Uzvišeni Allah kaže:
“Onima koji žele život na ovome svijetu i ljepote njegove - Mi ćemo dati plodove truda njihova i neće im se u njemu ništa prikratiti. Njih će na onom svijetu samo vatra peći, tamo neće imati nikakve nagrade za ono što su na Zemlji radili i bit će uzaludno sve što su učinili.”
Ajet je pojasnio da svaki onaj, koji učini dunjaluk svojim ciljem, svrhom i svom svojom brigom u svim poslovima spada u nevjernike. Na ahiretu ga čeka samo vatra. Sav njegov trud je propao, uzaludan je i bezvrijedan, jer njime nije htio Allahovo zadovoljstvo. Međutim, za djela u kojima ima nešto od dunjalučkog dobra, Allah, dž.š., će ga za to nagraditi na dunjaluku. U ovom smislu su Allahove, dž.š., riječi:
“Mi ćemo dati plodove truda njihova i neće im se u njemu ništa prikratiti.”
Može mu Allah, dž.š., dati nešto na dunjaluku i olakšati mu patnju u vatri, ali ne vremensku, jer će on vječno ostati u vatri.
Uzvišeni Allah kaže: “Onom koji želi ovaj svijet, Mi mu brzo dajemo što hoćemo i kome hoćemo, ali ćemo mu poslije Džehennem pripremiti, u kome će se on osramoćen i odbačen peći.”
Ajet kazuje da mu Allah daje što On hoće. To može biti za neka djela mimo drugih. Vidimo mnoge nevjernike kako teško žive, bolesni i siromašni. To su oni za koje Allah, dž.š., kaže: “...pa tako izgubi i ovaj i onaj svijet. To je uistinu očiti gubitak.” Što se tiče olakšavanja patnje na ahiretu, o tome govori hadis Ebu Se’ida el-Hudrija, r.a., koji je čuo Poslanika, s.a.v.s., kada je spomenut njegov amidža Ebu Talib, da je rekao: “Možda mu pomogne moj šefaat na Sudnjem danu, te da bude postavljen u džehenemski plićak koji će mu sezati do članaka, od čega će mu mozak ključati.” Poznato je da je ovo najblaža kazna, te se Poslanik, s.a.v.s. nada da će biti primljen njegov zagovor za amidžu, zbog zaštite koju je pružio Poslaniku, s.a.v.s., i da će mu biti olakšana patnja. Onaj ko je učinio dunjaluk svojim ciljem u nekim postupcima, ne u svemu, on nije kafir, niti su mu propala sva djela, nego mu je propalo djelo kojim nije želio Allahovo, dž.š., zadovoljstvo, a prima mu se djelo u ime Allaha učinjeno. Bez sumnje, ovo su osnovne razlike između mumina i kafira. Kafir želi samo dunjaluk, a vjernik želi ahiret, a ne zaboravlja svoj halal (dozvoljeni) udio na dunjaluku.
Uzvišeni Allah kaže: “...i nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi svoj udio na ovom svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine.”
Allah, dž.š., također, kaže: “Onome koji bude želio nagradu na onom svijetu - umnogostručit ćemo mu je, a onome ko bude želio nagradu na ovom svijetu - dat ćemo mu nešto od toga, ali mu na onom svijetu nema udjela.”
Ono što je najbitnije u hadisu objasnit ćemo kroz sljedeće tačke:
U hodu Ebu Zerra iza Poslanika, s.a.v.s., po strani, imamo primjer ophođenja (edeba) ashaba prema Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Tako, kad bi ga vidi samog, pomisli bi da mu nije drago da neko ide s njim, pa ga nije želio prekidati, nego je išao iza njega. U tome ima još nešto: Ebu Zerr bojao se da se Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., može nešto desiti, pa je htio biti u njegovoj blizini. Znao je da je Poslanik, s.a.v.s., bio sačuvan od ubistva, ali je bio izlagan neprijatnostima. Uzvišeni Allah kaže: “...A Allah će te od ljudi štititi.” A mogao bi od Poslanika, s.a.v.s., nešto naučiti ili saznati dovu kojom bi molio i sl. Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., osjetio njegovo prisustvo, pozvao ga je da mu se pridruži i da ga poduči onome što je Allah, dž.š., njega podučio. Kao što je Ebu Zerr pazio da ne prekida Poslanikovu, s.a.v.s., samoću, pazio je dobro na njegovu sigurnost. Ali, pazio je i da mu bude pokoran, nakon što mu je rekao: “Sjedi ovdje dok ti se na vratim.” Uprkos što se on zadržao i oduljio, nije ni pomišljao napustiti mjesto gdje mu je Allahov Poslanik, s.a.v.s., naredio da sjedne.
Allahov je Poslanik, s.a.v.s., podučio Ebu Zerra važnom pravilu: “Oni koji imaju mnogo, imat će malo na Sudnjem danu.” To znači: oni koji imaju mnogo blagodati na dunjaluku, svejedno bilo to zdravlje, imetak, djeca, položaj, ugled, oni će imati malu nagradu i stepen na Sudnjem danu. Uzrok tome je da čovjek zaslužuje nagradu za svoju vjeru i dobra djela, a trebalo bi da ova nagrada bude na ahiretu. Ako se čovjeku da nešto od njegove nagrade na dunjaluku, bit će mu oduzeto od njegove nagrade na ahiretu, te tako dunjalučke blagodati idu na račun ahireta. U većini slučajeva postoji reciprocitet dunjalučkih i ahiretskih blagodati. Koliko god se množe dunjalučke, umanjuju se ahiretske blagodati i koliko god je dunjalučkih manje, više je ahiretskih blagodati. Ovoga se bojao Habbab, tako da je htio moliti za smrt kada su mu se pružile dunjalučke blagodati, da to Poslanik, s.a.v.s., nije zabranio. Buharija bilježi da je Habbab rekao: “Da nam Allahov Poslanik nije zabranio da prizivamo smrt, prizvao bih je. Ashabi Muhammeda su otišli. Nisu ni u čemu okusili dunjalučke slasti, a mi smo od dunjaluka toliko stekli da ne znamo gdje ćemo s tim osim u zemlju.”
Dalje kaže: “Učinili smo Hidžru s Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., želeći Allahovo zadovoljstvo, a naša nagrada bila je kod Allaha. Neki od nas otišli su, a nisu uzeli ništa od svoje nagrade. Jedan od njih je Mus’ab b. Umejr. Ubijen je na Uhudu, a ostavio je samo naki ogrtač, kojim kada bismo mu pokrili glavu, izvirile bi mu noge, a kada bismo mu pokrili noge, otkrila bi mu se glava. Allahov nam je Poslanik, s.a.v.s., naredio da mu pokrijemo glavu, a da mu na noge stavimo lišće žukve. Nekima od nas dozreli su plodovi i on ih trga.” Na ovakav način je Habab zavidio Mus’abu, što je umro a od dunjaluka nije ništa uzeo, te mu je nagrada ostala u potpunosti neoštećena. Poslanik, s.a.v.s., je objasnio da se mudžahidu, ako preživi, oduzme trećina nagrade, a ako preživi i uzme svoj dio plijena, dvije trećine, a ako ne uzme plijena i ne preživi, upotpuni mu se nagrada. Ovo se slaže sa pravilom koje smo spomenuli. Od Abdullaha b. Amra prenosi se da je rekao: “Allahov je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‘Svaki odred ili četa, koja krene u pohod, pa se spasi i zaplijeni plijen, uzmu na dunjaluku dvije trećine svoje nagrade, a svaki odred ili četa koja bude poražena i pogođena, ostaje im potpuna nagrada.” Ovdje stoji tajna podsticanja na ustezanje od dunjaluka u dozvoljenom. Zašto se vjernik usteže od dozvoljenog? Zato što su blagodati na dunjaluku na račun ahiretske nagrade. Zbog toga se Poslanik, s.a.v.s., odricao dunjaluka. Zbog toga se Ebu Zerr, prenosilac hadisa, odricao. Zbog toga su se ashabi i dobri ljudi, kroz stoljeća, odricali dunjaluka. Ustezanje u nekim dozvoljenim stvarima jedna je vrsta prednosti i iskrenosti Allahu, Gospodaru svjetova.
Shodno ovome, siromasima se ne oduzima od njihove nagrade, dok se bogatima oduzima od nagrade shodno njihovom bogatstvu. Zbog toga će siromasi ući u Džennet prije bogataša. Od Ebu Hurejre, r.a., i drugih, bilježi se da je rekao: “Allahov je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‘Siromašni muslimani ući će u Džennet prije bogatih na pola dana, a to je pet stotina godina.’” Tako se ostvaruje božanska pravda. Siromasi će ući i uživati u Džennetu prije bogataša, zbog uživanja bogataša na dunjaluku kada je siromasima bilo uskraćeno to uživanje.
Neko može upitati: “U čemu je greška bogatih na dunjaluku? Ako su bogati mogli dijeliti mnogo od svog imetka, kako će postupiti zdravi, kreposni i ugledni da im se ne bi oduzelo od nagrade?” Hadis je određenu grupu ljudi izuzeo iz ovog pravila pa kaže: “Osim kome je Allah dao dobro kojim ga je obasuo i s lijeva i s desna i sprijeda i straga, dok s tim radi dobro.” Hadis izuzima onoga kome je dato dobro, bilo koje vrste, bilo mnogo ili malo, bilo znanje, imetak, krijepost i slično tome.
Na njega se odnose uslovi iz hadisa:
-da mnogo dijeli od ovih blagodati, bez oklijevanja, tako da dijeljenje postane njegovom osobinom i srodi se s njim. To je značenje “prosipa lijevo i desno, naprijed i nazad.” Ako je znan, treba podučavati ljude svemu što zna, maksimalno se zalažući. Ako je bogat treba dijeliti, ne škrtareći i ne oklijevajući, a ako je snažan da pomaže ljudima i da ne oklijeva u pružanju pomoći itd.
-Drugi je uslov da to radi iskreno želeći samo Allahovo, dž.š., zadovoljstvo. Poznato je da je iskrenost jedan od uslova da djelo bude primljeno. Djelo, ma koliko bilo veliko, nema vrijednosti ako u njemu nema iskrenosti, nego je to dokaz protiv čovjeka na Sudnjem danu. Od Ebu Hurejre, r.a., se bilježi da je rekao: “Čuo sam Allahova Poslanika, s.a.v.s., da kaže: ‘Prvi čovjek kome će biti suđeno na Sudnjem danu bit će čovjek koji je poginuo u borbi. Dovest će se i prikazat će mu se blagodati i on će ih prepoznati. Reći će mu se: ‘Šta si uradio sa ovim?’ A on će odgovoriti: ‘Borio sam se u ime Tebe dok nisam poginuo!’ Reći će (Uzvišeni): ‘Lažeš, borio si se da bi se reklo: ‘Bio je odvažan,’ i tako se reklo.’ Potom će biti naređeno da se obori na lice, odvuče i baci u vatru. Čovjek koji je naučio, podučavao i učio Kur’an. Bit će doveden i izložit će mu se blagodati pa će ih prepoznati. Reći će: ‘Šta si radio sa njima?’ Odgovorit će: ‘Sticao sam znanje i podučavao druge njemu, i u ime Tebe sam učio Kur’an.’ ‘Lažeš’, -reći će - ‘nego si učio da bi se reklo: ‘Učenjak’, učio si Kur’an kako bi se reklo: ‘Lijep učač,’ pa se tako reklo.’ Potom će biti naređeno i bit će oboren na lice i bačen u vatru. Čovjek kome je Allah pružio blagodati i dao mu sve vrste imetka, bit će doveden i izložit će mu se blagodati pa će ih prepoznati. Reći će Allah: ‘Šta si radio sa tim?’ Reći će: ‘Nisam ostavio nijedno mjesto (ili priliku) gdje Ti voliš da se udjeljuje, a da nisam udijelio u ime Tebe.’ Reći će: ‘Lažeš, nego si to radio da bi se pričalo: ‘Darežljiv je’ pa se tako pričalo. Potom će biti naređeno i bit će oboren na lice i bačen u vatru.’” Ova trojica su se trudili i dijelili; prvi je uložio sebe i dušu; drugi znanje, napor i vrijeme, a treći imetak. Ali, njihovo zalaganje nije bilo u ime Allaha, nego radi dunjaluka, te je njihovo djelo bilo dokaz protiv njih i bit će prvi kojima će se vatra potpaliti.
-Riječi “…i radi dobro” znače da ove blagodati upotrijebi u dobro, a ne u zlo. Tako, kome Allah dadne znanje, primjenit će ga na sebi, svojim ukućanima, podučit će ljude njemu, a neće ga koristiti u zabranjeno, trgovati njime, neće dozvoljavati zabranjeno, niti zabranjivati dozvoljeno kako bi zadobio nešto od dunjaluka, bilo imetak, ugled ili vladarevu naklonost. Kome je Allah, dž.š., dao imetak, trošit će ga samo u dozvoljeno, a neće ga koristiti u ono što je Allah, dž.š., zabranio.
-Naredni je uslov da troši bez pretjerivanja i rasipanja. To se ne naziva dobrom, nego zlom. Uzvišeni Allah kaže: “... jer su rasipnici braća šejtanova, a šejtan je Gospodaru svome nezahvalan.” Rasipanje je besciljno trošenje imetka, kao da se baca u more ili da se pali. Pretjerivanje je prelaženje propisane granice dijeljenja u halal, dok se trošenje u zabranjeno ne zove pretjerivanjem nego haramom. Ali, kako trošenje u dozvoljeno može biti zabranjeno? Ustvari, ono nije zabranjeno na ovaj način, nego što pretjerivanje u dozvoljenom može dostići granicu kada se prestanu izvršavati preporučene i obavezne stvari. To je uzrok zabrane, a Allah najbolje zna. Pretjerivanje podrazumijeva: trošenje u dozvoljeno do granice kada se zanemaruje obaveza ili ono što je preporučeno - to je trošenje mekruh (pokuđeno). Ko utroši u gradnju kuće stotine hiljada ili milione od halal imetka, a zna da imaju milioni muslimana koji bivaju odvraćani od svoje vjere i prelaze u kršćanstvo zbog teškog siromaštva, i ne pruži im pomoć iz Allahovog imetka koji mu je (samo) dat na upravljanje, bez sumnje je griješan zbog svog trošenje. Pretjerivanje, u značenju koje smo spomenuli, razlikuje se od vremena do vremena, od društva do društva, od osobe do osobe. ^ovjekovo kupovanje nečega je po nekome pretjerivanje, a po drugom nije. Kod koga se nađu prethodni uvjeti, on ima mnogo na dunjaluku i mnogo na ahiretu.
-Potom, Poslanik, s.a.v.s., naređuje Ebu Zerru da sjedne u udolini, mjestu oko kojeg je bilo kamenje, dok mu se ne vrati, a Poslanik, s.a.v.s., je otišao u polje, zemljište na kome je mnoštvo crnog kamenja. Ebu Zerr nije napuštao svoje mjesto uprkos dugom odsustvu Poslanika, s.a.v.s., pokoravajući se njegovoj naredbi.
Neki ljudi iz završetka hadisa uzimaju za dokaz da se u njemu olahko shvata grijeh i nevaljalština, te radi toga grijesi ne smetaju ako se vjeruje. Ovo se shvatanje ne uklapa sa ostalim dokazima, kao što je navedeno u hadisu: “Neće doći rob na Sudnjem danu koji je rekao (la ilahe illallah), želeći Allahovo zadovoljstvo time...” Kao što se ne slaže ni sa ovim hadisom jer riječi Poslanika, s.a.v.s., Džibrilu: “... i ako krade i zinaluk čini” upućuju da su ove dvije stvari među najtežim grijesima, te ih je zbog toga Poslanik, s.a.v.s., izdvojio i pitao za njih, ne pitajući za ostale. Činjenica da su od velikih grijeha nije potcjenjivanje, nego upozorenje na njih i onome ko ih počini. Značenje hadisa i (pitanja) kako će ući u Džennet onaj ko ih počini u jednom je od dva odgovora:
- grijesi, koliko god bili veliki i mnogobrojni ne zatvaraju vrata pokajanja pred čovjekom, pa ko se iskreno pokaje, ispunjavajući sve uslove za takvu tevbu, kao što je navedeno, ona mu je primljena (makar počinio ove velike grijehe). To znači da u Džennet neće moći ući onaj ko uporno čini ove velike grijehe, nego pokajnik, koji se kaje što ih je učinio.
- veliki grijesi ne odvode u nevjerovanje. Ko umre ne pokajavši se za njih, bit će kažnjen (osim ako mu ih Allah oprosti) u Džehennemu, potom će iz njega izaći i neće vječno u njemu ostati. Ovo zagovaraju sljedbenici suneta muslimanske zajednice (ehli sunneta vel džema’ata). Grijesi, koliko god ih bilo, ne izvode iz vjere. U ovome nema podsticaja na grijeh, jer griješnik, makar ne ostao vječno u Džehennemu, bit će kažnjen takvom kaznom čiju težinu i trajanje ne zna niko osim Allah. Od Nu’mana b. Bešira bilježi se da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da kaže: ‘Najlakša patnja džehenemlija na Sudnjem danu bit će da mu se tabani stave na žeravicu od čega će mu mozak ključati.’” Ako je ovo najlakša kazna, šta misliti šta čeka onog ko je činio velike grijehe? Da li čitav dunjaluk sa svim svojim slastima vrijedi jednu minutu ovakve kazne? Brate muslimanu, ako u ovo sumnjaš, makar trenutak, i ako te nefs nagovara na grijeh, stavi ruku u vatru i probaj možeš li je podnijeti? Ovo je dunjalučka vatra, a šta misliti o ahiretskoj vatri koja je od dunjalučke žešća sedamdeset puta? Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Vaša vatra, koju čovjek pali, jedna je od sedamdeset dijelova džehennemske.” Rekoše: “Čak i da je ova (dunjalučka), bila bi dovoljna, Allahov Poslaniče” On reče: “Ona (ahiretska) je još šezdeset devet dijelova jača, svaki dio duplo žešći.” Trenutak u Džehennemu će ti izbiti sve dunjalučke slasti iz pamćenja, kao što će ti trenutak u Džennetu izbiti sve dunjalučke teškoće iz pamćenja. Od Enesa b. Malika, r.a., se prenosi da je rekao: “Allahov nam je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‘Na Sudnjem danu dovest će se čovjek koji je dostigao najveće stepene dunjalučkih užitaka, a koji je džehenemlija, te će na trenutak biti stavljen u Džehennem, a zatim će se reći: ‘Čovječe, jesi li ikad vidio ikakvo dobro? Jesi li ikad uživao?’ On će odgovoriti: ‘Allaha mi, nisam, Gospodaru!’ Dovest će se najnesretniji čovjek na dunjaluku, a koji je dženetlija, i na trenutak će se staviti u Džennet, pa će mu se reći: ‘Čovječe, jesi li ikad vidio nedaća? Jesi li ikad bio u nevolji?’ On će odgovoriti: ‘Ne, Allaha mi, Gospodaru, nikad nisam doživio nedaću, niti sam ikada poteškoće vidio.’” U ovome nema podsticaja na velike grijehe, nego se počinilac zastrašuje ahiretskom patnjom. Hadisom se podstiče na pokajanje od grijeha koji su počinjeni. Ako Allah vidi iskrenost kajanja i tevbe, oprostit će i prijeći preko grešaka.
.
