Koliko je često krv prolivena zbog jedne izgovorene riječi...

Stvarnost mnogih smutnji je da se njihovo sjeme posije na skupovima ogovaranja i klevetanja dok u isto vrijeme ljudi ne očekuju da će to dovesti do vrhunca do kojeg dođe.Potom to vodi ka privatnim razgovorima koji rezultiraju optužbama između ljudi.Potom se potpali i rasplamsa toliko da njeni plamenovi ne mogu biti ugašeni čak ni od onih koji su prvi podstakli njeno zlo.Oni koji ogovaraju, koji jedu meso drugih, su oni koje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem opisao kada je rekao:

 „Doista, među ljudima ima onih koji su ključevi ka dobru i oni zatvaraju vrata zla.I doista, među ljudima ima onih koji su ključevi zla i oni zatvaraju vrata dobra.Radosne vijesti onome kojem je Allah dao ključ dobra u njegovim rukama a teško onome kojem je Allah dao ključ zla u njegovim rukama.“ (Ibn Madže, hasen)

Ovdje su neki historijski dokazi izjave: „koliko je često krv prolivena zbog jedne izgovorene riječi“. 

Ebu Ma'bad Abdullah ibn Akim al-Johani, veliki tabi'in je u jednoj hutbi rekao: „Ja neću pomoći ubistvo ijednog halife nakon Osmana“. Jedan čovjek, iznenađen ovom njegovom izjavom reče: „O Ebu Ma'bad, zar si ti učestvovao u njegovom ubistvu?!“ On reče: „(Ne) ali ja smatram da je spominjanje čovjekovih grešaka pomaganje u njegovom ubistvu (stoga to neću raditi)“. (Tabaqat ibn Sa'ad)

I doista je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem rekao:  „Ponekad čovjek izgovori riječ koja Allaha rasrdi i ne obraćajući pažnju na nju, a da zbog nje bude bačen u Džehennem." (Buharija)

Tako su oni koji su žurili u širenju klevetanja vodili račun o Osmanovim, vođom pravovjernih, presudama i prikazivali su ih drugima onako kako su njihovi slabi umovi i bolesna srca tumačila i tako su uzeli to kao put ka potpaljivanju smutnje. (Više o ovome u Knjizi „Al-Awasim min Al-Qawasim“)

Kada je Huzejfe čuo za ubistvo Osmana ibn Affana, on je rekao: „O Allahu, prokuni njegove ubice i zlostavljače.O Allahu mi smo grdili njega i on je grdio nas (t.j.naređivali dobro, zabranjivali zlo) ali su oni to uzeli kao opravdanje za fitnu (smutnju).O Allahu, ne daj im da umru osim putem mača.“ (Al Kamil-Ibn al-Asir)

U sljedećim incidentima je lekcija da doista „Smrt može biti uzrokovana ogovaranjem“:

Rašid al-Hajjar je rekao: „Otišao sam sa svojim gospodarom u Mekku i prenoćili smo tamo.Jednog dana nam je došao čovjek i rekao Sufjanu: 'O Ebu Abdullah, danas su došla dvojica Salihovih sinova, Hasan i Ali'. On reče: 'A gdje su oni?' On reče: 'U tavafu'. On reče: 'Kada prođu, pokaži mi ih'. Tako kad je jedan od njih prošao ja rekoh 'Ovo je Ali' a kada je drugi prošao rekoh 'Ovo je Hasan'.On reče: 'Što se tiče prvog, on je drug ahireta (ispravan), ali što se tiče drugog, on je drug mača, ništa ne može napuniti njegov stomak.'Čovjek koji je bio sa nama ustade i obavijesti Ali'ja.Moj gospodar je otišao kod Ali'ja sljedeći dan i pozdravio ga, potom je došao Sufjan da ga pozdravi.Ali mu reče: 'O Ebu Abdullah, šta je dovelo do toga da tako pričaš o mom bratu juče?' Možeš li garantovati da te riječi neće doći do Ebu Džafera i da on zauzvrat pozove u ubistvo tebe?' Pogledao sam u Sufjana koji je počeo govoriti: 'Tražim oprost od Allaha' a suze su lile iz njegovih očiju. (Sijar A'lam al-Nubala)

Drugi incident se prenosi od Abdur-Rahmana ibn Jezida ibn Džabira:

„Bili smo sa Radža ibn Hejwa i govorili smo o zahvalnosti na blagodatima:On reče: 'Niko istinski nije zahvalan Allahu na blagodatima'. Jedan čovjek sa ogrtačem preko glave je prošao pored nas i rekao, 'Čak ni vladar?'

Mi rekosmo: 'A šta ima spominjanje vladara sa ovim?! On je samo čovjek među ljudima.'

Mi nismo znali ko je on pa se Radža okrenuo nama i rekao: 'Prišao vam je onaj koji nosi ogrtač pa ako budete pozvani i morate se zakleti, zakunite se.'Mi nismo shvatili šta nam govori sve dok stražar nije došao njemu i rečeno mu je kad je bio doveden kod vladara: 'O Radža, vođa pravovjernih je spomenut u tvom prisustvu i ti ga nisi podržao?'On reče: 'A o čemu je to bilo , o vođo pravovjernih?'On reče: 'Ti si rekao „Niko istinski nije zahvalan Allahu na blagodatima“. Tebi je rečeno, 'Čak ni vladar?' Ti si odgovorio: 'Vladar je čovjek među ljudima!'

Ja (Radža) kažem: 'Nije tako bilo'.On reče: 'Tako ti Allaha?' Rekoh: 'Tako mi Allaha'.Vladar je pozvao stražara koji mu je to prenio i bio je bičevan sa 70 udaraca bičem sve dok ga ja nisam ostavio okrvavljenog.On (stražar) reče: 'Dozvolio si ovo da se desi a ti si Radža ibn Hejwa?!' Ja mu rekoh: '70 udaraca bičem na tvojim leđima su bolji od ubistva jednog muslimana.'

Ibn Džabir reče: 'Nakon toga, kad god je Radža sjedio na skupu, osvrnuo bi se i rekao 'Pazite na onog sa ogrtačem!' (Sijar A'lam al-Nubala)

Pjesnik je rekao:

Mladić može umrijeti zbog posrnuća svog jezika,

Dok rijetko umre zbog posrnuća svojih stopala

Posrnuća njegova jezika mu mogu odrubiti glavu

Dok posrnuća njegovih stopala ga samo uspore!

Koristi osamljivanja (odvajanja sebe) tokom vremena smutnje

Ovo su neke koristi o držanju podalje i odvajanje sebe kad god se smutnja potpali.

• Zaštita čovjekove vjere od zloupotrebe, duše od uništenja, narušavanja časti i gubitka imetka.Kako je rijetko da se čovjek upusti u smutnju i da bude spašen od nje.

•  Neposjedovanje loših osjećanja prema muslimanskim masama.To je bio razlog što je Sa'd, radijallahu anhu naredio svojoj porodici da mu ne govore ništa o stvarima ljudi kada je nastupila smutnja sve dok se oni nisu ujedinili pod jednim glavnim Imamom.

• Plamen smutnje se gasi.Ovo iz razloga što kada god ljudi izbjegnu smutnju odvajajući sebe, smanji se broj ljudi koji su uključeni i zlo se takođe smanji ali kada god ljudi sebe izlože njoj, uključe se i stave sebe u nju, onda se broj zlih ljudi povećao i njeno zlo se takođe povećalo.

Treba obratiti pažnju takođe na sljedeće tačke:

1.     Osamljivanje nije propisano u šerijatu u apsolutnom smislu već ima posebna vremena kada je preporučeno.Kada god je osamljivanje pohvaljeno u islamskim tekstovima, moguće je da je ono bilo specifično za određene pojedince kojima bi mješanje sa drugima naštetilo njihovoj vjeri ili je specifično za vremena smutnje u kojima je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem naredio da se praktikuje osamljivanje.

2.    Osamljivanje tokom vremena smutnje je od dvije vrste shodno njegovim prednostima i koristima, mogućnostima i moći:

-Potpuno odvajanje na mjesto daleko od ljudi

-Djelimično odvajanje gdje osoba ostaje podalje od smutnje i njenih ljudi i ne uzima učešće u njoj čak i ako on boravi među masom

3.    Ako se grupa prijestupnika pobuni protiv pravednog i islamski prihvaćenog Imama onda je ispravno pomoći ga protiv njih bez ostavljanja njega pod izgovorom osamljivanja.Imam al-Taberi je rekao: „Osnova fitne je ibtila ( iskušenje/test) a zabranjivanje pogrešnog je obaveza svakoga ko je u mogućnosti.Tako ko pomogne onome ko je u pravu onda je on takođe u pravu a ko pomogne onoga ko je u krivu onda je i on takođe u krivu, a ako je stvar zbunjujuća onda je to stanje u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem zabranio borbu u njoj.“ (Feth al-Bari-Ibn Hadžer)

4.    Što se tiče onoga što se desilo između ashaba, radijallahu anhum u pogledu borbe, nije dozvoljeno pripisivati grešku bilo kome od njih naročito zbog toga što su svi oni koristili svoj vlastiti idžtihad.Ono što se desilo je bilo ono što je Allah odredio i svi su oni vođe za nas.

5.    Moramo se suzdržati od nesuglasica koje su se desile među njima i nije na nama da ih spominjemo osim sa najljepšim riječima zato što su oni ashabi i što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem zabranio njihovo vrijeđanje.Doista je Allah njima oprostio i rekao da je On zadovoljan s njima.

Odbijanje zla sa dobrom

Dvije važne lekcije možemo naučiti iz riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem:

„Neka vjernik ne mrzi vjernicu, ako ne voli jednu osobinu kod nje, volit će drugu.“ (Muslim)

Prva je: ovaj hadis daje uputu u načinu ophođenje prema ženama, poznanicima, prijateljima, kolegama i bilo kome s kim imaš neki odnos ili s kim se družiš.On nas uči da pripremimo sebe na prihvatanje činjenice da svaka osoba s kojom imamo neku vrstu odnosa ili veze će zasigurno imati neki nedostatak, lošu osobinu ili neku karakternu crtu koju ne volimo.Tako ako nađemo to kod nje, razmislimo o onome što nam je obaveza ili što nam dolikuje da učinimo kako bi održali odnos i sačuvali vezu ljubavi i simpatije među nama.Imaj na umu njegove dobre osobine i važnost koju vjera pridaje održavanju dobrih socijalnih veza.Prelaženjem preko loših osobina i imanje na umu dobrih, veze odnosa i dobro drugarstvo biva očuvano a ovo je drugi izvor harmonije.

Druga lekcija je da nas uči kako da odagnamo tugu i zabrinutost a da uspostavimo korektan i iskren odnos u kojem svaka strana ispunjava svoje obaveze i prava prema drugome i tako se održi harmonija među njima.Onaj koji ne radi prema ovom učenju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i radi suprotno, zapošljavajući sebe sa iznalaženjem loših osobina a ignorisanjem dobrih, nema sumnje da će takav biti pogođen brigom i tjeskobom i nema sumnje da će veza ljubavi između njega i onih koje voli biti prekinuta a mnoga prava i obaveze obje strane će biti narušene.

Mnogi ljudi sa visokim težnjama i unutrašnjom energijom su u stanju da sebe pripreme da se nose sa teškim nedaćama i iskušenjima sa strpljenjem i smirenosti ali kada se suoče sa malim i trivijalnim stvarima oni postanu zabrinuti i anksioizni, a njihova srca izgube čistoću misli i postanu zbunjena.Razlog iza ovoga je da su bili u stanju da pripreme sebe da se nose sa velikim situacijama ali su ignorisali male i kao posljedica toga, stvari koje su smatrali malim su ih uhvatile nespremnim i poremetile njihov mir.

Istinski jaka osoba priprema sebe da se nosi kako sa velikim tako i beznačajnim stvarima i traži pomoć od Allaha u tome i da ga Allah ne prepusti samom sebi ni koliko treptaj oka.Kada to uradi, male stvari postanu lahke za njega baš kao i velike i on očuva svoju prisebnost, sreću i smirenost. 

Abdur-Rahman bin Nasir As-Sadi, rahimehullah...

Pruži svjetlo...

Zaboravljanje loše stvari koja se desila

Od neophodnih uzroka sreće i prestanka tuge i brige je ulaganje napora da se otklone stvari koje donose tugu i postizanje stvari koje donose sreću.Ovo se postiže zaboravljanjem loše stvari koja je prošla i nad kojom čovjek nema moć da je vrati i saznanje da je okupiranje uma sa onim što je prošlo besmisleno zapravo glupo, ograničeno i ludost.Iz tog razloga čovjek se mora boriti sa svojim razumom da ne razmišlja o njima.On se takođe treba boriti sa svojim razumom da ne brine o budućnosti niti da pridaje pažnju iluzijama siromaštva, straha ili drugih neugodnih stvari o kojima misli da će mu se desiti u budućnosti.On treba znati da niko ne zna šta će se desiti u budućnosti, bilo dobro ili zlo, zadovoljstvo ili bol, sve to je u Allahovim rukama jedino.Rob nema kontrolu nad tim.Njegova jedina obaveza je da se trudi da uradi ono što će mu koristiti u budoćnosti i otkloniti zlo od njega.On takođe treba znati da kada rob okrene svoju glavu od brige za budućnost u svojim stvarima i osloni se na svog Gospodara za njihovo poboljšanje i zadovoljan je sa onim što će Njegov Gospodar uraditi za njega; kada sve to uradi njegovo srce će biti smireno, njegovo stanje će biti dobro a brige i tjeskobe će nestati.

Od korisnih stvari koje čovjek može uraditi u pogledu budućnosti svojih stvari je učenje dove koju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem imao običaj učiti:

„Bože moj, popravi Ti moju vjeru, koja je moja zaštita, i popravi mi ovaj moj svijet na kojem živim; i popravi mi moj ahiret, na koji mi se je vratiti, i život mi učini povećanjem svakog dobra, a smrt mi učini rasterećenjem od svakog zla!“ (Muslim) 

I takođe njegove riječi:

„Bože moj! U tvoju milost se nadam zato me ne prepuštaj samom sebi ni koliko treptaj oka, i učini dobrim sve moje stvari, nema nikoga dostojnog obožavanja osim tebe.“ (Ebu Davud)

Ako rob prouči ovu dovu koja sadrži traženje poboljšanja njegove budućnosti kako u pogledu njegove vjere tako i dunjalučkih stvari; ako to kaže sa prisutnim i svjesnim srcem i istinskom i iskrenom namjerom, povezano sa ozbiljnim trudom da ga postigne, Allah će mu zasigurno dati ono što je tražio, u šta se nadao i za šta se borio da postigne.Kao posljedica toga, njegova briga će se promjeniti i postati sreća i užitak.

 Abdur-Rahman bin Nasir As-Sadi, rahimehullah...

Okupiranje sebe sa nekom aktivnosti ili korisnim znanjem

Među sredstvima otklanjanja zabrinutosti koja proizilazi iz nervoze i preokupacije srca sa nekim tužnim stvarima je okupiranje sebe sa nekom aktivnosti ili nekim korisnim znanjem.Ovo iz razloga što će to spriječiti srce od uranjanja u zabrinutost.To može čak učiniti da zaboravi sve stvari koje su mu uzrokovale tugu i brigu i može čak osjetiti neku sreću i postati vedar i raspoložen.Ovo je nešto što je zajedničko za vjernika i za nevjernika ali je vjernik drugačiji zato što kada on sebe preokupira sa znanjem koje traži ili koje daje ili sa dobrim djelom koje čini, bilo to neko djelo ibadeta ili dunjalučko djelo u kojem ima lijepu namjeru da ga učini tražeći snagu u robovanju Allahu – kada on sve to uradi, on to čini iz vjere u Allaha, iskrenosti i tražeći Allahovo zadovoljstvo.Ovo je samo po sebi dodatan efekat mimo otklanjanja tuge, briga i tjeskoba.

Vidjeli smo mnoge ljude koji su pogođeni sa tugom i stalnom zabrinutošću do te mjere da su postali jako bolesni.Njihov jedini lijek da zaborave uzrok njihove tuge i žalosti je bio da se preokupiraju sa normalnim aktivnostima.Aktivnost s kojom se treba preokupirati treba biti nešto ugodno samo po sebi i nešto za čim čovjek žudi.Ovo čini čovjeka još uspješnijim u postizanju željenog cilja a svo znanje je kod Allaha.

Među stvarima koje odagnjavaju brigu i zabrinutost su da čovjek koncentriše svoju namjeru i vodi računa o sadašnjim stvarima a da se prestane brinuti o budućnosti ili da žali za prošlošću.Ovo je razlog zbog čega je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem tražio utočište kod Allaha od tuge i zabrinutosti.Tuga je obično o prošlim događajima koje niti možeš vratiti niti ih popraviti.Zabrinutost je obično strah i briga o onome što će se desiti u budućnosti.Čovjek stoga mora biti „sin trenutka“, koncentrišući svoju energiju i namjeru u poboljšanju svojih trenutnih događaja i svoje sadašnjosti.Koncentarcija namjere na trenutne događaje je neophodni uzrok njihova izvršenja i to je ono što otklanja tugu i zabrinutost iz srca.Kada Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, traži nešto od Allaha ili upućuje svoju zajednicu da traži od Allaha određenu stvar, on podstiče njih da zajedno sa traženjem pomoći od Allaha i posjedovanje nade u Allahovu milost da u isto vrijeme naporno i marljivo rade na onome što hoće da otklone od sebe ili da postignu.Iz tog razloga dova treba ići zajedno sa djelom.Tako se rob trudi za ono što će mu koristiti u vjeri i dunjaluku i traži od svog Gospodara da mu ispuni njegovu potrebu i traži Njegovu pomoć u tome.Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem je rekao: „Jak vjernik je bolji i draži Uzvišenom Allahu od slabog vjernika, a u svima njima je dobro. Pridaj pažnju onome što će ti koristiti, tražeći Allahovu pomoć i ne malaksaj. I ako te nešto zadesi nemoj reći: ‘Da sam uradio ovako bilo bi tako i tako!’, već reci: ‘Allah je tako odredio i On čini šta hoće!’, jer riječ ‘da sam’ otvara djelovanje šejtana.” (Muslim, 2664)