Hadis o Božijem kudretu-moćiDruga šubha.
Pogrešno shvatanje hadisa o božijem kudretu te navođenje istog kao dokaza, a koji se bilježi u dva sahiha.Bilježi imam Muslim u svom sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,rekao: “Neki čovjek koji nikada nije uradio nikakva dobra reče svojoj porodici kada umre da ga spale i da jednu polovicu bace u more a drugu na kopno.“Tako mi Allaha ako Allah imadne moći (da me sastavi) kaznit će me žestokom kaznom kakvom nikoga nije kaznio na svijetu. “Kada je umro čovjek oni uradiše ono što im je naredio.Pa je Allah naredio kopnu da sakupi ono što je na njemu i moru naredi da sakupi ono što je u njemu (od njegovih ostataka).Zatim ga upita:“Zašto si ovo uradio?“ Iz straha od Tebe o Gospodaru, Ti si najznanij, reče.Pa mu je Allah oprostio.“
Nevevi kaže:“Ulema se razilazi u pogledu značenja ovog hadisa.Ovo se ne može protumačiti da je dotični htio zanijekati božiju moć, jer ko sumnja u Allahovu moć postaje kafir a dotični je na kraju ovog hadisa rekao da je to učinio iz straha od Allaha, a poznato je da se kafir ne boji Allaha niti mu se kao takvom oprašta.Ovi kažu da hadis može imati dva značenja.Jedno bi bilo „ako mogne“ t.j. ako izvrši kaznu, a riječ kadera bi u tom kontekstu bila bez pojačanja t.j. bez tešdida.Drugo značenje riječi kadera u hadisu bi bilo stjesniti ili uskratiti, kao što je to u riječima Uzvišenog u suri El-Fedžr“ „Pa mu opskrbu oskudnom učini“.To je jedno mišljenje u pogledu Njegovih riječi o Junusu. “I pomisli da ga nećemo kazniti“.
Druga skupina kaže da se lafz-izraz u hadisu uzima shodno svojoj vanjštini, međutim pomenuti čovjek je izrekao onaj govor na razmišljajući o njegovom značenju i ne namjeravajući ono na što se ovaj govor istinski odnosi, niti je nosio to ubjeđenje, već je po njima, taj govor izrekao u stanju straha i zbunjenosti.U takvom stanju on je izgubio prisebnost te je izrekao onaj govor bez razmišljanja o njegovom značenju.Tako da je u toj situaciji pao u nemar i zaborav spram značenja ovog govora, što mu se ne zamjera.Primjer njega je poput čovjeka koji je pronašao devu sa namirnicama usred pustinje pa je od velike radosti uzviknuo.“Ti si moj rob a ja sam tvoj Gospodar.“ Zbog ovih riječi nije pao u kufr jer je njime vladala zbunjenost i zaborav.U drugom rivajetu mimo Muslimovog se prenosi da je rekao:“Nadam se ću se tako udaljiti od Allaha.“Ovo upućuje da se njegove riječi iz prvog rivajeta trebaju shvatiti shodno svojoj vanjštini.
Jedna skupina kaže da je to vrsta govora u prenesenom značenju kaju arapi nazivaju miješanje sumnje sa ubijeđenjem, kao što su riječi Uzvišenog:“Da li smo onda mi ili vi na pravom putu'“ Izgled ove konstrukcije upućuje na sumnju a u pomenutom primjeru se želi istaći jekin-ubjeđenje.
Druga skupina kaže da ovaj čovjek nije poznavao jedno od Allahovih svojstava.Ulema se razilazi u pogledu onoga ko je džahil u pogledu (Božijeg) svojstva.Kadi kaže:“Od onih koji ga tekfire je ibn Džerir Taberi a tog je stava i Ebu Hasan Ešari.Drugi su mišljenja da zbog džehla nekog sifata-svojstva ne pada u nevjerstvo i da time ne izlazi iz kruga imana, za razliku ako bi ga zanijekao.Na to mišljenje se vratio i Ebu Hasan Ešari i na tom stvau je i ostao.Jer, to nije njegovo ubjeđenje i tako nešto nije namjeravao proglasiti djelom vjere i šerijata.Ovi još kažu:“Kada bi svijet bio pitan o sifatima – Božijim svojstvima mali bi broj njih to znao .
Neki su mišljenja da je čovjek u pomenutom hadisu živio u vremenu kada je bilo prekinuto slanje poslanika i da je u tom vremenu bilo dovoljno ispoljavati samo tevhid, te da nema teklifa - šerijatskih obaveza u vremenu prije dolazka šerijata, po ispravnom mišljenju, a shodno riječima Uzvišenog:“A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali.“
Jedna skupina je mišljenja da je u vremenu tog naroda u njihovom šerijatu bilo bilo dozvoljeno oprostiti kafiru za razliku od našeg šerijata.To je po ehli-sunetu moguće, dok je u našem šerijatu to zabranjeno, shodno riječima Uzvišenog:“Allah neće oprostiti da mu se širk čini“ kao i drugi dokazi a Allah najbolja zna.Završen citat. (Sahih Muslim sa komentarom od Nevevija,7/70-74)
Po svojoj vanjštini ovaj hadis je problematičan
Hafiz navodi riječi Hatabija koji kaže: “Ovo je problematičan hadis za shvatiti.Naime, kako to da mu je Allah oprostio a on je nijekao proživljenje i Njegovu moć da oživi mrtve? Odgovor na to bi bio sljedeći:“ On nije nijekao proživljenje, već je bio neznalica te je mislio ako sa njim urade onako kako je oporučio neće se moći povratiti te tako neće biti ni kažnjen.Međutim pokazalo se da on vjeruje time što je priznao da je to uradio iz straha od Allaha.“
Ibn Kutejbe kaže:“Neki muslimani griješe u pogledu pojedinih Božijih sifata-svojstava ali ih to ipak ne odvodi u nevjerstvo.Ibn Dževzij odbija ovo mišljenje i kaže:““Nijekanje sifata kudreta-moći je kufr po slaganju svih.A značenje njegovih riječi:“Ako Allah mogne...“ je u kontekstu uskraćivanja kao što je u riječima Uzvišenog:“Kome bude uskraćena opskrba...“A njegove riječi „Nadam se da ću se tako udaljiti od Allaha.“ znače „vjerovatno ću ga proći-mašiti“. Ar. izraz u ovoj predaji „dalle“ znači nešto što mimoiđe i ode.Taj izraz se spominje u riječima Uzvišenog „Gospodaru mome ništa nije skriveno“ /ar. la jedillu rabbi) I „On ništa ne zaboravlja.“Vjerovatno je ovo pomenuti čovjek izrekao greškom, zbog velikog straha, kao što je onaj drugi rekao:“Ti si moj rob a ja sam tvoj Gospodar.“Ili je u pomenutoj predaji riječ kaddere došla sa tešdidom što bi značilo:“Ako je Allah odredio da me kazni onda će me žestoko kazniti.“Ili je pomenuti čovje živio u vremenu akda je bilo prekinuto slanje poslanika, vjerovao je u Stvoritelja ali do njega nisu doprli uslovi ispravnosti imana.Najočitije mišljenje po ovom pitanju je da je to izrekao u stanju velikog straha, tako da nije bio svjestan onoga šta je rekao a nije istinski namjeravao ono na šta ukazuje vanjštinsko značenje pomenutih riječi.Njegovo stanje je kao stanje nemarnog i onoga koji zaboravi a kojima se ne zamjera za ono što urade u takvom stanju.A najudaljenije mišljenje je mišljenje da je u šerijatu naroda tog čovjeka bilo dozvoljeno opraštanje kafirima. Završen citat. (Fethul-Bari, knjiga Ehadisul-enbija',6/604)
Ovaj čovjek je ispoljavao tevhid
Da li se iz mišljenja uleme, u pogledu tumačnje ovog hadisa, može vidjeti da su govorili kako je ovaj čovjek u potpunosti bio neznalica u pogledu Allahove moći te da su ga opravdavali zbog džehla? To je jedna stvar.Drugo:,ovaj hadis ne govori o tevhidu i ostavljanju širka, što je osnova vjere, već govori o džehlu u pogledu jednog Božijeg sifata.Otuda imam Ahmed bilježi od Ebu Hurejre od Poslanika,sallalhu alejhi ve sellem, a više njih prenosi od Hasana od Ibn Sirina da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem,rekao: “Prije vas je bio čovjek koji niakada nije uradio nikakvo dobro osim što je bio na tevhidu.Kada mu se približila smrt rekao je svojoj porodici:“Kada umrem spalite me dok ne postanem ugarak, zatim me sameljite pa me u vjetrovitom danu prospite.“Kada je umro, sa njim tako i postupiše.Kada ga je proživio ,Uzvišeni Allah mu reče:“O čovječe, šta te je navelo da to učiniš?Strah prema tebi, o Gospodaru, reče.Pa mu je oprostio to , a nikada nije uradio nikakva dobra osim što je bio na tevhidu.“ (Musned imama Ahmeda,2/304, izdanje organizacije Kurtuba)
Autor djela Ehadisu kudsije prenoseći od Kastelanija u komentaru Sahiha Kaže:“Riječi u hadisu da nikada nije uradio nikakvo dobro, ne podrazumjeva negiranje svakog dobra uopćeno već se misli na negaciju stvari mimo tevhida, zato mu je i oprostio.U protivnom da to podrazumjeva negaciju tevhida ne bi mu oprostio...da bi još rekao.“to što je rekao ne podrazumjeva da je sumnjao u Allahovu moć u pogledu njegova proživljenja, niti znači da je negirao proživljenje.Njegov iman se ukazao kada je rekao da je to učinio iz straha prema Allahu. Završen citat.(El-ehadis kudsije,190)
Tako da možemo konstatovati.
Prvo . Da ovaj hadis izlazi iz kruga rasprave jer se ne odnosi na tematiku tevhida, koji je osnova svih osnova.
Drugo. Tumačenje hadisa, koja navodi ulema, a koja upućuju da hadis ima preneseno značenje, su najbolji dokaz da se hadisom ne misli na ono na šta on upućuje vanjštinom.Te da se shodno vanjskom značenju, suprotstavlja osnovama vjere jer ulema pitanja pojedinaca tretira kroz pravila i propise koji se odnose na većinu.Da je od priznatih osnova opravdanje džahilu za njegova djela onda bi svi rekli:“Ovaj čovjek je bio neznalica u pogledu Allahova kudreta te je kao takav opravdan zbog svog džehla, uopće ne bi hadis tumačili u prenesenim značenjima jer te'vil - preneseno značenje je po njima zlo i ne odlučuju se na njega osim u slučaju nužde, kada se sukobi pojedinačni dokaz sa općim usulskim - temeljnim pravilima.
Ima Dehlevi kaže:“Ovaj čovjek je nosio ubjeđenja da Allah posjeduje svojstvo potpune moći ali je mislio da se kudret odnosi na moguće a ne na nemoguće stvari.Mislio je da sastavljanje pepela, čija se polovica raspe po moru a druga po kopnu, spada u nemoguće stvari.To nije smatrao kao manjkavost, kudret-moć je poimao shodno znanju koje je posjedovao, tako da se ne ubraja u kafire. Završen citat. (Hudžetullahil-baliga,1/60)
Ebu Battin kaže:“Oni koji brane mušrike predajom u kojoj se spominje čovjek koji je oporučio svojoj porodici da ga poslije smrti spale kažu da je dokaz da onaj koji padne u kufr iz neznanja ne biva kafirom, te da u nevjerstvo ne pada osim kafir inadžija.Odgovor na ovo bi glasio:“Allah dželle še'nuhu je poslao poslanike kao donosioce radosnih vijesti i opominjače da ljudi pred Allahom ne bi imali dokaze i opravdanja, nakon slanja poslanika.Najvažnija stvar zbog koje su slati i čemu su pozivali je robovanje Allahu Jedinom, Koji nema sudruga , te su zabranjivali širk koji predstavlja obožavanje drugih mimo Njega.
''Učenjaci iz svih pravnih škola su spomenuli mnogo stvari, koje ne možemo pobrojati, od riječi, djela i uvjerenja, čiji počinioci postaju nevjernicima, i to nisu ograničili samo na inadžiju. Zato svaki onaj koji tvrdi da je počinioc kufra opravdan iz te'wīla, idžtihāda, slijepog slijeđenja (taqlīda) ili neznanja (džehla) – suprotstavlja se Knjizi, sunnetu i idžmā'u, bez ikakve sumnje. S time što on neminovno mora poništiti taj svoj temelj. Jer, kada bi se do kraja držao svog temelja – nesumnjivo bi postao nevjernik, kao kada bi se sustegao od tekfīra onoga koji sumnja u poslanicu Muhammeda, sallallāhu 'alejhi we sellem.
''Ako se počinioc velikog širka opravdava neznanjem – pa ko je onda taj koji nema opravdanje? Iz ove tvrdnje proizilazi da Allāh ni nad kim osim inadžije nema argumenta. Uz činjenicu da zagovornik ove tvrdnje neće biti u stanju da se u svemu pridržava svog temelja. Naprotiv, on mora upasti u kontradiktornost. Jer, ne smije se sustezati od tekfīra onoga koji sumnja u poslanicu Muhammeda, sallallāhu 'alejhi we sellem, ili sumnja u proživljenje, ili druge stvari od osnovā vjere. A onaj koji sumnja je neznalica...'' – do riječi – ''...iz ovoga proizilazi da ne smijemo tekfīriti neznalice Židova i kršćana i one koji čine sedždu Suncu, Mjesecu i kipovima, zbog njihovog neznanja, niti one koje je spaljivao 'Alī ibn Ebī Tālib vatrom, jer smo uvjereni da su oni neznalice. A svi muslimani su se složili da je nevjernik onaj koji ne tekfīri Židove i kršćane ili sumnja u njihovo nevjerstvo, a mi smo ubjeđeni da su većina njih neznalice.'' ''Ed-Durerus-Senijje'', 12/69-74
