.jpg)
عن أبي هريرةَ رضي الله عنه أنَّ رسول اللهَ صلى الله عليه وآله وسلم قال: قَالَ رَجُلٌ -لَمْ يَعْمَلْ خَيْراً قَطُّ - إِذَا مَاتَ فَحَرِّقُوهُ واذرُوا نِصفَه في البرّ ونصْفهَ في البَحْرِ، فواللهِ لئِنْ قَدَرَ اللهُ عَلَيْهِ ليُعَذِّبَنَّهُ عَذَابًا لا يعَذِّبهُ أحدًا من العالمين، فَأَمَرَ اللهُ البَحْرَ فَجَمَعَ مَا فِيهِ، وَأَمَرَ البرَّ فَجَمَعَ مَا فِيهِ، ثُمَّ قَالَ: لِمَ فعلْتَ؟ قَالَ: مِنْ خَشْيَتِكَ وَأَنْتَ أَعْلَمُ، فَغَفَرَ لَهُ
„Jedan čovjek koji nikada nije uradio dobro djelo rekao je svojoj porodici da ga, nakon što umre, spale i da pola njegovog pepela prospu na kopno a pola u more, pa ako ga Allah mogne oživiti kaznit će ga kaznom kojom neće kazniti nikoga od stvorenja. Pa kada je čovjek umro, oni uradiše s njim onako kako je naredio. Potom je Allah naredio kopnu pa je ono sakupilo ono što je na njemu, a naredio je i moru pa je i ono sakupilo ono što je na njemu, zatim je rekao: Zbog čega si ovo uradio? Rekao je: Iz straha od tebe, Gospodaru, a i Ti znaš. Pa mu je oprostio.“
Ovaj hadis po svojoj formi nekim je ljudima nejasan pa su rekli: "Ovaj čovjek nije poznavao jedno od Allahovih svojstava neophodnih za potpunost Njegovog gospodarstva, ali mu je i pored toga Allah, dželle šanuhu, oprostio, pa je imao opravdanje u neznanju!"
Kažemo:
Prvo: Učenjaci su ovaj hadis protumačili i objasnili ga suprotno njegovoj formi:
1- Jedni smatraju da je govor čovjeka alegorija i ljepota upotrebe govora, čiji je izgled miješanje sumnje sa uvjerenjem, a što se zove „prividno neznanje“. Kao što su riječi Uzvišenog:
وَإِنَّا أَوْ إِيَّاكُمْ لَعَلَىٰ هُدًى أَوْ فِي ضَلَالٍ مُبِينٍ
„Da li smo onda Mi ili vi na pravom putu, ili u očitoj zabludi?“ ( Saba’, 24 ) Njegova forma je sumnja a suština je uvjerenje.
2- Jedna skupina smatra de je čovjek to oporučio samo ponižavajući svoju dušu i kažnjavajući je, zbog neposlušnosti i pretjerivanja, želeći da mu se Allah, dželle šanuhu, smiluje, znajući da to nije dozvoljeno u islamskom zakonu.
3- Jedna skupina veli: Nije dozvoljeno ovo objašnjavati kao poricanje Allahove moći, jer onaj koji sumnja u Allahovu moć, nevjernik je, a na kraju hadisa je rekao: Da je to uradio samo iz straha od Allaha, a nevjernik ne strahuje od Allaha niti će mu On oprostiti. Ovi vele: Ovo ima dva tumačenja: Prvo: Znači, ako mogne da kazni, tj. ako odredi kaznu, gdje riječ kadere izgovorena bez tešdida ili sa njim ima isto značenje. Drugo: Riječ kadere (moći, odrediti) ovde znači dajeka (stjesniti, uskratiti). Allah, dželle šanuhu, kaže:
فَقَدَرَ عَلَيْهِ رِزْقَهُ
„...i opskrbu njegovu oskudnom učini...“,( Al-Fagr, 16 )
فَظَنَّ أَنْ لَنْ نَقْدِرَ عَلَيْهِ
„...i pomisli da ga nećemo kazniti...“, ( Al-Anbiya, 87 ) tj. da ga nećemo stjesniti.
Drugo: Jedna skupina veli: Riječ se razumijeva prema svom vanjskom značenju, ali ju je ovaj čovjek izgovorio a nije bio precizan u svome govoru, niti je ciljao stvarnost njegovog značenja, niti je u nju vjerovao, već to je rekao u stanju u kojem ga je savladala smetenost, strah i jačina tuge, tako da je izgubio prisebnost i svijest o onome što govori, pa se našao u statusu nemarnog, zbunjenog, onoga koji zaboravi; a to je stanje u kojem nije odgovoran, što je slično riječima drugog čovjeka kod kojeg je prevladala radost kada je našao svoju jahalicu „Ti si moj rob a ja Tvoj gospodar!“, i nije time postao nevjernik, zbog smetenosti, nemoći i zaborava.
Treće: Jedni smatraju da hadis treba prihvatiti u njegovom vanjskom značenju bez tumačenja, i kažu: Ovaj čovjek nije poznavao jedno od Allahovih svojstava; a mi znamo da se učenjaci razilaze po pitanju smatranja nevjernikom neznalice o svojstvima. El-Kadi veli: Od onih koji ga smatraju nevjernikom je i Ibn Džerir et-Taberi, a to je prvo izjavio Ebu el-Hasan el-Eš'ari. Drugi kažu: Ne biva nevjernik neznanjem o svojstvu, niti izlazi iz okvira pojma vjerovanje, za razliku od onoga koji ga porekne. Ovome se vratio i Ebu el-Hasan el-Eš'ari, i na tome se ustalilo njegovo mišljenje, jer on to nije vjerovao vjerovanjem koje donosi svojim razumom i koje smatra vjerom i zakonom, već nevjernik je onaj koji smatra da je njegova izjava istina.
Kažemo: Da li je neznanje koje se ovdje cilja i koje je predmet razilaženja, neznanje o bilo kojem od Allahovih svojstava? Ili je to neznanje samo o nekim svojstvima koja, kod jedne skupine učenjaka, ne bivaju pritvrđena osim putem šerijata?
Naravno, jasno je da se misli na razilaženje o neznanju samo o nekim svojstvima, a nikako o svakom od njih. U suprotnom, da li bi, naprimjer, imao opravdanje onaj ko ne zna da je Allah, dželle šanuhu, živ; ili da je On, Jedan, Jedini; ili da je On Stvoritelj; ili Sveznajući? Pa kojeg će boga obožavati?!
Ako se kaže: Ovaj čovjek ne poznaje svojstvo moći i opravdan je svojim neznanjem. Kažemo: Šta je to što je učenjake navelo da hadis ne objašnjavaju po njegovom vanjskom značenju i pribjegnu njegovom tumačenju, ako je stvar tako lagana i jednostavna? Nije li dovoljno da, naprimjer, kažu: On je neznalica pa ima opravdanje u svome neznanju? Nisu imali potrebu za svim ovim tumačenjima? Osim, ako su učenjaci vidjeli da ovo pitanje određene osobe ne preteže nad oprečnosti općih pritvrđenih pravila i izvedenih dokaza, koji su kod njih već utvrđeni u obliku općeg temelja, što nalaže da se ovo pitanje svede na iziskivanje ovog temelja. Posebno zbog toga što sam hadis podnosi veći broj verzija mimo ove koja je oprečna utvrđenom temelju?
Na kraju: Kažemo: Čak i ako bi bila utvrđena greška čovjeka i njegovo mišljenje da ga Allah, dželle šanuhu, neće vratiti ako sa sobom uradi to što je uradio, iz tekstova je jasno da čovjek nije bio mušrik (mnogobožac); pa čovjek nije bio u širku neznajući da samo Allah, dželle šanuhu, zaslužuje da bude obožavan, pa je time opravdan! Naprotiv, čovjek je bio u tevhidu, i nije obožavao nikoga pored Allaha ni na bilo koji način od načina obožavanja, zatim mu je Allah, dželle šanuhu, dao opravdanje u njegovom neznanju o pripisivanju Allahu druga?!
Jedna skupina učenjaka veli: „Ovaj čovjek je bio u periodu kada nije bilo poslanika, kada koristi sam tevhid, i - prema ispravnom mišljenju – nema obavezivanja prije nego dođe zakon.“
Neznanje o nekom svojstvu je nešto, a neznanje o opisanom (tj. Allahu) je nešto sasvim drugo.
El-Iz b. Abdusselam veli: "El-Eš'ari, rahimehullah, vratio se prije svoje smrti od proglašavanja nevjernikom sljedbenika kible, jer neznanje o svojstvima nije neznanje o vlasniku svojstava, gdje postoji razlika u izražavanju a ono na šta ukazuju je jedno. Za ono što je spomenuo naveo je primjer onoga koji svojim robovima napiše pismo u kojem im naređuje i zabranjuje određene stvari, pa se oni raziđu po pitanju njegovih svojstava pored njihovog slaganja u tome da je on njihov gospodar. Jedni kažu: On ima smeđe oči. Drugi kažu: On ima plave oči. Dok jedni kažu: On ima crne oči. Jedni kažu: On je srednjeg stasa. Drugi kažu: On je visok. Isto tako raziđu se po pitanju njegove boje, da li je bijel ili crn, smeđ ili crven, tako da nije dozvoljeno reći: Njihovo razilaženje u njegovim svojstvima je razilaženje u tome da je on njihov gospodar, koji zaslužuje da mu se pokoravaju i da mu robuju.
Isto tako razilaženje muslimana u svojstvima Boga nije razilaženje oko toga da je On njihov Stvoritelj, Gospodar i Onaj Koji zaslužuje njihovu pokornost i obožavanje.
Isto tako, ljudi su se razišli po pitanju osobina njihovog oca, pored njihovog slaganja da je on njihova osnova iz čije sperme su stvoreni, a njihovo razilaženje u njegovim osobinama nije razilaženje oko toga da potiču od njega i da su od njega stvoreni."
Dodatni komentar ovog hadisa:Pogrešno shvatanje hadisa o Božijem kudretu te navođenje istog kao dokaza
