Ako tvoje prisustvo bude bilo kako treba onda je potrebno pridržavati se ova tri pravila jer četvrtog nema: Prvo, da šutiš poput onih koji znaju pa ćeš steći nagradu zbog namjere da prisustvuješ, da besposlicu umanjiš, da ubereš nagradu druženja i ljubavi prema onom s kim se družiš.
Drugo, ako to ne učiniš nego htjedneš pitati, onda to učini poput onoga koji pitanjem želi naučiti, pa ćeš, uz ove četiri,postići i petu vrlinu: uvećaćeš svoje znanje. A uljudnost pitanja sastoji se u tome da pitaš o onom o čemu ne znaš, jer je pitanje o onom o čemu znanje imaš, znak maloumnosti, niskosti i traćenje govora i vremena u onom u čemu nema nikakve koristi ni tebi ni drugome. Štoviše, možda će ti to pričiniti samo neprijateljstvo koje je kao takvo potpuno beskorisno.
Treće, čuvaj se da se ponašaš poput onoga koji je dobar znalac, a znak toga je da odgovor na svoje pitanje otvoreno potcjenjuješ. A ako pak toga pri tebi ne bude, ako budeš samo ponavljao svoje riječi ili se protivio na način koji tvoj protivnik ne smatra suprotstavljanjem, onda se ustegni od toga, jer opetovanjem svojih riječi nećeš postići dodatnu nagradu, nećeš drugog poučiti niti ćeš sam nešto više naučiti. Naprotiv samo ćeš izazvati bijes kod sebe i svoga protivnika, a i neprijateljstvo koje će te možda odvesti u ono što će ti još veću štetu napraviti. Dovoljan nam je Allah i divan je On gospodar!
Ako do tebe dopre usmeni prigovor ili budeš napadnut u pisanoj formi, čuvaj se dobro da to primiš ljutito i na način koji bi podstakao ne pretjerenost prije negoli ukažes na neistinitost toga iznoseći jaku argumentaciju. A također ne prihvatataj prigovor poput onog koji to potvrđuje i odobrava prije negoli sazna to, jer ćeš nepravedno postupiti u oba slučaja zajedno. Nego priđi tome na način onog koji želi svoj udio u razumijevanju svega što čuje i vidi, da bi time uvećao svoje znanje i navedeno prihvatio ako je dobro, a odbio ako je pogrešno. Ako tako budeš postupao zagarantirana ti je lijepa nagrada i zaslužio su veliku pohvalu i neizmjernu dobrotu.Ljudima je dužnost naučiti što je dobro i raditi po njemu. Ko to oboje bude činio zaslužio je zajedno dva dobra. Ko pak bude naučio što je dobro, ali po njemu ne bude postupao, učinio je dobro u pogledu obrazovanja svog, a pogrešku zbog izostavljanja djela, pa je tako pomiješao dobro sa lošim djelom. Ipak je i on bolji od onoga koji niti je naučio niti je dobro uradio. A i on je, iako je bez dobra, boljeg stanja i manje je pokuđen od onoga koji sprječava ono što je dobro i odvraća od njega.
Kada bi od zla odvraćao samo onaj koji pri sebi nema nimalo lošeg, a dobro naređivao samo onaj koji ga u cijelosti ima, onda niti bi ko zabranjivao zlo, niti bi ko naređivao dobro, poslije Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve selleme. A dovoljan ti je kao primjer zle i loše prirode i pokuđenog stanja onaj koji je o ovome iznio svoje mišljenje. A Allah džellešanuhu daje da se uspije.
Zato je prikrivanje strpljivosti pokuđeno, jer predstavlja slabost osjećanja, grubost duše i pomanjkanje samilosti, a to su sve loše osobine koje se mogu naći samo u zlih i iskvarenih ljudi, u onih čije su duše kao u zvijeri. S obzirom da je ovo što smo spomenuli ružno, onda je ono što je njemu suprotno pohvalno, a to je prikrivanje paničnog straha, jer sadrži samilost, nježnost i razumijevanje stupnja nesreće. Iz svega proizilazi da je jedino ispravno u ovom da čovjek bude strepeće duše, strpljivog tijela, da ni licem ni bilo kojim drugim organom ne pokazuje ništa što bi ukazivalo na postojanje paničnog straha i uzrujanosti. A Allah daje da se uspije.
Kada bi onaj čije je mišljenje pogrešno bio svjestan štete svoga lošeg rasuđivanja u prošlosti zasigurno bi uspio napustiti ga u budućnosti.
