Wednesday, July 7, 2010

O dobročinstvu i grijehu

Od Nevvasa ibn Sem'ana, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Dobročinstvo je dobra narav, a grijeh je ono što te u prsima tišti, a ne želiš da to ljudi saznaju." (Muslim,2553)

Od Vabisa ibn Ma'beda, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: "Došao sam kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa me upita: 'Došao si da me pitaš o dobročinstvu i grijehu?' Rekoh: 'Da.' Poslanik mi reče: 'Upitaj svoje srce. Dobročinstvo je ono čime ti je zadovoljna duša i čime ti je zadovoljno srce. Grijeh je ono što tišti dušu i koleba se u prsima, pa makar ti to ljudi dodijelili i odobrili.'"(Daremi,2421)

Navedeni hadisi objašnjavaju značenje dobročinstva i grijeha, a u nekima se objašnjava značenje halala i harama. U hadisu Nevvasa ibn Sem'ana, radijallahu anhu, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, objasnio je dobročinstvo lijepim moralom, a u Vasibovom i drugim hadisima objasnio ju je sa onim čime je zadovoljna duša i srce.


O pitanju dobročinstva se nema jedinstven stav zbog toga što se pod njim podrazumijevaju dva određena značenja.

Prvo značenje: dobročinstvo po njemu značilo bi lijep odnos prema stvorenjima, u smislu činiti im dobro. Moguće je da se to posebno odnosi na roditelje pa se kaže: "Dobročinstvo prema roditeljima (birrul-validejni)".

Ibn Mubarek napisao je i djelo koje je nazvao Kitabul-birri vessileti (Knjiga o dobročinstvu i održavanju korektnih odnosa).

Također se u Buharijinom Sahihu i u Tirmizijevom Džamiu nalazi poglavlje Kitabul-birri vessileti koje sadrži činjenje dobra općenito prema ljudima, a posebno prema ocu.

Kada se uporedo spomenu dobročinstvo i bogobojaznost, kao u ovom ajetu: وَتَعَاوَنُوا عَلَى الْبِرِّ وَالتَّقْوَىٰ "...jedni drugima pomažite u čestitosti i bogobojaznosti..." (El-Maide, 2.), onda se pod pojmom dobročinstvo podrazumijeva pozitivan i korektan odnos prema svim stvorenjima, dok bogobojaznost označava iskren odnos prema Istini ispunjavanjem vjerskih obaveza i ostavljanjem zabranjenog. Također se čestitost može okarakterizirati kao praktikovanje obaveznih djela a bogobojaznost kao udaljavanje od zabranjenih djela.

U nastavku predmetnog ajeta: وَلَا تَعَاوَنُوا عَلَى الْإِثْمِ وَالْعُدْوَانِ "...a ne sudjelujte u griješenju i neprijateljstvu..." moguće je da se pod ismom (grijehom) misli na griješenje dok se pod pojmom el-udvan (neprijateljstvo) misli na nanošenje nepravde stvorenjima.

A moguće je da se pod prvim misli na grijeh koji je sam po sebi zabranjen, poput bluda, krađe i alkohola, a pod terminom neprijateljstvo aludira se na prelaženje granica dozvoljenog i prelazak u ono što je zabranjeno od iste vrste djela, kao npr. ubistvo onoga koga je dozvoljeno ubiti odmazdom, pa takvog zanemariti i ubiti drugog ili pored njega još nekog ubiti ili uzeti kod zekata više od obaveznog itd.

Drugo značenje dobročinstva: pod njim se podrazumijeva činjenje svih pozitivnih postupaka, vidljivih i nevidljivih. To je spomenuto u riječima Uzvišenog:

وَلَٰكِنَّ الْبِرَّ مَنْ آمَنَ بِاللَّهِ وَالْيَوْمِ الْآخِرِ وَالْمَلَائِكَةِ وَالْكِتَابِ وَالنَّبِيِّينَ وَآتَى الْمَالَ عَلَىٰ حُبِّهِ ذَوِي الْقُرْبَىٰ وَالْيَتَامَىٰ وَالْمَسَاكِينَ وَابْنَ السَّبِيلِ وَالسَّائِلِينَ وَفِي الرِّقَابِ وَأَقَامَ الصَّلَاةَ وَآتَى الزَّكَاةَ وَالْمُوفُونَ بِعَهْدِهِمْ إِذَا عَاهَدُوا ۖ وَالصَّابِرِينَ فِي الْبَأْسَاءِ وَالضَّرَّاءِ وَحِينَ الْبَأْسِ ۗ أُولَٰئِكَ الَّذِينَ صَدَقُوا ۖ وَأُولَٰئِكَ هُمُ الْمُتَّقُونَ
"...čestitost je ko vjeruje u Allaha, i u onaj svijet, i u meleke, i u knjige, i u vjerovjesnike, i koji od imetka, iako im je drag, daju rođacima, i siročadi, i siromasima, i putnicima namjernicima, i prosjacima, i za otkup iz ropstva, i koji namaz obavljaju i zekat daju, i koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju, naročito oni koji su izdržljivi u neimaštini, i u bolesti, i u boju ljutom. Oni su iskreni vjernici, i oni se Allaha boje i ružnih postupaka klone." (El-Bekare, 177.)

Čestitost u ovom značenju obuhvata sva dobra djela: nevidljiva, poput vjerovanja u Allaha, Njegove meleke, knjige i poslanike, kao i vidljiva, poput trošenja imetka na stvari koje Allah voli, davanje zekata, izvršavanje obećanja, strpljenje nad kaderom, bolesti i siromaštvom, kao i strpljenje u džihadu.

Poslanikov, sallallahu alejih ve sellem, odgovor Nevvasu obuhvata navedene odlike u gore spomenutom ajetu jer je lijepo ponašanje u biti manifestacija šerijatskog morala i usvajanje Božjih načela koja je naredio Svojim robovima u Svojoj knjizi, kao što je rekao Poslaniku:
وَإِنَّكَ لَعَلَىٰ خُلُقٍ عَظِيمٍ -jer ti si, zaista, najljepše ćudi." (El-Kalem, 4.)"

Aiša, radijallahu anha, rekla je da je Poslanikov moral bio Kuran, tj. on se bio okitio kur'anskim moralom, radio je njegove naredbe i klonio se njegovih zabrana pa je njegovo ponašanje u skladu s Kuranom njemu bilo imidž i nešto uređeno što ga nije napuštalo. I to je uistinu najljepši, najplementiji i najbolji moral.Rečeno je i da je sva vjera moral.

U hadisu Vabisa Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: "Čestitost je ono čime ti je zadovoljna duša i čime ti je zadovoljno srce..." U drugom predanju stoji: "...to je kada ti se prsa osjećaju prostranim..." I halal je objašnjen slično dobročinstvu u hadisu kojeg prenosi S'alebe i drugi.

To sve jasno ukazuje na činjenicu da je Allah Uzvišeni sklonim stvorio Svoje robove da spoznaju Istinu da se uvjere u nju i prihvate je. On je u njihovoj prirodi usadio ljubav prema njoj i odvratnost prema onom kontradiktornom. Ovo se može podvesti pod hadis Ijjada ibn Himara:
"Ja sam Svoje robove stvorio kao iskrene vjernike, muslimane, ali dođoše im šejtani i okretoše ih od njihove vjere te im zabraniše ono što sam im Ja dozvolio, a dozvolili su im ono što sam im Ja zabranio; najzad im narediše da Meni druga pripišu a Ja o tome ne objavih ništa."
Također, na to se odnosi i hadis: "Svako se novorođenče rodi s urođenim instinktom vjere u Boga; pa ga njegovi roditelji učine jevrejom, kršćaninom ili vatropoklonikom. Isto kao što i životinja okoti potpuno zdravo mladunče. Da li na njemu vidite ikakav nedostatak?!" Ebu Hurejre, radijallahu anhu, dodao je: "Ako hoćete, proučite: فِطْرَتَ اللَّهِ الَّتِي فَطَرَ النَّاسَ عَلَيْهَا
'...djelo Allahovo, prema kojem je On ljude načinio..." (Er-Rum, 30.)

Zato je Uzvišeni Svoje naredbe nazvao dobrim djelom a zabrane ružnim i odvratnima:

إِنَّ اللَّهَ يَأْمُرُ بِالْعَدْلِ وَالْإِحْسَانِ وَإِيتَاءِ ذِي الْقُرْبَىٰ وَيَنْهَىٰ عَنِ الْفَحْشَاءِ وَالْمُنْكَرِ وَالْبَغْيِ
"Allah naređuje pravdu, čestitost, i da se bližnjima udjeljuje, a razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje..." (En-Nahl, 90.)

Opisujući Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Uzvišeni Allah, kaže:

وَيُحِلُّ لَهُمُ الطَّيِّبَاتِ وَيُحَرِّمُ عَلَيْهِمُ الْخَبَائِثَ
"...on će im dobro dozvoliti, a ružno će im zabraniti..." (El-A'raf, 157.)

Uzvišeni je obavijestio da srca vjernika nalaze smiraj kada Njega spominju. Pa tako srce u koje uđe svjetlo imana otvori se, uvjeri se u Istinu, smiri se uz nju i prihvati je, zgražajući se od laži prezirući je i odbacujući.

Sve to ukazuje da se istina i neistina mogu pomiješati u srcu budnog vjernika. On istinu prepozanje po svjetlu koje je na njoj pa je tako prihvata, a bježi od neistine i prezire je i ne prepoznavajući je.

Upravo je to smisao slijedećeg hadisa:
"Prije Sudnjeg dana pojavit će se ljudi koji će govoriti ono što niste čuli ni vi ni vaši preci, pa teško vama ako im povjerujete, a teško i njima što to pričaju..." Znači oni će govoriti ono što će srca vjernika prezirati i neće ga prepoznavati.

Riječi u spomenutom hadisu: "Što niste čuli ni vi niti vaši očevi", upućuju na ustaljenost Istine kod vjernika i da se ona ne mijenja, bez obzira na vrijeme koje prolazi i generacije koje dolaze, a ono što će se donijeti poslije i što neće biti prihvaćeno neće u sebi nositi nikakvog dobra.

Dakle, hadis Vabisa, radijallahu anhu, i drugi hadisi koji imaju ista značenja upućuju na to da se treba srce konsultovati pri pojavi neke sumnjive stvari i ako se srce na nečemu smiri i uvjeri, onda je to čestitost i halal, u suprotnom, to je grijeh i haram.

Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu Nevvasa ibn Sem'ana: "...grijeh je ono što te u prsima tišti, a ne želiš da to ljudi saznaju." - aludiraju da je grijeh ono što na srcu ostavlja ranu, tjeskobu, uznemirenost, konfuziju i ono čemu se srce ne raduje. Pored svega toga grijeh je kod ljudi odvratan, jer ne žele da ga drugi vide. Ovo je ujedno i najuzvišeniji stupanj spoznaje grijeha kada se ne zna za nešto da li je grijeh. To je ono zašto ljudi osuđuju onog ko ga radi i što uopće osuđuju. U tom smislu su i riječi Abdullaha ibn Mesuda, radijallahu anhu: "Ono što vjernici smatraju dobrim, to je i kod Allaha dobro; ono što vjernici smatraju ružnim, to je i kod Allaha ružno i prezreno."
Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu Vabisa, radijallahu anhu i Ebu Sa'lebe: "...pa iako ti ljudi to potvrde" znače da je ono što tišti čovjeka u njegovu srcu prema nečemu grijeh, pa makar mu drugi povlađivali i rekli da nije.

Ovo je drugi stepen, a on je da nešto bude odvratno i za osudu kod njegova počinioca, a ne kod drugih. I u tom je slučaju ta stvar grijeh. To se dešava onda kada Allah čovjeku raširi prsa za imanom i kada mu muftija donese neku fetvu (deciziju) o nečemu na osnovu mišljenja i strasti ne oslanjajući se ni na kakav šerijatski dokaz.

Međutim, ako muftija o tom pitanju ima šerijatski dokaz, onda mu je dužnost da ga konsultuje, tj. prihvati, i pored toga što mu srce možda nije smireno. To je poput šerijatskih olakšica, kao npr. mrsiti se na putu ili zbog bolesti u toku ramazana, skraćivanje namaza na putu i još mnogo toga što izaziva negodovanje mnogih neznalica. Naravno, negodovanje neznalica ne uzima se u obzir.

Ponekad je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naređivao svojim ashabima određenu stvar koja bi izazvala kod nekih negodovanje, kao kad im je naredio da prekinu hadž i transformišu ga u umru. To nekima od njih nije bilo pravo. Također, naredio im je da zakolju kurbane i oslobode se ihrama hudejbijske umre, pa su to nerado prihvatili. Odbili su i Poslanikove pregovore sa Kurejšima kada je prihvatio da svoje obrede obavi slijedeće godine i da ko god dođe od mekanskih Kurejšija, treba biti vraćen u Meku.

Načelno se o tom pitanju može reći da kada god postoji tekst o nekom pitanju, vjerniku i vjernici ne preostaje ništa drugo nego da se samo dosljedno pokore. To se jasno u Kur'anu kaže:

وَمَا كَانَ لِمُؤْمِنٍ وَلَا مُؤْمِنَةٍ إِذَا قَضَى اللَّهُ وَرَسُولُهُ أَمْرًا أَنْ يَكُونَ لَهُمُ الْخِيَرَةُ مِنْ أَمْرِهِمْ
"Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahođenju postupe..." (El-Ahzab, 36.)

Sud Kur'ana i sunneta treba se prihvatiti drage volje bez ikakvih pogovora jer sve što je Allah propisao, a i Njegov Poslanik, treba se prihvatiti dragom voljom i iskrenom vjerom, kao što kaže Uzvišeni:

فَلَا وَرَبِّكَ لَا يُؤْمِنُونَ حَتَّىٰ يُحَكِّمُوكَ فِيمَا شَجَرَ بَيْنَهُمْ ثُمَّ لَا يَجِدُوا فِي أَنْفُسِهِمْ حَرَجًا مِمَّا قَضَيْتَ وَيُسَلِّمُوا تَسْلِيمًا
"I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete, i dok se sasvim ne pokore." (En-Nisa, 65.)

Međutim, ako o nekom pitanju ne postoji tekst od Allaha niti od Njegova Poslanika niti od onih čije se mišljenje slijedi: ashaba i prethodnika umeta, a desi se u duši vjernika, čije je srce smireno s imanom, prsa raširena i osvijetljena svjetlom spoznaje i uvjerenja, neka sumnja koja mu tišti srce i ne nađe se neko ko bi mu dao fetvu (deciziju) za olakšicu o tom pitanju, osim onih koji to rade po svojim ćejfovima, i koji su u isto vrijeme oni u čije znanje i pobožnost se sumnja, a i poznati su po slijeđenju strasti, u tom će slučaju vjernik uzeti u obzir to što ga tišti u srcu, pa iako mu spomenute muftije donesu fetvu da to što ga tišti nije grijeh. O ovome se imam Ahmed jasno i nedvosmisleno izjasnio.

Imam Mirvezi, rahimehullah, u djelu El-Ver'a veli da se obratio Ebu Abdullahu riječima: '"Katia mi je draža od ostalih pijaca, ali, eto, u srcu osjetih nešto prema njoj!' Abdullah reče: 'To je prezreno i prljavo mjesto.' Upitah ga: 'Misliš li da mi je pokuđeno da tamo radim?' Abdullah odgovori: Ibn Mesud je rekao: 'Grijeh privlači srca.' Ja mu odgovorih: 'Pa, to je samo konsultovanje!' Abdullah me upita: 'Šta osjećaš u srcu?' Ja mu odgovorih na to: 'Zbunjen sam!' On mi ponovi: 'Grijeh privlači srca.'"

جامع العلوم والحكم - ابن رجب الحنبلي