faraonu i Hamanu i
Karunu, ali su oni rekli: "Čarobnjak i lažov!"
A kada im je on
donio Istinu od Nas, rekli su: "Ubijajte opet mušku djecu onih koji
vjeruju u ono što on govori, a ostavljajte u životu njihovu žensku djecu!"
– Ali, lukavstva nevjernika su uvijek uzaludna.
"Pustite vi
mene" – reče faraon – "da ubijem Musaa, a on neka traži pomoć od
Gospodara svoga, jer se bojim da vam on vjeru vašu ne izmijeni ili da u zemlji
nered ne izazove."
Musa reče:
"Molim Gospodara svoga i Gospodara vašega da me zaštiti od svakog oholog
koji ne vjeruje u Dan u kome će se račun polagati!"
A jedan čovjek,
vjernik, iz porodice faraonove, koji je krio vjerovanje svoje, reče: "Zar
da ubijete čovjeka zato što govori: 'Gospodar moj je Allah!', onoga koji vam je
donio jasne dokaze od Gospodara vašeg? Ako je lažov, njegova laž će njemu
nauditi, a ako govori istinu, onda će vas stići barem nešto od onoga čime vam
prijeti, jer Allah neće ukazati na Pravi put onome koji u zlu pretjeruje i koji
mnogo laže.
O narode moj,
danas vama pripada vlast i vi ste na vrhovima u zemlji, ali ko će nas odbraniti
od Allahove kazne ako nas ona stigne?" A faraon reče: "Savjetujem vam
samo ono što mislim, a na Pravi put ću vas samo ja izvesti."
A onda onaj
vjernik reče: "O narode moj, bojim se da i vas ne stigne ono što je stiglo
narode koji su se protiv poslanika bili urotili,
kao što je to bilo
sa Nuhovim narodom i Adom i Semudom i onima poslije njih. – A Allah nije
nepravedan robovima Svojim.
O narode moj,
plašim se šta će biti s vama na Dan kada budete jedni druge dozivali,
na Dan kada budete
uzmičući bježali, kada vas od Allaha neće moći niko odbraniti. A onoga koga
Allah u zabludi ostavi, toga neće niko uputiti.
Jusuf vam je, još
davno, donio jasne dokaze, ali ste vi stalno sumnjali u ono što vam je donio. A
kad je on umro, vi ste rekli: 'Allah više neće poslije njega poslati
poslanika!' Eto tako Allah ostavlja u zabludi svakoga ko u zlu pretjeruje i
sumnja,
one koji o
Allahovim znamenjima raspravljaju, iako im nikakav dokaz nije došao, pa
izazivaju još veću Allahovu mržnju i mržnju vjernika. – Tako Allah pečati srce
svakog oholog i nasilnog."
"O
Hamane" – reče faraon – "sagradi mi jedan toranj ne bih li stigao da
staza,
staza nebeskih, ne
bih li se popeo do Musaova Boga, a ja smatram da je on, zaista, lažac." I
eto tako su se faraonu njegova ružna djela učinila lijepim i on je bio odvraćen
od Pravog puta, a lukavstvo faraonovo se završilo na njegovu štetu.
I
onda onaj vjernik reče: "O narode moj, ugledajte se u mene, ja ću vam na
Pravi put ukazati!
O
narode moj, život na ovome svijetu samo je prolazno uživanje, a onaj svijet je,
zaista, Kuća vječna.
Ko
učini zlo, biće prema njemu kažnjen, a ko učini dobro – bio muškarac ili žena,
a vjernik je – u Džennet će; u njemu će imati u obilju svega, bez računa.
O
narode moj, šta je ovo, ja vas pozivam da vas spasim, a vi mene pozivate u
vatru:
pozivate
me da ne vjerujem u Allaha i da prihvatim Njemu ravnim onoga o kome baš ništa
ne znam, a ja vas pozivam Silnome, Onome koji mnogo prašta.
Nema
nimalo sumnje u to da se oni kojima me pozivate neće nikome ni na ovome ni na
onome svijetu odazvati i da ćemo se Allahu vratiti i da će mnogobošci
stanovnici u ognju biti.
Tada
ćete se, sigurno, mojih riječi sjetiti! A ja Allahu prepuštam svoj slučaj;
Allah, uistinu, robove Svoje vidi."
I
Allah ga je sačuvao nevolje koju su mu oni snovali, a faraonove ljude zla kob
zadesi.
(Gafir,
23-45)
