može značiti i vraćanje bolesti nakon poboljšanja. ^ini se da je bolesnik ozdravio, a potom se bolest vrati. Nema sumnje da je povratak bolesti opasniji od početka bolesti, jer u takvog bolesnika nastane imunitet na lijek, te je mogućnost ozdravljenja manja nego na početku bolesti. Ko se izopači nakon čestitosti, njegovo je stanje složenije, jer je stekao odbojnost prema ispravnom. Ispravnost onog koji je inače bio zalutao, bliža je pravoj ispravnosti nego onoga koga Allah, dž.š., u zabludi učini nakon što je bio na pravom putu.
Hadis odvraća muslimana od bilo kakvog skretanja, bez obzira kako se ono malo činilo, jer se skretanje čestitog muslimana smatra ponovnim razbolijevanjem, kao bolest bolesnika koji je skoro bio ozdravio. Nema sumnje da je napuštanje čestitosti nakon što je čovjek osjetio njenu slast i odlazak u zabludu, vrlo ružno. Doslovno značenje riječi: “kada mu se zabode trn, ne izvadi ga” je da ako mu se zabode trn, Allah mu nikog ne pošalje da trn izvadi. To je prokletstvo na njega, tj. da mu Allah, dž.š., ne pošalje nekog ko će mu pomoći da se izvadi iz zablude u koju je zapao, jer se okrenuo nakon što je stekao znanje, a nije se okrenuo zbog neznanja. Njegov je primjer poput čovjeka koji krene opasnim putem, a mnogi ljudi su mu savjetovali da ne ide tim putem. No, i pored toga, on je odlučan da nastavi tim putem, uprkos svim upozorenjima i savjetima, pa mu tada neko rekne: “Idi, da Bog da se ne vratio!” Allah, dž.š., o ovakvima kaže: “…i kaži im vijest o onome kome smo dokaže Naše dali, ali koji se od njih udaljio, pa ga je šejtan dostigao, i on je zalutao. A da smo htjeli, mogli smo ga s njima uzvisiti, ali se on ovom svijetu priklonio i za svojom strašću krenuo. Njegov je slučaj kao slučaj psa: ako ga potjeraš, on isplaženog jezika dahće, a ako ga se okaniš on opet dahće. Takvi su ljudi koji Naše dokaze smatraju lažnim; zato kazuj događaje da bi oni razmislili.” To je, bez sumnje, strašan pad, jer je to propadanje nakon znanja a ne od neznanja.
“Ako mu se dadne, zadovoljan je, a ako mu se ne dadne, nezadovoljan je.”
Takav je rob dinara i dunjaluka. Prvi i glavni mu je cilj imetak, pa ako mu se dadne, bezuslovno je zadovoljan. Ovaj rob imetku ne uslovljava da on bude stečen dozvoljeno, niti da ga dobije časno, nego je zadovoljan kako god ga dobije, jer takav robuje imetku i bezuslovno mu se okreće. Ako mu se ne dadne, nije zadovoljan, nego je srdit, makar i nemao prava na taj imetak, On je njegovo jedino mjerilo. Tako je i sa robom svile i kadife, dvije vrste skupe tkanine. On je rob ukrasima. Zapostavlja sve zbog lijepog izgleda i ukrasa. Čak i Allahove, dž.š., zapovijedi postaju drugostepene. Neke žene oblače sve što je izazovno, makar bilo i zabranjeno, jer je njoj nakit prvenstveno cilj i preči jojo je od svega ostalog. Ukrašava se što je moguće izazovnije, makar to bila i sramota u okolini koja to ne prihvata, jer ona robuje nakitu i on je ispred svega. To radi makar je koštalo, jer je kod nje imetak, na drugom mjestu. Takva osoba stvarno robuje izgledu i ukrasu. Muslimanka koja se pridržava vjere, kiti se onim čime je Allah, dž.š., zadovoljan, jer ona daje prednost pokornosti Allahu nad svim drugim. Ona robuje Uzvišenom Allahu, a ne nečemu drugom.
.
