Budi na ovom svijetu kao da si stranac ili putnik

Od Ibn Omera,radijallahu anhuma,prenosi se da ga je Allahov Poslanik,alejhi-selam, uzeo za rame i rekao:“Budi na ovom svijetu kao da si stranac ili putnik“

Tako je Ibn Omer, radijallahu anhuma,govorio:“Kada omrkneš ne očekuj da ćeš osvanuti,a kada osvaneš ne očekuj da ćeš omrknuti.Od svog zdravlja ostavi (uštedi ) za svoju bolest,a od svog života za svoju smrt. (Buhari,11/233)

Ovaj hadis temelj je kratke nade u ovaj svijet.Vjernik ne treba da dunjaluk učini svojim stalnim boravištem i stanom te da mu se potpuno preda.Naprotiv,treba se ponašati kao putnik koji je uvijek spreman da u svakom trenutku nastavi svoje putovanje.O tom su saglasne preporuke svih vjerovjesnika i njihovih iskrenih sljedbenika.Uzvišeni Allah nas obavještava da je vjernikiz faraonove porodice rekao:
“...život na ovom svijetu samo je prolazno uživanje, a onaj svijet je, zaista, Kuća vječna.“ (El Mu'min,39)

Alija ibn Ebi talib, radijallahu anhum, govorio je :“Pobježe nam dunjaluk , i okrenu leđa.Eto nam ahireta,pravo na nas ide.I jedan i drugi imaju svoju čeljad.Budite čeljad ahireta a ne dunjaluka.Danas je rad bez polaganja računa a sutra je polaganje računa bez rada.“

Omer ibn Abdulaziz govorio je u hutbi:“Dunjaluk vam nije vječnpo boravište jer je Allaha odredio da jednog dana nestane a i njeni stanovnici će ga napustiti.Koliko je onih koji su gradili pa je iza njih ostala samo pustoš!?Koliko je onih koji su bili zadovoljni njime,ali su ga napustili.Allah vam se smilovao,uljepšajte svoje putovanje kroz dunkaluk najljepšom opskrbom.I pripremite se za put,a najbolja je opskrba bogobojaznost.“


Dakle ,ako vjerniku ovaj svijet nije vječno boravište niti domovina,onda mu je neophodno da bude u jednom od dva stanja:ili da bude stranac koji privremeno živi u nekoj stranoj zemlji i jedina mu je briga završiti ono radi čega je došao i nakon toga vratiti se svojoj kući.Ili da bude kao putnik na proputovanju koji danonoćno putuje u potrezi za zemljom u kooioj će se konačno nastaniti.

Zbog toga je Poslanik,alejhisellam,savjetovao Ibn Omera da na dunjaluku bude u jednom od dva stanja.

Prvo je stanje da vjernik gleda na sebe kao da je stranac na ovom svijetu umišlajajući sebi boravak ali u stranoj zemlji.Zato njegovo srce nije vezano za tu stranu zemlju.Naprotiv,njegovo je srce vezano za njegovu domovinu kojoj će se vratiti.On živi na dunjaluku samo da bi izvršio svoje obaveze da bi se što prije vratio u svoju domovinu.

Fudajl ibn Ijad je rekao:“Vjernik je nadunjaluku uvijek tužan i zabrinut.Njegova je briga ono radi čega je došao na njega.Pa kao takav njegova je briga samo da nabavi ono što ćemu koristiti u povratku do njegove domovine.Zato se on neće nadmetati sa stanovnicima te zemlje u kojoj je n stranac nepovlašćena položaja među njima niti će ga nervirati njihova poniženja.“

Hasan je rekao:“Vjernik je poput stranca.Ne smeta mu nepovlašćen status među ljudima niti se sa njima natječe u dunjalučkim dobrima.On ima svoj pravac,a oni imaju svoj.Allah je stvorio Adema i nastanio njega i njegovu ženu u Džennetu iz kojeg ih je kasnio spustio na zemlju.Adem se obaveza da će se on i negovi potomci vratiti u Džennet (Allahovom milošću i dozvolom).Zato vjernik uvijek osjeća nostalgiju za svojom pravom domovinom a ljubav prema domovini je dio imana,ako što je rečeno:“Koliko li je samo kuća nakoje mladić navikne,ali njegova je čežnja uvijek za prvom kućom“.

Jedan naš šejh je rekao:
Požurite u Džennetske bašče,jer su to
Naši prvi stanovi sa prelijepim štorima.

Međutim mi smo sužnji neprijateljia i
ne vraćamo se domovini.

Mislili su da stranac koji doziva
domovinu koja mu leđa okreće očiju nema.

A ima li većeg stranstva od ovog našeg,
gdje neprijatelji nama vladaju.

Drugo stanje jeste takvo da se vjernik ponaša na dunjaluku kao putnik koji apsolutno ne namjerava da se negdje nastani.On putuje sve dok ne stigne do kraja puta a to je smrt.

Ko se bude ovako ophodio na dunjaluku njegva jedina briga bit će da nabavi opskrbu za puta i neće se truditi sa što višenagomila dunjalučkih dobara.Zato je Poslanik,alehi sellam,neke od ashaba savjetovao da im imetak ne bude veći od jednog tovara.

Neki od prethodnika su jedni drugima pisali:“Brate!Tebi se samo čini da ovdje živiš,a ti si putnik koji neprestano putuje.Ali i pored toga neprestano te ubrzavaju (vode).Smrt se uputila ka tebi a dunjaluk se smotava iza tebe,a ono što ti je prošlo,vidjet ćeš na Sudnjem danu.“

Tvoj životni put jeste kao put musafira a svakom musafiru nužne je opskrba,zato je nužno čovjeku da posnese svoju opremu a naročito ako se boji moći napadača.

Fudajl ibn Ijad upitao je nekog čovjeka:“koliko ti je godina?“Ovaj odgovori:“Šezdeset.“. Fudajl reče:“Šezdeset godina ti se krećeš ka tvojem Gospodaru,još malo pa ćeš stići.“On reče:“Mi smo Allahovi i Njemu ćemo se vratiti“.
Fudajl ga upita:“Znaš li značenje tog ajeta?“ To znači da sam ja Allahov rob i Njemu se vraćam.Ko shvati da je samo Allahov rob i da će Mu se sigurno vratiti,neka zna i to da će i zaustavljen biti.Ako bude zaustavljen bit će i upitan.Ako bude upitan ,ta nek se pripremi za odgovor.“Čovjek reče:“Kako da se pripremim?“Fudajl odgovori:“Lahko!Uljepšaj ibadetom ono što ti je od života ostalo,bit će ti oprošteno ono što ti je od njega prošlo.Ako propustiš ono što ti je od života preostalo,bit ćeš kažnjen i za ono što ti je od njega prošlo.“O ovom značenju neki mudraci su rekli:“Čije jahalice budu dani i noći,oni će ga nositi iako ne bude išao.“

Evzai je napisao svome bratu:“Opkoljen si sa svih strana.Znaj da te vode svakog dana i noće i zato se čuvaj Allaha i stajanja pred Njim i neka ti samo On bude na pameti pri samrti.“

Oporuka ibn Omera,radijallahu anhuma,preuzeta je iz ovog hadisa i odnosi se na kratkoću čovjekove nade.Zato bi trebalo da čovjek kad omrkne, ne bude siguran da će dočekati jutro,a kada osvane,da nije sigurno da će dočekati večer,već treba vjerovati da ga smrt može zadesiti prije toga.Tako su mnogi učenjaci protumačili asketizam na ovome svijetu.

Mirvezi prenosi da je Ahmedu bilo rečeno:“Šta je asketizam (zuhd) na ovom svijetu?“ On odgovori:“Kratkoća nade,t.j. da kada neko osvane da kaže:“Neću dočekati večer.“To je rekao i Sufjan.Ebu Abdullahu je rečeno:“Čime da se potpomognemo protiv kratkoće nade?“Odgovori:“Ne znam,to je samo Allahov dar.“

Ebu Atahija veli:
„Ne znam iako imam nadu u život da kada osvanem,da li ću omrknuti.
Zar ne vidiš da ti je svakog jutra život kraći nego li jučer.“
Neko je od prethodnika rekao:
„Radujemo se svakom danu kojeg dočekamo,
a svaki nas dan sve više smrti približava.
Otkupi sebe prije smrti jer su zarada
i gubitak samo u djelu.“

Riječi ibn Omera ,radijallahu anhu:“Od svog zdravlja uzmi za svoju bolest,a od svog života za svoju smrt“ znače,iskoristi da uradiš što više djela dok sui zdrav prije nego što te bolest spriječi,a i život prije negoli te zadesi smrt.

U jednom predanju stoji:“Robe Božiji!Ti zaista ne znaš kako će te sutra zvati“;t.j. ne znaš hoćeš li biti među živima ili mrtvima.Nešto slično ovoj oporuci bilježi Buharija od ibn Abbasa,radijallahu anhuma,t.j. da je Poslanik,sallallahu alejhi ve selem,rekao:“U dvije blagodati su obmanjeni mnogi ljudi:zdravlju i slobodnom vremenu.“

Također ibn Abbas,radijallahu anhuma,prenosi da je Poslanik alejhi selam,savjetovao nekog čovjeka rekavši mu:“Iskoristi pet stvari prije drugih pet:mladost prije starosti,zdravlje prije bolesti,bogatstvo prije siromaštva,slobodno vrijeme prije zauzetosti i život prije smrti.“ (Hakim )

Time se aludira na činjenicu da sve spomenute stvari sprečavaju čovjeka od djelovanja.Neke od njih odvraćaju od djelovanja i mogu se ticati samo čovjeka kao siromaštvo,bolest,starost i smrt,a neke mogu biti općenitog karaktera kao što su nastanak Sudnjeg Dana,pojava Dedžala i nastanak užasnih smutnji,kao što je rečeno u hadisu:“Svojim djelima preteknite smutnje koje su poput noćne tmine. (Muslim)

Kada se pojave neke od spomenutih općenitih prepreka,poslije njih čovjeku neće koristiti dobra djela koja uradi,kako se to potvrđuje u ovom ajetu:
„...onoga Dana Kada neki predzanaci od Gospodara tvoga dođu, ni jednom čovjeku neće biti od koristi to što će tada vjerovati, ako prije nije vjerovao ili ako nije kao vjernik,kakvo dobro uradio...“ (El-En'am,158)

Buhari i Muslim bilježe od Ebu Hurejre,radijallahu anhu,da je Poslanik alejhi selam rekao:“Neće nastupiti Sudnji Dan sve dok sunce ne izađe sa zapada.Kada izađe ljudi će ga vidjeti i svi će povjerovati.To će biti kada čovjeku neće koristiti vjerovanje ako prije toga nije vjerovao ili ako nije kao vjernik kakvo dobro učinio.“

Muslim bilježi predanje da je Poslanik alejhi-selam,rekao:“Kada se pojave tri stvari,čovjeku neće koristiti vjerovanje,ako prije nije vjerovao ili ako nije kao vjernik kakvo dobro učinio:izlazak sunca sa zapada,pojava Dedžala i izlazak životinje iz zemlje.“

Vjerovjesnik alejhi-selam,rekao je :“Ko se pokaje prije izlaska sunca sa zapada,Allah će mu oprostiti.“ (Muslim)

Prenosi Ebu Musa,r.a., da je Poslanik,alejhi-selam,rekao:“Zaista ,Allah drži Svoju ruku ispruženom tokom noći,primajući pokajanja onih koji su danju griješili,a danju pruža ruku,primajući pokajanja onih koji su noću griješili,sve dok Sunce ne izađe sa zapada.“ (Muslim )

Dužnost je vjernika da čini dobra djela prije negoli ga nešto onemogući ili prije nego ga spriječi bolest ili smrt,ili prije negoli ga zadese neke od navedenih pojava,pa mu djelo bude odbačeno.

Kada čovjeku bude onemogućeno djelovanje,tada će ga pogoditi tuga i žalost i poželjet će da se vrati u prijašnje stanej kako bi dobra djeka činio.To mu neće biti ni od kakve pomoći.

Uzvišeni je rekao:
"I povratite se Gospodaru svome i pokorite mu se prije nego što vam kazna dođe, - poslije vam niko neće u pomoć priskočiti.I slijedite ono najljepše, ono što vam Gospodar vaš objavljuje, prije nego što vam iznenada kazna dođe, za čiji dolazak nećete znati, da čovjek ne bi uzviknuo: "Teško meni, koliko sam samo dužnosti prema Allahu propustio, čak sam se i izrugivao!"ili da ne bi rekao: "Da me je Allah pravim putem uputio, sigurno bi se Njegove kazne sačuvao".ili da ne bi rekao kad doživi patnju: "Da mi se samo vratiti – dobra djela bi činio!" (Ez-Zumer,54-58)

Kad nekome od njih smrt dođe, on uzvikne: "Gospodaru moj, povrati me da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio!" – Nikada! To su riječi koje će on uzalud govoriti. (El-Mu’minun, 99-100)

I od onoga čime vas Mi opskrbljujemo udjeljujte prije nego nekom od vas smrt dođe, pa da onda rekne: "Gospodaru moj, da me još samo kratko vrijeme zadržiš, pa da milostinju udjeljujem i da dobar budem!"Allah sigurno neće ostaviti u životu nikoga kome smrtni čas njegov dođe; (El-Munafikun,10-11)

Dakle ako je stvar ovakva onda vjernik mora iskoristiti ono što mu je od života preostalo.Rečeno je: ono što vjerniku preostalo od života ne može se platiti nikakvom vrijednosti.

Sad ibn Džubejr,radijallahu anhu,veli: “svaki novi dan za vjernika predstavlja novu priliku.”
Komentar hadisa : Ibn Redžeb el-Hanbeli

Uslovi ispravnosti islama i njegovog prihvatanja

Imam Muhammed b. Abdul-Vehab,rahimehullahu teala, kaže:

"Znaj, Allah ti se smilovao, da Allahova vjera biva: Na srcu sa ubjeđenjem, sa ljubavlju i mržnjom. Na jeziku izgovaranjem, i izbjegavanjem izgovaranja kufra. A udovima biva obavljanjem ruknova islama, izbjegavanjem djela radi kojih se čini kufr. Pa, ako bilo šta od ovo troje nedostaje, onda je čovjek počinio kufr i otpao je od islama.

Primjer srčanih djela je, kao da misli kako je većina ljudi u pravu zbog svog ubjeđenja u pogledu živih i mrtvih, navodeći dokaz kako je većina ljudi u tome. On je kafir koji smatra Vjerovjesnika sallallahu alejhi ve sellem, lažovom, makar on to i ne izgovorio svojim jezikom i ne djelovao osim sa tevhidom. Isto tako ako posumnja, ne znajući sa kime je istina, on, iako nije smatrao Vjerovjesnika sallallahu alejhi ve sellem, lažovom, isto tako ga nije ni potvrdio. Nego kaže: 'Valjda će Allah pojasniti istinu'. Dakle, kao da je u sumnji, on kao takav je murted (otpadnik ili heretik), makar i ne izgovarao osim tevhid.

Primjer jezika je, da povjeruje u istinu i da je voli, da negira kufr i da ga mrzi, ali da govori kako bi se dodvorio stanovnicima Ihsae, stanovnicima Mekke i drugim, radi njihovog položaja, bojeći se od njihovog zla. Ako napiše govor u kojem direktno hvali njih i ono na čemu su oni, ili da spomene da se ostavio onoga na čemu je bio, misleći time da će ih prevariti, ubjeđen u svom srcu da mu to neće naštetiti, ovo je takođe od vidova njegove zanesenosti i obmanjenosti.
To je značenje Allahovih riječi:

"Onoga koji zaniječe Allaha nakon što je u Njega vjerovao – osim ako na to bude primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri – čeka Allahova kazna. One kojima se nevjerstvo mililo stići će srdžba Allahova i njih čeka patnja velika, zato što više vole život na ovom nego na onom svijetu." (Sura En-Nahl, 106 – 107)


Onaj ko spozna ovo uvidjet će da je opasnost ogromna i žestoka, uvidjet će veličinu potrebe za podučavanjem i opominjanjem. Ovo je značenje u njegovih riječi ubjeđenost u otpadništvo, govorom, ubjeđenošću, sumnjom ili djelom, a Allah najbolje zna."

Abdullah b. Abdur-Rahman Ebu-Battin,rahimehullah, kaže:

"Potvrda tevhidur-rububijeta, a to je da je Allah , stvoritelj svega i Njegov vladar i pokretač, je nešto što mora potvrditi musliman i kafir, ali čovjek time neće postati muslimanom sve dok ne ispuni tevhidul-uluhijet, u kojeg su pozivali poslanici i što su odbili mušrici da potvrde. Time se raspoznaje musliman od mušrika, i stanovnici dženneta od stanovnika Vatre."

Šejh Sulejman b. Abdullah,Allah da im se obojici smiluje, kaže:

"Znaj da su se učenjaci složili, da onaj ko bilo šta uputi od dvije vrste dova nekom mimo Allaha da je mušrik, makar i rekao 'La ilahe illallah Muhammedun resulullah', i makar klanao i postio. Jer je uslov islama, pored izgovaranja šehadeta, da se ne obožava sa pravom niko osim Allaha. Onaj ko dođe sa šehadetom, a robuje nekom mimo Allaha, onda nije došao sa suštinom šehadeta, makar ga i izgovarao. Isto kao što su jevreji govorili da nema drugog boga osim Allaha a činili su širk.
Puko izgovaranje šehadeta nije dovoljno u islamu, bez postupanja po njegovom značenju i ubjeđenju o čemu postoji konsenzus."

Šejh Abdur-Rahman b. Hasan, rahimehullah, kaže:
"(La ilahe illallah), Nema drugog božanstva koje uistinu zaslužuje ibadet osim Allaha, je riječ islama zbog čijeg nepoznavanja značenja neće biti valjan bilo čiji islam. Tj. ako ne zna radi čega je postavljena i na šta ukazuje, ako je ne prihvati i ne potčini se u djelovanju po njoj, jer je to riječ iskrenosti koja je suprotna od širka, i to je riječ bogobojaznosti."

Postavljeno je pitanje stalnom odboru za naučno istraživanje i fetve, fetva br. 10684:

Pitanje: "Koja je to konačna granica razdvajanja između kufra i islama? Da li je to da izogovori šehadet, a onda da počini djela koja mu kontriraju, i da li kao takav ulazi u zbir muslimana uprkos njegovom namazu i načinu življenja?"

Odgovor: "Hvala pripada samo Allahu i neka je selam i salavat na Njegovog Poslanika, njegovu porodicu i ashabe...

A zatim:

Granica razdvajanja između kufra i islama i izgovaranja šehadeta, istinski i iskreno, kao i djelovanje po tome, je ono što ako čovjek učini biva muslimanom mu'minom. Međutim, onaj ko se pretvara licemjerno i ne ispolji to istinski i iskreno, onda nije mu'min. Isto tako, onaj ko izgovori šehadet, al΄ učini ono što mu kontrira od širka, kao što su oni koji traže pomoć od mrtvih u trenucima nevolja i uživanja, ili ko dadne prednost izmišljenim i postavljenim zakonima nad zakonom kojeg je Allaha objavio, ili onaj ko se izigrava sa Kur'anom ili sa onim što je potvrđeno u sunnetu Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, je kafir, makar i izgovarao šehadet, ili klanjao i postio.
Uspjeh je samo kod Allaha i neka je salavat na našeg vjerovjesnika Muhammeda, njegovu porodicu i ashabe."

Stalni odbor za naučno istraživanje i fetve:
Presjedavajući: Abdul-Aziz b. Abdullah b. Baz
Kopresjedavajući odbora: Abdur-Rezzak el-Afifi
Član odbora: Abdullah b. Gudejjan


Dureru sunnije (10/87 – 88).
2 Akidetu muvvehidin ve redd alla ddullal vel mubtediin. Risaletu intisar li hizbillahi muvvehidin str. 11.
3 Tejsirul azizil hamid str. 154 -155.
4 Dureru sunnije (2/246)

O vrijednosti Tevhida i koje grijehe briše ( 2 )

Govor Uzvišenog Allaha:

الذين آمنوا ولم يلبسوا إيمانهم بظلم أولئك لهم الأمن وهم مهتدون
"Koji vjeruju i ne miješaju vjerovanje svoje sa zulumom (nepravdom), ti i takvi će imati sigurnost, a oni su upućeni." (El-En'am, 82.)

Miješanje (el-lebs) jeste zamjenjivanje, brkanje (el-khalt), a pod zulumom ovdje se misli na veliko pridruživanje (eš-širk el-ekber) na osnovu onog što je vjerodostojno utvrđeno u hadisu Ibn-Mes'uda i drugih (koji ga prenose) direktno (od Poslanika, s.a.v.s.):
"To je zaista širk".Zar niste čuli riječi dobrog čovjeka (Lukmana):

إن الشرك لظلم عظيم ,
'Uistinu, širk je zulum strašan.'" (XXXI:13.)

Htio je kazati da ko se nije sklanjao od širka nije mu osigurana sigurnost niti uputa, uopće. Što se tiče onog ko se toga spasio on postiže sigurnost i uputu u skladu sa njegovim stupnjem u islamu i imanu. Potpunu sigurnost i potpunu uputu ne postiže niko osim onaj ko pred Allaha dođe bez velikog grijeha u kome je bio ustrajan. Ukoliko muvehhid bude imao grijeha za koje se nije pokajao, on postiže sigurnost i uputu u skladu sa svojim tevhidom, a mimoišlo ga je od toga u visini njegova grijeha


(Poglavlje o vrijednosti tevhida) Bab (poglavlje) jeste prolaz kroz koji se ulazi u nešto. Njegove riječi: "...i koje grijehe briše." Koje (ma) je infinitivno, tj. i njegovo poništavanje grijeha. Ono može biti odnosna zamjenica, a lična zamjenica na koju se vraća ispuštena je, tj. koji grijesi ga poništavaju. Pod tevhidom misli se na tevhid ibadeta (obožavanja), a to je posvećivanje svih vrsta ibadeta, kako skrovitih tako i vidljivih, samo Uzvišenom Allahu, kao što je molitva (dova), prinošenje žrtve, zavjet i tome slično, kako je Uzvišeni rekao:

"Zato se molite Allahu, odani Njegovoj vjeri - makar (to) mrzili nevjernici." (XL: 14.)

Uzvišeni je rekao:

"Molite se Njemu, odani Njegovom dinu." (VII:29.)

Rekao je Uzvišeni Allah:

"Koji vjeruju i ne miješaju vjerovanje svoje sa zulumom, ti takvi će imati sigurnost, a oni su upućeni." (VI:82.)

, kako je rekao:

"Mi ćemo učiniti da Knjigu poslije naslijede oni Naši robovi koje Mi izaberemo; bit će onih koji će prema sebi zulum učiniti, bit će i umjerenih (čija će dobra i loša djela podjednako teška biti), i bit će i onih koji će, Allahovom voljom, svojim dobrim djelima druge nadmašiti..." (XXXV:32.)

Zalim samom sebi jeste onaj koji je pomiješao dobro sa lošim djelom. On je u okrilju Allahove volje, ako htjedne - oprostit će mu, a ako htjedne - kaznit će ga zbog njegova grijeha i spasit će ga njegovim tevhidom od vječnog boravka u vatri.

Što se tiče umjerenog, to je onaj koji je činio samo ono što mu je Allah stavio u dužnost i ostavio samo ono što mu je zabranio. Ovo je stanje dobročinitelja.

Prednjak je onaj kod koga je ostvarena potpunost imana kroz ispražnjavanje svih svojih snaga i mogućnosti u pokornost Allahu, znanjem i djelom.

Od 'Ubadea b. Samita, r.a., prenosi se daje Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: "Ko posvjedoči da nema boga osim Allaha Jedinog, Koji nema sudruga, i daje Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik, i da je Isa Allahov rob i Njegov poslanik i riječ koju je uputio Merjemi, i duša od Njega, i da je Džennet istina i Vatra istina, Allah će ga uvesti u Džennet sa djelima koja ima." (Zabilježila su ga njih dvojica.)

Ova dvojica posjeduju potpunu sigurnost i uputu na dunjaluku i ahiretu. Onaj ko da sve dobija sve, a ko da dio dobiva dio, jer potpunost imana čuva svoga vlasnika od grijeha i kazni za njih i on se neće susresti sa svojim Gospodarom sa grijehom zbog kojeg bi bio kažnjen, kako je rekao Uzvišeni:

"Što da da Allah kaznu vašu, ako zahvaljujete i vjerujete?" (IV: 147.)

Ovo što sam spomenuo o značenju ovog ajeta to je ustvrdio šejhul-islam Ibn-Tejmije, da mu se Allah smiluje, i Ibnul-Kajjim, da mu se Allah smiluje, u duhu toga. Na to upućuje Kur'an, to je stav ehli-sunneta vel-džema'ata, za razliku od sljedbenika novotarija: haridžija, mu'tezila i njima sličnih.

Njegove su riječi: "Ko posvjedoči..." Nema sumnje da svjedočanstvo ne biva svjedočanstvom, osim ako je bazirano na znanju, uvjerenju i istinitosti, a ako je sa neznanjem i sumnjom, ono se ne uzima u obzir niti od njega ima koristi. Svjedok u takvoj situaciji biva lašcem zbog nepoznavanja onoga što svjedoči. Ova izuzetno značajna riječ u sebi sadrži negaciju i potvrdu. Ona je negirala božanstvenost od svega mimo Allaha riječima njegovim: "...nema boga", a potvrdila je božanstvenost Allahu Jedinome kad kažeš "osim Allaha". Uzvišeni je rekao:

"Allah svjedoči da nema drugog boga osim Njega, a i meleki i učeni , i da On postupa pravedno. - Nema boga osim Njega, Silnog i Mudrog!" (111:18.)

Koliko je njih zalutalo zbog nepoznavanja njegovog značenja, od onih koji su zalutali, a oni su većina. Oni su prevrnuli suštinu značenja i potvrdili negiranu božanstvenost onome za koga je negirana od stvorenja: umrlih u kaburima, zborišta (svetišta), taguta, drveća, kamenja, džina i drugog. Oni su to uzeli kao vjeru pa su uporedili, ukrasili i tevhid uzeli kao novotariju te nijekali i korili one koji su ih njemu pozivali. Od njega oni nisu spoznali čak ni koliko oni koji su živjeli u diahilijetu kurejševickih kafira i njima sličnih. Oni su, uistinu, spoznali njegovo značenje i zanijekali iskrenost na koju je ukazivalo kako je Uzvišeni rekao:

"Uistinu, oni su se - kad im je rečeno: 'Nema boga osim Allaha -uzoholili i govorili: "Zar da napustimo božanstva naša zbog jednog ludog pjesnika." (XXXVII:35-36.)

Mušrici iz zadnjih generacija ovog ummeta osporavali su isto što su osporavali oni onome ko ih je pozivao napuštanju obožavanja svega što su obožavali mimo Allaha: mezarluka, svetilišta, taguta i tome slično. Ti su upoznali ovo značenje i osporili ga, a ovi nisu spoznali ovo značenje i osporili su ga. Zbog toga možeš vidjeti kako neko od njih govori: "Nema boga osim Allaha", a u isto vrijeme on molitvu, pored Allaha, upućuje nekom drugom.

Ibnul-Kajjim, da mu se Allah smiluje, rekao je: "Bog je Onaj Koga obožavaju srca ljubavlju, uvažavanjem, kajanjem, počašću, veličanjem, poniznošću, pokornošću, strahom, nadom i oslanjanjem."

Vezir Ebul-Muzaffer, da mu se Uzvišeni Allah smiluje, rekao je u El-Ifsahu: "Njegove riječi: '...svjedočenje da nema boga osim Allaha', iziskuju da svjedok zna da nema boga osim Allaha, kako je Uzvišeni rekao:
'I znaj daje samo On Bog - Allah.'" (XLVII:19.)

Rekao je: "Allahovo je ime u nominativu nakon (čestice) 'illa' zbog toga što je dužnost da Njemu pripada božanstvenost i nju niko ne zaslužuje mimo Njega Uzvišenog." Rekao je: "Suštinska je korist toga učenje da ova riječ sadrži u sebi nijekanje taguta i vjerovanje u Allaha. Ti, uistinu, pošto si zanijekao božanstvenost i potvrdio (njenu) obaveznost Allahu, postao si od onih koji su zanijekali tagute i povjerovao u Allaha.

Ibn-Redžeb, da mu se Uzvišeni Allah smiluje, rekao je: "Bog je Taj Kojemu se pokorava i ne čini Mu se nepokornost iz strahopoštovanja, veličanja, ljubavi, straha, nade, oslanjanja na Njega, traženja od Njega i molitve Njemu. To sve ne odgovara (da se uputi) bilo kome osim Allahu Uzvišenom. Ko Mu pridruži stvorenje u nekoj od ovih stvari koje su od specifičnosti božanstvenosti to narušava njegovu iskrenost u obožavanju kada kaže: "Nema boga osim Allaha",i ono obožava stvorenje srazmjerno koliko se kod njega nalazi.

El-Bika'i je rekao:Nema boga osim Allaha", t.j. zanijekan je velikim demantijem da bude onaj ko se istinski obožava, bilo ko mimo Najvećeg Vladara." Rekao je: "Ovo znanje jeste jedna od najvećih opomena koja spašava od strahota Kijametskog dana. To, uistinu, biva znanjem ukoliko je korisno, a biva korisnim ukoliko bude popraćeno poslušnošću i aktivnošću u skladu sa onim što ono iziskuje, u suprotnom, to je čisto neznanje (džehl).

(Rekao sam): "Ovi iz kasnijih generacija nisu spoznali značenje (riječi) el-ilah (bog) i bit značenja obrnuli u značenje tevhidur-rububijje, a to je moć stvaranja. Tako su potvrdili ono što je "nema boga osim Allaha" negiralo od pridruživanja (širka), a zanijekali ono što je ono potvrdilo o iskrenosti upućivanja obožavanja jedino Allahu, sve zbog svog neznanja (džehla). Uzvišeni je rekao:
"Zato obožavaj Allaha, odan Njegovoj vjeri." (XXXIX:2.)

Muhjiddin Nevevi rekao je: "Znaj da je poglavlje o naređivanju dobra i odvraćanju od zla zanemareno kroz duga vremena. U ovim vremenima ostali su samo mali tragovi. To je veliko poglavlje. Na njemu počiva vlast i njeni vladari. A kada se umnože ružna djela, kazna obuhvati i dobre i loše."

Njegove riječi: "...u ovim vremenima", znače peto i šesto stoljeće. Ako je (tada) bilo tako, šta da se misli o desetom stoljeću i kasnije.

U njima se ukorijenilo nepoznavanje i stranost (islama). Naš šejh Muhammed b. 'Abdul-Vehhab, da mu se Uzvišeni Allah smiluje, u komentaru ove riječi (izrekao) je divan, jedinstven i jasan govor, u kom ga niko nije pretekao, pa ga pogledaj, zbog izuzetne potrebe za njim.

Njegove riječi iz hadisa: "...Jedinog, Koji nema sudruga", potvrda su značenju "nema boga osim Allaha" na koji upućuje i za koje je namijenjeno metodom nabrajanja, a potom pojedinačnog tumačenja spominjući prvo ono što dolazi poslije i obratno. To je objašnjenje značenja ove izreke, jer ona u svojoj cjelini upućuje na tevhid. Tako "nema boga" negira pridruživanje (širk) u obožavanju, (kako mali tako i veliki). I objasnio ga je svojim riječima: "Koji nema sudruga", u Njegovoj božanstvenosti, a to je ibadet (obožavanje). Njegove riječi:"Jedinog" ,jesu značenje " osim Allaha".Prema tome ,On je istinski Bog,Jedini On mimo svih stanovnika nebesa i zemje,kako na to upućuju jasni ajeti i mutevatir hadisi.Razmisli dobro o ovom objašnjenju.Ono će ti pokazati neispravnost mišljenja onog ko kaže da je dopušteno moliti (doviti) nekoga drugog mimo Allaha.Uzvišeni Allah kaže SvomeVjerovjesniku

"Zato se uz Allaha ne moli bogu drugom, pa da budeš od kažnjenih." (XXVI:213.)
Postoje i drugi ajeti koji će kasnije biti navedeni, inšallah.

Njegove riječi: "Jedinog", potvrda su utvrđivanju i učvršćenju.

Njegove riječi: "Koji nema sudruga", potvrda su negaciji, opovrgavanju.

Njegove riječi: "...i daje Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik", znače: i posvjedoči da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik, tj. iskreno i iz uvjerenja. To iziskuje slijeđenje njega, poštivanje i uvažavanje njegove naredbe i zabrane, i striktno pridržavanje njegovog, s.a.v.s., sunneta. I da nema kontradikcije sa mišljenjem bilo koga, jer drugi, mimo Poslanika, s.a.v.s, mogu pogriješiti, a Vjerovjesnika, s.a.v.s., Uzvišeni je Allah sačuvao i naredio nam da mu se pokoravamo i da ga kao uzora slijedimo. I zaprijetio je Uzvišeni onome ko napusti pokornost njemu Svojim govorom:
"Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahođenju postupe..." (El-Ahzab, 36.) I rekao je:

"Zato neka se pripaze oni koji izbjegavaju naredbe Njegove, da ih ne snađe iskušenje, ili ih ne pogodi kazna bolna." (XXIV:63.)

Imam Ahmed, da mu se Uzvišeni Allah smiluje, rekao je: "Znaš li sta je fitnet (iskušenje)? Fitnet je širk (pridruživanje). Možda čovjek kada ne prihvati i odbije nešto od njegovih riječi, u njegovo srce uđe nešto od sumnje, pa propadne i bude upropašten." Nije nepoznato da su se desila pretjerivanja u slijeđenju i njegovom zapostavljanju, te davanju prednosti mišljenjima onih koji mogu pogriješiti, naročito učenih (uleme), nad njegovim, s.a.v.s., riječima.

Njegove riječi: "I da je Isa Allahov rob i Njegov poslanik"; sadrže objašnjenje istine u koju treba vjerovati kao što je u jasnim ajetima u kojima je odgovor kršćanskim kafirima kojih ima tri skupine: skupina koja je rekla da je Isa bog, skupina koja je rekla: "Božiji sin" i skupina koja je rekla: "Jedan od troje", misleći na Isaa i njegovu majku. Zbog toga je Uzvišeni objasnio u Svojoj istinitoj Knjizi i obesnažio laži i neistine. Rekao je:

"O sljedbenici Knjige! Ne pretjerujte u vjeri svojoj i govorite o Allahu jedino istinu. Zaista je Mesih, Isa, sin Merjemin, poslanik Allahov i Riječ Njegova - uputio ju je Merjemi - i duh od Njega. Zato vjerujte u Allaha i poslanike Njegove. I ne recite: 'Trojica!' - prestanite, bolje je za vas! Samo je Allah Bog, Jedini! Hvala Njemu - otkud da On ima dijete!!! Njegovo je šta je na nebesima i šta je na Zemlji; a dovoljan je Allah zaštitnik." (IV: 171.) (i ajeti poslije njega).

I rekao je Uzvišeni na više mjesta u (suri) El-Maida (17,72):
"Doista ne vjeruju koji govore: 'Uistinu! Allah - On je Mesih, sin Merjemin.'"

Uzvišeni je obavijestio šta je Mesih, a.s., rekao dok je bio u bešici, pa kaže Uzvišeni:

"Pa je došla s njim narodu svom, noseći ga. Rekoše: 'O Merjema! Doista si došla sa stvari nečuvenom. O sestro Harunova! Nije bio otac tvoj loš čovjek niti je majka tvoja bila bludnica.' Tad ga je pokazala. Rekoše: 'Kako da govorimo s onim ko je u bešici, (s) djetetom?' Isa, a.s., reče: 'Uistinu! Ja sam rob Allahov. Dao mi je Knjigu i učinio me vjerovjesnikom. I učinio me blagoslovljenim ma gdje bio, i naredio mi namaz i zekat dok sam živ. I čestitim majci mojoj, i nije me učinio nepokornim, nesretnim. I selam je nada mnom na dan kad sam rođen, i na dan kad umrem i na dan kad budem podignut živ!' To je Isa, sin Merjemin: Riječ Istine, onaj u kojeg sumnjaju. Nije Allahovo da uzima ikakvo dijete. Slava Njemu! Kad odredi stvar, tad tome samo kaže: 'Budi' - tad biva. A uistinu! Allah je Gospodar moj i Gospodar vaš, zato obožavajte Njega. Ovo je Put ispravni." (XIX:27-36.)

Tako je Uzvišeni objasnio Put ispravni, koji ako neko slijedi, biva spašen, a ko sa njega skrene biva upropašten. Uzvišeni je rekao:
"Uistinu, primjer Isaa kod Allaha jeste kao primjer Adema. Stvorio ga je od prašine, potom mu rekao: 'Budi!', tad bi. Istina je od Gospodara tvog, zato ne budi od sumnjajućih." (111:59-60.)

Objasnio je Uzvišeni Put ispravni, objašnjenjem jasnim, odlučnim i zaštićujućim i uspostavio Svoje dokaze o Svojoj jednoći (tevhidu). Tako je utvrdio Istinu i uništio neistinu, makar (to) mrzili mušrici.
Njegov je govor: "...poslanik i riječ koju je uputio Merjemi", tj. Njegov govor: "Budi". Dakle, On gaje stvorio sa "Budi!", i on je bio. U tome je potvrđivanje svojstva govora Uzvišenom Allahu, za razliku od džehmija, također.
Njegov je govor: "...i duša od Njega", tj. od duša koje je izvadio iz kičme Ademove, a.s., i od kojih je uzeo ugovor da je On Uzvišeni njihov Gospodar i njihov Bog, kako je rekao Uzvišeni:
"I kad uze Gospodar tvoj od sinova Ademovih ,iz leđa njihovih potomstvo njihovo i zatraži da oni svjedoče protiv duša svojih:'Zar nisam Gospodar vaš?' Rekoše: 'Svakako. Svjedočimo!... (ajeti u suri El-E'araf, 172-174.) Duh je Isaov od tih duša koje je stvorio Uzvišeni Allah.

Ibn-Džerir naveo je od Vehba b. Munebbiha da je rekao: "Džibril je puhnuo u džep ogrtača Merjeminog i puhanje je stiglo do maternice pa je ona zanijela." Od Suddija se prenosi da je puhanje ušlo u njene grudi, pa je zanijela. Ibn- Džerir je rekao: "Kažu da je puhnuo u njen džep i rukav." (Završen citat u skraćenom obliku.) Prema tome, Džibril je udahnuo, a Allah stvorio govoreći: "Budi!", i ono biva kako je rekao Uzvišeni:
"Pa kad ga stvorim i udahnem u njega dušu" (XV:29.), pa neka je Uzvišen Onaj Koji jedini stvara i Koji se jedini obožava. Neki su kršćani naveli muslimanskim učenjacima govor Uzvišenog:
"I Duh od Njega." (IV: 171) Rekli su u odgovoru: "Ovo nije specifično za Isaa, a.s., nego je tako sa svim stvorenjima, kako je Uzvišeni rekao:

"I potčinio je za vas ono šta je na nebesima i staje na Zemlji; sve je od Njega" (XLV:13.), tj. stvaranjem i uzrokovanjem. Isaa je On, također, stvorio i uzrokovao kao i ostala Njegova stvorenja. U ovom govoru je odgovor jevrejima, Allahovim neprijateljima i neprijateljima Njegovih vjerovjesnika i poslanika. Oni su, uistinu, sa kršćanima otišli u dvije suprotne krajnosti. Oni su mu pripisali da je dijete bluda, Allah ih prokleo. Allah Uzvišeni razotkrio je njihovu laž u Svojoj Knjizi i obesnažio njihovo mišljenje, kao što je obesnažio i negirao mišljenje kršćanskih ekstremista u ajetima koji su prethodno spomenuti i njima sličnim.

Kršćani su pretjerivali u pogledu Isaa, sina Merjemina, a.s., najtežim ekstremizmom, kufrom i zabludom. Jevreji su se prema njemu ponijeli krajnje tiranski. I jedni i drugi su daleko zalutali. Uzvišeni je Allah skrenuo pažnju na mnogim mjestima u Svojoj Knjizi i On, Uzvišeni, objasnio je istinu i pravdu i uzdigao čast i ugled Mesiha, a.s. On ga je učinio od peterice ulul-'azma spomenutih u surama El-Ahzab i Eš-Sura. On je naredio Svome Vjerovjesniku, s.a.v.s., da se strpi kao što su se oni strpili, rekavši:
"Zato se strpi, kao što su se strpili odlučni (ulul-'azm) poslanici." (XLVI:35) Oni su sasvim sigurno najbolji poslanici, a Vjerovjesnik, s.a.v.s., najbolji je među njima, neka je na njega Allahov salavat i selom, kao i na sve vjerovjesnike i poslanike i na one koji ih dobročinstvom budu slijedili do Sudnjeg dana.

Njegove riječi: "...i da je Džennet istina," tj. Allah ga je pripremio vjernicima za Kijametski dan i svega šta je u njemu: od dvoraca, plodova, voća, stalnog uživanja i viđenja Allahovog plemenitog lica, kako je Uzvišeni rekao: "...dar neprekidan." (XI: 108.) I rekao je:
"Pa ne zna duša šta je za njih skriveno od radosti, plaća za ono šta su radili." (XXXII: 17.)

"I Vatra istina" Uzvišeni Allah pripremio ju je onome ko Ga zaniječe i pridruži Mu druga u Njegovu uluhijjetu i rububijjetu i odstupi od istine u pogledu Njegovih imena i svojstava. Onaj ko ne vjeruje u Džennet i Vatru on je zanijekao Kur'an i poslanike. Uzvišeni je Allah, uistinu, objasnio Džennet i šta je sve u njemu pripremio od stalnog uživanja i spomenuo da je to kuća bogobojaznih. I spomenuo je Vatru i šta je u njoj od kazne i daju je pripremio za one koji Ga zaniječu i pridruže Mu druga (učine Mu širk).

Rekao je poslanik: "Allah će ga uvesti u Džennet djelima koja ima" jesu odgovor u pogodbenom načinu (kondicionalu), tj. ko posvjedoči da nema boga osim Allaha..., Allah će ga uvesti u Džennet. Znači, zbog njegove iskrenosti, istinoljubivosti, imana u Njegovog Poslanika i onog što je po njemu poslano, i zbog toga što se razlikovao od kršćana i jevreja u vezi s pretjerivanjem i grubosću u pogledu Isaa, i što je bio uvjeren da je on, uistinu, Allahov rob i Njegov poslanik i vjerovao u Džennet i Vatru.

Njih dvojica prenose u hadisu od 'Utbana: "Uistinu, Allah je zabranio (haramio) vatri da prži onoga ko kaže "nema boga osim Allaha " želeći time Allahovo lice. "

Ko bude u takvom stanju Allah će ga uvesti u Džennet, makar i imao manjkavosti i grijeha. Ovo veliko dobro djelo prevagnjuje sva loša, pa dobro razmisli o ovom govoru, jer je on, uistinu, velik, a Allah najbolje zna.
Njegove riječi: "Njih dvojica", tj. Buhari i Muslim. Ovo je dug hadis. Autor ga je sažeo i spomenuo od njega ono što odgovara naslovu, a to su njegove riječi: "Ko kaže: 'Nema boga osim Allaha', želeći time Allahovo lice..." Ovo je bit i suština njegovog značenja na koje upućuje ova izreka iskrenosti i negiranja pridruživanja. Istinoljubivost su i iskrenost nerazdvojni, ne postoji jedno bez drugog. Uistinu, onaj ko nije iskren on je mušrik, a ko nije istinoljubiv on je licemjer (munafik). Iskren je onaj koji je izgovori iskreno iskazujući obožavanje Onome Koji to jedino zaslužuje, a to je Uzvišeni Allah. Ovaj tevhid jeste osnova islama za koji je (Allahov) prijatelj (Ibrahim, a.s.) rekao:
"Gospodaru naš! I učini nas dvojicu predanim Tebi i od potomstva našeg ummet predan Tebi." (11:128.)

Belkisa je rekla:"Gospodaru moj! Uistinu, ja sam učinila zulum duši svojoj i predajem se sa Sulejmanom Allahu, Gospodaru svjetova." (XXVII:44.)
(Allahov) prisni prijatelj (Ibrahim, a.s.) rekao je:"Uistinu! Ja okrećem lice svoje Onom Koji je stvorio nebesa i Zemlju, pravovjeran, a nisam ja od mušrika." (VL79.) "Pravovjerni" jeste onaj koji je napustio širk potpuno i radikalno, odrekao ga se, i napustio njegove pristalice i suprotstavio im se, i učinio iskrenim svoja tajnovita i vidljiva djela Allahu Jedinome, kako je rekao Uzvišeni:

"A ko preda lice svoje Allahu i on bude dobročinitelj, pa doista se uhvatio za hvatište čvrsto." (XXXI:22.)

Predavanje je lica iskrenost ibadeta koji je protivan pridruživanju (širku) i licemjerstu (nifaku). Ovo je značenje tog ajeta i njemu sličnih, po mišljenju svih. To je taj kome će koristiti riječi (la ilahe illallah). Zbog toga je Uzvišeni rekao:
"Pa doista se uhvatio za hvatište čvrsto." Ovo je suprotno stanju onoga ko to kaže, a on moli i dovi nekom drugom mimo Allaha, od njega pomoć traži; od umrlog ili odsutnog, koji niti koristi niti šteti, kao što vidiš i većinu ljudi. Dakle, ovi iako šehadet izgovaraju, oni su već upali u ono što je s tim nespojivo. Prema tome, to ne koristi onome ko ga izgovori, osim sa znanjem njegovog značenja, kako negacije tako i pritvrđivanja. Nepoznavalac njegovog značenja i ako ga izgovori, ne koristi mu zbog nepoznavanja njegovog značenja u arapskom jeziku, na koje se misli, tj. na negiranje širka. Također, (nema koristi) kada spozna njegovo značenje bez uvjerenja u njega, jer kada nestane uvjerenja, pojavi se sumnja.

Ono čime je ograničeno u (ovom) hadisu jesu njegove, s.a.v.s., riječi: "...ne sumnjajući." Prema tome, to ne koristi, osim ko to kaže na osnovu znanja i uvjerenja na osnovu njegovih riječi: "...istinoljubivo iz svoga srca", tj. iskreno iz svoga srca. Isto tako, ko to izgovori neiskreno, to mu, uistinu, neće pomoći, jer (ono šta je na) srcu razlikuje se od (onoga šta je na) jeziku, kao što je stanje licemjera (munafika), koji svojim jezicima govore ono što nije u njihovim srcima. Isto je stanje i mušrika. Ono se ne prima od mušrika, jer širk negira iskrenost (ihlas), i na što je ova izreka ukazala antitezom. Ona je, uistinu, ukazala antitezom na negiranje pridruživanja, odricanje od njega i na iskrenost Allahu Jedinome, Koji nema sudruga.
Onaj ko nije takav njemu neće koristiti "nema boga osim Allaha", kakvo je stanje mnogih obozavalaca kipova. Oni kažu "nema boga osim Allaha", a niječu ono na što to upućuje: iskrenost. Oni se neprijateljski odnose prema njegovim sljedbenicima, a potpomažu širk i njegove pripadnike.

Od Ebu Se'ida,r.a., prenosi se da je Allahov Poslaniks.a.v.s. rekao:"Musa je rekao:"O Gospodaru ,poduči me nečemu čime ću Te spominjati i moliti"Gosppodar je rekao:"O Musa,reci:'Nema boga osim Allaha." Rekao je :"Gospodaru,svi Tvoji robovi to kažu.' Gospodar reče: O Musa, kada bi sedam nebesa i svi koji su na njima, osim Mene i sedam zemalja bili najednom tasu, a 'nema boga osim Allaha' na (drugom) tasu, 'nema boga osim Allaha'prevagnulo bi.'" Prenosi Ibn-Hibbani Hakim, koji je za njega rekao daje sahih.

Ibrahim, a.s., rekao je svome ocu i svome narodu:
"...Uistinu, ja sam čist od onog šta obožavate, izuzev Onog Koji me je stvorio, On će me uputiti. I učinio je to riječju trajnom u potomstvu svom..." (XLIII:26-28.) A ta (riječ) jeste "nema boga osim Allaha" i Ibrahim, a.s., izrazio ju je u značenju koje joj je određeno i na koje upućuje, a to je odricanje od širka i iskrenost u ibadetu Allahu Jedinome, Koji nema sudruga, kako je to već potvrđeno. Isto tako, ko je izgovori, a ne prihvati njeno značenje iskrenosti, njegov je govor o ovoj izreci laž od njega. Štaviše, on je okrenuo njeno značenje potvrdivši šta je ona negirala od širka, i negiravši staje ona potvrdila od iskrenosti (Masa).

Ovo što smo spomenuli jeste stanje većine u ovom ummetu, nakon trećeg stoljeća. Razlog je tome nepoznavanje njenog značenja i slijeđenje strasti, pa ga to okreće od slijeđenja istine i onoga čime je Allah poslao svoje poslanike od tevhida, koji je propisao Svojim robovima i sa čime je njima zadovoljan. I njegove riječi:"Nema boga osim Allaha." "Nema" (la) je niječna (čestica) za vrstu, koja to generalno niječe, osim što je izuzeto. Njen je predikat ispušten, a njegovo zamišljeno značenje je "nema boga osim Allaha''. Uzvišeni je rekao: "To zato što je Allah - On Istina, a ono što mole mimo Njega, to je neistina, i što je Allah - On Uzvišeni, Veliki." (XXII:62.)

Božanstvenost Njega Uzvišenog jeste istina, a sve druge božanstvenosti, mimo Njegove, jesu neistina, kao što je (rečeno) u ovom ajetu i njemu sličnim. Ovo je velika izreka. Ona je hvatište čvrsto, riječ takvaluka i riječ iskrenosti. Ona je ta s kojom su uspostavljena nebesa i Zemlja, i radi njenog upotpunjavanja propisan sunnet i farz i zbog nje su isukane sablje džihada. Kroz nju se pokazala razlika između pokornih i nepokornih ljudi. Ko je izgovori i po njoj radi, istinski, iskreno, prihvaćanjem, ljubavlju i predanjem Allah će ga uvesti u Džennet, sa onim djelima koja radi. U sahih hadisu stoji: "Najbolja dova na dan Arefata, i najbolje što sam rekao ja i vjerovjesnici prije mene jeste: 'Nema boga osim Allaha Jedinog. Njemu nema sudruga. Njemu pripada sva vlast. Njemu pripada sva hvala. On je svemoćan.'"

U hadisu 'Abdullaha b. 'Amra direktno od (Poslanika, s.a.v.s.) stoji: "Pozvat će se čovjek iz mog ummeta naočigled svih stvorenja na Kijametskom danu i predočiti mu se devedeset devet svezaka (sidžilla). Svaki je svezak koliko oko može pregledati. Potom će mu se reći: "Da li poričeš nešto od ovoga?" "Ne, Gospodaru", odgovorit će. Reći će se: "Imaš li opravdanje ili neko dobro djelo?" Čovjek će osjećati strahopoštovanje pa će reći: "Ne." Reći će se: "Da, uistinu, ti imaš kod Nas dobro djelo i, uistinu, tebi se neće nepravda učiniti." Tada će mu se pokazati karta na kojoj je napisano: "Svjedočim da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik." Tada će (čovjek) reći: "Gospodaru, šta (vrijedi) ova karta u odnosu na sve ove sveske?" Reći će se: "Tebi se, uistinu, neće nepravda učiniti." Tada će se svesci staviti na (jedan) tas, a karta na (drugi) tas. Svesci će olagahniti, a karta će otežati i prevagnuti." Zabilježio ga je Tirmizi i rekao da je hasen.

Njegove riječi: "Kada bi sedam nebesa i svi koji su na njima mimo Mene", tj. svi koji su na nebesima i Zemlji "mimo Mene". Izuzeo je Sebe iz onih koji su na nebesima, jer je On Uzvišeni, Najuzvišeniji, neka je uzvišen i svet, kako je rekao Uzvišeni: "...a On je Uzvišeni, Veličanstveni." (XLII:4.)

(To je) uzvišenost sile, uzvišenost moći i uzvišenost bića. Sve su troje Njegovo svojstvo i upućuju na Njegovu savršenost, kako je rekao Uzvišeni:
"...Svemilosni, koji se nad Aršom uzvisio." (XX:5.)
"...zatim se uzvisio na Arš, Milostivi." (XXV:59.) (Tako je rekao) na sedam mjesta u Svojoj knjizi.
Isto je rekao Uzvišeni:
"Njemu se uzdiže riječ lijepa; a dobro djelo uzvisuje je." (XXXV: 10.) Uzvišeni je rekao:
"Boje se Gospodara svog nad sobom." (XVI:50.) I rekao je Uzvišeni:
"Penju se meleki i Duh Njemu u danu koji traje pedeset hiljada godina." (LXX:4.) I rekao je Uzvišeni:
"Ja sam Taj Koji će te uzeti i uzdići te Sebi." (111:55.) I njima sličnih ajeta (ima još).

Prema tome, ko negira uzvišenost Allaha Uzvišenog nad Njegovim stvorenjima on se razišao sa eksplicitnim (značenjem) Kur'ana i sunneta, zanijekao i odstupio od istine u pogledu Njegovih imena i svojstava. Ova izreka znači negiranje i odbacivanje božanstvenosti od svega, osim onog što je izuzeto u njoj, a to je Allah Uzvišeni. U njoj je eksplicitno značenje da ima sedam zemalja kao i nebesa. Međutim, ova izreka neće prevagnuti osim kod onoga ko ispuni uvjete kojima je ona uvjetovana u Kur'anu i sunnetu. Slavljeni je spomenuo u suri Et-Tevba i drugim (surama) mnoge koji je izgovaraju, ali im njeno izgovaranje nije koristilo, kao što je stanje ehlu-kitabija i licemjera u svoj svojoj brojnosti i raznovrsnosti u njihovom licemjerstvu. Ona njima nije koristila jer su oni izostavili te uvjete.

(Među njima) ima onih koji je izgovaraju, ne znajući njeno smjerano značenje i na što sve ona ukazuje, od negiranja pridruživanja i odricanje od njega, zatim istinoljubivosti, iskrenosti i drugih (značenja), kao što je ne prihvatanje od onoga ko njoj bude pozvan (da je prihvati) znanjem i djelom, pa izostavi povinovanje djelom koje ona iziskuje i zahtijeva, kao što je stanje većine koji je izgovaraju u prošlosti i sadašnjosti. Međutim, njih ima više u zadnjim (generacijama) ovog ummeta. (Među njima) ima i onih koje oholost, strasti i drugi uzroci, koji su mnogobrojni, i koji su se uvukli u njihovo srce, sprečavaju da je vole i da po njoj rade. Neki od tih uzroka spomenuti u su govoru Uzvišenog:

"Reci: 'Ako su očevi vaši i sinovi vaši, i braća vaša i žene vaše, i rod vaš...'", do Njegovih riječi: '"...onda sačekajte dok Allah ne donese naredbu Svoju', a Allah ne upućuje narod grješnika.'" (IX:24.)

Što se tiče pripadnika čistog i iskrenog imana oni su ti koji su ispunili ovu izreku i ostvarili njene uvjete kojima je uvjetovana, znanjem, čvrstim uvjerenjem, iskrenošću, ljubavlju, prihvatanjem i povođenjem, na osnovu nje određuju neprijatelje i prijatelje, na osnovu nje vole i mrze. Uzvišeni ih je spomenuo na mnogim mjestima u suri Et-Tevbe i drugim (surama), i posebno ih pohvalio, i oprost (obećao) i pripremio im Svoj Džennet i spasio ih od vatre, kako kaže Uzvišeni:

"A vjernici i vjernice prijatelji su jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju i namaz obavljaju i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah sigurno smilovati. - Allah je doista silan i mudar." (IX:71) On je također kazao:

"Allah je zadovoljan prvim muslimanima: muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime; za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti...

Tirmizi je prenio i okarakterisao ga Kao nasen oa enesa: "Čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako govori: 'Uzvišeni Allah rekao je: 'O čovječe, ti, uistinu, kad bi Mi učinio grešaka kolika je Zemlja, a zatim Mi došao ne pridružujući Mi ništa, Ja bih ti onoliko kolika je ona dao oprosta.'

...To je veliki uspjeh."Ovi i svi koji su ih dobrim slijedili jesu pripadnici la ilahe illallah i drugih ajeta u pohvali njih i onoga šta im je pripremio na budućem svijetu.Onaj ko proučava Kur'an i spozna nejednakost stvorenja u pogledu njihove ljubavi prema nihovom Gospodaru, izražavanju jednoće samo Njemu, radu s pokornošću Njemu, bježanju od nepokornosti Njemu, davanju prednosti željom i radom onome što On Uzvišeni voli i ostavljanju onoga što On ne voli, iz straha i nade i onaj ko uzima u obzir stanje ljudi, ono što oni govore, rade, imaju namjeru, želju i daleke razlike među njima, jasna mu je greška zavedenih, kako je i spomenuto u sahih hadisu od Vjerovjesnika, s.a.v.s., da je rekao: "Mudar je onaj koji svoju dušu kori i radi za ono što dolazi poslije smrti, a nemoćan je onaj koji slijedi strasti svoje duše i od Allaha traži ispunjenje želja."

Njegove su riječi: "Tirmizi je prenio i okarakterisao ga kao hasen od Enesa: 'Čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako govori: 'Uzvišeni Allah je rekao: 'O čovječe, ti, uistinu, kad bi Mi učinio grešaka kolika je Zemlja, a zatim Mi došao ne pridružujući Mi ništa, Ja bih ti onoliko kolika je ona dao oprosta.""

U ovome hadisu nalazi se objašnjenje značenja "la ilahe illallah" koje je teže od svih stvorenja i svih grijeha, a to je ostavljanje pridruživanja {širka), kako malog tako i velikog. To iziskuje potpunost tevhida.

Uslovi za tavaf

Kada onaj koji želi obaviti hadž ili umru uđe u Mekku, lijepo bi bilo da se okupa. Kada ugleda Ka’bu treba podići ruke (kao u dovi) i reći: “Allahu ekber, Allahumme zid hazel-Bejte tešrifen ve tekrimen ve ta’zimen ve mehabbeten ve zid min šerefihi ve keremihi mimmen hadždžehu evi’atemere tešrifen ve ta’zimen ve birra. “Allah je Najveći, Bože moj povećaj ovoj Kući ugled, počast, veličinu, strahopoštovanje i ljubav. Povećaj onome ko je radi hadža ili umre obiđe ugled, počast i dobročinstvo.”

Lijepo je da onaj koji ulazi u Mesdžidul-Haram počne tavafom, što predstavlja pozdrav, osim da nastupi vrijeme propisanog farz-namaza s kojim će prije početi, a onda nastaviti tavaf.

Za tavaf su potrebni sljedeći uslovi:

1- Nijjet (iskrena namjera);
2- Otpočinjanje tavafa od El-Hadžerul-Esveda. Sunnet je poljubiti ga ili naišaretiti rukom prema njemu.
3- Ka’bi biti okrenut lijevim ramenom.
4- Upotpuniti sedam krugova tavafa. Ko posumnja da li je izvršio npr. šest ili sedam krugova, uzet će manji broj (tj.šest) i upotpuniti tavaf.
5- Čistoća – uzimanje abdesta.
6- Tavaf obaviti pješačeći (shodno fizičkim mogućnostima).
7- Tavaf obaviti oko cijele Ka’be i oko polukružnog dijela (Hadžeru Ismaīl). Ako bi obišao samo građevinu Ka’be, bez polukružnog kamenog dijela, tavaf mu ne bi bio važeći, jer i Hadžeru Ismaīl pripada Ka’bi.
8- Da tavaf bude u Mesdžidul-Haramu.
9- Neprekidno obavljanje krugova tavafa. Ako se prouči ikamet za namaz dozvoljeno je prekinuti tavaf, a zatim nastaviti; s tim da sve to bude u kratkom vremenskom razdoblju. Ako se previše oduži obnovit će tavaf od početka.
10- Pokriti stidne dijelove tijela. Lijepo je da muškarac učini gornji dio ihrama ispod desnog pazuha i prebaci ga preko lijevog ramena, da ubrza hod i usitni korake bez trčanja, sve to u prva tri kruga prvog tavafa hadža ili umranskog tavafa.


Tavaf je dozvoljeno obaviti u svim vremenskim periodima. Fino je poljubiti El-Hadžerul-Esved ili ga dodirnuti ili naišaretiti prema njemu na početku svakog kruga tavafa. Fino je dodirnuti i Jemenski rukn, a između dva rukna treba reći: Rabbena âtina fid-dunja haseneten ve fil-Âhireti haseneten ve kinâ azâben-nâr. “Gospodaru naš, podari nam na dunjaluku dobro i na Ahiretu dobro i sačuvaj nas kazne u vatri.”

Hadžija u tavafu treba čuvati svoj pogled kako bi sačuvao i svoj hadž. Poslije će obaviti dva rekata tavafskog namaza. Ovaj namaz je pritvrđeni sunnet i klanja se kod Mekami –Ibrâhima, ako je moguće. Uzvišeni kaže:

“Neka vam mjesto na kojem je stajao Ibrâhim bude prostor iza kojeg ćete namaz obavljati.” (Suretul-Bekare, ajet 125)

Tavafski namaz se može obaviti i na bilo kojem drugom mjestu u Haremu. Sutra (perda) nije obavezna prilikom tavafskog namaza, nekog farza ili druge nafile u Haremu. Poslije namaza napit će se vode Zemzem, što je sunnet.

Vjerovanje Imama Tevhida - Ebu-Jusuf Midhat b. Hasan Alu-Ferradz

Ova knjiga govori o osnovama i pravilima vjere, objašnjava suštinu islama i imana i njihovih sastavnih djelova, kao što je, takođe, u njoj pojašnjenje osnove svih osnova - a ona je tevhid. Pojašnjava faktore koji poništavaju ovu osnovu, kao što je širk - pridruživanje Allahu druga - sa svim svojim vrstama, kao što je kufr - nevjerstvo - sa svim svojim vrstama i sve ono što dolazi poslije toga od: prijateljevanja i neprijateljevanja po tom pitanju, odricanja od širka i njegovih sljedbenika, opis taguta i način nevjerovanja u njega, izdvajanja samo Allaha u pokornosti, suđenje po Njegovu zakonu, vođenje borbe radi ostvarenja istog i onoga što to prati od: iseljenja iz nevjerničke zemlje u muslimansku zemlju uz pojašnjenje razlike među ovim dvjema zemljama, nevjerničkoj i muslimanskoj zemlji; i drugih sudbonosnih pitanja. Važnost svega toga nije skrivena, jer, islam se ne može ostvariti osim sa spoznajom svega toga i rada po njemu.

Svevišnji je rekao, podsjećajući Svoga Vjerovjesnika na osnovu zbog koje ga je poslao:

فاعلم أنه لا إله إلا الله واستغفر لذنبك

"Znaj da nema boga osim Allaha! Traži oprost za svoje grijehe..." (Muhammed, 19)

Ovaj časni ajet objavljen je mnogo kasnije nakon poslanstva, jer se nalazi u medinskoj suri, a ona je sura Muhammed. I pored činjenice da je poslan s ovom riječju, da je proveo mnogo vremena pozivajući ljude njoj, borio se radi nje, napustio svoj grad radi njenog ostvarenja, i pored svega toga, Allah ga podsjeća na ovu veliku osnovu koja je osnov vjere islama. Svevišnji je rekao:

ولقد أوحي إليك وإلى الذين من قبلك لئن أشركت ليحبطن عملك ولتكونن من الخاسرين

بل الله فاعبد وكن من الشاكرين"A tebi i onima prije tebe je objavljeno: 'Ako budeš druge Allahu ravnim smatrao, tvoja djela će sigurno propasti i ti ćeš izgubljen biti. Već, Allaha jedino obožavaj i budi od zahvalnih." (Ez-Zumer, 65-66)



download link: Download

(desni klik "save target as..." ili “save link as...”)

Alternativni download link: Download



ili posjeti

is where my documents live!

Napomena: Na str.304 ima štamparska greška ili greška u prijevodu u rečenici:“Oslanjanje na nekog mimo Allaha,u onome što ne može učiniti niko osim Njega je mali širk.“ (treba stajati: veliki širk) kao što sam autor na sljedećim stranicama navodi.

-->

-->