Ebu Hatim, rahimehullah kaže: „Pametan čovjek bi se trebao pridržavati širenja selama općenito jer onaj ko poselami deset ljudi ima nagradu kao onaj koji oslobodi roba. Selam je prva stvar koja otklanja zavist i neprijateljstvo (među ljudima), a isto tako otklanja mržnju iz srca, kidanje veza i čisti bratstvo među muslimanima.“
Onaj ko prvi nazove selam ima dvije nagrade: Prva je što će ga Allah odlikovati položajem dobročinitelja nad onim koji je pozdravljen, jer ga je podsjetio na selam a druga je što će mu na selam odgovoriti meleki, ukoliko mu pozdravljeni ne uzvrati na njega.
Zubejd al-Jemi : „Najvelikodušnija osoba je ona koja djeli imetak ne tražeći nagradu (od ljudi), osoba koja najviše oprašta ljudima je ona koja prašta a u mogućnosti je da kazni, najbolji čovjek je onaj koji uspostavlja vezu sa onima koji je kidaju s njim a najškrtiji od ljudi je onaj koji je škrt na selamu.“ (Zubejd ibn al-Haris al-Jemi, Ebu Abd al-Rahman, – tabi'in, učenjak hadisa, umro 122 h.g.)
Ammar ibn Jasir, radijallahu anhu, je rekao: „Tri su stvari koje onoga ko ih objedini u svom karakteru, čine od onih koji je shvatio vjeru: Udjeljivanje imetka iako posjeduje malo, pravednost, čak i na svoju štetu, i nastojanje da širi selam na dunjaluku.“
Ebu Hatim, rahimehullah kaže: „Kada musliman susretne svog brata, treba ga poselamiti sa osmjehom na licu jer će to izbrisati grijehe od obojice, poput lišća koje opadne sa drveća zimi kada se osuši. Ko god susreće ljude sa osmjehom i ozarenim licem zadobija njihovu ljubav i privrženost."
Al-Abraš je izrecitovao sljedeće stihove:
Onaj koji se smješi je voljen, zbog ljepote njegova lica,
Dok onaj koji je namršten, bit će često prezren kod ljudi,
Čovjekova nerasploženost samo ubrzava njegovu nečasnost,
A nisam vidio ništa što više čuva čovjeka od ljubaznosti i dobrote.
Hišam ibn Urve prenosi od svoga oca: „Rečeno mi je da je uklesano u riječima mudrosti sljedeće 'O sine moj, neka tvoje lice uvijek bude ozareno i vedro, i neka tvoje riječi uvijek budu ugodne i mile, jer to je draže ljudima od darivanja poklona.“
Al-Zubejdi je rekao: „Čudim se i zadivljen sam onim učačima koji su opušteni i zabavni. A što se tiče onoga koji te susreće namršten dok ti njega susrećeš s ozarenim licem i vedrinom, pa on samo pokazuje tebi stvarnost njegovih djela (t.j. njegova loša djela se odražavaju na njemu). Ne dao Allah da se njihov broj uveća među karijama.“ (Seid ibn ‘Abd al-Rahman al-Zubejdi, Ebu Šejba – učenjak, kadija i muhadis iz Kufe, umro 156 h.g.)
Habib ibn Ebi Sabit : „Od čovjekovog lijepog ponašanja je da se osmjehuje dok razgovara sa svojim prijateljima.“ (‘Habib ibn Ebi Sabit, Ebu Jahja, je tabi'in iz Kufe koji je bio poznat po svom zuhdu, asketizmu, i dobrom pamćenju, umro 119 h.g.)
(Rawdat al-'Uqala')
