Kušanje blagodatima

Od Ibn Abbasa, r.a., prenosi se da je rekao: “Allahov je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Dvije su blagodati oko kojih se mnogi zavaraju: zdravlje i slobodno vrijeme.”
Čovjek je na ovom svijetu stvoren da bi bio iskušan i provjeren.
Uzvišeni kaže:
“Onaj koji je dao smrt i život da iskuša koji od vas će bolje postupiti, - On je Silni, Onaj Koji prašta.

Svi ljudi su u velikoj ispitnoj dvorani koja obuhvata čitav kosmos, u kojoj postoje pazitelji koji bilježe svaki mali i veliki pokret:

“On ne izusti nijednu riječ, a da pored njega nije onaj koji bdije.”

Njihova tijela svjedoče protiv njih, kao i zemlja i ljudi koji će svjedočiti jedni protiv drugih, a Allah, dž.š., je svjedok svima. Što se tiče ispitnog vremena, on traje od trenutka punoljetnosti do smrtnog trenutka. Ako učenik na ispitu zna koliko mu je ostalo vremena, čovjek na ovom svijetu ne zna koliko mu je ostalo od života.

Kada bi učeniku bilo rečeno da je vrijeme za ispit neodređeno i da mu u svakom trenutku može biti oduzet ispitni list, uložio bi sve od sebe i ne bi propuštao nijednog trenutka ispita, kako bi odgovorio na što više pitanja, a tako i musliman treba iskoristiti svaku minutu, svaki trenutak, kako bi uspio na ovom ispitu.



Što se tiče ispitnih sredstava, učenik koristi olovku i dodjele mu se posebni ispitni listovi i sl., a ljudska sredstva u ovosvjetskom ispitu su njegovo tijelo, vrijeme, imetak, znanje i sve što posjeduje od potencijala i sposobnosti. Ovaj ispit sadrži mnoga pitanja:

-naredbe i propisi koji se moraju uraditi,
-zabrane koje se moraju izbjeći,
-blagodati na kojima treba biti zahvalan,
-nedaće na kojima treba biti strpljiv.

Ovaj nam hadis napominje blagodati na kojima treba zahvaljivati kako se čovjek ne bi zbog njih kajao. Priča o blagodatima je dugačka, ali ćemo je svesti na slijedeće:

Allahove su, dž.š., blagodati prema svakom čovjeku mnogobrojne i ne mogu se izbrojati. Uzvišeni kaže:

“Ako vi budete brojali Allahove blagodati, nećete ih nabrojati.”

Kao blagodati su vjerovanje, razum, sluh, vid, zdravlje, porod, imetak; štaviše, u svakoj ćeliji čovjekovog tijela su blagodati koje se ne mogu izbrojati. Pripovijeda se da se neki siromah požalio jednom učenjaku na svoje siromaštvo i da mu Allah, dž.š., nije ništa podario. Ovaj mu reče: “Hoćeš li prodati svoj vid za sto hiljada?” On odgovori: “Ne!” Učenjak ga upita: “Hoćeš li prodati svoj sluh za sto hiljada? Prodaješ li svoje noge za sto hiljada? Prodaješ li svoj um za sto hiljada?” Ovaj je odgovarao: “Ne!”- pa mu je rekao: “Žališ se na siromaštvo a posjeduješ stotine hiljada!!!” Čovjek je spoznao da su nematerijalne blagodati vrijednije od materijalnih i da se Allahove, dž.š., blagodati ne mogu izbrojati.

Sve blagodati su kušnja i ispit, tako i one koje su naizgled počast i zasluga u suštini su nova kušnja. Uzvišeni kaže:

“Čovjek, kada Gospodar njegov hoće da ga iskuša pa mu počast ukaže i blagodatima ga obaspe, rekne: ‘Gospodar moj je prema meni plemenito postupio!’ A kad mu, da bi ga iskušao, opskrbu njegovu oskudnom učini, onda rekne: ‘Gospodar moj me napustio!’ A nije tako!”

Allah, dž.š., u drugoj suri kaže:

“A da neće svi ljudi postati nevjernici, Mi bismo krovove kuća onih koji ne vjeruju u Milostivog od srebra učinili, a stepenice uz koje se penju i vrata kuća njihovih i divane na kojima se odmaraju i ukrase od zlata bismo im dali, jer sve je to uživanje na ovom svijetu, a onaj svijet u Gospodara tvoga je za bogobojazne (koji budu Njegovo naređenje izvršavali, a Njegovih se zabrana klonili).”

Da su blagodati počasti, poslanici bi bili najbogatiji ljudi i imali bi najviše imetka, a nevjernici ne bi uopće posjedovali išta od dunjaluka. Primjer toga je primjer učitelja koji je svakom učeniku dao po knjigu; neke knjige su bile male, neke velike, a neke srednje veličine. Oni što su dobili velike knjige obradovali bi se, a oni što su dobili male razočarali bi se. Nakon što je podijelio knjige svim učenicima, učitelj bi rekao: “Svaki učenik će biti pitan iz one knjige koju je dobio. Učenici koji su dobili male knjige obradovali bi se, a oni drugi bi poželjeli da imaju male knjige kao i oni prvi. Tako je i sa blagodatima na ovom svijetu.

Blagodat nije počast nego kušnja i ispit, te zbog toga nije podobna da se uzme kao mjerilo za čovjekovo mjesto kod Gospodara, nego su mjerilo vjerovanje (iman) i dobra djela. “Najugledniji kod Allaha, dž.š., je onaj koji Ga se najviše boji.”

Uspjeh na ovom ispitu zavisi od zahvale na ovim blagodatima, a zahvala se dijeli na:

Zahvala srcem

Ostvaruje se čvrstim uvjerenjem i srčanim osjećajem da je svaka blagodat od Allaha, dž.š., koji nema sudruga. Uzvišeni kaže:

“Od Allaha je svaka blagodat koju uživate.”

U hadisu od Ibn Abbasa stoji:

“…i znaj, kada bi se svi ljudi okupili da ti pomognu, ne mogu ti pomoći osim onoliko koliko ti je Allah propisao...”

Ljudi poslije ovog nisu ništa više osim sredstva u Allahovoj, dž.š., moći, ne mogu pomoći sami sebi, pa kako će pomoći drugome?

Zahvala jezikom

Ova zahvala se postiže čestim izgovaranjem riječi elhamdu lillahi (hvala Allahu), te pričanjem o Allahovim, dž.š., blagodatima:

“… i o blagodati Gospodara svoga kazuj!”

Mora se voditi računa o tome da se čovjek ne pretvara, nego da mu cilj bude da se drugi u njega ugledaju u dobru. U zahvalu jezikom spada i svaki drugi lijep govor kao što su zikr (spominjanje Allaha), učenje Kur’ana, naređivanje dobra a odvraćanje od zla, podučavanje znanju i sl.

Zahvala djelima

Uzvišeni kaže:

“Trudite se i budite zahvalni, o čeljadi Davudova. A malo je zahvalnih među robovima Mojim.”

Zahvalnost djelima razlikuje se shodno blagodatima, pa onaj kome je Allah, dž.š., dao uputu, zove ljude Allahu, ulažući sve od sebe, a kome je Allah, dž.š., dao razborit um, uči i podučava i koristi ga da bi rješavao opće i lične probleme muslimana, a kome je Allah, dž.š., podario snažno tijelo, pomaže ljudima i lično se zalaže na Allahovom putu, a kome je dao imetak, on ga dijeli na Allahovom putu javno i tajno. Praktična zahvalnost je da upotrijebiš sve ove blagodati u poslušnosti Uzvišenom Allahu, a ne u neposlušnosti. Zahvalnost, kroz sva tri svoja oblika, povećava blagodati na ovom svijetu.

Uzvišeni Allah kaže:

“Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati, budete li nezahvalni, kazna Moja doista će stroga biti.”

Zahvalnost je i jedan od uzroka uspjeha na ovome svijetu. Tako je Allahova, dž.š., pomoć Lutu, a.s., i njegovim sljedbenicima bila nadoknada zato što su bili zahvalni i poslušni Allahu.

Uzvišeni kaže:

“Na njih vjetar, pun pijeska, poslasmo - samo ne na Lutovu porodicu, nju u svitanje spasismo, iz milosti Naše. Eto, tako Mi, nagrađujemo one koji zahvaljuju.” Ovo je na ovom svijetu, a i na ahiretu ih čeka velika nagrada: “... i sigurno ćemo nagraditi zahvalne.”

Allahov nas Poslanik, s.a.v.s., u hadisu podsjeća na dvije vrlo bitne blagodati, a to su: zdravlje i slobodno vrijeme. Nema sumnje da je zdravlje najvrijednija blagodat, ali kako slobodno vrijeme može biti blagodat? Ovdje slobodno vrijeme nije u značenju kako ga većina razumijeva, te se tuže na njega, i kako kažu, pokušavaju ga “ubiti”. Ovdje je to u značenju vremena i života, vrijeme je život, a život je jedna od Allahovih, dž.š., blagodati i na to se odnose Poslanikove, s.a.v.s., riječi:

“Rob neće pomaknuti noge na Sudnjemu danu dok ne bude upitan za svoj život u šta ga je potrošio; znanje kako ga je koristio, imetak kako ga je stekao i u šta potrošio, i o svome tijelu u šta ga je koristio.”

Poslanik je, s.a.v.s., u prvom hadisu za vrijeme rekao da je to slobodno vrijeme, a u drugom život. Tako nas Poslanik, s.a.v.s., podsjeća na blagodati zdravlja i vremena. To su dvije bitne blagodati koje čovjek može koristiti u pokornosti Allahu, dž.š., i biti od onih koji su uspjeli u ispitu s blagodatima.

Međutim, mnogi su prevareni u pogledu blagodati i ne znaju stvarno stanje, jer smatraju da su ove blagodati počast. U stvarnosti su one zbog kušnje, pa ako to čovjek ne zna, ne zahvaljuje na njima, propast će i kajat će se na Sudnjem danu, ali tada kajanje neće koristiti. Tako je većina ljudi prevarena, i gubitnici su, ako to ne otkriju na ovom svijetu i ne poprave se. U hadisu postoji još jedna bitna stvar, a to je da i mnoštvo može biti zavarano; štaviše, oni su uvijek na neispravnom.

Vjernik se ne bi trebao zavarati mnoštvom, niti mijenjati svoje uvjerenje ili ponašanje zbog toga što se većina ne ponaša kao on. Mnoštvo nije mjerilo istine, nego je to dini-islam. Uzvišeni kaže:

“Reci: ‘Nije isto ono što je loše i ono što je dobro, makar što te iznenađuje mnoštvo onoga što je zabranjeno.’”

“A većina ljudi, ma koliko ti želio, neće biti vjernici.” “Ako bi se ti pokoravao većini onih koji žive na Zemlji, oni bi te od Allahova puta odvratili.”

Budimo uz Allaha, dž.š., bez obzira imali pomagača istine malo ili puno. Nemojmo biti povodljivac. Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže:

“Nemojte biti povodljivci pa da kažete: ‘Ako drugi učine dobro i mi ćemo, a ako drugi učine zlo i mi ćemo’, nego budite svoji; ako ljudi čine dobro, činite ga i vi, a ako drugi griješe, vi ne činite nepravdu.

Kušanje nedaćama

Ebu Hurejre, r.a., kazao je da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Uzvišeni Allah kaže: ‘Ako Mome robu, muslimanu, uzmem najdražu mu osobu na dunjaluku, a on se strpi (uvjerenjem da je to od Allaha) nagrada mu je sigurno Džennet.’” Ovaj hadis spada u hadis-kudsi i on je riječju i značenjem od Allaha, dž.š., jer On kaže: “Nema Mome robu…” Da su riječi od Poslanika, s.a.v.s., rekao bi: “ Ako robu vjerniku”, kao što je na početku hadisa rekao: “Kaže Uzvišeni Allah…” Te je znači Allahov govor. Neki se čude ovome pa kažu: “Da je to Allahov govor, bio bi Kur’an.” Odgovor na to je da je Kur’an dio Allahova, dž.š., govora, a ne sav Njegov govor. Prijašnje nebeske knjige, koje je Allah, dž.š., objavio poslanicima, Allahov su govor, a nisu Kur’an, tako je i sa hadis-kudsijom. Pored toga, postoje osnovne razlike između Kur’ana i hadisi-kudsija od kojih su:

Kur’an je nedostižnog govornog stila, dok hadisi-kudsi to nije.

Kur’an je čitav prenesen mutevatirom (kada u svakoj generaciji ima toliko prenosilaca da se u njegovu istinitost ne može sumnjati), a hadis-kudsi nije. Može biti mutevatir, a može biti ahad (da bude prenesen pojedinačno), te zbog toga može biti sahih (vjerodostojan), hasen (dobar, pouzdan), daif (slab) ili mevdu’ (apokrifan, izmišljen).

Učenje je Kur’ana ibadet, dok čitanje hadis-kudsija nije. Ovaj hadis nas podsjeća na drugo pitanje Božijeg ispita datog čovjeku na ovome svijetu, a to je kušanje poteškoćama…


Prvo

Nedaće su jedan od Allahovih, dž.š., zakona u kosmosu. Svakog čovjeka mora zadesiti nešto od toga. Uzvišeni kaže:

“Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje malo sa strahom i gladovanjem, i time što ćete gubiti imanja i živote i ljetine. A ti obraduj izdržljive.”

“Zar vi mislite da ćete ući u Džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji su prije vas bili i nestali? Njih su satirale neimaština i bolest, i toliko su bili uznemiravani da bi i poslanik, i oni koji su s njim vjerovali - uzviknuli: ‘Kada će već jednom Allahova pomoć?!’ Eto, Allahova je pomoć, zaista, blizu!”

Drugo

Nedaće nisu obavezno iz osvete i poniženja. Uzvišeni kaže: “A kada mu, da bi ga iskušao, opskrbu njegovu oskudnom učini, onda rekne: ‘Gospodar moj me napustio!’ A nije tako!” To ispit koji ima mnoge mudrosti. Najbitnije među njima su:

Uspostavljanje dokaza

Allah, dž.š., ne traži račun od čovjeka osim za ono što je uradio, rekao ili naumio, nakon što mu je Allah pojasnio ono što mora i što treba uraditi. Da je Allah, dž.š., stvorio ljude ne stavljajući ih na kušnju na ovome svijetu, rekao bi jednima: “Uđite u Džehennem!” Oni bi rekli: “Gospodaru, daj nam priliku, naredi nam šta hoćeš, postupit ćemo tako!” Ako im ne bi bila data ova prilika, osjećali bi da im je učinjena nepravda, pa je Allah, dž.š., htio da im pruži priliku kako bi se uspostavio dokaz protiv njih. No, i pored toga, mnogobošci će se na Sudnjem danu zaklinjati Allahu, dž.š., da oni nisu biti mnogobošci. Uzvišeni kaže da će oni govoriti: “... Allaha nam, Gospodara nam našeg, mi nismo nikoga Allahu ravnim smatrali!”

Od Enes b. Malika prenosi se da je rekao: “Bili smo kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s., pa se nasmijao i upitao: ‘Znate li zašto sam se nasmijao?’ Rekli smo: ‘Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.’ Rekao je: ‘Zbog razgovora koji će rob voditi sa svojim Gospodarom. Reći će: ‘Gospodaru, zar me nećeš poštedjeti nepravde?’ Reći će (Uzvišeni): ‘Naravno da hoću.’ Tada će (čovjek) reći: ‘Ja ću prihvatiti za svjedoka protiv sebe samo nešto od mene samog.’ Tada će se reći: ‘Dovoljno ti je danas, što ćeš sam za sebe svjedočiti i što će ti Kiramen-katibin (plemeniti pisari - meleki) biti svjedoci.’ Tada će mu se zapečatiti usta i reći će se njegovim udovima: ‘Pričajte!’ Oni će govoriti o njegovim djelima. Potom će mu se omogućiti da govori, pa će reći: ‘Daleko i prokleti bili (udovi). Radi vas sam se bio žrtvovao.’” Ovo je značenje Allahovih, dž.š., riječi: “Danas ćemo im usta zapečatiti, njihove ruke će nam govoriti, a noge njihove će nam o onome što su radili svjedočiti.” “... i kad dođu do nje, uši njihove, i oči njihove, i kože njihove svjedočiće protiv njih o onom što su radili. ‘Zašto svjedočite protiv nas!’ upitat će oni kože svoje. ‘Allah, Koji je dao sposobnost govora svakom biću, obdario je darom govora i nas.’” Sve je ovo negiranje i poricanje, nakon što su uznevjerovali i griješili, a šta bi tek bilo da im nije ukazana ova prilika?

Pročišćavanje

Nedaće otkrivaju kakvi su ljudi u suštini, čineći razliku između dobrog i lošeg, iskrenog i neiskrenog, vjernika i dvoličnjaka. U tome je velika korist za islamski ummet. Uzvišeni Allah u ajetima koji govore o Uhudu i onome što je tada zadesilo muslimane, pokazujući mudrost toga, kaže: “I ne može biti da Allah vjernike ostavi u stanju u kojem ste vi dok loše od dobrih ne odvoji.” Isto tako, nedaće pokazuju iskrene prijatelje i prijatelje iz koristi.

Neko je rekao:

Neka Allah nedaće nagradi dobrom
Premda mi grlo znaše osušit
Ne hvalim ih, osim što saznadoh
Prijatelja od dušmanina rastavit.

Potiranje grijeha

Allah, dž.š., odabrao je za čovjeka da na ovom svijetu bude kažnjen za svoje grijehe, ne odgađajući mu to za ahiretu. Nema sumnje da je kazna na ovom svijetu, bez obzira koliko bila velika, blaža nego najmanja na ahiretu. Uzvišeni kaže: “A na onom svijetu je, nek’ znaju, kazna još veća!” Izvorni dokazi koji govore o potiranju grijeha nedaćama su mnogobrojni. Jedan od njih su i riječi Poslanika, s.a.v.s.: “Nedaća će progoniti vjernika i vjernicu, bilo pogađajući ga lično, ili njegovu djecu, ili imetak sve dok se ne sretne sa Allahom bezgriješan.” Od Ebu Seida el-Hudrija, r.a., i Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Muslimana ne zadesi nikakva teškoća, bolest, briga, tuga, nevolja, niti potištenost, čak ni trn ako se na njega ubode, a da mu Allah time ne oprosti nešto od njegovih grijeha.”

Uzdizanje položaja (deredže)

Kao što je bilo sa poslanicima i dobrim ljudima koji bi, kada ih Allah, dž.š., iskuša, bili strpljivi, njihov bi se položaj kod Allaha, dž.š., njihovim strpljenjem, uzdigao. Dokaz za ovo je hadis s početka: “Ako Mome robu, vjerniku uzmem najdražu mu osobu na dunjaluku, pa se on strpi nagrada mu je sigurno Džennet.” Od Enesa, r.a., prenosi se da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da kaže: ‘Uzvišeni je Allah rekao: ‘Ako iskušam Svoga roba njegovim dvjema dragama (vidom, tj. dva oka) i on se strpi nadoknada za to mu je Džennet.’”

Upozorenje na neke propuste, kako bi čovjek spoznao svoju grešku

Ovo se smatra kao opomena službeniku ili učeniku koji je pogriješio a cilj je da se spozna greška. Ako se popravi dobro i jest, a ako ne onda zaslužuje kaznu. Možda se za dokaz ovome mogu uzeti riječi Uzvišenog: “…i neimaštinom i bolešću ih kažnjavali ne bi li poslušni postali. Trebalo je da su poslušni postali kad bi im kazna Naša došla! Ali, srca njihova su ostala tvrda, a šejtan im je lijepim pokazivao ono što su radili.” Allah, dž.š., ih je kaznio naimaštinom i bolešću jer su bili zaboravili pokornost i obraćanje Allahu, ali nisu razumjeli svrhu iskušavanja i nisu se pokorili, nego im je šejtan lijepim učinio postupke njihove.

Uništvanje kaznom onih kojima su dolazile opomene

To im nije koristilo niti su ponašanje promijenili nego su i dalje griješili. Uzvišeni Allah kaže: “... pa Smo ih, zbog grijehova njihovih, uništavali.” “Mi smo drevne narode prije vas uništavali zato što nisu povjerovali kad su im poslanici njihovi jasne dokaze donosili. Oni nisu htjeli vjerovati. Tako Mi kažnjavamo narod nevjernički.”

“Kad hoćemo jedan grad uništiti, onima koji su u njemu na raskoš navikli Mi naredbe izdamo, a oni se razvratu odaju i tako zasluže kaznu, pa ga onda do temelja razrušimo.”

Podsjećanje na Allahove, dž.š., blagodati date čovjeku

Primjer je ovoga poput čovjeka koji je stvoren sa vidom kada zaboravlja blagodat vida, (ne razumijevajući njegovu vrijednost), pa kada ga Allah, dž.š., iskuša privremanim sljepilom, a potom mu vrati vid, svim bićem osjeti vrijednost ove blagodati. ^ovjek zaboravlja trajne blagodati i ne zahvaljuje na njima. Zato mu ih Allah oduzme a onda povrati kako bi ih se čovjek prisjetio i bio zahvalan. U nedaćama je podsjećanje na Allahove, dž.š., blagodati, pa kada neko vidi ludog čovjeka, osjeća blagodat uma; kada vidi nevjernika koji živi kao stoka, osjeća blagodat vjerovanja; vidjeći bolesnog, osjeća blagodat zdravlja; kada vidi prosjaka, osjeća blagodat imetka; vidjeći neznalicu, blagodat znanja… Ovako osjeća onaj ko ima otvoreno i budno srce. Međutim, oni koji nemaju srca, ne zahvaljuju na Allahovim blagodatima, nego se ohole nad Njegovim stvorenjima.

Nepriklanjanje dunjaluku

Kada na dunjaluku ne bi bilo nedaća čovjek bi ga zavolio i priklonio mu se, zanemarivši ahiret. Međutim, nedaće ga probude iz nemarnosti i natjeraju ga da radi za svijet na kome nema nedaća i iskušenja.

Kaljenje vjernika

Nedaće jačaju i kale ličnost. Zbog toga nije bilo bez svrhe to što je Allah, dž.š., odabrao Svome Poslaniku, s.a.v.s., da bude siroče, dok su razmažena djeca, u većini slučajeva, iskvarenih ličnosti i karaktera. Nedaće su kao oštri treninzi koji jačaju i razvijaju potencijale.

Iskušenje može imati više poruka istovremeno

Takva je bila nedaća na Uhudu. Uzvišeni kaže: “Ako vi dopadate rana, i drugi rana dopadaju. A u ovim danima Mi dajemo pobjedu sad jednima sad drugima, da bi Allah ukazao na one koji vjeruju i odabrao neke od vas kao šehide - a Allah ne voli nevjernike - i da bi vjernike očistio, a nevjernike uništio.”

Pouke Uhuda

U ova dva ajeta nalazimo nekoliko pouka iz onoga što se desilo na Uhudu:

-smjenjivanje životnih prilika među ljudima, što ima svoje uzroke i pouke;
-kao dokaz protiv onih koji su se povukli i odustali;
-uzdizanje stepena šehida;
-pročišćavanje vjernika;
-kažnjavanje nevjernika.

Onaj koji je npr. iskušan retardiranim djetetom, kušnja je čitavoj porodici, kao kušnja za njega kad odraste, kušnja društvu; da li će se pobrinuti za njega ili ne i podsjećanje ostalih na Allahove, dž.š., blagodati prema njima. Ako roditelji i porodica ostanu strpljivi i strpi se pogođeni, društvo ispuni svoju obavezu prema njemu, svi će biti nagrađeni shodno svome položaju.

Ono što čovjek vidi kao nedaću u stvarnosti ne mora biti tako. Čovjek vidi jednu stranu, a ostaju mu skrivene ostale važnije strane, a potom se, vremenom, pokažu neke dobre stvari onog što se desilo. Tako dođe do uvjerenja da je ono što se desilo bilo dobro a ne loše. Uzvišeni kaže:

“ Propisuje vam se borba, mada vama nije po volji! Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas, i nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. Allah zna, a vi ne znate.”

Tako stvar može biti dobra za njegovu vjeru i ahiret, a može biti, isto tako i za ovaj svijet.

Treće

Mnoštvo nedaća na dunjaluku ne znači da je čovjek navjernik ili griješnik, nego su oni koji su najviše iskušavani najbolji i najbogobojazniji.

Allahov je Poslanik, s.a.v.s., bio upitan: “Koji su ljudi na najtežim kušnjama?” -pa je odgovorio: “Poslanici, zatim najbolji, pa najbolji.

Čovjek se iskušava prema svojoj vjeri, ako je u vjeri čvrst, iskušenja su teža, a ako je labilan u vjeri, iskušenja su prema vjerovanju. Nedaće će neprestano pogađati čovjeka sve dotle dok ne bude hodio po zemlji bez ijednog grijeha.”

Stoga, nalazimo da se na one istinske vjernike, koji se drže samo onoga čime je Allah, dž.š., zadovoljan, a odbijaju bilo kakvo skretanje u vjeri, najviše sručuju nedaće i iskušenja kako na njih tako i na njihovu imovinu, te im je život pun teškoća, gube zaposlenje, bivaju zaposleni ili im se pripremaju raznee nevolje i kazne, a mnogima i egzekucija. Ovo je Allahov zakon za takve u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, a sve je to da bi oni bili primjer i dokaz drugima, te da bi se uzdigao njihov stepen u vječnim dženetskim baščama.

Čovjek, čudeći se kaže: “Kako su poslanici imali najteža iskušenja? Zar ne bi trebalo biti obrnuto?” Odgovor na to pitanje dobiva se kroz primjer ispitivanja učenika. Ispit je studenta teži od ispita srednjoškolca, a ispit je ovoga teži nego osnovca itd. Kada bi neko rekao da bi ispitivanje učenika iz etape u etapu trebalo biti lakše, kao poticaj i počast njima, niko se ne bi s tim složio.

Tako je i s čovjekom; kad god se njegovo vjersko i moralno ponašanje popravi, njegovo iskušavanje je teže i žešće, ali za to dobiva i veću nagradu i njegov je položaj u Džennetu veći, kao što student uzima veću diplomu zato što je imao teži ispit. To je logično i uvjerljivo.

Četvrto

Vjernik je u stanju svaku nedaću preoblikovati u blagodat. To nije teorija kojom vjernik vara samog sebe, opijajući svoje emocije, nego nepobitna istina. Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Čudan je slučaj vjernika; sve što ga snađe, za njega je dobro, i to nema niko osim vjernika, ako ga zadesi dobro zahvalan je, pa bude dobro za njega, ako ga snađe nevolja, strpljiv je pa to bude dobro za njega jer će dobiti nagradu kod Allaha.”

Tačno je da vjernik ako je iskušan, gubi nešto od dunjaluka, ali ako bude strpljiv u tome dobiva veliku nagradu na ahiretu. Nema sumnje da je ono što je dobio od ahireta mnogo vrijednije od onoga što je izgubio od dunjaluka, te je tako nadoknadio štetu i još zaradio. Ali ovo jedino pravi vjernik uspijeva postići.

Definicija ibadeta i kakvoća njegovog izvršenja

Sulejman b. Abdullah, rahimehullah,u pojašnjenju Kitabu tevhid, kaže:

"Šejhul-Islam je rekao: 'El-Ibadet je pokornost Allahu sa izvršavanjem onoga što je naredio na jezicima Svojih poslanika'.

Takođe je rekao da je ibadet cjelokupni naziv za sve ono što Allah voli i sa čime je zadovoljan od riječi i djela, javnih i tajnih.

Ibnul-Kajjim kaže: 'To se gradi na petnaest osnova, onaj ko ih upotpuni upotpunio je stupnjeve robovanja. A to pojašnjava činjenica da je ibadet podijeljen na srce, jezik i udove. A propisi vezani za robovanje se dijele na pet kategorija: vadžib (obavezan), mustehab (poželjan), haram (zabranjen), mekruh (pokuđen) i mubah (opće dopušten). Dok svaki od njih ima udjela u srcu, jeziku i udovima'.

Kurtubi je rekao: 'Osnova ibadeta je potčinjenost i poniznost. A postupci obveznika u šerijatu su nazvani ibadetom zato što su se oni obavezali na njihovo ispunjavanje, kao ponizni i potčinjeni Uzvišenom Allahu'.

Ibn-Kesir je rekao: 'Ibadet u jeziku znači potčinjenost. Pa se kaže: Put je potčinjen ili nije potčinjen; tj. savladan. A u šerijatu se odnosi na tezu koja sadrži potpunu ljubav, potčinjenost i strah'.
Ovako su naveli i drugi učenjaci mimo njih."

Muhammed b. Abdu-Latif b. Abdur-Rahman,rahimehullahu teala, kaže:

"Uzvišeni Allah je rekao:

"Džine i ljude sam stvorio samo zato da Meni u ibadetu budu." (Ez-Zarijat, 56)


'...u ibadetu budu', znači da samo u Njegovu jednoću vjeruju. Ibadet je tevhid, jer je nesuglasnost među poslanicima i njihovim narodima bila u tome, kao što Uzvišeni kaže:

"Mi smo svakom narodu poslanika poslali: 'Allahu ibadet činite, a taguta se klonite!' " (En-Nahl, 36) "

Neki od učenjaka Nedžda poznatih po djelu nazvanom 'Sloboda bića i svojstava od svakog nedostatka i prljavštine ateizma i sumnji' su rekli:
"Ibadet se dijeli na vrste:

Ubjeđenja, što i jesu osnove, a to je da bude ubijeđen da je Gospodar, Jedan Jedini, Onaj koji stvara i naređuje. U Njegovim rukama je korist i šteta. On je taj Koji nema sudruga, i kod Njega se niko neće zauzimati osim sa Njegovim dopuštenjem, i da nema uistinu onoga ko zaslužuje ibadet osim Njega, i sve drugo što nužno od samog vida uluhijeta.

Od njih su riječi, kao što je izgovaranje riječi tevhida. Onaj ko je ubijeđen u spomenuto ali ne prozbori istom tom riječju nije zaštićen ni njegov imetak ni njegova krv. On će biti poput Iblisa. On je bio ubijeđen u tevhid, čak šta više, potvrdio ga je, ali se nije vladao po onome što mu je Allah naredio, tj. sedždu, pa je počinio kufr. A onaj ko izgovori, ali nije ubijeđen, zaštit će svoju krv i imetak, a njegov račun će svoditi Allah, dok se na njega odnose propisi o licemjerima tj. munaficima.

Takođe i tjelesni(ibadet) kao što je stajanje u namazu, ruku' i sedžda. Od njih su takođe post, obredi hadža i tavaf.

I novčani kao što je izdvajanje jednog dijela od imetka izvršavajući ono što je Uzvišeni Allah naredio.
Mnogo je drugih vidova vadžiba i menduba, tjelesnih, novčanih, djelatnih i jezičkih, ali ovo su njihovi glavni vidovi."

1.Tejsirul azizil hamid str. 31 -32.
2.Dureru sunnije (1 / 567).
3.Medžmuatu resail mel mesail (5 / 672 – 673).

Suština islama razdvaja među monoteistima muslimanima i mušricima kafirima

Imam Muhammed b. Abdul-Vehab definišući islam, kaže:

"To je predanost Allahu sa tevhidom, potčinjenost Njemu u pokornosti i odricanje od širka i njegovih pripadnika."

Takođe, Allah mu se smilovao, kaže:

"Njegova osnova, tj. u islamu, i njegov temelj su dvije stvari:

Prva: Imperativ na robovanje samo Jedinom Allahu Koji ortaka nema. Ljubav u Njegovo ime i proglašavanjem nevjernika onoga ko to zapostavi. (druga):Upozoravanje od širka u robovanju Allahu sa pooštravanjem mjera u tom pogledu i iskazivanje neprijateljstva i proglašavanjem nevjernikom onoga ko ga počini.

Šejh Abdur-Rahman b. Hasan,rahimehullah, kaže:
"Ni jednoj osobi neće islam biti valjan osim sa spoznajom onoga na šta ukazuje ova riječ, tj. riječ tevhida. Od negiranja širka u ibadetu i odricanja od njega i onoga ko ga počini, kao i suprostavljanje istom. A sa druge strane, iskrenost u robovanju samo Jedinom Allahu Koji ortaka nema, i iskazivanje ljubavi u tome."


Abdullah i Ibrahim, sinovi od Abdu-Latifa, i Sulejman b. Sahman, Allah da im se svima smiluje, kažu:
"Suština islama, sa kojom je Allah poslao Svoje časne poslanike i u što su pozivali, prezentuje se u obaveznosti robovanja Jedinom Allahu Koji nema ortaka, iskrenost u izvršavanju djela radi Njega, te da se ne čini bilo šta od širka, u Njegovom obaveznom pravu, radi bilo koga od Njegovih stvorenja, ili da se okarakteriše bilo čime od Njegovih karakteristika ili svojstava potpunosti i atributa veličanstva.
Onaj ko se suprostavi onome sa čime su došli, negira i smatra to lažima, on je zalutali kafir. Makar on rekao: 'La ilahe illallah', i tvrdio da je musliman. Jer, ono što se ispoljilo od širka kontrira onome što je spomenuo od riječi tevhida. Tako da mu puko izgovaranje 'La ilahe illallah', neće koristiti, zato što je govorio o onome po čemu nije djelovao, niti je ubjeđen u ono na šta te riječi ukazuju."

Ishak b. Abdur-Rahman b. Hasan,da im se Allah smiluje, kaže:
"Muhammed b. Abdul-Vehab, rahimehullah, je rekao: 'Puko izgovaranje šehadeta bez znanja o onome što je rekao, niti djelovanja po onome što nalaže, onaj na koga se odnose obaveze, ne biva muslimanom, nego je to dokaz protiv čovjeka, za razliku od onoga ko tvrdi da je iman samo puka potvrda'."

Šejh Muhammed b. Ibrahim b. Abdu-Latif, muftija Nedždanskog predjela u njegovom vremenu, rahimehullah, kaže:
"Veliki broj je ljudi koji se pripisuju islamu, izgovaraju šehadete, obavljaju očite ruknove islama, ali to nije dovoljno da se donese sud o njihovom islamu, niti je pročišćen time njihov širk prema Allahu, u ibadetu, dok prizivaju vjerovjesnike i dobre ljude tražeći od njih pomoć, ili drugih vidova njihovog odpadništva od islama.
Ovo je razlika između onih koji se pripisuju islamu, stvar na koju je ukazao Kur'an, sunnet i konsenzus prethodnika i imama ummeta."


1. Dureru sunnije fi edžvibeti Nedždije (1/129).
2.Dureru sunnije (2/153).
3.Medžmua resail vel vesail (5/547).
4. Akidetu muvvehidin str. 451, sa posredovanjem
5. Dureru sunnije (1/522 – 523).
6. Akidetu muvvehidin str. 392.

Uslovi valjanosti ibadeta

Od uslova valjanosti ibadeta su: Nevjerovanje u tagute, odstupanje od širka uz odricanje od mušrika

Šejh Muhammed b. Abdul-Vehab kaže:
"Znaj da se ibadet ne može nazvati ibadetom osim sa tevhidom. Isto kao što se namaz ne može nazvati namazom osim sa abdestom. Pa ako se širk uvuče u ibadet on će ga pokvariti. Isto kao puštanje vjetra, ili slično, što kvare abdest. Kao što Uzvišeni kaže:

"Mnogobošci nisu dostojni Allahove džamije održavati kad sami priznaju da su nevjernici. Djela njihova će se poništiti i u Vatri će vječno ostati." (Et-Tewbe, 17)

Ako znaš da širk kvari ibadet kada se pomiješa sa njim, i da poništava djela, te da je onome ko to učini vječni boravak među stanovnicima Vatre, znat ćeš da ti je to najbitnije spoznati, ne bi li te Allah spasio iz ove mreže, a to je od činjena širka Njemu. "

Takođe u Kitabu tevhid, rahimehullahu teala, kaže:
"Sedmo pitanje je veliko pitanje a to je da ibadet Allahu , se neće postići osim kufrom prema tagutu. U tome je značenje riječi Uzvišenog:

"Nema prisile u vjeru, Pravi put se jasno razlikuje od zablude! Onaj ko ne vjeruje u Taguta, a vjeruje u Allaha, drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti! A Allah sve čuje i zna!"
(El-Beqare, 256) "

Abdur-Rahman b. Hasan kaže:
"U poglavlju, tj. prvom poglavlju Kitabu tevhida, je podsticanje na robovanje Allahu, te da ne koristi sa širkom, niti se naziva ibadetom."

Sulejman b. Abdullah kaže:
"Odvajanje od širka je nešto nužno u ibadetu, jer u protivnom rob neće doći sa ibadetom Allahu nego kao mušrik."

Ebu-Battin kaže:
"Što se tiče definicije ibadeta naš šejh Muhammed b. Abdul-Vehab , rahimehullah, ga je definisao u svojim korisnim spisima u djelu Kitabu tevhid, jer je sukob oko toga, a onaj ko ne dođe sa njime nije došao sa ibadatom Allahu. Tako da ukazuje da odvajanje od širka mora postojati u samom ibadetu, jer se u suprotnom neće zvati ibadetom."

Abdur-Rahman b. Hasan je rekao:
"Riječi Uzvišenog Allaha:

"I Allahu ibadet činite i ništa Mu ne pridružujte." (En-Nisa, 36)
Ovaj ajet pojašnjava da je ibadet onaj radi kojeg su stvoreni, te da je Allah , spojio imperativ sa ibadetom - kojeg je naredio, i zabranu širka - kojeg je zabranio, a to je širk u ibadetu. Tako da je ovaj ajet ukazao kako je ograđivanje od širka uslov valjanosti ibadeta, te da bez toga neće biti valjan, kao što Uzvišeni kaže:

"To je Allahovo uputstvo na koje On ukazuje onima kojima hoće od robova Svojih. A da su oni druge Njemu ravnim smatrali, sigurno bi im propalo ono što su činili. " (El-En'am, 88) "

1 Dureru sunnije (2 / 23)
2 Fethul medžid str. 33.
3 Tejsirul azizil hadim str. 34.
4 Dureru sunnije (2 / 303).
5Kuretu ujun muvvehidin str. 6).

Suština tevhida, njegove vrste i granice povezanosti među njima

Šejh Sulejman b. Abdullahb. Muhammed b. Abdul-Vehab kaže:

"Tevhid dolazi iz korijena riječi: vehade, juvehidu, tevhiden; što znači učiniti nešto jednim. Zato je islam kao vjera nazvan tevhidom, zbog toga što se temelji na tome da je Allah jedan u Svojoj vlasti i djelima te da nema ortaka. Takođe On je jedan u Svom Biću (الذات) i Svojim svojstvima u čemu Mu nema niko sličan. Te da je jedan u Svom uluhijetu i ibadetu i da nema sudruga. Tako da se na ove tri vrste dijeli tevhid vjerovjesnika i poslanika koji su došli sa njime od Allaha. Svaka od ovih vrsta je nužna jedna drugoj. Ni jedna vrste se ne može odvojiti od one druge. Pa ko dođe sa jednom od ovih vrsta bez druge, to nije ništa drugo osim što nije došao sa tevhidom u njegovom potpunom liku...
Prva vrsta:

Tevhid rububijeta i vlasti. To je potvrđivanje da je Allah, Gospodar svega, Njegov vladar, Stvoritelj i Opskrbitelj. Te da On daje život i smrt, korist i štetu. Da se On izdvaja i samo On se odaziva na dovu u nedaćama. Njemu pripada sva vlast. U Njegovim rukama je svako dobro. On je kadar da učini ono što hoće. A u svemu tome On nema sudruga. U to ulazi vjerovanje u kader. Ova vrsta tehivda nije dovoljna da bi čovjek sa njom ušao u islam, nego je potrebno doći i sa onim nužnim dijelom od tevhidul uluhijeta. Zato što je Allah , govorio o mušricima da su potvrdili ovaj dio tevhida jedino Allahu. Uzvišeni Allah kaže:

"Upitaj: 'Ko vas hrani s neba i iz zemlje, čije su djelo sluh i vid, ko stvara živo iz neživog, a pretvara živo u neživo i ko upravlja svim?’ 'Allah', reći će oni. A ti reci: 'Pa zašto Ga se onda ne bojite?" (Junus, 31)


I kaže:

"A ako ih zapitaš ko ih je stvorio, sigurno će reći: 'Allah!' (Ez-Zuhruf, 87)

I kaže:

"A ako ih upitaš: 'Ko s neba spušta vodu i s njom mrtvu Zemlju oživljava?', sigurno će reći: 'Allah!' " (El-Ankebut, 63)

I kaže:

"Onaj Koji se nevoljniku, kad Mu se obrati, odaziva, i Koji zlo otklanja i Koji vas na Zemlji jedne drugima smjenjuje. – Zar pored Allaha postoji drugi bog?! Kako nikako vi pouku da primite!?" (En-Neml, 62)
Oni su znali da sve ovo pripada samo Allahu, ali pored toga nisu postali time muslimani. Nego je Allah , rekao:

"Većina ovih ne vjeruje u Allaha, nego druge Njemu smatra ravnim". (Jusuf, 106)

Mudžahid je o ovom ajetu rekao: ‘Njihovo vjerovanje u Allaha su bile njihove riječi: ΄Allah nas je stvorio, opskrbio i On nas usmrćuje΄. Ovo je bio iman sa širkom u njihovom ibadetu nekom drugom'. Prenose ga Ibn-Džerir i Ibn-Hatim. A od Ibn-Abbasa, prenose ga Atai i Dahhak i slično tome.

Dakle, jasno je da su kafiri znali za Allaha, poznavali su Njegov rububijet, vlast i moć. Tako da su na taj način obožavali i iskreno ispoljavali neke od ibadeta Allahu, kao što je hadž, sadaka, klanje kurbana, zavjet, dova u nedaći i slično tome. Pozivali su se na to da su na Ibrahimovoj , vjeri. Pa je Uzvišeni Allah objavio:

"Većina ovih ne vjeruje u Allaha, nego druge Njemu smatra ravnim." (Jusuf, 106)

Neki od njih su vjerovali u proživljenje i svođenje računa. Neki su vjerovali u kader. Kao što je Zuhejr rekao:
Ostavit će se pa će se smjestiti u Knjizi i sačuvati
Za Dan svođenja računa ili će se ubrzati i osvetiti.

Antara je rekao:
Obla, gdje se od smrti može pobjeći
Ako ju je moj Gospodar na nebesima odredio.

Mnogo je ovakvih primjera u njihovom pjesništvu. Zato je obaveza, svakog onog ko zna za Allaha, da potraži i sagleda razloge koji su naložili prolijevanje njihove krvi, porobljavanje njihovih žena i dozvoljavanje njihovih imetaka, pored ovih potvrda i spoznaje. A to je radi njihovog širka u tevhidu ibadeta koji predstavlja 'La ilahe illallah'.

Druga vrsta:

Tevhidul esmai ve siffat. To je potvrda da je Allah Sveznajući, i da je Svemogući. Da je On Živi i Samoopstojeći. Da ga ne obuzima san ili drijemež. Njegova volja se ispunjava. Njegova mudrost je potpuna. On sve čuje i sve vidi. Blag je i Milostiv. Nad Aršom se uzdigao. Vlast je Njegova u potpunosti. On je Vladar, Slavljen, Spas, On svakog osigurava i nad svakim bdi, Silni, Moćni, Gordi. Uzvišen je On visoko iznad onoga što Mu mu pripisuju. I mnoga druga lijepa imena i veličanstvena svojstva.
Ovo takođe nije dovoljno da bi se postigao islam, nego se mora doći i sa onim njegovim nužnim od tevhidu rububijeta i uluhijeta.
Treća vrsta:

Tevhidul-uluhijet. On se temelji na iskrenosti obožavanja Uzvišenog Allaha. Od toga je u ljubavi, strahu, nadi, osloncu, žudnji i strahu i upućivanju dove samo Allahu. Na tome se temelji iskrenost u svim vidovima ibadeta Allahu, javnih i tajnih. I to samo Njemu bez primjese širka. Od toga se ništa nikome ne može uputiti ni izdvojiti. Ni bliskom meleku niti poslatom vjerovjesniku. A nekamoli nekom drugom mimo njih. Ovo je tevhid koji sadrže riječi Uzvišenog:

"Samo Tebi ibadet činimo i samo od Tebe pomoć molimo" (El-Fatiha, 5)

Ova vrsta tevhida je početak i kraj vjere. Ovo je prvo i posljednje u šta su pozivali poslanici. To je značenje riječi ΄La ilahe illallah΄. Bog je onaj koji je obožavan sa ljubavlju, strahom, veličanjem, štovanjem i svim drugim vidovima ibadeta. Radi ove vrste tevhida su stvorena stvorenja, poslani poslanici, objavljenje knjige. Po njemu su se ljudi razdvojili na vjernike i nevjernike. Sretnike od džennetlija i nesretnike od stanovnika Vatre."

Tejsirul azizil hamid fi šerhi kitabi tevhid (21 – 24).
.

Obaveza naređivanja dobra

Takođe kada je riječ o robovima, robu je obaveza da naređuje dobro i sprječava
zlo shodno svojim mogućnostima, te da se bori na Allahovom putu protiv nevjernika i licemjera, da prijateljuje sa Allahovim šticenicima (evlijama), a da se susprostavi Allahovim neprijateljima, da voli i da mrzi u ime Allaha.

Kao što Allah kaže:

"O vjernici! Ne uzimajte Moje neprijatelje i svoje neprijatelje za prijatelje, ljubav im darivajući, a oni poriču Istinu koja je došla vama, i izgone Poslanika i vas zato što vjerujete u Allaha, vašega Gospodara, ako ste već izišli radi džihada na Putu Mojemu i tražeci zadovoljstvo Moje, a vi njima ljubav tajno iskazujete, a Ja najbolje znam što vi skrivate i što obznanjujete. A ko to od vas bude činio, pa taj je zalutao s Pravog puta. Ako vas se oni domognu, bit ce neprijatelji vaši i pružit će prema vama, u zloj namjeri, ruke svoje i jezičine svoje, i jedva će dočekati da postanete nevjernici. Ni rodbina vaša ni djeca vaša neće biti od koristi, na Sudnjem danu On će vas razdvojiti, a Allah dobro vidi ono što radite. Bio vam je dobar uzor u Ibrahimu i u onima koji su s njim kad su narodu svome rekli: ''Mi s vama namamo ništa, a ni sa onim što vi, umjesto Allaha, obožavate, mi vas se odričemo, i neprijateljstvo i mržnja ce se između nas stalno javljati sve dok ne budete u Allaha, Njega Jedinog, vjerovali!" (Sura El-Mumtehine, 1-4)



U drugom ajetu Uzvišeni kaže:

"Nećeš naci da ljudi koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju budu u ljubavi sa onima
koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprotstavljaju, makar im oni bili ocevi
njihovi, ili sinovi njihovi, ili braca njihova, ili rodaci njihovi. Njima je On u srca njihova vjerovanje usadio i svjetlom Svojim ih osnažio.'' (Sura El-Mudžadele, 22)

Kaže: ''Takođe kada je riječ o robovima'' – Ovo spomenuto se tiče grijeha roba,
međutim čovjek nema pravo da pogriješi ali ako pogriješi na njemu je da se pokaje,
da se strpi na nedaćama. Ali kada je riječ o tuđim grijesima njegov položaj je takav da naređuje dobro i sprječava zlo, da se bori na Allahovom putu, protiv nevjernika se
mora boriti oružjem i imetkom, a protiv licemjera dokazima i pojašnjenjem, sa
Allahovim evlijama da prijateljuje a prema Njegovim neprijateljima da iskaže
neprijateljstvo.

Kaže: ''Kao što Allah kaže '' – Na ovakav način autor _ je pojasnio prijateljstvo i
neprijateljstvo u ime Allaha, zato Allah _ kaže: "Neceš naći da ljudi koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju budu u ljubavi sa onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprotstavljaju.''

Dakle ovo je čovjekov stav prema grijesima robova. Tako da se čovjek bori naređivanjem dobra i sprječavanjem zla i borbom na Allahovom putu, prijateljuje i voli u ime Allaha a takođe iskazuje neprijateljstvo i mrzi u ime Allaha.

Uzvišeni kaže:

'' Zar ćemo muslimane sa zločincima izjednačiti?!'' (Sura El-Qalem, 35)

I kaže:

"Zar ćemo postupiti s onima koji vjeruju i čine dobro kao sa onima koji prave
nered na Zemlji, ili, zar ćemo postupiti s onima koji se grijeha klone isto kao i s
grješnicima?" (Sura Sad, 28)

U drugom ajetu Uzvišeni kaže:

"Misle li oni koji čine zla djela da cemo s njima postupiti jednako kao sa onima
koji vjeruju i dobra djela cine, da će im život i smrt biti isti? Kako loše rasuđuju!" (Sura El-Džasije, 21)

Uzvišeni kaže:

''Nisu nikako isti slijepac i onaj koji vidi, ni tmine ni svjetlo, ni hladovina i vjetar vrući, i nisu nikako isti živi i mrtvi.'' (Sura Fatir, 19-22)

I kaže:

"Allah navodi kao primjer čovjeka koji je u vlasti ortaka oko koga se oni otimaju, i
čovjeka koji je u vlasti samo jednog čovjeka da li je primjer njih dvojice isti?''
(Sura Ez-Zumer, 29)

Na drugom mjestu kaže:

"Allah navodi primjer roba u tuđem vlasništvu, koji ništa nema, i onoga koga smo
Mi bogato obdarili i koji udjeljuje iz toga, i tajno i javno zar su oni jednaki? Neka
je hvaljen Allah! Ali, većina njih ne zna. Allah vam navodi kao primjer dvojicu
ljudi, od kojih je jedan gluhonijem, koji ništa nema, i koji je na teretu gospodaru
svome kud god ga pošaljete, nikakva dobra ne donese. Da li je on ravan onome
koji traži da se pravedno postupa, a i sam je na pravom putu?" (Sura En-Nahl, 75-
76)

Uzvišeni kaže:

"Nisu jednaki stanovnici Džehennema i stanovnici Dženneta; stanovnici Dženneta
će ono što žele postići." (Sura El-Hašr, 20)

Mnogi su drugi primjeri slicni ovome gdje Allah _ radzvaja ili pravi razliku
između sljedbenika istine i sljedbenika laži, poslušnih i griješnika, pokornih i
zločinaca, upućenih i zabludjelih, onih koji hode u tminama i onih koji idu
pravim putem, sljedbenicima istine i sljedbenicima laži. Tako da onaj koji prizna postojane činjenice bez vjerskih, izjednačio je ove različite vrste između kojih je Allah _ napravio veliku razliku. Njihovo izokretanje činjenica ih je odvelo te mjere da ne razlikuju ili izjednačavaju i poistovjećuju toliko daleko da su poistovjetili Allaha sa njihovim idolima, kao što je Uzvišeni o njima rekao:

''Allaha nam, bili smo, doista, u očitoj zabludi, kad smo vas sa Gospodarom svjetova izjednačavali.'' (Sura Eš-Šu'ara, 97-98)

Kaže: '' Zar ćemo muslimane sa...'' – Ovi ajeti su navedeni radi razlika između vjernika i nevjernika, i između poslušnih robova i zlocinaca "Zar cemo postupiti s onima koji vjeruju i cine dobro kao sa onima koji prave nered na Zemlji, ili, zar cemo postupiti s onima koji se grijeha klone isto kao i sa grješnicima?" Allah pojašnjava razlike izmedu mušrika i kafira, pa je Allah _ naveo primjere, naveo je primjer o ljepoti tevhida i ružnoci širka, naveo je primjer roba koji je u posjestvu koji ništa ne može, zatim je naveo primjer dvojice ljudi od kojih je jedan gluhonijem. Tako da svaki od ovih primjera opisuje ljepotu tevhida i ružnocu širka. Uzvišeni kaže:

"Nisu jednaki stanovnici Džehennema i stanovnici Dženneta'' tako da se razlika mora praviti, a onaj ko ne razlikuje bit ce od pripadnika opceg pojma robovanja, dok onaj koji se bude razlikovao bit ce medu pripadnicima posebnog pojma robovanja.

Kaže: ''Mnogi su drugi primjeri'' – tj. onaj ko bude priznavao postojane cinjenice
dakle opci pojam Allahovog rububijeta poistovjetio je vjernike sa nevjernicima,
poslušne sa neposlušnima, dok onaj ko bude posvjedocio i vidio vjerske cinjenice on
ce praviti medu njima razlike.

Kaže: ''Njihovo izokretanje'' – Ovo njihovo obracanje ce biti u Vatri, kada se budu
kajali zbog toga što su svoje idole poistovjetili sa Gospodarom svjetova.
Naprotiv stvar je dostigla taj stupanj da su Allaha poistovjetili sa svim postojecim,
a ono što samo On zaslužuje od pokornosti i ibadeta uputili su svemu postojanom
mimo Njega, tako da su Njega poistovjetili sa postojanjem svih stvorenja.

Ovo je najveci vid kufra i ateizma prema Gospodaru robova.

Njih je nevjerstvo odvelo do te mjere da ne svjedoce svoje robovanje Allahu, ne
kao potcinjeni niti kao pobožni robovi.

Kaže: '' Naprotiv stvar je dostigla taj stupanj'' – Ovo su 'Itihadije' – da nas Allah
sacuva – koji kažu da su se utjelovili Stvoritelj i stvorenje u jednom obliku, tako da su Stvoritelj i stvorenje jedno, Gospodar je rob, a rob je Gospodar, Stvoritelj je stvorenje, a stvorenje je Stvoritelj. Oni su prešli ocite cinjenice postojanja, naprotiv oni su rekli da je postojanje jedno, ali nisu napravili razliku izmedu Stvoritelja i stvorenja, tako da oni predstavljaju ljude najveceg nevjerstva, što znaci da su 'Itihadije' predstavnici najveceg kufra.

Kaže: '' Njih je nevjerstvo odvelo'' – Tj. ne sa znacenjem da su potcinjeni i da robuju u vidu opceg pojma robovanja, niti sa pojmom posebnog poimanja robovanja kao
pobožni ljudi, niti ovo niti ono. Tako da su prešli preko obadva vida svjedocenja
postojanja pa su posvjedocili za sebe da su Stvoritelj i stvorenja, te da su oni
Gospodar i robovi u isto vrijeme – da nas Allah sacuva.

Predvodnik i glavni zastupnik ovog stava je Ibn Arebi predstavnik teorije 'vihdetu-l-vudžud'1, Ibn Seb'in kao i drugi ateisti koji su negirali postojanje. Suština svega prethodnog je u tome da je ibadet cjelokupni naziv za vec ono što Allah voli i sa cime je zadovoljan, od rijeci i djela, ocitih i skrivenih. Šejh _ je pojasnio
da se robovanje dijeli na dva dijela, opce robovanje i posebno robovanje, opci pojam
robovanja je Allahov rububijet, koji obuhvata sva stvorenja, jer svako stvorenje je
Allahov rob u smislu da je potcinjeno Allahovoj volji, njegova djela i ostalo kao i to da se u njemu odslikava volja htio on to ili ne, znao za to ili ne, bio zadovoljan sa time ili ne. Što se tice posebnog poimanja robovanja ono je vezano za Allahov uluhijet, tj. poslušnost Njegovim naredbama i naredbama Njegovog Poslanika. Oni koji dobrovoljno i samoizborno obožavaju Allaha oni su vjernici, tako da se ova vrsta posebno odnosi na vjernike, dok opci pojam robovanja obuhvata vjernika i
nevjernika. Zatim je pojasnio da ima ljudi koji vide postojane cinjenice ali ne i vjerske, dok su postojanje cinjenice opci dokazi Allahovog rububijeta. Neki ljudi svjedoce postojane cinjenice tj. da vidi Allahov rububijet u svemu, kao i da se u njemu odslikava Allahova volja i moc, ali zastane kod ove granice, tako da ne dopire do vjerskih cinjenica a to je obožavanje Allaha koje je vezano za Njegov uluhijet i poslušnost Njegovim naredbama i nardbama Njegovog Poslanika. Šejh _ je pojasnio da oni koji svjedoce postojane cinjenice zatim ne prelaze tu granicu da se dijele na skupine, i neki od njih, koji vide samo postojanje cinjenice, budu dovedeni do tog stupnja da izreknu teoriju 'vihdetu-l-vudžud', što predstavlja vrhunac kufra, da nam Allah podari oprost. Oni koje svjedoce postojane cinjenice medu sufijama i onima koji su zastranili od njih, bivaju dovedeni do stupnja da povjeruju u 'vihdetu-l-vudžud', da nas Allah sacuva i da nam oprosti. Tj. oni svjedoce Allahov rububijet u svemu kao i to da je Njegova moc odražena u svemu, kao i to da nema izlaska iz okvira Allahove volje, ali bude doveden do tog stupnja da smatra da je on Allah, kao i da je on Stvoritelj i stvorenje, da je on rob i da je obožavan, tako da su prešli granice vjerskih cinjenica. Oni su dostigli vrhunac nevjerstva, molimo Allaha za spas i oprost.

Razlog zbog njihovih tvrdnji o 'vahdetu-l-vudžud', je njihovo zastranjivanje u sagledavanju vjerskih cinjenica.

Postoji i druga skupina onih koji su sagledali postojane cinjenice uzimaju odredenje
'kader' kao dokaz suprotirajuci šerijatu, koristeci odredenje kao opci dokaz za sve.

Takode postoji treca skupina oni koji smatraju da šerijat i obaveze bivaju obavezni
onome ko potvrdi sebi svojstva i prizna svoja djela, tako da onaj ko potvrdi sebi
svojstva i djela onda je na njima da izvršavaju obaveze. Dok onaj ko sagleda
Allahovu volju postojanja ali ne potvrdi sebi svojstva niti djela sa njega spadaju
obaveze. Oni ljude dijele na dvije skupine, obicni narod i odabranici, obicni ljudi
imaju obaveze, od naredbi i zabrana, dok su odabranici oni koji su shvatili postojanu
volju ali su negirali svojstva i djela nego su ih pripisali Allahu kao Njegovo svojstvo cime sa njih spadaju obaveze.

Cetvrta skupina su oni koji koriste odredenje kao dokaz, obavljaju obaveze i klone se
harama, osim što ne pripremaju predispozicije koje su im šerijatski naredene. Ovo je
veliki nedostatak, jer predispozicije za uspjeh necega mogu biti obavezne (vadžib) ili poželjne (mustehab).

Peta skupina su oni koji izvršavaju obaveze ali zapostavljaju poželjne stvari, tako da im se pojavljuje veliki nedostatak, sa naznakom da ih mimoilazi veliko dobro od
sevapa i nagrada.

Šesta skupina su oni koji se posvecuju pridobijanju nadprirodnijih pojava i obicaja
intuicijom ili kao odgovorom na molbu, posvecuju se tome dok zapostavljaju ono što
im je naredeno od robovanja i zahvale Allahu _. Tvrde da su oni istina, kao što je to rekao njihov diktator Ibn Arebi autor ' Fusus-a' i njemu slicni ateisti i lažovi kao što je Ibn Seb'in i njemu slicni, koji tvrde da su oni robovi a uisto vrijeme i obožavani .

Ovo su skupine ljudi koji koriste odredenje kao dokaz pa ih je Šejh _ pojasnio pa
kaže: '' Tvrde da su oni '' – ovo je prva skupina od onih koji su sagledali postojanje cinjenice bez sagledavanja vjerskih izjednacavajuci razlicite vrste. Tako da poistovjecuju vjernika i nevjernika, pokornog i zlocinca, naprotiv poistovjecuju
Allaha sa kipovima ili ih to dovede do stupnja da kažu da je Njegovo postojanje
jedno tj. da je Stvoritelj ustvari stvorenje i da je stvorenje ustvari Stvoritelj, da je Gospodar rob i da je rob Gospodar. Tako da sebe ne vide da su potcinjeni niti da robuju nego tvrde da su oni obožavani i da obožavaju tj. da je on pobožnjak i da je on Gospodar i u isto vrijeme rob ili da je Stvoritelj u isto vrijeme stvorenje.
Od tih ateista je njihov prethotnik Muhjiuddin Ibn Arebi, Ibn Seb'in Afif Telmesani i
drugi tako da Ibn Arebi u svojim poznatim stihovima kaže:

Gospodar je rob i rob je gospodar
da su bogdo moje strofe obaveza
Jer kada bih rekao rob Onaj bi bio mejit
ili kada bi rekao Gospodaru, kome ce se narediti?

Hoce da kaže kakva je razlika medu njima? Rob je Gospodar a Gospodar je rob, pa
kojem ce se od njih narediti? Takode od njegovih rjieci je i to: ''Gospodar Vlasnik je rob smrtnik, sve su to stvorenja. Takode je govorio: ''Od Allahovih lijepih imena je Ali (Uzdignuti), zatim kaže : ''Uzdigao se, uzdigao se na šta? Šta je to nazvano
bogom, i na šta lici i šta je to bog?'' Ovako je govorio da nas Allah zaštiti, i kaže da sve ono što vidiš postojece da je to Allah, idi kamo god hoceš tamo je Allah, i o Njemu reci šta god hoceš jer je on Wasi'a (Prostrano sveobuhvatan), sve što vidiš to je Allah, i sva ta brojnost je samo On Jedan. Ovakvo je stanje onih koji govore o 'vahdetu-l-vudžud'. Kažu da nema Gospodara a ni roba, ti si rob i ti si Gospodar, ti si stvorenje i ti si Stvoritelj. Pa kažu ovo i ovo su nejasni, ovo su samo oblici u kojima se prikazao Istiniti, Allah se prikazao u obliku obožavanog, kao što se prikazao u obliku Faraona, ili se prikazuje u liku onoga koji upucuje kao što se prikazao u obliku poslanika.'' Oni govore: ''Ko god nešto obožava on je u pravu i na istini, onaj ko obožava idole on je na istini, onaj koji obožava vatru on je na istini, onaj koji obožava drvece on je na istini, sve je na istini – da nas Allah sacuva. A onaj koji izdvaja nešto posebno i kaže ja ne obožavam osim jedno on je nevjernik. Po njihovom mišljenju izdvajanje nekoga je kufr, pa kažu Allah obuhvata sve. Ibn Arebi ima svoje stavove kojima se suprostavio Casnom Kur'anu, u prici o Nuhovom narodu, u prici o Hudovom narodu imaju stavove sa kojima se suprostavljaju Kur'anu da nas Allah sacuva i da nam oprosti. Pa kažu da je Faraon imao pravo kada je rekao: ''Ja sam vaš najuzvišeniji gospodar.'' Bio je u pravu i na istini, obožavaoci kipova su u pravu,pojašnjavajuci Faraonovo utapanje kažu: ''Mislio je da je samo on obožavan pa je potopljen da bi se riješio ovog mišljenja, pa da kaže svi su ljudi gospodari, pa je potopljen da bi se riješio ovog mišljenja, i da nestane ove nejasnoce. Bio je potopljen i ocišcen tako da je njegovo potapoljanje cišcenje za njega, kako bi se uklonula nejasnoca i polaganje racuna za ono što je pomislio da je samo on obožavan.'' Ovako su govorili – da nas Allah sacuva.

Ovo je prva skupina kako Šejh _ kaže oni koji su sagledali postojece cinjenice pa su poistovjetili Stvoritelja sa stvorenjima, izmedu roba i Obožavanog a sebe smatraju da su Istina tj. da su oni Allah. Ovi nisu sagledali suštinu, ne postojecih niti vjerskih cinjenica, nego je to zabluda i sljepoca kod sagledavanja postojecih cinjenica, jer su postojanje Stvoritelja ucinili istim kao i postojanje stvorenja. A svako svojstvo, lijepo i loše, su pripisali Stvoritelju i stvorenju, tako da je postojanje kod njih ovo postojanje.

Ali oni koji vjeruju u Allaha i Njegova Poslanika, obicni ljudi i odabrani, koji su
sljedbenici Kur'ana, kao što Poslanik _ kaže: ''Allah ima dvije vrste šticenika
medu ljudima.'' Pa je receno: ''Ko su to Allahov Poslanice?'' Kaže: ''Sljedbenici
Kur'ana su Allahovi šticenici i Njegovi odabranici.''

Oni znaju da je Allah Gospodar svega i njegov Vlasnik i Stvoritelj, i da se
Stvoritelj _ razlikuje od stvorenja, On nije stanje u kojem je rob, niti je Njegovo
postojanje postojanje roba.

Allah _ je kršcane proglasio nevjernicima zbog toga što su rekli da se Gospodar
utjelovio i spojio posebno sa Mesihom. Pa šta onda reci ko je to ucinio opcim
pojmom sa svim stvorenjima?

I pored toga oni znaju da je Allah naredio poslušnost prema Njemu i Njegovom
Poslaniku, kao i to da je zabranio neposlušnost prema Njemu i Njegovom
Poslaniku, i da On ne voli nered, niti je zadovoljan Svojim robovima da budu
nevjernici, i da je na stvorenjima da Ga obožavaju i da Mu budu poslušni, a za sve
to pomoc da traže kao što je rekao u Fatihi Knjige:

''Tebe obožavamo i od Tebe pomoc tražimo!'' (Sura El-Fatiha, 5)

Kaže: '' Ovi nisu sagledali'' – Ovo je ono na cemu su vjernici, obicni ljudi medu
njima i njihovi odabranici, tj. njihovi ucenjaci i oni koji to nisu, oni su Allahovi
šticenici i sljedbinici Kur'ana. Oni razlikuju izmedu Stvoritelja i stvorenja, pa kažu Allah se razlikuje od stvorenja i odvojen je od njega, Allah ni u kom stanju nije poput stvorenja, nego je On _ iznad Arša, nakon što ce stvorenja završiti ispod Arša koji je ujedno njihov krov. A Allah je iznad Arša i ništa od stvorenja ne ulazi u sastav Njegovog bica, niti u stvorenjima ima nešto od Njegovog bica, Uzvišen je i od svoje i u potpunosti razlicit od stvorenja. Jer krov stvorenja se završava kod Arša Milostivog koji i jeste posljednje stvorenje. Allah _ je iznad Arša, a ovo je stav svih grupacija osim ovih ateista – od Allaha tražimo utocište.

Od robovanja i poslušnosti Njemu je naredivanje dobra i sprjecavanje zla shodno
mogucnosti, kao i borba na Njegovom putu protiv nevjernika i licemjera. Tako da
se moraju truditi na uspostavljanju Njegove vjere, od Njega pomoc tražeci,
uklanjajuci i odstranjivajuci ono što mogu od loših stvari, pri cemu moraju paziti
na otklanjanje loših posljedica koje mogu biti time produktovane, kao što covjek
uklanja trenutacnu glad sa hranom a ujedno otklanja i glad koja bi se mogla
pojaviti u buducnosti. Ili kada nastupi vrijeme hladnoce on se od nje štiti
odjecom, isto je sa svakom neophodnom stvari kojom se uklanja nešto nepoželjno.

U tom smislu su Allahovom Poslaniku _ rekli: ''Allahov Poslanice, ovi naši
lijekovi kojima se zdravimo, i ove naše rukje kojima se lijecimo, i ove naše zaštite
kojima se štitimo, da li one mogu sprijeciti išta od Allahovog kadera?'' Kaže: ''One
su od Allahovog kadera.''1 A u drugom hadisu: ''Dova i nedaca se susretnu pa se
medusobno sukobe izmedu nebesa i Zemlje.''

Ovo je stanje vjernika u Allaha i Njegova Poslanika, koji obožavaju samo Allaha,
a sve je to od ibadeta.

Kaže: ''Od robovanja Njemu'' – Ovo je stanje vjernika u Allaha, svojim dušama se
bore u izvršavanju Njegovih zapovijedi i u klonjenju od Njegovih zabrana, nareduju
dobro a sprjecavaju zlo. Ali kader ne uzimaju kao dokaz, iako se sve odredeno, ali
kader uklanjaju takode kaderom, pa ako se neko zlo desi, iako je odredeno, na tebi je
da ga potisneš sa kaderom i da ga ukloniš iskrenim pokajanjem kako bi izmijenio to
zlo, i td. Isto kao što je glad odredena covjeku, ali da li ce se predati gladi ili ce jesti?
Glad je odredena ali je i sitost odredena, tako da ti kader potiskuješ sa kaderom.
Hladnoca je odredena, ali da li ceš se predati hladnoci i neceš potražiti nacin da se
utopliš? Odgovor je da ceš se ti utopliti, tako da je i ovo kader a i ono je kader. Isti je
slucaj ako padneš u grijeh, neceš mu se predati nego ceš se pokajati Allahu. Ili da
vidiš nekoga ko cini grijeh, ti ceš mu narediti dobro, a sprijecit ceš zlo, i neceš reci
''Ovo je odredeno'' pa da prešutiš, jer sve što je odredeno ima svoju suprotnost, i
svako od njih dvoga je odredeno. Kao što jeu hadisu ''Dova i nedaca se sukobe''.
Dova je odredena a i nedaca takode, ali pored toga tebi je naredena dova.

Robovanje

Robovanje je cjelokupni naziv za sve ono što Allah voli i sa cime je zadovoljan od riječi i skrivenih i očitih djela. Tako da su, namaz, zekat, post, hadž, istniti govor,izvršavanje emaneta, poslušnost roditeljima, održavanje rodbinskih veza, pridržavanje na ugovore, naredivanje dobra, sprjecavanje zla, borba protiv nevjernika i licemjera, dobrocinstvo prema komšiji, jetimu, siromahu i putniku namjerniku, prema robu ljudskog roda i životinjama, dova, zikr, ucenje Kur'ana, i sl. tome, vrste ibadeta ili robovanja Allahu _. Isto tako ljubav prema Allahu i Njegovom Poslaniku _, strah od Allaha i stalno traženje utocišta kod Njega, iskreno ispoljavanje vjere Allahu, strpljivost radi Njegove presude ili propisa, zahvala na Njegovim blagodatima, zadovoljstvo sa Njegovom odredbom, oslonac na Njega, nada u Njegovu milost, strah od Njegove kazne i sl. tome su vidovi robovanja Allahu...


U ime Allaha Milostivog Samilosnog, hvala Allahu Gospodaru svjetova, neka je Njegov salavat i selam na našeg Vjerovjesnika Muhammeda, njegovu porodicu i ashabe. Šejhu-l-Islam _ kaže: Bismillahi Rahmani Rahim, samo od Njega pomoc tražimo, hvala uistinu pripada Allahu, Njega hvalimo i od Njega pomoc i oprosta tražimo. Allahu se utjecemo od zla nas samih i naših loših djela, koga Allah uputi njega niko ne može u zabludu odvesti a koga On u zabludi ostavi njega niko uputiti nece. Svjedocim da nema drugog boga osim Jedinog Allaha, Koji druga nema, i svjedocim da je Muhammed Njegov rob i poslanik, a zatim...

Šejhu-l-Islam i ucenjak ucenjaka, pomagac sunneta, suzbijac novotarija, Ahmed b.
Abdu-l-Halim Ibn Tejmijje _ je bio upitan o rijecima Uzvišenog:

''O ljudi, Gospodaru svome robujte.'' (Sura El-Beqare, 21)

Šta je to robovanje? Koji su to njegovi ogranci? Da li cjelokupna vjera ulazi pod
ovaj termin ili ne? Šta je suština robovanja? Da li je robovanje najuzvišeniji
stupanj na dunjaluku i Ahiretu, ili iznad njega ima veci stupanj? Pa da nam se
pojasni ovo spomenuto.

Kaže: ''Bio je upitan'' – Ovo je to pitanje koje je upuceno znamenitom Imamu – da
mu se Allah smiluje – pa je bio upitan o rijecima Uzvišenog: ''O ljudi, Gospodaru
svome robujte.'' Ovo obracanje kroz rijeci Uzvišenog ''O ljudi, Gospodaru svome
robujte.'' je upuceno svim ljudima; vjernicima i nevjernicima, muškarcima i ženama,
arapima i nearapima, slobodnim ljudima i robovima, dakle svima njima su upucene
ove rijeci, i od svakog pojedinacno, od njih, se zahtijeva da robuju Allahu _, ujedno
ovo je prva naredba (imperativ) u Kur'anu u suri El-Beqare, prva naredba koja im je
naredena u rijecima Uzvišenog :O ljudi, Gospodaru svome robujte, Koji je stvorio
vas i one prije vas, da biste bili bogobojazni" Te je imam bio upitan o ovom
plemenitom ajetu. Neko ce se zapitati: ''Allah nam je naredio robovanje (ibadet),
onda šta je to robovanje? Koji su to njegovi ogranci? Da li opci pojam vjere ulazi u
ovaj termin ili nešto što je van nje tj. vjere? Šta je suština ibadeta? Da li je robovanje
najuzvišeniji stupanj ili postoji visociji stupanj osim ibadeta? Što znaci da se radi o
pitanju koje ima svoja podpitanja. A u odgovoru ce doci da ibadet ili robovanje
obuhvata sve vrste naredbi i zabrana, kao i da je cjelokupna vjera unutar ovog
termina. A suština robovanja jeste da iskreno obožavaš Allaha samo Njemu vjeru
ispoljavajuci, kao i to da je robovanje najuzvišeniji stupanj, jer su najuglednija
stvorenja medu ljudima bili vjerovjesnici i poslanici a za njih je najuzvišeniji stupanj
bio robovanje Allahu i poslanstvo. Takode najuzvišeniji stupanj našeg Vjerovjesnika
_ je bilo robovanje Allahu i poslanstvo.

Kaže: ''Robovanje'' je cjelokupni naziv za sve ono što Allah voli i sa cime je
zadovoljan od rijeci i skrivenih i ocitih djela, što je ujedno i definicija ibadeta ili
robovanja. Dakle to je naziv koji obuhvata sve ono što Allah voli i sa cime je
zadovoljan bez obzira da li se radi o rijecima ili djelima, bez razlike izmedu onoga što
je skriveno i onoga što je ocito, takode bez razlike da li se radi o srcanim djelima ili
djelima udova ili rijecima jezika, jer sve to ulazi u naziv robovanja sve dok se radi o
necemu što Allah voli i sa cime je zadovoljan. Sve ono što Allah voli i sa cime je
zadovoljan je ibadet, bez razlike da li to bilo djelo ili rijec, bez razlike da li bilo
skriveno ili ocito, bez razlike da li to bile rijeci jezikom ili rijeci srca, kao i bez razlike
da li to bio govor srca i jezika ili to bila djela srca i udova jer sve spomenuto ulazi
pod naziv ibadeta sve dok je od onoga što Allah voli i sa cime je zadovoljan. Ili
drugacije receno: Ibadet je izvršavanje Allahovih naredbi i klonjenje od Njegovih
zabrana, tj. izvršavanje obaveza (vadžiba) i klonjenje od zabrana (harama). Ili
izvršavanje obaveza kojima nas je Allah obavezao, od rijeci i djela, skrivenih i ocitih, i
klonjenje od zabrana, od rijeci i djela, skrivenih i ocitih.
Zatim je autor _ naveo primjer, pa kaže: ''Namaz, zekat, post i hadž, sve su to vrste
ibadeta.'' Namaz predstavlja vrstu srcanih djela istovremeno kao i djela udova.
Srcano djelo jest iskrenost kroz obavljanje namaza Allahu _ s jedne strane, a s druge
strane djelo jezika jer u njegovom sastavu se podrazumijeva ucenje Kur'ana, velicanje
Allaha kao i izgovaranje tehlila (la ilahe illallah) i td. Zekat je takode davanje i
ubjedljivo vjerovanje ili akida, post je takode sustezanje od prohtjeva sa nijetom.
Hadž, istinit govor, izvršavanje emaneta, poslušnost roditeljima, održavanje
rodbinskih veza, pridržavanje ugovora, naredivanje dobra, sprjecavanje zla, sve su to
vrste ibadeta. Borba protiv nevjernika je ibadet, borba protiv licemjera je ibadet,
dobrocinstvo prema komšiji je ibadet, dobrocinstvo prema siromahu je ibadet,
dobrocinstvo prema robovima ljudskog roda je ibadet, dobrocinstvo prema
potcinjenim nam životinjama je ibadet, upucivanje dove Allahu je ibadet, zikr je
ibadet, ucenje Kur'ana je ibadet.
Zatim je naveo primjer srcanih djela, jer ljubav prema Allahu i Njegovom Poslaniku
je srcano djelo, strah od Allaha je srcano djelo, stalno utocište i povratak Allahu je
srcano djelo, iskreno ispoljavanje vjere je srcano djelo, strpljivost radi Allahovih
propisa je srcano djelo, oslonac na Allaha (tevekul) podrazumijeva dvije stvari tj.
stvaranje preduslova i prepuštanje dogadaja Allahu, nada u Allahovu milost, strah
od Njegove kazne, sve su to vrste ibadeta.
Zakljucak ovoga jeste da ibadet obuhvata srcana djela i djela udova, rijeci srca i rijeci
jezika. Rijeci jezika poput zikra, ucenja Kur'ana, velicanja Allaha i izgovaranja tehlila,
tekbira, naredivanja dobra i sprjecavanja zla, pozivanja ka Allahu. Rijeci srca su
priznavanje i potvrdivanje, a srcana djela su poput onih što smo spomenuli od
ljubavi prema Allahu i Njegovom Poslaniku, strah od Allaha i stalni povratak
Njemu, iskrenost u ispoljavanju vjere, strpljivost, zahvalnost, zadovoljstvo, nada i
strah, su od srcanih djela. Djela udova su namaz, zekat i hadž, a istinit govor je od
djela jezika.
Možemo reci da ibadet obuhvata sve ono sa cime je došao šerijat, bez obzira na to šta
je šerijat naredio ili zabranio, kao i bez obzira na to što je naredio ili zabranio da li je
djelo ili rijec, i bez obzira na to da li se radi o rijecima jezika ili rijecima srca, i bez
razlike da li se radi o djelima srca ili djelima udova.
Zato što je ibadet Allahu vrhunski cilj kojeg On voli i sa kojim je zadovoljan, i
zbog cega je stvorio stvorenja. Kao što Uzvišeni kaže:

''Džine i ljude sam stvorio samo zato da Me obožavaju.'' (Sura Ez-Zarijat, 56)
Sa njim ( robovanjem ili ibadetom) je poslao sve poslanike, kao što je Nuh _
rekao svom narodu:

'' Allahu robujte, vi drugog boga osim Njega nemate!'' (Sura EL-A'raf, 59)
Iste su rijeci Huda, Saliha. Šuajba i drugih poslanika kada su se obracali svojim
narodima. Allah _ kaže:

"Mi smo svakom narodu poslanika poslali: Allahu robujte, a kumira se klonite! I
bilo je medu njima onih kojima je Allah na Pravi put ukazao, a i onih koji su
zaslužili da ostanu u zabludi.'' (Sura En-Nahl, 36)
Uzvišeni kaže:

''Prije tebe ni jednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: "Nema boga
osim Mene, zato Meni robujte!'' (Sura El-Enbija, 25)
I kaže:

''Ova vaša vjera jedina je prava vjera, a Ja sam vaš Gospodar, zato samo Meni
robujte!'' (Sura El-Enbija, 92)
Kao što kaže u drugom ajetu:

''O poslanici, dozvoljenim i lijepim jelima se hranite i dobra djela cinite, jer Ja
dobro znam što vi radite! '' ( Sura El-Mu'minun, 51)

Kaže: ''Zato što je ibadet'' – ovo je položaj ibadeta kod Allaha _, on je vrhunski cilj
kojeg Allah voli i sa kojim je zadovoljan. A sve dok je ibadet vrhunski cilj kojeg voli
Allah i sa kojim je zadovoljan, on je i na najuzdignutijem položaju. Tj. najveci položaj
tebi covjece, tebi kao stvorenju da budeš Allahov rob pa ostvariš robovanje Allahu. A
ako uspiješ ostvariti robovanje Allahu onda ceš postati voljen kod Allaha i On ce biti
zadovoljan tobom. Ljudi koji su najbolje sproveli i kroz život ostvarili robovanje su
poslanici – da je na njih Allahov blagoslov i mir, a najsavršeniji u ostvarivanju
robovanja Allahu medu poslanicima su bili odabrani poslanici ili svita poslanika
(ulu-l-azm) Nuh, Ibrahim, Musa, Isa i Muhammed _. A najsavršeniji u ostvarivanju
ibadeta izmedu dojice Allahovih prijatelja je bio naš Vjerovjesnik Muhammed _.
Ovim ti biva jasno da najsavršenija osoba u ostvarivanju i realiziciji ibadeta je bio
najsavršenije stvorenje Muhammed _. Iza njega je Ibrahim _, zatim Musa _, zatim
ostali od svite a iza njih dolaze ostali poslanici i svi vjerovjesnici, a iza njih dolaze
dobri ljudi od Allahovih istinskih robova, zatim šehidi, zatim dobri ljudi, i svi oni su
najsavršenija stvorenja u ostvarivanju robovanja od ove cetiri skupine, a)
vjerovjesnici, b) dobri ljudi, c) šehidi i d) istinski robovi. Najsavršeniji od njih je Ebu
Bekr Siddik _, a iza njih dolaze ostali vjernici na cijem celu su ucenjaci, imami i
odabrani vjernici medu ljudima.
Stvorenja su stvorena radi ibadeta što ukazuje na važnost položaja samog ibadeta,
kao i na to da je savršenstvo stvorenja da bude Allahov rob, zato su stvorenja i
stvorena radi robovanja, kao što Uzvišeni kaže: ''''Džine i ljude sam stvorio samo
zato da Me obožavaju.'' Radi toga je slao poslanike, jer svaki poslani poslanik je
naredivao svom narodu da robuju Allahu _, kao što Allah kaže da je Nuh _
govorio: '' Allahu robujte, vi drugog boga osim Njega nemate!'' Hud _ je rekao: ''
Allahu robujte, vi drugog boga osim Njega nemate!'' Salih _ je govorio svom
narodu '' Allahu robujte, vi drugog boga osim Njega nemate!'' Šuajb _ je govorio
svom narodu '' Allahu robujte, vi drugog boga osim Njega nemate!'' Tako da je
svaki poslanik kojeg je Allah poslao naredivao svom narodu robovanje Allahu _,
kao što Uzvišeni kaže: "Mi smo svakom narodu poslanika poslali: Allahu robujte, a
kumira se klonite!" Uzvišeni kaže: ''Prije tebe ni jednog poslanika nismo poslali, a
da mu nismo objavili: "Nema boga osim Mene, zato Meni robujte!'' Allah _ kaže:
''Ova vaša vjera jedina je prava vjera, a Ja sam vaš Gospodar, zato samo Meni
robujte!'' Obracajuci se poslanicima Allah _ kaže: ''O poslanici, dozvoljenim i
lijepim jelima se hranite i dobra djela cinite, jer Ja dobro znam što vi radite! ''
Ovim postaje jasno da najuzvišeniji položaj koji se može postici je robovanje Allahu,
a najsavršeniji ljudi u ostvarivanju robovanja su poslanici – da je Allahov blagoslov i
mir na njih.
To je ucinio obavezom Svom Poslaniku sve do smrti pa kaže:

''Obožavaj Allaha sve dok ti smrt ne dode.'' (Sura El-Hidžr, 99)
Time je opisao Svoje meleke i vjerovjesnike pa kaže:

''Njegovo je ono što je na nebesima i na Zemlji! A oni koji su kod Njega ne zaziru
da Mu budu pokorni , i ne zamaraju se, hvale Ga nocu i danju, ne malaksavaju."
(Sura El-Enbija, 19-20)
I Uzvišeni kaže:

"Oni koji su bliski Gospodaru tvome doista ne zaziru da Mu ibadet cine; samo
Njega hvale i samo pred Njim licem na tlo padaju." (Sura El-A'raf, 206)
A oni koji se ohole i odbijaju da robuju Allahu pokudio je sa rijecima:

'Pozovite Me i zamolite, Ja cu vam se odazvati! Zbilja, oni koji se ohole pred time
da Mi robuju uci ce, sigurno, u Džehennem poniženi." (Sura Gafir, 60)
A najcestitija Svoja stvorenja je opisao iskrenim robovanjem pa kaže:

''Sa izvora iz kog ce samo Allahovi robovi piti, i koji ce kuda hoce bez muke
razvoditi.'' (Sura El-Insan, 6)
I kaže:

"A robovi Svemilosnog su oni koji po Zemlji mirno hodaju, a kada ih neznalice
oslove, odgovaraju: 'Mir vama!'' (Sura El-Furqan, 63)
A kada je šejtan rekao:

"Gospodaru moj" rece "zato što si me u zabludu doveo, ja cu njima na Zemlji
poroke lijepim predstaviti i potrudit cu se da ih sve zavedem, osim Tvojih robova
iskrenih medu njima. ''Ovo je pravi put k Meni" rece On. "Ti neceš imati nikakve
vlasti nad robovima Mojim, osim nad onima koji te budu slijedili, od onih
zalutalih" (Sura El-Hidžr, 39-42)

Kaže: ''To je ucinio obavezom'' – Ovakav biva stupanj robovanja, a njegov stupanj je
uzvišen u odnosu na stvorenje, pa ako ostvari robovanje onda je njegova bliskost sa
Allahom u onolikoj mjeri koliko je ostvario sam pojam ibadeta. Niko od stvorenja ne
može zanemariti ovaj pojam pa da izade iz njegovih okvira zauvijek. A ako neki
covjek tvrdi da sa njega spadaju obaveze i da mu nije moguce naložiti neki vid
ibadeta, sa naznakom da je njegov razum cist, nije prestrašen, niti nenormalan, niti je
žena u post-porodajnom periodu ili mjesecnom pranju kada nije obavezna da klanja
kao ni da posti u tim vremenima, biva mu data prilika na pokajanje a ako se ne
pokaje onda ce biti ubijen kao nevjernik. Kako je to rekao Šjehu-l-Islam i drugi imami
– da nas Allah sacuva i spasi od toga – zato je Allah robovanje ucinio obavezom
Svom Poslaniku sve do smrti, iako je Poslanik _ bio najsavršenije stvorenje medu
ljudima, ali mu je i pored toga Allah robovanje ucinio obavezom do smrti pa kaže
''Obožavaj svog Gospodara sve dok ti smrt ne dode.'' U ajetu se stoji dok ti ne dode
'ubjedenje' (jekin) ali se odnosi na smrt. Tj. ustraj na robovanju svom Gospodaru i
neka ti to bude stalna obaveza sve dok ti ne dode smrt a ti si u tom stanju.
Meleci i vjerovjesnici su najbolja Allahova stvorenja, Allah ih je opisao svojstvom
robovanja, pa kaže: ''Njegovo je ono što je na nebesima i na Zemlji!'' Ovo je opci
pojam Allahovog posjedovanja nebesa i Zemlje, zatim kaže: ! A oni koji su kod
Njega'' tj. meleci '' ne zaziru da Mu budu pokorni , i ne zamaraju se, hvale Ga nocu
i danju, ne malaksavaju." Ovako iako su meleci, vjerovjesnici i poslanici najbolja
stvorenja, Uzvišeni za njih kaže: "Oni koji su bliski Gospodaru tvome'' tj. meleci, ''
doista ne zaziru da Mu ibadet cine; samo Njega hvale i samo pred Njim licem na
tlo padaju."
Zatim je obavijestio da svako onaj koji se bude oholio da ce uci u Džehennem
ponižen, pa kaže: "Gospodar je vaš rekao: 'Pozovite Me i zamolite, Ja cu vam se
odazvati! Zbilja, oni koji se ohole pred time da Mi robuju uci ce, sigurno, u
Džehennem poniženi." Najcišca Svoja stvorenja opisao je sa svojstvom robovanja pa
kaže: ''Sa izvora iz kog ce samo Allahovi robovi piti, i koji ce kuda hoce bez muke
razvoditi.'' Njihovo spominjanje u genitivnoj vezi ''Allahovi robovi'' je kao pocast i
plemenitog stupnja, kao što Uzvišeni kaže: "A robovi Svemilosnog su oni koji po
Zemlji mirno hodaju, a kada ih neznalice oslove, odgovaraju: 'Mir vama!'' Tako da
ih je opet spomenuo sa Sobom zbog pocasti i plemenitog stupnja. Kada je Allah _,
dao rok Iblisu, Iblis se zakleo da ce zavoditi ljude ali je izdvojio Allahove iskrene
robove, jer on nad njima nema nikakve vlasti o cemu Allah _ o njemu kaže: "zato što
si me u zabludu doveo, ja cu njima na Zemlji poroke lijepim predstaviti i potrudit
cu se da ih sve zavedem, osim Tvojih robova iskrenih medu njima.'' A u drugom
ajetu Allah kaže: "Ti neceš imati nikakve vlasti nad robovima Mojim, osim nad
onima koji te budu slijedili, od onih zalutalih." Tako da ih je Allah _ spomenuo
pripisujuci ih Sebi kao robove zbog pocasti i plemenitog stupnja

Jusuf, alejhis-selam, u službi kod kralja egipta

Odgovor na šubhu:
JŪSUF, 'alejhis-selām, U SLUŽBI KOD KRALJA EGIPTA

Trebate znati da je ova šubha došla od strane onih koji nemaju nikakvih dokaza.
Oni kažu: Zar Jūsuf nije radio kao ministar za kāfirskog kralja, koji nije primjenjivao Allāhov zakon? Stoga, prema njima, učešće u kāfirskim vladama je dozvoljeno, također i u parlamentarnoj skupštini, i tako redom...

Mi kažemo, a Allāh je Onaj Koji daruje uspjeh:
P r v o : Dokazivanje ovom šubhom u korist učešća u zakonodavnim parlamentima je neistinito i nevažeće, jer ovi mušrički parlamenti opstoje na vjeri koja nije Allāhova vjera, već je to vjera demokratije, u kojoj se božanstvenost propisivanja zakonodavstva, zabranjivanja i dopuštanja pripisuje samo narodu, a ne Allāhu.
Allāh je rekao:
''A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islāma – neće mu biti primljena i on će na onome svijetu nastradati.'' (sūra Āli 'Imrān, 85. ājet)
Pa, može li iko tvrditi da je Jūsuf slijedio vjeru koja nije bila Allāhova vjera? Ili vjeru koja nije bila vjera njegovih predaka muwehhida? Ili da se on zakleo da će je poštovati? Ili da će propisivati u skladu sa njom, kao što to danas čine oni koji su fascinirani ovim parlamentima???
Jūsuf je ovo obznanio u vrijeme slabosti, rekavši:
''Ja se klonim vjere naroda koji u Allāha ne vjeruje i koji onaj svijet ne priznaje, i ispovijedam vjeru predaka svojih, Ibrāhīma i Ishāqa i Ja'qūba; nama ne priliči da ikoga Allāhu smatramo ravnim. To je Allāhova milost prema nama I ostalim ljudima, ali većina ljudi nije zahvalna. O drugovi moji u tamnici, ili su bolji raznorazni bogovi ili Allāh, Jedini i Svemoćni? Oni kojima se, mimo Njega, klanjate, samo su imena koja ste im nadjenuli vi i preci vaši – Allāh o njima nikakva dokaza nije objavio. Sud pripada jedino Allāhu, a On je naredio 'ibādet činite samo Njemu. To je jedino prava vjera, ali većina ljudi ne zna.'' (sūra Jūsuf, 37.-40. ājet)


Zar je moguće da je on ovo obznanio u vrijeme svoje slabosti, a onda to krio ili porekao kada je ojačao??? Odgovorite nam, o vi koji zagovarate ''društvene priznate koristi''?
Onda, zar ne znate, o vi politički lideri, da je ministarstvo izvršna vlast, a da je parlament zakonodavna vlast, i da postoji velika razlika između njih? Ovdje nikako ne može biti pravljeno poređenje. Sada možeš biti siguran da Jūsufova priča ne može biti upotrijebljena kao jasan dokaz za ulazak u parlamente i za uzimanje učešća u njima.
Međutim, dozvolite nam da sa ovim odemo i dalje i da kažemo da ova priča također ne može biti upotrijebljena ni kao izgovor za uzimanje učešća u ministarstvu, jer oba – I parlament i ministarstvo – danas učestvuju u kufru.

D r u g o : Pokušaj upoređivanja djelovanja Jūsufa, 'alejhis-selām, sa učešćem ljudi, opsjednutih demokratijom, u ministarstvu lažnih vlada koje propisuju uz Allāha i bore se protiv Allāhovih miljenika, i pomažu Njegovim neprijateljima – je nevažeće i neodrživo poređenje, zbog sljedećih razloga:

1. Ko god učestvuje u ministarstvu ovih vlada, koje ne primjenjuju Allāhov zakon, mora poštovati njihov izmišljeni ustav i pokazivati svoju lojalnost i iskrenost tāgūtu. Tāgūtu, u koga nam je Allāh naredio da kufr učinimo na samom početku.
Allāh je rekao:
''... pa ipak žele da im se pred tāgūtom sudi, a naređeno im je da ne vjeruju u njega.'' (sūra en-Nisā', 60. ājet)
Oni se također, prije nego mogu direktno ući u ovo ministarstvo – moraju zakleti da će podržavati ovo nevjerstvo, kao što je određeno u parlamentu. Svaki onaj koji tvrdi da je Jūsuf, plemeniti, sin plemenitog, sina plemenitog... bio takav, iako ga je Allāh pohvalio i o njemu rekao:
''...tako je bilo, da bismo od njega odvratili izdajstvo I razvrat, jer je on uistinu bio Naš iskreni rob.'' (sūra Jūsuf, 24. ājet)
– on će biti nevjernik, on će biti jedan od najgorih ljudi, I biće otpadnik od vjere. On će biti gori od Iblīsa, koji se raspravljao sa Allāhom kada se zakleo, rekavši:
''Tako mi dostojanstva Tvoga, sigurno ću ih sve u stranputicu odvesti, osim Tvojih – među njima – robova iskrenih!'' (sūra Sād, 82. i 83. ājet)
Jūsuf, 'alejhis-selām, je uistinu jedan od Allāhovih odabranih robova i on je jedan od predvodnika iskrenih.

2. Svako ko učestvuje u ministarstvu u ovim vladama – bilo da je dao ustavnu zakletvu ili ne – prinuđen je da se pridržava laičkog, nevjerničkog zakona i da se u potpunosti slaže sa njim. On je samo iskreni rob, poslušni sluga ideologije ljudi koji su ga postavili, sluga istine pomiješane sa laži, bezboštvom, nepravdom i nevjerstvom. Da li je Jūsuf, 'alejhis-selām, bio ovakav, pa da prihvatanje pozicija unutar laičkih vlada dokazujemo njegovim djelovanjem?! Ko god da optuži Allāhovog poslanika, sina Allāhovog poslanika, unuka Allāhovog poslanika, u bilo kom dijelu toga – mi ne sumnjamo u njegovo nevjerstvo i otpadništvo od islāma. On će biti kāfir, jer je Allāh rekao:
''Svakom smo narodu poslanika slali: 'Allāhu 'ibadet činite, a klonite se tāgūta!' '' (sūra en-Nahl, 36. ājet)

I ovo je osnovni temelj i najveći interes na dunjāluku, po Jūsufu, 'alejhis-selām, i svim poslanicima. Otuda, da li je razumljivo da on poziva ljude da slijede Allāhov zakon u izobilju i muci, u vrijeme slabosti i nevolje, pa da to iznenada pobije i postane jedan od mušrika? Kako je to moguće, kada ga je Allāh nazvao Svojim iskrenim robom?
Neki od mufessira su rekli da ājet: ''On po vladarevu zakonu nije mogao uzeti kao roba brata svoga, ali je mogao Allāhovim dopuštenjem...'' (sūra Jūsuf, 76. ājet) – predstavlja dokaz da Jūsuf, 'alejhis-selām, nije primjenjivao kraljev zakon i sistem i da on nije bio primoran da ga slijedi ili da ga primjenjuje.
Da li se današnja tāgūtska ministarstva ili njihovi parlamenti ponašaju poput ovoga? Mislim, da li je situacija ministra poput situacije ''države u državi''? Ako to ne postoji, ovdje ne može biti napravljeno nikakvo poređenje.

3. Jūsuf, 'alejhis-selām, je učestvovao u ministarstvu podrškom od Allāha. Allāh je rekao:
''I tako Mi Jūsufu dadosmo vlast u zemlji.'' (sūra Jūsuf, 56. ājet)
Prema tome, to je podrška od Allāha, tako da ni kralj niti iko drugi nije imao sposobnost ili autoritet da mu naudi ili da ga otpusti sa njegove dužnosti, iako se on suprotstavljao kralju, njegovom sūdu i njegovoj jurisdikciji. Pa, kako ovi bijednici – koji su na položajima u tāgūtskim vladama, koji su marionete u njihovim rukama – kako oni uopšte mogu biti upoređivani sa Jūsufom, sa njegovim od Allāha datim položajem i vladajućim autoritetom???

4. Jūsuf, 'alejhis-selām, je učestvovao u ministarstvu kompletnim autoritetom od kralja. Allāh je rekao:
''...i pošto porazgovara sa njim, reče mu: 'Ti ćeš od danas kod nas utjecajan i pouzdan biti.' '' (sūra Jūsuf, 54. ājet)
Bila mu je data neograničena vlast da upravlja svojim ministarstvom:
''I tako Mi Jūsufu dadosmo vlast u zemlji, boravio je ondje gdje je htio.'' (sūra Jūsuf, 56. ājet)

On nije imao suparnika, niko ga ne bi pitao o njegovom radu ili postupcima. Da li ministarstva tāgūta imaju išta što se može uporediti sa ovim? Ili, jesu li ona samo prividna snaga? Ako ministar samo ''mrdne repom'' ili uradi nešto što se ne slaže sa prinčevom ili kraljevom vjerom – on će biti uklonjen sa svoje pozicije. Prema njima, ministar je samo sluga kraljeve ili prinčeve politike i on im se mora pokoravati. Njemu nije dozvoljeno da im bude nepokoran ili da ne bude saglasan sa ijednom od kraljevih naredbi ili od naredbi ustava, čak i ako se ona suprotstavlja Allāhovom zakonu i Njegovoj vjeri. Svako ko smatra da je ovo slično Jūsufovoj situaciji, on će istupiti sa velikom, nečuvenom stvari. Takav će počiniti kufr u Allāha, negirajući Jusufu, 'alejhis-selām, status iskrenog Allāhovog roba. Ako znaš da Jūsufova situacija ne postoji u ministarstvima tāgūta današnjice, ti ovdje ne bi trebao praviti nikakvo poređenje. Prema tome, zagovarači ove propale teorije moraju ovdje zastati sa svojim brbljanjem I besmislicama.

T r e ć e : Jedno od razarajućih opovrgavanja ove šubhe je ono što su spomenuli neki mufessiri, da je kralj prigrlio islām. Ovo je prenio Mudžāhid, učenik Ibn 'Abbāsa, Allāh bio zadovoljan njime. Tako bi ovo poništilo i pobilo svaku argumentaciju putem kazivanja o Jūsufu, 'alejhis-selām. Ipak, mi ispoljavamo vjeru Allāhu, ubjeđeni da je vrijednije slijediti literarno (jezičko) značenje izvjesnog ājeta u Qur'ānu, nego vjerovati u govor stvorenja ili tumačenja koja nemaju potporu i nemaju argument. Ovo je činjenica ustanovljena Allāhovim govorom o Jūsufu, 'alejhis-selām:
''I eto tako Mi Jūsufu dadosmo lijepo mjesto na Zemlji.'' (sūra Jūsuf, 21. ājet)
Ovaj opšti prikaz Uzvišeni Allāh pojašnjava na drugom mjestu u Qur'ānu, kada opisuje stanje vjernika kojima daje vlast i autoritet:
''...one koji će, ako im damo vlast na Zemlji, molitvu obavljati i milostinju udjeljivati i koji će naređivati da se čine dobra djela, a odvraćati od nevaljalih. A Allāhu se na kraju sve vraća.'' (sūra el-Hadždž, 41. ājet)

Mi ne sumnjamo da je Jūsuf jedan od ovih. On je jedan od njihovih predvodnika, jedan od onih koji bi – ako bi im Allāh dao vlast u zemlji – naređivali dobro i zabranjivali zlo I grijehe. Svaki onaj koji poznaje islām ne sumnja da je najveće njegovo dobro – tewhīd, koji je bio osnovni temelj u da'wi Jūsufa, 'alejhis-selām, i njegovih predaka, a da je najveće zlo – širk, na koji je Jūsuf upozoravao, koji je mrzio I čije je ''gospodare'' i ''bogove'' napadao. Postoji očigledna indikacija da je Jūsuf, nakon što mu je Allāh dao vlast, slijedio vjeru svojih predaka, Ja'qūba I Ibrāhīma, pozivao ljude u nju i napadao sve što joj se suprotstavljalo ili se sa njom nije slagalo. On nije izbjegavao sūd Allāhovog zakona. On nikome nije pomagao u neprimjenjivanju Allāhovog zakona. On nije pomagao ''zakonodavcima'', niti obožavanim tāgūtima. On ih nije potpomagao, kao što to danas čine ljudi koji su zadovoljni u njihovim saffovima (redovima). On također nije sa njima učestvovao u njihovom donošenju zakona, kako to danas čine fascinirani ljudi u parlamentima. On je poricao i odbacivao njihove postupke I posao. On je mijenjao njihova zla. On je pozivao u tewhīd I napadao svakoga ko se sa time nije slagao, kao što je Allāh spomenuo. I niko osim podlog kāfira neće opisati Jūsufa, 'alejhis-selām, opisom suprotnim od gore navedenog opisa.
Sljedeći dokaz za to je tumačenje Allāhovih riječi:
''I vladar reče: 'Dovedite mi ga, uzeću ga u svoju svitu'. A pošto porazgovara s njim, reče mu: 'Ti ćeš od danas kod nas utjecajan i pouzdan biti.' '' (sūra Jūsuf, 54. ājet)
Šta može iko misliti o riječima, kojima je Jūsuf govorio kralju, pa mu se ovaj divio, te mu dao vlast, imajući puno povjerenje u njega?! Da li je on raspravljao o slučaju vladareve žene, koji se završio objedolanjivanjem istine? Ili je on možda govorio o nacionalnom jedinstvu i ekonomskim problemima, ili šta već? Niko ne može tvrditi ono što ne zna, osim ako posjeduje jasne dokaze. Ako to učini, on će biti lažov. Ali tumačenje ājeta:
''...i pošto porazgovara s njim...''
– se nalazi u Allāhovim riječima:
''Svakom narodu smo poslanika slali: 'Allāhu 'ibādet činite, a tāgūta se klonite.' '' (sūra en-Nahl, 36. ājet)
I Allāhovim riječima:
''... sigurno je tebi naređeno, kao i onima prije tebe: 'Ako ikoga Allāhu budeš pridruživao, tvoja će djela uzaludna biti, a ti ćeš sigurno izgubiti.' '' (sūra ez-Zumer, 65. ājet)



I kroz Njegovo kazivanje opisa najvažnijih funkcija Jūsufove, 'alejhis-selām, da'we:
''... ja se klonim vjere naroda koji u Allāha ne vjeruje i koji onaj svijet ne priznaje, i ispovijedam vjeru predaka svojih, Ibrāhīma i Ishāqa i Ja'qūba; nama ne priliči da ikoga Allāhu smatramo ravnim.'' (sūra Jūsuf, 37. i 38. ājet)
I Njegove riječi:
''...da li su bolji raznorazni bogovi ili Allāh, Jedini I Svemoćni? Oni kojima se, mimo Njega, klanjate, samo su imena koja ste im nadjenuli vi i preci vaši – Allāh o njima nikakva dokaza nije objavio. Sud pripada jedino Allāhu, a On je naredio da 'ibādet činite samo Njemu. To je jedino prava vjera, ali većina ljudi ne zna.'' (sūra Jūsuf, 39. i 40. ājet )

Stoga, nema sumnje da je to osnova govora Jūsufa, 'alejhis-selām, jer je to ispravna vjera i temeljni princip njegove da'we, njegova vjera i vjera njegovih predaka. Ako je on naređivao dobro – ta to je ono dobro koje je on
(Objavom) poznavao. Ako je odvraćao od hrđavog djela – ta za njega ne postoji loše djelo koje je gore od suprotstavljanja spomenutom temeljnom načelu njegovog, 'alejhis-selām, djelovanja.
Ako je ovo prihvaćeno kao istinito, a kraljev odgovor njemu je:

''Ti ćeš od danas kod nas pouzdan i utjecajan biti.'' – onda je ovo očigledan dokaz da ga je kralj slijedio, slagao se sa njim, napustio mušričku vjeru i slijedio vjeru Ibrāhīma, Ishāqa, Ja'qūba i Jūsufa, 'alejhimus-selām (neka je selām na sve njih).
Recimo, na primjer, da se u najmanju ruku kralj sa njime složio na tewhīdu njegovih predaka. On mu je dao slobodu govora, dozvolio mu da poziva u svoju vjeru i da napada svakoga ko se ne slaže sa njom. I kralj ga nije spriječio od činjenja svega toga, niti mu je naređivao da čini išta što se tome suprotstavlja. Postoji, onda, velika razlika između Jūsufove situacije i situacije onih koji su fascinirani tāgūtima I njihovim pomagačima u ministarstvima danas, zajedno sa učesnicima u parlamentarnom zakonodavstvu. *
*Ovo se ne suprotstavlja riječima onoga koji potvrđuje Njegovim govorom kroz riječi vjernika iz faraonove porodice:
''Jūsuf vam je, još davno, donio jasne dokaze, ali ste vi stalno sumnjali u ono što vam je donio. A kad je on umro, vi ste rekli: 'Allāh više nece poslije njega poslati poslanika!' '' (sūra el-Gāfir/el- Mu'min, 34. ājet), zato što:

1) Ovaj ājet nije očigledno ukazivanje da se ovdje spomenutim Jūsufom misli na Jūsufa ibn Ja'qūba. Moguće je da je u pitanju druga osoba. Neki mufessiri su spomenuli da to nije Jūsuf ibn Ja'qub, rekavši: ''To je Jūsuf ibn Efranim ibn Jūsuf ibn Ja'qub, koji je također proveo 20 godina kao poslanik'', a ovo se prenosi od Ibn 'Abbāsa; vidi tefsir el-Qurtubija. I ako dokaz postane samo moguća stvar, dokazivanje njime će i dalje biti nevalidno.

2) Ako i pretpostavimo da se ovim ājetom misli na Jūsuf ibn Ja'qūba, 'alejhimus-selām, ājet također nije očigledno ukazivanje da kralj nije prigrlio islām, ali se može odnositi na sinove Isrā'īlove.

3) Ājet nije spomenuo očigledan kufr, ali je spomenuo sumnju, a sumnja može biti sakrivena u srcu, može biti sakrivena neko vrijeme, a onda se pojaviti u drugo vrijeme. Ako je ovo bila činjenica, da je Jūsufu data vlast u zemlji i da je on naređivao svako dobro i zabranjivao svako zlo, kao što smo spomenuli, on se ne bi složio, niti bi prihvatio da iko ispolji širk prednjim, jer je on istovremeno bio namjesnik, sudac i poslanik, i po njemu je najgore zlo bio širk. Međutim, možda je neko u srcu krio širk, a ispoljavao īmān, zbog straha od pravednog vladara. Ovo je nifaq (licemjerstvo), ali sa takvim ljudima treba postupati shodno njihovim postupcima. U riječima Uzvišenog: ''... A kad je on umro, vi ste rekli: 'Allāh više nece poslije njega poslati poslanika!'' – stoji dokaz njihovog īmāna, pa makar samo vidljivom manifestacijom. Mi bismo ovdje rekli da su neki fascinirani ljudi spomenuli vjernika iz faraonovog naroda kroz njihove šubhe i rekli: ''On je krio svoje vjerovanje''. Zato, mi kažemo: Kako možete uporediti ovu stvar sa pričom o tom vjerniku? Postoji velika razlika između prikrivanja vjerovanja od strane potlačenih i – sa druge strane – učestvovanja u kufru, širku i zakonodavnim dogovorima i odobravanja vjere koja nije Allāhova vjera. Možete li dokazati da je ovaj vjernik propisivao zakone, kao što to vi činite, ili da je učestvovao u suđenju po onome o čemu Allāh nikakva dokaza nije objavio, ili da se slagao sa demokratijom ili vjerom koja nije Allāhova vjera, kao što to vi činite? Prvo to dokažite, a onda ga uzmite za dokaz, ili u suprotnom ne trabunjajte!!!

Č e t v r t o : Ako znaš sve ovo, onda si ti siguran da se Jūsufovo uzimanje učešća u ministarstvu nije suprotstavljalo tewhīdu I da nije kontriralo Ibrāhīmovoj vjeri, kao što je to slučaj danas sa učestvovanjem u njemu. Pretpostavimo samo da kralj nije prihvatio islām i da je ostao nevjernik. Pitanje Jūsufovog upravljanja bi i dalje bilo drugorazredna stvar. To ne bi bilo glavno pitanje, jer to ne bi bilo u suprotnosti sa osnovom vjere, jer Jūsuf nije ispoljavao nikakav kufr niti širk. On nije slijedio nevjernike, niti ijedno zakonodavstvo mimo Allāhovog zakonodavstva. On je ljude pozivao u tewhīd, dok ih je istovremeno odvraćao od svega što mu se suprotstavlja. Uzvišeni Allāh je o propisima I načelima i prije islāma rekao:
''Svima vama smo zakon i pravac propisali.'' (sūra el-Mā'ide, 48. ājet)
Pa čak i ako se zakonodavstva poslanikā mogu razlikovati u regulativnim ograncima, oni su jedinstveni po
pitanju tewhīda.
Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, je rekao: ''Mi, skupina vjerovjesnika smo braća; majke su nam
različite, a vjera nam je ista.'' (hadīth je zabilježio el-Buhārī)
Ovo znači da se oni slažu sa osnovom tewhīda, sa razlikama u ograncima vjere i njenim propisima. Stoga, neka stvar može biti zabranjena u drugom vjerozakonu, ali će biti dopuštena u našem vjerozakonu, kao što je ratni plijen. Također, možda je nešto u prethodnom vjerozakonu strogo I obavezujuće, dok u islāmu to nema nikakve težine i strogoće. Zato, nije svaki prijašnji zakon – zakon za nas, naročito ako se kosi sa nekim našim zakonom ili se suprotstavlja dokazu iz našeg šerī'ata. U našem šerī'atu je jasnim dokazom pojašnjeno da je Jūsufova, 'alejhis-selām, djelatnost u suprotnosti sa našim vjerozakonom, pa su tako njegovi postupci nama nedozvoljeni. Ibn Hibbān u svome ''Sahīhu'', a i Ebū Ja'la I Taberānī su zabilježili da je Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, rekao: ''Doći će dan kada će vama zavladati vladari manjkave inteligencije. Oni će najgore ljude postaviti za svoje savjetnike. Neće voditi brigu o pravovremenom obavljanju namaza Niko od vas, ko ovo vidi, ne smije biti njihov rukovodilac, policajac, naplaćivač (ubirač), niti rizničar (blagajnik).''
Ono što se, po svemu sudeći, ovime misli je da ovi vladari nisu nevjernici, već su oni razvratnici i imbecili.
Onaj koji upozorava obično spominje najveći nered I odvratna djela (onoga na što upozorava). Stoga, da su oni nevjernici, Allāhov poslanik Muhammed, sallallāhu 'alejhi we sellem, bi to napomenuo. Ali njihovi najveći zločini, koje on ovdje spominje, su približavanje sebi najgorih ljudi i odlaganje namāza. Zbog toga Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, nikome nije dozvolio da radi za njih kao rizničar (blagajnik). Prema tome, ako je u našem zakonu zabranjeno I nedopušteno raditi kao rizničar za nepravedne vladare, kako može biti dozvoljeno raditi kao ministar finansija za nevjerničke kraljeve i mušričke vladare?! Allāh nas obavještava da je Jūsuf kralju rekao:
''Postavi me da vodim brigu o stovarištima u zemlji, ja sam zaista čuvaran i znan.'' (sūra Jūsuf, 55. ājet )

Ovo je istinski argument i očigledan dokaz da se to odnosi na zakon ranijeg naroda i da je to derogirano u našem zakonu, šerī'atu, a Allāh najbolje zna.

Ovo bi trebalo biti dovoljno svakome ko želi uputu, ali onaj koji daje prednost svom prigovoru, mišljenju, ljudskom govoru i pričama nad dokazima i argumentima, zasigurno neće postići uputu:

''A onoga koga Allāh želi u zabludi ostaviti – ti mu Allāhovu naklonost ne možeš nikako osigurati.'' (sūra el-Mā'ide, 41. ājet)

Na kraju, prije nego završimo govor o ovoj šubhi, želimo da ukažemo na neke od opčinjenih ljudi, koji su dokazali širk I kufr kroz svoja djela u učestvovanju u kāfirskim ministarstvima i mušičkim parlamentima. Oni miješaju svoje šubhe, argumente i izgovore sa govorom šejhul-islāma Ibn Tejmijje o učestvovanju Jūsufa, 'alejhis-selām, u ministarstvu. To je, zapravo, miješanje istine i laži. Ovo je potvora na šejhul- islāma i ''guranje riječi u usta'', a on ništa od toga nije rekao. On ovu priču nije spomenuo da bi dozvolio učešće u donošenju zakona i kufru, niti za neprimjenjivanje Allāhovog zakona. Ne, mi vjerujemo da su ovaj islamski učenjak, njegova vjera i njegov um čisti od ovih zlih tvrdnji, i da to niko ne bi mogao reći, izuzev ovih odvratnih ljudi u skorijim vremenima. Mi ovo kažemo, čak iako nismo pročitali njegov govor na ovu temu, jer nijedna razumna osoba to ne bi rekla. Pa, kako bi uvaženi učenjak, kakav je Ibn Tejmij e, rekao to, iako je njegov govor na ovu temu jasan i dobro shvatljiv, sve u njemu usredsređeno na spriječavanje većeg od dva zla, I na postizanje veće od dvije koristi, kada su one suprotstavljene jedna drugoj. Ti znaš da je najveća korist na ovome svijetu – tewhīdska korist i da je najveće zlo – zlo širka. Spomenuto je da je Jūsuf učinio najbolje od pravde i činjenja dobra, kao što je u ''El-Hisbah'', (''Medžmū'ul-fetāwā'', 28. tom, 68. str) gdje stoji: ''On je učinio najbolje u pravdi i činjenju dobra. On ih je pozivao u vjerovanje koliko god je mogao.''
''Ali je on omogućio pravdu i činjenje dobra.'' (''Medžmū'ul-fetāwā'', 20. tom, 56. str.)

Nigdje nije spomenuto da je Jūsuf, 'alejhis-selām, propisivao zakone uz Allāha, niti da je učestvovao u suđenju
po ijednom zakonu mimo Allāhovog zakona, niti da je slijedio demokratiju ili neku drugu vjeru, koja se suprotstavlja Allāhovoj vjeri. Začarani ljudi današnjice miješaju njegov govor sa svojim podlim dokazima i lažnim šubhama, da bi opšti narod odveli u zabludu. Oni miješaju istinu sa laži, a svjetlo sa tamom. Naš vođa i vodič kome se vraćamo kada imamo različita mišljenja je samo Objava, Allāhov Govor i riječi Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, dok govor svakoga nakon Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, može biti prihvaćen ili odbačen. Stoga, ako se ove riječi – kako oni izjavljuju – odnose na šejhul-islāma (ne dao Allāh) ili bilo kojeg učenjaka koji je veći od njega, mi ga nećemo prihvatiti, sve dok on ne pokaže dokaz iz Objave.

Allāh kaže:
''Reci: 'Ja vas opominjem Objavom!' '' (sūra el-Enbijā', 45. ājet)

I On kaže:

''Ti reci: 'Dokaz svoj dajte, ako je istina to što govorite!' '' (sūra el-Beqare, 111. ājet)

Zato, budi svjestan toga, drži se za svoj tewhīd. Ne obraćaj pažnju na zabluđujuće i lažne glasine pomagača širka I neprijatelja tewhīda. Ne dozvoli da te zabrine to što se njima suprotstavljaš. Budi jedan od ljudi koji slijede Allāhovu vjeru, jedan od onih koje je Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, opisao riječima:

''Neće im nauditi oni koji se sa njima ne budu slagali, niti oni koji ih budu ostavili na cjedilu, dok ne dođe Allāhova odredba, a oni su na tome.''



www.tewhid.blogspot.com