Sunday, March 22, 2009

Međusobna povezanost islama i imana


Ibn Tejmije kaže: «Ibn Šejbe je rekao: «Nema islama bez imana niti imana bez islama.». Završen citat. Pogledaj Medžmu' fetava, 7/329.
Prenoseći od b. Abdulberra dalje kaže: «Primjer islama u odnosu na iman je poput primjera dva šehadeta u njihovom odnosu jednog spram drugog u pogledu značenja i propisa. Svjedočenje poslanstva nije što i svjedočenje Allahove jednoće tako da su to dvije posebne stvari. A jedno je povezano s drugim u pogledu značenja i propisa kao da se radi o jednoj stvari. Isti je slučaj sa imanom i islamom, jedno se veže za drugo kao da su jedno. Nema islama onaj ko nema imana niti ima imana onaj ko nema islama. Musliman ne može biti bez imana a da mu islam bude ispravan niti mu'min može biti bez islama a da pri tome desegne stepen imana. Za ispravnost dobrih djela Allah uslovljava posjedovanje imana i za ispravnost imana uslovljava dobra djela. U tom konteksatu kaže: «Ko bude dobra djela činio i uz to vjernik bio, trud mu neće lišen nagrade ostati” A u pogledu ostvarenja imana kroz djela kaže: “A one koji pred Njega iziđu kao vjernici, a koji su dobra djela činili – njih sve čekaju visoki stepeni.”

Onaj ko vanjštinom kroz djela bude pokazivao islam a u tajnosti ne nosi ubjeđenje imana takav je na stepenu licemjerstva koje ga izvodi iz vjere. Onaj ko u tajnosti vjeruje u postulate imana ali ne radi po propisima imana i zakonima islama takav se smatra kafirom neodrživog tevhida. Onaj ko u tajnosti vjeruje u ono o čemu nas je obavjestio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, od Allaha i radi ono što je Allah naredio takav je mu'min-musliman. Takav se može zvati mu'minom i dozvoljeno ga je ne oslovljati sa muslim tj musliman a dozvoljeno je muslima ne nazivati mu'minom. Pripadnici kible su se složili da je svaki mu'min muslim i da je svaki muslim mu'min u Allaha, Njegove meleke i poslanike.» Završen citat. Medžmu' fetava, 7/333.



Ibn Redžeb kaže: «Pojašnjenje razlike između ova dva pojma bi bilo da iman predstavlja srčano vjerovanje, potvrđivanje i spoznaju a islam predstavlja predanost i skrušenost roba Allahu kao i pokornost Njemu a to biva kroz djela. To je din kako je Allah nazvao islam u Svojoj knjizi...Zatim dva šehadeta su od djelova islama i oko toga nema razilaženja.. Pod tim se ne misli da ih čovjek samo formalno izgovori bez čvrstog ubjeđenja. Otuda srčano vjerovanje u njih također ulazi u islam. Islam koji se spominje u riječima Uzvišenog: «Jedino priznata vjera kod Allaha je islam.», grupa selefa tumači kao tevhid i iskreno vjerovanje. Od njih su Muhammed b. Džafer i b. Zubejr.

Međutim ako za nekoga obavjesti da nema imana a pripiše mu islam kao što je obavjestio o beduinima u Kur'anu, pod tim podrazumjeva da se iman nije učvrstio u njihovim srcima ali im se potvrđuje da učestvuju u djelima islama vanjštinom s tim da imaju vrstu ili dozu imana koja njihova djela čini ispravnim. Jer da nemaju te doze imana ne bi se mogli deklarisati kao muslimanai.» Završen citat. Džami'u lancu preko-ulum vel-hikem, peto izdanje, str 27-29.

Ovi iskazi uleme ukazuju da islam mora imati iman u svojoj unutrini koji bi ga učini vjerodostojnim. Iman se ne može potvrditi bez pokazivanja islama vanjštinom koji bi ga pojasnio. Ovo je veoma opasna mesela. Iz nje proizilaze govor uleme da onaj ko izgovori dva šehadeta za takvog kažemo da je ušao u islam i ovo je istina u koju nema sumnje. Međutim za ispravnost ovog izgovora se uslovljavaju šartovi a to je postojanje imana u unutrašnjosti koji bi realizirao ovaj spoljašnji islam kao što to spominje ulema. Nama nije naređeno da rasporimo prsa ljudi kako bi smo otkrili šta je sa njihovom unutrinom (tj. da li su srčano iskreni) već nam je naređeno da se prema njima odnosimo shodno onome šta pokazuju vanjštinom. Smatramo da je onaj ko izgovori šehadet i u svom srcu ponio iman i da je promjenio prethodno ubjeđenje. Ako ispolji nešto što to poništava onda će šeriat presuditi o iskvarenosti njegove unutrine u pogledu imana i vjerodostojnog akideta. Na osnovu toga (te vanjštine) presuđujemo o poništavanju šehadeta i na takvog se odnse propisi riddeta-otpadništva. Jer je vanjština, kako to kaže b. Tejmije, vjerodostojan dokaz na koji se oslanja osim ako se ispostavi da je njegova unutrina suprotna tome. Ako se dokaže neispravnost njegove unutrine onda se ne osvrćemo na spoljašnjost jer se pokazalo da je unutrinom neiskren u pogledu svog vjerovanja. Es-Sarimul-meslul, str 301