I Njegove riječi: «I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate...» Allah je učinio ove pomenute stvari šartom ispravnosti imana to jest vjerovanja. Tako je ustvrdio da se iman ogleda u spoznaji pomenutih šartova te da se čovjek ne može deklarisati kao mu'min bez njih.» (Medžmu' fetava, 7/150.) Završen citat.
I kaže: «Ahmed b. Hanbel kaže: «Pričao nam je Ebu seleme Huzai, kaže: Rekao nam je Malik, Ebu Bekr Ajaš, Šerik, Abdulaziz b. Ebi Seleme, Hamad b. Seleme i Hamad b. Zejd da je iman: znanje (spoznaja), priznanje i rad.» ( Medžmu' fetava, 7/239) Završen citat.
I kaže: «Ahmed je rekao: «A što se tiče onih koji misle da je iman samo priznanje šta kažu za spoznaju? Da li je uz potvrdu potrebno i znanje? Da li je potrebno da bude iskren spram onoga što je spoznao? Ako misli da je poptrebno znanje uz priznanje onda je iman po njemu sastavljen iz dvije stvari. A ako misli da je potrebno iskreno vjerovati i jezikom potvrditi ono što je spoznao onda se sastoji od tri stvari. Ako zaniječe te rekne kako nije potrebna spoznaja i iskreno vjerovanje onda je izrekao velike riječi. Ne mogu zamisliti da iko negira spoznaju, iskrenost i djelo zajedno sa ovim stvarima.» (Medžmu' fetava, 7/393 ) Završen citat.
I rekao je: «Allah, dželle še'nuhu, nam naređuju da u namazu kažemo: 'Uputi nas na pravi put. Put onih kojima si svoje blagodati darovao a ne na put onih koji su zalutali i na koje si se rasrdio.' Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: «Židovi su ti na koje se On rasrdio a kršćani su zalutali. Jer židovi poznaju istinu kao što poznaju svoje sinove ali je ne slijede zbog oholosti i zavisti iz koje proizilazi mržnja i borba protiv istine. Kršćani čine ibadet, u njihovim srcima ima milosti i nježnosti a izmislili su i monaštvo bez znanja o tome, zato su i zalutali. Ovi prvi imaju znanje ali nemaju ispravnog nijeta a ovi drugi imaju dobar nijet ali nemaju znanja tako da slijede mišljenja i strasti. Tako da u suštini ne ostane niti korisno znanje niti koristan nijet već se na njih mogu primjeniti riječi Uzvišenog koje je izrekao u pogledu mušrika kitabija: "Da smo slušali ili razmišljali, ne bismo među stanovnicima džehennema bili!" I rekao je: «Mi smo za džehennem mnoge džinnove i ljude stvorili; oni pameti imaju – a njima ne shvaćaju, oni oči imaju – a njima ne vide, oni uši imaju – a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori - oni su zaista nemarni.»
Iman u srcu ne biva samo pukim vjerovanjem bez srčanih djela koja za sobom povlače ljubav prema Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Kao što iman ne može biti shodno mišljenjima i strastima već se za temelj u osnovi uslovljava rad i govor srca.»( Medžmu' fetava, 7/528-529) Završen citat.
Ibn Kajjim kaže: «Kažu: 'Srce ima dva vadžiba. Čovjek ne može postati vjernikom osim sa njima. Jedan je vadib spoznaja i znanje a drugi je vadžib pokornosti, predanosti i ljubavi. Kao što ne može biti vjernik ako ne dođe sa vadžibom znanja i ubjeđenja također ne može biti vjernik ako ne dođe sa vadžibom ljubavi, pokornosti i predanosti. Čak šta više ako ako čovjek ostavi ovaj vadžib uz posjedovanje pomenutog znanja i spoznaje kufr takvog biva još veći a on od imana još udaljeniji u odnosu na kafira džahila.»( Miftahu daris-se’ade, 1/95) Završen citat.
I rekao je: «Iman je farz svakom čovjeku. Sastoji se od znanja i rada. Nemoguće je pojmiti iman bez znanja i rada...»
Da li je moguće ostvariti činjenje ibadeta Allahu koji je Njegovo pravo kod svih robova, osim uz adekvatno znanje a zar se znanje može postići osim učenjem i njegovim traženjem?» Završen citat.
Od momenta kada rob prizna dva šehadeta za njega počinju važiti propisi islama. S tim da se predpostavlja prisutnost imana u unutrašnjosti koji koriguje njegov islam. Takvo stanje ostaje sve dok sa svojim priznanjem ne pomiješa jasan širk po vanjštini. Ili da se ispostavi dokaz koji upućuje na promjenu njegova akideta. Tako ako bi obožavao nekog mimo Allaha nakon pomenutog priznanja, ili da prijateljuje sa mušricima i pomaže ih u borbi protiv muslimana i da ih zavoli, ili da se za sud obraća tagutima, ili da se ismijava sa nečim od Allahovih ajeta, ili da slijedi neki drugi šeriat mimo Allahova šeriata, ili da napusti pokornost Poslaniku i da ne slijedi njegov put, ili da za put približavanja Allahu odabere neki drugi mimo Poslanikova puta. Ako bi nešto od nabrojanog pokazivao svojom vanjštinom to bi predstavljalo pokazatelj neispravnosti osnove imana u njegovoj unutrašnjosti. Ovo može biti iz razloga ne posjedovanja znanja koji je jedan od dva rukna imana a to je govor srca ili zbog ne postojanja pokornosti i ljubavi a to je njegova druga polovica i drugi rukn što predstavlja rad srca. Neispravnošću imana, koji je šart za ispravnost islama kako je to naglasila ulema, kvari se također i sam islam, tako da rob postaje kafirom vanjštinom i unutrinom jer time poništava dva šehadeta koji su posebna osnova vjere. Ibn Redžeb kaže: «Onaj ko potvrdi dva šehadeta pravno postaje musliman. Kada kao takav uđe u islam naređuje mu se da izvršava i ostale dijelove islama. Onaj ko napusti dva šehadeta izlazi iz islama. Oko izlaska iz islama zbog ostavljanja namaza postoji poznato razilaženje među ulemom, također i kod napuštanja ostalih pet temelja islama...»( Prethodni izvor, str. 156) Završen citat.
Allahovom dozvolom i pomoći, spomenut ćemo glavne mesele koje su spomenute:
1. Za prelazak iz širka i kufra u islam, kao i ustezanje od ratovanja protiv mušrika uslovljava se napuštanje širka i ispoljavanje Allahove jednoće kroz pokornost i obožavanje Njega jedinog Koji nema sudruga.
2. Za pomenuti prelazak uslovljava se znanje o dva šehadeta jer se prelazak sa širka u tevhid ne može upotpuniti osim s njime.
3. Ispoljavanje tevhida i islama vanjštinom kao čin slijepog slijeđenja očeva bez unutarnjeg ubjeđenja neće koristiti njegovom nosiocu na Sudnjem danu.
4. Mušrik je džahil u pogledu Allaha, ne poznaje Ga i ne obožava Ga. On obožava šejtana pa makar mislio drugačije, bez obzira ko on bio.
5. Djelo ne može biti ibadetom niti se kao takvim smatrati bez dva šarta, a to su: Prvo. Ispoljavanje Allahove jednoće kroz obožavanje Njega jedinog koji nema sudruga i da se rob u potpunosti preda Allahu jedinom.
6. Postoje Allahova svojstva koja ako ne spozna rob ne može spoznati ni Allaha. Prvi vadžib svakome robu je znanje o ovim svojstvima pomoću kojih se spoznaje Allahov uluhijet. Pomoću njih rob izlazi iz robovanja lažnim božanstavima i prelazi u robovanje Jedinom i Moćnom Allahu.
7. Rob se na ahiretu neće spasiti osim ako izgovori dva šehadeta uz adekvatno znanje i iskreno vjerovanje u njihovo značenje, te da se toga pridržava vanjštinom i unutrinom.
8. Islam znači predanost Jedinom Allahu i pokoravanje samo Njemu. Onaj ko Ga obožava ali pored Njega obožava i druge takav nije musliman. Onaj ko Ga ne obožava smatra se oholicom koji mu ne čini ibadet. Obojica su nevjernici u svoga Gospodara.
9. Priznavanje poslanice obavezuje na pokornost njoj u protivnom to priznanje nije validno i u pravnom smislu nije punovažno.
10. Hanif je čovjek koji napusti širk s nijetom i znanjem kako bi se predao jedinom Allahu.
11. Širk je upražnjavanje ibadeta nekom drugom mimo Allaha. Dokaz o neispravnosti širka je ajet o misaku, fitra-ljudska narav i pamet. Nosioc širka se neće kazniti ni najednom od dva svijeta osim nakon što mu se dostavi dokaz poslanice. Također neće uživati na ahiretu. Na dunjaluku se ne može smatrati muslimanom sve dok ne bude priznavao tevhid Jedinog i Moćnog Allaha i dok ne zaniječe sve što se obožava mimo njega.
12. Prihvatanje nečijih propisa mimo Allahovih i Njegova Poslanika kao i prihvatanje drugih božanstva se smatra širkom.
13. Ko griješi prema Allahu iz oholosti po slaganju svih postaje kafir a ko griješi zbog slabosti i slijeđenja strasti ehlu sunet i džemat ga ne tekfire za razliku od haridžija. Jer grešnik iz oholosti se smatra buntovnikom spram Allahova suda i Njegovih propisa i prelazi granicu robovanja zbog koje je stvoren.
14. Islam se ne prihvaća bez unutrašnjeg imana koji ga koriguje, a iman, to jest vjerovanje ne vrijedi bez spoljašnjeg islama koji ga pojašnjava i potvrđuje u protivnom bi se to svelo na puku tvrdnju (da je neko vjernik). Iman je potvrda, spoznaja i pridržavanje.
15. Izgovaranjem dva šehadeta na čovjeka se primjenjuju propisi na dunjaluku ukoliko sa time ne pomješa širk i ako vanjštinom ukazuje da nije promijernio akidu. Kod njega se uslovljava unutarnje vjerovanje koje je korekcija njegova islama. Ako uradi djelo koje izvodi iz islama to nam govori o iskvarenosati imana što ujedno poništava i njegov islam.
16. Onaj ko tvrdi da je svako ko izgovori dva šehadeta od stanovnika Dženeta i da neće biti kažnjen u vatri pa makar se i ne pridržavao propisa takav je kafir-otpadnik. Od njega se traži pokajanje u protivnom ubija se, jer iz ove tvrdnje proizilazi nifak-licemjerstvo. Ova teme o kojoj govorimo zaista obiluje mnogobrojnim dokazima iz Allahove knjige i suneta po svatanju selefa i imama ovog umeta . To je akida koja je naslijeđena iz nebeskih knjiga i poslanica tako da sam temu obrađivao sa više aspekata jer kada se neka stvar puno puta ponovi samim tim se zapamti i utvrdi. Tako sam ponekad navodio objašnjenja shodno tekstovima i svatanjima selefa ovog umeta. Ponekad sam navodio govore i opise od selefa. A drugi puta sam temu vezao za iman. Ponekad sam temu vezao za svatanje značenja ibadeta i uluhijeta a sve to predstavlja određivanje suštine islama kako bi smo ustrajali na toju suštini i ljude pozvali u nju. Zatim kako bi se spasili i kako bi uništili virus akide irdža'a (poimanje da je iman punovažan bez djela) koji je umet učinio lahkim plijenom za njegove neprijatelje. Otuda su se izrodile generacije koje vjeruju da je islam puko izgovaranje dva šehadeta bez odricanja od širka i mušrika. Te da je samo formalno izgovaranje dva šerhadeta bez napuštanja širka dovoljno za spas na oba svijeta. Kao rezultat toga među nas se uvuklo bezbožništvo i širk raznih boja osim malog broja uleme, daija i pobožnjaka. Allahu se jadamo i nema snage i moći osim kod Velikog i Uzvišenog Allaha.
