Čovjek je na ovom svijetu stvoren da bi bio iskušan i provjeren.
Uzvišeni kaže:
“Onaj koji je dao smrt i život da iskuša koji od vas će bolje postupiti, - On je Silni, Onaj Koji prašta.
Svi ljudi su u velikoj ispitnoj dvorani koja obuhvata čitav kosmos, u kojoj postoje pazitelji koji bilježe svaki mali i veliki pokret:
“On ne izusti nijednu riječ, a da pored njega nije onaj koji bdije.”
Njihova tijela svjedoče protiv njih, kao i zemlja i ljudi koji će svjedočiti jedni protiv drugih, a Allah, dž.š., je svjedok svima. Što se tiče ispitnog vremena, on traje od trenutka punoljetnosti do smrtnog trenutka. Ako učenik na ispitu zna koliko mu je ostalo vremena, čovjek na ovom svijetu ne zna koliko mu je ostalo od života.
Kada bi učeniku bilo rečeno da je vrijeme za ispit neodređeno i da mu u svakom trenutku može biti oduzet ispitni list, uložio bi sve od sebe i ne bi propuštao nijednog trenutka ispita, kako bi odgovorio na što više pitanja, a tako i musliman treba iskoristiti svaku minutu, svaki trenutak, kako bi uspio na ovom ispitu.
Što se tiče ispitnih sredstava, učenik koristi olovku i dodjele mu se posebni ispitni listovi i sl., a ljudska sredstva u ovosvjetskom ispitu su njegovo tijelo, vrijeme, imetak, znanje i sve što posjeduje od potencijala i sposobnosti. Ovaj ispit sadrži mnoga pitanja:
-naredbe i propisi koji se moraju uraditi,
-zabrane koje se moraju izbjeći,
-blagodati na kojima treba biti zahvalan,
-nedaće na kojima treba biti strpljiv.
Ovaj nam hadis napominje blagodati na kojima treba zahvaljivati kako se čovjek ne bi zbog njih kajao. Priča o blagodatima je dugačka, ali ćemo je svesti na slijedeće:
Allahove su, dž.š., blagodati prema svakom čovjeku mnogobrojne i ne mogu se izbrojati. Uzvišeni kaže:
“Ako vi budete brojali Allahove blagodati, nećete ih nabrojati.”
Kao blagodati su vjerovanje, razum, sluh, vid, zdravlje, porod, imetak; štaviše, u svakoj ćeliji čovjekovog tijela su blagodati koje se ne mogu izbrojati. Pripovijeda se da se neki siromah požalio jednom učenjaku na svoje siromaštvo i da mu Allah, dž.š., nije ništa podario. Ovaj mu reče: “Hoćeš li prodati svoj vid za sto hiljada?” On odgovori: “Ne!” Učenjak ga upita: “Hoćeš li prodati svoj sluh za sto hiljada? Prodaješ li svoje noge za sto hiljada? Prodaješ li svoj um za sto hiljada?” Ovaj je odgovarao: “Ne!”- pa mu je rekao: “Žališ se na siromaštvo a posjeduješ stotine hiljada!!!” Čovjek je spoznao da su nematerijalne blagodati vrijednije od materijalnih i da se Allahove, dž.š., blagodati ne mogu izbrojati.
Sve blagodati su kušnja i ispit, tako i one koje su naizgled počast i zasluga u suštini su nova kušnja. Uzvišeni kaže:
“Čovjek, kada Gospodar njegov hoće da ga iskuša pa mu počast ukaže i blagodatima ga obaspe, rekne: ‘Gospodar moj je prema meni plemenito postupio!’ A kad mu, da bi ga iskušao, opskrbu njegovu oskudnom učini, onda rekne: ‘Gospodar moj me napustio!’ A nije tako!”
Allah, dž.š., u drugoj suri kaže:
“A da neće svi ljudi postati nevjernici, Mi bismo krovove kuća onih koji ne vjeruju u Milostivog od srebra učinili, a stepenice uz koje se penju i vrata kuća njihovih i divane na kojima se odmaraju i ukrase od zlata bismo im dali, jer sve je to uživanje na ovom svijetu, a onaj svijet u Gospodara tvoga je za bogobojazne (koji budu Njegovo naređenje izvršavali, a Njegovih se zabrana klonili).”
Da su blagodati počasti, poslanici bi bili najbogatiji ljudi i imali bi najviše imetka, a nevjernici ne bi uopće posjedovali išta od dunjaluka. Primjer toga je primjer učitelja koji je svakom učeniku dao po knjigu; neke knjige su bile male, neke velike, a neke srednje veličine. Oni što su dobili velike knjige obradovali bi se, a oni što su dobili male razočarali bi se. Nakon što je podijelio knjige svim učenicima, učitelj bi rekao: “Svaki učenik će biti pitan iz one knjige koju je dobio. Učenici koji su dobili male knjige obradovali bi se, a oni drugi bi poželjeli da imaju male knjige kao i oni prvi. Tako je i sa blagodatima na ovom svijetu.
Blagodat nije počast nego kušnja i ispit, te zbog toga nije podobna da se uzme kao mjerilo za čovjekovo mjesto kod Gospodara, nego su mjerilo vjerovanje (iman) i dobra djela. “Najugledniji kod Allaha, dž.š., je onaj koji Ga se najviše boji.”
Uspjeh na ovom ispitu zavisi od zahvale na ovim blagodatima, a zahvala se dijeli na:
Zahvala srcem
Ostvaruje se čvrstim uvjerenjem i srčanim osjećajem da je svaka blagodat od Allaha, dž.š., koji nema sudruga. Uzvišeni kaže:
“Od Allaha je svaka blagodat koju uživate.”
U hadisu od Ibn Abbasa stoji:
“…i znaj, kada bi se svi ljudi okupili da ti pomognu, ne mogu ti pomoći osim onoliko koliko ti je Allah propisao...”
Ljudi poslije ovog nisu ništa više osim sredstva u Allahovoj, dž.š., moći, ne mogu pomoći sami sebi, pa kako će pomoći drugome?
Zahvala jezikom
Ova zahvala se postiže čestim izgovaranjem riječi elhamdu lillahi (hvala Allahu), te pričanjem o Allahovim, dž.š., blagodatima:
“… i o blagodati Gospodara svoga kazuj!”
Mora se voditi računa o tome da se čovjek ne pretvara, nego da mu cilj bude da se drugi u njega ugledaju u dobru. U zahvalu jezikom spada i svaki drugi lijep govor kao što su zikr (spominjanje Allaha), učenje Kur’ana, naređivanje dobra a odvraćanje od zla, podučavanje znanju i sl.
Zahvala djelima
Uzvišeni kaže:
“Trudite se i budite zahvalni, o čeljadi Davudova. A malo je zahvalnih među robovima Mojim.”
Zahvalnost djelima razlikuje se shodno blagodatima, pa onaj kome je Allah, dž.š., dao uputu, zove ljude Allahu, ulažući sve od sebe, a kome je Allah, dž.š., dao razborit um, uči i podučava i koristi ga da bi rješavao opće i lične probleme muslimana, a kome je Allah, dž.š., podario snažno tijelo, pomaže ljudima i lično se zalaže na Allahovom putu, a kome je dao imetak, on ga dijeli na Allahovom putu javno i tajno. Praktična zahvalnost je da upotrijebiš sve ove blagodati u poslušnosti Uzvišenom Allahu, a ne u neposlušnosti. Zahvalnost, kroz sva tri svoja oblika, povećava blagodati na ovom svijetu.
Uzvišeni Allah kaže:
“Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati, budete li nezahvalni, kazna Moja doista će stroga biti.”
Zahvalnost je i jedan od uzroka uspjeha na ovome svijetu. Tako je Allahova, dž.š., pomoć Lutu, a.s., i njegovim sljedbenicima bila nadoknada zato što su bili zahvalni i poslušni Allahu.
Uzvišeni kaže:
“Na njih vjetar, pun pijeska, poslasmo - samo ne na Lutovu porodicu, nju u svitanje spasismo, iz milosti Naše. Eto, tako Mi, nagrađujemo one koji zahvaljuju.” Ovo je na ovom svijetu, a i na ahiretu ih čeka velika nagrada: “... i sigurno ćemo nagraditi zahvalne.”
Allahov nas Poslanik, s.a.v.s., u hadisu podsjeća na dvije vrlo bitne blagodati, a to su: zdravlje i slobodno vrijeme. Nema sumnje da je zdravlje najvrijednija blagodat, ali kako slobodno vrijeme može biti blagodat? Ovdje slobodno vrijeme nije u značenju kako ga većina razumijeva, te se tuže na njega, i kako kažu, pokušavaju ga “ubiti”. Ovdje je to u značenju vremena i života, vrijeme je život, a život je jedna od Allahovih, dž.š., blagodati i na to se odnose Poslanikove, s.a.v.s., riječi:
“Rob neće pomaknuti noge na Sudnjemu danu dok ne bude upitan za svoj život u šta ga je potrošio; znanje kako ga je koristio, imetak kako ga je stekao i u šta potrošio, i o svome tijelu u šta ga je koristio.”
Poslanik je, s.a.v.s., u prvom hadisu za vrijeme rekao da je to slobodno vrijeme, a u drugom život. Tako nas Poslanik, s.a.v.s., podsjeća na blagodati zdravlja i vremena. To su dvije bitne blagodati koje čovjek može koristiti u pokornosti Allahu, dž.š., i biti od onih koji su uspjeli u ispitu s blagodatima.
Međutim, mnogi su prevareni u pogledu blagodati i ne znaju stvarno stanje, jer smatraju da su ove blagodati počast. U stvarnosti su one zbog kušnje, pa ako to čovjek ne zna, ne zahvaljuje na njima, propast će i kajat će se na Sudnjem danu, ali tada kajanje neće koristiti. Tako je većina ljudi prevarena, i gubitnici su, ako to ne otkriju na ovom svijetu i ne poprave se. U hadisu postoji još jedna bitna stvar, a to je da i mnoštvo može biti zavarano; štaviše, oni su uvijek na neispravnom.
Vjernik se ne bi trebao zavarati mnoštvom, niti mijenjati svoje uvjerenje ili ponašanje zbog toga što se većina ne ponaša kao on. Mnoštvo nije mjerilo istine, nego je to dini-islam. Uzvišeni kaže:
“Reci: ‘Nije isto ono što je loše i ono što je dobro, makar što te iznenađuje mnoštvo onoga što je zabranjeno.’”
“A većina ljudi, ma koliko ti želio, neće biti vjernici.” “Ako bi se ti pokoravao većini onih koji žive na Zemlji, oni bi te od Allahova puta odvratili.”
Budimo uz Allaha, dž.š., bez obzira imali pomagača istine malo ili puno. Nemojmo biti povodljivac. Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže:
“Nemojte biti povodljivci pa da kažete: ‘Ako drugi učine dobro i mi ćemo, a ako drugi učine zlo i mi ćemo’, nego budite svoji; ako ljudi čine dobro, činite ga i vi, a ako drugi griješe, vi ne činite nepravdu.
