Pravi Put ( 1 dio )

Uzvišeni Allah kaže:
وَأَنَّ هَـذَا صِرَاطِي مُسْتَقِيمًا فَاتَّبِعُوهُ وَلاَ تَتَّبِعُواْ السُّبُلَ فَتَفَرَّقَ بِكُمْ عَن سَبِيلِهِ
I doista, ovo je Pravi put Moj, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite, pa da vas odvoje od Puta Njegova...», (El-En'am, 153.). Tako je izraz sirati-i (Moj put) i sebilihi (Puta Njegova) spomenuo u jednini, a oprečne subul (drugi putevi) u množini.

Pravi put (es-siratul-mustekim) određen je i određenim članom (el) i prisvajanjem, genitivnom vezom (idafe), što ukazuje na njegovu izdvojenost i na to da je to isključivo jedini Pravi put. Put onih na koje se Uzvišeni Allah rasrdio i koji su zalutali Allah spominje i u jednini i u množini.

Ibn Mes'ud,radijallahu anhu, je rekao: "Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je povukao jednu pravu liniju i rekao: 'Ovo je Allahov Put', zatim je sa njene desne i lijeve strane povukao još linija i rekao: 'Ovo su putevi, na svakom putu stoji šejtan koji poziva na njega', a zatim je proučio Njegove riječi:
«I doista, ovo je Pravi put Moj, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite, pa da vas odvoje od Puta Njegova», (El-En'am, 153.)


To je zato što je put koji vodi do Allaha samo jedan, put radi koga je On poslao poslanike i objavio Svoje Knjige. Do Allaha se isključivo može doći samo ovim putem. Kad bi ljudi došli iz svih pravaca, raznim putevima, i probali otvoriti svaku kapiju, svi bi putevi bili zatvoreni, a sve kapije zaključane osim ovog jednog puta, jer je jedino on spojen do Allaha, jedino on vodi Allahu. Uzvišeni Allah kaže:
هَذَا صِرَاطٌ عَلَيَّ مُسْتَقِيمٌ
«Ovo je Put, prema Meni, Pravi», (El-Hidžr, 41.).

El-Hasan el-Basri je ovaj ajet prokomentirao: "Put koji pravo vodi Meni".
Mudžahid je rekao: "Istina se vraća Allahu, i Njemu vodi taj Put, koji nema ni malkice iskrivljenosti".

Pravi put (Siratul-mustekim) podrazumijeva spoznaju Istine, njeno slijeđenje i pretpostavljanje svemu ostalom, te ljubav prema Istini, pokoravanje i pozivanje jedino na nju i borbu protiv njenih neprijatelja, shodno mogućnostima.

Istina (hakk) je ono čega se pridržavao Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi, a to su znanje i praksa u vezi sa svojstvima Uzvišenog, sa Njegovim imenima, Njegovom jednoćom, Njegovim naredbama i zabranama, obećanjima i prijetnjama, suštinama imana koje su na stanovištu onih koji putuju Uzvišenom Allahu.

Sve to je povjereno Allahovom poslaniku, , a ne mišljenjima, niti sposobnostima ljudi, a ni njihovim idejama i terminologiji. Svako znanje ili djelo koje proizlazi iz svjetiljke njegovoga poslanstva, gdje je sačuvana izvornost i originalnost njegove predaje - to je Pravi put. U suprotnom, to je put onih na koje se odnosi srdžba Allahova, , (jevreji) i onih koji su zalutali (kršćani).

Zbog toga su Abdullah ibn Abbas, r.a, i Džabir ibn Abdullah, r.a, rekli: "Siratul-mustekim (Pravi put), to je islam".

A Abdullah ibn Mes'ud, , i Alija ibn Ebi Talib, , rekli su: "To je Kur'an".
Sehl ibn Abdullah je rekao: "Pravi put, to je put ehli-ssunneta vel-džemaata".
Bekr ibn Abdullah el-Muzeni je rekao: "Pravi put, to je put Allahova poslanika, ."


Nema sumnje da je Pravi put ono čega se pridržavao Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem , i njegovi ashabi, kad su u pitanju znanja i djela, a to je spoznaja istine, njeno prakticiranje i pretpostavljanje svemu ostalom. To potvrđuju i obuhvataju sve prethodne izjave. Ovim uopćenim načinom saznajemo daje sve što je u suprotnosti sa time ustvari batil (neistina, laž). A neistina je put dva ummeta: onih koji su na sebe srdžbu navukli (jevreji) i onih koji su zalutali (kršćani).

Zbog toga je Ijjake na 'budu potvrda (tevhid-i uluhijje) Allahove jednoće u ibadetu i negiranje sudioništva (širka) u njemu. Isto tako je Ijjake neste 'in (Samo od Tebe pomoć tražimo) potvrda (tevhid-i rububijje) Allahove jednoće u stvaranju, vlasti i upravljanju i negiranje sudioništva (širka) u njemu.

Također, Njegove riječi: Ihdine's-siratal-mustekim siratal-lezine en'amte alejhim (Uputi nas na Pravi put, na Put onih kojima si dao svoje blagodati) označavaju nosioce monoteizma (tevhida). A oni su ostvarili Ijjake na'budu ve ijjake neste'in (Samo Tebi robujemo, obožavamo Te, i samo od Tebe pomoć tražimo). A pripadnici širka (oni koji pripisuju Allahu sudionika) su oni na koje se odnosi Allahova srdžba (jevreji) i oni koji su zalutali (kršćani).

Dakle,pravi put je put-sirat koji vodi do Dženneta.Onaj koji je na ovom svijetu upućen na Allahov Pravi put sa kojim je poslao Poslanike i sa kojim je objavio Svoje knjige,bit će i na onom svijetu upućen na Pravi put,na put koji vodi Džennetu,Kući nagrade.

Pa, koliko je čovjek postojan na ovom putu koji je Allah postavio Svojim robovima na ovom svijetu, toliko će biti postojan i na onom putu, t.j. sirat-ćupriji, koji je postavljen iznad Džehennema, na onom svijetu. Kakav mu je hod na ovome putu, takav će mu biti i na onome putu. Neko će preći preko sirat-ćuprije kao svjetlica, neko brzinom treptaja oka, neko kao vjetar, neko poput brzog konjanika, neko trčeći, neko hodajući, neko puzeći, neko će proći sa opekoti¬nama, a neko će biti strovaljen u Vatru.Zato neka svako pogleda svoj hod, kakav mu je na ovom putu islama, jer će tako i tamo hoditi na sirat-ćupriji.
To će biti prikladna nagrada, kao što to veli Uzvišeni:
«Danas se nikome neće nepravda učiniti i vi ćete, prema onome kako ste radili, nagrađeni biti», (Jasin, 54.).

I neka svako pogleda svoje prohtjeve i sumnjive stvari koje ga ometaju na putovanju po ovom Pravom putu, jer su to kuke i kandže sa strana sirat-ćuprije koje će se za njega kačiti i sprječavati ga da prođe, pa što su jače i što ih je više ovdje, na dunjaluku, to ih je više tamo, na Ahiretu:
«A Gospodar tvoj nije nepravedan prema robovima Svojim», (Fussilet, 46.).

Pošto tragalac na Pravom putu traži nešto sa čega je većina ljudi skrenula i želi kročiti stazom na kojoj je vrlo malo putnika, a duše ne vole samoću već uživaju u društvu, Uzvišeni Allah je ukazao na saputnike na ovom Putu, a to su oni:
أَنْعَمَ اللّهُ عَلَيْهِم مِّنَ النَّبِيِّينَ وَالصِّدِّيقِينَ وَالشُّهَدَاء وَالصَّالِحِينَ وَحَسُنَ أُولَـئِكَ رَفِيقًا
«kojima je Allah milost Svoju darovao, vjerovjesnici, i prave¬dnici, i šehidi, i dobri ljudi. A kako će oni divni drugovi biti» (En-Nisa, 69.).

Tako je On spomenuo Put, pridodavši ga onima koji njime putuju, a to su oni koje je Allah blagodario. To je zato da bi od tragaoca za Uputom i sljedbenika Puta bila otklonjena usamljenost u odnosu na ljude njegovog vremena i potomke njegove rase i da bi znao da su njegovi saputnici na ovom Putu samo oni na kojima su Allahove blagodati. Pa neka ne pridaje važnost onima koji mu se suprotstavljaju i koji su skrenuli sa Pravog puta, jer su oni manjina po vrijednosti iako su većina po broju. Neko od ispravnih prethodnika je rekao: "Slijedi Put Istine i nemoj se osjećati usamljeno zato što je na njemu malo putnika! Čuvaj se puta laži i ne budi obmanut time što je mnogo nastradalih!
Rekao je ibn qajjim: "Kad god osjetiš usamljenost, pogledaj putnike koji su ispred tebe i nastoj im se pridružiti. Ne gledaj u druge, jer ti oni kod Allaha neće ništa koristiti. Kad te budu zvali dok si na svojoj stazi, ne okreći se, jer ako im se okreneš, zgrabit će te i zabaviti od putovanja.

Međusobna povezanost islama i imana

Ibn Tejmije kaže: «Ibn Šejbe je rekao: «Nema islama bez imana niti imana bez islama.». Završen citat. Pogledaj Medžmu' fetava, 7/329.
Prenoseći od b. Abdulberra dalje kaže: «Primjer islama u odnosu na iman je poput primjera dva šehadeta u njihovom odnosu jednog spram drugog u pogledu značenja i propisa. Svjedočenje poslanstva nije što i svjedočenje Allahove jednoće tako da su to dvije posebne stvari. A jedno je povezano s drugim u pogledu značenja i propisa kao da se radi o jednoj stvari. Isti je slučaj sa imanom i islamom, jedno se veže za drugo kao da su jedno. Nema islama onaj ko nema imana niti ima imana onaj ko nema islama. Musliman ne može biti bez imana a da mu islam bude ispravan niti mu'min može biti bez islama a da pri tome desegne stepen imana. Za ispravnost dobrih djela Allah uslovljava posjedovanje imana i za ispravnost imana uslovljava dobra djela. U tom konteksatu kaže: «Ko bude dobra djela činio i uz to vjernik bio, trud mu neće lišen nagrade ostati” A u pogledu ostvarenja imana kroz djela kaže: “A one koji pred Njega iziđu kao vjernici, a koji su dobra djela činili – njih sve čekaju visoki stepeni.”

Onaj ko vanjštinom kroz djela bude pokazivao islam a u tajnosti ne nosi ubjeđenje imana takav je na stepenu licemjerstva koje ga izvodi iz vjere. Onaj ko u tajnosti vjeruje u postulate imana ali ne radi po propisima imana i zakonima islama takav se smatra kafirom neodrživog tevhida. Onaj ko u tajnosti vjeruje u ono o čemu nas je obavjestio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, od Allaha i radi ono što je Allah naredio takav je mu'min-musliman. Takav se može zvati mu'minom i dozvoljeno ga je ne oslovljati sa muslim tj musliman a dozvoljeno je muslima ne nazivati mu'minom. Pripadnici kible su se složili da je svaki mu'min muslim i da je svaki muslim mu'min u Allaha, Njegove meleke i poslanike.» Završen citat. Medžmu' fetava, 7/333.


Ibn Redžeb kaže: «Pojašnjenje razlike između ova dva pojma bi bilo da iman predstavlja srčano vjerovanje, potvrđivanje i spoznaju a islam predstavlja predanost i skrušenost roba Allahu kao i pokornost Njemu a to biva kroz djela. To je din kako je Allah nazvao islam u Svojoj knjizi...Zatim dva šehadeta su od djelova islama i oko toga nema razilaženja.. Pod tim se ne misli da ih čovjek samo formalno izgovori bez čvrstog ubjeđenja. Otuda srčano vjerovanje u njih također ulazi u islam. Islam koji se spominje u riječima Uzvišenog: «Jedino priznata vjera kod Allaha je islam.», grupa selefa tumači kao tevhid i iskreno vjerovanje. Od njih su Muhammed b. Džafer i b. Zubejr.

Međutim ako za nekoga obavjesti da nema imana a pripiše mu islam kao što je obavjestio o beduinima u Kur'anu, pod tim podrazumjeva da se iman nije učvrstio u njihovim srcima ali im se potvrđuje da učestvuju u djelima islama vanjštinom s tim da imaju vrstu ili dozu imana koja njihova djela čini ispravnim. Jer da nemaju te doze imana ne bi se mogli deklarisati kao muslimanai.» Završen citat. Džami'u lancu preko-ulum vel-hikem, peto izdanje, str 27-29.

Ovi iskazi uleme ukazuju da islam mora imati iman u svojoj unutrini koji bi ga učini vjerodostojnim. Iman se ne može potvrditi bez pokazivanja islama vanjštinom koji bi ga pojasnio. Ovo je veoma opasna mesela. Iz nje proizilaze govor uleme da onaj ko izgovori dva šehadeta za takvog kažemo da je ušao u islam i ovo je istina u koju nema sumnje. Međutim za ispravnost ovog izgovora se uslovljavaju šartovi a to je postojanje imana u unutrašnjosti koji bi realizirao ovaj spoljašnji islam kao što to spominje ulema. Nama nije naređeno da rasporimo prsa ljudi kako bi smo otkrili šta je sa njihovom unutrinom (tj. da li su srčano iskreni) već nam je naređeno da se prema njima odnosimo shodno onome šta pokazuju vanjštinom. Smatramo da je onaj ko izgovori šehadet i u svom srcu ponio iman i da je promjenio prethodno ubjeđenje. Ako ispolji nešto što to poništava onda će šeriat presuditi o iskvarenosti njegove unutrine u pogledu imana i vjerodostojnog akideta. Na osnovu toga (te vanjštine) presuđujemo o poništavanju šehadeta i na takvog se odnse propisi riddeta-otpadništva. Jer je vanjština, kako to kaže b. Tejmije, vjerodostojan dokaz na koji se oslanja osim ako se ispostavi da je njegova unutrina suprotna tome. Ako se dokaže neispravnost njegove unutrine onda se ne osvrćemo na spoljašnjost jer se pokazalo da je unutrinom neiskren u pogledu svog vjerovanja. Es-Sarimul-meslul, str 301

Vrijednost posta

Ebu Hurejra, r.a., veli da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Allah, dž.š., kaže: 'Svako djelo pripada čovjeku, osim posta. Post je Moj i Ja za njega nagrađujem.' Post je čovjeku zaštita. Kad neko od vas bude postio, neka ne govori ništa ružno, neka ne podiže previše glas i neka ne govori ništa nepromišljeno! Ako ga neko bude vrijeđao, ili udarao, neka dva puta kaže: 'Ja postim!' Tako mi Onoga u Čijoj je ruci Muhammedova duša, postačev je zadah na Sudnjem danu Allahu dtaži od mirisa miska. Postač se dva puta raduje; kad se omrsi, obraduje se hrani, i kad se susretne s Gospodarem, radovat će se zbog posta!" (Ahmed, Muslim i En-Nesai)

Predanje El-Buharija i Ebu Davuda glasi:
"Post je Čovjeku zaštita. Kad neko posti, neka ne govori ništa ružno ili nepromišljeno. Ako ga neko bude udarao, ili vrijeđao, neka dva puta ponovi: 'Ja postim'.' Tako mi Onoga u Čijoj je ruci Muhammedova duša, zadah iz usta postača bolji je kod Allaha od mirisa miska. 'On ostavlja hranu i piće i suzbija strasti radi Mene! Post je Moj i Ja za njega nagrađujem. Jedno dobro djelo vrednovat će se deseterostruko.

Abdullah ibn Amr veli da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Post i Kur'an zauzimat će se za čovjeka na Sudnjem danu. Post će kazati: 'O Gospodaru, spriječio sam ga od jela i strasti u toku dana, dozvoli mi da se zauzimam za njega.' Kur'an će kazati: 'Zbog mene nije spavao noću, dozvoli mi da se zauzimam za njega!' Obojici će se uslišati molba." (Ahmed)


Ebu Umama veli: "Došao sam Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., te sam mu rekao: 'Naredi mi da radim nešto što će me uvesti u Džennet!' 'Posti, jer njemu nema ravnog!', odgovori on. Zatim sam došao po drugi put, te mi on ponovo reče: 'Posti!'" (Ahmed, En-Nesai i El-Hakim)

Ebu Seid el-Hudri, r.a., veli da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: 'Ako čovjek isposti jedan dan u ime Allaha, On će njegovo lice od vatre udaljiti sedamdeset godina." (Bilježe ga autori djela El-Kutubu-sitte, osim Ebu Davuda)

Sehl ibn Sa'd veli da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: "U Džennetu postoje vrata Rejjan. Na Sudnjem danu bit će rečeno: 'Gdje su postači?' Kad posljednji postač uđe, ta će se vrata zatvoriti." (Bilježe ga El-Buhari i Muslim)

O tome da će onaj ko ostvari tevhid ući u Džennet bez polaganja računa ( 3 )

i riječima Uzvišenog: "Ibrahim je, uistinu, bio kao ummet, pokoran Allahu, čiste vjere, i nije druge pridruživao Allahu." (En-Nahl, 120.)

O tome da će onaj ko ostvari tevhid ući u Džennet bez polaganja računa.

To znači, nema kazne, a njegovo ostvarivanje je njegovo pročišćenje i oslobađanje od svih natruha širka, novotarija i ustrajnosti u grijesima. Onaj ko bude takav on je ostvario svoj tevhid. Ostvarivanje je tevhida nešto izuzetno vrijedno za ummet. To ne postoji nego kod posjednika čistog imana, koje je Allah izdvojio i odabrao među Svojim stvorenjima, kako je Uzvišeni rekao o Jusufu, a.s.:

"Tako bi, da odvratimo od njega izdajstvo i blud, jer je on uistinu od Naših odabranih robova." (XII:24.)

U drugom kiraetu stoji "iskrenih". Njih je u prvim generacijama bilo puno, a u zadnjim oni su nepoznati i njihov broj se smanjio, a oni su ti koji kod Allaha imaju najveću vrijednost.

Uzvišeni je rekao o Svome prisnom prijatelju (Ibrahimu), a.s.:

"Reče: 'Narode moj, ja nemam ništa s tim što vi Njemu druge ravnim smatrate! Ja okrećem lice svoje, kao vjernik čiste vjere, prema Onome Koji je nebesa i Zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge ravnim smatraju!" (VI:78-79)


Tj. posvetio sam svoju vjeru i posebno odredio svoj ibadet Onome Koji je uspostavio nebesa i Zemlju, tj. Koji ih je stvorio i inovirao na način koji nema presedana. "Hanifen" (kao vjernik čiste vjere), tj. u stanju kada sam "hanif", tj. udaljen od širka (pridruživanja) i usmjeren ka tevhidu (vjerovanju u Allahovu, dž.š, jednoću).

Zbog toga je rekao:

"Ko je bolje vjere od onoga koji se iskreno preda Allahu, čineći još i dobra djela, i koji slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru čistu i pravu? - A Ibrahima je Allah uzeo za Prisnog prijatelja." (IV:125.)

Rekao je Uzvišeni:"Onaj ko se sasvim preda Allahu, a uz to čini dobra djela, uhvatio se za najčvršću vezu." (XXXI:22.)
Imad b. Kesir, da mu se Allah smiluje, rekao je: "Uzvišeni govori u ajetu obznanjujući o onima koji su se predali Allahu, tj. iskreno upućuje svoja djela samo Njemu, povodi se za Njegovim naredbama i slijedi Šerijat.

Zbog toga je rekao:

"Ve huve muhsinun", tj. u svojim djelima i slijeđenju onoga staje On naredio i ostavljanju onoga što je On zabranio. Tako je ovaj uzvišeni ajet ukazao da se savršenost iskrenog predanja istinski ostvaruje samo ukoliko se ostavi pridruživanje (širk) i ukoliko se odrekne njega i onoga ko ga čini, kako je već spomenuto u prethodnom poglavlju.

Uzvišeni je Allah rekao:"Ibrahim je bio ummet, pokoran Allahu, čiste vjere, nije druge smatrao Allahu ravnim." (XVI: 120.)
Rekao je Imad b. Kesir, da mu se Allah smiluje: "Uzvišeni Allah hvali Svoga roba, Svoga poslanika, Svoga prisnog prijatelja Ibrahima, imama onih koji slijede čistu vjeru, zbog toga što se on odrekao mušrika kao i Židova, kršćana i obožavalaca vatre. "Ummet" znači imam (vođa) kojeg treba slijediti, a "kanit" (pokoran) jeste onaj koji je skrušen i pokoran. "Hanif je onaj koji svjesno bježi i udaljava se od širka (pridruživanja) i ide ka tevhidu (Obožavanju samo Allaha, dž.š.)
Zbog toga je rekao:"Nije druge smatrao Allahu ravnim."

Mudžhid je rekao: "Ibrahim je bio ummet, tj. jedini mu'min (vjernik), a svi ostali ljudi u to vrijeme bili su nevjernici (kafiri).

"Oba stava su istina. Prisni prijatelj (Ibrahim), a.s., bio je to stvarno. Allah najbolje zna, a Mudžahidove riječi odnose se na stanje u kome se Prisni prijatelj, a.s., nalazio u početku svoje misije, vjerovjesništva i poslanstva, pa ga je Uzvišeni Allah pohvalio zbog njegovog odricanja od mušrika, kako je rekao Uzvišeni:

"Spomeni, u Knjizi, Ibrahima! On je bio istinoljubiv, vjerovjesnik. Kada je rekao ocu svome: 'O oče moj, zašto se klanjaš onome koji niti čuje niti vidi, niti ti može od ikakve koristi biti?"' (XIX:41-42.)

I Njegove riječi: "Iste vjere kao i on bio je Ibrahim, kad je Gospodaru svome iskrena srca došao." (XXXVII:83-84.)

Ovako je, a Allah najbolje zna, bilo u početku njegove, a.s., misije, jer u to vrijeme na licu Zemlje nije bilo muslimana osim njega i u tom smislu je izrečen i ovaj hadis.

Njegove riječi:"...nije druge smatrao Allahu ravnim" (ukazuju) daje on napustio mušrike srcem, jezikom, temeljnim principima, i osporio im širk Allahu u ibadetu (obožavanju) koji su oni činili. Polupao im je kipove i strpio se u onome što ga je pogodilo zbog (njegovog vjerovanja u Allaha). Ovo je ostvarivanje tevhida i ovo je temelj vjere i njena glava, kao što kaže Uzvišeni:

"Kad mu je Gospodar njegov rekao: 'Budi poslušan!', on je odgovorio: 'Ja sam poslušan Gospodaru svjetova.'" (11:131.)

Ti ćeš vidjeti da većina onih koji govore "la ilahe illallah" i tvrde da su muslimani čine širk Allahu u svom ibadetu (obožavanju) zazivajući onoga ko ne može naštetiti, niti korist donijeti; umrle, odsutne, tagute, džine i druge. Oni njih vole, izražavaju im lojalnost, njih se boje i od njih se nadaju.


Uzvišeni je rekao:

"Oni koji iz bojazni prema Gospodaru svome strahuju, i oni koji u dokaze Gospodara svoga vjeruju, i oni koji druge Gospodaru svome ravnim ne smatraju." (El-Mu 'minun, 57-59.)

Oni se suprotstavljaju onima koji pozivaju da se jedino Allah obožava i da se napusti obožavanje nekog drugog i smatraju da je to novotarija i zabluda. Oni se neprijateljski odnose prema onom ko tako postupa, ko to voli i ko je zanijekao pridruživanje (širk) i zamrzio ga. Neki pak tevhid ne smatraju naukom niti na njega obraćaju pažnju, zbog toga što ga ne poznaju i što ga ne vole, a Allah je Taj Koji pomoć daje.

Njegove su riječi: "I riječi Uzvišenog Allaha:

'Oni koji iz bojazni prema Gospodaru svome strahuju...', do Njegovih riječi: '...i oni koji druge Gospodaru svome ravnim ne smatraju." (XXIII:57-59.)

Imad b. Kesir, neka mu se Allah smiluje, kaže (da to znači): tj. od njihovog dobročinstva i njihovog dobrog djela jeste da oni osjećaju strah prema Allahu. Oni su u strahu, prestrašeni, bojeći se da im ne postavi kakvu zamku, kako kaže Hasan Basri: "Vjernik je onaj koji je objedinio dobročinstvo (ihsan) i strah, a licemjer je onaj ko je objedinio između prijestupa i bezbrižnosti.

"I oni koji u dokaze Gospodara svoga vjeruju ", tj. vjeruju u Allahove kosmološke i šerijatske dokaze jer je Allah

Uzvišeni o Merjemi rekao:

"I ona je u riječi Gospodara svoga i knjige Njegove vjerovala i od onih koji provode vrijeme u molitvi bila." (LXVI:12.)

Tj. bila je uvjerena da ono što se desilo jeste Allahova odredba i određenje i ono što je Allah propisao. Ukoliko se radi o naredbi, to je ono što Allah voli i sa čim je zadovoljan, a ako je zabrana, to je ono što Allah mrzi i što odbacuje. Ukoliko se radi o vijesti, ona je istinita kao stoje rekao Uzvišeni:

Od Husajna b. Abdurrahmana (prenosi se ) da je rekao:"Bio sam kod Seida b. Džubejra i on je rekao: 'Ko je od vas vidio zvijezdu koja je sinoć pala?' 'Ja', odgovorio sam, a zatim sam nastavio: 'Ja nisam bio na namazu, bila me (zmija) ujela.' Šta si uradio', upitao je. 'Proučio sam rukju', odgovorio sam, 'Šta te je na to navelo', upitao je. 'Hadis koji nam je pripovijedao Ša'bi', odgovorio sam. 'Šta vam je pripovijedao', upitao je. Pripovijedao nam je od Burejdea b. Husajba da je on rekao: 'Nema rukje osim za urok ili groznicu.' 'Dobro je uradio ...

"...i oni koji druge Gospodaru svome ravnim ne smatraju", tj. ne obožavaju pored Njega nekog ili nešto drugo, nego mu jednoću izražavaju i znaju da nema boga osim Allaha, Jedinog, Koji je utočište svakom, Koji ne uzima Sebi ni dnige ni djeteta i kome, uistinu, nema niko sličan."

"Prema tome, napuštanje pridruživanja (širka) sadrži u sebi potpunost tevhida i njegovu spoznaju u pravom smislu, i ljubav prema njemu, njegovo prihvaćanje i pozivanje njemu, kako je rekao Uzvišeni:

"Reci: 'Meni je naređeno da samo Allaha obožavam i da Njemu nikoga ravnim ne smatram; Njemu ja pozivam i Njemu se vraćam." (XIII:36.)

Ovaj ajet sadrži potpunost tevhida, njegovo ostvarenje, a Allah je Taj Koji uspjeh daje.

Njegove su riječi: "Od Husajna b. Abdurranmana." On je Harisijj, od tabi-tabi'ina. (Prenosi) od Ša'bija. "Rekao je: "Bio sam kod Seida b. Džubejra." On je Valibijj, njihov štićenik, učen u islamskom pravu. (Prenosi) od Ibn-Abbasa i mnogih. Lalekai kaže: "Povjerljiv (sikatun), imam (u hadisu), pouzdan (hudždže). Ubio ga je Hadždžadž b. Jusuf i Allah ga nije dugo ostavio poslije njega.

Njegove su riječi: "I on je rekao: 'Ko je od vas vidio zvijezdu koja je sinoć pala?'", znači zvijezdu koja ja pala kao meteorit. Kaže se "el-bariha" za prošlu noć kada Sunce prođe zenit, međutim prije nego što Sunce prođe zenit, kaže se "el-lejle".Njegove su riječi: "Ja', odgovorio sam", tj. ja sam je vidio.

...onaj ko se drži onoga što je čuo",rekao je "međutim, pričao nam je Ibn-Abbas prenoseći od Vjerovjesnika, s.a.v.s., da je rekao:...

"...a zatim sam nastavio: 'Ja nisam bio na namazu'" Ovo je rekao bojeći se širka, da ne bi prisutni pomislili da je on ustao noću radi obožavanja (te zvijezde), pa da tako za sebe ustvrdi nešto što nije uradio. Koliko li su se tabi'ini i oni prije njih bojali širka, tajnovitog i jasnog, i bojali se da ne budu hvaljeni za ono što nisu uradili!? Ima li išta uzvišenije od toga da se neko sačuva , kao što predstoji (objašnjenje).

Njegove su riječi:"Hadis koji nam je pripovjedao Ša'bi ,odgovorio sam ,'šta vam je pripovjedao'upitao je.Pripovjedao nam je od Burejdea b. Husajba da je on rekao: 'Nema rukje osim za urok ili groznicu.'"

Ovaj hadis prenosi se kao merfu (pripisuje se Poslaniku, s.a.v.s.). Šabiju je ime Amir b. Šerahil Humejri Ša'bi. On je imam. Prenosi od Omera, Alije, Ibn-Mesuda, a nije od njega direktno slušao, od Ebu-Hurejrea, Aiše, Džerira, Ibn-Abbasa i mnogih drugih. Husajb b. Abdullah b. Harisi Eslemi. Primio je islam prije Bitke na Bedru i bio je namjesnik u Jemenu u vrijeme Vjerovjesnika, s.a.v.s. On je poznati ashab.

Njegove su riječi: "Nema rukje osim za urok ili groznicu." Ovo, a Allah najbolje zna, jeste bilo u prvo vrijeme, a potom je rukja dopuštena ukoliko je ispravna, a Allah najbolje zna.

Njegove su riječi: "Dobro je uradio onaj ko se drži onoga što je čuo." U ovome je vid lijepog ophođenja sa naukom i njenim nosiocima i da onaj ko nešto uradi biva pitan o tome na što se oslonio u svom poslu; da li se za nekim poveo ili ne. Onaj ko ne bude posjedovao dokaz šerijatski on nema isprike za ono što je uradio. Zbog toga je Ibn-Abdul-Berr naveo konsenzus da onaj koji slijedi (mukallid) nije učenjak, pa prisjeti se ovoga.

Njegove su riječi: "...međutim, pričao nam je Ibn-Abbas." On je Abdullah b. Abbas b. Abdul-Muttalib b. Hašim, amidžić Vjerovjesnikov, s.a.v.s., učenjak ovog ummeta i tumač Kur'ana. Vjerovjesnik, s.a.v.s, dovio je za njega i rekao:"Allahu ,daj mu da razumije vjeru i poduči ga tumačenju."On je bio svjetionik u znaju i razumjevanju i mnoštvu hadisa koji su od njega preneseni,mada je on jedan od mlađih ashaba,međutim on je hadise učio od starijih ashaba,pa je zapamtio većinu onoga što su oni imali kod sebe,neka je Allah zadovoljan njima svima.

Njegove su riječi:"... prenoseći od Vjerovjesnika s.a.v.s. da je rekao:"Predočeni su mi (prijašnji) narodi."

Rekao sam: "Allah najbolje zna kada su mu predočeni." Njihovo predočavanje je bilo u vidu da mu je Allah Uzvišeni pokazao njihov primjer kada dođu vjerovjesnici sa svojim sljedbenicima. Ko bude spašen svojim vjerovanjem u Allaha i onoga čime je On poslao Svoje vjerovjesnike i poslanike u vidu vjere koju im je propisao, a to je obožavanje samo Njega Jedinog, Koji nema sudruga, i napuštanje obožavanja svega mimo Njega, uzimanje onoga što im je On naredio i klonjenje onoga što im je zabranio, kao što je Uzvišeni rekao o Nuhovom narodu:

"O narode moj, ja vas otvoreno opominjem: Allaha obožavajte i Njega se bojte i meni poslušni budite." (LXXI:2-3.)

Prema tome, obožavanje Njega, izražavanje Njegove Jednoće, pokornost Njemu izvršavanjem onoga što im je naredio i ostavljanje onog što im je zabranio i pokornost Njegovu poslaniku, to je vjera "da se ne obožava niko mimo Allaha i da se ne obožava nego onako kako je propisao naredbom i zabranom i da se da prednost pokornosti Njegovom poslaniku, nad onim što (čovjek) voli i u čemu uživa.

Njegove su riječi: "Prolazio bi vjerovjesnik i sa njim grupa." Grupa" su deseterica i manje.

... Sa nekim vjerovjesnikom bili bi čovjek ili dva, a sa ponekim vjerovjesnikom ne bi bio niko. Tada sam vidio crninu (veliku masu). Pomislio sam da je to moj ummet. Rečeno mi je: 'Ovo je Musa i njegov narod, ...

"Sa nekim vjerovjesnikom bili bi čovjek ili dva", tj. njegovi sljedbenici, "a sa ponekim vjerovjesnikom ne bi bio niko." Tj. bio je poslan narodu i niko ga od njih nije slijedio, kao što je Uzvišeni rekao:

"I prije tebe smo poslanike narodima prijašnjim slali i nijedan im poslanik nije došao, a da mu se nisu narugali." (XV: 10-11.)

U ovom (ajetu) jeste dokaz da oni koji jesu spašeni od naroda, jesu manjina, a većina je podlegla svojim ljudskim svojstvima, pa su bili neposlušni poslanicima i zbog toga su upropašteni, kako kaže Uzvišeni:

"Ako bi se ti pokoravao većini onih koji žive na Zemlji; oni bi te od Allahova puta odveli." (VI: 116.)

I rekao je:

"A Mi smo znali da se većina njih neće zavjeta držati, i znali smo da će većinom, doista, grješnici biti." (VII: 102.)

I rekao je:

"Reci: 'Putujte po Zemlji pa pogledajte kako su oni prije završili; većinom su oni mnogobošci bili.'" (XXX:42.)

Sličnih ovim ima puno ajeta u Kur'anu. Spašeni, iako su u izuzetno malom broju, ipak su oni "es-sevad el-e'azam", jer, uistinu, oni su najvredniji kod Allaha pa makar ih bilo i malo. Neka musliman bude oprezan da ne bude zaveden mnoštvom. Mnogi su već njime zavedeni, pa čak i neki koji tvrde da su učeni vjeruju u svojoj vjeri ono što vjeruju neznalice, zalutali, i nisu se okretali na ono što govori Allah i Njegov Poslanik.

Njegove su riječi: "Tada sam vidio crninu (veliku masu). Pomislio sam da je to moj ummet. Rečeno mi je: 'Ovo je Musa i njegov narod.'" U ovome se vidi vrijednost sljedbenika Musaa, Izrelćanina, onih koji su vjerovali u poslanike i knjige koje je Allah objavio: Tevrat, Zebur, Indžil l i Furkan i druge.

... nego pogledaj ka horizontu".Pogledao sam i vidio veliko crnilo.'Pogledaj na drugi horizont', rečeno mi je. I tamo je bilo veliko crnilo. Rečeno mi je: 'Ono je tvoj ummet, a sa njima je sedamdeset hiljada koji će ući u Džennet bez polaganja računa i bez kazne.' Zatim je ustao i ušao u svoju kuću. Svijet je o tome počeo pričati. Neki su rekli: 'Možda su to oni koji su se družili sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s.' Drugi su rekli: 'Možda su to oni koji su se rodili u islamu i Allahu nisu ništa pridruživali.' Spomenuli su i koješta drugo. Potom im je izišao Allahov Poslanik, s.a.v.s., i rekao: 'O čemu raspravljate?'...

Izraelćani su, prije razilaženja, bili mnogobrojni i među njima je bilo vjero vjesnika, ali poslije toga desilo se ono što se desilo sa Židovima. Ovaj hadis ukazuje da su sljedbenici Musa'a, a.s., mnogobrojni. Uzvišeni je rekao:

"...i iznad svih naroda ih uzdigli" (XLV:16.), tj. u njihovo vrijeme, zbog toga što je u njihovo vrijeme i prije njih bilo toliko onih koji su Allaha nijekali, da ih je nemoguće pobrojati, kao što je Džalutova i Buhtunosorova skupina i njima slične. Prema tome, Allah je uzdigao Izraelćane imanom (vjerom), pa su postali najbolji u svome vremenu. Među njima se desilo ono što je Allah spomenuo u suri El-Bekara i dragima, da su bili neposlušni svojim vjero vjesnicima i da su se razišli u svojoj vjeri. Uzvišeni Allah spomenuo je to kao dokaz protiv Židova koji su zanijekali Muhammeda, s.a.v.s., pa razmisli o onome šta je Allah spomenuo o njihovom stanju nakon razilaženja.

Njegove su riječi: "Pogledao sam i vidio veliko crnilo (veliku masu)." U drugom predanju stoji: "...zatvorilo je horizont." "Rečeno mi je: 'Ono je tvoj ummet, a sa njima je sedamdeset hiljada koji će ući u Džennet bez polaganja računa i bez kazne.'" U ovome se govori o vrijednosti ovog ummeta, i da je on najmnogobrojniji narod, u pogledu slijeđenja njihovog Vjero vjesnika, s.a.v.s. Njihov broj uvećao se u vrijeme ashaba, u vrijeme pravednih halifa i poslije njih. Napunili su sela, gradove i nenaseljena područja. Među njima razvila se nauka i bili su u posjedu spoznaje korisnih nauka. Ovaj je ummet bio na sunnetu tri prva istaknuta stoljeća. U zadnje vrijeme njihov broj se smanjio.

Naš šejh, da mu se Allah smiluje, o pitanjima koja on (ovaj hadis) tretira rekao je:

...Oni su ga obavijestili a zatim je on rekao:"To su oni koji nisu tražili odučavanje, niti se kauterizirali, niti vjerovali u loše predznake.Oni su se na svog Gospodara oslanjali...

U njemu se govori o vrijednosz+ti ovog ummeta kvalitetom i kvantitetom. Kvantitetom po količini i broju, a kvalitetom po njihovoj vrijednosti u svojstvima kao što je i u ovom hadisu kazao riječima: "...a sa njima je sedamdeset hiljada koji će ući u Džennet bez polaganja računa i bez kazne."

Njegove su riječi: "Zatim je ustao i ušao u svoju kuću. Svijet je o tome počeo pričati", tj. prisutni koji su čuli ovaj hadis. Iz njega se također razumije vrijednost ashaba, neka je Allah njima zadovoljan, u njihovom učenju nauke i nastojanju da razumiju ono o čemu im je govorio njihov Vjerovjesnik, s.a.v.s., u želji da to primijene. Iz njega se također (razumije) da je dopušten idžtihad u onome zašto nema dokaza, jer ono što su oni rekli, rekli su na osnovu svoga idžtihada, i Alejhisselam im to nije osporio. Međutim, mudžtehid kada nema dokaza, njemu nije dopušteno neprikosnoveno tvrditi kako je u pravu, nego treba reći: "Možda je status toga takav i takav, kao što su ashabi govorili, neka je Allah njima zadovoljan, u ovom hadisu."

Njegove su riječi: "Potom im je izišao Allahov Poslanik, s.a.v.s., i rekao: 'O čemu raspravljate?' Oni su ga obavijestili, a potom je on rekao: To su oni koji sebi nisu tražili odučavanje, niti se kauterizirali, niti vjerovali u loše predznake. Oni su se na svoga Gospodara oslanjali.'" Tj. ne traže rukju od bilo koga, niti se kauteriziraju kada neko od njih ima nešto što se liječi kauteriziranjem, niti u loše predznake vjeruju. Vjerovanje u loše predznake (tijere) jeste širk. Prema tome, oni su u startu ostavili širk i nisu svoje potrebe iznosili bilo kome i tražili da im uči rukju i ostavili su kauteriziranje, pa makar se njime htjelo liječenje. Ono što ih je navelo na to bila je snaga njihovog oslanjanja na Allaha i njihovim prepuštanjem svih svojih stvari Njemu, i da se njihova srca ne vezuju za bilo koga, osim Njega, u okviru onoga što im je propisao i odredio. Prema tome, oni ne žele nikog osim svoga Gospodara i ne boje se nikog osim Njega i vjeruju da je ono šta im se desilo bilo Njegovom odredbom i izborom njima. Zbog toga oni se ne obraćaju bilo kome osim Njemu u otklanjanju njihovih nevolja. Uzvišeni je rekao o Jakubu, a.s.:
"Ja tugu svoju i jad svoj pred Allaha iznosim." (XII:86.)

... Tada je Ukaše b. Mihsan ustao i rekao: 'Zamoli Allaha da ja budem od njih'.' 'Ti si od njih', rekao je. Potom je ustao drugi čovjek i rekao: 'Zamoli Allaha da me učini jednim od njih.' 'Pretekao te je u tome Ukaše', odgovorio mu je.'"

Njegove su riječi: "Tada je Ukaše b. Mihsan ustao." On je poznati ashab. Prisustvovao je u Bitki na Bedru i svim ostalim vojnama zajedno sa Vjerovjesnikom, s.a.v.s., On je iz Benu-Eseda b. Huzejme. Ubio gaje Tulejha b. Huvejlid kao šehida. Bio je krenuo sa Halidom b. Velidom da se bori sa odmetnicima od vjere, pa se borio protiv Benu-Eseda zato što su se odmetnuli od islama. Među njima je bio Tulejha koji je zazivao vjerovjesništvo i oni su mu povjerovali. Allah je počastio Ukašea time što je postao šehid njegovim (Tulejhinim) sebebom, dok je još (Tulejha) bio kafir. Zatim ga je (Tulejhu) Allah dž.š. uputio u islam. Borio se protiv Perzijanaca zajedno sa Sadom b. Ebu-Vekkasom. Sa Perzijancima dogodili su mu se poznati događaji spomenuti u knjigama o vojnim pohodima. Bio je od onih koji su pali kao šehidi u borbi s njima u poznatoj bitki Hajre.

Njegove su riječi: "...i rekao: 'Zamoli Allaha da ja budem od njih'", ukazuju da zauzimanje živog za onog ko od njega zatraži dovu, ustvari, biva njegovom dovom. Nakon smrti to je nemoguće zbog stvari koje nisu nepoznate svakom ko ima razuma. Prema tome, onaj ko traži od umrlog ili odsutnog on je tražio nešto što oni ne mogu. Svako ko od nekog traži ono što ne može učinio ga je suparnikpm Allahu, kao što su mušrici radili. Uzvišeni je rekao:

"Zato ne činite svjesno druge Allahu ravnim." (11:22.), da je On, uistinu, vaš Gospodar, vaš Stvoritelj i onih prije vas, On vas je obasuo blagodatima svojim, vidljivim i nevidljivim, ne ostavljajte Ga idući nekome drugome, nego ibadet, u svim njegovim oblicima, činite samo Njemu, u svemu što tražite, bilo malo ili puno.

Njegove su riječi: "Ti si od njih", pošto je Alejhisselam poznavao njegov iman, vrijednost, džihad, kako je došlo u hadisu: "Nadati se da je Allah pogledao prisutne na Bedru i rekao:'Radite šta hoćete, Ja sam vam već oprostio.'"

Njegove su riječi: "Potom je ustao drugi čovjek i rekao: 'Zamoli AIlaha da me učini od njih.' 'Pretekao te je u tome Ukaše.'"

Vidljivo je značenje da je Alejhisselam htio to zaustaviti kako ljudi ne bi jedni za drugim to tražili, pa da takvo nešto zatraži onaj ko ne zaslužuje. S njegove, Alejhisselamove strane, to je aludiranje, a to nije nepoznato.

Šartovi za ostvarenje imana

I kaže: «Oni (selef) su govorili da je iman srčana spoznaja, potvrda jezikom i rad po ruknovima-osnovama. (Medžmu' fetava, 7/144) Tako Uzvišeni kaže: «A da su vjerovali u Allaha i poslanika i ono što im je objavljeno ne bi ih uzeli za zaštitnike.»

I Njegove riječi: «I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate...» Allah je učinio ove pomenute stvari šartom ispravnosti imana to jest vjerovanja. Tako je ustvrdio da se iman ogleda u spoznaji pomenutih šartova te da se čovjek ne može deklarisati kao mu'min bez njih.» (Medžmu' fetava, 7/150.) Završen citat.
I kaže: «Ahmed b. Hanbel kaže: «Pričao nam je Ebu seleme Huzai, kaže: Rekao nam je Malik, Ebu Bekr Ajaš, Šerik, Abdulaziz b. Ebi Seleme, Hamad b. Seleme i Hamad b. Zejd da je iman: znanje (spoznaja), priznanje i rad.» ( Medžmu' fetava, 7/239) Završen citat.

I kaže: «Ahmed je rekao: «A što se tiče onih koji misle da je iman samo priznanje šta kažu za spoznaju? Da li je uz potvrdu potrebno i znanje? Da li je potrebno da bude iskren spram onoga što je spoznao? Ako misli da je poptrebno znanje uz priznanje onda je iman po njemu sastavljen iz dvije stvari. A ako misli da je potrebno iskreno vjerovati i jezikom potvrditi ono što je spoznao onda se sastoji od tri stvari. Ako zaniječe te rekne kako nije potrebna spoznaja i iskreno vjerovanje onda je izrekao velike riječi. Ne mogu zamisliti da iko negira spoznaju, iskrenost i djelo zajedno sa ovim stvarima.» (Medžmu' fetava, 7/393 ) Završen citat.


I rekao je: «Allah, dželle še'nuhu, nam naređuju da u namazu kažemo: 'Uputi nas na pravi put. Put onih kojima si svoje blagodati darovao a ne na put onih koji su zalutali i na koje si se rasrdio.' Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: «Židovi su ti na koje se On rasrdio a kršćani su zalutali. Jer židovi poznaju istinu kao što poznaju svoje sinove ali je ne slijede zbog oholosti i zavisti iz koje proizilazi mržnja i borba protiv istine. Kršćani čine ibadet, u njihovim srcima ima milosti i nježnosti a izmislili su i monaštvo bez znanja o tome, zato su i zalutali. Ovi prvi imaju znanje ali nemaju ispravnog nijeta a ovi drugi imaju dobar nijet ali nemaju znanja tako da slijede mišljenja i strasti. Tako da u suštini ne ostane niti korisno znanje niti koristan nijet već se na njih mogu primjeniti riječi Uzvišenog koje je izrekao u pogledu mušrika kitabija: "Da smo slušali ili razmišljali, ne bismo među stanovnicima džehennema bili!" I rekao je: «Mi smo za džehennem mnoge džinnove i ljude stvorili; oni pameti imaju – a njima ne shvaćaju, oni oči imaju – a njima ne vide, oni uši imaju – a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori - oni su zaista nemarni.»

Iman u srcu ne biva samo pukim vjerovanjem bez srčanih djela koja za sobom povlače ljubav prema Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Kao što iman ne može biti shodno mišljenjima i strastima već se za temelj u osnovi uslovljava rad i govor srca.»( Medžmu' fetava, 7/528-529) Završen citat.

Ibn Kajjim kaže: «Kažu: 'Srce ima dva vadžiba. Čovjek ne može postati vjernikom osim sa njima. Jedan je vadib spoznaja i znanje a drugi je vadžib pokornosti, predanosti i ljubavi. Kao što ne može biti vjernik ako ne dođe sa vadžibom znanja i ubjeđenja također ne može biti vjernik ako ne dođe sa vadžibom ljubavi, pokornosti i predanosti. Čak šta više ako ako čovjek ostavi ovaj vadžib uz posjedovanje pomenutog znanja i spoznaje kufr takvog biva još veći a on od imana još udaljeniji u odnosu na kafira džahila.»( Miftahu daris-se’ade, 1/95) Završen citat.

I rekao je: «Iman je farz svakom čovjeku. Sastoji se od znanja i rada. Nemoguće je pojmiti iman bez znanja i rada...»

Da li je moguće ostvariti činjenje ibadeta Allahu koji je Njegovo pravo kod svih robova, osim uz adekvatno znanje a zar se znanje može postići osim učenjem i njegovim traženjem?» Završen citat.

Od momenta kada rob prizna dva šehadeta za njega počinju važiti propisi islama. S tim da se predpostavlja prisutnost imana u unutrašnjosti koji koriguje njegov islam. Takvo stanje ostaje sve dok sa svojim priznanjem ne pomiješa jasan širk po vanjštini. Ili da se ispostavi dokaz koji upućuje na promjenu njegova akideta. Tako ako bi obožavao nekog mimo Allaha nakon pomenutog priznanja, ili da prijateljuje sa mušricima i pomaže ih u borbi protiv muslimana i da ih zavoli, ili da se za sud obraća tagutima, ili da se ismijava sa nečim od Allahovih ajeta, ili da slijedi neki drugi šeriat mimo Allahova šeriata, ili da napusti pokornost Poslaniku i da ne slijedi njegov put, ili da za put približavanja Allahu odabere neki drugi mimo Poslanikova puta. Ako bi nešto od nabrojanog pokazivao svojom vanjštinom to bi predstavljalo pokazatelj neispravnosti osnove imana u njegovoj unutrašnjosti. Ovo može biti iz razloga ne posjedovanja znanja koji je jedan od dva rukna imana a to je govor srca ili zbog ne postojanja pokornosti i ljubavi a to je njegova druga polovica i drugi rukn što predstavlja rad srca. Neispravnošću imana, koji je šart za ispravnost islama kako je to naglasila ulema, kvari se također i sam islam, tako da rob postaje kafirom vanjštinom i unutrinom jer time poništava dva šehadeta koji su posebna osnova vjere. Ibn Redžeb kaže: «Onaj ko potvrdi dva šehadeta pravno postaje musliman. Kada kao takav uđe u islam naređuje mu se da izvršava i ostale dijelove islama. Onaj ko napusti dva šehadeta izlazi iz islama. Oko izlaska iz islama zbog ostavljanja namaza postoji poznato razilaženje među ulemom, također i kod napuštanja ostalih pet temelja islama...»( Prethodni izvor, str. 156) Završen citat.

Allahovom dozvolom i pomoći, spomenut ćemo glavne mesele koje su spomenute:

1. Za prelazak iz širka i kufra u islam, kao i ustezanje od ratovanja protiv mušrika uslovljava se napuštanje širka i ispoljavanje Allahove jednoće kroz pokornost i obožavanje Njega jedinog Koji nema sudruga.

2. Za pomenuti prelazak uslovljava se znanje o dva šehadeta jer se prelazak sa širka u tevhid ne može upotpuniti osim s njime.

3. Ispoljavanje tevhida i islama vanjštinom kao čin slijepog slijeđenja očeva bez unutarnjeg ubjeđenja neće koristiti njegovom nosiocu na Sudnjem danu.

4. Mušrik je džahil u pogledu Allaha, ne poznaje Ga i ne obožava Ga. On obožava šejtana pa makar mislio drugačije, bez obzira ko on bio.

5. Djelo ne može biti ibadetom niti se kao takvim smatrati bez dva šarta, a to su: Prvo. Ispoljavanje Allahove jednoće kroz obožavanje Njega jedinog koji nema sudruga i da se rob u potpunosti preda Allahu jedinom.

6. Postoje Allahova svojstva koja ako ne spozna rob ne može spoznati ni Allaha. Prvi vadžib svakome robu je znanje o ovim svojstvima pomoću kojih se spoznaje Allahov uluhijet. Pomoću njih rob izlazi iz robovanja lažnim božanstavima i prelazi u robovanje Jedinom i Moćnom Allahu.

7. Rob se na ahiretu neće spasiti osim ako izgovori dva šehadeta uz adekvatno znanje i iskreno vjerovanje u njihovo značenje, te da se toga pridržava vanjštinom i unutrinom.

8. Islam znači predanost Jedinom Allahu i pokoravanje samo Njemu. Onaj ko Ga obožava ali pored Njega obožava i druge takav nije musliman. Onaj ko Ga ne obožava smatra se oholicom koji mu ne čini ibadet. Obojica su nevjernici u svoga Gospodara.

9. Priznavanje poslanice obavezuje na pokornost njoj u protivnom to priznanje nije validno i u pravnom smislu nije punovažno.

10. Hanif je čovjek koji napusti širk s nijetom i znanjem kako bi se predao jedinom Allahu.

11. Širk je upražnjavanje ibadeta nekom drugom mimo Allaha. Dokaz o neispravnosti širka je ajet o misaku, fitra-ljudska narav i pamet. Nosioc širka se neće kazniti ni najednom od dva svijeta osim nakon što mu se dostavi dokaz poslanice. Također neće uživati na ahiretu. Na dunjaluku se ne može smatrati muslimanom sve dok ne bude priznavao tevhid Jedinog i Moćnog Allaha i dok ne zaniječe sve što se obožava mimo njega.

12. Prihvatanje nečijih propisa mimo Allahovih i Njegova Poslanika kao i prihvatanje drugih božanstva se smatra širkom.

13. Ko griješi prema Allahu iz oholosti po slaganju svih postaje kafir a ko griješi zbog slabosti i slijeđenja strasti ehlu sunet i džemat ga ne tekfire za razliku od haridžija. Jer grešnik iz oholosti se smatra buntovnikom spram Allahova suda i Njegovih propisa i prelazi granicu robovanja zbog koje je stvoren.

14. Islam se ne prihvaća bez unutrašnjeg imana koji ga koriguje, a iman, to jest vjerovanje ne vrijedi bez spoljašnjeg islama koji ga pojašnjava i potvrđuje u protivnom bi se to svelo na puku tvrdnju (da je neko vjernik). Iman je potvrda, spoznaja i pridržavanje.

15. Izgovaranjem dva šehadeta na čovjeka se primjenjuju propisi na dunjaluku ukoliko sa time ne pomješa širk i ako vanjštinom ukazuje da nije promijernio akidu. Kod njega se uslovljava unutarnje vjerovanje koje je korekcija njegova islama. Ako uradi djelo koje izvodi iz islama to nam govori o iskvarenosati imana što ujedno poništava i njegov islam.

16. Onaj ko tvrdi da je svako ko izgovori dva šehadeta od stanovnika Dženeta i da neće biti kažnjen u vatri pa makar se i ne pridržavao propisa takav je kafir-otpadnik. Od njega se traži pokajanje u protivnom ubija se, jer iz ove tvrdnje proizilazi nifak-licemjerstvo. Ova teme o kojoj govorimo zaista obiluje mnogobrojnim dokazima iz Allahove knjige i suneta po svatanju selefa i imama ovog umeta . To je akida koja je naslijeđena iz nebeskih knjiga i poslanica tako da sam temu obrađivao sa više aspekata jer kada se neka stvar puno puta ponovi samim tim se zapamti i utvrdi. Tako sam ponekad navodio objašnjenja shodno tekstovima i svatanjima selefa ovog umeta. Ponekad sam navodio govore i opise od selefa. A drugi puta sam temu vezao za iman. Ponekad sam temu vezao za svatanje značenja ibadeta i uluhijeta a sve to predstavlja određivanje suštine islama kako bi smo ustrajali na toju suštini i ljude pozvali u nju. Zatim kako bi se spasili i kako bi uništili virus akide irdža'a (poimanje da je iman punovažan bez djela) koji je umet učinio lahkim plijenom za njegove neprijatelje. Otuda su se izrodile generacije koje vjeruju da je islam puko izgovaranje dva šehadeta bez odricanja od širka i mušrika. Te da je samo formalno izgovaranje dva šerhadeta bez napuštanja širka dovoljno za spas na oba svijeta. Kao rezultat toga među nas se uvuklo bezbožništvo i širk raznih boja osim malog broja uleme, daija i pobožnjaka. Allahu se jadamo i nema snage i moći osim kod Velikog i Uzvišenog Allaha.

Oni koji imaju mnogo a koji će imati malo na Sudnjem danu

Od Ebu Zerra, r.a., bilježi se da je rekao: “Izašao sam jedne noći i ugledao Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako usamljen hoda. Pomislio sam da mu možda nije drago da neko ide s njim, pa sam išao u sjeni Mjeseca. On se okrenuo i vidio me.” Upitao je: “Ko je to?” Rekao sam: “Ebu Zerr, učinio me Allah žrtvom za tebe.” Reče: “Ebu Zerre, dođi.” Išao sam s njim neko vrijeme, pa mi je rekao: “Oni koji imaju mnogo, imat će malo na Sudnjem danu, osim onih kojima je Allah dao dobro, pa bude davao i desno i lijevo, i ispred i iza radeći dobro.” Išao sam s njim dalje, kad reče: “Sjedi ovdje dok ti se ne vratim.” Potom se udaljio dok ga nisam izgubio iz vida. Zadržao se. Jako se oduljilo njegovo odsustvovanje. Potom sam ga čuo kako dolazi, govoreći: “Makar ukrao i zinaluk učinio.” Kada je došao, nisam se mogao suzdržati nego ga upitah: “Allahov Poslaniče, Allah me učinio žrtvom za tebe, ko je pričao s tobom vani? Nisam nikog čuo da ti odgovara.” On reče: “To je Džibril, a.s., došao mi je tamo i rekao mi: “Obraduj svoj ummet time da će onaj ko umre, ne pripisujući Allahu druga, ući u Džennet.” Upitao sam: “Džibrile, čak i ako blud učini i ukrade?” Ogovorio je: “Da.” Upitao sam: “…i ako ukrade i blud učini?” Rekao je: “Da.” Upitao sam: “…i ako ukrade i blud učini?” Reče: “Da.”
Uzvišeni Allah kaže:
“Onima koji žele život na ovome svijetu i ljepote njegove - Mi ćemo dati plodove truda njihova i neće im se u njemu ništa prikratiti. Njih će na onom svijetu samo vatra peći, tamo neće imati nikakve nagrade za ono što su na Zemlji radili i bit će uzaludno sve što su učinili.”


Ajet je pojasnio da svaki onaj, koji učini dunjaluk svojim ciljem, svrhom i svom svojom brigom u svim poslovima spada u nevjernike. Na ahiretu ga čeka samo vatra. Sav njegov trud je propao, uzaludan je i bezvrijedan, jer njime nije htio Allahovo zadovoljstvo. Međutim, za djela u kojima ima nešto od dunjalučkog dobra, Allah, dž.š., će ga za to nagraditi na dunjaluku. U ovom smislu su Allahove, dž.š., riječi:
“Mi ćemo dati plodove truda njihova i neće im se u njemu ništa prikratiti.”

Može mu Allah, dž.š., dati nešto na dunjaluku i olakšati mu patnju u vatri, ali ne vremensku, jer će on vječno ostati u vatri.
Uzvišeni Allah kaže: “Onom koji želi ovaj svijet, Mi mu brzo dajemo što hoćemo i kome hoćemo, ali ćemo mu poslije Džehennem pripremiti, u kome će se on osramoćen i odbačen peći.”

Ajet kazuje da mu Allah daje što On hoće. To može biti za neka djela mimo drugih. Vidimo mnoge nevjernike kako teško žive, bolesni i siromašni. To su oni za koje Allah, dž.š., kaže: “...pa tako izgubi i ovaj i onaj svijet. To je uistinu očiti gubitak.” Što se tiče olakšavanja patnje na ahiretu, o tome govori hadis Ebu Se’ida el-Hudrija, r.a., koji je čuo Poslanika, s.a.v.s., kada je spomenut njegov amidža Ebu Talib, da je rekao: “Možda mu pomogne moj šefaat na Sudnjem danu, te da bude postavljen u džehenemski plićak koji će mu sezati do članaka, od čega će mu mozak ključati.” Poznato je da je ovo najblaža kazna, te se Poslanik, s.a.v.s. nada da će biti primljen njegov zagovor za amidžu, zbog zaštite koju je pružio Poslaniku, s.a.v.s., i da će mu biti olakšana patnja. Onaj ko je učinio dunjaluk svojim ciljem u nekim postupcima, ne u svemu, on nije kafir, niti su mu propala sva djela, nego mu je propalo djelo kojim nije želio Allahovo, dž.š., zadovoljstvo, a prima mu se djelo u ime Allaha učinjeno. Bez sumnje, ovo su osnovne razlike između mumina i kafira. Kafir želi samo dunjaluk, a vjernik želi ahiret, a ne zaboravlja svoj halal (dozvoljeni) udio na dunjaluku.

Uzvišeni Allah kaže: “...i nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi svoj udio na ovom svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine.”

Allah, dž.š., također, kaže: “Onome koji bude želio nagradu na onom svijetu - umnogostručit ćemo mu je, a onome ko bude želio nagradu na ovom svijetu - dat ćemo mu nešto od toga, ali mu na onom svijetu nema udjela.”

Ono što je najbitnije u hadisu objasnit ćemo kroz sljedeće tačke:

U hodu Ebu Zerra iza Poslanika, s.a.v.s., po strani, imamo primjer ophođenja (edeba) ashaba prema Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Tako, kad bi ga vidi samog, pomisli bi da mu nije drago da neko ide s njim, pa ga nije želio prekidati, nego je išao iza njega. U tome ima još nešto: Ebu Zerr bojao se da se Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., može nešto desiti, pa je htio biti u njegovoj blizini. Znao je da je Poslanik, s.a.v.s., bio sačuvan od ubistva, ali je bio izlagan neprijatnostima. Uzvišeni Allah kaže: “...A Allah će te od ljudi štititi.” A mogao bi od Poslanika, s.a.v.s., nešto naučiti ili saznati dovu kojom bi molio i sl. Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., osjetio njegovo prisustvo, pozvao ga je da mu se pridruži i da ga poduči onome što je Allah, dž.š., njega podučio. Kao što je Ebu Zerr pazio da ne prekida Poslanikovu, s.a.v.s., samoću, pazio je dobro na njegovu sigurnost. Ali, pazio je i da mu bude pokoran, nakon što mu je rekao: “Sjedi ovdje dok ti se na vratim.” Uprkos što se on zadržao i oduljio, nije ni pomišljao napustiti mjesto gdje mu je Allahov Poslanik, s.a.v.s., naredio da sjedne.

Allahov je Poslanik, s.a.v.s., podučio Ebu Zerra važnom pravilu: “Oni koji imaju mnogo, imat će malo na Sudnjem danu.” To znači: oni koji imaju mnogo blagodati na dunjaluku, svejedno bilo to zdravlje, imetak, djeca, položaj, ugled, oni će imati malu nagradu i stepen na Sudnjem danu. Uzrok tome je da čovjek zaslužuje nagradu za svoju vjeru i dobra djela, a trebalo bi da ova nagrada bude na ahiretu. Ako se čovjeku da nešto od njegove nagrade na dunjaluku, bit će mu oduzeto od njegove nagrade na ahiretu, te tako dunjalučke blagodati idu na račun ahireta. U većini slučajeva postoji reciprocitet dunjalučkih i ahiretskih blagodati. Koliko god se množe dunjalučke, umanjuju se ahiretske blagodati i koliko god je dunjalučkih manje, više je ahiretskih blagodati. Ovoga se bojao Habbab, tako da je htio moliti za smrt kada su mu se pružile dunjalučke blagodati, da to Poslanik, s.a.v.s., nije zabranio. Buharija bilježi da je Habbab rekao: “Da nam Allahov Poslanik nije zabranio da prizivamo smrt, prizvao bih je. Ashabi Muhammeda su otišli. Nisu ni u čemu okusili dunjalučke slasti, a mi smo od dunjaluka toliko stekli da ne znamo gdje ćemo s tim osim u zemlju.”
Dalje kaže: “Učinili smo Hidžru s Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., želeći Allahovo zadovoljstvo, a naša nagrada bila je kod Allaha. Neki od nas otišli su, a nisu uzeli ništa od svoje nagrade. Jedan od njih je Mus’ab b. Umejr. Ubijen je na Uhudu, a ostavio je samo naki ogrtač, kojim kada bismo mu pokrili glavu, izvirile bi mu noge, a kada bismo mu pokrili noge, otkrila bi mu se glava. Allahov nam je Poslanik, s.a.v.s., naredio da mu pokrijemo glavu, a da mu na noge stavimo lišće žukve. Nekima od nas dozreli su plodovi i on ih trga.” Na ovakav način je Habab zavidio Mus’abu, što je umro a od dunjaluka nije ništa uzeo, te mu je nagrada ostala u potpunosti neoštećena. Poslanik, s.a.v.s., je objasnio da se mudžahidu, ako preživi, oduzme trećina nagrade, a ako preživi i uzme svoj dio plijena, dvije trećine, a ako ne uzme plijena i ne preživi, upotpuni mu se nagrada. Ovo se slaže sa pravilom koje smo spomenuli. Od Abdullaha b. Amra prenosi se da je rekao: “Allahov je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‘Svaki odred ili četa, koja krene u pohod, pa se spasi i zaplijeni plijen, uzmu na dunjaluku dvije trećine svoje nagrade, a svaki odred ili četa koja bude poražena i pogođena, ostaje im potpuna nagrada.” Ovdje stoji tajna podsticanja na ustezanje od dunjaluka u dozvoljenom. Zašto se vjernik usteže od dozvoljenog? Zato što su blagodati na dunjaluku na račun ahiretske nagrade. Zbog toga se Poslanik, s.a.v.s., odricao dunjaluka. Zbog toga se Ebu Zerr, prenosilac hadisa, odricao. Zbog toga su se ashabi i dobri ljudi, kroz stoljeća, odricali dunjaluka. Ustezanje u nekim dozvoljenim stvarima jedna je vrsta prednosti i iskrenosti Allahu, Gospodaru svjetova.

Shodno ovome, siromasima se ne oduzima od njihove nagrade, dok se bogatima oduzima od nagrade shodno njihovom bogatstvu. Zbog toga će siromasi ući u Džennet prije bogataša. Od Ebu Hurejre, r.a., i drugih, bilježi se da je rekao: “Allahov je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‘Siromašni muslimani ući će u Džennet prije bogatih na pola dana, a to je pet stotina godina.’” Tako se ostvaruje božanska pravda. Siromasi će ući i uživati u Džennetu prije bogataša, zbog uživanja bogataša na dunjaluku kada je siromasima bilo uskraćeno to uživanje.

Neko može upitati: “U čemu je greška bogatih na dunjaluku? Ako su bogati mogli dijeliti mnogo od svog imetka, kako će postupiti zdravi, kreposni i ugledni da im se ne bi oduzelo od nagrade?” Hadis je određenu grupu ljudi izuzeo iz ovog pravila pa kaže: “Osim kome je Allah dao dobro kojim ga je obasuo i s lijeva i s desna i sprijeda i straga, dok s tim radi dobro.” Hadis izuzima onoga kome je dato dobro, bilo koje vrste, bilo mnogo ili malo, bilo znanje, imetak, krijepost i slično tome.
Na njega se odnose uslovi iz hadisa:

-da mnogo dijeli od ovih blagodati, bez oklijevanja, tako da dijeljenje postane njegovom osobinom i srodi se s njim. To je značenje “prosipa lijevo i desno, naprijed i nazad.” Ako je znan, treba podučavati ljude svemu što zna, maksimalno se zalažući. Ako je bogat treba dijeliti, ne škrtareći i ne oklijevajući, a ako je snažan da pomaže ljudima i da ne oklijeva u pružanju pomoći itd.

-Drugi je uslov da to radi iskreno želeći samo Allahovo, dž.š., zadovoljstvo. Poznato je da je iskrenost jedan od uslova da djelo bude primljeno. Djelo, ma koliko bilo veliko, nema vrijednosti ako u njemu nema iskrenosti, nego je to dokaz protiv čovjeka na Sudnjem danu. Od Ebu Hurejre, r.a., se bilježi da je rekao: “Čuo sam Allahova Poslanika, s.a.v.s., da kaže: ‘Prvi čovjek kome će biti suđeno na Sudnjem danu bit će čovjek koji je poginuo u borbi. Dovest će se i prikazat će mu se blagodati i on će ih prepoznati. Reći će mu se: ‘Šta si uradio sa ovim?’ A on će odgovoriti: ‘Borio sam se u ime Tebe dok nisam poginuo!’ Reći će (Uzvišeni): ‘Lažeš, borio si se da bi se reklo: ‘Bio je odvažan,’ i tako se reklo.’ Potom će biti naređeno da se obori na lice, odvuče i baci u vatru. Čovjek koji je naučio, podučavao i učio Kur’an. Bit će doveden i izložit će mu se blagodati pa će ih prepoznati. Reći će: ‘Šta si radio sa njima?’ Odgovorit će: ‘Sticao sam znanje i podučavao druge njemu, i u ime Tebe sam učio Kur’an.’ ‘Lažeš’, -reći će - ‘nego si učio da bi se reklo: ‘Učenjak’, učio si Kur’an kako bi se reklo: ‘Lijep učač,’ pa se tako reklo.’ Potom će biti naređeno i bit će oboren na lice i bačen u vatru. Čovjek kome je Allah pružio blagodati i dao mu sve vrste imetka, bit će doveden i izložit će mu se blagodati pa će ih prepoznati. Reći će Allah: ‘Šta si radio sa tim?’ Reći će: ‘Nisam ostavio nijedno mjesto (ili priliku) gdje Ti voliš da se udjeljuje, a da nisam udijelio u ime Tebe.’ Reći će: ‘Lažeš, nego si to radio da bi se pričalo: ‘Darežljiv je’ pa se tako pričalo. Potom će biti naređeno i bit će oboren na lice i bačen u vatru.’” Ova trojica su se trudili i dijelili; prvi je uložio sebe i dušu; drugi znanje, napor i vrijeme, a treći imetak. Ali, njihovo zalaganje nije bilo u ime Allaha, nego radi dunjaluka, te je njihovo djelo bilo dokaz protiv njih i bit će prvi kojima će se vatra potpaliti.

-Riječi “…i radi dobro” znače da ove blagodati upotrijebi u dobro, a ne u zlo. Tako, kome Allah dadne znanje, primjenit će ga na sebi, svojim ukućanima, podučit će ljude njemu, a neće ga koristiti u zabranjeno, trgovati njime, neće dozvoljavati zabranjeno, niti zabranjivati dozvoljeno kako bi zadobio nešto od dunjaluka, bilo imetak, ugled ili vladarevu naklonost. Kome je Allah, dž.š., dao imetak, trošit će ga samo u dozvoljeno, a neće ga koristiti u ono što je Allah, dž.š., zabranio.

-Naredni je uslov da troši bez pretjerivanja i rasipanja. To se ne naziva dobrom, nego zlom. Uzvišeni Allah kaže: “... jer su rasipnici braća šejtanova, a šejtan je Gospodaru svome nezahvalan.” Rasipanje je besciljno trošenje imetka, kao da se baca u more ili da se pali. Pretjerivanje je prelaženje propisane granice dijeljenja u halal, dok se trošenje u zabranjeno ne zove pretjerivanjem nego haramom. Ali, kako trošenje u dozvoljeno može biti zabranjeno? Ustvari, ono nije zabranjeno na ovaj način, nego što pretjerivanje u dozvoljenom može dostići granicu kada se prestanu izvršavati preporučene i obavezne stvari. To je uzrok zabrane, a Allah najbolje zna. Pretjerivanje podrazumijeva: trošenje u dozvoljeno do granice kada se zanemaruje obaveza ili ono što je preporučeno - to je trošenje mekruh (pokuđeno). Ko utroši u gradnju kuće stotine hiljada ili milione od halal imetka, a zna da imaju milioni muslimana koji bivaju odvraćani od svoje vjere i prelaze u kršćanstvo zbog teškog siromaštva, i ne pruži im pomoć iz Allahovog imetka koji mu je (samo) dat na upravljanje, bez sumnje je griješan zbog svog trošenje. Pretjerivanje, u značenju koje smo spomenuli, razlikuje se od vremena do vremena, od društva do društva, od osobe do osobe. ^ovjekovo kupovanje nečega je po nekome pretjerivanje, a po drugom nije. Kod koga se nađu prethodni uvjeti, on ima mnogo na dunjaluku i mnogo na ahiretu.

-Potom, Poslanik, s.a.v.s., naređuje Ebu Zerru da sjedne u udolini, mjestu oko kojeg je bilo kamenje, dok mu se ne vrati, a Poslanik, s.a.v.s., je otišao u polje, zemljište na kome je mnoštvo crnog kamenja. Ebu Zerr nije napuštao svoje mjesto uprkos dugom odsustvu Poslanika, s.a.v.s., pokoravajući se njegovoj naredbi.

Neki ljudi iz završetka hadisa uzimaju za dokaz da se u njemu olahko shvata grijeh i nevaljalština, te radi toga grijesi ne smetaju ako se vjeruje. Ovo se shvatanje ne uklapa sa ostalim dokazima, kao što je navedeno u hadisu: “Neće doći rob na Sudnjem danu koji je rekao (la ilahe illallah), želeći Allahovo zadovoljstvo time...” Kao što se ne slaže ni sa ovim hadisom jer riječi Poslanika, s.a.v.s., Džibrilu: “... i ako krade i zinaluk čini” upućuju da su ove dvije stvari među najtežim grijesima, te ih je zbog toga Poslanik, s.a.v.s., izdvojio i pitao za njih, ne pitajući za ostale. Činjenica da su od velikih grijeha nije potcjenjivanje, nego upozorenje na njih i onome ko ih počini. Značenje hadisa i (pitanja) kako će ući u Džennet onaj ko ih počini u jednom je od dva odgovora:
- grijesi, koliko god bili veliki i mnogobrojni ne zatvaraju vrata pokajanja pred čovjekom, pa ko se iskreno pokaje, ispunjavajući sve uslove za takvu tevbu, kao što je navedeno, ona mu je primljena (makar počinio ove velike grijehe). To znači da u Džennet neće moći ući onaj ko uporno čini ove velike grijehe, nego pokajnik, koji se kaje što ih je učinio.
- veliki grijesi ne odvode u nevjerovanje. Ko umre ne pokajavši se za njih, bit će kažnjen (osim ako mu ih Allah oprosti) u Džehennemu, potom će iz njega izaći i neće vječno u njemu ostati. Ovo zagovaraju sljedbenici suneta muslimanske zajednice (ehli sunneta vel džema’ata). Grijesi, koliko god ih bilo, ne izvode iz vjere. U ovome nema podsticaja na grijeh, jer griješnik, makar ne ostao vječno u Džehennemu, bit će kažnjen takvom kaznom čiju težinu i trajanje ne zna niko osim Allah. Od Nu’mana b. Bešira bilježi se da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da kaže: ‘Najlakša patnja džehenemlija na Sudnjem danu bit će da mu se tabani stave na žeravicu od čega će mu mozak ključati.’” Ako je ovo najlakša kazna, šta misliti šta čeka onog ko je činio velike grijehe? Da li čitav dunjaluk sa svim svojim slastima vrijedi jednu minutu ovakve kazne? Brate muslimanu, ako u ovo sumnjaš, makar trenutak, i ako te nefs nagovara na grijeh, stavi ruku u vatru i probaj možeš li je podnijeti? Ovo je dunjalučka vatra, a šta misliti o ahiretskoj vatri koja je od dunjalučke žešća sedamdeset puta? Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Vaša vatra, koju čovjek pali, jedna je od sedamdeset dijelova džehennemske.” Rekoše: “Čak i da je ova (dunjalučka), bila bi dovoljna, Allahov Poslaniče” On reče: “Ona (ahiretska) je još šezdeset devet dijelova jača, svaki dio duplo žešći.” Trenutak u Džehennemu će ti izbiti sve dunjalučke slasti iz pamćenja, kao što će ti trenutak u Džennetu izbiti sve dunjalučke teškoće iz pamćenja. Od Enesa b. Malika, r.a., se prenosi da je rekao: “Allahov nam je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‘Na Sudnjem danu dovest će se čovjek koji je dostigao najveće stepene dunjalučkih užitaka, a koji je džehenemlija, te će na trenutak biti stavljen u Džehennem, a zatim će se reći: ‘Čovječe, jesi li ikad vidio ikakvo dobro? Jesi li ikad uživao?’ On će odgovoriti: ‘Allaha mi, nisam, Gospodaru!’ Dovest će se najnesretniji čovjek na dunjaluku, a koji je dženetlija, i na trenutak će se staviti u Džennet, pa će mu se reći: ‘Čovječe, jesi li ikad vidio nedaća? Jesi li ikad bio u nevolji?’ On će odgovoriti: ‘Ne, Allaha mi, Gospodaru, nikad nisam doživio nedaću, niti sam ikada poteškoće vidio.’” U ovome nema podsticaja na velike grijehe, nego se počinilac zastrašuje ahiretskom patnjom. Hadisom se podstiče na pokajanje od grijeha koji su počinjeni. Ako Allah vidi iskrenost kajanja i tevbe, oprostit će i prijeći preko grešaka.


.